Pratite nas

Reagiranja

Govor koji je Marijan Knezović trebao pročitati na skupu potpore Hrvatskim uznicima u Haagu

Objavljeno

na

Don Pavao u Prosjacima i sinovima kaže: „Više od tisuću godina živio je ovaj narod na ovom kamenju. I svaki kamen, daklem, sto put krvlju omastio, ali se s njega nije dao. I Saraceni, i Tatari, i Turci, i Mlečani, i Nijemci, i Mađari, i svaki đava’ pakleni, a narod stoji, krv svoju prolijeva, al’ se iz krvi ponovo rađa i korijenje, daklem, sve dublje u kamen pruža. A sada ga, daklem, svojevoljno iz kamena čupa, a kada, daklem, žile počupa i sam će umrijeti. Nedaj mu da umre! Nedaj da umre ovaj narod!“

I uistinu, hrvatski uznici koje danas nosimo u mislima ali i srcima, nisu dali da umre ovaj narod. Nijedno vrijeme nije lako, ali oni su, u onom najtežem, bezuvjetno, hrabro i časno kročili u borbu za nas. Mnogi danas, a tomu nažalost svjedočimo, štite one koji su nas napadali, a napadaju one koji su nas štitili. Mi večeras, okupljeni u ime plemenite težnje za pravdom, istinom i mirom, dokazujemo kako se naš narod nikada neće odreći onih koji su na kocku vremena postavili svoje živote, svoje obitelji, svoja prezimena, svoje snove, svoju mladost, a evo nažalost, i svoju slobodu. Postoji li išta vrijednije i čovječnije od toga da se pojedinci odreknu slobode, zadrže čast i dignu glavu kako bi drugi, odnosno mi ovdje, bili slobodni?

Ponosni možemo i trebamo biti na naše heroje. Oni koji sada sami provode noći u haškim ćelijama, van svoje Domovine, ne rade to zbog to niskih pobuda ili jeftinih stvari. Tamo su, zbog onoga što je neprocjenjivo i zbog onoga što nas je spasilo, tamo su zbog časne, legitimne, slobodarske i nikad odbačene ideje Herceg Bosne. One Herceg Bosne pod čijim je zastavama obranjena naša zemlja, naša mjesta, naše obitelji, naše vrijednosti, pa evo i naš hrvatski Mostar u kojem zajedništvom dokazujemo kako se imena šestorice heroja ni na trenutak neće moći izbrisati iz ponosne povijesti ponosnog hrvatskog naroda.

Pitanje uvijek ostaje isto. Trebamo li se odreći pravde samo zato jer živimo u svijetu nepravde? Pravde se naši uznici odrekli nisu, pa ni u vremenu kada se činilo da oko nas ne postoji ništa drugo doli nepravda. Pravde se odrekli nisu ni oni koji danas ne mogu biti ovdje jer su se u ime iste te pravde devedesetih preselili na pravedan svijet. Preselili su se našem dragom Bogu. Mi mladi ne možemo znati sve što znate vi stariji. Mi mladi nismo toliko iskusni ni mudri. Ali znajte, nema u nama mladima ništa manje srca, ništa manje ljubavi, ništa manje poštovanja i na kraju, ništa manje zahvalnosti prema onima koje čekamo da se vrati u zemlju koju su obranili i čiju su čast obranili.

Jedan od njih, naš general Slobodan Praljak, svoju završnu riječ završio je tako što je rekao kako je njegova savjest čista i kako ne traži olakotne okolnosti. I uistinu, samo krivima treba olakotna okolost, a naši heroji nisu krivi jer su preko svojih leđa inzistirali na slobodi za svoj narod i svoju hrvatsku obitelj u vremenima kada su mnogi željeli da ni ne postojimo. Mnogi to žele i danas.

Mi mladi smo posebno ponosni jer znamo da su u vremenu rata oni koji su naš štitili štitili i druge, nerijetko i one koji su ih napadali. Ponosni smo jer uvijek i pred svima možemo reći kako se naša šestorka i naši branitelji nisu borili protiv nekoga, nego su se borili za nekoga. A taj netko, to smo mi. Neizmjerno poštovanje zaslužili su činjenicom da su područje Herceg Bosne uspjeli očuvati jedinim u BiH na kojem ne postoji masovna grobnica. Tako su sačuvali čast svog naroda, čast koju su nažalost neki narodi izgubili.

Mi znamo i u srcima suosjećamo sa svim narodima i s njihovim gubicima. Suosjećamo, upravo zbog toga, jer znamo kako je izgubiti voljene osobe, nedužne osobe. Mi Hrvati, vjerujem, uistinu osuđujemo svaki zločin, pa i zločine koji su se kroz povijest događali od onih koji su se nazivali Hrvatima. Suosjećamo, upravo zato jer znamo kakvu bol zločin može nanijeti. Takvu bol smo osjetili i previše puta, mi mladi u manjoj, a vi stariji u većoj mjeri. Ipak, osuđujući svaki zločin, ne smijemo doći u situaciju da pravednike nazivamo zločincima, ni zločince pravednicima.

Naši uznici uvijek su bili i ostali u skupini pravednika. To je njihov dodatak povijesti, miru, ljubavi, toleranciji, i suživotu kojem su otvorili vrata kada su stali nasuprot onih koji suživot s nama Hrvatima nisu željeli. Mi u ovim vremenima imamo povijesnu priliku da od Bosne i Hercegovine, i hrvatske Bosne i Hercegovine, sviđalo se to nekima ili ne, stvorimo društvo mira i tolerancije. To su nam omogućili oni kojima smo zahvalni jer su ideju naše slobode i slobode cijele države postavili iznad vlastitog i sebičnog interesa.

Čekamo ih, dočekat ćemo ih i na njihovom primjeru ćemo graditi ono što mnogi pokušavaju srušiti, gradit ćemo društvo koje će slobodom oslikavati nas, ali i one koji su drugačiji, baš kao što su uznici u ratu branili nas, a u isto vrijeme spašavali brojne druge i drugačije. Time su na naša lica utkali boru ponosa i jednu časnu ideju pretvorili u nešto što više i nije tako daleko. Ipak, najvažnije je da do presude šest uznika i heroja nosimo i u molitvama, kako bi zagrljeni i ponosni, s pjesmom na usnama, mogli u još većem zajedništvu dočekati heroje kad se vrate kući. Hvala vam!

>>> Marijan Knezović objasnio zašto nije održao govor na koncertu potpore

Koncert podrške hrvatskim uznicima u Haagu: S Thompsonom i Bulićem pjevalo 10 tisuća ljudi

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Ante Nazor: Hrvatima se sudilo i zbog pjevanja Vile Velebita, iako u njoj nema ništa kažnjivo, a kamoli zločinačko

Objavljeno

na

Objavio

Povodom presude za pjevanje „Bojne Čavoglave“ s pozdravom „Za dom spremni“ (ZDS) za narod.hr prokomentirao je dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

U nastavku donosimo mišljenje dr. sc. Nazora o samom slučaju:

“Vjerujem da su ljudi već zasićeni ovakvim temama i čeprkanjem po povijesti, kojem kao da je smisao odvraćanje javnosti od važnih tema poput gospodarstva i nametanje negativne percepcije o Hrvatskoj.

Početak Thompsonove pjesme „Bojna Čavoglave“ jedna je od omiljenih tema onih koji na sve načine pokušavaju nametnuti tezu o fašizaciji hrvatskog društva, ali im nedostaju ozbiljni argumenti, pa su jedva dočekali dio presude koji im, pa makar i nategnut izvan svakog razumnog konteksta, u tome može pomoći. Kao da je spomenuta presuda jedina i konačna, kao da je njen sadržaj neupitan.

Pa Hrvatima se sudilo i zbog pjevanja Vile Velebita, iako u njoj nema ništa kažnjivo, a kamoli zločinačko… Prostor koji je ta presuda dobila u dijelu medija samo potvrđuje spoznaju da pojedine osobe svjesno dižu tenzije u hrvatskom društvu tendenciozno tumačeći Ustav RH, iako je prilično jasno da ako se netko poziva na Ustav kao argument za zabranu pozdrava ZDS, onda s istim argumentom treba zabraniti i komunističke simbole i pozdrave, jer Ustav RH jasno spominje i odmak od njih.

ZDS nije izvorno zločinački kako to neki tumače, u takvom obliku pojavio se početkom 1930-ih kao izraz otpora velikosrpskoj politici i hegemoniji, a u tom duhu, kao izraz spremnosti na obranu doma i domovine korišten je i u Domovinskom ratu kad se Hrvatska branila od velikosrpske agresije i fašizma.

Samim time on ne može biti jednoznačan, odnosno isključivo sporan, kao što jednoznačan nije ni pozdrav „Smrt fašizmu – sloboda narodu“, jer se za pozdrav pod kojim je nezakonito i neopravdano počinjen zločin nad desecima tisuća ljudi ne može tvrditi „da nije sporan“.

To znaju i oni koji napadaju amblem HOS-a i početak pjesme „Bojna Čavoglave“ zbog pozdrava ZDS u njima, ali ih, ne mareći za ujednačenost kriterija, stavljaju isključivo u kontekst Drugog svjetskog rata, kako bi njihovom kriminalizacijom i zabranom pokušali kompromitirati i obranu Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika, Gospića i drugih mjesta koja su, zajedno s ostalim hrvatskim braniteljima, u Domovinskom ratu branili pripadnici HOS-a.

Ako se već predlažu zabrane, koje su uglavnom radikalnija i teško provediva opcija, onda bi trebalo zabraniti javnu uporabu svih simbola i pozdrava koje su upotrebljavale vlasti u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata i njegova poraća, jer su barem u jednom svom razdoblju bile odgovorne za masovna ubojstva ljudi i jer su ljude dijelili po rasnoj, etničkoj, vjerskoj ili klasnoj pripadnosti.

Sukladno tome, ponovit ću kako je žalosno da u Hrvatskoj i dalje postoji otpor pokušaju da se značenje pozdrava i simbola oba totalitarna režima iz Drugog svjetskog rata i njegova poraća promatraju i vrednuju iz perspektive njihovih žrtava.

Jednako tako, žalosno je što neki još uvijek ne razumiju da moderno hrvatsko društvo ne može biti demokratsko i stabilno ako se gradi na ruševinama ideologija iz Drugog svjetskog rata koje su podijelile hrvatski narod.

Da to nije civilizacijski prihvatljivo ni politički mudro znali su i javno osudili i blaženi kardinal Alojzije Stepinac i prvi predsjednik RH Franjo Tuđman. Stoga mi je, upravo zbog civilizacijske razine i zbog toga što suvremena Hrvatska ima svoje službene i nekompromitirane simbole, nastale u pobjedničkom Domovinskom ratu, prihvatljiva preporuka da je simbolima i pozdravima iz Drugog svjetskog rata i poraća mjesto u muzejima, a da se u javnosti mogu koristiti tek u iznimnim slučajevima.

U svakom slučaju, umjesto nametanja zabrana držim da je bolje poštivati kontekst vremena u kojem su spomenuti simboli bili u uporabi, na tragu onoga što je u prvom dijelu „Dokumenta dijaloga“ preporučilo Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima, jasno osudivši sve nedemokratske, odnosno totalitarne režime.

Uostalom, u znanosti se – svejedno je li riječ o povijesti ili pravu, kontekst vremena ili neke druge „olakotne okolnosti“ uzimaju u obzir prilikom donošenja zaključaka. Sukladno tome, hrvatski zakoni trebaju se prilagoditi činjenici da su pripadnici HOS-a, noseći amblem koji je, takav kakav je, postao legalan, zajedno s ostalim hrvatskim braniteljima branili i oslobađali Hrvatsku.

U odnosu na ukupan broj branitelja nije ih bilo mnogo, nisu bili ni presudan čimbenik za hrvatsku pobjedu u Domovinskom ratu, ali bili su hrabri sudionici teških borbi onda kada većina onih koji danas kritiziraju njihov amblem nije imala ni hrabrost ni osjećaj ni motiv boriti se za Hrvatsku.

Stoga bi i ljudi koji provode zakone trebali pokazati razumijevanje za uporabu amblema HOS-a u obilježavanju događaja iz Domovinskog rata i u tom kontekstu on ne može biti kriminaliziran, kao što ne može biti kriminalizirana ni pjesma koja se tada javno izvodila i bila prihvaćena kao oblik otpora velikosrpskoj agresiji.

Dežurni kritičari amblema HOS-a i pjesme Čavoglave već će se s vremenom naviknuti promatrati ga i slušati je i u kontekstu Domovinskog rata, kao što su se navikli na činjenicu da je kuna službena valuta suvremene hrvatske države – Republike Hrvatske. A glede pjevanja pjesme „Bojna Čavoglave“, ne treba sumnjati da ću je, kao i drugi Hrvati, pjevati na isti način kao što smo je pjevali u Domovinskom ratu, na isti način pjevat će je, nadam se, i moja djeca, i, ako Bog da, i djeca moje djece, što koštalo da koštalo”, zaključuje dr. sc. Ante Nazor za narod.hr

 

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Srpski pjevači ‘okupirali hrvatske glazbene prostore

Objavljeno

na

Nema ni jedne veće zabavno –glazbene manifestacije u Hrvatskoj, a da na njoj nisu glavne „zvijezde“ popularni srpski pjevači. Oni, za razliku od brojnih hrvatskih, nemaju problema s publikom, oni ne moraju dijeliti ulaznice da napune recimo zagrebačku dvoranu Vatroslava Lisinskog i brojne druge prostore.

Svojedobno je Bajaga, kao od šale, napunio pulsku Arenu, a ovih dana to je još bolje uspjelo Đorđu Balaševiću. Problema s publikom nema ni jedan Rade Šerbedžija.

Međutim, za jednog Marka Perkovića Thompsona vrata Arene u Puli i dalje su zatvorena, jer na svojem repertoaru ima pjesme posvećene obitelji, Bogu, Domovini….
On je „hrvatski nacionalista“, a srpski pjevači koji dolaze u našu zemlju su – „domoljubi“, kojima za razliku od njega i takvih nitko ne zamjera što vole svoju domovinu.

U Hrvatskoj je i dalje iznimno popularna Neda Ukraden. Na početku Domovinskog rata iz Sarajeva je odselila u Beograd, gdje je odmah snimila pjesme poput „Vidovdan“. Pokojni Đorđe Novković tom joj je prigodom zabranio pjevati njegove pjesme, od kojih je najpoznatija „Zora je“, a za koju je ona željele da se zove „Jovane, zora je“, što nije prošlo.

Sada opet kad pjeva u Hrvatskoj ima na repertoaru pretežno Novkovićeve pjesme, dok je u Srbiji zvijezda i sa pjesmama ala „Vidovdan“.

Ovu pjevačicu relativno često možemo gledati i u HRT-ovoj zabavnoj emisiji „Lijepom našom“, koju uređuje i vodi Branko Uvodić, a u njoj se mogu čuti i vidjeti i drugi poznati srpski pjevači, poput Miroslava Ilića, sve na veliko zadovoljstvo njegove brojne publike.
Uvodić nam također u ovoj emisiji „servira“ i pjesme ala „Ivanova korita“, bez koje, kako pišu srpski mediji, ne može proći ni jedno srpsko veselje, a poglavito ne srpske svadbe.
(…) „Ti ne plači, majko stara/ lijepa Anka progovara/ u snu mi se Jova javi/ ozdraviću od ljubavi!“ – među ostalim se pjeva u ovoj pjesmi.
S druge pak strane ne možemo ni zamisliti da bi se primjerice u nekoj srpskoj, odnosno beogradskoj zabavnoj emisiji „na sva zvona“ izvodila neka hrvatska pjesma, poput one Ivice Pepelka „Kad procvatu jabuke“, bez koje ne može proći gotovo ni jedno hrvatsko veselje, a još manje svadba.

Krajem godine u zagrebačkoj Areni za sve srpske i jugoslavenske glazbene sladokusce gostuje – Lepa Brena. Sjećamo je se kako je u četničkoj odori nesebično pomagala srpsku vojsku u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Ulaznice se već sada prodaju u „ogromnim“ količinama!

Ne bi se začudili da HRT izravno prenosi ovaj koncert, ili da je Uvodić pozove u svoju emisiju.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari