Pratite nas

Povijesnice

Govor koji je promijenio Ameriku

Objavljeno

na

Samo jednom rečenicom izgovorenom prije 55 godina predvodnik pokreta za građanska prava Martin Luther King Jr. uvrstio se u redove onih velikana čija se imena navode kao najzaslužnija u oblikovanju suvremene Amerike.

King ju je izgovorio kolovoza 1963. sa stuba Lincolnova spomenika ispred 250 tisuća sudionika Marša za Washington, prekretnice u borbi američkog pokreta za građanska prava.

Nije, međutim, krenulo dobro ili barem ne onako kako se King nadao. Bilo je to naporno popodne; iako iscrpljeno nesnosnom vrućinom, nepregledno mnoštvo ispred Lincoln Memoriala bilo je spremno za retorički adrenalin, za iskonsku poeziju.

Kingova je zadaća bila da govor iz običnog pretvori u historijski, iz svjetovnog u posvećeni. Pred sobom je imao najveću publiku u životu. Televizijske kamere prenosile su njegove riječi u američke domove, predsjednik Kennedy ga je slušao iz Bijele kuće, a propovjednik se mučio s tekstom koji je imao nekoliko verzija i na čijem je oblikovanju radilo previše ruku u danima prije skupa.

Masa nije odgovarala na poruke i činilo se da je King na rubu toga da propusti povijesnu šansu.

Tada je čuo sugestiju jedne od svojih suradnica, gospel pjevačice Mahalie Jackson: “Ispričaj im o snu, Martine”.

Sanjam

King se tada odmaknuo od relativno nenadahnutog, unaprijed sastavljenog govora i krenuo u improvizaciju, izgovorivši riječi koje su postale važne za američku naciju kao i one Abrahama Lincolna, ispred čijeg je spomenika stajao, i Thomasa Jeffersona, čiji mu je grob bio u daljini s desne strane.

‘Sanjam… da će moje četvero djece jednoga dana živjeti u naciji koja ih neće vrednovati po boji njihove kože, nego po osobnosti’.

O svom će snu King govoriti šest minuta, a riječi ‘I have a dream’ ponovio je osam puta.

Milijuni Amerikanaca bili su fascinirani.

Govor koji se iz slabog starta pretvorio u remek-djelo retorike bit će 1999. u jednoj anketi izglasan za najbolji govor u američkoj povijesti.

‘Sanjam…’ nije bilo jedino što je King kazao u govoru koji je ukupno trajao 17 minuta.

Pozvao je na završetak rasizma u Americi, tražio je nenasilnu promjenu, pozvao na jednakost i jednaka prava za sve. Pozivao se u njemu na američki ustav, Deklaraciju o neovisnosti, Proglas o emancipaciji kojim je sto godina ranije ukinuto ropostvo, na slavni govor Abrahama Lincolna kod Gettysburga, i na Bibliju.

Bilo je to prvi put da je američka javnost zahvaljujući prijenosu na sve tri nacionalne televizije mogla čuti koliko su opravdani i pravedni zahtjevi afroameričke zajednice.

Izlizana fraza?

Organizatori Marša na Washington za radna mjesta i slobodu toliko su bili zaokupljeni logističkim pripremama za taj događaj, jedan od najvećih skupova za ljudska prava u američkoj povijesti, i ponajviše brigom da sve prođe mirno, da im je pisanje govora bilo posve u drugom planu.

Kako je rekao jedan od njegovih savjetnika, King je imao nekoliko skica, ali 12 sati prije govora još uvijek nije znao što će točno reći.

Frazu ‘sanjam…’ King je koristio i ranije, pa i na jednom skupu u Detroitu dva mjeseca prije.

Jedan savjetnik nagovarao ga je da je ovaj put ne upotrijebi, jer je ‘klišej’ nevrijedan važnog događaja koji će se prenositi na nacionalnoj televiziji.

Govor su u danima nakon marša pratili hvalospjevi. New York Times je napisao da će proći mnogo vremena prije nego što Washington zaboravi melodičan i melankoličan glas svećenika Martina Luthera Kinga koji pred nepreglednim mnoštvom ispovijeda svoje snove.

Washington Post je tvrdio da se radi o govoru koji se uzdigao iznad vještine govorništva, a Los Angeles Times pisao o nenadmašnoj elokvenciji vrhunskog oratora koji je posramio zagovornike segregacije.

‘Prokleto je dobar’, kazao je John F. Kennedy koji je događaj pratio na televiziji u Bijeloj kući.

Osim što je bio impresioniran onim što je King izgovorio, govor je bio uspjeh za Kennedyjevu administraciju, koja je zagovarala i borila se za jednakost u građanskim pravima i strahovala da će im eventualni neuspjeh Marša na Washington oduzeti zamah.

Kennedy je posebno bio zabrinut zbog mogućih nereda kakvi su do tada pratili slična okupljanja. Uz brojne policijske snage, Pentagon je imao i 19 tisuća vojnika raspoređenih u predgrađima, a sve bolnice otkazale su planirane operacije.

Skup je, međutim, bio trijumf mira. Od 250 tisuća ljudi u Washingtonu toga dana nitko nije uhićen ni za najmanji prekršaj, a policiji su najveću brigu predstavljali ‘lunch’ paketi koji su se pokvarili na vrućini.

Godinu poslije slavnog govora Martin Luther King dobio je Nobelovu nagradu za mir, tada kao najmlađi laureat u povijesti.

Novčane nagrade odrekao se u korist pokreta za građanska prava.

Iako je ogroman napredak postignut, njegov se san još nije pretvorio u stvarnost. Većina i danas smatra da treba učiniti još više kako ljudi u Americi ‘ne bi bili vrednovani prema boji kože, nego prema karakteru’.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

22. rujna 1991. – Oslobođen Varaždin

Objavljeno

na

Objavio

Nova hrvatska vlast od samoga je početka Domovinskoga rata bila svjesna strateškog značenja Varaždina u kojem je bio smješten cijeli korpus Jugoslavenske narodne armije. Ondje su se nalazile goleme količine ratne tehnike, streljiva i goriva, kao i oteto oružje hrvatske Teritorijalne obrane.

Stoga je zauzimanje varaždinskog garnizona 22. rujna 1991. značilo stratešku prekretnicu jer je Hrvatska nakon toga dobila 7 puta više oružja nego što ga je imala.

Pripadnici varaždinskoga garnizona slomljeni su u devet dana, upornim pregovorima i vještim psihološkim potezima hrvatske strane. Putem razglasa vojnici su cijelo vrijeme pozivani na predaju. Taj pritisak trajao je neprekidno i stalno se povećavao. Ipak najtvrđi među jugooficirima nasumce su pucali po gradu, ali zbog malobrojnosti nisu mogli upotrijebiti sav arsenal kojim su raspolagali. Važnu su ulogu odigrali varaždinski radio-amateri navodeći ih da gađaju vlastite položaje u vojarni „Jalkovečke žrve“ koja se uskoro predala. Iz ostalih vojarni i karaula u kojima su počeli i međusobni sukobi počeli su bježati vojnici.

U bezizlaznoj situaciji i bez pomoći izvana objekti JNA su se počeli predavati jedan za drugim. Naposljetku je glavni dio garnizona smješten u Komandi korpusa i vojarni „Kalnički partizani“ autobusima napustio Varaždin pod nadzorom Hrvatske vojske. Predalo se više od tisuću oficira i vojnika JNA, a u borbama za Varaždin bilo je šest mrtvih i 37 ranjenih.

Koliku je važnost Varaždin imao za vojni vrh pokazuje proces protiv zapovjednika Vladimira Trifunovića, koji je zajedno s još četvoricom oficira u Beogradu osuđen zbog podrivanja vojne i obrambene moći Jugoslavije. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja. Najveći grad koji je u ratu bio okupiran od strane agresora nakon Vukovara.

U okupiranoj Petrinji i okolnim selima pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih formacija i milicije, činili su brojne zločine nad hrvatskim civilima koji nisu željeli napustiti svoje domove, ali i dijelom srpskih civila, koji se nisu slagali s takvom politikom.

Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na ovome području zabilježen je u periodu od rujna do prosinca 1991., pa čak sve do lipnja 1992. godine.

Najžešći napad odvio se 21. rujna koji je izvela JNA s teritorijalnom obranom i drugim paravojnim formacijama te s potporom zračnih snaga.

Tenkovi JNA s položaja iznad Češkog sela otvorili su vatru na braniteljske položaje u Mošćenici i Petrinji kada su poginuli pripadnici ZNG-a Ivica Kunert, Đuro Marković i Milan Klarić.

U predvečernjim satima vođene su žestoke borbe oko Kupskog mosta prema Brestu, a branitelji su bili prisiljeni prijeći most i organizirati obranu na lijevoj strani Kupe, čime je Petrinja okupirana.

Dana 26. rujna otvorena je topnička vatra na mjesto Grabovac, pri čemu su smrtno stradali Dubravka Špoljarić (18), Josip Špoljarić (17) i Ivana Špoljarić (dvomjesečna beba), a ranjeno je pet civila.

Na suđenju u odsustvu, zapovjedniku Petrinjskih združenih snaga JNA i teritorijalne obrane Slobodanu Tarbuku, 1992. okružni sud u Sisku osudio ga je na kaznu zatvora od 20 godina. Jedan od svjedoka na suđenju bio je i novinar HRT-a (tada HTV-a) Denis Latin, koji je svjedočio zlokobnoj najavi Tarabuka u radio razgovoru s general-pukovnikom Andrijom Rašetom iz pete vojne oblasti JNA kada je kazao: “Sravnit ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku”.

Prema podacima iznesenim u osuđujućoj presudi Tarbuku, mrtve je JNA skupljala 5 – 6 dana nakon pada Petrinje. Većina ubijenih bili su civili srednje dobi koji su ubijeni iz vatrenog oružja, no neki su ubijeni sjekirama ili nakon toga iznakaženi. Na sudu je utvrđeno kako je ubijeno preko stotinu građana Petrinje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari