Pratite nas

Povijesnice

Govor prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana pred općom skupštinom UN-a 22. svibnja 1992.

Objavljeno

na

U povodu primitka Republike Hrvatske u punopravno članstvo UN-a, predsjednik Republike Hrvatske održao je 22. svibnja 1992. godine pred Općom skupštinom ove međunarodne organizacije sljedeći govor:

“Gospodine predsjedniče,
Vaše ekselencije,
dame i gospodo!

U ukupnoj povijesti razvitka i međunarodnog položaja jednoga naroda ne može biti važnijeg događaja od priznanja njegove samostalnosti i suverenosti, i njegova primanja u svjetsku zajednicu ravnopravnih i neovisnih država, kakva je u naše doba Organizacija ujedinjenih naroda.

Stoga mi dopustite da u ime hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske izrazim najdublju zahvalnost za primanje u OUN:

– glavnom tajniku OUN-a g. Boutros Boutros-Ghali-ju;
– predsjedniku Vijeća sigurnosti g. Peteru Hohenfellneru i svim njegovim članovima koji su Rezolucijom 753 (1992.) jednoglasno preporučili primanje Republike Hrvatske u članstvo UN-a;

– i na kraju osobito predsjedniku ovog 46. zasjedanja Glavne skupštine, g. Samir S. Shihabi-ju, i svim sudionicima ove plenarne sjednice, koji su nam današnjom odlukom o primanju iskazali čast i povjerenje koje je Hrvatska jamačno zaslužila i koja će nastojati u potpunosti opravdati.

Ekselencijo,
štovani predstavnici slobodnih zemalja svijeta!

Današnjim danom Hrvatska je zadobila svoj međunarodni legitimitet. Njezina zastava, koja je svetost svakom hrvatskom čovjeku, jer je zbog nje bio osuđivan i proganjan u tuđinu, vijorit će se odsada slobodno pred zgradom OUN-a, i svuda po svijetu, s posvetom i međunarodnoga priznanja.

Hrvatski narod jedan je od najstarijih naroda sadašnje Europe. On ima pisane dokumente i biljege o svojoj nacionalnoj državnoj samobitnosti, te o pripadnosti zapadnoeuropskoj civilizaciji, od sedmoga stoljeća (n. e.) pa nadalje, u kamenu i na pergameni, u književnosti i umjetnosti, i što je najvažnije u svom duhovnom biću.

Hrvatski narod može biti ponosan na svoj udjel u duhovnoj i tvarnoj kulturnoj baštini čovječanstva. Uzgred nije slučajno što je njezin mali dio nazočan i ovdje. Ulaz kojim prolazimo u dvoranu glavne skupštine Ujedinjenih naroda napravljen je od mramora s hrvatskog otoka Brača.

U mojoj se domovini taj kamen smatra simbolom hrvatske opstojnosti. U njemu su se ogledali, tijekom mnogih stoljeća, svojim umjetničkim djelima, najveći hrvatski kipari, a među njima i Antun Augustinčić čija se konjanička figura, “Spomenik mira”, nalazi u parku iza ove iste palače Ujedinjenih naroda.

Od desetog do dvanaestog stoljeća Hrvati imaju svoje samostalno kraljevstvo pod narodnim vladarima. Povijesne mijene i nezavidan geopolitički položaj njihove zemlje – na razlučnici civilizacija zapadne i istočne Europe – uvjetovali su da poslije toga, od XII. do XX. st. (do 1918.) budu u zajednici s ugarskom i habsburškom krunom.

Međutim, kako u toj, tako i u kasnijoj jugoslavenskoj višenacionalnoj državnoj zajednici, hrvatski je narod sačuvao svoju samobitnost – o čemu posebno svjedoči slavna Dubrovačka Republika – težeći neprekidno punoj samostalnosti i suverenosti.

Taj najviši cilj, ostvarenju kojega žudi svako narodno biće, od trenutka kad u svom razvitku dostigne stupanj posebne nacionalne, političko-kulturne samosvijesti, i kad mu to međunarodne okolnosti dopuštaju, hrvatski je narod – kao i mnogi drugi manji narodi – ostvario u današnje doba. To je naime doba u kojemu čovječanstvo, zbog znanstveno-tehnološke (stvaralačke ali i razorne) svemoći, doživljava dosada najviši stupanj civilizacije (kulturne, gospodarske, tehničke, prometne, informatičke) integracije, ali istodobno i nacionalne individualizacije.

U prožimanju ovih, u biti suprotnih tendencija čovječanstvo teži stvaranju jedinstvene svjetske zajednice, kao uređenoga međunarodnog poretka samostalnih suverenih država, nastalih na opće prihvaćenim načelima o pravu naroda na samoodređenje i slobodu.

No, hrvatski narod nije ostvario svoju samostalnost i suverenost u sklopu samo ovakvih općih tendencija, već i pod posebno teškim okolnostima sloma totalitarističkoga socijalističkog sustava u Europi i raspada višenacionalne jugoslavenske državne zajednice. Hrvatska je nakon uspostave demokratskog poretka i proglašenja samostalnosti plebiscitarno izraženom voljom naroda, morala podnijeti teške žrtve za očuvanje svoje suverenosti.

Hrvatskoj je bio nametnut rat jugo-komunističke armije i srpskog imperijalizma za restauraciju komunizma i osvajanje hrvatskih područja. U tom ratu, u kojem se hrvatski narod našao goloruk naspram tehnički nadmoćne oružane sile JA, Hrvatska je, obranivši svoju slobodu i demokraciju, stekla i međunarodno priznanje na putu u punopravno članstvo u KESS-u i u OUN-a. Taj rat, međutim, još nije posve okončan, osobito stoga što su ga izazivači proširili i na susjednu Bosnu i Hercegovinu, usprkos angažiranju EZ-a i Vijeća sigurnosti OUN-a.

Užasne su posljedice toga barbarskog rata na kraju XX. stoljeća. U Hrvatskoj je poginulo i ranjeno tridesetak tisuća ljudi, pretežito građanskih osoba i potpuno su razorena mnoga naselja i čitavi gradovi, uništeno nekoliko stotina povijesnih spomenika, gospodarskih, crkvenih, zdravstvenih i školskih objekata.

Dimenzije stradanja civilnog pučanstva u ovom agresivnom ratu protiv Hrvatske očituju se u činjenici da je u Hrvatskoj prognano ili izbjeglo iz svojih ognjišta više od šesto tisuća ljudi, nemoćnih staraca, žena i djece. A povrh toga oko četvrt milijuna ljudi izbjeglo je iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku.

Zbrinjavanje prognanih i izbjeglih ljudi nadilazi mogućnosti ratom iscrpljene Hrvatske. Stotine tisuća ugroženih ljudi očekuje pomoć međunarodne zajednice. Osim toga, Hrvatska apelira na najviša tijela svjetske organizacije, da zajedno s EZ-om i KESS-om, poduzmu odlučnije i djelotvornije korake radi neodložnog okončanja rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, radi uspostave mira i stabilnog međunarodnog poretka u ovom dijelu svijeta.
Ekselencijo,
dame i gospodo!

Članstvo u Ujedinjenim narodima kruna je međunarodne potvrde suverene državnosti Republike Hrvatske. Međutim, mi smo duboko svjesni odgovornosti koju tim članstvom preuzimamo.

Čast mi je s ovom mjesta svečano izjaviti da Republika Hrvatska u svemu prihvaća Povelju Ujedinjenih naroda, te da će biti privržena načelima te Povelje i vladavine međunarodnog prava, na temelju kojih je Hrvatska izvojštila svoje međunarodno priznanje.

Hrvatska će odsada, kao punopravni član Ujedinjenih naroda, moći uživati veću podršku svjetske organizacije u naporima za mirno rješenje krize na tlu bivše Jugoslavije, na načelima Povelje UN-a, za uspjeh Mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, za rješavanje spomenutog problema izbjeglica, za poticanje gospodarskog razvitka.

Republika Hrvatska prihvaća načelo po kojem međunarodna zajednica ima pravo posredovanja u slučajevima kršenja osnovnih ljudskih prava i etničkih prava, ugrožavanja mira, ili ekološke stabilnosti naše planete.

Hrvatska je prihvatila završne dokumente Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, a također i načela na kojima djeluje Mirovna konferencija u Bruxelles-u, za rješenje jugoslavenske krize i odnosa između država što nastaju na tlu bivše Jugoslavije. Sve to govori jasno da Republika Hrvatska želi biti vjerna načelima na kojima se zasniva Povelja, načelima mira, pravde i međunarodne suradnje bez ikakve diskriminacije. Hrvatska želi biti djelotvorni čimbenik suvremenog međunarodnog poretka koji se izgrađuje na opće prihvaćenim načelima antifašizma i demokracije.

Hrvatski je narod i sam u Drugom svjetskom ratu dao znatan prinos borbi protiv naci-fašizma koji je ugrozio demokratski poredak Europe i svijeta. (S ponosom mogu pripomenuti da sam i sam kao mlad čovjek i sudjelovao u tom ratu protiv fašizma). Hrvatska je, u sastavu bivše državne zajednice, dala i znatan prilog rješavanju problema osamostaljivanja zemalja trećeg svijeta i njihova gospodarskog razvitka. A to je služilo i jačanju uloge Ujedinjenih naroda u hladnoratovskom razdoblju.

Na kraju želio bih, gospodine predsjedniče, dame i gospodo, istaknuti našu čvrstu odlučnost da međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku izgrađujemo na načelima otvorenoga, demokratskoga i slobodnoga društva. Želimo da Hrvatska bude, u političkom i gospodarskom smislu, država pravnog poretka i slobodan dom svih njezinih građana.

Hrvatska želi biti otvorena za svestranu suradnju sa svim susjednim i drugim zemljama Europe i svijeta. Hrvatska želi biti oslonac mira i stabilnosti međunarodnoga poretka i dostojan član Ujedinjenih naroda.”

Ujedinjeni narodi, New York City, 22. svibnja, 1992. godine

(Izvor: http://www.tudjman.hr/govori/primanje-republike-hrvatske-u-clanstvo-un; stranica posjećena 22.5.2019.)

Video: HRVATSKI BAND AID, Moja Domovina: https://www.youtube.com/watch?v=xgOnq62rA-4

Priredio: Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Na današnji dan 1992. – Hrvatska postala punopravni član Ujedinjenih naroda

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan ustrojena legendarna brigada koja je bila jedna od ključnih u obrani Šibenika i Dalmacije.

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 19. lipnja 1991. godine, ustrojena je Brigada Zbora narodne garde Šibenik, koja je 28. lipnja preimenovana u 113. brigadu ZNG-a Šibenik.

Ta legendarna ratna postrojba bila je jedna od ključnih u obrani Šibenika i Dalmacije.

Prisjetimo se, prvi zapovjednik legendarne 113. šibenske brigade bio je Ante Ljubičić, a okosnicu brigade činili su pripadnici TO Šibenik i dragovoljci šibenskoga kraja u sklopu Policijske uprave Šibenik.

Kao i u većini brigada, i za 113. šibensku brigadu počeci su bili teški – oružja je nedostajalo te je većina djelovanja bila improvizacija. Ipak, osvajanjem vojarne JNA Mala bara kod Metkovića, krajem ljeta za Šibenčane pristiže 150 tona oružja i streljiva. S oko 1500 pripadnika s pješačkim naoružanjem dobivaju zonu odgovornosti obrane bojišnice duljine 120 kilometara te tako dočekuju rujanski rat.

JNA osvojila Šibenski most – Dalmacija i Hrvatska presječeni na dva dijela!

Naime, prodorom snaga JNA osvojen je šibenski most, čime je postignut cilj kojim je omogućen pristup od Šibenika do Beograda po teritoriju koji je bio pod srpskom kontrolom. Hrvatska je time podijeljena na dva dijela, i to od 16. do 21. rujna 1991. godine. Pripadnici 113. brigade, uz pomoć snaga iz Vodica i Zatona, organizirali su ljude i oružje te 22. rujna krenuli u proboj na šibenski most. Akcija je rezultirala time da su do 15 sati neprijatelji potisnuti do Čiste Velike, dok je do 20 sati akcija završena te je ponovo uspostavljena komunikacija Jadranskom magistralom, a Hrvatska više nije bila presječena na dva dijela.

Uspjesi u rujanskom ratu bili su od iznimne strateške važnosti u obrani Hrvatske, a 113. brigadi omogućili su lakši pristup u naoružanju koje je počelo pristizati iz cijele Hrvatske. Paralelno se sve više dragovoljaca počelo uključivati u brigadu te je započeta organizacija obuke za ročnike.

Šibenski junaci obranili Dalmaciju

U nastavku Domovinskog rata, 113. šibenska brigada djelovala je ne samo na području Šibenika, nego i na Južnom bojištu (kod Stolova i Dubrovnika), od Maslenice na sjeveru do Prevlake na jugu te od Smokvice do Oštrelja iznad Drvara. Brigada je sudjelovala usvim značajnijim operacijama Hrvatske vojske, zbog čega je velik broj njezinih pripadnika odlikovan i nagrađen.

Kroz brigadu je od osnutka prošlo oko 3.200 pripadnika te oko 18 000 ročnih vojnika. 113. šibenska brigada u legendu je otišla 15. travnja 2000. godine, kada je vojarnu Bribirski knezovi preuzelo Obučno središte za izobrazbu pješaštva Sinj, no velika i vrlo važna uloga ove brigade u Domovinskom ratu zauvijek će ostati zabilježena u hrvatskoj povijesti.

Poginula su 72 bojovnika 113. brigade, a ranjeno ih je više od 400. To su naši junaci koje Hrvatska nikada ne smije zaboraviti! (Braniteljski.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

18. lipnja 1991. – Započelo povijesno zasjedanje Hrvatskog sabora

Objavljeno

na

Objavio

Dana 18. lipnja 1991. započelo je povijesno zasjedanje Hrvatskog sabora koje je neprekinuto trajalo osam dana.

Naime, nakon referenduma o samostalnosti u svibnju, Vlada je pripremila više od 60 prijedloga zakona, a predsjednik Sabora Žarko Domljan sazvao je zasjedanje s obzirom na to da je Predsjedništvo Jugoslavije odbilo pregovore o razdruživanju.

Potrebu dugotrajnog zasjedanja Domljan je također objasnio činjenicom da tako važan korak nije dovoljno samo načelno deklarirati, nego je potrebno donijeti cijeli niz zakona i odluka kojima bi Hrvatska uistinu postala samostalna država.

Zanimljivo, 24. lipnja na skupnoj sjednici zastupnicima se obratio premijer Ante Marković koji se zauzimao za ostanak Hrvatske u Jugoslaviji, uvjeravajući kako međunarodna zajednica neće prihvatiti osamostaljivanje jugoslavenskih republika.

Kao odgovor na njegovo izlaganje došao je protuzahtjev zastupnika da se pokrene postupak utvrđivanja odgovornosti ministra vanjskih poslova Budimira Lončara koji je nekoliko dana prije toga u Berlinu, na sjednici Konferencije za europsku sigurnost i suradnju, uvjeravao međunarodne diplomate kako će u slučaju osamostaljivanja nove države uvesti totalitarizam.

Ipak, unatoč raspravama, hrvatski zastupnici postigli su opći konsenzus, te su donijeli cijeli niz državno-pravnih akata i važnih zakona.

Među stotinjak točaka odlučivalo se o zakonima o hrvatskom državljanstvu, prebivalištu i boravištu građana, osobnim i putnim ispravama, carinskim službama, međunarodnim i mnogim drugim obvezama koje mora ispuniti suverena država.

Najvažniji dio zasjedanja bila je svečana sjednica održana 25. lipnja na kojoj su proglašeni državno-pravni akti kojima je Hrvatska konstituirana kao samostalna i suverena država.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari