Pratite nas

Kolumne

Kolinda Grabar Kitarović piše za Index: Moja vizija Hrvatske

Objavljeno

na

Za Index.hr kolumnu je napisala i Kolinda Grabar Kitarović koju prenosimo u cijelosti:

Dva i pol mjeseca, preko 25.000 kilometara i tisuće i tisuće rukovanja kasnije, dobro sam upoznala ono pravo, istinsko lice Hrvatske – od mjesta do mjesta, od ruke do ruke, od očiju do očiju. Od Prevlake do Dunava, od ribara u Istri i Dalmaciji, do seljaka u Zagorju, Posavini i Slavoniji, obrtnika, radnika, poduzetnika, težaka, umirovljenika, žena poduzetnica i domaćica, studenata, mladih, branitelja, osoba s invaliditetom, profesora, znanstvenika…

Naša je stvarnost: Hrvatska je u dubokoj gospodarskoj i socijalnoj krizi. Nezaposlenost je opet probila broj od 300.000. Svaka druga mlada osoba je nezaposlena, a obrazovani mladi ljudi traže posao u drugim europskim zemljama. Na rubu siromaštva u Hrvatskoj danas živi gotovo 1,6 milijuna ljudi, a u ekstremnoj bijedi oko 15 posto stanovništva. Broj djece koja žive u siromaštvu od 2008. do 2014. povećao se za 50 posto – prema podacima UNICEF-a danas u siromaštvu živi oko 30 posto djece. Djeca nam odlaze gladna u školu jer roditelji nisu zaposleni, imaju male prihode ili ne primaju plaću. To je danas, na žalost, lice Hrvatske.

Hrvatskom danas vlada apatija i malodušje. Guši se svaka konstruktivna inicijativa.

A kakva je budućnost države iz koje je u posljednjih pet godina iselilo oko 50.000 građana, uglavnom mladih, a samo ove godine njih 15.000?

S druge strane, Hrvatska ima ogromne potencijale. Ima sve pretpostavke za rast i razvoj: geografski položaj, prirodne resurse, obrazovane i vrijedne ljude. Zašto smo onda danas na dnu Europske unije po razvoju, zaposlenosti, konkurentnosti… U čemu je problem?

Problem je u bezidejnom, besposlenom i bešćutnom državnom vodstvu, na čelu s dr. Ivom Josipovićem, koje uporno odbija priznati hrvatsku stvarnost. Ovoj zemlji nedostaje liderstvo.

Europska komisija i druge međunarodne institucije upozoravaju da smo na rubu bankrota. Gotovo devedeset posto građana kaže da država ide u krivom smjeru. A dosadašnji predsjednik Ivo Josipović, koji već pet godina šuteći gleda kako Hrvatska propada, kaže: “To je pravi put.” Tko je tu u pravu? Podcjenjuje li to Ivo Josipović građane ove zemlje? Ili misli da je put u propast pravi put?

kolinda portretAktualna Kukuriku vlada i njihov kandidat Ivo Josipović ne čine ništa kako bi zaustavili negativne trendove i Hrvatsku izvukli iz krize. Oni jednostavno ne znaju, ne žele i ne mogu bolje. Hrvatsku guraju u propast i ne pokazuju ni malo empatije prema svojim sugrađanima.

Zbog svega toga, odlučila sam se kandidirati za predsjednicu Republike Hrvatske. Želim služiti Hrvatskoj. U skladu s Ustavom, tražit ću maksimum od svakog državnog dužnosnika i namještenika, od premijera do portira.

Hrvatska može i zaslužuje bolje!

Upregnut ću svo svoje znanje, iskustvo, poznanstva, vjeru u svoju domovinu i neprekidni rad da pomognem Hrvatskoj.

Moja je vizija  moderna, samosvjesna, europski integrirana Hrvatska, radikalno poduzetnička i socijalno pravedna.

Ja to znam, mogu i hoću ostvariti.

Program koji nudim ne temelji se na praznim floskulama i učenim izrazima, već na surovoj hrvatskoj stvarnosti.

Moj program zove se vrlo jednostavno – program  “Za bolju Hrvatsku”, jer upravo je to ono što žele naši ljudi – bolji život u  boljoj Hrvatskoj. Okosnica je programa gospodarski rast i razvoj, kojim želim oživjeti i pokrenuti malo i srednje poduzetništvo kao zamašnjak razvoja, stvaranja novih vrijednosti i otvaranje novih radnih mjesta. Zalagat ću se za pravnu i zakonodavnu stabilnost kako bi konačno domaći i strani investitori Hrvatsku prepoznali kao uređenu zemlju za poslovanje. Moramo integrirati znanost i gospodarstvo, poticati inovacije i dati šansu mladim znanstvenicima. Zalažem se za jasnu, pravednu i poticajnu poreznu politiku, porast ulaganja u znanost, zaštitu okoliša, održivi razvoj, odgovorno ponašanje državnih institucija i energetsku neovisnost Republike Hrvatske.

Sustav socijalne stabilnosti i sigurnosti građanima mora osigurati temeljna socijalna prava, zaštitu i brigu društva u slučajevima nastanka socijalnih rizika koji pogađaju osobu, ali i općenito život dostojan čovjeka. Posebno ću se zalagati za dostojanstvo umirovljenika i naročitu brigu voditi o osobama s invaliditetom.

Nacionalna sigurnost za mene je stanje u kojem se svi u Hrvatskoj, od građana do države, osjećaju zaštićenima od ugroza te stanje u kojem u uvjetima mira, stabilnosti i demokracije mogu obavljati svoje zadaće i funkcije i ostvarivati sva svoja prava.

Nacionalna sigurnost Hrvatske ugrožena je i onda kad ljudi u njoj ne mogu dobiti posao i kad je ugrožena demografska slika zemlje. Hrvatska zbog toga stari i nestaje! To želim pomoći zaustaviti!

Uređenu, modernu državu ne čine samo dobri zakoni. Vladavina prava ovisi o široj pravnoj kulturi, odnosno o dosljednom poštivanju zakona, ali i o političkoj kulturi, koja je vidljiva kroz kvalitetne odluke, pravnu sigurnost, profesionalne državne i javne službe, te uravnoteženost i nepristranost pri upotrebi instrumenata pravne države. Zalažem se za apsolutno nultu stopu tolerancije prema korupciji. Moramo reći odlučno NE korupciji u hrvatskom društvu, ali isto tako i nepotizmu i klijentelizmu.

Danas Hrvatska nema prepoznatljivu  vanjsku politiku. Prioriteti vanjske politike  moraju biti zaštita hrvatskih nacionalnih interesa, sigurnost, blagostanje i zaštita prava svih hrvatskih građana i državljana u zemlji i inozemstvu.

Hrvatska je danas članica EU i NATO i stoga su prioriteti obnoviti strateška partnerstva, novo pozicioniranje hrvatske države u svijetu, kao i djelovanje prema prostoru jugoistočne Europe. Tu hrvatska vanjska politika ima specifične zadaće i nacionalne interese: od rješavanja otvorenih pitanja sa susjednim državama temeljem međunarodnog prava, povelje UN-a i politike čistih računa, preko zaštite interesa hrvatskoga naroda u susjednim državama, napose u BiH-a, gdje moraju postati potpuno ravnopravni s ostala dva naroda u ustavnom, pravnom i institucionalnom smislu, do pomaganja našim susjedima na njihovom putu u članstvo EU i NATO-a temeljem ispunjenja svih kriterija. Odgovorno tvrdim da sve navedeno u potpunosti spada u ustavne i druge ovlasti predsjednice Republike.

Naposljetku, pozivam sve hrvatske građane s pravom glasa da u što većem broju izađu na birališta 28.12. Toga dana nećete dati samo glas pojedincu, kandidatu, već ćete odrediti smjer hrvatske budućnosti. Ako ste zadovoljni svojim životom u posljednjih pet godina i ako mislite da danas živite bolje nego prije pet godina, dajte glas dosadašnjem predsjedniku. Ako pak želite promjene, snažan zaokret, da doista pokrenemo gospodarstvo i da brinemo o dostojanstvu svakog čovjeka u Hrvatskoj, dajte glas meni. Ta sam! Imam viziju, hrabrost, snagu i odlučnost povesti Hrvatsku u bolji život!

Piše: Kolinda Grabar Kitarović/index.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari