Pratite nas

Kronika

26 godina od stravičnog zločina u Grabovici

Objavljeno

na

Spomenik u Grabovici

Pokolj u Grabovici počinjen je 7., 8. i 9. rujna 1993., u selu Grabovici kod Jablanice, u sjevernoj Hercegovini, za vrijeme osvajačke operacije Armije BiH “Neretva ’93”.

Kao da nam nije bilo dosta mitova o antifašizmu i partizanskim borcima koji su strijeljani i poradi krađe šala i o ratu u devedesetim su se počeli stvarati mitovi koji i danas ne pridonose napretku i pomirenju. Jedan od najopasnijih mitova jest kako su Bošnjaci kao narod najveća i jedina žrtva rata. Taj mit je postao dijelom ukupne svijesti bošnjačkog naroda. Ali ne samo bošnjačkog naroda. Opće je mišljenje da su Bošnjaci najveće i čak jedine žrtve ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini i da među njima nema zločinaca, ili ako ih ima da riječ je o pojedincima i većinom su to samo incidenti pa se može i dogoditi da jedan Bakir Izetbegović bošnjački član predsjedništva BiH i beskrajno i besramno laže kao na Danu Zlatnih Ljiljana i danu pobjede nad fašizmom 9.svibnja 2017 ( koji su to fašizam i kada Bakirovi pobijedili teško da je jasno !? )

Izetbegović naglašava da “naši borci se nisu svetili, nisu palili sela, nisu ubijali nevine civile ni rušili bogomolje. Taj moralni kapital mjera je naše duhovne snage, osnov je i temelj našeg zalaganja za pomirenje, za reintegraciju zemlje. “

No iako Bakir besramno laže zločini su se dogodili, a njihovo istraživanje je težak i osjetljiv zadatak i nužno je počinjene zločine iznijeti pojedinačno i, ako je moguće, identificirati zločince, imenom i prezimenom. Nema mira, pravde i suživota u Bosni i Hercegovini dok se ne bude znala sveukupna istina o zločinima i zločincima.

Obljetnica jednog od tih surovih zločina je danas. Obljetnica zločina u Grabovici

1993. do tada mirno mjesto Grabovica smještena između Drežnice i Jablanice postaje strateški cilj bošnjačke vrhuške u njihovim planovima osvajanja hrvatskih prostora i izlaska u Neum. 10.05.1993. jake bošnjačke snage osvajaju Grabovicu u kojoj je bilo 35 vojnika HVO-a.

Padom Grabovice braneći svoja ognjišta život su izgubila tri pripadnika HVO-a: Franjo Zadro, Željko Rozić i Miroslav Zlomislić.

Većina pretežito mlađih žitelja Grabovice ranije je izbjegla a ostale su uglavnom starije osobe vjerujući da im se ništa neće dogoditi jer nikome ništa nisu skrivili.

Nakon zauzimanja Grabovice, pripadnici tzv. A RBiH a zapaljene su i dvije hrvatske kuće Dragana i Pere Mandića. Nakon što je tzv. A RBiH zauzela Grabovicu, u njoj je ostala 91 osoba hrvatske nacionalnosti, većinom starije osobe i petero djece. Svakodnevno je pljačkana hrvatska imovina (stoka, kućanski aparati, namještaj i dr.) što su činili muslimanski vojnici iz Jablanice i okolnih naselja. Kada se šezdesettrogodišnji starac Jozo Ištuk usprotivio pljačkanju svoje imovine i odvođenju stoke, pripadnici tzv. A RBiH su ga u srpnju 1993. godine ubili. Sredinom ljeta ubijeni su na Ćopima, selu između Grabovice i Drežnice i Cvitan Lovrić i žena mu Jela. Pored pljačke imovine svakodnevno je maltretirano i zastrašivano preostalo hrvatsko stanovništvo.

U ovom razdoblju Grabovica je bila pod izravnim nadzorom postrojbi 6. Korpusa tzv. A RBiH, odnosno tadašnje OG Sjever-2 kojom je zapovijedao Zulfikar Ališpago – Zuka, koji je bio i zapovjednik postrojbe za posebne namjene ŠVK tzv. A RBiH “Zulfikar”.

Zamjenik i vršitelj dužnosti zapovjednika postrojbe “Zulfikar” u to vrijeme bio je Nihad Bojadžić, Pored pripadnika postrojbe “Zulfikar”na području Grabovice često su boravili i pripadnici “Drežničkog bataljona” pod zapovjedništvom Mustafe Beglerovića – Mujice, iz sastava 4. Korpusa tzv. A RBiH.

Zbog otežane komunikacije između Mostara i Jablanice u ovom razdoblju nadležnost nad Grabovicom imale su i civilne vlasti Jablanice odnosno načelnik MUP-a Jablanica Emin Zebić i predsjednik ratnih predsjedništava općina Jablabica, Konjic i Prozor dr. Safet Ćibo. Ovakvo je stanje potrajalo sve do početka rujna 1993. godine, kada otpočinju aktivnosti tzv. A RBiH za izvođenje akcije “Neretva 93”, koju su odobrili predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i zapovjednik Štaba vrhovne komande (ŠVK) tzv. A RBiH Rasim Delić, što je imalo za cilj ovladavanje dijelom teritorija BiH od Bugojna do Jadranskog mora. Prema zapovijedima zapovjednika ŠVK tzv. A RBiH Rasima Delića, nositelji napadnih operacija u akciji “Neretva 93” bile su postrojbe iz IV. i VI. korpusa tzv. A RBiH, a pridodate su im i postrojbe iz III. korpusa, te I. korpusa tzv. A RBiH:

– Dijelovi 9. Bbr pod zapovijedanjem Ramiza Delalića – Ćele;

– Dijelovi 10. Bbr pod zapovijedanjem Mušana Topalovića – Cace, kao i manje postrojbe

za posebne namjene;

– “Igmanski vukovi” pod zapovjedništvom Ediba Šarića;

– Skupina pod zapovjedništvom Adnana Solakovića poznata kao “Solakovi ljudi” ili “Adnanova grupa”

– “Handžar divizija” i

– Odred za posebne namjene MUP-a BiH “Laste”. Već od ranije na ovome području bila je nazočna postrojba za posebne namjene ŠVK “Zulfikar” pod zapovijedanjem Zulfikara Ališpage – Zuke i Nihada Bojadžića.

Radi praćenja provođenja akcije kao i koordiniranja postrojbi 4. i 6. K tzv. A RBiH te ostalih postrojbi koje su sudjelovale u akciji, zapovjednik ŠVK zapovjedio je da se formira IZM ŠVK sa sjedištem u Jablanici u sastavu: Sefer Halilović, Vehbija Karić, Zićro Suljević, Rifat Bilajac, Džemal Najetović, Edin Hasanpašić i Namik Džanković. Istodobno u Zapovjedništvo OG Sjever-2 uz zapovjednika Zulfikara Ališpagu – Zuku pridodani su Edib Šarić, Huso Alić, Kasim Korjenić i Reuf Sidran.

Spomenute postrojbe dana 06. rujna 1993. godine počinju pristizati u Jablanicu a odatle ih se većina upućuje na smještaj u Grabovicu, tako da je u Grabovici bilo više od 700 vojnika. Za prihvat i razmještaj postrojbi ispred IZM ŠVK zaduženi su bili generali Vehbija Karić i Zićro Suljević. Prema iskazima svjedoka, odmah nakon dolaska spomenute postrojbe počele su praviti izgrede, a Vrehbija Karić je pred postrojenim pripadnicima tzv. A BiH zapovjedio da se postrojbe smještaju po kućama u kojima žive Hrvati, te rekao:

“AKO SE KO BUDE BUNIO, BACITE GA U NERETVU”!*

(*Iz knjige Ivica Milivončić “Zločin s pečatom”)

Prije dolaska postrojbi tzv. A RBiH u Grabovicu, u selo su dolazili predstavnici civilne vlasti iz Jablanice i predstavnici tzv. A RBiH na čelu s generalom Karićem te prenijeli lokalnom hrvatskom stanovništvu da će u selo doći pripadnici tzv. A RBiH, te da ih trebaju primiti u svoje kuće i da se ničega ne trebaju plašiti.

Koliko se nisu trebali plašiti pokazuje krvavi pir “vitezova” ABIH u noći 8/9. rujna 1993. godine. U masakru u svojim kućama su mučene i masakrirane 32 civilne osobe hrvatske nacionalnosti. Živih svjedoka navedenog zločina nema, osim dvojice braće Gorana i Zorana Zadre, tada dječaka od 11 i 13 godina, koji su očevici ubojstva svoje obitelji: majke Ljubice, oca Mladena, sestre Mladenke, babe Matije i djeda Ivana, a vidjeli su i nekoliko mrtvih tijela ubijenih susjeda.

…Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na talijanku, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir-prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim.

Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo’. I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali’. Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune četiri godine…”

(iz Knjige Zločin s pečatom Ivica Milivončić )

U suludom krvavom piru pripadnika “viteške i slavne ” ABIH 8./9. 9. 1993. godine ubijene su sljedeće osobe:

Josip Brekalo 1939

Luca Brekalo 1939 žena Josipa

Pero Čuljak 1913

Matija Čuljak 1917 žena Pere

Andrija Drežnjak 1921

Mara Drežnjak 1921 žena Andrije

Dragica Drežnjak 1953 kćerka andrije i Mare

Živko Drežnjak 1933

Ljubica Drežnjak 1932 žena Živkova

Cvitan Lovrić 1936 ubijen prije 09.09 1993 u svojoj kući

Jela Lovrić 1940 žena Cvitanova ubijena prije 09.09 1993 u svojoj kući

Mara Mandić 1912

Ivan Mandić 1935

Pero Marić 1914

Dragica Marić 1914 žena Perina

Ilka Marić 1921

Ruža Marić 1956

Martin Marić 1911

Marinko Marić 1941

Luca Marić 1944 žena Marinkova

Marko Marić 1906

Matija Marić 1907 žena Markova

Ruža Marić 1935

Ilka Miletić 1926

Anica Pranjić 1914

Franjo Ravlić 1918

Ivan Šarić 1939

Ivan Zadro 1924

Matija Zadro 1923 žena Ivanova

Mladen Zadro 1956 sin Ivana i Matije Zadro

Ljubica Zadro 1956 žena Mladenova

Mladenka Zadro 1989 četverogodišnja kćer Ljubice i Mladena

Jozo Ištuk 1930 ubijen prije 30.07 1993 u vinogradu u zaseoku Ćopi u blizini kuće

Nitko od ubijenih nije bio naoružan niti je u Grabovici bilo bojovnika HVO-a niti ratnih operacija. Zločin se pokušalo prikriti paljenjem i pretpostavlja se bacanjem tijela u Neretvu. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci samo 16 osoba i to većinom djelomično. Obitelji stradalih i dalje će se pitati gdje su tijela njihovih najmilijih.

Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način kao da su ubojice izašle iz horor filmova.

Nakon učinjenog masakra Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi – Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo. Iz izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH koji je bio nazočan u Grabovici izdvojen je dio koji govori o postavljanju punktova jednog od pripadnika ABIH:

“Bio sam lično prisutan kad je Vehbija izdao naredbu da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru. Naredbu su izdali Zuki i znam da je on odmah poslao po tri čovjeka s  naređenjem da ni policija, ni UNPROFOR, ni novinari, niti bilo ko drugi ne smije stupiti nogom u selo Grabovica.”

Sa svrhom skrivanja dokaza o učinjenom masakru, osim zapovijedi da se leševi pobacaju u Neretvu, neki od najviših časnika tzv. ABiH su zatražili da se pogube i dvojica dječaka, svjedoka zločina kako bi se zločin prikrio. O tome govori u svojoj izjavi za sarajevski tjednik “Dani” od 24. listopada 1997. godine i Ramiz Delalić-Ćelo:

“…Onda sam njih dvojicu stavio u auto i poveo u Zukinu bazu u Donju Jablanicu. Ispričao sam im sve što sam čuo od dječaka. Tu su bili: Sefer Halilović, Zuka, Vehbija, Zićro, Bilajac, Nihad Bojadžić, Zukin zamjenik… Pojedinci su rekli da djecu treba ukloniti, da se ne bi saznalo za ofenzivu. Bio sam kategoričan: djecu treba poslati ujaku i ujni i skloniti ih na sigurno. Neću da kažem ko je dao takav prijedlog za djecu, jer sam i to rekao u svojoj izjavi Upravi vojne bezbjednosti.”

(Dani od 24. listopada 1997. godine)

Sa sastanka civilnih i vojnih dužnosnika rujna 1993. godine u Konjicu na kojemu su bili : Rusmir Mahmutčehajić, Safet Ćibo, Bakir Alispahić, Sefer Halilović i Vehbija Karić upućena su Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću izvješća o zločinu počinjenom u Grabovici. Odmah poslije počinjenog zločina, izjave od počinitelja zločina uzeo je časnik Uprave bezbjednosti Namik Džanković, a kasnije je tim Uprave bezbjednosti proveo istragu s jedinim ciljem da se zataška i prikrije odgovornost članova GŠ tzv. A RBiH, posebno generala Vehbije Karića.

Prema kasnijim izjavama u tisku nekadašnjih pripadnika ABIH govori se da je Uprava bezbednosti a time i čitav vojni i civilni bošnjački vrh do u tančine znao sve detalje oko masakra u Grabovici.

Za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH. Enesa Šakraka je Županijski sud u Sarajevu osudio na 10 godina zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić.

Županijski sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubojstva troje članova obitelji Zadro i to Ivana, Matije i Mladena. Za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu Armije BiH Seferu Haliloviću, no Haški sud oslobodio ga je optužbi, navevši u presudi: “vojna operacija Neretva 93. uopće nije postojala.” Sefera Halilovića teretilo se po zapovjednoj odgovornosti, budući da je bio obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Armije BiH i što je bio koordinatorom operacije “Neretva ’93”. Optužnica je navodila da general Halilović nije poduzeo mjere za spriječiti pokolj u Grabovici, odnosno da nije kaznio odgovorne za zločine u Grabovici. Poslije ga je Haaški sud oslobodio odgovornosti za slučaj Grabovice.

Danas 26 godine poslije ništa se nije promjenilo. Ponovo će u Grabovici na misnome slavlju svećenik i netko od pripadnika stradalničkih udruga tražiti da se nalogodavci kazne. Ponovo će Grabovica postati mjesto gdje će dužnosnici polagati vijence izricati velike riječi.

A onda ponovno muk. Do sljedeće obljetnice stravičnoga zločina u Grabovici.

Grabovica nije jedini NEKAŽNJENI zločin nad Hrvatima. Samo je jedan od bestijalnih zločina u nizu koje su počinili pripadnici tzv ABIH.

Daran Bašić/Hrvatsko nebo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Pandža: Teška situacija za Hrvate povratnike u prijedorskom kraju

Objavljeno

na

Objavio

“Uglavnom veliki broj je bio izrazio želju za povratkom. Veliki broj njih je bio očistio imanje i pripremio teren za obnovu. Mnogi su se željeli vratiti, ali biti tu i spavati je jako teško. Mi imamo ljude koji spavaju po društvenim domovima, jer se boje. Oni ne mogu ostvarivati svoja prava.

Nezamislivo je da danas ljudi ne mogu ostvariti i osnovna prava. Gube volju. Po pitanju Banja Luke, Federacije, Ministarstva raseljenih lica Hrvati po pitanju održivog opstanka i povratka, ne znam da su dobili bilo što u zadnjih pet godina. Radi se nešto. Krpi se. Mi smo u teškoj situaciji. Ljudi nemaju ceste, struje i tako ne mogu živjeti.

Problem je i u činjenici da se ne mogu prijaviti, jer im se traži da imaju kuću, a nemaju. Ne mogu dobiti niti običnu osobnu iskaznicu a kamoli nešto više. Problem je vođenja politike koja ljude jednostavno demoralizira,” kaže Mirko Pandža, predsjednik udruge povratnika “Altruist” Prijedor

Piše: Anto PRANJKIĆ/Kamenjar.com

Tijekom ratnih događanja u 90-tim godinama veliki broj Hrvata iz prijedorske regije je raseljen. Samo su rijetki ostali na svojim kućnim pragovima. Veliki broj prijedorskih Hrvata završio je u logorima. Neki su ubijeni, nestali,… a svi ostali su prognani.

Nakon 24 godine Hrvati prijedorskoga kraja se pokušavaju vratiti u svoje domove. Neki su se i vratili. Mirko Pandža je predsjednik udruge povratnika “Altruist” iz Prijedora, koja se bavi rješavanjem problema Hrvata povratnika na ovom području. Prema njegovim riječima aktualna situacija je vrlo loša:

– Stanje je jako loše. Što se tiče života hrvatskih povratnika moram reći da oni jako loše žive. Nemamo nikakva prava . Nemamo niti osnovna prava oko obnove svojih ratom porušenih domova. Ne možemo doći do obnove domova i po tom pitanju je stanje uistinu loše, kaže Pandža i napominje da je vrlo teško i kada je u pitanju sigurnosna situacija.

Napominje kako su u posljednje vrijeme sve učestalije prijetnje po nacionalnoj osnovi gdje se Hrvate vrijeđa s konstatacijama da nemaju što tražiti na području Republike Srpske. Prema riječima gospodina Pandže nema ih tko zaštiti jer Hrvata nema u lokalnim institucijama i oni koji ih predstavljaju na razini Republike Srpske u zadnje vrijeme ne rade dovoljno:

– Što se tiče zastupljenosti Hrvata u gradskim ustanovama možemo reći da Hrvata nema uopće. Prijedor je jedna od onih lokalnih zajednica koja u tim tijelima nema niti jednog Hrvata, vijećnika, odbornika, niti u određenim povjerenstvima. Nemamo nikoga. U policiji imamo samo dvojicu Hrvata, ali u svim drugim institucijama, gdje se donose odluke, uopće nemamo Hrvata. Što se tiče hrvatskih predstavnika u institucijama RS u zadnje vrijeme, moram biti iskren, stanje je vrlo loše.

Njihove aktivnosti su izuzetno slabe kada je u pitanju grad Prijedor i prijedorska regija. Ranije smo imali u Skupštini predstavnicu gospodičnu Lovrić koja za četiri godine nije progovorila niti jedne riječi, a kamoli da je nešto učinila za i jednog povratnika izuzev svojih osobnih interesa, napominje predsjednik udruge Altruist i napominje kako je teško govoriti o broju hrvatskih povratnika u Prijedor.

– Sada je teško o tome govoriti. Uglavnom veliki broj je bio izrazio želju za povratkom. Veliki broj njih je bio očistio imanje i pripremio teren za obnovu. Mnogi su se željeli vratiti, ali biti tu i spavati je jako teško. Mi imamo ljude koji spavaju po društvenim domovima, jer se boje. Oni ne mogu ostvarivati svoja prava.

Nezamislivo je da danas ljudi ne mogu ostvariti i osnovna prava. Gube volju. Po pitanju Banja Luke, Federacije, Ministarstva raseljenih lica Hrvati po pitanju održivog opstanka i povratka, ne znam da su dobili bilo što u zadnjih pet godina. Radi se nešto. Krpi se. Mi smo u teškoj situaciji. Ljudi nemaju ceste, struje i tako ne mogu živjeti. Problem je i u činjenici da se ne mogu prijaviti, jer im se traži da imaju kuću, a nemaju. Ne mogu dobiti niti običnu osobnu iskaznicu a kamoli nešto više. Problem je vođenja politike koja ljude jednostavno demoralizira i oni se više ne žele vratiti.

Gospodin Pandža ipak napominje kako tračak nade daju aktivnosti i pomoć koju pruža Središnji državni ured za Hrvate izvan RH:

– Ured za Hrvate RH nam je prošle godine izrazio želju pomoći i radio je s nama. Željeli su nam pomoći kako bismo imali svoje predstavnike barem u određenim povjerenstvima, ali u Prijedoru i Skupštini nisu imali sluha. Nama bi to bila jedina nada, jer kada bismo u određenim povjerenstvima imali svoje ljude, onda bismo preko njih mogli kanalizirati neke svoje probleme i tražiti rješenja, a ovako smo sami bez šanse. Središnji državni ured za Hrvate izvan RH čini koliko može, ali za sada je to nedovoljno, ističe pandža i napominje kako je veliki broj prioritetnih potreba prijedorskih Hrvata povratnika:

– Veliki problem su situacije kada nam ljudi ostaju odsječeni. Bager koji smo dobili napravio je velike stvari u pripremi terena za prilaz, obnovu, ali potrebna nam je prateća oprema, jer mi ne smijemo više dozvoliti da nam ljudi umiru zbog toga što su cestovno odsječeni, a bilo je takvih situacija. Naša je i obveza i odgovornost pomoći ljudima, a vjerujemo da će nam se po tom pitanju pomoći, nada se Mirko Pandža, predsjednik udruge povratnika prijedorskih Hrvata “Altruist”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

KAD VRIJEME STANE A BOL NE PROLAZI…

Objavljeno

na

Objavio

Ne možemo zaboraviti.
Ne pitajte zašto, jer, vi koji pitate ionako ne znate kako je to kad vrijeme stane a bol ne prolazi.

I kad bi mogli, nemamo pravo zaboraviti. Oni  žive u nama dok ih se sjećamo. Uspomene i sjećanja su jedino što nam nakon svega ostaje. I nama i njima. To je jedino što nas veže. Zaborav bi bio neoprostivi grijeh.
Zaboraviti ni preboljeti ne možemo i zato što nema pravde.

Nema pravde za žrtve: za pobijene, silovane, mučene, protjerane, za one koje još uvijek zovemo “nestalima”, za sve koji su bili izloženi nasilju i barbarskom uništavanju vlastitih domova, sela i gradova.

Životi mnogih koji su prošli pakao rata i izgubili svoje najbliže svode se na čekanje u nadi da će pronaći kosti najbližih.
Preživjeli su taj strašni gubitak koji para dušu i razdire srce, ali su zauvijek ostali u tom vremenu – u prošlosti koja bolno podsjeća iz dana u dan, iz noći u noć. Na svakome koraku. I uvijek vraća na početak.

Vrijeme je stalo u onom trenutku kad su se rastali s najmilijima. Taj posljednji tren, pogled, osmijeh, suza ili mahanje rukom na rastanku, ostao je urezan duboko u svakomu od njih. Trajni i neizbrisivi žig koji im je obilježio živote zauvijek i nepovratno. Oni koji su izbjegli smrt a imali su nesreću biti svjedocima agonije žrtava, slušati krike, jauke i samrtne hropce, umirali su s njima na tim strašnim mjestima i tko zna koliko još puta nakon toga, progonjeni slikama koje se ne daju izbrisati i s kojima žive, ako se to nakon svega i može nazvati životom.

Tko nije doživio, ne može razumjeti.
Slušamo iz dana u dan kako mnogi od njih govore o budućnosti. Podsjećaju da je rat završio i čudom se čude kako žrtve te gubitke nisu u stanju preboljeti i sve zaboraviti. Ili s porugom i ironijom poručuju: “Tko želi, neka ostane živjeti u prošlosti, mi idemo u budućnost”.

Kao da je taj ostanak u vremenu prošlom bio naš izbor. I kao da im netko priječi odmak od te i takve prošlosti i put u budućnost. Oni ionako nisu izgubili ništa, zlo ih nije dotaklo, nemaju što pamtiti i preboljeti i lako im je okrenuti se sutrašnjici.

No, pitaju li se barem ponekad kad ostanu sami sa sobom: Kako će dalje oni za koje je vrijeme stalo? U koju to budućnost mogu vjerovati roditelji, djeca, braća i sestre žrtava kojima se ne zna sudbina, kako će oni pronaći svoj mir i kamo će krenuti bez te konačne istine, bez mjesta na kojemu mogu zapaliti svijeću za mile i drage čiji su im likovi još uvijek pred očima? Mogu li oni biti mirni i tek tako se okrenuti budućnosti, ako ih iz dana u dan razdire spoznaja da duše onih za kojima pate nisu pronašle svoj spokoj?

Trebamo li kao ljudi suosjećati sa žrtvama i mi koji nismo izgubili nikoga od svojih bližnjih? Nismo li na to obvezni, po moralnim, ljudskim zakonima – bili vjernici ili ne? I možemo li i smijemo li nijemo i bez glasa promatrati ponižavanje žrtve i izrugivanje tuđom nesrećom?

“Rat je završio, okrenimo se budućnosti”.
Da, gospodo i drugovi. Završio je – kako za koga.
Za većinu vas koji tako govorite nikad nije ni počeo. Nije ga bilo. Za vas rata nije bilo.
Vi ste uredno jeli, spavali, odlazili u svoje urede, u obiteljske šetnje, zimovali, ljetovali, gradili karijere, išli u kazališta i na koncerte, čitali knjige, pili kave s prijateljima – i tu i tamo ponekad pogledali na vijestima kako se u nekome od vama nepoznatih, egzotičnih i tako dalekih mjesta čija su imena pomalo čudna i ništa vam ne znače, negdje Bogu iza nogu, događa nešto nesvakidašnje. Nema sumnje da su vas katkad čak i zgrozile slike razrušenih i spaljenih kuća, na trenutak ražalostile kolone protjeranih, uznemirili prizori raskomadanih tijela ili ganule suze žena, djece i staraca koji su ostajali prepušteni na milost i nemilost onima koji su došli razoriti im domove i uzeti živote.
Ali, sve je to ipak bilo daleko od vas. Vi ste imali mir svojih domova, ulica, trgova, svoje spokojne večeri i jutra, imali ste svoju sadašnjost i gradili budućnost. Živjeli ste bez straha od toga što će donijeti noć ili sutrašnji dan i bez grča u utrobi kojega stvaraju neizvjesnost i iščekivanje.

Mi smo bili i ostali u različitim dimenzijama. U svjetovima koji se ne dodiruju. I ne razumiju.
Ne tražimo od vas sažaljenje, razumijevanje, suosjećanje niti riječi utjehe, ali očekujemo poštovanje – ne prema nama, nego prema žrtvama. Poštovanje prema onima koji se više ne mogu braniti i čiji smo glas mi. Poštovanje prema njima koji su se odrekli svoje budućnosti radi naše i vaše sutrašnjice.

Podsjećate nas i na to kako moramo oprostiti.
Otkuda vam pravo spominjati oprost? Tko ste vi da u toj stvari presuđujete? Oprost je pravo žrtve i vi s time nemate ništa. A žrtva vidi i zna kako kajanja za zločin nema. Nema ni priznanja krivnje. Naprotiv. Likuje se nad zločinom, slavi ga se i najavljuje nova zlodjela. Oni koji su u prošlosti činili i podržavali zlo, danas su ujedinjeni u njegovoj obrani i veličanju.
Naši suci kojima je pravda jednako daleka i nerazumljiva kao i zločincima pokajanje, sude. Nama sude, a ne njima. Opominju nas kako moramo žalovati bez glasa i jauka. Naša tuga im smeta, stvara nelagodu, unosi nemir u njihove živote…Remeti ustaljeni red. Žrtvu se mora ušutkati, ubijati uvijek iznova, primorati na zaborav i poništiti i takav je odnos prema žrtvi i pravdi odraz njihove bešćutnosti i nečiste savjesti.

Nismo imali istu prošlost pa su nam i putovi u budućnost različiti.
Vi koji niste imali rat u nju brže kročite. Brže i žustrije. S elanom. Neopterećeni bilo čime. Vas ne sputavaju okovi sjećanja i ne pritišću noćne more, vi ne nosite u grudima teret koji pritiska dušu i tijelo poput mlinskog kamena, ne iščekujete u besanim noćima korake onih koji se neće vratiti, ne hodate u crnim kolonama od grobišta do grobišta, od jedne hrpe kostiju do druge tražeći znamen po kojemu bi prepoznali ostatke svoje braće, sestara, očeva, majki, djece, vi ne lutate izgubljeni među bijelim križevima bez imena.

Znamo da smo za razliku od vas ostali negdje daleko, u nekoj devedeset prvoj, drugoj, trećoj, vezani sudbinama onih kojih nema s nama, kao sidrom bačenim na morsko dno. Naša su prošlost, sadašnjost i budućnost ostali u Iloku, Sotinu, Tovarniku, Vukovaru, Borovu Naselju, Voćinu, Lovasu, Škabrnji, Nadinu, Širokoj Kuli, Saborskom, Skeli, Baćinu, Strugi Banskoj, Joševici, Glini i na stotinama drugih stratišta s kojih nevina krv još uvijek vapi za pravdom.
Jedino što vas molimo, jeste da nas ostavite na miru i ne kopate po ranama. I sretno vam bilo u toj vašoj budućnosti na koju imate pravo. Samo nas nemojte pitati kako i zašto i mi ne možemo s vama dalje, istom stazom, kao da se nije dogodilo ništa.
Ne dao vam Bog ikad osjetiti našu bol…

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari