Pratite nas

Kronika

26 godina od stravičnog zločina u Grabovici

Objavljeno

na

Spomenik u Grabovici

Pokolj u Grabovici počinjen je 7., 8. i 9. rujna 1993., u selu Grabovici kod Jablanice, u sjevernoj Hercegovini, za vrijeme osvajačke operacije Armije BiH “Neretva ’93”.

Kao da nam nije bilo dosta mitova o antifašizmu i partizanskim borcima koji su strijeljani i poradi krađe šala i o ratu u devedesetim su se počeli stvarati mitovi koji i danas ne pridonose napretku i pomirenju. Jedan od najopasnijih mitova jest kako su Bošnjaci kao narod najveća i jedina žrtva rata. Taj mit je postao dijelom ukupne svijesti bošnjačkog naroda. Ali ne samo bošnjačkog naroda. Opće je mišljenje da su Bošnjaci najveće i čak jedine žrtve ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini i da među njima nema zločinaca, ili ako ih ima da riječ je o pojedincima i većinom su to samo incidenti pa se može i dogoditi da jedan Bakir Izetbegović bošnjački član predsjedništva BiH i beskrajno i besramno laže kao na Danu Zlatnih Ljiljana i danu pobjede nad fašizmom 9.svibnja 2017 ( koji su to fašizam i kada Bakirovi pobijedili teško da je jasno !? )

Izetbegović naglašava da “naši borci se nisu svetili, nisu palili sela, nisu ubijali nevine civile ni rušili bogomolje. Taj moralni kapital mjera je naše duhovne snage, osnov je i temelj našeg zalaganja za pomirenje, za reintegraciju zemlje. “

No iako Bakir besramno laže zločini su se dogodili, a njihovo istraživanje je težak i osjetljiv zadatak i nužno je počinjene zločine iznijeti pojedinačno i, ako je moguće, identificirati zločince, imenom i prezimenom. Nema mira, pravde i suživota u Bosni i Hercegovini dok se ne bude znala sveukupna istina o zločinima i zločincima.

Obljetnica jednog od tih surovih zločina je danas. Obljetnica zločina u Grabovici

1993. do tada mirno mjesto Grabovica smještena između Drežnice i Jablanice postaje strateški cilj bošnjačke vrhuške u njihovim planovima osvajanja hrvatskih prostora i izlaska u Neum. 10.05.1993. jake bošnjačke snage osvajaju Grabovicu u kojoj je bilo 35 vojnika HVO-a.

Padom Grabovice braneći svoja ognjišta život su izgubila tri pripadnika HVO-a: Franjo Zadro, Željko Rozić i Miroslav Zlomislić.

Većina pretežito mlađih žitelja Grabovice ranije je izbjegla a ostale su uglavnom starije osobe vjerujući da im se ništa neće dogoditi jer nikome ništa nisu skrivili.

Nakon zauzimanja Grabovice, pripadnici tzv. A RBiH a zapaljene su i dvije hrvatske kuće Dragana i Pere Mandića. Nakon što je tzv. A RBiH zauzela Grabovicu, u njoj je ostala 91 osoba hrvatske nacionalnosti, većinom starije osobe i petero djece. Svakodnevno je pljačkana hrvatska imovina (stoka, kućanski aparati, namještaj i dr.) što su činili muslimanski vojnici iz Jablanice i okolnih naselja. Kada se šezdesettrogodišnji starac Jozo Ištuk usprotivio pljačkanju svoje imovine i odvođenju stoke, pripadnici tzv. A RBiH su ga u srpnju 1993. godine ubili. Sredinom ljeta ubijeni su na Ćopima, selu između Grabovice i Drežnice i Cvitan Lovrić i žena mu Jela. Pored pljačke imovine svakodnevno je maltretirano i zastrašivano preostalo hrvatsko stanovništvo.

U ovom razdoblju Grabovica je bila pod izravnim nadzorom postrojbi 6. Korpusa tzv. A RBiH, odnosno tadašnje OG Sjever-2 kojom je zapovijedao Zulfikar Ališpago – Zuka, koji je bio i zapovjednik postrojbe za posebne namjene ŠVK tzv. A RBiH “Zulfikar”.

Zamjenik i vršitelj dužnosti zapovjednika postrojbe “Zulfikar” u to vrijeme bio je Nihad Bojadžić, Pored pripadnika postrojbe “Zulfikar”na području Grabovice često su boravili i pripadnici “Drežničkog bataljona” pod zapovjedništvom Mustafe Beglerovića – Mujice, iz sastava 4. Korpusa tzv. A RBiH.

Zbog otežane komunikacije između Mostara i Jablanice u ovom razdoblju nadležnost nad Grabovicom imale su i civilne vlasti Jablanice odnosno načelnik MUP-a Jablanica Emin Zebić i predsjednik ratnih predsjedništava općina Jablabica, Konjic i Prozor dr. Safet Ćibo. Ovakvo je stanje potrajalo sve do početka rujna 1993. godine, kada otpočinju aktivnosti tzv. A RBiH za izvođenje akcije “Neretva 93”, koju su odobrili predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i zapovjednik Štaba vrhovne komande (ŠVK) tzv. A RBiH Rasim Delić, što je imalo za cilj ovladavanje dijelom teritorija BiH od Bugojna do Jadranskog mora. Prema zapovijedima zapovjednika ŠVK tzv. A RBiH Rasima Delića, nositelji napadnih operacija u akciji “Neretva 93” bile su postrojbe iz IV. i VI. korpusa tzv. A RBiH, a pridodate su im i postrojbe iz III. korpusa, te I. korpusa tzv. A RBiH:

– Dijelovi 9. Bbr pod zapovijedanjem Ramiza Delalića – Ćele;

– Dijelovi 10. Bbr pod zapovijedanjem Mušana Topalovića – Cace, kao i manje postrojbe

za posebne namjene;

– “Igmanski vukovi” pod zapovjedništvom Ediba Šarića;

– Skupina pod zapovjedništvom Adnana Solakovića poznata kao “Solakovi ljudi” ili “Adnanova grupa”

– “Handžar divizija” i

– Odred za posebne namjene MUP-a BiH “Laste”. Već od ranije na ovome području bila je nazočna postrojba za posebne namjene ŠVK “Zulfikar” pod zapovijedanjem Zulfikara Ališpage – Zuke i Nihada Bojadžića.

Radi praćenja provođenja akcije kao i koordiniranja postrojbi 4. i 6. K tzv. A RBiH te ostalih postrojbi koje su sudjelovale u akciji, zapovjednik ŠVK zapovjedio je da se formira IZM ŠVK sa sjedištem u Jablanici u sastavu: Sefer Halilović, Vehbija Karić, Zićro Suljević, Rifat Bilajac, Džemal Najetović, Edin Hasanpašić i Namik Džanković. Istodobno u Zapovjedništvo OG Sjever-2 uz zapovjednika Zulfikara Ališpagu – Zuku pridodani su Edib Šarić, Huso Alić, Kasim Korjenić i Reuf Sidran.

Spomenute postrojbe dana 06. rujna 1993. godine počinju pristizati u Jablanicu a odatle ih se većina upućuje na smještaj u Grabovicu, tako da je u Grabovici bilo više od 700 vojnika. Za prihvat i razmještaj postrojbi ispred IZM ŠVK zaduženi su bili generali Vehbija Karić i Zićro Suljević. Prema iskazima svjedoka, odmah nakon dolaska spomenute postrojbe počele su praviti izgrede, a Vrehbija Karić je pred postrojenim pripadnicima tzv. A BiH zapovjedio da se postrojbe smještaju po kućama u kojima žive Hrvati, te rekao:

“AKO SE KO BUDE BUNIO, BACITE GA U NERETVU”!*

(*Iz knjige Ivica Milivončić “Zločin s pečatom”)

Prije dolaska postrojbi tzv. A RBiH u Grabovicu, u selo su dolazili predstavnici civilne vlasti iz Jablanice i predstavnici tzv. A RBiH na čelu s generalom Karićem te prenijeli lokalnom hrvatskom stanovništvu da će u selo doći pripadnici tzv. A RBiH, te da ih trebaju primiti u svoje kuće i da se ničega ne trebaju plašiti.

Koliko se nisu trebali plašiti pokazuje krvavi pir “vitezova” ABIH u noći 8/9. rujna 1993. godine. U masakru u svojim kućama su mučene i masakrirane 32 civilne osobe hrvatske nacionalnosti. Živih svjedoka navedenog zločina nema, osim dvojice braće Gorana i Zorana Zadre, tada dječaka od 11 i 13 godina, koji su očevici ubojstva svoje obitelji: majke Ljubice, oca Mladena, sestre Mladenke, babe Matije i djeda Ivana, a vidjeli su i nekoliko mrtvih tijela ubijenih susjeda.

…Došli su Ćelini i Cacini, njih oko tri stotine. Tri dana smo bili s njima. Kako su pucali – Bože sačuvaj! Treći dan su Ćelo i Caco naredili da se sve pobije. Trojica mladića su došla u našu kuću. Jedan je imao bijelu majicu, bio je ošišan na talijanku, drugi je imao bijeli prsluk, pancir i smeđi nož, a treći plavi pancir-prsluk. Pitali su nas imamo li hajvana. Mi smo rekli da imamo. Onda su upitali jesmo li Hrvati. Odgovorili smo da jesmo, bez razmišljanja. Rekli su tati da dođe pokazati hajvan. Kako on nije smio ići sam, pošli su baba i djed s njim.

Tamo se čula galama i priča. Valjda su ih tamo postrojili. Ja to nisam gledao. Čuo se rafal. Pobili su ih. Da me brat nije poslušao, i on bi poginuo. Rekao sam mu: ‘Hajde da se sklonimo’. I tad smo se sklonili. Ubili su mi babu Matiju, djeda Ivana, tatu Mladena, a mami sam isto govorio da se sklonimo ili da se barem oni (mama, sestra i brat) sklone, a da ću ja otići i vidjeti jesu li ih ubili. Mama nije htjela, nego je rekla: ‘Ma hajde, proći će i ovo. Znaš koliko je bilo vojnika kod nas, smijenilo ih se oko dvjesto. Svi su dolazili, popili kavu i popričali’. Kad su njih troje ubili, vratili su se po mamu i sestru. Mami je ime Ljubica, a sestri Mladenka. Odveli su njih dvije tamo kod pojate. Čula se pucnjava dugo vremena. Mi smo se tada sklonili, a iza toga smo otišli još dalje na brdo. Sestri su bile taman pune četiri godine…”

(iz Knjige Zločin s pečatom Ivica Milivončić )

U suludom krvavom piru pripadnika “viteške i slavne ” ABIH 8./9. 9. 1993. godine ubijene su sljedeće osobe:

Josip Brekalo 1939

Luca Brekalo 1939 žena Josipa

Pero Čuljak 1913

Matija Čuljak 1917 žena Pere

Andrija Drežnjak 1921

Mara Drežnjak 1921 žena Andrije

Dragica Drežnjak 1953 kćerka andrije i Mare

Živko Drežnjak 1933

Ljubica Drežnjak 1932 žena Živkova

Cvitan Lovrić 1936 ubijen prije 09.09 1993 u svojoj kući

Jela Lovrić 1940 žena Cvitanova ubijena prije 09.09 1993 u svojoj kući

Mara Mandić 1912

Ivan Mandić 1935

Pero Marić 1914

Dragica Marić 1914 žena Perina

Ilka Marić 1921

Ruža Marić 1956

Martin Marić 1911

Marinko Marić 1941

Luca Marić 1944 žena Marinkova

Marko Marić 1906

Matija Marić 1907 žena Markova

Ruža Marić 1935

Ilka Miletić 1926

Anica Pranjić 1914

Franjo Ravlić 1918

Ivan Šarić 1939

Ivan Zadro 1924

Matija Zadro 1923 žena Ivanova

Mladen Zadro 1956 sin Ivana i Matije Zadro

Ljubica Zadro 1956 žena Mladenova

Mladenka Zadro 1989 četverogodišnja kćer Ljubice i Mladena

Jozo Ištuk 1930 ubijen prije 30.07 1993 u vinogradu u zaseoku Ćopi u blizini kuće

Nitko od ubijenih nije bio naoružan niti je u Grabovici bilo bojovnika HVO-a niti ratnih operacija. Zločin se pokušalo prikriti paljenjem i pretpostavlja se bacanjem tijela u Neretvu. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci samo 16 osoba i to većinom djelomično. Obitelji stradalih i dalje će se pitati gdje su tijela njihovih najmilijih.

Prema obdukcijskom nalazu na Patološkom odjelu KBC Firule u Splitu, iskazima svjedoka i naknadnoj rekonstrukciji događaja, zaključeno je da je većina žrtava ubijena na veoma svirep način kao da su ubojice izašle iz horor filmova.

Nakon učinjenog masakra Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi – Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo. Iz izjava jednog pripadnika tzv. A RBiH koji je bio nazočan u Grabovici izdvojen je dio koji govori o postavljanju punktova jednog od pripadnika ABIH:

“Bio sam lično prisutan kad je Vehbija izdao naredbu da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru. Naredbu su izdali Zuki i znam da je on odmah poslao po tri čovjeka s  naređenjem da ni policija, ni UNPROFOR, ni novinari, niti bilo ko drugi ne smije stupiti nogom u selo Grabovica.”

Sa svrhom skrivanja dokaza o učinjenom masakru, osim zapovijedi da se leševi pobacaju u Neretvu, neki od najviših časnika tzv. ABiH su zatražili da se pogube i dvojica dječaka, svjedoka zločina kako bi se zločin prikrio. O tome govori u svojoj izjavi za sarajevski tjednik “Dani” od 24. listopada 1997. godine i Ramiz Delalić-Ćelo:

“…Onda sam njih dvojicu stavio u auto i poveo u Zukinu bazu u Donju Jablanicu. Ispričao sam im sve što sam čuo od dječaka. Tu su bili: Sefer Halilović, Zuka, Vehbija, Zićro, Bilajac, Nihad Bojadžić, Zukin zamjenik… Pojedinci su rekli da djecu treba ukloniti, da se ne bi saznalo za ofenzivu. Bio sam kategoričan: djecu treba poslati ujaku i ujni i skloniti ih na sigurno. Neću da kažem ko je dao takav prijedlog za djecu, jer sam i to rekao u svojoj izjavi Upravi vojne bezbjednosti.”

(Dani od 24. listopada 1997. godine)

Sa sastanka civilnih i vojnih dužnosnika rujna 1993. godine u Konjicu na kojemu su bili : Rusmir Mahmutčehajić, Safet Ćibo, Bakir Alispahić, Sefer Halilović i Vehbija Karić upućena su Aliji Izetbegoviću i Rasimu Deliću izvješća o zločinu počinjenom u Grabovici. Odmah poslije počinjenog zločina, izjave od počinitelja zločina uzeo je časnik Uprave bezbjednosti Namik Džanković, a kasnije je tim Uprave bezbjednosti proveo istragu s jedinim ciljem da se zataška i prikrije odgovornost članova GŠ tzv. A RBiH, posebno generala Vehbije Karića.

Prema kasnijim izjavama u tisku nekadašnjih pripadnika ABIH govori se da je Uprava bezbednosti a time i čitav vojni i civilni bošnjački vrh do u tančine znao sve detalje oko masakra u Grabovici.

Za zločin u Grabovici do sada su na domaćim sudovima osuđena petorica bivših pripadnika Armije BiH. Enesa Šakraka je Županijski sud u Sarajevu osudio na 10 godina zbog ubojstva Ljubice i Mladenke Zadro, a Mustafu Hotu na 9 godina zbog ubojstva Pere i Dragice Marić.

Županijski sud u Mostaru osudio je na po 13 godina Nihada Vlahovljaka, Harisa Rajkića i Seada Karagića zbog ubojstva troje članova obitelji Zadro i to Ivana, Matije i Mladena. Za zločin u Grabovici sudilo se bivšem generalu Armije BiH Seferu Haliloviću, no Haški sud oslobodio ga je optužbi, navevši u presudi: “vojna operacija Neretva 93. uopće nije postojala.” Sefera Halilovića teretilo se po zapovjednoj odgovornosti, budući da je bio obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Armije BiH i što je bio koordinatorom operacije “Neretva ’93”. Optužnica je navodila da general Halilović nije poduzeo mjere za spriječiti pokolj u Grabovici, odnosno da nije kaznio odgovorne za zločine u Grabovici. Poslije ga je Haaški sud oslobodio odgovornosti za slučaj Grabovice.

Danas 26 godine poslije ništa se nije promjenilo. Ponovo će u Grabovici na misnome slavlju svećenik i netko od pripadnika stradalničkih udruga tražiti da se nalogodavci kazne. Ponovo će Grabovica postati mjesto gdje će dužnosnici polagati vijence izricati velike riječi.

A onda ponovno muk. Do sljedeće obljetnice stravičnoga zločina u Grabovici.

Grabovica nije jedini NEKAŽNJENI zločin nad Hrvatima. Samo je jedan od bestijalnih zločina u nizu koje su počinili pripadnici tzv ABIH.

Daran Bašić/Hrvatsko nebo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Sv. misa povodom 3. obljetnice smrti don Anto Bakovića

Objavljeno

na

Objavio

Anto Baković

Don Anto Baković, rođen je  Goraždu 4. srpnja 1931., a umro u Zagrebu, 26. siječnja 2017. Bio je hrvatski katolički svećenik, domoljub koji je ljubio hrvatski narod, publicist, novinar, povijesni istraživač, svjedok i analitičar zločinačkog jugokomunizma, praktičan demograf i promicatelj strateške hrvatske populacijske politike.

Rođen je 1931. godine u Goraždu na rijeci Drini kao sedmo dijete u dobrostojećoj obitelji. Osnovnu školu završio je u Goraždu, srednju u Sarajevu, teološki studij u Ljubljani, dok je u Đakovu 29. lipnja 1959. zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Kao student bogoslovije pozvan je na služenje vojnog roka u JNA. Na kraju vojnog roka, osuđen je na izdržavanje zatvorske kazne s prisilnim radom u vremenu od četiri godine, jer je odbio govoriti protiv kardinala Alojzija Stepinca i svrstati ga kao zločinca. U zatvoru u Nišu preživio je strašnu torturu kroz tri dana batinanja, do duboke nesvijesti i kome. Nakon izlaska iz zatvora nastavio je i završio studij teologije. Za svećenika je zaređen 1959. godine. Kao bogoslov, a kasnije i svećenik, proveo je 10 godina robijanja u 7 jugokazamata. Godine 1962. Rankovićev je policijski režim pomilovao dio robijaša u KPD-u Zenici, no ne i Slavka Miletića, Tomislava Vidovića, Andriju Radoša, Antu Bakovića i Vinka Vicu Ostojića.

Don Anto Baković djelovao je u župama Kaknju, Korićanama, Janjevu na Kosovu i u Maglaju. U Janjevo je došao nakon što je protjeran iz BIH, jer je bio nepoćudan režimu zbog predanog svećeničkog rada. Osnovao je dječji zbor “Bijeli anđeli”, koji je postao poznat u cijeloj bivšoj državi. Osnovao je i “Katon” (Katolički ton) te snimio i izdao dvadesetak singlica – gramofonskih ploča sa stotinjak pjesama pod nazivom “Duhovne hrvatske pučke pjesme”. Ponovno je osuđen na zatvorsku kaznu. Nakon povratka, djelovao je u župi Maglaj, gdje je izgradio svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića. Snimio je Bibliju u kasetama, prvo zvučno izdanje Biblije na hrvatskom jeziku. Prestao je sa službovanjem u župi 1983. godine, kada je umirovljen službeno zbog bolesti, ustvari zbog nepoćudnosti u otporu prema komunizmu. Bio je i ostao trn u oku zloglasnog jugokomunističkog sustava.

Od 1983. godine don Anto Baković bavi se pitanjima pronatalitetne politike. Razočaran opstrukcijom i neučinkovitošću duhovne obnove hrvatskog naroda godine 1995. počinje uređivati i izdavati mjesečni list Narod, glasilo za demografsku obnovu i duhovni preporod. Napisao je knjige: “Za jednu bolju Hrvatsku”, “Hrvatska demografska čitanka”, “Jedno dijete više”, “Programska načela Hrvatskog populacijskog pokreta”, “Drinske mučenice”, “Ostaje li Hrvatska bez majki”, “Dječak s Drine” (autobiografija), “Svećenici – žrtve rata i poraća”, Hrvatski martirologij XX. stoljeća i “Batinama do oltara”. Najveće zaslužno djelo mu je jedinstvena enciklopedija mučeništva katoličkog svećenstva u vremenu komunizma “Hrvatski martirologij XX. stoljeća” na kojoj je radio je 17 godina. Na 1100 stranica piše o 664 mučenika Crkve u Hrvata za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata i poraća. Neosporno je kao svjedok vremena te sustavnog podsjećanja na četničke zločine na Drini, najzaslužniji za pokretanje Postulature i proglašenje blaženima Drinskih mučenika u Sarajevu 24. rujna 2011.

Osnovao je udruge: Hrvatski populacijski pokret, Pronatalitetni pokret “Jedno dijete više”, Martyrium Croatiae te Apostolat ljubavi “Jedna obitelj više”. Proslavio je 50. godina svećeništva zlatnom misom 12. srpnja 2009. godine u crkvi Sv. Jeronima u Zagrebu, s porukom: “Nema spasa Hrvatima bez demografske obnove, a demografske obnove bez moralne obnove”.

Preminuo je 26. siječnja 2017. godine u svećeničkom domu u Zagrebu, te pokopan na zagrebačkom Mirogoju. Ostat će zapamćen njegov nemjerljivi doprinos hrvatskom narodu promicanjem natalitetne politike i suočavanja sa svim totalitarnim režimima dvadesetog stoljeća, a na poseban način s komunizmom, čija je dugogodišnja mučenička žrtva i sam bio. Nažalost ostao je neshvaćen sve do danas.

Prema podacima wikipedije dopunio Damir Borovčak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

29 godina od jednoga od najokrutnijih srpskih zločina nad Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

U zaseoku Šašići u Erveniku kod Knina dana 18. siječnja. 1992, srpski teroristi Slobodan Kovačević, Damir Travica i Nebojša Travica počinili su ratni zločin nad hrvatskom obitelji Čengić okrutno ubivši 39-godišnjega oca Dragu, 31-godišnju majku Nevenku i njihovo dvoje malodobne djece, dva prekrasna dječaka: 11-godišnjeg Slobodana i 4-godišnjeg Gorana. Istoga dana u isto vrijeme u drugom dijelu sela druga skupina terorista koju su predvodili Nikola Travica i Željko Travica, zvani Žorž zapalili su Pajiće. U dnevnika događanja „Odjeljenja bezbjednosti 9. (kninskog) korpusa JNA“, sljedećega dana, u nedjelju 19. siječnja, poručnik bojnoga broda Zelenbaba napisao je: „U Erveniku je ubijeno noćas sedam Hrvata među kojima dvoje dece, navodno traje borba između Hrvata i Srba.“, piše Joško Buljan u Hrvatskom tjedniku.

Nikakve borbe nije bilo, znao je to i Zelenbaba. Te tužne večeri Srbi su zapalili sve preostale hrvatske kuće u selu, a bijegom su se u posljednji trenutak spasili Dragin otac i majka, čija je kuća bila prilično udaljena od mjesta zločina te Pavao Đakulović sa ženom i sinom. Nakon provedene hladne noći u šumi baka Mara Čengić uputila se prema kući najstarijega sina i u njoj pronašla dva pougljena trupla, a druga dva u dvorištu kuće. Njezina bol bila je neizmjerna. Bol obitelji Čengić traje do današnjih dana jer većina srpskih zločinaca, osim Damira Travice, nije odgovarala za ovaj zločin. Tko je za to odgovoran? Zar je zaista jeftino ubiti Hrvata? Dvadeset osam godina poslije u Erveniku nema više Čengića, u općini je na vlasti SDSS, stranka srpskih terorista, koalicijski partner sadašnje HDZ-ove vlade.

Zločin u Erveniku nije bio slučajan, bio je to dio srpskoga plana za koji su se mladići iz Ervenika dobrovoljno obučavali u terorističkom kampu koji je uspostavila Srbija u Golubiću pokraj Knina. Slobodan Kovačević, Nebojša Travica, Gojko Kovačević, Miloš Matijević, Nikola Vujanić, Nebojša Pašić i Sreten Peslać, svi iz Ervenika, bili su u „prvoj generaciji“ obučenih terorista, kako to navodi Dragan Vasiljković u izvješću Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije. Da biste shvatili o kakvu se strašnom događaju radi, objavljujemo zapisnik koji je 13. veljače 1992. sastavio „ovlašteni starešina Organa bezbednosti Vojne pošte 7280 Knin“ kapetan I. klase Dragomir Pećanac koji je ispitao Slobodana Kovačevića, jednoga od ubojica, povodom ubojstva obitelji Čengić.

Rafali s vrata, onako kako su ih obučavali u golubiću

Srpski teroristi toga dana došli su do žičane ograde kojom je ograđeno dvorište Drage Čengića. Slobodan Kovačević nogom je udario u drvena vrata koja se nalaze na ogradi i ušao u dvorište, a slijedili su ga Damir i Nebojša Travica. Sve vrijeme dok su srpski zločinci prilazili kući lajao je pas Drage Čengića pa su ga s nekoliko rafala ubili. Slobodan Kovačević došao je do ulaznih vrata u kuću Drage Čengića držeći automatsku pušku na gotovs, kako je obučen u Golubiću.

Čim je Drago Čengić otvorio vrata, Slobodan Kovačević nasilno je ušao u kuću bez njegova odobrenja i grubo ga odgurnuo. Kuća Čengićevih bila je skromna, bez hodnika, kuća siromašnih ljudi, tako da su se teroristi našli s Dragom oči u oči u kuhinji. Kao nevin čovjek koji je živio skromno s obitelji, Drago je pokušao razgovarati sa svojim susjedima, no oni su se pretvorili u zvijeri. Dok su izgovorene riječi bile u zraku, Slobodan Kovačević ispalio je prvi rafal iz automatske puške u visini njegova grudnoga koša pogodivši ga najvjerojatnije trima ili četiri metcima u predjelu grudi. Smrtno pogođen Drago Čengić bez riječi i uzvika pao je na pod na mjestu gdje je stajao. Drugi srpski terorist Damir Travica iz „krateža“ (skraćene puške) pucao je u dječaka, 11-godišnjega Slobodana, starijeg sina Drage i Nevenke Čengić koji je u tom trenutku sjedio ili ležao na kauču lijevo od ulaznih vrata. Odmah nakon toga Damir Travica ispalio je drugi metak iz svog „krateža“ u pravcu Nevenke i 4-godišnjeg dječaka Gorana, mlađega sina Drage i Nevenke Čengić s udaljenosti od oko tri do četiri metra. U tome tragičnom trenutku, Nevenka je sjedila nasuprot ulaznim vratima, na stolcu desno od kuhinjskih elemenata, pored njezine desne noge stajao je ili bio naslonjen na njezinu nogu mlađi sin Goran. Teško pogođena glava u prvom joj je trenutku klonula, no majčinskom snagom, iako teško ranjena, pokušala je zaštititi mlađega sina. Dok se 4-godišnji Goran u strahu držao za nogu svoje majke, Nevenki je prišao Slobodan Kovačević govoreći Damiru Travici: „Samo ću je malo naklati!“ Izvadio je nož iz korica, stavio ga pod grlo bespomoćnoj ženi držeći ju lijevom rukom za kosu, te joj povukao nož preko vrata.

Smatrajući da su sve pobili, srpski teroristi prešli su u spavaću sobu s namjerom da zapale odjeću i namještaj u sobi. Prvo su upaljačem zapalili pokrivače, a kako je vatra brzo napredovala, krenuli su prema izlazu u nadi da će u požaru izgorjeti tragovi njihova zvjerstva, no u prolazu, kada su prolazili kroz kuhinju prema izlazu, Slobodan Kovačević uočio je da nema Nevenke Čengić i njezina mlađega djeteta, 4-godišnjeg Gorana. Otrčao je do Damira i Nebojše Travice koji su već izlazili iz Čengićeva dvorišta vičući „nema ih“, pa su teroristi odmah počeli pretragu oko kuće u plamenu da ih dokrajče. Slobodan Kovačević našao ih je desetak metara od kuće, tik uz gustirnu (zidani spremnik za vodu), čuo je hroptanje i jecanje Nevenke i plač mlađega sina, koje je tužno zazivao svoju majku. Hladnokrvno je prišao mjestu gdje je bespomoćna Nevenka s djetetom ležala na leđima, mlađi joj je sin ležao preko grudi, a ona ga je držala rukama. Prišao im je na oko jedan metar i iz automatske puške u njih dvoje ispalio jedan rafal. Nakon toga prestao je i jecaj djeteta. Tako je ubijen Goran Čengić, dječak od četiri godine i njegova mama.

Nakon stravičnoga ubojstva obitelji Drage Čengića zločinačka trojka zapalila je sve kuće, staje i stogove sijena u zaseoku Đakulovići, a „Slobodan Kovačević je u kuću Petra ili Pavla Đakulovića ispalio projektil iz zolje nadajući se da u dijelu kuće gdje je zolja pogodila spavaju supruga i sin Pavla ili Petra Đakulovića, kao i on sam”. Dok je ova trojka palila i ubijala po Čengićima i Đakulovićima, čule su se eksplozije iz pravca zaseoka Pajići. Ondje su u isto vrijeme palili i ubijali Nikola i Željko Travica, oni su minirali i zapalili kuće Pere Jurišića i Josipa Čengića.

Presudom Vrhovnoga suda RH, od 19. kolovoza 1993. godine potvrđena je prvostupanjska presuda šibenskoga suda od 23. listopada 1992. godine prema kojoj su za zločin nad članovima obitelji Čengić optuženi Slobodan Kovačević, Damir Travica, Željko Travica, Veljko Travica, Nebojša Travica, Vujo Šašić, Vojislav Romić i Boško Kovačević. Jedino je drugooptuženi u navedenom sudskom postupku, pravomoćno osuđen na 15 godina zatvora. Damir Travica izručen je od strane Velike Britanije 11. studenoga 2008. godine i, s obzirom da nije tražio obnovu postupka, danas je jedini od pravomoćno osuđenih koji je služio zatvorsku kaznu za zločin nad članovima obitelji Čengić.

Koliko god je mučno čitati opis ovoga strašnog zločina, koliko god je teško pri čitanju zadržati hladnu glavu i mirno srce, moramo pokušati vidjeti pravno-političku dimenziju ovoga nedjela. Tu je najzanimljiviji slučaj Slobodana Kovačevića i Damira Travice protiv kojih su srpski kvislinzi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini vodili postupak, a koji je trebao poslužiti u srpskoj protutužbi hrvatskoj tužbi za genocid, o čemu će još biti riječi. Za uvod: relevantan je sljedeći odlomak iz dokumenta srpskoga vojnog suda iz 2003.:

„KOVAČEVIĆ SLOBODANA, rezervnog vojnika iz TO Knin, Srbina, sa prebivalištem u s. Ervenik, SO KNIN i TRAVICA DAMIRA, rezervnog vojnika iz TO Knin, Srbina, sa prebivalištem u s. Ervenik, SO Knin, a optuženi su zbog krivičnog dela ubistvo iz čl. 47. st. 2. tač. 8. KZ R Srbije, u sticaju sa krivičnim delom teško delo protiv opšte sigurnosti iz čl. 194. st. 1. KZ R Srbije, u produženom trajanju. Stavlja im se na teret da su dana 18.01.1992. godine, u zaseoku Šašić, sela Gornji Ervenik kod Knina, kao suizvršoci na svirep način sa umišljajem lišili života više lica hrvatske nacionalnosti i to: supružnike Nevenku i Dragu Čengić i njihovu decu Slobodana (10 godina) i Gorana (4 godine) i zapalili njihovu kuću, tako što je Kovačević najpre iz puške ubio Dragu Čengića i njegovog sina Slobodana, a pokušao da zakolje nožem Nevenku, koja je sa sinom u naručju pobegla u kokošinjac gde ju je pronašao Kovačević i zaklao, a sina Gorana ubio, a Travica je zapalio kauč u kući gde su izgoreli pokojni Drago i Slobodan, a da su nakon toga zapalili i kuće Đakulović Pavla, Đakulović Petra, Čengić Josipa i nekoliko kuća i šala nepoznatih vlasnika. Predmet je dana 04.05.1992. godine, zbog nenadležnosti, dostavljen Okružnom sudu u Kninu, a u Vojnom sudu u Banja Luci vodio se pod PS br. 141/92. Nema podataka kako je okončan ovaj krivični postupak, s tim da napominjem da je ovo delo kvalifikovano po KZ RSK, jer u to vreme nije priznavan krivični zakon Hrvatske.“

Dakle za djelo počinjeno u Hrvatskoj primjenjivao se kazneni zakon Republike Srbije – prema navodima samih srpskih dokumenata! Provođenje zakona Republike Srbije, dakle, druge države na hrvatskom tlu najbolji je dokaz agresije Republike Srbije na Hrvatsku pogotovo zato što su i žrtve i počinitelji u ovome slučaju hrvatski državljani. U hrvatskoj javnosti – vjerojatno pod utjecajem srpske propagande – uvijek se može čuti upravo suprotna tvrdnja: činjenica da se radi o hrvatskim državljanima i na jednoj i na drugoj strani, uvijek se ističe kao dokaz o građanskom ratu, a ne o agresiji. Hrvatska politika, već smo se navikli, što zbog diletantizma, što zbog izdaje, nikad ne ističe taj jednostavan i lako dokaziv argument za agresiju Republike Srbije na Hrvatsku.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari