Pratite nas

Kolumne

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

Objavljeno

na

Više je razloga zbog kojih sam posljednjih godina izbjegavala pisati ili javno govoriti o hrvatskom strukturnom i sustavnom odbijanju da se suoči s totalitarnom prirodom komunističkog režima i njegovim zločinima. Ali ovih se dana dogodio razlog da učinim iznimku. U cintoriju crkve u Gračanima, u sjevernom dijelu Zagreba dovršena je spomen-grobnica žrtvama komunističkih vlasti. A to je ipak dijelom bila moja priča.

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim. Zato što se ondje jasno vidi kako su „likvidacije neprijatelja naroda“ bile pomno planirane, pažljivo organizirane i sustavno provođene.

Gračanski zdravstveni inspektor Miroslav Haramija, koji je bio zadužen za organizaciju i nadgledanje pokopa žrtava zabilježio je 20 lokacija masovnih grobnica sa 783 likvidirane žrtve i sačuvao svoje bilješke s označenim mjestima grobnica, zakopavši papire u vrtu. Još 1990. je iskopao i objavio svoje zapise. Nije dočekao da bilo koju od njih otkopaju. No svoja je saznanja prenio na svog zeta Josipa Sečena. A lokalna je zajednica počela komemorirati žrtve.

Gračani su postali moj dosje kada sam nakratko radila u uredu za istraživanje grobnica žrtava komunizma. Osnovan je u predizbornoj 2012. godini, političkim konsenzusom HDZ-a i SDP-a, da bi ga odmah nakon dolaska na vlast Milanovićeva kukuriku koalicija odlučila ugasiti. A mi smo odlučili ne nestati bez bitke.

No nije bilo lako naći saveznika na glasnoj HDZ-ovoj desnici. Jedinog tihog, ali efikasnog i pouzdanog saveznika u političkom spektru našli smo u zastupniku Davoru Ivi Stieru. Uskoro je stigla pismena potpora opstanku Ureda kao politički neovisne ustanove u vidu pisma tadašnjeg šefa kluba zastupnika pučana u Europskom parlamentu Josepha Daula premijeru Zoranu Milanoviću. Gašenje Ureda time nije zaustavljeno, ali dobili smo još koji mjesec. Da iskopamo nešto, u uvjetima snažne difamacijske kampanje i potpune sustavne opstrukcije.

Pokušali smo na velikogoričkom području. I nismo našli ništa. Policijske istrage izmanipulirane iznutra, navodile su na krivi trag i pogrešne lokacije. Ali smo naučili da veliki „mag“ za pronalaženje masovnih grobnica i iskusni operativac Udbe Ivan Grujić ima posebne strojeve – specijalnu sondu i georadar. I da je sve to samo gluma, dok ne nađete kost.
Najsličnije njegovoj specijalnoj sondi bilo je svrdlo za sadnju vinove loze.

Kupili smo taj stroj. Gračani su bili naša lokacija za biti ili ne biti. Promašimo li, znali smo da će nas saborska većina ugasiti prije ljetne stanke, kao nesposobne likove koji traže nepostojeće masovne grobnice. I krenuli smo sa svojim strojem u sondiranje, prema nacrtima M. Haramije. Moji kolege, ravnatelj Tomislav Anić i Miro Landeka svrdlali su u zapuštenom privatnom voćnjaku (zbog grobnice namjerno zapuštenom) usred Gračana, meni je stroj bio fizički prezahtjevan. Nešto je kvrcnulo i na stroju se pojavio zub. Savršeno zdravi, bijeli zub. Na drugoj lokaciji, na Medvednici, stroj je izbacio dio kosti.

Nalaze smo najprije pokazali predsjedniku Upravnog vijeća Ureda Andriji Hebrangu. „Što je to?, Otkud vam ?“- pitao je sve crveniji Hebrang. A kad smo mu rekli da smo kupili i stroj koji stopostotno detektira masovne grobnice, naš predsjednik Upravnog vijeća je pao u polukomu:“ Georadar ste kupili? Koliko to košta? Znate li vi za javnu nabavu. Uništit će nas.“ Naš stroj je koštao oko 150 kuna. Zahvaljujući njemu mogli smo mirno zatražiti od Grujića ekshumaciju grobnica Krivićev brijeg i Obernjak u Gračanima. I tako je počelo, sustavu unatoč.

Dobili smo vrijeme za sljedeći cilj: pronaći mjesto za dostojan ukop, mjesto memorije. Pronašli smo ga u cintoriju crkve u Gračanima. Lokalna zajednica, župnik, Ured nadbiskupijskog duhovnog stola, svi čija je suglasnost bila potrebna, bili su više nego spremni na suradnju, sretni što mogu sudjelovati. I do jeseni su ishođene sve dozvole. Ali je i zakon o ukidanju Ureda ponovo pušten u saborsku proceduru.

Pokušali smo prije izvjesnog kraja još nešto – urediti zajedničku memorijalnu grobnicu, ali i označiti mjesta onih skrivenih masovnih grobnica. Da budu mjesta sjećanja i spoznaje. Akademik Branko Kincl, član našeg Upravnog vijeća iznimno se angažirao da stignemo rok do Božića 2013. Tadašnji njemački predsjednik Joachim Gauck za posjeta tadašnjem hrvatskom predsjedniku Josipoviću 7. prosinca 2013. je na Pantovčaku izričito podržao istraživanje zločina komunizma. Dopisnik FAZ-a je pisao kako Milanovićeva Vlada želi ugasiti Ured. Stier je opet odradio svoju dionicu. Ali i Milanović je odradio svoju. Istoga dana saborska većina je ukinula Ured.

U tom trenutku trebalo nam je još koja tri mjeseca da u Gračanima napravimo ogledni primjer odnosa prema žrtvama komunističkih likvidacija za slične slučajeve u Hrvatskoj, na platformi rezolucija Vijeća Europe i Europskog parlamenta.

Bilo mi je drago kada mi je gospodin Sečen javio da je šest i pol godina poslije ipak napravljena grobnica u cintoriju crkve. Ali to je njihova, lokalna i ljudska pobjeda nad sustavom. I još jedan pokazatelj da nasljeđe komunizma nije za nama, već je tu – s nama, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Fra Mario Knezović: Dokle? Dokle taj medijski teror i izluđivanje istine trebamo trpjeti?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Optužnice za Ovčaru pisalo je beogradsko tužiteljstvo

Objavljeno

na

Objavio

Prije predsjedničkih izbora obljetnica pada Vukovara postala je blagdan sjećanja na žrtvu. Prije parlamentarnih izbora Vukovar će izvjesno postati ozakonjeno mjesto posebnog pijeteta, a vukovarska bolnica memorijalna nacionalna bolnica. Čega će se to Hrvatska kao država sjećati?

Ozbiljna država bi sjećanje na svoju tragediju, poput vukovarske, trebala graditi na temelju utvrđenih činjenica. A kada je riječ o sjećanju na žrtve zločina koji su počinjeni nad zarobljenim braniteljima i civilima nakon što je JNA zaposjela grad, ono bi se trebalo zasnivati i na pravomoćnim presudama i kažnjenim krivcima. To je institucionalno ogledalo države. Pa da pogledamo kako izgleda to, na presudama temeljeno sjećanje na primjeru Vukovara.

Ako izuzmemo presudu za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, koja je presuda državi, ne postoji ni jedan relevantan kazneni proces, okončan pravomoćnom presudom, koji bi vjerodostojno pokazao utemeljenost dana sjećanja na Vukovar. Isto vrijedi i za Škabrnju. Ne postoji ni jedna presuda hrvatskih sudova za zločin nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Vukovarske bolnice, nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Borovo Commercea, za ubijene i zlostavljane u srpskim logorima u Srbiji, koja bi na vjerodostojan način utvrdila što se zapravo dogodilo. Ne postoje zahvaljujući institucionalnoj Hrvatskoj. Nema ih zato što je svojedobno (2003.) DORH velikodušno prepustio kazneni progon za zločine u Vukovaru haaškom i beogradskim sudovima, a kazneni progon za zločine nad Hrvatima u srpskim logorima također je prepustio Srbiji. Izvršio je to najdugovječniji i najhvaljeniji hrvatski državni odvjetnik Mladen Bajić, ali ne sam. Zasluga pripada mnogima: suradnicima i nasljednicima u DORH-u, zaslužnicima iz izvršne vlasti i obavještajne zajednice, u kontinuitetu do danas… Institucionalna je Hrvatska premrežena zaslužnicima.

Trideset četnika

Zahvaljujući tome, pravosudni temelj za hrvatsko sjećanje na tragediju Vukovara je postavio beogradski sud za ratne zločine. Postavljen je po mjeri srpske politike otklanjanja krivnje sa Srbije, JNA i krnjeg Predsjedništva SFRJ. Prema takvoj političkoj mjeri, beogradsko je tužiteljstvo napisalo optužnice za Ovčaru. Sudovi su donijeli presude. A stara KOS-ova mreža osigurala je da te optužnice i presude budu tek prepisane i potvrđene pred Haaškim sudom. Srpski zatočenički logori za Hrvate za srpsko pravosuđe ne postoje, jer iz njih ne mogu izuzeti odgovornost Srbije, JNA i nadasve njezine obavještajne službe KOS koja ih je uspostavila i upravljala njima.

Hrvatsko pravosuđe je pustilo Beograd da završi posao. A i hrvatski povjesničari imaju duboko poštovanje prema konstruktu zločina koji im je za beogradski i Haaški sud priredio Aca Vasiljević, šef obavještajne strukture JNA. Prema tom, presudama potvrđenom konstruktu, sjećanje na vukovarsku tragediju izgleda ovako. Nakon što je poslije tromjesečne opsade JNA sravnila Vukovar sa zemljom, zauzela i okupirala grad, vrh treće vojne sile u Europi je, prema presudama, na dva dana svu vlast predao u ruke tridesetorici pijanih četnika, koji su inače bili njihovi ljudi za prljave poslove, i nekolicini lokalnih lupeža, koji su inače bili agenti njihove obavještajne službe.

Vukovarska bolnica, buduća nacionalna memorijalna bolnica, prema presudama je mjesto s kojeg su tadašnji major KOS-a Veselin Šljivančanin i suradnici ujutro 20. studenoga, prema popisu, izdvojili i kradom odveli iz bolnice 271 ranjenika, ratnih zarobljenika, pacijenata i zaposlenika bolnice. Ali ne da bi ih ubili, već da bi ih – spasili. U svrhu “spašavanja” naredili su kopanje dviju jama za masovne grobnice, od kojih se jedna, sa šezdesetak žrtava, još uvijek traži.

U svrhu “spašavanja” zarobljenih hrvatskih vojnika i civila iz Beograda je tu noć u Vukovar došao cijeli vrh KOS-a na čelu s generalom Vasiljevićem. Ali bili su jadni i nemoćni pa je zapovijedanje nad cijelim vrhom obavještajne službe JNA i nad ojačanom prvom gardijskom brigadom JNA preuzeo jedan pijani četnik zvani Topola (navodno mrtav još od 1993.) i nekoliko lokalnih lupeža predvođenih Goranom Hadžićem. Isti oni koje je taj isti vrh KOS-a doveo u Vukovar i dao im uloge. Čim je skladištar Hadžić podviknuo da je on vlast, vrh KOS-a mu je u strahu odmah predao brigu za ratne zarobljenike. Da ih spasi. Razvlaštenom vrhu KOS-a ostalo je tek toliko ovlasti da cijelo vrijeme na Ovčari nadgledaju zlostavljanje i likvidacije. I toliko snage da dan kasnije odu u Beograd primiti odlikovanje od svojeg šefa Kadijevića.

Isti se scenarij dogodio i u Borovo Commerceu. Samo ondje je oficire KOS-a zastrašio njihov agent Arkan i preuzeo pacijente iz zdravstvenog stacionara. Koji se do danas vode kao nestali. Bez traga i bez presude. Pod pritiskom javnosti, u Osijeku su započeli suđenje generalu Vasiljeviću u odsutnosti, za zločine u srpskim logorima. Gotovo u tajnosti, da ne bi ušli u sjećanje.
Pa koji je onda sljedeći logičan korak hrvatske države u njegovanju sjećanja? Postaviti spomenik – Čika Aci Spasitelju. I odmah do njega spomenik Neznanom hrvatskom KOS-u. Tako bi današnja institucionalna Hrvatska bila vjerodostojno predstavljena.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Fra Mario Knezović: Meritokracija ili vladari s malim IQ, a velikim egom

Objavljeno

na

Objavio

Čujem često kako je lako kritizirati, a teško dati rješenje problema. Kroz ovaj tekst ponuđeno je rješenje problema, sustava vladavine, društvenoga poretka, korumpiranih vođa, nemoralnih postupanja i krivo nasađenih ljudi.

Moj sinko, kaže djed unuku, ako sjekiru ili motiku na krivo nasadiš, nema rađe s njom. Izričaj „na krivo nasađen“ često čujemo. Usto svakodnevno čujemo kako nam je loše stanje, kako nas vode nesposobni ljudi, kako se do položaja dolazi preko „veze“, nepotizma ili nečijih preporuka koje „koštaju“.

Zašto je tomu tako? Zato što je nama nepoznat pojam meritokracija i njegova primjena. Meritokracija izvorno vuče korijen iz latinskoga jezika „meritum“, što bi na hrvatskome značilo zasluga – vrijednost.

Drugi dio riječi korijenski je iz grčkoga „kratein“, što znači vladati. Kada spojimo značenje, lako je zaključiti kako je meritokracija oblik vlasti u kojemu se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekomu lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširemu smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

Meritokracija je između ostaloga protivnost ideji egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Samo shvaćanje pojma odgovara na upit zašto nam je loše i zašto nas vode ljudi koji su na krivome mjestu, pa onda i „na krivo nasađeni“.

U knjizi „Zabranjeno kukanje“ Salvo Noe ističe kako je u svijetu na stvari kriza vrjednota i stručnosti i dokle god ne stavimo meritokraciju i zdrave vrjednote na prvo mjesto, kriza neće prestati. Suočeni smo s neprestanim povicima za promjenama, reformama, novim početcima, okretanjima novih stranica itd. No, pitati se je li moguće očekivati te promjene bez korjenitih zahvata u sustav vladanja, mentalitete namještanja položaja po načelu „kumova“?

Svaki preporod počinje od ljudi. Preporod mogu potaknuti osobe koje su u pravome trenutku na pravome mjestu. Preporod počinje od stručnosti. Primjerice, što bi bio da je ključne kaznene udarce u Rusiji umjesto Ivana Rakitića izvodio npr. Ivan Perišić ili Josip Pivarić? Vjerojatno je da Hrvatska ne bi postala viceprvak svijeta. To se u športu jasno vidi. No, na drugim područjima nesposobni i oni bez stručnosti uzeli su loptu i uporno prebacuju gol i ne postižu rezultate, ali im nitko ništa ne može, čak ne trpe ni prigovor zbog upornih promašaja.

Za takve je publika kriva što promašuju, gdje bi oni nešto bili krivi jer su si umislili da su „bogomdani“. Takvi onda, razumije se, nemaju ni odgovornosti za svoje postupke. To je zato što osobe koje nisu kvalificirane za neki posao nemaju ni mogućnost odgovornosti. Kako ćeš odgovarati za nešto o čemu pojma nemaš?
Takvima se „fućka“ što griješe, što nisu učinkoviti, što čine štetu, što ubijaju nadu.

Očito je taj stil vladanja javnim dobrima i obnašanjem javnih službi natjeralo britanskoga sociologa Michaela Younga da načini pojam „meritokracija“ o kojemu piše u svome djelu „Uspon meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1958.). On je na vrlo zanimljiv način obrazložio teoriju meritokracije formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Kako bismo pomogli onima, barem većini, koji vladaju, spomenimo da je IQ mjera za kvocijent inteligencije. Dakle, stvar je jasna. Na prvome mjestu inteligencija i znanje (kvalificiranost), na drugome mjestu vrjednote/moral će polučiti rezultate ili vrijednost.

Što mi imamo? Imamo mahom na položajima ljude s vrlo niskim IQ, a s vrlo visokim egom. Imamo u većini slučajeva u vodstvu one koji imaju vrlo malo ili nimalo vrjednota i morala, a jako mnogo korupcije i nemorala. S osjećajem jada u sebi čitamo imena nekih osoba koje se potpisuju nekim titulama stečenim u „večernjim“ školama. Neki čak toliko daleko idu pa se drznu potpisati da su i doktori znanosti.

U Bosni i Hercegovini je čest slučaj da osoba najprije dobije položaj, a tek potom traži za nju kvalifikaciju kupnjom diploma. Mogao bih poimence napisati na desetine takvih slučajeva. Ima li toga igdje? Najprije položaj, pa onda ispunjavanje uvjeta. Zamislimo da na kirurgiji zaposle osobu koja nije svršila medicinu, ali nema veze, kasnije će ta osoba pribaviti diplomu, a za početak neka vrši operativne zahvate. Sve su okrenuli naglavačke i zato se neće narod naći na nogama zadugo.

O tome sindromu, budimo pošteni, može se u manjoj mjeri govoriti i u crkvenim redovima. Nije slučajno Isus u svoje vrijeme govorio kako na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji (Usp. Mt 23,1). No, nisu za to krivi samo oni. Za to su krivi i oni koji prihvaćaju taj stil upravljanja u državi, društvu, Crkvi itd.

Veliki Platon u svome djelu „Država“ postavio je temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Mi smo daleko od toga. U nas je jedina“filozofija“ koristoljublje, a kraljevi su oni koji su korupcijom i zloporabom položaja došli do novca i moći.

Gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li samo ustvrditi ove činjenice i zabiti glavu poput nojeva u pijesak? Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“A dok ne bude drukčije, na pozornici naše svakidašnjice će i dalje trubiti unosna pjesma: „Imam kuma kojeg nitko nema.“

PIŠE: Fra Mario Knezović/Misija/SD

 

Fra Mario Knezović: Motivacijski govor, koji to nije, Zorana Milanovića je bio otužan…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari