Pratite nas

Povijesnice

Građa za postulaturu kauze svetih za pok. don Radovana Jerkovića – neretvanskog svećenika kojeg je mučila i ubila UDBA

Objavljeno

na

POSTULATURA KAUZE SVETIH [constare de martyrio formali] don RADOVANA JERKOVIĆA

pripremna dokumentacija za dostavu Kongregaciji za kauzu svetih Svete Stolice u Vatikanu o životu, djelu i mučeništvu pok. don Radovana Jerkovića – neretvanskog svećenika kojeg je mučila i ubila UDBA

U svjetlu slučaja Perković, ponukan novinskim člankom, gdje se nastoji obraniti neobranjivo, tj. gdje se bivši šef jugoslavenske tajne obavještajne službe SDB (UDBA), Josip Perković, brani, kako je za vrijeme Domovinskog rata osiguravao bezbrojne konvoje s naoružanjem i vjerojatno nakon višemjesečne pripreme, nastoji tim intervujuom baciti jedno pozitivnije svjetlo na svoj život i zasluge, odlučio sam ponukan time, te činjenicom da neki zločini pomalo postaju zaboravljeni, podsjetiti javnost na slučaj neretvanskog svećenika don Radovana Jerkovića, koji je zatvoren od strane UDBE, mučen i na kraju od elektrošokova (jer je mučen i el. strujom) na Katalinića Brigu u Splitu, konačno preminuo 14. kolovoza 1950. godine…

Ako eventualno i postoje neke pozitivne zasluge Josipa Perkovića za našu državnost i pobjedu u Domovinskom Ratu, on radi toga možda zaslužuje, neki orden, ali isto tako ako postoje i negativnosti, radi kojih treba snositi posljedice na drugu stranu vage treba staviti i to, osobito stoga što je na današnji dan 1. siječnja 2014. stupio na snagu Europski uhidbeni nalog, temeljem kojeg je Josip Perković danas lišen slobode, što govori da naše društvo još uvijek nevoljko prihvaća kao činjenice, da su se zločini događali u to vrijeme (komunističke vladavine) i da nisu kažnjavani, nakon demokratskih promjena, nego su ti isti ljudi sustavno promicani i danas čine društvenu elitu, a zbog svega što su radili nikad nisu voljeli ovaj narod ni ovu državu, ne vole ga ni danas, i teško ekonomsko stanje u kojem smo danas, posljedica je i takvog odnosa prema svemu tome. Da su ti zločini sankcionirani puno ranije, naša budućnost bila bi lakša i društvo ne bi živjelo u ovako teškim okolnostima. Danas nažalost prisilno počinje taj proces kažnjavanja tih zločina, ali nažalost nije potaknut domaćim pravosuđem i zakonima, nego se događa pod pritiskom EU. to je dobro, jer se uopće događa, ali i loše, jer se događa tek sad i to na ovakav načim, jer smo to sami morali riješiti, pa ne bi bilo potreba za pritiscima iz vana.

Tu katarzu prolazile su sve post-komunističke zemlje i jedna od zadnjih eto, prolazi je i Hrvatska.

Kad govorimo o mučenjima i likvidacijama u komunističkoj Hrvatskoj, to nije jedini slučaj u našoj domovini, koji se nikakvim naknadnim zaslugama niti iskupljenjima ne može opravdati niti se taj zločin smije zaboraviti, kao ni ostale.

Ako već institucije ove države, nisu ili ne žele zločince koji su ovog i niz drugih svećenika i drugih domoljuba, mučili i ubijali dostojno po zakonu kazniti, ostaje mogućnost da se ipak, ime ovog kršćanskog mučenika, koji je za našu katoličku vjeru umro u najgorim mukama – ne zaboravi i da se barem na taj način, on proglasi mučenikom, ako se već krivci za njegovu smrt ne kažnavaju ili nisu do sada kažnjeni.

Prikupljeni dokazni materijal o svetosti don Radovana Jerkovića, bit će objavljen ovdje, a više manje je kompletiran i odnosi se na njegova istraživanja legende o dolasku osnivača franjevačkog reda sv. Franje Asiškog u Neretvu, točnije na otočić Osinj, tijekom njegovog povratka iz Sirije (govorimo  o razdoblju iz 12. stoljeća i događajima s tim u svezi koja je istraživao pokojni dok Jerković, a radi čega je između ostalog mučen i pogubljen.

Istražujući lokaciju tog zaboravljenog samostana, evanđelista sv. Luke i Sv. Marka na otoku Osinj, na ušću Neretve, don Radovan Jerković, izložio je sam sebe bijesu UDBE, koja mu je radi toga oduzela i život.

Neka mu je laka hrvatska zemlja, a vjerni puk Neretve, nadam se da će jednog dana i njemu i nizu drugih svećenika, drugih žrtava – franjevaca, drugih redovnika i laika, koji su još od vremena turskog zuluma, mučeni zbog vjere i ubijani, na tom istom lokalitetu (otočić Osinj), jednog dana podignuti uspomenu, sastan detalnije istražiti, prikladno ga staviti u funkciju, a da će diljem Neretve, pa i Hrvatske, don Radovan i ostali mučenici barem dobiti svoju ulicu (OSINJISKIH MUČENIKA). O tome ću također o tim ostalim mučenicima, napisati koju riječ, kad stignem.

Nadam se da će temeljem tih dokumenta splitsko-makarska metropolitanska crkva, naša katolička, na čelu s našim nadbiskupom Barišićem, pokrenuti, postupak za postulaturu kauze svetih, sukladno crkvenim kanonskim propisima, za što su indikativni prvi raspravni sastanci, bili održani još 2008. godine, a nakon simpozija u Zadru u 2012. godini o 800 godina franjevaštva u Hrvata, svjetlo dana ugledali i neki novi dokazi, te konačno došao red – kao društvena tema i odnos suvremene Hrvatske države, prema zločnima počinjenima u vrijeme komunističke vladavine i strahovlade jugoslavenske tajne obavještajne službe.

SMRTOPIS koji je u smrt odveo bl. kardinala Alojzija Stepinca i don Radovana Jerkovića je isti, s tim da su don Radovanove muke bile još i gore, nego našeg blagopokojnog kardinala Stepinca (koji je nakon dugogodišnjeg trovanja arsenom i zatvora preminuo od tog trovanja) i nadam se da će nepristrana komisija proučiti od mene i drugih zaslužnih ljudi, koji ne zaboravljaju ovaj i slične zločine, te dostojno razmotriti ovaj prijedlog, možda ga s pravom i odbaciti, kao nedostatnu argumentaciju za proglašenje blaženim, no držim da za raspravu o tome ima li smisla otvarati postupak postulature, ne bi trebalo biti dvojbe, jer je pokojni don Radovan, nakon što je umoren u mučilištu UDBE, i doveden u lijesu, imao na sljepoočnicama, rane od priključaka na el. struju, kojom su ga mučili.

Danas, na dan, 1. siječnja 2014. godine, kada se po prvi put u pritvoru neke hrvatske pravosudne institucije, radi zločina počinjenih za vrijeme SFRJ i SR Hrvatske, našao prvi optuženik – Josip Perković, smatram prikladnim početi s objavom ovog teksta, koji baca jedno drugačije svjetlo na cijelu tu anti-hrvatsku službu, anti-ljudsku i anti-civilizacijsku, čiji je jedini razlog postojanja bio očuvanje Jugoslavije pod svaku cijenu, pa je ta služba podjednako mučila i ubijala sve hrvatske domouljube bili oni vjernici ili ne, a osobito vjernici Katoličke Crkve, koja je tada bila najveći državni neprijatelj Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i prijetnja jedinstvu Jugoslavije i komunističkom poretku, obzirom da se Katolička Crkva u Hrvatskoj, nikad nije prestala boriti za sva ljudska prava hrvatskog naroda, koja nam oduvijek pripadaju, pa tako i pravo na slobodno ispovijedanje naše vjere, što nam se i onda, a ZA NEKE KOJI MISLE DA TO VRIJEME JOŠ TRAJE I DA JE NORMALNO DA SE HRVATE I KATOLIKE I DANAS MRCVARI I GAZI U VLASTITOJ DRŽAVI I DA BEZBOŽNI KOMUNIZAM TREBA U HRVATSKOJ RESTITUIRATI, TJ. OBNOVITI, pa i danas ponovo događa, kao i sve metode kojima se taj bezbožni komunizam koristio, a koji rodočelnici te ideologije nad nama prakticiraju i danas – iako ti isti koji su to radili tada, a živi su i danas i obnašaju visoke državne funkcije u Hrvatskoj ili su ih obnašali, pa sukladno tom svom minulom autoritretu danas vladaju iz sjene ili vladaju njihova djeca i ostali potomci, danas pokušavaju nešto suptilnijim metodama – mrcvariti ovaj narod i osobito nas Hrvate – katolike.

Ovo je stoga moj pokušaj da se slučaj don Radovana Jerkovića ne zaboravi i da mlade generacije nauče, što je to bila UDBA; što je i kako radila, kome i zašto.

Silvije Filipović

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

24. obljetnica utemeljenja 2. gardijske brigade HVO-a

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od elitnih postrojbi HVO-a sudjelovala je u desecima pobjedničkih operacija oslobađanja

Ciganske livade, Korićina, Glamoč, Čemernica, Jajce, Ugar…, neka su od brojnih mjesta koja su tijekom Domovinskog rata uspješno oslobodili pripadnici II. gardijske brigade Hrvatskoga vijeća obrane pri čemu su poginula njezina 163 pripadnika.

2. gardijska brigada je bila gardijska mehanizirana brigada Hrvatskog vijeća obrane tijekom rata i poslijeraća u Bosni i Hercegovini.

Brigada je utemeljena 13. prosinca 1993. godine odlukom Glavnog stožera HVO-a, a kroz nju je prošlo 5.000 gardista.

Na temelju zapovijedi pokojnog predsjednika Herceg Bosne Mate Bobana, u prosincu 1993. godine osnovana je II. gardijska brigada HVO-a u čiji sastav su ušle Širokobriješka Kažnjenička bojna, Lakojurišna bojna, Hrvatska legija časti, 60. gardijsko-desantna bojna “Ludvig Pavlović”, a nešto kasnije i Postrojba za posebne namjene Gavran 2. Od tada do kraja rata prošli su, kao jedna od najelitnijih postrojba sva teška ratišta.

Sjedište brigade je bilo u vojarni Stanislav Baja Kraljević u Rodoču, južnom prigradskom naselju grada Mostara

Brigada je prošla mnoge bojišnice do južnog, dubrovačkog bojišta do Manjače, pritom oslobodivši mnoge gradove (Kupres, Glamoč, Mrkonjić Grad, Jajce, Šipovo …) i kao takva slovila je za jednu od najslavnijih i najboljih postrojbi Hrvatskog vijeća obrane, a svoje živote za domovinu i slobodu dala su čak 163 pripadnika ove brigade.
Kapelica sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika brigade, koja se nalazi unutar spomenute vojarne ujedno je i spomenik palim braniteljima, na zidovima su ploče s imenima i slikama poginulih gardista.

Nakon rata zadaće brigade su bile da unutar HVO-a, koji je zajedno sa Armijom BiH činio Vojsku Federacije Bosne i Hercegovine, štiti bošnjačko-hrvatski entitet u BiH od rata, poplava, požara i sl. Brigada je tijekom1998. godine bila na obuci u Turskoj, u sklopu NATO-a.

Tijekom 2001. godine, 2. gardijska brigada zajedno sa ostalim postrojbama hrvatske komponente Vojske FBiH daje potporu Hrvatskoj samoupravi.

Hrvatski narodni sabor je pozvao časnike i vojnike hrvatske komponente Vojske Federacije BiH na samoraspuštanje. Većina časnika i vojnika, samovoljno, ovaj je poziv ispoštovala, te su vojarne HVO-a ostale prazne.

Jedine posljedice samoraspuštanja, na kraju, su bile nekoliko izgubljenih plaća za vojnike i časnike HVO-a, kao i gubitak položaja u vojnoj hirerahiji za one osobe koje su se najgorljivije založile da se raspuštanje provede.

Reformom obrane u BiH 2005. godine Vojska Federacije BiH zajedno sa Vojskom Republike Srpske je integrirana u sastav Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Danas se Oružane snage Bosne i Hercegovine sastoje od tri pukovnije, a 1. pješačka (gardijska) pukovnija je nasljednica Hrvatskog vijeća obrane.

Kamenjar.com

General zbora HVO-a Stanko Sopta: Uloga HVO-a u vojno redarstvenoj operaciji Oluja je neupitna!

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

12. prosinca 1519. Papa Leon X. – ‘Hrvatska je predziđe kršćanstva’

Objavljeno

na

Objavio

Sintagma „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christinaitis“ prati Hrvate još od 1519., i ako se neslužbeno koristila i 30-ak godina ranije u raznim neformalnim i formalnim prepiskama.

Taj naslov je papa Leon X. dao na današnji dan našoj Hrvatskoj u pismu hrvatskom banu i junaku u borbama protiv Turaka nepobjedivom banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini takav naslov koji je dobila neka zemlja i narod, istu titulu dobili su Mađari i Poljaci.

Naime, bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom.

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana “duo plorantes saecula Croatiae” (“dva plačuća stoljeća Hrvatske”). Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao isključivo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično u povijesnim dokumentima naziva “vlaški”, a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti.

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci.

Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio odreći Krista i poturčiti, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Leona X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić ( 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč te obranio tvrdi grad Kiseg, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 uglavnom hrvatskih junaka, pri čemu je stradalo preko 30.000 Turaka, a sami branitelji su zbog hrabrosti i junačke smrti “ušli u legendu” svjetske ratne i vojne povijesti.

Da ne spominjemo iz prebogate herojske hrvatske povijesti pobjednika kod Siska Tomu Erdödya, bana Ivana III. Draškovića („defensor Croatie“), bana Nikolu Zrinskog, bana Petra Zrinskog, Krstu Frankopana, bana Petra Keglevića, generala Ivana Lenkovića i mnoge druge junake Hrvate koji su zaustavili Turke na prodoru u Europu.

Svi oni su svojom hrabrošću i vjerom zaslužili spomen kod hrvatskog čovjeka danas i uvijek. Svojim djelovanjem potpuno su opravdali časni naziv Hrvatske i Hrvata „predziđe kršćanstva“. Tako su branitelji Europe, od kojih su najveći teret iznijeli Mađari i Hrvati, ušli u povijest kao oni koji su „stari kontinent“ obranili od imperijalnih Turaka i omogućili da Europi ostane u kršćanska i u krilu kršćanske kulture i okružja doživi svoj procvat.

(narod.hr)

VIKTOR ORBAN: Mađarska, uz Hrvatsku i Poljsku, nosi častan naziv „predziđe kršćanstva“

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari