Pratite nas

Kolumne

Građanizacija BH nemuslimana je suvremeni proces prisilne islamizacije

Objavljeno

na

Pod komunističkom zvjezdom petokrakom u ime koje su crveni nacifašisti ubili više od 20 milijuna nedužnih civila i vojnika, sa ordenom ljiljanom oko vrata, kojim ga nagradio vrhovni zapovjednik muslimanske armije iza koje su ostala pusta hrvatska sela, i desetine još uvijek neotkrivenih masovnih grobnica hrvatskih civila i branitelja, staljinističko isilovski se ponaša bošnjački kandidat za hrvatskog člana tronacionalnog beha Predsjedništva komšija Komšić.

Pljušti komšija s prijetnjama jednako opasno kao i u vrijeme dok je u samozvanoj ABiH progonio i ubijao susjede kako bi napravio etnički i vjerski čisti teritorij za komšije.

Komšijsko Komšićeve prijetnje, nažalost, u ratu su uvijek i provođene u djelo, i stoga ove u predizbornom nemiru mogle bi se brzo pretvoriti u one ratne, i mali njihov komšija mogao bi zapucati po susjedima. Komšije mu ne smetaju, ali zato susjede gleda jedino preko nišana. Je li to i zato da se Komšić pokaže većim ratnikom za zelenu BiH od svojih komšija, pa čak i od onih kojima se svaki dan u svom okruženju mora dokazivati da je veči od svakog od njih.

Znakovitog li prezimena Komšić, koji je svojima komšija a susjedima neprijatelj, svim snagama održava na životu onu stoljeća staru izreku među beha kršćanima „poturica gora od Turčina“.

Mržnja prema susjedima osigurava mu miran život u komšiluku, a vjerojatno i u bližoj okolini koja ga hrani tim otrovom mržnje prema svemu onom što nije komšijski zeleno. Mržnja prema susjedima i strah od komšija da ga ne otpuste s radnog mjesta stvorila je od njega političko potrkalo koje leti od jata do jata, koja ga drže u svojoj zajednici onoliko dugo koliko im treba za obavljanje prljavi jatskih poslova.

No čini se, na temelju sve radikalnijeg ponašanja prema susjedima Komšić je primoran na takav radikalizam, od strane komšija sa kojima živi, koje poslušnički u velikom strahu sluša i izvršava svaku njihovu zapovijed.

A kako izdajice Bosne završavaju poznato je po stradanju Tomaševiča, kojeg je nakon izdaje Turčin smaknuo riječima, „nevaljalče jedan kad nisi služio svom kršćanskom narodu kako ćeš služiti meni Turčinu“, i odsječena Stjepanova glava se zakotrljala ispred ubojičinih krvavih nogu.

Neki izdajnici hrvatskog naroda iz vremena muslimanske agresije, završili su kao i Tomašević, neki i danas vjerno služe bošnjačkom gospodaru, neki poput beskućnika lutalica hodaju po Sarajevu a gazde ih ne gledaju kao ni poderane opanke. Svima im je zajednička sudbina, kad odrade posao odgurnjuju se dalje i dublje čak i od onih koji su branili hrvatsko ognjište i hrvatski identitet.

Sudbina je to i malog komšije Komšiča, vjernog bošnjačkog sluge. Odbacit će ga sve komšije, bliže i dalje, a u sredini u kojoj bude tako odgurnut živio gazde će mu govorit i osudivat će ga, jadniče jadni kad nisi sluzio svom hrvatskom narodu kako ćeš služiti nama muslimanima Bošnjacima.

Nitko od gospodara ne će se siječati njegovih zasluga u muslimanskoj armiji BiH, njegova zlatnog ljiljana kojeg su mu dodijelili kao smokvim list, prijetnji hrvatskom narodu. Zaborav i odbačenost koju je sam sebi spremao i napravio izabrana je njegova budućnost.

Komšić prijetnjama Hrvatima, kako im čak ne će ni konzulati u BiH pomoći i trebati, zapravo prijeti sebi, on govori i o svojoj sudbini nakon što odradi izdajničke poslove. Znači ne će biti ni hrvatskih konzulata ni njega u BiH, tako mu govore bošnjački poslodavci.

Skinut će mu s prsa i ljiljan kojim se šepuri kad prijeti nestankom Hrvata u BiH, i zvijezdu petokraku sa glave, i izbaciti Titinu sliku iz ureda kojeg je koristio kao sluga. Sve će završiti na smetištu povijesti gdje završavaju svi izdajnici ugroženog i napadnutog hrvatskog naroda. Bit će mu zaboravljene i nepriznate sve zasluge, sva ratovanja protiv hrvatskog naroda i progoni koje je učinio u redovima armije čiji pripadnici su ratovali uz povike “Alah uekber” i pjesme “Od Tirane pa do Trsta neće bit ni jednog krsta”.

Sve te njegove zasluge u borbi za polumjesec a protiv križa poslodavac će upisati kao svoje. Svako oruđe i oružje, cipele i opanci, poslije dotrajalosti baca se u smeće. Tako je i sa izdajnicima, najpotrošenijoj i najkrače nošenoj robi kod svojih vlasnika.

Buduči da Komšića vlasnici nagrađuju ordenjima samo u ratu, on bi najradije rat i nastavio. Kao i u redovima muslimanske armije u kojoj je komšijski brisao susjede, danas bi preživjelim susjedima oduzeo suverenost i konstitutivnost, a onda tako nezaštićeni i bez identiteta morali bi se iseliti i napraviti prostor za njegove komšije, zelene građane, i BiH urediti kao sve druge islamske zemlje.

Građanska, znači muslimanska Bosna i Hercegovina, i zbog toga je potrebno hrvatski narod desuverenizirati i dekonstitutivizirati, dehrvatizirati i dekristijanizirati, na komšijski način koji je započeo još muslimanskom agresijom, a prije toga primjenjivan u tursko vrijeme prisilnom islamizacijom.

Građanizacija beha nemuslimana je suvremeni proces prisilne islamizacije.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Opet ujedinitelji i osloboditelji

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Krleža, neopravdano prisvajan od jugoslavenske ljevice i isto tako neopravdano odbacivan od hrvatskih nacionalista, u svojim “Zapisima sa Tržića” 1977. piše kao su svi oni (hrvatski intelektualci – op.a.) bili 1914. pristaše jugoslavenskog integralizma, ali je on, kako sam kaže, brzo prozreo podvalu ideologije narodnog jedinstva s Pobjednicima, Soluncima, Kajmakčalancima, Ujediniteljima i Osloboditeljima, koja će “našem narodu donijeti patnje i poniženja”.

Jugomasonska, jugoslavenstvujušća, karijeristička, koalicionistička omladina (Tresić, Anđelinović, Vojnović, Meštrović, Bartulović, Andrić, Korolija…) zaigrala je dinarsko kolo rojalističkog unitarizma. “Mlada Jugoslavija” pojavila se kao udarno, borbeno, ekstremno, šestojanuarsko udruženje i kao idejni nasljednik akrivističke Orjune s radikalnim programom kraljevske diktature.

Zašto ovdje Krleža? Pa zato što iste te mlade Jugoslavene (zamijenite im samo imena) s istim tim idejama i istim nasljedstvom na zaprepašćujući način, svemu usprkos, susrećemo i dandanas na stranicama naših novina, na malim ekranima i na katedrama. U likovima koje najuvjerljivije simbolizira Milorad Pupovac prepoznajemo te davne ujediniteljske, solunaške, pobjedničke ideje i poruke, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

Upravo je ovih dana u sklopu obilježavanja stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata, koji je započeo puno slavljenim okrutnim ubojstvom prijestolonasljednika Ferdinanda, njegove žene i nerođenog djeteta, u čestitci Aleksandru Vučiću Pupovac egzaltirano napisao:

“Povodom 100. godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata, u kojemu je srpska vojska… uz ogromne žrtve izvojevala jednu od najvećih pobjeda toga rata, čestitam vam tu veliku pobjedu… Pobjeda je stvorila pretpostavke za slobodu kako srpskom narodu tako i važne pretpostavke za slobodu svih naroda s kojima su Srbi živjeli i žive… S osjećajem ponosa pridružujem se njezinom obilježavanju i vjerujemo da je prilika da se sjetimo svega onoga što je ta pobjeda donijela, što je nakon nje stvoreno i što nam može značiti u budućnosti.”

Umjesto zgražanja nad bezumljem i kaosom u kojemu se nije znalo tko protiv koga ratuje, u kojemu je stradalo dvadeset milijuna ljudi, u kojemu je srpska “pobjednička” vojska stjerana u Solun, Pupovac čestita pobjedu Vučiću kao da je bila jučer i kao da je Vučić bio general vojske.

Ali tu se zapravo i ne kriju recentne poruke. Ta srpska pobjeda, prema Pupovcu, nije donijela, kao što kaže Krleža i kao što svjedoči povijest, patnju i poniženje, dodajmo i izlazak iz zapadnoeuropskog kulturnog kruga, nego slobodu ne samo Srbima, nego i drugim narodima s kojima Srbi žive (naravno i Hrvatima).

Donijela je, fakat, Jugoslaviju, i to unitarnu ili proširenu Srbiju, što će, nada se Milorad, imati značaj i u budućnosti. Nije valjda! Ne bi Pupovac bio važan ni zanimljiv kad ne bio bio koalicijski partner vladajuće pučke stranke.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

 

U spomen na pale hrvatske vojnike u Prvom svjetskom ratu

 

 

Pupovac čestitao Vučiću na ‘Pobedi u prvom svetskom ratu’!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kremaljsko-bruseljski zagrljaj

Objavljeno

na

Objavio

Gledam i slušam, i ne mogu vjerovati! Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić svečano se u moskovskomu Kremlju obraća domaćinu: „Poštovani prezident Vladimir Vladimirović Putin, pozdravljajući i čestitajući Den narodnoga jedinstva, spasibo – na Ordenu družbe i prijateljstva na blago naša dva prijateljska goroda, goroda Moskve i goroda Zagreba…“ itd.

Dobro, reći ćete. I mi smo gledali i slušali. Ali nikako ne shvaćamo što to diže tvoju nevjericu kao prepelicu iz parloga? Možda ti ide na živce Bandićeva slava? Ne možeš vjerovati da se nekadanji ministrant kod fra Blage Brkića u Ružićima, potonji „stručno-politički radnik za ONO i DSZ“ Općinskoga komiteta SKH na zagrebačkoj Peščenici i na posljetku najdugovječniji gradonačelnik Grada Zagreba – ukratko, da se Milan Bandić vinuo na sam vrh slavenskoga svijeta! I da je toga i takva Milana Bandića prvi čovjek slavenskoga svijeta, Vladimir Vladimirovič Putin, okitio Redom prijateljstva! To tebi ne ide u glavu, pa iz tebe cvile samo zavist ili zloba.

Ni govora! Čudni su puti Gospodnji. Pred svakim od tih putova ja samo sklapam ruke. Vaša sumnjičenja ne poričemo ni ja ni moja krjepost. Poriču ih – u ovo „postčinjenično doba“ – sirote činjenice. Milan mi Bandić osobno nije učinio nikakvo zlo. Osobno se gotovo i ne znamo. Iste smo Crkve vjernici. Kakvi? Ja ne „zagledam u bubrege“. Nije mi Bandić ni ideološki protivnik. On od raspada komunizma nema nikakve ideologije. Ni u svjetonazornom smislu nije mi Bandić trn u oku. On me u tom pogledu uglavnom nasmijava. Sve u svemu, pojedinac imenom Milan Bandić ne zavrjeđuje moju javnu pozornost.

Pa zašto onda progovaram o njegovim najnovijim zgodama i nezgodama? Nisam li nakanio izvrgnuti ruglu hrvatskoga uglednika samo stoga što mi se taj uglednik ne sviđa?

Bandićeve zgode i nezgode mene zanimaju samo toliko koliko grade ili razgrađuju hrvatsku zajednicu. Što jest – jest: volim se podrugnuti. Ali nije mi ovaj put do toga. Da mi je do smijeha, moje bi potrebe posve zadovoljilo rusko televizijsko izvješće o Putinovoj dodjeli Reda prijateljstva Milanu Bandiću i hrvatsko medijsko „prigovaranje“ o prijateljstvu Milana Bandića s Arkanovim pobratimom Draganom Markovićem Palmom. Mogao bih se srditi na Bandića. Kako nije znao koga je – i u moje ime – pozvao u goste?! Mogao bih prezreti vođe braniteljskih udruga, jer Bandiću lukrativno povjerovaše i oprostiše. Kako to? Pa obje strane znaju da obje strane lažu, ali znaju i da jedna drugoj trebaju, a to je znanje dostatno da obje laži, dok Bandić pokajnički „guta žabe“, blistaju kao istine. No tu se samo od sebe nameće pitanje: Tko je u toj priči više ukaljao ideale Domovinskoga rata, Bandić ili braniteljski vođe?

Moja se neznatnost, slušajući Bandića u Kremlju, s drugih razloga zaprepastila. Nisam mogao vjerovati da čovjek pri zdravu razumu na takvu mjestu i u takvu povodu može izgovoriti onakvu hrvatsko-rusku leksičko-sintaktičku „zmešariju“ kakvu je, improvizirajući, složio i izložio zagrebački gradonačelnik. Bilo je tu svašta. Mene se najdublje dojmilo podvostručenje: „Orden družbe i prijateljstva“. Ruska je naime „družba“ hrvatsko „prijateljstvo“. I mislio sam: Bože, Bože! Kako je to moguće?! Pa ne mora zagrebački gradonačelnik znati ruski. Ne mora znati ni engleski. U Moskvi je mogao govoriti – hrvatski! Rusi bi ga razumjeli, bilo s prevoditeljem ili bez prevoditelja. Uostalom, mogao je naučiti napamet tih nekoliko rečenica zahvale na ruskomu.

Kako u „Mjesecu hrvatske knjige“ govorimo o učvršćivanju i razvijanju hrvatskoga nacionalnog identiteta, nekako sam se tako reći prirodno, slušajući zagrebačkog gradonačelnika u Kremlju, sjetio Jurja Križanića. Križanić je u XVII. stoljeću na osnovama govora svoga ozaljskog zavičaja pokušao svim Slavenima stvoriti zajednički jezik. I od toga sjećanja prožela me je grozna nelagoda. Je li moguće da se sveslavenstvo povukodlači?

Vi se smijete? Ali nije smiješno. Pustimo sad Bandićevo i Palmino zagrebačko-jagodinsko jugoslavenstvo. Od njih ni ja ne očekujem nikakvo „Gramatično izkazanje“. Ali razumno je bojati se Berlina i Bruselja. Odande bi, bude li škuda, moglo poteći mnoštvo čuda. Jedno je ove godine, usred „Mjeseca hrvatske knjige“, najavio rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras pod lukrativno naprjednim imenom: „Zajednica sveučilišta Jugoistočne Europe i Zapadnoga Balkana“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari