Pratite nas

Kolumne

Građanska je tuga pregolema …

Objavljeno

na

Prije nešto više od dvije godine činilo se da se kotač povijesti uspješno okreće natrag i da je ostalo još samo nekoliko okretaja pa da nam se ”bolja prošlost” vrati u punom sjaju. ”Regionska” je Hrvatska, činilo se, unatoč članstvu u EU gotova stvar.

Čak su i najtvrdokorniji domoljubi počeli rezignirano prihvaćati novo stanje stvari. A onda se dogodio preokret, 16. 11. 2012. Haaški sud oslobodio je generale Gotovinu i Markača svih optužbi. Na Trgu bana Josipa Jelačića generalima je razdragani narod priredio veličanstven doček, a Štrpčevi suradnici i srodnomišljenici u Hrvatskaj pali su u očaj. Zoran se Pusić pravdao Savi da ne misle svi u Hrvatskoj kao razdragani ”nacionalisti” na Trgu, Vesna je Teršelič izrazila nevjericu i žaljenje, Hrvoje Zovko je povukao gotov film o Gotovini koji se trebao prikazati na HTV-u tog popodneva, no kako je pripreman film o ratnom zločincu, nije bilo zgodno da se prikazuje, Viktor Ivančić bolno je arlauknuo: ”Karajte me karirano!”, a Predrag Lucić je svoju tugu i bijes pretočio u poemu To je nama naša borba dala: frižidera, štednjaka, regala… Uzgred treba primijetiti da taj poetski uradak, na žalost, nije u literarnom pogledu ni sjena Lucićevih uzora, prvaka partizanske ratne poeme Ivana Gorana Kovačića, Jure Kaštelana, Skendera Kulenovića i Vladimira Popovića.

Koliko je ta presuda obnoviteljima ”bratstva i jedinstva” bila važna, svjedoči članak iskusne Jasne Babić napisan pola godine prije oslobađajuće presude. Naslov je članka Zamislimo da je Ante Gotovina oslobođen. U članku gospođa Babić iznosi svoje pritajene bojazni i noćne more: ”Zamislimo da je Ante Gotovina oslobođen. Haaško tužiteljstvo bilo bi ismijano i popljuvano zbog katastrofalnoga poraza od hrvatske strane, sudsko Vijeće Haaškoga tribunala bilo bi proglašeno hrvatskim političkim saveznikom, domaći biskupi zahvaljivali bi Svevišnjem koji je uvijek zaslužan – nikada odgovoran – kao da je riječ o kakvom domaćem političkom vrhovniku. Sindikalnoga hrvatsko-američkoga odvjetnika Luku Mišetića nitko ne bi pitao za potrošene pare iz domovine i dijaspore. Najvažnije i najpogubnije, brijunski transkript ostao bi zaboravljen u memljivim arhivima i isključen iz institucionalne istine o podmuklim političkim primislima o eksploataciji Oluje, barem dok su na životu brijunski akteri ustrašene i nečiste savjesti, (…)” Međutim, ono što je Jasni i njoj sličnima teško bilo i zamisliti dogodilo se. Bijaše to prva pljuska ”građanima i građankama” iliti ”poreznim obveznicima”. Ili koje već izraze upotrebljavaju samo da ne bi izrekli njima mrsko ime zemlje u kojoj žive, odnosno većinskog naroda u toj zemlji.

Zoran se Pusić pravdao Savi da ne misle svi u Hrvatskoj kao razdragani ”nacionalisti” na Trgu, Vesna je Teršelič izrazila nevjericu i žaljenje, Hrvoje Zovko je povukao gotov film o Gotovini koji se trebao prikazati na HTV-u tog popodneva, no kako je pripreman film o ratnom zločincu, nije bilo zgodno da se prikazuje, Viktor Ivančić bolno je arlauknuo: ”Karajte me karirano!”, a Predrag Lucić je svoju tugu i bijes pretočio u poemu To je nama naša borba dala: frižidera, štednjaka, regala…

   Kada su se malo oporavili od trauma izazvanih oslobođenjem hrvatskih generala, zagovornici ”bratstva i jedinstva” nastavili su još jače gurati onaj gore spomenuti kotač povijesti unatrag, nadajući se valjda da se sve može kad se mali mozgovi i nemali resursi slože. Ta njihovi su na vlasti, Zoran u Vladi, Ivo na Pantovčaku, treba to iskoristiti! Onda se niotkud pojavila ta neugodna Markićka sa svojom blasfemičnom tezom da je brak ”zajednica muškarca i žene”. Otkud joj samo pravo da nešto takvo tvrdi, čak traži da ta definicija uđe u Ustav!? Bilo je povuci-potegni, ali referendum se ipak održao. Još jedna pljuska! Unatoč vlasti i medijima na njihovoj strani naprednjaci su uspjeli uvjeriti samo Istrijane, Primorce i Gorane i stanovnike nekih urbanih središta, kao što su npr. Čakovec, Negoslavci, Ervenik i Borovo, da brak nije zajednica muškarca i žene. Ipak, unatoč porazu to bijaše veliki uspjeh naprednjaka. Zamislimo samo djedicu iz Negoslavaca ili Vodnjana kako, sjetno gledajući svoju bolju polovicu, drhtavom rukom zaokružuje ”PROTIV”. Kako je vrijeme odmicalo, kriza u zemlji bivala je sve dublja. Ni porezne akrobacije Slavka Linića, ni optimizam ministra Grčića, ni vađenje na one koji su vladali prije njih nisu pomagali. Iako su ”neovisne agencije za istraživanje javnog mnijenja” uporno tvrdile da je Tomislav Karamarko ”najnepopularniji političar u zemlji”, HDZ je dobivao redom sve izbore koji su bili raspisivani, dvaput europske i jednom lokalne, ali i brojne izvanredne izbore u pojedinim lokalnim sredinama. Na kraju je od ”prijateljske vatre” neprofesionalnih agencija stradao i njihov miljenik Ivo Josipović. Naime, izgubio je, između ostalog, i zato što je i sam počeo vjerovati u svoj nedodirljivi ”rejting”.

vivancic_copyPoraz na predsjedničkim izborima bolno je odjeknuo u duši prosječnog regionaša. Opet se oglasio stari mušterija postjugoslavenske patnje Viktor Ivančić člankom Trijumfalno ukazanje Tomislava Karamarka i okrunjena stranačka sluškinja. Da Ivančić ima stanovitu mazohističku crtu, bilo je jasno još iz vremena Ferala, naime iz multietničke idile gdje vladaju ”dobri Bošnjani” doselio se u zemlju u kojoj mu gotovo svi i sve ide na jetra. Dobro, tu je patnju tada izdašno honorirao Soros i olakšavala nježna Heni, no koji mu je vrag danas kada toga nema, zašto besmisleno i uzaludno pati!? Zašto pušta da ga se ”kara karirano” evo već duže od dvije godine!? Tu nema racionalna odgovora, može se samo zaključiti da je svaki čovjek velika tajna.

Predraga Matića Freda Kolindina je pobjeda toliko izbezumila da obrušio na Hercegovce, zatim je tražio konac da zašije džepove, da bi na kraju počeo trabunjati nešto o tomu ”koliki mu je”. Na trenutak se činilo kako će posegnuti za rasporkom, no ipak nije. Budući da je Fred svojedobno izražavao oduševljenje oslobođenjem generala, barem javno, on je također jedan od onih koji su Viktora Ivančića, da prostite, karirano. Stoga ako mu čudne misli nisu izašle iz glave, neka se obrati Viktoru, narod neka ostavi na miru.

   Gazdi Zoranu su se Kolinda i HDZ pričinili ”hajdučijom”, pa je zauzeo gordu pozu Luja XIV. vičući: Mi smo država, jedina obrana od hajdučije. Pokunjeni ministar Maras snuždeno je konstatirao da se vraćaju ”oni koji su krali prije njih”. Vidjelo se po njemu da ga stvarno boli što neće moći tu plemenitu djelatnost obavljati barem još jedan mandat. Vesna Pusić samo je osorno primijetila da će novoizabrana predsjednica ”morati promijeniti politiku i retoriku”. Uostalom, što je logičnije od toga da ministrica vanjskih poslova određuje predsjednici države kakvu politiku će voditi, zar ne?

vesna pusićMinistrica Pusić inače je jedna osebujna osoba i političarka. Naoko djeluje strogo i pomalo odbojno, ali iza te fasade krije se golubinja ćud, darežljivo srce i široka slavenska duša. Ne vjerujete? E, pa ako ne vjerujete, predočit ću vam dokaze da je tako. Recite mi tko je od vas koji ovo čitate i mislite da ste dobri i ispravni ljudi ikada i pomislio na tegobe ljudi u Tanzaniji? Kladim se nitko, osim možda onih koje je put nekada nanio u Tanzaniju, a takvi su uistinu rijetki. Međutim, dobra ministrica Pusić stigne, pored svih svojih obaveza, misliti i na nevolje ljude u Tanzaniji! Tako možemo vidjeti da je njezino ministarstvo dodijelilo udruzi ”Zdenac” 150.017 kuna za program ”Prevencija zaraznih bolesti u Tanzaniji”. Dalje, dobra ministrica toliki je fanatik ljudskih prava da je, ne trepnuvši, dodijelila ”Documenti” Vesne Teršelič novac za program ”Izgradnja kapaciteta ukrajinskih OCD-a za istraživačko-dokumentacijski rad na teškim kršenjima ljudskih prava”. Njezino dobro srce nije ostalo nijemo ni na vapaj naslovljen ”Osnaživanje žena poljoprivrednica na poplavljenim područjima u BiH”, nego je odgovorilo s rječitih 241.266 kuna. Takva je naša ministrica, široke ruke!

Josipovićev poraz nije dobro sjeo ni Sandri Petrović Jakovina. Sandra nije samo poliglot i politička zvijezda SDP-a, nego i revolucionarka na polju matematike. Po njezinoj matematici moguće je da kada se dvoje kandidata natječu nijedan ne pobijedi iako je jedan od njih dobio 32435 glasova više. Naš najpoznatiji matematičar Josip Pečarić sigurno će čestitati gospođi Petrović Jakovina. Jedva čekam! A ako razradi i objavi svoju metodu uz pomoć koje je došla do tako nevjerojatnog rezultata, ne gine joj Fieldsova medalja ili Abelova nagrada. Kad već nama Nobela za matematiku.

   I Igor se Mandić uključio u tugovanje zbog poraza politike ”bratstva i jedinstva” tekstuljkom Prva bračna noć s Republikom. Boji se zagrljaja nove predsjednice, koja simbolizira Republiku, jer je u njezinu uskliku upućenom državljanima Republike Hrvatske ”Svi ste vi moji!” prepoznao nakanu da ga se uguši u ”milijunskom zagrljaju”. U taj zagrljaj Mandić se, između ostalog, ne da ni zbog toga što bi ga to stavilo u isti koš s ljudima kao što su: A. Hebrang, Lj. Ćesić Rojs, H. Hitrec, V. Bogišić, T. Dujmović, M. Ivkošić, I. Aralica, P. Matvejević, N. Raspudić, J. Bozanić, I. Miklenić, I. Banac, I. Z. Čičak, J. Boko, J. Čelan, G. Borić, S. Drakulić, T. Matulić, D. Detoni-Dujmović, N. Ivanković, D. Jelčić, S. Jurdana, V. Lasić, A. Vrdoljak, D. Primorac, S. Šešelj, A. Rora, B. Glavaš , A. Đapić… Taman htjedoh odustati od daljeg čitanja tog čudnog popisa kadli naletjeh i na svoje ime! S gornjeg popisa neke ljude cijenim, neke prezirem, a neki me nisu uopće inspirirali da donosim neko mišljenje o njima. No kako sam pobogu ja dospio među njih nije mi jasno. Naime, svi gore navedeni imaju neku društvenu moć, bilo da ona proizlazi iz njihova položaja, umreženosti ili iz njihove poznatosti u hrvatskoj javnosti, a ja tu sigurno ne pripadam. Svejedno, pohvalno je za Mandića da nije jednodimenzionalan u izboru ljudi koji mu se ne sviđaju, što se za njegove nasljednike, mlađe praktikante kvazilijeve fraze ne može reći. No tekst mu je vrlo skroman, svodi se na puki popis ljudi koji mu idu jetra, vidi se da ga je duboka nutarnja bol spriječila da se raspiše.

   Naravno, ovo ni izbliza nije potpun pregled ”građanske” iliti ”porezno-obvezničke” buke i bijesa zbog još jednog poraza u nizu, ali čovjek koji piše za novine mora negdje stati, stoga završavam ovdje.

Damir Pešorda

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari