Pratite nas

Kolumne

Građanska je tuga pregolema …

Objavljeno

na

Prije nešto više od dvije godine činilo se da se kotač povijesti uspješno okreće natrag i da je ostalo još samo nekoliko okretaja pa da nam se ”bolja prošlost” vrati u punom sjaju. ”Regionska” je Hrvatska, činilo se, unatoč članstvu u EU gotova stvar.

Čak su i najtvrdokorniji domoljubi počeli rezignirano prihvaćati novo stanje stvari. A onda se dogodio preokret, 16. 11. 2012. Haaški sud oslobodio je generale Gotovinu i Markača svih optužbi. Na Trgu bana Josipa Jelačića generalima je razdragani narod priredio veličanstven doček, a Štrpčevi suradnici i srodnomišljenici u Hrvatskaj pali su u očaj. Zoran se Pusić pravdao Savi da ne misle svi u Hrvatskoj kao razdragani ”nacionalisti” na Trgu, Vesna je Teršelič izrazila nevjericu i žaljenje, Hrvoje Zovko je povukao gotov film o Gotovini koji se trebao prikazati na HTV-u tog popodneva, no kako je pripreman film o ratnom zločincu, nije bilo zgodno da se prikazuje, Viktor Ivančić bolno je arlauknuo: ”Karajte me karirano!”, a Predrag Lucić je svoju tugu i bijes pretočio u poemu To je nama naša borba dala: frižidera, štednjaka, regala… Uzgred treba primijetiti da taj poetski uradak, na žalost, nije u literarnom pogledu ni sjena Lucićevih uzora, prvaka partizanske ratne poeme Ivana Gorana Kovačića, Jure Kaštelana, Skendera Kulenovića i Vladimira Popovića.

Koliko je ta presuda obnoviteljima ”bratstva i jedinstva” bila važna, svjedoči članak iskusne Jasne Babić napisan pola godine prije oslobađajuće presude. Naslov je članka Zamislimo da je Ante Gotovina oslobođen. U članku gospođa Babić iznosi svoje pritajene bojazni i noćne more: ”Zamislimo da je Ante Gotovina oslobođen. Haaško tužiteljstvo bilo bi ismijano i popljuvano zbog katastrofalnoga poraza od hrvatske strane, sudsko Vijeće Haaškoga tribunala bilo bi proglašeno hrvatskim političkim saveznikom, domaći biskupi zahvaljivali bi Svevišnjem koji je uvijek zaslužan – nikada odgovoran – kao da je riječ o kakvom domaćem političkom vrhovniku. Sindikalnoga hrvatsko-američkoga odvjetnika Luku Mišetića nitko ne bi pitao za potrošene pare iz domovine i dijaspore. Najvažnije i najpogubnije, brijunski transkript ostao bi zaboravljen u memljivim arhivima i isključen iz institucionalne istine o podmuklim političkim primislima o eksploataciji Oluje, barem dok su na životu brijunski akteri ustrašene i nečiste savjesti, (…)” Međutim, ono što je Jasni i njoj sličnima teško bilo i zamisliti dogodilo se. Bijaše to prva pljuska ”građanima i građankama” iliti ”poreznim obveznicima”. Ili koje već izraze upotrebljavaju samo da ne bi izrekli njima mrsko ime zemlje u kojoj žive, odnosno većinskog naroda u toj zemlji.

Zoran se Pusić pravdao Savi da ne misle svi u Hrvatskoj kao razdragani ”nacionalisti” na Trgu, Vesna je Teršelič izrazila nevjericu i žaljenje, Hrvoje Zovko je povukao gotov film o Gotovini koji se trebao prikazati na HTV-u tog popodneva, no kako je pripreman film o ratnom zločincu, nije bilo zgodno da se prikazuje, Viktor Ivančić bolno je arlauknuo: ”Karajte me karirano!”, a Predrag Lucić je svoju tugu i bijes pretočio u poemu To je nama naša borba dala: frižidera, štednjaka, regala…

   Kada su se malo oporavili od trauma izazvanih oslobođenjem hrvatskih generala, zagovornici ”bratstva i jedinstva” nastavili su još jače gurati onaj gore spomenuti kotač povijesti unatrag, nadajući se valjda da se sve može kad se mali mozgovi i nemali resursi slože. Ta njihovi su na vlasti, Zoran u Vladi, Ivo na Pantovčaku, treba to iskoristiti! Onda se niotkud pojavila ta neugodna Markićka sa svojom blasfemičnom tezom da je brak ”zajednica muškarca i žene”. Otkud joj samo pravo da nešto takvo tvrdi, čak traži da ta definicija uđe u Ustav!? Bilo je povuci-potegni, ali referendum se ipak održao. Još jedna pljuska! Unatoč vlasti i medijima na njihovoj strani naprednjaci su uspjeli uvjeriti samo Istrijane, Primorce i Gorane i stanovnike nekih urbanih središta, kao što su npr. Čakovec, Negoslavci, Ervenik i Borovo, da brak nije zajednica muškarca i žene. Ipak, unatoč porazu to bijaše veliki uspjeh naprednjaka. Zamislimo samo djedicu iz Negoslavaca ili Vodnjana kako, sjetno gledajući svoju bolju polovicu, drhtavom rukom zaokružuje ”PROTIV”. Kako je vrijeme odmicalo, kriza u zemlji bivala je sve dublja. Ni porezne akrobacije Slavka Linića, ni optimizam ministra Grčića, ni vađenje na one koji su vladali prije njih nisu pomagali. Iako su ”neovisne agencije za istraživanje javnog mnijenja” uporno tvrdile da je Tomislav Karamarko ”najnepopularniji političar u zemlji”, HDZ je dobivao redom sve izbore koji su bili raspisivani, dvaput europske i jednom lokalne, ali i brojne izvanredne izbore u pojedinim lokalnim sredinama. Na kraju je od ”prijateljske vatre” neprofesionalnih agencija stradao i njihov miljenik Ivo Josipović. Naime, izgubio je, između ostalog, i zato što je i sam počeo vjerovati u svoj nedodirljivi ”rejting”.

vivancic_copyPoraz na predsjedničkim izborima bolno je odjeknuo u duši prosječnog regionaša. Opet se oglasio stari mušterija postjugoslavenske patnje Viktor Ivančić člankom Trijumfalno ukazanje Tomislava Karamarka i okrunjena stranačka sluškinja. Da Ivančić ima stanovitu mazohističku crtu, bilo je jasno još iz vremena Ferala, naime iz multietničke idile gdje vladaju ”dobri Bošnjani” doselio se u zemlju u kojoj mu gotovo svi i sve ide na jetra. Dobro, tu je patnju tada izdašno honorirao Soros i olakšavala nježna Heni, no koji mu je vrag danas kada toga nema, zašto besmisleno i uzaludno pati!? Zašto pušta da ga se ”kara karirano” evo već duže od dvije godine!? Tu nema racionalna odgovora, može se samo zaključiti da je svaki čovjek velika tajna.

Predraga Matića Freda Kolindina je pobjeda toliko izbezumila da obrušio na Hercegovce, zatim je tražio konac da zašije džepove, da bi na kraju počeo trabunjati nešto o tomu ”koliki mu je”. Na trenutak se činilo kako će posegnuti za rasporkom, no ipak nije. Budući da je Fred svojedobno izražavao oduševljenje oslobođenjem generala, barem javno, on je također jedan od onih koji su Viktora Ivančića, da prostite, karirano. Stoga ako mu čudne misli nisu izašle iz glave, neka se obrati Viktoru, narod neka ostavi na miru.

   Gazdi Zoranu su se Kolinda i HDZ pričinili ”hajdučijom”, pa je zauzeo gordu pozu Luja XIV. vičući: Mi smo država, jedina obrana od hajdučije. Pokunjeni ministar Maras snuždeno je konstatirao da se vraćaju ”oni koji su krali prije njih”. Vidjelo se po njemu da ga stvarno boli što neće moći tu plemenitu djelatnost obavljati barem još jedan mandat. Vesna Pusić samo je osorno primijetila da će novoizabrana predsjednica ”morati promijeniti politiku i retoriku”. Uostalom, što je logičnije od toga da ministrica vanjskih poslova određuje predsjednici države kakvu politiku će voditi, zar ne?

vesna pusićMinistrica Pusić inače je jedna osebujna osoba i političarka. Naoko djeluje strogo i pomalo odbojno, ali iza te fasade krije se golubinja ćud, darežljivo srce i široka slavenska duša. Ne vjerujete? E, pa ako ne vjerujete, predočit ću vam dokaze da je tako. Recite mi tko je od vas koji ovo čitate i mislite da ste dobri i ispravni ljudi ikada i pomislio na tegobe ljudi u Tanzaniji? Kladim se nitko, osim možda onih koje je put nekada nanio u Tanzaniju, a takvi su uistinu rijetki. Međutim, dobra ministrica Pusić stigne, pored svih svojih obaveza, misliti i na nevolje ljude u Tanzaniji! Tako možemo vidjeti da je njezino ministarstvo dodijelilo udruzi ”Zdenac” 150.017 kuna za program ”Prevencija zaraznih bolesti u Tanzaniji”. Dalje, dobra ministrica toliki je fanatik ljudskih prava da je, ne trepnuvši, dodijelila ”Documenti” Vesne Teršelič novac za program ”Izgradnja kapaciteta ukrajinskih OCD-a za istraživačko-dokumentacijski rad na teškim kršenjima ljudskih prava”. Njezino dobro srce nije ostalo nijemo ni na vapaj naslovljen ”Osnaživanje žena poljoprivrednica na poplavljenim područjima u BiH”, nego je odgovorilo s rječitih 241.266 kuna. Takva je naša ministrica, široke ruke!

Josipovićev poraz nije dobro sjeo ni Sandri Petrović Jakovina. Sandra nije samo poliglot i politička zvijezda SDP-a, nego i revolucionarka na polju matematike. Po njezinoj matematici moguće je da kada se dvoje kandidata natječu nijedan ne pobijedi iako je jedan od njih dobio 32435 glasova više. Naš najpoznatiji matematičar Josip Pečarić sigurno će čestitati gospođi Petrović Jakovina. Jedva čekam! A ako razradi i objavi svoju metodu uz pomoć koje je došla do tako nevjerojatnog rezultata, ne gine joj Fieldsova medalja ili Abelova nagrada. Kad već nama Nobela za matematiku.

   I Igor se Mandić uključio u tugovanje zbog poraza politike ”bratstva i jedinstva” tekstuljkom Prva bračna noć s Republikom. Boji se zagrljaja nove predsjednice, koja simbolizira Republiku, jer je u njezinu uskliku upućenom državljanima Republike Hrvatske ”Svi ste vi moji!” prepoznao nakanu da ga se uguši u ”milijunskom zagrljaju”. U taj zagrljaj Mandić se, između ostalog, ne da ni zbog toga što bi ga to stavilo u isti koš s ljudima kao što su: A. Hebrang, Lj. Ćesić Rojs, H. Hitrec, V. Bogišić, T. Dujmović, M. Ivkošić, I. Aralica, P. Matvejević, N. Raspudić, J. Bozanić, I. Miklenić, I. Banac, I. Z. Čičak, J. Boko, J. Čelan, G. Borić, S. Drakulić, T. Matulić, D. Detoni-Dujmović, N. Ivanković, D. Jelčić, S. Jurdana, V. Lasić, A. Vrdoljak, D. Primorac, S. Šešelj, A. Rora, B. Glavaš , A. Đapić… Taman htjedoh odustati od daljeg čitanja tog čudnog popisa kadli naletjeh i na svoje ime! S gornjeg popisa neke ljude cijenim, neke prezirem, a neki me nisu uopće inspirirali da donosim neko mišljenje o njima. No kako sam pobogu ja dospio među njih nije mi jasno. Naime, svi gore navedeni imaju neku društvenu moć, bilo da ona proizlazi iz njihova položaja, umreženosti ili iz njihove poznatosti u hrvatskoj javnosti, a ja tu sigurno ne pripadam. Svejedno, pohvalno je za Mandića da nije jednodimenzionalan u izboru ljudi koji mu se ne sviđaju, što se za njegove nasljednike, mlađe praktikante kvazilijeve fraze ne može reći. No tekst mu je vrlo skroman, svodi se na puki popis ljudi koji mu idu jetra, vidi se da ga je duboka nutarnja bol spriječila da se raspiše.

   Naravno, ovo ni izbliza nije potpun pregled ”građanske” iliti ”porezno-obvezničke” buke i bijesa zbog još jednog poraza u nizu, ali čovjek koji piše za novine mora negdje stati, stoga završavam ovdje.

Damir Pešorda

[ad id=”40551″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: ‘Kronologija početka otvorenog rata za novi svjetski poredak’

Objavljeno

na

Objavio

Kad budu jednog dana pravili kronologiju prve epidemije korona-virusa, a možda će se to tada zvati i kronologija početka otvorenog rata za novi svjetski poredak, to bi moglo izgledati ovako.

Faza prva: zapadni svijet podcjenjivački gleda epidemiju izazvanu dotad malo poznatim koronavirusom u kineskom gradu Wuhanu, u pokrajini Hubei, poznatom po velikoj industrijskoj suradnji sa zapadnom modnom industrijom. A ujedno je i glavni svjetski proizvođač zaštitnih maski. Europa i Amerika to doživljavaju kao lokalnu kinesku stvar, iako je virus već posijan među njima. Tada još ne znaju da je Kina barem mjesec i pol tajila epidemiju. A i da su znali, ne bi se ponijeli drukčije.

Faza druga: Europa je šokirana snimkama iz bolnica u talijanskoj pokrajini Lombardiji, u kojoj je najprije i najsnažnije eksplodirala epidemija. Bolnice su u kolapsu, epidemija je ušla u zdravstveni sustav, pacijenti umiru na hodnicima, liječnici moraju birati kome će dati šansu da preživi, vojska odvozi mrtve na kremiranje… Prizori su to o kojima je suvremena Europa dosad samo čitala vezano uz epidemije kuge, kolere, španjolske gripe…

Lombardija je pokrajina modne industrije, s iznimno razvijenom gospodarskom suradnjom s Kinom, s izravnom avionskom linijom s Wuhanom, ali ondje se nalazi i najveći svjetski proizvođač sredstava za uzimanje briseva iz ždrijela i nosa, koja su neizostavni dio testa na koronavirus. Epidemija se širi na cijelu Europu, a uz Italiju, osobito teško s njom se nose Španjolska i Francuska.

Već na prvom koraku puca europska solidarnost. Italija uzalud očekuje pomoć EU-a i EK, čije se vodstvo u to vrijeme bavi mjerama vlastite samoizolacije. Izostala je i solidarna pomoć ostalih država članica, koje se bave suzbijanjem epidemije na vlastitom tlu.

Faza treća. Ovih je dana možemo pratiti u realnom vremenu. EU se pretvorio u zbir država koje se svaka na svoj način suprotstavljaju epidemiji. Europa je na pladnju. U prostor na kojem je izostala europska organiziranost i solidarnost, najprije u talijansku Lombardiju, u pomoć talijanskom zdravstvenom sektoru najprije su stigli kineski epidemiolozi. Bespomoćni pred epidemijom, Talijani su zaboravili odakle im je epidemija stigla.

Potom, slavodobitno mašući kubanskim i talijanskim zastavama, u Lombardiju ulazi kubanska medicinska brigada. Riječ je o poznatim “vojnicima u bijelim kutama” koje je Castrova (Fidelova) Kuba običavala slati svijetom kao pomoć u humanitarnim krizama po Africi i Latinskoj Americi. Kao i svi medicinski timovi ozbiljnih država koji ordiniraju po svijetu u drugim državama kao ispomoć u ratnim i humanitarnim krizama, oni su u prvom redu obavještajna ekspozitura svoje države, u ovom slučaju Kube i njezina strateškog pokrovitelja Rusije.

Uz to, uvijek su imali i snažnu ulogu promocije komunizma i njegova sustava totalne državne kontrole nad društvom. Ovo je prvi put da kubanska medicinska brigada, sastavljena od liječnika koji u domovini nemaju osnovnih medicinskih sredstava za liječenje, dolazi u pomoć Europi, i to jednoj iz njezinih najbogatijih i tehnološki najrazvijenijih pokrajina. Uz njih, s nešto manje pompe, u Italiju u velikom broju stižu Putinovi vojni liječnici. Netko je ovih dana primijetio da nikada nije bilo toliko ruskih vojnika u jednoj članici NATO-a koliko ih je danas u Lombardiji.

Kako sada stvari stoje, ondje gdje 1945. godine nije mogla ući Staljinova Crvena armija, jer je zaustavljena američko-britanskim divizijama, danas kao spasitelji ulaze vojno-medicinske ekspedicije Vladimira Putina, Xi Jinpinga i Raula Castra. Zasad je to tek simbolični ulazak i velika propagandna pobjeda Kine, Rusije i Kube i zapadnih promotora autoritarnih poredaka nastalih mutacijom komunističkih režima.

Na sva usta u Europi ih zasad, riječju, ali i djelima u suzbijanju epidemije (policijska država, verbalna i postupovna brutalnost prema zaraženima ili potencijalno zaraženima) otvoreno promovira tek naš susjed Aleksandar Vučić. Ali uskoro bi metode totalne državne kontrole mogle dobiti i širu potporu u središtu stare Europe. Zato je bilo važno reagirati na pokušaj hrvatske Vlade za zakonskim ovlastima na potpunu kontrolu kretanja građana preko mobitela.

Naime, nakon prvog pada na ispitu solidarnosti, EU počinje padati i na ispitu zajedničkog suprotstavljanja koronavirusu i življenja s njime. Države mediteranskog kruga, predvođene Italijom, Španjolskom i Francuskom, pokrenule su inicijativu za izdavanje europskih korona-obveznica, kojima bi se financirao oporavak zdravstvenih i gospodarskih sustava od posljedica epidemije.

Njemačka je to, uz potporu Nizozemske, rezolutno odbila, štiteći euro, ali i svoj proračun. Ta je podjela ovaj tjedan blokirala Europsko vijeće i odluke o bilo kakvom financijskom modelu sanacije krize. Unutar članica EU-a obnavlja se stari jaz nastao još u krizi 2008. godine, samo u još dramatičnijim uvjetima. U takvim uvjetima predsjednica Komisije Ursula von der Leyen apelira na države članice EU-a da ne puštaju treće države da preuzmu njihove zdravstvene i druge strateške sektore. Misli, dakako, prvenstveno na Kinu i Rusiju.

Ali EU nije u stanju ponuditi alternativu uoči četvrte faze. A to će biti faza preuzimanja. EU je čeka u ležećem položaju.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ristić: Ako Vlada hitno ne rastereti gospodarstvo, očekuje nas više od pola milijuna nezaposlenih

Objavljeno

na

Objavio

Izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati.

Poznata je biblijska priča o tome kako je faraon jednom usnio san o sedam debelih krava, koje su potom pojele sedam mršavih krava. Kako bi dokučio njegovo značenje u pomoć je pozvao Josipa, koji mu je objasnio kako je taj san pretkazanje sedam sušnih godina koje će uslijediti nakon sedam plodnih, i kako plodne godine treba iskoristiti kao pripremu za sušne koje dolaze.

Ova prispodoba pada na pamet dok danas gledamo kako se nad našim životima nadvija pošast “biblijskih” razmjera. Suočeni s pandemijom korone i zatvaranjem čitavih država u karantenu, ekonomija se počela ozbiljno ljuljati i prijeti sveopćim kolapsom.

Dok burze plešu kao da se radi o kriptovalutama, vlade proglašavaju hitne ekonomske mjere koje bi trebale ublažiti ovaj kolaps, a ljudima olakšati teške dane koji ih očekuju. Ali, kod nas izgleda nije tako.

Sudeći prema onome što vidimo, donose se mjere koje bi mogle imati sasvim suprotan učinak, piše Borislav Ristić / Večernji list

Tako je u prvim danima epidemije i navale na supermarkete Vlada donijela mjere o kontroli cijena nekih proizvoda. U okolnostima prekinutih lanaca dobave ograničiti cijene znači samo mogućnost da dođe do nestašica, jer se nikome ne isplati prodavati nešto ispod nabavne cijene. Ako biste određen broj artikala prodavali ispod nabavne cijene trošak ćete prebacit i poskupiti sve ostale artikle.

Potom je stigla i druga vladina mjera, kojom se poduzetnicima nudi mogućnost podizanja kredita i odgode plaćanja poreza i doprinosa u sljedeća tri mjeseca. To je očito palijativna mjera kojom se šalje apsurdna poruka kako smo sada slobodni ne plaćati struju i režije, ali ćemo platit za tri mjeseca sve odjednom, kada možda ne bude ni posla niti prihoda.

Takve mjere će naravno prouzročiti i rast cijena, jer je računica jednostavna – ako ne budem bio likvidan, moram se zadužiti, pa je bolje da podignem cijene kako se ne bih morao zaduživati. Vladino kreditiranje uz odgodu u ovoj situaciji znači još dublje zakopavanje, jer je ironično olakšicom nazivati kredit s kojim otplaćuješ dugove nastale u vrijeme dok ti je bio zabranjen rad, a uz to kao bonus dobiješ i kamatu.

Tako vidimo koliko su prijetnje vlasti kako će biti “zapamćeno” svima koji budu otpuštali radnike ili podizali cijene u stvari poput pucanja u vlastitu nogu, jer će rast cijena i otkazi biti upravo posljedica njihovih mjera. Umjesto da se dugovi i obveze poduzetnika u ovoj izvanrednoj situaciji otpišu, imamo mjere zbog kojih će ti dugovi još više rasti. Nisu li, onda, otkazi i gašenje tvrtki neminovan ishod?

Svi se sjećamo zadnje ekonomske krize i koliko je ljudi ostalo bez posla, što je za direktnu posljedicu imalo dužničku krizu, sa stotinama tisuća zaduženih i ovršenih. A onda je uslijedilo onih sedam “debelih” godina, kada je išlo dobro.

Tih sedam godina, međutim, mi nismo, poput nekih odgovornih zemalja, slijedili upute mudrog Josipa i pripremali gospodarstvo za krizu, već smo imali populističke mjere rastrošne vlasti, koja je novac bacala na “spašavanje” gubitaša. I sada nam dolazi onih sedam mršavih krava, koje počinju gutati one debele.

A vlada se u toj situaciji očito ne bavi sadržajem, već nastavlja iscrpljivati onu mršavu kravu muzaru. Umjesto da poduzme hitne mjere kako bi se gladnu kravu nahranilo da bi preživjela krizu, Vlada joj propisuje multivitamine i radi na poboljšavanju njenog apetita, pa kažu kako se tvrtke trebaju dodatno zadužiti, iako mnoge od njih neće preživjeti ni narednih mjesec dana mužnje.

Ukoliko se hitno ne krene u oprost dugova i pomogne realni sektor, neće biti ništa za nikoga. Neće biti ni za mirovine, niti za plaće u javnom sektoru. Uza sve to, neće biti ni za sve one požrtvovane ljude u zdravstvu, koji spašavaju živote. A znamo da je to sustav koji je i do sada stvarao gubitke, zato nije potrebna velika mudrost da se zaključi kako bi kolaps gospodarstva doveo do kolapsa zdravstva, u trenutku kad nam je ono najpotrebnije.

Ako je pak ono zadnje bila ekonomska kriza, ovo što nam dolazi je ekonomska katastrofa.

Nikada kao do sada svjetska ekonomija nije bila tako zaustavljanja, pa ne čude procjene da ćemo u proračunu imati rupu veću od 50 milijardi kuna.

Dovoljno je samo reći kako nema tri najveće stavke našeg proračuna – izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati, piše Borislav Ristić / Večernji list

Mnogi su se, nakon svega što nas je zadesilo, epidemije i potresa, pitali što je sljedeće. Izgleda da smo dobili odgovor – ministar Horvat. Nonšalantnim ponašanjem i receptima koje nam prepisuju, šalje nam se poruka – nema panike, ako preživite koronu, možda umrete od gladi.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari