Pratite nas

Magazin

Grdović: ‘Jugoslaveni me žele posvaditi s najdražim klubom!’

Objavljeno

na

Foto Jabuka.tv

‘Gdje su oni bili kad sam ja odlazio na Stari plac. Nisu se ni rodili… ti pokvarenjaci, Jugoslaveni, koji me žele posvaditi s najdražim klubom!’

Otkad je na njegovoj službenoj stranici prije desetak dana objavljena informacija da mu je Društvo prijatelja Hajduka iz Kölna otkazalo koncert zbog podrške Zdravku Mamiću i druženja s čelnim ljudima HNS-a, predsjednikom Davorom Šukerom i izvršnim predsjednikom Damirom Vrbanovićem, na SP-u u Rusiji, Mladen Grdović kao da je drugi čovjek. Ne može vjerovati u kakvoj se situaciji našao samo zato što su “neki pokvarenjaci, Jugoslaveni”, kako nam je rekao, odlučili njega posvaditi s najdražim klubom na svijetu.

– To nisu ni Hajduk ni Torcida. To su dvojica-trojica Jugoslavena u Kölnu koji me žele posvađati s Hajdukom. Koji mene žele ocrniti i odvojiti od mog srca, jer meni je Hajduk u srcu, meni je Hajduk u krvi. Gdje su oni bili kad sam ja odlazio na Stari plac, nisu se ni rodili… – govori nam Mladen, kojeg smo zatekli netom prije ulaska u studio radi snimanja novih pjesama.

Koncert u Kölnu za Hajdukovu “Bilu noć” bio je najavljen za 13. listopada, ali su ga organizatori, Društvo prijatelja Hajduka iz toga grada početkom rujna odgodili uz sljedeće obrazloženje:

“Poštovani, nakon konzultacija s ostalim kolegama iz udruga, članovima udruge i završne sjednice Upravnog odbora Udruge DPH Köln dužni smo vas obavijestiti o otkazivanju gaže g. Mladenu Grdoviću i bendu za Bilu noć DPH Köln koja se održava 13. 10. 2018. Razlog je nezadovoljstvo između članova i članova Upravnog odbora udruge javnim nastupima g. Grdovića, kako iskazivanjem podrške g. Zdravku Mamiću, pjevanjem i grljenjem s g. Vrbanovićem i g. Šukerom prije par dana u Moskvi. Ova udruga se bori za čisti i pravedni hrvatski nogomet, a u njemu nema mjesta za gore navedena imena i ljude koji s njima piju, pjevaju i vesele se. Hvala na razumijevanju. Upravni odbor DPH Köln”, stoji u obavijesti.

Grdović je tako dobio “crveni karton”. Svi njegovi prethodni skandali i grijesi, deseci prometnih prekršaja i nesreća izazvanih zbog vožnje u pijanom stanju, registrirano nasilje u obitelji, ništa nije toliko zgrozilo “Hajdukovu moralnu policiju” kao nekoliko pozitivnih riječi o bjeguncu pred zakonom, Zdravku Mamiću, i njegovim suradnicima iz HNS-a. Inkvizitorskom oštrinom ta živa ikona hajdučkog mita u hipu je postala izopćenik, persona non grata…

– Nitko Mladena ne može odvojiti od Hajduka! – odgovara pjevač, koji je 27. srpnja napunio 60 godina, a krajem godine priprema proslavu 40. obljetnice pjevačke karijere s tri velika koncerta u Zagrebu, Splitu i Zadru. Novi skandal pogodio ga je kao ni jedan prije. Kad je taj dan čuo za objašnjenje odgode koncerta, cijelu noć nije mogao spavati.

– Ni ja ni moj menadžer Ljubo Šeperić nismo znali što se događa jer je taj koncert bio otkazan još u srpnju. Oni su krenuli u prodaju karata bez našeg znanja i tko zna što im se dogodilo. Ali to nisu napravili ni Hajduk ni Torcida, nitko iz Splita, nego neka dva-tri tipa iz Kölna, neki Jugoslaveni koji ne žele dobro ni meni ni Hajduku – kaže Mladen.

Otkazivanje Grdovićeva koncerta podiglo je na noge cijelu vojsku komentatora na društvenim mrežama. Automatski su ih pratile podjele, tko je za, a tko protiv Grdovića, je li ovo dobro za Hajduk ili će to klubu nanijeti novu, nepotrebnu štetu, stoji li iza bojkota Grdovića Torcida i Hajduk ili samo autonomno vodstvo DPH iz Kölna… Cijela se priča dodatno naelektrizirala kad su krenule glasine da je i službeni Hajduk odlučio povući Grdovićeve pjesme s playliste na stadionu bez kojih nije moguće zamisliti atmosferu bilo koje utakmice na Poljudu. Zadnje četiri pjesme prije početka domaćih susreta već su godinama iste: “Kada umren umotan u bilo” Vinka Coce, “Dalmacijo” Alena Nižetića i benda Tutti Frutti, “Dalmatinac sam” Mladena Grdovića i, kao zadnja, Torcidina “Zbog jedne ljubavi”.

Hajduk je brzo reagirao i javno demantirao tvrdnje Duška Lokina koji je, kao njegov menadžer za inozemstvo, prvi iznio u javnost otkazivanje Grdovićeva koncerta. “Pjesme Mladena Grdovića dugi su niz godina dio hajdučke tradicije te se i službeno HNK Hajduk može samo ograditi od gore navedenih tvrdnji o mogućoj zabrani izvođenja istih na poljudskom stadionu”.

Ovaj tekst nastaje ranije, ali ako u subotu na utakmici protiv Rudeša s playliste prije službenog početka utakmice izostane Grdovićev “Dalmatinac”, znat ćemo, barem neslužbeno, bojkotira li i službeni Hajduk popularnog pjevača. Dobri poznavatelji prilika na Poljudu tvrde da se to sigurno neće dogoditi niti se o tome u Hajduku uopće razgovaralo.

Povodom otkazivanja Grdovićeva koncerta Torcida se još nije službeno oglasila, ali sjeverna tribina ima neka svoja pravila koja se ne moraju svaki put javno izgovoriti. Grdović se, tvrde upućeni, sigurno neće naći na njihovu udaru.

Grdović kaže da je uvijek bio uz Torcidu i nikad nije ništa radio protiv interesa Hajduka, a  druženje s čelnicima HNS-a u Rusiji, pogotovo podršku koju je dao Vatrenima, ni po čemu ne smatra problematičnim.

– Ne znam zašto me uporno žele povezati sa Zdravkom Mamićem. Ja s tim čovjekom nemam ništa. Davora Šukera znam 35 godina, družili smo se dok je još igrao u Španjolskoj, prije Svjetskog prvenstva u Francuskoj. I što sad, da mu okrenem leđa zato što je s reprezentacijom uspio doći do drugog mjesta na svijetu?! Meni su Hajduk i Hrvatska svetinje i uvijek ću za njih navijati – izričit je Mladen.

Svoju ljubav prema Hajduku gaji doslovno od dječačkih dana. Ispričao nam je kako je sa svojim ocem Josipom i bratom Pavom, kad je imao samo pet-šest godina, redovito odlazio na utakmice Hajduka u Splitu.

– Meni su to bili praznici. Otac je vozio auto, staru Opel Olimpiju. Išli bismo otac, ja i brat Pavo. Utakmica bi bila kasno popodne ili navečer, a mi bismo ujutro iz Zadra krenuli prema Splitu. Vozili smo se satima i obavezno stali u gostionici u Podorljaku, kod Marine, na janjetinu. Nije se tada išlo preko Boraje. Tamo su se skupljali navijači iz cijele sjeverne Dalmacije, svi koji su od Paga, Zadra i Šibenika išli na Hajduka.

Tu bi se napravila fešta i onda bi krenuli u Split. Došli bi u grad tri sata prije utakmice, šetali po gradu i pjevali navijačke pjesme. Stari plac je uvijek bio pun, ljudi su visjeli sa svih strana, s tribina, ogradnih zidova i okolnih kuća. Bilo je to, kažem vam, kad sam imao pet-šest godina, kad sam prvi put odlazio na Hajduk. I od tada do danas bez Hajduka ne mogu – kaže Mladen prisjećajući se generacije te sezone 1963/1964.

– Sjećam se Hlevnjaka i Bege, oni su bili igračine. Kasnije sam neke od njih i upoznao. Dobro se sjećam i generacije Hajduka iz 70-ih, Šurjak, Žungul, Oblak, Jerković, Peruzović, Holcer… a na klupi Tomislav Ivić. Cijeli život vezan sam uz Hajduk, moje je srce hajdučko i sada to netko želi uništiti. Neće i ne može – poručuje Grdović, koji jednako srčano nastupa kad brani reprezentaciju.

– Ponosan sam na to što sam pjevao u Rusiji. Tamo su me pozvali moji Zadrani, moji prijatelji, Luka Modrić, Danijel Subašić, Šime Vrsaljko i Dominik Livaković. Za njih sam pjevao i na trgu u Zagrebu, za njih ću pjevati uvijek. Luki sam pjevao na vjenčanju… Ti su momci nešto najbolje što Hrvatska ima i mi sad i po njima pljucamo zato što su htjeli da im Mladen pjeva. Grdović ne krije emocije objašnjavajući koliko mu je Hajduk važan.

– Na 100. rođendan Hajduka na desnoj sam ruci istetovirao Hajdukov grb. Nakon toga sam na lijevoj tetovirao Isusa. S te dvije ruke, s te dvije tetovaže, ja ću u grob. I nitko to neće moći promijeniti, nitko me neće od toga odvojiti.

Ne znaju oni tko je Mladen. Što Hajduk znači Grdoviću i što je Mladen dao sve za Hajduk… – teško je uzdahnuo popularni zadarski pjevač na kraju razgovora za Jutarnji List.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Ethnic Replacement in Europe and ‘White Man’s Guilt’

Objavljeno

na

Objavio

The upcoming EU elections, in May this year, will be held under the sign of “Migrations”.

What is causing such a huge wave of non-European migration (Historical reasons)?

What was the reason Germany’s Chancellor Merkel in 2015 invited non-European migrants?

Why are the feelings of historical guilt so prominent in Germany?

Comparison with Croatia and their guilty feelings regarding WWII.

What will happen when Croatia resettles several thousands of non-European migrants in Croatia?

Civil or uncivil War?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

Julienne Bušić: Mi smo ginuli za svoje ideale, a imate li svoje i jeste li spremni podnijeti žrtvu za njih?

Objavljeno

na

Objavio

Zvonko, Julienne i Bruno Bušić
Zvonko, Julienne i Bruno Bušić

Nakon što joj je krajem studenoga prošle godine Ministarstvo obrazovanja, odnosno ministrica Blaženka Divjak, zabranila predavanje u Srednjoj školi „Vladimir Prelog“ u Zagrebu, Julienne Bušić je krajem prosinca održala predavanje pod nazivom „Za što smo se spremni žrtvovati“ u Studentskom domu „Stjepan Radić“ u Zagrebu. Tako je ispalo zapravo još i popularnije: umjesto da govori pred 30-ak učenika, gospođa Bušić govorila je pred oko čak 350 studenata. No porazna je sama spoznaja da se duboko u 21. stoljeću u Hrvatskoj zabranjuje sloboda govora i da to čini Plenkovićeva ministrica školstva Blaženka Divjak na poticaj petokolonaških i jugosrpskih novinara u Hrvatskoj. Njima je zasmetao najavljeni nastup gospođe Bušić zato što je ona nevjerojatni borac za Hrvatsku. Izgovor je da je u Americi osuđena za terorizam. Čak da to i jest istina, a nije jer je sudac jasno rekao da ni nju ni njezina supruga Zvonka Bušića ne smatra teroristima, ona je svoju kaznu odslužila i po svemu je slobodna građanka kojoj nitko u demokratskoj i slobodnoj državi ne smije bez posljedica zabranjivati nastup. Dakako, poslije ministričine zabrane, ravnatelj spomenute srednje škole odmah je u strahu otkazao predavanje Julienne Bušić i do njega nije došlo.

Skandal je nevjerojatan. Gospođa Julienne Bušić po svemu je iznimna osoba. Ne samo po cjeloživotnoj borbi za ideale svoga supruga Zvonka Bušića, koji su postali i njezini, supruga kojega je čekala 33 godine da izađe iz američke tamnice, nego je i sjajna hrvatska književnica koja je objavila više nagrađenih romana u Hrvatskoj. Svugdje u svijetu takve osobe bile bi ponos država u kojima bi živjele, proglašene ne samo ženama godine nego i ženama stoljeća. Kod nas , na žalost, s takvim se titulama kite propale i neobrazovane starlete te osobe koje rade tek, i to dvojbeno, svoj redoviti posao, ali su u političkome smislu podobnije jer nisu nacionalno orijentirane i općenito su bez identiteta.

Žalosno je da jedna ministrica, koja apsolutno nema nikakvih zasluga za ovu državu, a usput svojim problematičnim reformama čini nevjerojatnu štetu hrvatskomu školstvu pokazujući se potpuno nekompetentnom za posao ministrice, zabranjuje nastupe i slobodu govora dokazanoj hrvatskoj heroini.

Upravo zbog opstrukcije gospođe Bušić od strane antihrvatskih snaga u Ministarstvu školstva i u medijima, objavljujemo tekst njezina predavanja u studentskome domu u Zagrebu:

„Čast mi je i zadovoljstvo da imam večeras priliku baš u Studentskom domu pred studentima održati svoje predavanje koje je otkazano 26. studenoga u Srednjoj školi Vladimira Preloga, samo nekoliko sati prije nego što sam ga trebala održati i to po naređenju iz Ministarstva obrazovanja na čelu s ministricom Blaženkom Divjak, koja nije odgovorila na moje pismo u kojemu sam tražila obrazloženje o otkazivanju predavanja. To se otkazivanje dogodilo nakon intervencije nekoliko novinara koji su smatrali da bivša zatvorenica, koja je već prije 30 godina otplatila svoj dug, ne smije više prakticirati svoja ljudska prava i slobodu govora. Obični novinari koji misle da su kompetentni suditi i odrediti tko je podoban, koje su teme podobne danas u našim školama! Znamo da su škole mjesta za razmjene ideja,gdje studenti argumentima brane svoje stavove, gdje se raspravlja i to žestoko. Škole nisu mjesta ograničenja, služenja, straha, a to je od škole htjelo napraviti tih par novinara. To su očito htjeli i u Ministarstvu obrazovanja. Neće proći jer ako niste znali – nismo u Jugoslaviji. Uvijek se nađe mjesto za razgovor, za predavanje. Kao što sada vidimo, umjesto pred 30 studenata, govorim sada pred stotinama. A imam još ponuda koje čekaju. Dakle hvala tim novinarima koji su zabunom meni pomogli otvoriti temu o slobodi govora. Sad ćete čuti što se htjelo zabraniti. Bit ćete možda iznenađeni, možda se čak pitati zašto.

Tehnologija je oduzela mladima zanos, gorljivost, aktivizam…

BušićNa početku moram kazati dvije stvari: prvo da sam počašćena što ste me danas pozvali k sebi i drugo, ja sam malo nervozna. Reći ću Vam zašto. Mladi ljudi danas, koliko sam ja zapazila, vrlo su različiti od onoga kakvi smo mi bili nekada pa možda nećemo naći zajednička stajališta. Naravno, i vremena su potpuno različita. Zamislite samo kad sam ja s 18 godina krenula na fakultet. Nije bilo ni kompjutera, ni mobitela, ni interneta, ni društvenih mreža… Baš ničega što čini samorazumljivi i neupitni dio vaše svakodnevice. Možete li to uopće zamisliti? Što znači sva ta tehnologija oko nas i kako mijenja Vašu percepciju svijeta i način vašega djelovanja u njemu? Jesu li zbog toga ljudi postali inertniji ili čak gluplji i manje spremni uhvatiti se u koštac s današnjim bitnim pitanjima? Nadam se da ste gledali film WALL-E. Jesu li te stvaririješile mlade ljude zanosa, stvorile pasivnost i apatiju umjesto aktivnosti i gorljivosti, nesklonost da se žrtvuje i najmanji djelić vlastite ugode? Nažalost, mislim da jesu. I nisam ja jedina.

Nedavno je to potvrđeno u šokantnome članku pod nazivom Digitalni heroin – kako ekrani pretvaraju djece u psihotične ovisnike, koji je objavljen u New Yorku Postu. Tako se navodi poguban utjecaj koji na djecu ima danonoćno buljenje u ekran računala ili mobitela. Kad im se uređaji oduzmu, oni reagiraju agresivnim ispadima, odnosno tantrumima te se teško fokusiraju i usmjeravaju pozornost ako nisu stalno stimulirani uporabom tih hiperuzbudljivih naprava. Ono što dodatno zabrinjava jest da djeca postaju apatična, nezainteresirana te im je dosadno ako nisu uza sve te gadgete. Situacija je gora nego što mislimo. Ti su uređaji zapravosvojevrsna digitalna droga iutječu na mozak na isti način kao što to čini i kokain. U stotinama kliničkih istraživanja dokazano je da izloženost digitalnim napravama i medijima pojačava depresiju, anksioznost i agresiju te čak može dovesti do pojave psihotičnih stanja; kao što gameri izgube dodir sa stvarnošću.

Ljubavnici i luđaciNaš se stan nalazi u blizini psihijatrijske bolnice Vrapče kamo svakoga dana dolaze čitave grupice tinejdžera. Često sam se pitala što oni rade. Meni su se činili prilično normalnima. S vremenom sam doznala da ih se liječi od ovisnosti o elektroničkim napravama. Dakle tako je u Hrvatskoj. Digitalna ovisnost. Možda se sada pitate kakve to veze ima s temom predavanja Za što smo se spremni žrtvovati?

Ima itekakve jer se stvari kroz povijest mijenjaju onda kad nešto poduzmemo, što često uključuje žrtvu, ne nužno vlastiti život, ali svakako žrtvovanje, bilo živaca, energije, vremena ili čak slobode. Povijest nije pasivna, nije da nam se događa, ona je aktivna, stvaramo ju. Kad su ljudi, a pogotovo mladi, pasivni i nedostaje im mašte, kad su ovisni o elektroničkim napravama i sve im je servirano i ništa ne moraju sami misliti ni poduzeti, u tom se slučaju ne stvara ništa povijesno važno, odnosno oni u tom stvaranju ne sudjeluju. To je jednostavno tako. I kao što sam rekla – iako sada imamo više mogućnosti i učiti o povijesti putem interneta, što jest prednost, što je sa stvaranjem povijesti?

Vi ste budući stvaratelji povijesti, vi mladi! Jeste li spremni? Voljela bih s vama podijeliti vlastito iskustvo iz vremena kad sam bila otprilike vaših godina, a koje mnogo govori o ondašnjim vremenima, a još više o načinima na koje smo se mi odnosili prema društvenom angažmanu, ako hoćete i prema stvaranju povijesti, našoj pa i mojoj ulozi u tome.

Prosvjedovali smo na sveučilištu Kent, ubili su četvero studenata…

Kao što možete zaključiti po mojemu izgledu tijekom revolucionarnih ’60-ih i ’70-ih godina bila sam djevojka vaših godina, rođena i odrasla u Americi. Nismo slali SMS-ove, ili sjedili ispred kompjutera ili čitali tekstove s ekrana umjestodobrih starih knjiga. Te budućnosti jednostavno nije bilo. Umjesto toga mi smo divljali izvan svojih soba, uvijek dizali prašinu, pravili priličan nered. Vijetnamski rat je bio tada i svaki dan smo prosvjedovali. Policija je masovno zatvarala i tukla prosvjednike, a ponekad su nekoga od studenata i ubili. Tako je,primjerice, na Sveučilištu Kent u državi Ohio 70-e godine nacionalna garda pucala na nenaoružane studente, ispalila 67 metaka za 30 sekundi, ubila četvero studenata te ranila još 9 od kojih je jedan ostao trajno paraliziran.

Jesmo li mi strastveni, zaneseni i možda previše neustrašivi za ono vrijeme? Naši prijatelji i rođaci novačeni su za ratovanje na drugome kontinentu zbog razloga koji nama nisu imali smisla. Amerika nije bila u opasnosti, nitko nas nije napadao kao što je bio slučaj ovdje u Hrvatskoj,nego smo vodili upitan ideološki rat u zemlji za koju je većina jedva bila čula. Sjećam se kako su se novačili mladići za Vijetnam. Išlo se prema datumu rođenja, u bubanj bi se stavilo 365 papirića koje su izvlačili službenici jedan po jedan, oni čiji su datumi rođenja bili na vrhu popisa morali su smjesta spakirati kovčege za Vijetnam. Sjećam se kako sam slušala datume na televiziji i plakala od radosti kad je rođendan moga brata bio izvučen među posljednjima. On nije morao poći, ali mnogi drugi su morali. Izgubila sam drage prijatelje u tom ratu, a mnogi drugi prijatelji pobjegli su iz zemlje u Kanadu odbijajući služiti vojsku.

Nekako u to vrijeme došla sam u Beč studirati njemački jezik i upoznala se s jednim momkom iz Hrvatske. Isprva uopće nisam znala što je Hrvatska, je li to voće, povrće ili što treće. Ali, zaljubila sam se i ostavila iza sebe Vijetnam. I s vremenom sam se pridružila misiji njegova života, težnje za slobodu i neovisnošću njegova naroda pod Titovom diktaturom. Bila je to borba prilično slična onoj koju smo mi vodili u Americi. Bila je to prirodna podudarnost, otpor potlačivanju, potpora ljudskim i građanskim pravima, prosvjed protiv državnoga nasilja… Zašto ne bi spojila svoje ideale s idealima svoje nove ljubavi? Moja prva konkretna akcija bila je nešto što smo stalno radili u Americi, dijeljene prosvjednihletaka protiv postupakavlade. Meni je to bilo potpuno prirodno i potpuno dopustivo u Americi. Znate ono, sloboda govora, demokracija… ali taj put sam podijelila protuvladine letke na nekadašnjem Trgu Republike, danas Trgu bana Jelačića u Zagrebu i to na Dan Republike bivše države s vrha nebodera, 1970. godine, upravo prije 48 godina.

Amerikanka postala ustaša

Što se zatim dogodilo? Stvari su se odvijale malo drukčije nego što bi to bio slučaj u Americi, blago rečeno. Odjednom su me jugoslovenski mediji pretvorili od jednostavne prosvjednice za ljudska prava u fašista i ustašu. Ustaša? Kako je moguće da je mlada buntovna Amerikanaka pretvorena u ustašu?Tu vidimo jednu veliku povijesnu subverziju. U vrijeme moga događaja s letcima na pomolu su bili studentski štrajkovi, zahtjevi Hrvata za više prava, za materinski jezik – to će postati poznato kao hrvatsko proljeće ili maspok, politički pokret koji je zahtijevao demokratske i ekonomske reforme u Jugoslaviji pa prema tome više prava za Hrvatsku unutar Jugoslavije. Te su se stvari pokrenule 1967. kada je skupina od 130 utjecajnih književnika i jezikoslovaca, od kojih je njih 80 bilo u Komunističkoj partiji objavila Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnika jezika.

Godine 1971. jugoslavenske su vlasti silom ugušile hrvatsko proljeće. Može se reći da je 1969. kada sam se srela sa Zvonkom sazrjelo vrijeme za svakovrsna djela otpora protiv jugoslavenske diktature. Kako, naime, drukčije nazvati državu u kojoj se za dijeljenje prosvjednih letaka moglo odbiti 12 godina zatvora. Da, 12 godina, prema članku 118. jugoslavenskoga zakona o neprijateljskoj propagandi. Imam ovdje kopije onoga što je Američko veleposlanstvo prenijelo nakon moga uhićenja. Zanimljivo je također usporediti povjerljivo Izvješće koje je Američko veleposlanstvo poslalo u Washington o sadržaju letka s reakcijama jugoslovenskih medija i vlada koje su bile uvijek iste jer su mediji po tadašnjem raširenom običaju služili kao glasnogovornici vlasti. Komentirali su ovako: Ti letci iako nimalo pohvalni prema jugoslavenskom vodstvunisu bili takve naravi da bi pozivali na javnu osudu. Oni nisu zagovarali nasilnu akciju nego su poticali Hrvate da se hrabro odupru nepravdi. Drugim riječima, Amerika je osjećala da su letci zagovarali razumne i široko prihvaćene zahtjeve. Jugoslovenski mediji, zapravo Vlada, osudili su taj događaj, citiram: kao čin ekstremističkih, nasilnih, fašističkih, ustaških elemenata koji djeluju izvan zemlje.
To je zapravo jugoslovenska retorika i taktika koja se rabila više od 50 godina:da se diskreditiraju svi disidenti i oponenti tadašnjoj vlasti.

Bivši američki veleposlanik u Jugoslaviji Laurence Silberman prepoznao je to uskoro nakon odlaska u Beograd tijekom 70-ih godina. U članku u jednom časopisu napisao je sljedeće: Hrvatski se emigranti uvijek opisuju kao ustaše bez obzira na to kakvo je njihovo političko stajalište.

Naravno da me je Udba špijunirala kad sam se vratila u Beč, nakon zatvora u Zagrebu, ne bi li otkrili tko su mi bili suradnici. Nisu baš bili uspješni. U jednome Izvješću godinu dana nakon bacanja letaka pišu da me pratio stalno od ponovnoga dolaska u Beč, poslije izdržavanja kazne u SFRJ, ali da nije mogao doći ni do kakvih podataka koji bi mu ukazivali na njezinu političku ili terorističku djelatnost. Nije iznenađujuće jer sam uglavnom tulumarila i pila pivo s ekipom s faksa.

Kao studenti i studentice, a Povijest je sigurno jedan od najvažnijih predmeta, ili je barem meni bila, svakako imate zadaću dublje kopati i istraživati sumnjive službene inačice događaja koje proučavate. Utemeljenim istraživanjem otklanjajte dezinformacije pa i laži, iznositeih na vidjelo, neodobravate ih, ispravljajte… Vidimo svaki dan kako se revidira i nedavna hrvatska povijest pa bi uskoro mogli biti izbrisani, potpuno pogrešno interpretirani i potpuno prešućeni glavni povijesni događajiako o njima prestanemo govoriti ili pisati.

Hoćemo li za par godina u hrvatskoj školskoj literaturi čitati o podjednakoj odgovornosti svih za agresiju koja je uslijedila nakon raspada bivše državeili možda još izravnije – da je Hrvatska kriva za rat? Čini mi se da je revizija već počela. Hoćemo li u hrvatskoj školskoj literaturi čitati da je bivši socijalistički sustav bio sjajan, da je štitio ljudska prava, da je sve bilo med i mlijeko kako mnogi još uvijek govore?

Slučaj prof. Barišića

Dok trenutačno razmišljamo o nekoj vrsti zakonodavstva koje bi iz javnih službi uklonilo one koji su u bivšoj državi bili upleteni u kriminalna djela, kao što su mučenje ili ubojstva, možemo se upitati koja je zadaća studenata u tim procesima. Koja je vrlo konkretno uloga studenata ako su takvipojedinci, primjerice, sudionici samoga školskog sustava u današnjoj Hrvatskoj.

Jedan takav stvarni slučaj moram vam ispričati jer se radi o mom prijatelju Marku Grubišiću, iznesen je nedavno u medijima, ali nije dovoljno naglašen. Prema svjedočenju Marka Grubišića, studenta i političkoga zatvorenika iz 80-ih godina, Ante Barišić, koji je bio profesor političkih znanosti na zagrebačkom Sveučilištu, a koji je u međuvremenu umro, bio je njegov nekadašnji mučitelj. Da, dobro ste čuli – njegov mučitelj. U intervjuu za jedan list Grubišić je između ostaloga rekao: Na mene tada primjenjive metode Barišićeva isljeđivanja su vezanje za radijator posebnim lisicama, po njemu tzv. španjolkama, uz grube nasrtaje kojima je pokušavao iznuditi željene odgovore, česta upotreba prijetnji pištoljem, prislanjanjem na sljepoočnicu uz prijetnju ubojstvom, prijetnja izbacivanjem kroz prozor s trećega kata i kao posljedicu Barišić je obećavao robiju od 15-20 godina. Uza sve gore navedeno, Barišić je govorio da i moji odvjetnici pripadaju ustaškoj bandi i da su zatvoreni u istoj zgradi te da mi neće pomoći.

U kontekstu naslova ovoga predavanja hipotetsko pitanje glasi: Što biste vi učinili da se sve ovo odnosi ne na Barišića već na nekoga drugoga profesora s kojim se svakodnevno srećete i čije predavanje pohađate. Ne znam za vas, ali sasvim sigurno znam da bi mi američki studenti iz 60-ih godina sasvim sigurno, da smo kojim slučajem čuli da takav profesor predaje na našem sveučilištu, smjesta organizirali značajne prosvjede, akciju u medijima, peticije, uputili zahtjev predsjednicima, vladi i sve s ciljem da taj čovjek bude žurno uklonjen sa Sveučilišta i primjereno kažnjen. Sasvim sigurno bismo bojkotirali njegovu nastavu ili bismo ju prekidali. Bili bismo glasni i uporni, ne nasilni jer nasilje je destruktivno i rađa nasilje. Ali bismo se pobrinuli da on nikada više ne stane pred studente i predaje im o politici, povijesti ili bilo čemu drugome.

Što su međutim studenti ovdje učinili u slučaju Barišića? Ništa! To je meni apsolutno nevjerojatno. Umjesto učinkovitoga korištenja postojećih tehnologija za nezaustavljivo širenje ovakve vijesti i poziva na primjerenu reakciju, čini mi se da su studenti bili zaokupljeni praćenjem estradnih statusa na društvenim mrežama ili bludnim prostranstvima interneta.

A ti novinari koji su mene htjeli ušutkati zbog jednoga predavanja, jesu li zbog Barišića, koji je svaki dan godinama imao predavanje, protestirali? Ne, nisu. O tomu nisu pisali ni riječi.

Eto, to je ono što sam mislila kad sam govorila o razlici između studenata 60-ih godina, kojima sam ja pripadala, i današnjih studenata. Ja sam kao američka studentica u Jugoslaviji završila u zatvoru zato što sam bacala obične letke. Ne govorim to da bih se pohvalila. Bile su stotine, tisuće hrabrijih od mene u suprotstavljanju diktatorskim režimima. Želim pokazati kako smo bili spremni podnijeti žrtvu za svoje ideale i vjerovanje. Današnja mladost, čini mi se, nije voljna to učiniti, je li to zato što nema više ideala ili ne podnosi žrtvu, ne znam. Ali nije bilo nikakvih demonstracija protiv Barišića i bilo čega sličnoga. Takve su akcije dopuštene danas i ne zahtijevaju baš nikakve osobne žrtve u njihovoj provedbi osim sat ili dva vlastitoga vremena. Gdje je strast? Gdje su ideali? Ostavljam vama odgovor na ova pitanja, vama koji ćete stvarati našu budućnost. Nemojte živjeti samo virtualni život, to nije život. Uobličujte i mijenjate svijet. Vi ste budućnost. Ako ju vi ne stvorite,stvorit će ju drugi za vas i tada se nećete imati pravo ni na što potužiti.“

Ministrica Divjak, bez apsolutno ikakvih zasluga za Hrvatsku, zabranjuje slobodu govora hrvatskoj heroini

Zar nije žalosno je da ministrica Blaženka Divjak, koja nema apsolutno nikakvih zasluga za ovu državu, zabranjuje nastupe i slobodu govora dokazanoj hrvatskoj heroini i književnici Julienne Bušić. Gospođa Bušić spojila je svoje američke pravedničke ideale s idealima svoga supruga Zvonka Bušića. Cijeli je život plaćala tešku cijenu odanosti svojim i suprugovim idealima. Bila je i sama godinama u tamnici, a kad je oslobođena, došla je u Hrvatsku, stavila se na raspolaganje svojoj novoj domovini i strpljivo čekala supruga. Dočekala ga je nakon 32 godine njegove tamnice. U svim uljuđenim državama među zahvalnim ljudima Julienne Bušić bila bi proglašena ne samo ženom godine ili desetljeća nego i ženom stoljeća. Bila bi poštovana i slavljena. Jugosrpski primitivci u institucijama i u medijima u Hrvatskoj, koji ovu zemlju i ovaj narod danomice teroriziraju, ne dopuštaju Hrvatskoj odmak od njihove vlastite, balkanske zarobljenosti.

pripremila: Andrea Černivec
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari