Pratite nas

Magazin

Grdović: ‘Jugoslaveni me žele posvaditi s najdražim klubom!’

Objavljeno

na

Foto Jabuka.tv

‘Gdje su oni bili kad sam ja odlazio na Stari plac. Nisu se ni rodili… ti pokvarenjaci, Jugoslaveni, koji me žele posvaditi s najdražim klubom!’

Otkad je na njegovoj službenoj stranici prije desetak dana objavljena informacija da mu je Društvo prijatelja Hajduka iz Kölna otkazalo koncert zbog podrške Zdravku Mamiću i druženja s čelnim ljudima HNS-a, predsjednikom Davorom Šukerom i izvršnim predsjednikom Damirom Vrbanovićem, na SP-u u Rusiji, Mladen Grdović kao da je drugi čovjek. Ne može vjerovati u kakvoj se situaciji našao samo zato što su “neki pokvarenjaci, Jugoslaveni”, kako nam je rekao, odlučili njega posvaditi s najdražim klubom na svijetu.

– To nisu ni Hajduk ni Torcida. To su dvojica-trojica Jugoslavena u Kölnu koji me žele posvađati s Hajdukom. Koji mene žele ocrniti i odvojiti od mog srca, jer meni je Hajduk u srcu, meni je Hajduk u krvi. Gdje su oni bili kad sam ja odlazio na Stari plac, nisu se ni rodili… – govori nam Mladen, kojeg smo zatekli netom prije ulaska u studio radi snimanja novih pjesama.

Koncert u Kölnu za Hajdukovu “Bilu noć” bio je najavljen za 13. listopada, ali su ga organizatori, Društvo prijatelja Hajduka iz toga grada početkom rujna odgodili uz sljedeće obrazloženje:

“Poštovani, nakon konzultacija s ostalim kolegama iz udruga, članovima udruge i završne sjednice Upravnog odbora Udruge DPH Köln dužni smo vas obavijestiti o otkazivanju gaže g. Mladenu Grdoviću i bendu za Bilu noć DPH Köln koja se održava 13. 10. 2018. Razlog je nezadovoljstvo između članova i članova Upravnog odbora udruge javnim nastupima g. Grdovića, kako iskazivanjem podrške g. Zdravku Mamiću, pjevanjem i grljenjem s g. Vrbanovićem i g. Šukerom prije par dana u Moskvi. Ova udruga se bori za čisti i pravedni hrvatski nogomet, a u njemu nema mjesta za gore navedena imena i ljude koji s njima piju, pjevaju i vesele se. Hvala na razumijevanju. Upravni odbor DPH Köln”, stoji u obavijesti.

Grdović je tako dobio “crveni karton”. Svi njegovi prethodni skandali i grijesi, deseci prometnih prekršaja i nesreća izazvanih zbog vožnje u pijanom stanju, registrirano nasilje u obitelji, ništa nije toliko zgrozilo “Hajdukovu moralnu policiju” kao nekoliko pozitivnih riječi o bjeguncu pred zakonom, Zdravku Mamiću, i njegovim suradnicima iz HNS-a. Inkvizitorskom oštrinom ta živa ikona hajdučkog mita u hipu je postala izopćenik, persona non grata…

– Nitko Mladena ne može odvojiti od Hajduka! – odgovara pjevač, koji je 27. srpnja napunio 60 godina, a krajem godine priprema proslavu 40. obljetnice pjevačke karijere s tri velika koncerta u Zagrebu, Splitu i Zadru. Novi skandal pogodio ga je kao ni jedan prije. Kad je taj dan čuo za objašnjenje odgode koncerta, cijelu noć nije mogao spavati.

– Ni ja ni moj menadžer Ljubo Šeperić nismo znali što se događa jer je taj koncert bio otkazan još u srpnju. Oni su krenuli u prodaju karata bez našeg znanja i tko zna što im se dogodilo. Ali to nisu napravili ni Hajduk ni Torcida, nitko iz Splita, nego neka dva-tri tipa iz Kölna, neki Jugoslaveni koji ne žele dobro ni meni ni Hajduku – kaže Mladen.

Otkazivanje Grdovićeva koncerta podiglo je na noge cijelu vojsku komentatora na društvenim mrežama. Automatski su ih pratile podjele, tko je za, a tko protiv Grdovića, je li ovo dobro za Hajduk ili će to klubu nanijeti novu, nepotrebnu štetu, stoji li iza bojkota Grdovića Torcida i Hajduk ili samo autonomno vodstvo DPH iz Kölna… Cijela se priča dodatno naelektrizirala kad su krenule glasine da je i službeni Hajduk odlučio povući Grdovićeve pjesme s playliste na stadionu bez kojih nije moguće zamisliti atmosferu bilo koje utakmice na Poljudu. Zadnje četiri pjesme prije početka domaćih susreta već su godinama iste: “Kada umren umotan u bilo” Vinka Coce, “Dalmacijo” Alena Nižetića i benda Tutti Frutti, “Dalmatinac sam” Mladena Grdovića i, kao zadnja, Torcidina “Zbog jedne ljubavi”.

Hajduk je brzo reagirao i javno demantirao tvrdnje Duška Lokina koji je, kao njegov menadžer za inozemstvo, prvi iznio u javnost otkazivanje Grdovićeva koncerta. “Pjesme Mladena Grdovića dugi su niz godina dio hajdučke tradicije te se i službeno HNK Hajduk može samo ograditi od gore navedenih tvrdnji o mogućoj zabrani izvođenja istih na poljudskom stadionu”.

Ovaj tekst nastaje ranije, ali ako u subotu na utakmici protiv Rudeša s playliste prije službenog početka utakmice izostane Grdovićev “Dalmatinac”, znat ćemo, barem neslužbeno, bojkotira li i službeni Hajduk popularnog pjevača. Dobri poznavatelji prilika na Poljudu tvrde da se to sigurno neće dogoditi niti se o tome u Hajduku uopće razgovaralo.

Povodom otkazivanja Grdovićeva koncerta Torcida se još nije službeno oglasila, ali sjeverna tribina ima neka svoja pravila koja se ne moraju svaki put javno izgovoriti. Grdović se, tvrde upućeni, sigurno neće naći na njihovu udaru.

Grdović kaže da je uvijek bio uz Torcidu i nikad nije ništa radio protiv interesa Hajduka, a  druženje s čelnicima HNS-a u Rusiji, pogotovo podršku koju je dao Vatrenima, ni po čemu ne smatra problematičnim.

– Ne znam zašto me uporno žele povezati sa Zdravkom Mamićem. Ja s tim čovjekom nemam ništa. Davora Šukera znam 35 godina, družili smo se dok je još igrao u Španjolskoj, prije Svjetskog prvenstva u Francuskoj. I što sad, da mu okrenem leđa zato što je s reprezentacijom uspio doći do drugog mjesta na svijetu?! Meni su Hajduk i Hrvatska svetinje i uvijek ću za njih navijati – izričit je Mladen.

Svoju ljubav prema Hajduku gaji doslovno od dječačkih dana. Ispričao nam je kako je sa svojim ocem Josipom i bratom Pavom, kad je imao samo pet-šest godina, redovito odlazio na utakmice Hajduka u Splitu.

– Meni su to bili praznici. Otac je vozio auto, staru Opel Olimpiju. Išli bismo otac, ja i brat Pavo. Utakmica bi bila kasno popodne ili navečer, a mi bismo ujutro iz Zadra krenuli prema Splitu. Vozili smo se satima i obavezno stali u gostionici u Podorljaku, kod Marine, na janjetinu. Nije se tada išlo preko Boraje. Tamo su se skupljali navijači iz cijele sjeverne Dalmacije, svi koji su od Paga, Zadra i Šibenika išli na Hajduka.

Tu bi se napravila fešta i onda bi krenuli u Split. Došli bi u grad tri sata prije utakmice, šetali po gradu i pjevali navijačke pjesme. Stari plac je uvijek bio pun, ljudi su visjeli sa svih strana, s tribina, ogradnih zidova i okolnih kuća. Bilo je to, kažem vam, kad sam imao pet-šest godina, kad sam prvi put odlazio na Hajduk. I od tada do danas bez Hajduka ne mogu – kaže Mladen prisjećajući se generacije te sezone 1963/1964.

– Sjećam se Hlevnjaka i Bege, oni su bili igračine. Kasnije sam neke od njih i upoznao. Dobro se sjećam i generacije Hajduka iz 70-ih, Šurjak, Žungul, Oblak, Jerković, Peruzović, Holcer… a na klupi Tomislav Ivić. Cijeli život vezan sam uz Hajduk, moje je srce hajdučko i sada to netko želi uništiti. Neće i ne može – poručuje Grdović, koji jednako srčano nastupa kad brani reprezentaciju.

– Ponosan sam na to što sam pjevao u Rusiji. Tamo su me pozvali moji Zadrani, moji prijatelji, Luka Modrić, Danijel Subašić, Šime Vrsaljko i Dominik Livaković. Za njih sam pjevao i na trgu u Zagrebu, za njih ću pjevati uvijek. Luki sam pjevao na vjenčanju… Ti su momci nešto najbolje što Hrvatska ima i mi sad i po njima pljucamo zato što su htjeli da im Mladen pjeva. Grdović ne krije emocije objašnjavajući koliko mu je Hajduk važan.

– Na 100. rođendan Hajduka na desnoj sam ruci istetovirao Hajdukov grb. Nakon toga sam na lijevoj tetovirao Isusa. S te dvije ruke, s te dvije tetovaže, ja ću u grob. I nitko to neće moći promijeniti, nitko me neće od toga odvojiti.

Ne znaju oni tko je Mladen. Što Hajduk znači Grdoviću i što je Mladen dao sve za Hajduk… – teško je uzdahnuo popularni zadarski pjevač na kraju razgovora za Jutarnji List.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović preuzela predsjedanje Vijećem žena svjetskih lidera

Objavljeno

na

Objavio

Kolinda Grabar-Kitarović
Kolinda Grabar-Kitarović

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović preuzela je u srijedu u New Yorku predsjedanje Vijećem žena svjetskih lidera (Council of Women World Leaders) od litavske predsjednice Dalije Grybauskaite, priopćeno je s Pantovčaka.

Grabar-Kitarović boravi u New Yorku gdje je u utorak sudjelovala na konferenciji Ujedinjenih Naroda ‘Žene na vlasti’, te se sastala s glavnim tajnikom UN-a Antoniom Guterresom.

Vijeće žena svjetskih lidera osnovale su 1996. tadašnja islandska predsjednica Vigdis Finnbogadottir i Laura Liswood, glavna tajnica vijeća, s ciljem da se potaknu sadašnje i bivše predsjednice država, vlada i ministrice na sudjelovanje u zajedničkim aktivnostima od ključne važnosti za žene.

Širenje mreže utjecajnih žena važno je kako bi se potaknulo sve više žena širom svijeta da se aktiviraju na svim razinama političkog i ekonomskog odlučivanja, smatra litavska predsjednica. Nadalje, Vijeće osigurava ženama na najvišim položajima platformu kako bi mogle podijeliti zajednička iskustva i biti od pomoći jedna drugoj kao svjetski vođe.

Tijekom sastanka u New Yorku s Grybauskaite, koja je Vijećem žena svjetskih lidera predsjedala od 2014. godine, hrvatska predsjednica preuzela je predsjedanje Vijećem, priopćeno je.

U povodu primopredaje dužnosti, Grabar-Kitarović je kazala je kako joj je izuzetna čast preuzeti dužnost predsjedateljice Vijeća žena svjetskih lidera od litavske predsjednice, istaknute žene i političarke, te je poručila kako će nastavili raditi na svim pitanjima koja se tiču ravnopravnosti spolova i osnaživanja žena i djevojaka tijekom svih svojih budućih djelovanja u svim područjima života.

Dvije predsjednice razmijenile su mišljenja o bilateralnim odnosima, zajedničkim politikama unutar Europske unije i na globalnoj sceni te o položaju žena u visokoj politici. Pritom su bilateralni odnosi Hrvatske i Litve ocijenjeni bliskima, sa zajedničkim interesima i željom za intenziviranjem suradnje u područjima kao što su obrana i sigurnost. Hrvatska predsjednica istaknula je kako visoku razinu prijateljskih odnosa i zajednički interes za dugoročno partnerstvo potvrđuju imenovanja rezidentnih veleposlanika u Zagrebu i Vilniusu, navodi se u priopćenju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

Ako je povijest učiteljica života, zašto se Hrvatskoj nameće načelo ‘zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti’?

Objavljeno

na

Objavio

Povijest koja se ponavlja nije posljedica neke sudbinske kletve, nacionalnog usuda ili sociološkog algoritma, već rezultat silnica koje postoje i djeluju na određenom prostoru, državi, narodu. Te silnice ili interesi uvijek na jednak način ‘guraju’ događaje u određenom smjeru, uvijek i stalno na isti način. Narodi koji poznaju svoju povijest znaju ta djelovanja na vrijeme prepoznati pa se onda i na vrijeme postaviti, odnosno obraniti se od takvih djelovanja, nasrtaja, agresija. Na drugoj strani nametanje zaborava prošlosti ili još gore, krivotvorenje povijesti uvijek rezultira njenim ponavljanjem, odnosno ponavljanjem tih nasrtaja i agresija.

U slučaju Hrvatske imamo beskrajno dugi niz takvih primjera. Na jednoj strani službenu povijest koja je potpuna krivotvorina po mjeri jugounitarističkih ideoloških koncepata prisutnih zadnjih sto pa i više godina u Hrvatskoj kao dominantan ili jedini povijesni diskurs. Na drugoj strani imamo usamljene pojedinačne pokušaje, entuzijaste, koji malim sredstvima, na margini društvenih procesa razotkrivaju svu dubinu te zloćudne krivotvorine koja se zove službena hrvatska povijest. Upravo takva situacija jedne intelektualne neslobode, u kojoj se takvi pokušaji otkrivanja istine zabranjuju i proganjaju, upućuje na činjenicu da je Hrvatska još uvijek daleko od svojeg nacionalnog suvereniteta. Međutim, takva situacija je, bez imalo sumnje, vrlo, vrlo upozoravajuća jer ona pokazuje da se u Hrvatskoj priprema teren za ponavljanje povijesti.

Zbog toga je od neizmjerne važnosti za političko sazrijevanje hrvatskog naroda istraživati, razotkrivati i onda aktualizirati pojedine događaje iz hrvatske povijesti. Naime, upravo na taj način, razotkrivanjem tih povijesnih manipulacija osnažujemo nacionalnu politiku vrijednim i nadasve poučnim povijesnim iskustvima.

Jedno od takvih korisnih povijesnih iskustava je i Friedjungov proces iz 1909. godine. Jugoslavenska, ali i aktualna hrvatska historiografija tom procesu pridaje jednoznačnu kvalifikaciju iz vremena jugoslavenskog ideološkog bratstva i jedinstva, prema kojemu je taj proces bio ilustracija neuspjelog pokušaja Austro-Ugarske monarhije da raznim krivotvorinama i montažama spriječi ‘prirodnu i logičnu potrebu hrvatskog i srpskog naroda za konačnim ujedinjenjem u sretnu zajedničku državu’.

Friedjungov je proces dobio ime po austrijskom povjesničaru Heinrchu Friedjungu koji je 1909. godine objavio članak u kojem je prokazao tada vladajuću Hrvatsko-srpsku koaliciju, poglavito Frana Supila prvog čovjeka te koalicije, kao ekspozituru velikosrpske politike u monarhiji. Prikazao je Friedjung u tom članku Supila i cijelu koaliciju kao političku organizaciju koja djeluje sukladno planovima velikosrpskog projekta ‘Slavenski jug’ te je u tom članku objavio niz dokumenata sa sastanaka te organizacije ‘Slavenski jug’, u kojima su uz ostalo bili i podaci o isplatama odnosno o financiranju Supila i koalicije od strane institucija ondašnje Kraljevine Srbije. Friedjungov proces je zapravo bio privatna parnica kojom su Supilo i vladajuća hrvatsko-srpska koalicija tužili povjesničara Friedjunga za klevetu. Slučaj je završio nagodbom jer su se u procesu na strani koalicije ‘iznenada’ pojavili kao kao joker iz rukava neki srpski svjedoci iz Beograda koji su navode i dokumente povjesničara Friedjunga prokazali nevjerodostojnima.

Bez da ulazimo u dubinsku analizu samog predmeta te parnice, analiziranja dokaza s kojima je raspolagao povjesničar Friedjung, a koje je dobio posredstvom austro-ugraskog ministra vanjskih poslova Aloisa Lexa von Aehrenthala, koji je opet to dobio od svojeg poslanika iz Beograda grofa Johanna Forgacha, a koji je to pribavio od navodnog novinara Vladimira Vasića i koji su bili dijelom prepiske, a dijelom fotografije iz jednostavnog razloga što je danas gotovo nemoguće izvesti vjerodostojnu reviziju samog postupka. Međutim s ove povijesne distance tu možemo istaknuti nekoliko nedvojbenih činjenica koje svojom supstancom jasno upućuju na metode rada obavještajnih sustava koji podvaljuju informacije u svrhu kompromitiranja protivnika.

To je lako zaključiti jer se Friedjungov proces događa paralelno s Veleizdajničkim procesom koji je pokrenut protiv 53 politički eksponiranih Srba u Hrvatskoj zbog podrivanja i rušenja državnog poretka tadašnje monarhije. Naime taj Veleizdajnički proces je u svojoj suštini dobro detektirao političke namjere optuženih Srba na prostoru tadašnje monarhije. Oni su s nedoraslim im, naivnim hrvatskim političarima koji su bili smokvin list Svetozaru Pribičeviću i njegovoj ekipi, sklopili koaliciju te im tako dali legitimitet za njihovo političko djelovanje, a koje je bilo usmjereno prema razbijanju monarhije i stvaranju velike Srbije. Bila je to teška optužba protiv aktualne Hrvatsko-srpske koalicije i pojavila se nasušna potreba da se taj Veleizdajnički proces prokaže kao montirani, odnosno neistinit.

Tako se usred tog Veleizdajničkog procesa ‘iznenada’ pojavio jedan srpski novinar u beogradskom veleposlanstvu Austro-Ugarske te je veleposlaniku predočio materijal koji je teško kompromitirao Hrvatsko-srpsku koaliciju i prvog čovjeka Frana Supila. Taj je materijal potom stigao do Friedjunga koji ga je pažljivo proučio i kako je sadržajem bio kompatibilan s navodima optužnice Veleizdajničkog procesa, a s obzirom na aktualnost te teme u monarhiji nakon okupacije BiH i prijetnji ratom koje su tada dolazile iz Srbije, on ga je objavio. Odmah je uslijedila tužba protiv Friedjunga, a koju je pokrenula Hrvatsko-srpska koalicija. Proces je trajao devet mjeseci, iznosili su se dokazi, Friedjungovi su navodi čvrsto stajali i onda se događa spektakularni obrat kada su se ‘iznenada’ pojavili svjedoci iz Beograda. Krunski dokaz je bila potvrda da je u Friedjunogvom tekstu prozvani Boža Marković koji je prema dokumentima predsjedavao dvjema sjednicama “Slovenskog juga” u to vrijeme zapravo bio u Berlinu, za što je kao dokaz predočena potvrda berlinske policija da je u vrijeme tih sastanka Marković bio prijavljen u Berlinu. Naravno dogodila se velika blamaža ne samo Friedjunga nego i monarhijske vlasti i slučaj je završio nagodbom. Kao posljedicu, blamaža na Friedjungovom procesu imala je veliki utjecaj na percepciju Veleizdajničkog procesa koji je nakon toga u ondašnjoj javnosti i medijima tretiran kao austrugarska podvala.

Teško je u ključnim elementima Friedjungovog procesa ne prepoznati rukopis podvale srpske obavještajne službe. U ovom slučaju, sve je započelo u Beogradu od domaćeg novinara, a rasplet se dogodio svjedočenjem beogradskih ‘uglednika’ koji su, gle čuda, imali potvrdu berlinske policije. Čvršći se dokaz nije mogao ni zamisliti.

Obavještajne igre su tajne, ali ih se u konačnici najlakše može prepoznati po rezultatima odnosno plodoima koje donose. Osim kompromitacije Veleizdajničkog procesa, druga jednako važna posljedica ili mogli bi reći cilj, Friedjungovog procesa bila je i kompromitacija Frana Supila koji je bio glavni osumnjičeni. To znači da je cijelo vrijeme procesa Supilo morao voditi brigu o parnici pa tako nije mogao kvalitetno obnašati dužnost vođe Hrvatsko-srpske koalicije. Stoga je uskoro svoje mjesto ustupio velikosrbinu Svetozaru Pribičeviću koji djelovanje koalicije polako instrumentalizira za svoje političke ciljeve pripajanja Hrvatske i BiH kraljevini Srbiji.

Frano Supilo kasnije osniva Jugoslavenski odbor, ali i iz njega izlazi razočaran 1916. godine shvaćajući da se taj odbor pretvorio u oružje Nikole Pašića i njegovih velikosrpskih planova. Na kraju, suočivši se s golemom političkom štetom koju je napravio hrvatskom narodu, Supilo je poludio i umro u londonskoj bolnici 1917. godine.

Sudbina Frana Supila je vrlo poučna za mnoge današnje hrvatske političare. On je započeo kao pravaš pa je onda nošen nekim svojim pragmatičnim političkim procjenama (a nije moguće ni isključiti financijske motive koji su ga teretili u tom Friedjungovom procesu) inicirao stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije. U početku te inicijative slavljen kao veliki vođa, kroz slijedećih nekoliko godina polako je izguran na margine, a na njegovo mjesto zasjeda velikosrpski batinaš Svetozar Pribičević. Supilovi poduzetnički medijski poduhvati od časopisa ‘Crvena Hrvatska’ pa do ‘Novog lista’, a i kasnija financijska snaga kojom je raspolagao kod pokretanja inicijative stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije 1905. godine, upućuje da je raspolagao značajnim financijskim sredstvima. Stoga navodi iz Friedjungovog članka o isplatama koje je navodno dobio od srpske države mogu imati temelja u stvarnosti. Supilova politička naivnost, podsjeća na mnoge iz novijeg doba hrvatske povijesti. Primjerice, na Dražena Budišu koji je na vlast doveo Ivicu Račana i bivšu jugokomunističku garnituru da bi kasnije, u slijedeće dvije godine potpuno otpao iz svih kombinacija i zaglavio na marginama političkih događanja. Isto tako bi mogli povući paralele s odnosom Milorada Pupovca i Ive Sanadera ili danas Andreja Plenkovića.

Također u novijoj hrvatskoj povijesti imamo cijeli niz medijskih projekata koji su devedesetih bili pokretani i financirani od strane beogradskih obavještajnih centrala, a danas su to velike i snažne medijske platforme koje imaju ogromni utjecaj na oblikovanje javnoga mnijenja, ali i vrijednosnih sustava običnog hrvatskog čovjeka.

Srpsko društvo ‘Slovenski jug’ koje je problematizirao povjesničar Friedjung imalo je za cilj pronaći pristalice u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj za djelovanje protiv Austro-Ugarske.

Danas, upravo ovih dana imamo sličan sadržaj, ali drugačije upakiran. Zove se ‘Povelja o srpskom kulturnom prostoru’, odnosno novi Kulturni memorandum iz Srijemskih Karlovaca. ‘Povelja o srpskom kulturnom prostoru’, koju su prije tri dana potpisali Vladan Vukosavljević, srbijanski ministar kulture i informiranja i Natalija Trivić, ministrica prosvjete i kulture Republike srpske. Radi se o jednom novom srpskom operativnom dokumentu o kojem će zacijelo biti govora u slijedećem razdoblju. Za ilustraciju evo tek jedna od točki tog dokumenta: ‘Povelja povezuje sve Srbe u njihovom kulturološkom djelovanju, gdje god se nalazili jer granice kulturnog prostora nije moguće svesti u granice jednog političkog, odnosno državnog prostora. Srpska kultura je jedinstvena na svakom prostoru na kojem srpski narod živi u okviru ili izvan granica njegovih državnih tvorevina’.

Podsjeća li vas to na neke ideje i planove iz ne tako davne prošlosti?

Stoga, kako se povijest ne bi ponovila, a kako bi ovu našu provincijalnu i kratkovidnu hrvatsku političku stvarnost podučili korisnim povijesnim iskustvima, donosim izlaganje dr. sc. Željka Holjevca, profesora na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu o ‘Friedjungovom procesu’.

(Marko Jurič/ProjektVelebit)

Cijeli razgovor s profesorom Željkom Holjevcem pogledajte na Podcastu Velebit.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari