Pratite nas

Kolumne

Grijeh Brkićev i grijeh Plenkovićev

Objavljeno

na

Kad u nogometu favorit ne pobijedi, obično mu kao slaba utjeha posluži jalova statistička premoć u posjedu lopte. Ta se metafora može primijeniti i na rezultate izbora za Europski parlament održanih u nedjelju. HDZ kao favorit nije okrunio posjed lopte (ukupan broj glasova) ne pretočivši ga u rezultatsku prednost (broj mandata) u odnosu na najvećeg rivala, SDP. No, možda to i nije najgore što se HDZ-u moglo dogoditi. Naime, pobjeda od dva gola,… ovaj mandata razlike, koja je bila nadohvat ruke, popraćena onim blaziranim postizbornim smješkanjem kao da je sve u redu, stavila bi u drugi plan nezapamćeno blijedu izvedbu, bljeđu i od one pod kormilom Jadranke Kosor u bezglavom povlačenju pred naletom Bajićevog parnog valjka.

Pobjednik u nokdaunu

Može se sad za to naći stotinu izlika, primjerice, da su se igrale jake obrane. Također, i da je stranka nastupila samostalno (pa nije li i na većini dosadašnjih izbora nastupila sama ili u vrlo uskim savezima pri čemu je iznimka tek razdoblje Karamarkovih “vlakića”?). Pa i da se radilo o europskim izborima koji više motiviraju birače s izraženim antieuropskim sentimentom, a što je utjecalo na pojačano raspršivanje glasova. Kako bilo da bilo, u utakmicu se ušlo s kombiniranom ekipom. Bez zvijezda. Kao da se brižno pazilo da se netko od kandidata makar slučajno nečim ne istakne. A i inače se nekako osjeća trend da se jaki ljudi, tradicionalni zaštitni znak HDZ-a, sve više drže postrani i hitro ih se rješava. Pritom se olako zaboravlja da se birači ne okupljaju samo oko ideja i interesa, nego i oko ljudi, jakih ljudi, ne samo u vrhu stranke, nego i lokalno jakih. U obraćanjima predvodnika liste, mladog Karla Resslera, vjerojatno ispravno procijenjenog perspektivnim za europske poslove, ipak se ne osjeća žar niti politički eros. Stoga je njegov izborni debi podsjetio na nastup mladoga boksača kojeg je u prvom meču dočekao neugodan protivnik i dobro ga uzdrmao. A sve što je već pomalo grogirani SDP učinio je da se potrudio nastupiti u ponajboljem sastavu i što se prestao svađati među sobom. U konačnici je, čini se, ipak presudio voljni moment. A u tom svjetlu HDZ-ov nastup se može svesti na u sportu popularnu frazu – “igrali su kao da će pobjeda doći sama od sebe”.

No, izbornim rezultatom uzdrmano je još nešto, u kraćem roku vrlo važno – krhka arhitektura vladajuće većine. Zacijelo najkrupnija politička posljedica ovih izbora može biti povratak u matično jato nekih žetončića koje je Milan Bandić tako marljivo prikupljao, a što bi (iako oni formalno nisu dio vladajuće većine) sigurno utjecalo na stabilnost Vlade. Pogodovalo bi, naime, rastu ucjenjivačkog potencijala HNS-a i SDSS-a naznake čega već polako izlaze na vidjelo. Pa više i ne bi bilo neko veliko iznenađenje kad bi partneri isprovocirali prijevremene parlamentarne izbore u najnezgodniji čas.

Brkić i Plenković – dva ključna igrača

Unazad pet-šest godina glavni operativac stranke, organizator i motivator na terenu, bio je Milijan Brkić. Protivnik je Brkićevu kvalitetu i važnost vrlo brzo spoznao, obasipajući ga najvećim komplimentima koje je uopće kadar dati. Smještajući mu aferu za aferom, od navodno prepisanog diplomskog rada do navodnih gospodarskih malverzacija, nastojao ga je svim silama izbaciti iz igre. Ipak, Brkić je operativno vodeći HDZ nizao pobjedu za pobjedom – od senzacionalne na prvim europskim izborima, preko uvjerljive na drugima, sve do neočekivane na predsjedničkim izborima. Pritom se nije libio odbrusiti demagozima koji bi se HDZ-u našli na putu, dolazili oni slijeva, ili “kao zdesna” (već tada se, naime, pojavila prva inačica destruktivnog, sadržajno krajnje ljevičarskog prijedloga izbornog zakona, radikalnijeg od GONG-ovog). Ljeto prije ključnih parlamentarnih izbora Brkić se suočava sa zdravstvenim problemima pa je u vrijeme kampanje ostao izvan stroja. HDZ-ova prednost se, doduše ne samo zato, naglo istopila što je rezultiralo neobičnom situacijom – formalno dolazi na vlast, a zapravo nije na vlasti. Partner iz pakla i Dalijin prijeki sud uskoro grubo startaju s leđa na Karamarka i HDZ je u nokdaunu. Suprotno svim anketama, stranka sad predvođena Plenkovićem, i opet s Brkićem na ključnoj poziciji u prvoj postavi, pobjeđuje na novim izborima.

Andrej Plenković, političar s iznimnim osjećajem za međunarodne odnose i kombinatoriku, u kritičnom trenutku uspijeva maestralno odvoziti paralel-slalom – u hodu mijenja skroz nelojalnog koalicijskog partnera donekle lojalnim, i u zadnji čas deaktivira tempiranu bombu, zvanu Agrokor. Nakon što je spriječeno naglo urušavanje koncerna o kojem ovisi dobar dio hrvatskog gospodarstva, Plenković tu ne staje. Zakon, znan kao Lex Agrokor, nastoji zaštititi od izglednih tužbi investitora koji su ostali kratkih rukava kako ne bi ostavio kosture u ormaru onima koji će doći poslije njega. A kosturi su mu dobro poznati jer se sad sâm bakće s takvom ostavštinom prethodnika vođenih maksimom – poslije mene potop. Podsjetimo, prijete još barem dva kostura veličine Uljanika – arbitraža s MOL-om i tužba banaka zbog Milanovićevog predizbornog nasilja vezanog uz kredite u švicarskim francima.

Ključnu točku u zaštiti međunarodne vjerodostojnosti zakona Lex Agrokor predstavlja njegovo uključivanje u pravnu stečevinu Europske unije, nakon čega su ga proglasili valjanim i nadležni sudovi u Londonu i Washingtonu. Stoga, ako je u građenju hrvatske međunarodne pozicije koja je to omogućila – o značajnom poboljšanju izrazito slabog hrvatskog položaja u arbitražama sa Slovenijom i Mađarskom da i ne govorimo – ratifikacija Istanbulske konvencije odigrala makar malu ulogu, isplatila se do zadnjeg zareza interpretativne izjave, kojom se Vlada ogradila od primjene rodne ideologije. Iako nje, u smislu u kojem prosvjednike najviše uznemirava, tamo uopće nema. Ali je zato baš u tom smislu ima u Zakonu o maticama koje je Milanovićeva vlada donijela nekoliko mjeseci prije izbora 2015. godine, što su bundžije galantno prespavali. Vrlo uviđavno prema SDP-u, domobrančeki se tada nisu šteli mešati. Uzevši to u obzir, ali i ljutito, omalovažavajuće odbacivanje interpretativne izjave, nema se što drugo zaključiti doli da kamen smutnje nije bio demon rodne ideologije, nego onaj skriven u namislima srdaca prosvjednika. A sudeći prema tome tko je sve bio uključen u stvaranje te posve iracionalne histerije, posrijedi su po prilici bili razlozi politikantske naravi, u što su se neoprezno dali uvući i neki utjecajni pojedinci iz vrha Katoličke crkve, pokazavši znakove žaljenja tek kad je već bilo kasno.

Putem Tuđmana i Šuška?

Među onima koji su se uslijed vanjskog pritiska, a moguće i vođeni nezadovoljstvom vlastitim položajem u stranci, tada usprotivili Plenkoviću kao dotad niti jednom predsjedniku HDZ-a, izuzme li se epizoda s pučem Mesić-Manolić, našao se i Milijan Brkić. Očito mu se pred očima kao uzor nije ukazao ministar Gojko Šušak, koji je u svoje vrijeme napadan iz istih krugova na sličan način kao Brkić danas. Šušak je stao iza Tuđmanove odluke da početkom ’94 prihvati američku ponudu o miru koja je uključivala zajedničku hrvatsko-muslimansku državu, iako je to bilo protivno volji većine BiH Hrvata. Štoviše, dopao ga je vrlo neugodan zadatak da uvjeri tamošnje Hrvate da prihvate sporazum i provedu ga u djelo, mada je znao da će, kao cijenu u tom trenu još tek potencijalne slobode Hrvatske, oni morati ponijeti težak križ kojeg i dan-danas nose na plećima. A što bi bilo da je Šušak odbio provesti taj zadatak? Svjestan da je nerealno očekivati da ti ishod bilo kog političkog pothvata bude skroz po volji, odigrao je najbolje za hrvatski narod u cjelini, makar jedan njegov dio, baš onaj iz kojeg je sâm dolazio, zbog toga i patio.

Brkić, pak, nije vjerovao Plenkoviću kao Šušak Tuđmanu, a nalaze se u sličnim ulogama, samo u drugom vremenu i izmijenjenim prilikama. Čak je i njegov istražno-medijski progon, afera SMS, tempiran tjedan dan prije važnih izbora u BiH u kojima je bio zadužen organizirati BiH Hrvate u Hrvatskoj da se odazovu u što većem broju. Brkić je u ključnom trenutku brutalno ometen tako da je od predbilježenih 50 tisuća birača glasovalo njih tek 20 tisuća. Koristeći nastalu pat poziciju između dvojca Brkić-Plenković, razarači HDZ-a slijeva vide Plenkovićev grijeh u tome što se ne rješava Brkića (tako su i Tuđmanu spočitavali što se nije rješavao Šuška), dok je Brkićev grijeh u tome što nikako da sâm ode iz HDZ-a, a što nestrpljivo priželjkuju zainteresirani zdesna. I jedni i drugi u biti žele isto – da se HDZ preobrazi u pticu s jednim krilom. A poznato je kako se za Hrvatsku malošto pokazuje tako štetnim kao kad se oko nečeg slože titoistička ljevica i anti-titoistička desnica, ta dva satelita koja se vrte oko Tita, kao dva mjeseca – Strah i Užas – oko crvenog planeta koji ime nosi po antičkom bogu rata. Stoga, voljeli se ili ne voljeli, podnosili se ili ne podnosili, Plenković i Brkić su osuđeni jedan na drugoga kao da su lancima vezani. Jer već za pola godine je nova utakmica, ovaj put prijelomna, utakmica koja zahtijeva maksimalno ozbiljan pristup i složni nastup u prvoj postavi. U suprotnom, HDZ-u se smiješi povećanje kolekcije “crnih labudova”.

HDZ medijima služi tek kao vreća za napucavanje

No, lako je reći da se treba sabrati i pobijediti, ali kako to doista učiniti?

Ne treba imati puno analitičkog dara da bi se uočilo kako su dvije rak-rane HDZ-a otvoreno neprijateljski tretman stranke u medijima i pravosuđu, područjima koja su gotovo u potpunosti (mediji) ili dobrim dijelom (pravosuđe) pod kontrolom prevratnika iz 2000. godine, slijednika i baštinika onoga što se katkad još uvijek kolokvijalno naziva UDBA-om.

Čak je i HRT, na kojem bi se već po naravi stvari trebao osjećati određeni HDZ-ov utjecaj, i pred ove izbore učinio sve u korist HDZ-ovih političkih protivnika. Anketa, za koju je unajmljena agencija u vlasništvu Agana Begića, a koju je prezentirala Tatjana Munižaba, cijelo je vrijeme pokazivala kako je 4-5 stranaka usmjerenih prema desnom biračkom tijelu nadohvat izbornog praga, poručujući – eto, još samo Vaš glas fali da ga prijeđu! I dok se desne birače ohrabrivalo na raspršivanje glasova, sve manje lijeve stranke, donedavno još favorizirane u medijima, naglo su ušutkane i u anketama pažljivo držane ispod 3%. Tako se biračima ljevice sugeriralo da ne bacaju na njih glas, nego da se okupe oko najjačeg. Pet dana prije izbora, čudni ljudi čudnog imena nenadano, ne i slučajno, lansiraju Miroslava Škoru kao obećavajućeg predsjedničkog kandidata. Cijeli završni tjedan kampanje, uključujući i izborni dan, Škoro praktično nije silazio s malih ekrana i naslovnica pisanih i elektronskih medija. Time je dan završni vjetar u jedra jednoj desnoj listi koja se izdvojila i na kraju jedina ostvarila mandat.

Neprirodna je činjenica da HDZ – unatoč nedjeljnom podbačaju, i dalje stranka s uvjerljivo najvećim biračkim tijelom – nema niti jednog, jedincatog, sklonog mu novinara u nekom viđenijem mediju (Most, primjerice, ima “konzervativnu” polovicu “večernjaka” i uvodnik Glasa koncila, suverenisti imaju Bujicu, a Neovisni za Hrvatsku portal narod.hr). Kad već nikako da se pojavi neovisan stručnjak koji bi objasnio i pohvalio Vladine rezultate, a za što uopće ne treba kreativno lagati budući materijala ima napretek, ministri su osuđeni sami sebe hvaliti, a pristup “hvalite me usta moja” očito ne donosi glasove. No, što tek reći na činjenicu da je vijest o najvišem kvartalnom rastu BDP-a u Europi plasirana netom poslije izbora (zar to nitko nije mogao prišapnuti koji dan ranije?)? Prisjetimo se kako je u zlatno doba Zorana Milanovića, nakon srušenog svjetskog rekorda u broju uzastopnih kvartala s negativnim rastom BDP-a, statistički zavod promijenio metodologiju i prikazao taj podatak na dvije decimale (umjesto uobičajene jedne), samo kako bi se vidio rast od 0,01%. A mediji su to fascinantno dostignuće spremno dizali u nebo poput lanjskog svjetskog srebra nogometaša.

Može li Plenković ipak postati najveći?

Ili što znači da je iz fondova EU povučeno 14 milijardi više nego što je uplaćeno, kad Hrvati obraćaju pozornost na brojke tek kad im prethodi glagol “ukrao”? Tu sad već polako prelazimo na pravosudni teren. U lancima se, ili barem pod sumnjom, svako malo nađe neki jači čovjek iz HDZ-a koji se usudio nešto napraviti. Pred izbore se u pravilu intenzivira progon Ive Sanadera i velikim slovima piše o sitnim prekršajima ministara u Vladi. Za svaki slučaj, ovaj put je puštena još jedna kap otrova iz afere SMS, u kojoj se s priličnom sigurnošću može tvrditi tek da Milijanu Brkiću ne pakira vrh HDZ-a. Jer kad bi bilo tako, ne bi li bilo razumnije pričekati kraj izbora i poslije toga se obračunati s Brkićem, nego, podgrijavanjem afere usred izborne kampanje naštetiti HDZ-ovoj listi i mladom Ressleru? Zar je i njega Plenković poželio izbaciti iz igre skupa s Brkićem? Pobornici tih umotvorina misle da se sa smjenom vlasti automatski mijenja i kompletna državna struktura. U Hrvatskoj, nažalost, one elemente represivnog i pravosudnog aparata koji bi u teoriji trebali biti neovisni, u posve dostatnoj joj mjeri kontrolira struktura koja je došla na vlast 3. siječnja 2000. godine, što ne može poremetiti promjena nekoliko vodećih ljudi. Uostalom, zar Trump nije već par godina predsjednik pa nikako da se riješi ugriza “duboke države”, taman mijenjao visoke dužnosnike kao na tekućoj traci?

Sve dok HDZ doista ne ovlada obavještajno-represivnim aparatom i pravosuđem, prepušten je na milost i nemilost tamo ukotvljenih struktura. Prioritet je zasigurno deblokada drugog čovjeka u stranci i Saboru potpunim rasvjetljavanjem kafkijanskog procesa, ako ništa, barem kako bi ga se moglo vidjeti u kampanji. Ali ne manje od toga i da se pravosuđe napokon upregne u progon onih koji su odgovorni za nesmiljeno pustošenje državnog proračuna, umjesto da proganja one koji su, ako su i nešto uzeli, uzeli su od onoga što su sami stvorili, a zaslužni su za najveći hrvatski ponos – umalo najbolje na svijetu. Prijeko je potrebno zaustaviti i praksu da se na žrtvenik ritualno prinose glave onih u koje mediji upiru prstom i do izbora razriješiti slučajeve oko kojih sedma sila nije baš tako agilna – Uljanik i Poljudska svastika. I to ne tako da sve ostane na neposrednim počiniteljima – nekom Peri, Mati i direktorima Uljanika – nego da se priča rasvijetli do kraja, sve do političkih sponzora tih terorističkih diverzija s enormnom štetom po Hrvatsku, štoviše i elementima ugroze nacionalne sigurnosti. Tek tada će Hrvatska i HDZ moći lakše disati. Pokaže li se uspješnim samo u gospodarstvu i diplomaciji, Plenković će ostati zapisan kao veliki političar, no razriješi li ono što ni Tuđman nije uspio – ne će mu biti premca!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Do kada će Srbija maltretirati sve svoje susjede?

Objavljeno

na

Objavio

Nema gore stvari od imperijalizma malog naroda! Srbi, kao mali narod, s beznačajnom državom (bez jasnih granica i bez mora!), imaju stalnu potrebu svima dokazivati da su najveći i najvažniji, na prostoru na kojem nikad nisu bili u stanju živjeti u pristojnom europskom duhu.

Srbija, koja stoljećima gmiže od zaleđa Soluna prema Zagrebu, ostaje zarobljenica mitološke svijesti na razmeđi Bizanta, Turske i Rusije. I tako Beograd, koji je sredinom 19. stoljeća bio turska blatnjava mahala Dar al Jihad (Vrata Svetog rata) s 15.000 stanovnika i 18 džamija, velikim koracima ide k svojoj pradavnoj povijesti, ka Stefanu Nemanji i samostanu Hilandar, a sve dalje od druga Tita i njegovih bravarskih bedastoća.

Dakle, Srbi dižu spomenik dostojan njihovog barbarogenija – spomenik Stefanu Nemanji, koji će od najružnijeg europskog velikog grada napraviti… još ružniji ne-europski veliki grad! Taj spomenik podiže se na Savskom trgu, ispred stare željezničke stanice, koja bi trebala postati muzej Nemanjića, odnosno srednjovjekovne Srbije. Profesor Miodrag Živković dao je ostavku na članstvo u komisiji za izbor spomenika. U ostavci je naveo kako je prvonagrađeni rad ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova posve neprimjeren, te da je odluka o pobjedniku donesena pod pritiskom predsjednika povjerenstva Nikole Selakovića. Također navodi da jepovjerenstvo jasnoiskazalo nezadovoljstvo “veoma niskom umjetničkom i idejnom razinom svih radova”!

Ono što je još zanimljivije je da je nagrada dodijeljena za rad visine 15 metara, a da je potom, “u hodu”, spomenik malo povećan, preciznije, udvostručen, pa će biti visok skoro 30 metara!?

Nikola Selaković, generalni tajniksrpskog predsjednika posjetio je prije nekoliko dana atelje ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova u Moskvi, gde se izrađuje spomenik Stefanu Nemanji, koji bi trebao biti svečano postavljen 2020. godine. Selaković je naglasio da će Srbija slijedeće godine prisustvovati otkrivanju jedinstvenog spomenika, ocijenjujući da je uz završetak radova na Hramu Svetog Save taj spomenik bitan za srpski narod i srpsku duhovnost.

Selaković je spomenuo 2017. godinu, u kojoj je obilježeno osam stoljeća od krunjenja Stefana Prvovenčanog, 2018. kad su Srbi proslavljali stogodišnjicu pobjede u Prvom svjetskom ratu (čije pobjede?!), te 2019. kad obilježavaju osam stoljeća autokefalnosti srpske crkve, te 2020. kad je stogodišnjica njenog ujedinjenja.

Spomenik Stefanu Nemanji vizualizira svu megalomaniju jedne države koja cijelo vrijeme maltretira sve svoje susjede suludom politikom “ukradi, prisvoji, zakolji, zapali”, a potom se čudi kad nitko ne želi niti razgovarati s njima, a kamoli nešto ozbiljnije raditi. Ne čudi da je prva turistička destinacija moderne, anakrone Srbije danas Grčka. Iz zaleđa Soluna dogmizala je srpska država-ameba na sjever i na zapad, cijelo vrijeme se pokušavajući proširiti na račun drugih država i cijelo vrijeme se žaleći zbog genocidnosti tih napadnutih drugih država i naroda, koje stoljećima postoje na svojim, uvijek istim (malo manjim ili malo većim) teritorijima!

Laž je u samoj suštini srpskog poimanja i Srbije i Svijeta, te uz megalomaniju, glavni pokretač najluđih i najglupljih projekata u nikom zanimljivoj državi.

Ono što u agresivnoj srpskoj politici najviše smeta – od svojatanja hrvatskog jezika i kulture, hrvatske umjetnosti i znanosti, Nikole Tesle (rođenog u Hrvatskoj, koji je tijekom života bio manje od dva dana u Srbiji, a čiji su preci s katoličanstva prešli na pravoslavlje), Ive Andrića (koji je pisao hrvatsko-srpskim jezikom, ali je iz čisto hrvatske obitelji, školovan od bosanskih franjevaca), te hrvatske zemlje, koja se u Srbiji dijeli na: “srpsku Slavoniju, srpsku Baniju, srpsku Dalmaciju, srpski Dubrovnik, srpsku Reku i srpsku Istru” (uz Hrvatsko Zagorje!) – je što svoju “kulturu” izvozi u plamenom obliku: poput filma “Lepa sela, lepo gore”, te pjesama Romskog okestra Bobana Markovića, za kojeg su tipični “stihovi”: “Zapalit ću selo, luče moje belo!”

Za one koji vole taj pristup kulturi, Boban Marković nastupa u “srpskoj Reci na Porto-Četno festivalu” od 6. do 8. rujna 2019. Tu je i festival srpske kuhinje s uglednim kuharima Stevom Karapandžom i Srđanom Jeftić. Sviraju i JeboTon i EtnoRom orkestri (nije šala, tako su najavljeni!).

S takvom kulturom i takvim spomenicima Srbija se ubrzano udaljava od Europe i postaje nešto neprobavljivo i nesuvislo. Možda je vrijeme da anakrona imena nogometnih klubova malo promijene: Partizan u Četnik, te Crvenu zvezdu u Kokardu. Naime, to bi bilo puno bliže pravom sadržaju pojmova te duboko sluđene i šizofrene zemlje.

“Živjeli drug diktator, partizan i četnik Tito, njegova Kuća cveća u Beogradu i brod Galeb u Rijeci, te drug Stefan Nemanja, kralj srpske Jugoslavije od Soluna do Ade Ciganlije!”

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari