Pratite nas

Kolumne

Grijeh Brkićev i grijeh Plenkovićev

Objavljeno

na

Kad u nogometu favorit ne pobijedi, obično mu kao slaba utjeha posluži jalova statistička premoć u posjedu lopte. Ta se metafora može primijeniti i na rezultate izbora za Europski parlament održanih u nedjelju. HDZ kao favorit nije okrunio posjed lopte (ukupan broj glasova) ne pretočivši ga u rezultatsku prednost (broj mandata) u odnosu na najvećeg rivala, SDP. No, možda to i nije najgore što se HDZ-u moglo dogoditi. Naime, pobjeda od dva gola,… ovaj mandata razlike, koja je bila nadohvat ruke, popraćena onim blaziranim postizbornim smješkanjem kao da je sve u redu, stavila bi u drugi plan nezapamćeno blijedu izvedbu, bljeđu i od one pod kormilom Jadranke Kosor u bezglavom povlačenju pred naletom Bajićevog parnog valjka.

Pobjednik u nokdaunu

Može se sad za to naći stotinu izlika, primjerice, da su se igrale jake obrane. Također, i da je stranka nastupila samostalno (pa nije li i na većini dosadašnjih izbora nastupila sama ili u vrlo uskim savezima pri čemu je iznimka tek razdoblje Karamarkovih “vlakića”?). Pa i da se radilo o europskim izborima koji više motiviraju birače s izraženim antieuropskim sentimentom, a što je utjecalo na pojačano raspršivanje glasova. Kako bilo da bilo, u utakmicu se ušlo s kombiniranom ekipom. Bez zvijezda. Kao da se brižno pazilo da se netko od kandidata makar slučajno nečim ne istakne. A i inače se nekako osjeća trend da se jaki ljudi, tradicionalni zaštitni znak HDZ-a, sve više drže postrani i hitro ih se rješava. Pritom se olako zaboravlja da se birači ne okupljaju samo oko ideja i interesa, nego i oko ljudi, jakih ljudi, ne samo u vrhu stranke, nego i lokalno jakih. U obraćanjima predvodnika liste, mladog Karla Resslera, vjerojatno ispravno procijenjenog perspektivnim za europske poslove, ipak se ne osjeća žar niti politički eros. Stoga je njegov izborni debi podsjetio na nastup mladoga boksača kojeg je u prvom meču dočekao neugodan protivnik i dobro ga uzdrmao. A sve što je već pomalo grogirani SDP učinio je da se potrudio nastupiti u ponajboljem sastavu i što se prestao svađati među sobom. U konačnici je, čini se, ipak presudio voljni moment. A u tom svjetlu HDZ-ov nastup se može svesti na u sportu popularnu frazu – “igrali su kao da će pobjeda doći sama od sebe”.

No, izbornim rezultatom uzdrmano je još nešto, u kraćem roku vrlo važno – krhka arhitektura vladajuće većine. Zacijelo najkrupnija politička posljedica ovih izbora može biti povratak u matično jato nekih žetončića koje je Milan Bandić tako marljivo prikupljao, a što bi (iako oni formalno nisu dio vladajuće većine) sigurno utjecalo na stabilnost Vlade. Pogodovalo bi, naime, rastu ucjenjivačkog potencijala HNS-a i SDSS-a naznake čega već polako izlaze na vidjelo. Pa više i ne bi bilo neko veliko iznenađenje kad bi partneri isprovocirali prijevremene parlamentarne izbore u najnezgodniji čas.

Brkić i Plenković – dva ključna igrača

Unazad pet-šest godina glavni operativac stranke, organizator i motivator na terenu, bio je Milijan Brkić. Protivnik je Brkićevu kvalitetu i važnost vrlo brzo spoznao, obasipajući ga najvećim komplimentima koje je uopće kadar dati. Smještajući mu aferu za aferom, od navodno prepisanog diplomskog rada do navodnih gospodarskih malverzacija, nastojao ga je svim silama izbaciti iz igre. Ipak, Brkić je operativno vodeći HDZ nizao pobjedu za pobjedom – od senzacionalne na prvim europskim izborima, preko uvjerljive na drugima, sve do neočekivane na predsjedničkim izborima. Pritom se nije libio odbrusiti demagozima koji bi se HDZ-u našli na putu, dolazili oni slijeva, ili “kao zdesna” (već tada se, naime, pojavila prva inačica destruktivnog, sadržajno krajnje ljevičarskog prijedloga izbornog zakona, radikalnijeg od GONG-ovog). Ljeto prije ključnih parlamentarnih izbora Brkić se suočava sa zdravstvenim problemima pa je u vrijeme kampanje ostao izvan stroja. HDZ-ova prednost se, doduše ne samo zato, naglo istopila što je rezultiralo neobičnom situacijom – formalno dolazi na vlast, a zapravo nije na vlasti. Partner iz pakla i Dalijin prijeki sud uskoro grubo startaju s leđa na Karamarka i HDZ je u nokdaunu. Suprotno svim anketama, stranka sad predvođena Plenkovićem, i opet s Brkićem na ključnoj poziciji u prvoj postavi, pobjeđuje na novim izborima.

Andrej Plenković, političar s iznimnim osjećajem za međunarodne odnose i kombinatoriku, u kritičnom trenutku uspijeva maestralno odvoziti paralel-slalom – u hodu mijenja skroz nelojalnog koalicijskog partnera donekle lojalnim, i u zadnji čas deaktivira tempiranu bombu, zvanu Agrokor. Nakon što je spriječeno naglo urušavanje koncerna o kojem ovisi dobar dio hrvatskog gospodarstva, Plenković tu ne staje. Zakon, znan kao Lex Agrokor, nastoji zaštititi od izglednih tužbi investitora koji su ostali kratkih rukava kako ne bi ostavio kosture u ormaru onima koji će doći poslije njega. A kosturi su mu dobro poznati jer se sad sâm bakće s takvom ostavštinom prethodnika vođenih maksimom – poslije mene potop. Podsjetimo, prijete još barem dva kostura veličine Uljanika – arbitraža s MOL-om i tužba banaka zbog Milanovićevog predizbornog nasilja vezanog uz kredite u švicarskim francima.

Ključnu točku u zaštiti međunarodne vjerodostojnosti zakona Lex Agrokor predstavlja njegovo uključivanje u pravnu stečevinu Europske unije, nakon čega su ga proglasili valjanim i nadležni sudovi u Londonu i Washingtonu. Stoga, ako je u građenju hrvatske međunarodne pozicije koja je to omogućila – o značajnom poboljšanju izrazito slabog hrvatskog položaja u arbitražama sa Slovenijom i Mađarskom da i ne govorimo – ratifikacija Istanbulske konvencije odigrala makar malu ulogu, isplatila se do zadnjeg zareza interpretativne izjave, kojom se Vlada ogradila od primjene rodne ideologije. Iako nje, u smislu u kojem prosvjednike najviše uznemirava, tamo uopće nema. Ali je zato baš u tom smislu ima u Zakonu o maticama koje je Milanovićeva vlada donijela nekoliko mjeseci prije izbora 2015. godine, što su bundžije galantno prespavali. Vrlo uviđavno prema SDP-u, domobrančeki se tada nisu šteli mešati. Uzevši to u obzir, ali i ljutito, omalovažavajuće odbacivanje interpretativne izjave, nema se što drugo zaključiti doli da kamen smutnje nije bio demon rodne ideologije, nego onaj skriven u namislima srdaca prosvjednika. A sudeći prema tome tko je sve bio uključen u stvaranje te posve iracionalne histerije, posrijedi su po prilici bili razlozi politikantske naravi, u što su se neoprezno dali uvući i neki utjecajni pojedinci iz vrha Katoličke crkve, pokazavši znakove žaljenja tek kad je već bilo kasno.

Putem Tuđmana i Šuška?

Među onima koji su se uslijed vanjskog pritiska, a moguće i vođeni nezadovoljstvom vlastitim položajem u stranci, tada usprotivili Plenkoviću kao dotad niti jednom predsjedniku HDZ-a, izuzme li se epizoda s pučem Mesić-Manolić, našao se i Milijan Brkić. Očito mu se pred očima kao uzor nije ukazao ministar Gojko Šušak, koji je u svoje vrijeme napadan iz istih krugova na sličan način kao Brkić danas. Šušak je stao iza Tuđmanove odluke da početkom ’94 prihvati američku ponudu o miru koja je uključivala zajedničku hrvatsko-muslimansku državu, iako je to bilo protivno volji većine BiH Hrvata. Štoviše, dopao ga je vrlo neugodan zadatak da uvjeri tamošnje Hrvate da prihvate sporazum i provedu ga u djelo, mada je znao da će, kao cijenu u tom trenu još tek potencijalne slobode Hrvatske, oni morati ponijeti težak križ kojeg i dan-danas nose na plećima. A što bi bilo da je Šušak odbio provesti taj zadatak? Svjestan da je nerealno očekivati da ti ishod bilo kog političkog pothvata bude skroz po volji, odigrao je najbolje za hrvatski narod u cjelini, makar jedan njegov dio, baš onaj iz kojeg je sâm dolazio, zbog toga i patio.

Brkić, pak, nije vjerovao Plenkoviću kao Šušak Tuđmanu, a nalaze se u sličnim ulogama, samo u drugom vremenu i izmijenjenim prilikama. Čak je i njegov istražno-medijski progon, afera SMS, tempiran tjedan dan prije važnih izbora u BiH u kojima je bio zadužen organizirati BiH Hrvate u Hrvatskoj da se odazovu u što većem broju. Brkić je u ključnom trenutku brutalno ometen tako da je od predbilježenih 50 tisuća birača glasovalo njih tek 20 tisuća. Koristeći nastalu pat poziciju između dvojca Brkić-Plenković, razarači HDZ-a slijeva vide Plenkovićev grijeh u tome što se ne rješava Brkića (tako su i Tuđmanu spočitavali što se nije rješavao Šuška), dok je Brkićev grijeh u tome što nikako da sâm ode iz HDZ-a, a što nestrpljivo priželjkuju zainteresirani zdesna. I jedni i drugi u biti žele isto – da se HDZ preobrazi u pticu s jednim krilom. A poznato je kako se za Hrvatsku malošto pokazuje tako štetnim kao kad se oko nečeg slože titoistička ljevica i anti-titoistička desnica, ta dva satelita koja se vrte oko Tita, kao dva mjeseca – Strah i Užas – oko crvenog planeta koji ime nosi po antičkom bogu rata. Stoga, voljeli se ili ne voljeli, podnosili se ili ne podnosili, Plenković i Brkić su osuđeni jedan na drugoga kao da su lancima vezani. Jer već za pola godine je nova utakmica, ovaj put prijelomna, utakmica koja zahtijeva maksimalno ozbiljan pristup i složni nastup u prvoj postavi. U suprotnom, HDZ-u se smiješi povećanje kolekcije “crnih labudova”.

HDZ medijima služi tek kao vreća za napucavanje

No, lako je reći da se treba sabrati i pobijediti, ali kako to doista učiniti?

Ne treba imati puno analitičkog dara da bi se uočilo kako su dvije rak-rane HDZ-a otvoreno neprijateljski tretman stranke u medijima i pravosuđu, područjima koja su gotovo u potpunosti (mediji) ili dobrim dijelom (pravosuđe) pod kontrolom prevratnika iz 2000. godine, slijednika i baštinika onoga što se katkad još uvijek kolokvijalno naziva UDBA-om.

Čak je i HRT, na kojem bi se već po naravi stvari trebao osjećati određeni HDZ-ov utjecaj, i pred ove izbore učinio sve u korist HDZ-ovih političkih protivnika. Anketa, za koju je unajmljena agencija u vlasništvu Agana Begića, a koju je prezentirala Tatjana Munižaba, cijelo je vrijeme pokazivala kako je 4-5 stranaka usmjerenih prema desnom biračkom tijelu nadohvat izbornog praga, poručujući – eto, još samo Vaš glas fali da ga prijeđu! I dok se desne birače ohrabrivalo na raspršivanje glasova, sve manje lijeve stranke, donedavno još favorizirane u medijima, naglo su ušutkane i u anketama pažljivo držane ispod 3%. Tako se biračima ljevice sugeriralo da ne bacaju na njih glas, nego da se okupe oko najjačeg. Pet dana prije izbora, čudni ljudi čudnog imena nenadano, ne i slučajno, lansiraju Miroslava Škoru kao obećavajućeg predsjedničkog kandidata. Cijeli završni tjedan kampanje, uključujući i izborni dan, Škoro praktično nije silazio s malih ekrana i naslovnica pisanih i elektronskih medija. Time je dan završni vjetar u jedra jednoj desnoj listi koja se izdvojila i na kraju jedina ostvarila mandat.

Neprirodna je činjenica da HDZ – unatoč nedjeljnom podbačaju, i dalje stranka s uvjerljivo najvećim biračkim tijelom – nema niti jednog, jedincatog, sklonog mu novinara u nekom viđenijem mediju (Most, primjerice, ima “konzervativnu” polovicu “večernjaka” i uvodnik Glasa koncila, suverenisti imaju Bujicu, a Neovisni za Hrvatsku portal narod.hr). Kad već nikako da se pojavi neovisan stručnjak koji bi objasnio i pohvalio Vladine rezultate, a za što uopće ne treba kreativno lagati budući materijala ima napretek, ministri su osuđeni sami sebe hvaliti, a pristup “hvalite me usta moja” očito ne donosi glasove. No, što tek reći na činjenicu da je vijest o najvišem kvartalnom rastu BDP-a u Europi plasirana netom poslije izbora (zar to nitko nije mogao prišapnuti koji dan ranije?)? Prisjetimo se kako je u zlatno doba Zorana Milanovića, nakon srušenog svjetskog rekorda u broju uzastopnih kvartala s negativnim rastom BDP-a, statistički zavod promijenio metodologiju i prikazao taj podatak na dvije decimale (umjesto uobičajene jedne), samo kako bi se vidio rast od 0,01%. A mediji su to fascinantno dostignuće spremno dizali u nebo poput lanjskog svjetskog srebra nogometaša.

Može li Plenković ipak postati najveći?

Ili što znači da je iz fondova EU povučeno 14 milijardi više nego što je uplaćeno, kad Hrvati obraćaju pozornost na brojke tek kad im prethodi glagol “ukrao”? Tu sad već polako prelazimo na pravosudni teren. U lancima se, ili barem pod sumnjom, svako malo nađe neki jači čovjek iz HDZ-a koji se usudio nešto napraviti. Pred izbore se u pravilu intenzivira progon Ive Sanadera i velikim slovima piše o sitnim prekršajima ministara u Vladi. Za svaki slučaj, ovaj put je puštena još jedna kap otrova iz afere SMS, u kojoj se s priličnom sigurnošću može tvrditi tek da Milijanu Brkiću ne pakira vrh HDZ-a. Jer kad bi bilo tako, ne bi li bilo razumnije pričekati kraj izbora i poslije toga se obračunati s Brkićem, nego, podgrijavanjem afere usred izborne kampanje naštetiti HDZ-ovoj listi i mladom Ressleru? Zar je i njega Plenković poželio izbaciti iz igre skupa s Brkićem? Pobornici tih umotvorina misle da se sa smjenom vlasti automatski mijenja i kompletna državna struktura. U Hrvatskoj, nažalost, one elemente represivnog i pravosudnog aparata koji bi u teoriji trebali biti neovisni, u posve dostatnoj joj mjeri kontrolira struktura koja je došla na vlast 3. siječnja 2000. godine, što ne može poremetiti promjena nekoliko vodećih ljudi. Uostalom, zar Trump nije već par godina predsjednik pa nikako da se riješi ugriza “duboke države”, taman mijenjao visoke dužnosnike kao na tekućoj traci?

Sve dok HDZ doista ne ovlada obavještajno-represivnim aparatom i pravosuđem, prepušten je na milost i nemilost tamo ukotvljenih struktura. Prioritet je zasigurno deblokada drugog čovjeka u stranci i Saboru potpunim rasvjetljavanjem kafkijanskog procesa, ako ništa, barem kako bi ga se moglo vidjeti u kampanji. Ali ne manje od toga i da se pravosuđe napokon upregne u progon onih koji su odgovorni za nesmiljeno pustošenje državnog proračuna, umjesto da proganja one koji su, ako su i nešto uzeli, uzeli su od onoga što su sami stvorili, a zaslužni su za najveći hrvatski ponos – umalo najbolje na svijetu. Prijeko je potrebno zaustaviti i praksu da se na žrtvenik ritualno prinose glave onih u koje mediji upiru prstom i do izbora razriješiti slučajeve oko kojih sedma sila nije baš tako agilna – Uljanik i Poljudska svastika. I to ne tako da sve ostane na neposrednim počiniteljima – nekom Peri, Mati i direktorima Uljanika – nego da se priča rasvijetli do kraja, sve do političkih sponzora tih terorističkih diverzija s enormnom štetom po Hrvatsku, štoviše i elementima ugroze nacionalne sigurnosti. Tek tada će Hrvatska i HDZ moći lakše disati. Pokaže li se uspješnim samo u gospodarstvu i diplomaciji, Plenković će ostati zapisan kao veliki političar, no razriješi li ono što ni Tuđman nije uspio – ne će mu biti premca!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ivan Miklenić: Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće

Objavljeno

na

Objavio

Posjet delegacija Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE) i Konferencije europskih Crkava (KEK) Republici Hrvatskoj u ponedjeljak 20. siječnja privlači višestruku pozornost činjenici da Republika Hrvatska od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. predsjeda Vijećem Europske unije. Činjenica pak da se taj posjet dogodio u vrijeme Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, kao i da su obje delegacije sudjelovale na središnjem događaju ekumenskoga okupljanja u Hrvatskoj u zagrebačkoj katedrali, tomu posjetu dodaje i posebnu dimenziju i dodatnu važnost.

Na prvi pogled činjenica da Hrvatska predsjeda Vijećem EU-a može se činiti tek nečim rutinskim, što nije ništa posebno, tim više što je rotiranje u tom predsjedanju predviđeno za svaku zemlju članicu EU-a, no gledajući malo pozornije, hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a golem je uspjeh. Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, i podsjeti li se da je točno prije 30 godina Hrvatska bila još u okovima komunističkoga režima koji je tek počeo pucati, a samostalne Hrvatske još nije bilo ni na vidiku, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće.

Pogleda li se činjenica da je dakle prije nepunih 30 godina Hrvatska dobila prvu demokratsku vlast izabranu na višestranačkim izborima, da je nakon proglašenja Deklaracije o neovisnosti preživjela velikosrpsku agresiju, obranila se žrtvama hrvatskih branitelja i patnjama brojnih nedužnih hrvatskih građana, te nakon golemih razaranja uglavnom ušla u svoje granice definirane Badinterovom komisijom i otvorila veoma kompliciran proces pristupa EU-u, hrvatsko ravnanje Vijećem EU-a čini se kao svojevrsni san.

Otpori u međunarodnoj zajednici

Doda li se tomu koliko je novostvorena Republika Hrvatska morala otrpjeti otpora u međunarodnoj zajednici i politici najprije protiv njezina međunarodnoga priznanja, zatim protiv ulaska u NATO te protiv punopravnoga članstva u EU-u, sadašnji šestomjesečni status Hrvatske u EU-u čini se bajkovit. U tom pogledu unatrag ne smiju se zaboraviti ni unutarnji organizirani otpori kako osamostaljenju i neovisnosti Hrvatske tako i njezinoj afirmaciji u međunarodnoj zajednici i unutarnjem podizanju na vlastite noge i ostvarenju boljitka, pa se u tom cjelokupnom povijesnom, društvenom političkom kontekstu hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a može smatrati – čudom.

Bez obzira na brojne nerazriješene poteškoće u svim segmentima hrvatskoga društvenoga života, što uvelike ide na dušu slabu upravljanju, presporu oslobađanju iz komunističkoga totalitarnoga i koruptivnoga mentaliteta te neprimjerenu iskorištavanju stvarnih hrvatskih komparativnih prednosti, Republika Hrvatska danas je dio Europske unije koja, još uvijek, okuplja sve politički, gospodarski i kulturno važnije europske države. Hrvatska, dakle, kao članica, može se redi, elitnoga europskoga kluba samo nakon šest i pol godina od pristupa u punopravno članstvo ima priliku služiti velikomu EU-u kao koordinatorica tijela koje predstavlja vlade država članica preko nacionalnih ministara te makar u simboličnoj mjeri davati ton usmjeravanju Europske unije.

Da šestomjesečno predsjedanje Viječem EU-a nije tek simbolično potvrđuje uz ostalo i posjet delegacija COMECE-a i KEK-a. Naime, na europskom kontinentu Katolička Crkva okuplja biskupske konferencije svih europskih zemalja u Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE), a osim toga okuplja predstavnike biskupskih konferencija zemalja članica EU-a u COMECE jer i na jednoj i na drugoj razini ima zajedničkih izazova koji se i na tim razinama onda i rješavaju.

Kršćanska komponenta u EU

Sve ostale kršćanske Crkve s europskoga kontinenta, njih 115 različitih zajednica iz više od 40 europskih zemalja, koje su načelno otvorene ekumenskomu dijalogu, okupljene su u Konferenciju europskih Crkava (KEK). Delegacije COMECE-a i KEK-a predstavljaju dakle sve katolike koji žive u zemljama EU-a i sve ekumenski otvorene kršćane na europskom kontinentu pa njihov službeni posjet predsjedniku hrvatske Vlade znači susret europskoga kršćanstva s predstavnikom države predsjedateljice Vijećem EU-a.

Dvije delegacije, koje su predvodili luksemburški nadbiskup kardinal Jean-Claude Hollerich i pastor Christian Krieger na susretu, koji je uobičajen na početku svakoga šestomjesečnoga predsjedanja Vljećem EU-a, u Zagrebu su se zanimale za projekte koje se planira ostvariti i razgovaralo se o nizu aktualnih tema važnih za budućnost Europe poput demografije, digitalizacije, ekologije i migracija te o uključivanju svih društvenih čimbenika za boljitak svih ljudi u Europi.

Delegacije koje predstavljaju sve europske kršćanske vjernike tim posjetom potvrdile su da je važna kršćanska komponenta u EU-u i da joj nitko u EU-u nema pravo osporavati davanje svoga specifičnoga doprinosa boljitku i EU-a i svih europskih ljudi. Drugim riječima, koliko se god to često u hrvatskoj javnosti osporavalo, kršćani su relevantan i ravnopravan faktor u EU-u. Susret je potvrdio najvažnije poruke izrečene na ekumenskom skupu u zagrebačkoj katedrali: »Zajedno kao kršćani u Europi trebamo se truditi graditi bolju budućnost« (kardinal Hollerich) te: »Nama na srcu leži Europa pravednosti, mira, socijalno osjetljiva Europa, demokratska i gostoljubiva Europa« (pastor Krieger).

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je čudno u zadnjem slučaju Beljak?

Objavljeno

na

Objavio

Dohvativši se kormila HSS-a, tradicionalne hrvatske stranke čije je djelovanje obilježilo prvu polovicu 20. stoljeća, Krešo Beljak ga je skrenuo posve ulijevo, pozicioniravši ga ljevije od ostalih SDP-ovih partnera, pa čak i nekih s ljevice izvan Partijina kišobrana.

Kao čelnik dotad umjerene stranke s određenim ugledom u dijelu konzervativnog biračkog tijela pokazao se upravo idealnim za ulogu gromobrana Zoranu Milanoviću uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pored njegovih krajnje lijevih ideoloških stajališta, a iskazao se i osebujnim tumačenjem događaja iz prošlosti koji izazivaju buru i u sadašnjosti, Milanovićeve verbalne akrobacije bez zdravorazumske legitimacije doimale su se pitomima, gotovo prihvatljivima i normalnima, odatle mu valjda i nadahnuće za slogan na predsjedničkim izborima. Zoran Milanović je znao cijeniti Beljkov angažman osiguravši mu osjetno veći broj saborskih mandata na zajedničkoj listi od realne HSS-ove snage.

Ni poslije izbora samoborski gradonačelnik nije odstupao od zadanog smjera. Štoviše, nastavio je nesmanjenom žestinom udarati ritam avangardnom procesu preobrazbe HSS-a u političku lubenicu (izvana zeleni, iznutra crveni), zaključivši mrtav-hladan – ako je Bleiburg zločin, onda je i Oluja zločin. Što je logički jednakovrijedno tvrdnji – ako Oluja nije zločin, onda ni Bleiburg nije zločin. Temelj za usporedbu Bleiburga i Oluje Beljak nalazi u argumentu kako je prvo bilo osveta za ustaške zločine, a potonje za četničke, što se zapuštenu, nezrelom umu, kakve marljivo proizvodi sustav medijske indoktrinacije, na prvu može učiniti efektnim i privlačnim. No, u tom promišljanju ipak ima jedan mali nedostatak, doduše dovoljno malen da ga nije tako teško prikriti – ni jedno ni drugo nije istina!

Niti je Bleiburg, osim tek u iznimnim slučajevima, bio osveta za bilo čije pa tako ni ustaške zločine, nego pomno planirani, organizirani sveobuhvatni program masovne likvidacije potencijalnih protivnika revolucionarnog komunističkog režima. To, uostalom, potvrđuje i što su egzekutori većinom bili pripadnici slovenskih postrojbi Maršalove soldateske, koji se nisu imali zbog čega ustašama osvećivati.

Niti je Oluja, osim doista sporadično, bila osveta, nego vojna operacija vraćanja međunarodno priznatog državnog ozemlja Republike Hrvatske pod nadzorom odmetnika u njezin ustavnopravni poredak. Napokon, da se radilo o osveti, bi li neprijatelj, koji se doživjevši vojni poraz našao u okruženju i predao, bio tako pažljivo propušten do Srbije a da mu ne padne dlaka s glave?

Proteklih je dana pozornost javnosti izazvala nova umotvorina iz Beljkova arsenala, koja sadržajno zapravo i nije drugo doli parafraza ne tako davne misli istaknutog SDP-ovca Nenada Stazića koji je ustvrdio kako posao u svibnju ’45 nije obavljen dovoljno temeljito, spočitnuvši usput „oslobodiocima“ i šlampavost. Beljak je u biti rekao to isto, samo izravnije – da Udba nije pobila dovoljno emigranata.

Naime, u oba slučaja koalicijski partneri negoduju što nije pobijeno dovoljno onih koji su se borili za samostalnu hrvatsku državu, ili Beljkovim rječnikom rečeno – onih koji su radili sr…

No, ono što upada u oči glede zadnjeg zapaženog Beljkovog ispada je medijska reakcija. Dosad bi njegove eskapade nailazile tek na osudu desne medijske scene, dočim bi ih lijevo-liberalni mainstream prenio prilično nezainteresirano kao agencijsku vijest o prilikama u Džibutiju, bez ikakva popratnog komentara i primjerene karakterizacije riječcom skandalozno. Jednako suzdržano bi ih tretirali kao čuvene zoranizme ili, recimo, informaciju o školovanju darovanom Davoru Bernardiću u vrijednosti većoj od 260 tisuća kuna. Time zapravo navikavaju javnost na ulično ophođenje i nemoralno ponašanje kao nešto bezazleno i prihvatljivo – jer oni su jednostavno takvi i pojeo vuk magare.

I dok su od odgojnih mjera prema drugovima odustali, netko bi pomislio i zato što im njihovo divljaštvo godi ušima – jednostavno, govore naglas ono što oni ne smiju reći, mada bi to rado izrekli – za neke druge, čini se, i dalje misle kako još ima nade da se mogu popraviti. Tako se u sklopu nesmiljene preodgojne harange svjetonazorske desničare čereči već i poradi tračka povijesne istine, a endemski korumpiranim HDZ-ovcima propitkuje boja svakog novčića – previše imaju zato što rade, umjesto da imaju a da ne rade kao sav normalan svijet.

Suprotno uvriježenom, zadnji Beljkov eksces iz nekog razloga nije nestao iz fokusa medija srednje struje već idući dan. Tu začudnu anomaliju u medijskom ponašanju može objasniti tek jedina politički mjerljiva posljedica čitave priče. SDP je, tobože pod pritiskom javnosti, srameći se Beljka zbog istog onog zbog čega se Stazića nije sramio, iskoristio prigodu prepoloviti ponudu broja prolaznih mjesta za HSS-ovce na SDP-ovim listama sa 6 na 3. Po prilici, kako bi se zaštitio od rizika ponašanja predizbornog partnera nakon izbora.

Naime, poučeni iskustvom s HNS-om u tekućem mandatu (pet zastupnika izabranih sa zajedničke liste s SDP-om sklopili su postizbornu koaliciju s HDZ-om), u SDP-u su zaključili kako se smanjivanjem HSS-ovih mjesta smanjuje i potencijal njegova prebježništva, izglednog, primjerice, u slučaju svrgavanja Beljka s čelnog mjesta. S time da nije skroz isključeno kako bi se i sâm Beljak tomu priklonio (ta nije li spočetka u Saboru podržao Plenkovićevu vladu posredno se nudeći kao partner?).

Napokon, nije li Hrvatima u emigraciji, mnogima i u domovini, dobro znano kako se upravo oni najbučniji i najekstremniji obično pokazuju tek provokatorima u službi druge strane? U SDP-u to znaju i bolje, pa njihovi su pređi takve i slali u suparničke redove.

Ostaje jedino pitanje je li čitava ta akcija pokrenuta u dogovoru s Beljkom ili im je jednostavno naletio na volej kako, primjerice, sugerira partijski riječki dnevni bilten. Ako je dogovorena, usput su na vidjelo izašle one lokalne organizacije i utjecajniji pripadnici HSS-a koji bi se mogli pokazati nepouzdanima, i ti se sigurno ne će naći na listama za parlamentarne izbore.

Čime su zapravo jednim udarcem ubijene dvije muhe. Ako nije, iznimno je važno da Beljak odoli pritiscima iz SDP-a za smanjenjem broja mandata, pri čemu ga u njegovoj pravednoj borbi valja svesrdno podržati napadima zdesna.

Bilo ovako ili onako, ostaje razvidno kako je programirana svrha sveg ovog meteža oko Beljka predizborno zbijanje redova u lijevoj koaliciji i zaštita od mogućih neželjenih postizbornih događaja. Usporedno je već uspješno provedeno, i to u dva kruga, testiranje projektila za razbijanje protivničkih redova.

Grube radove pred najvažnije izbore ljevica je, dakle, što uz pomoć sklonih joj medija, što uz pruženu joj ruku kripto-desnice, već obavila.

Razmisli li se hladne glave, u trenutnoj konstelaciji snaga za HDZ bi bilo najpovoljnije da HSS isposluje što bolju poziciju na zajedničkim listama sa SDP-om, pa da mu, baš poput dijela HNS-a u tekućem saborskom sastavu, nakon izbora prenese mandate osvojene kao učinak SDP-ovih glasova.

S time da bi bilo idealno kad bi pojedinci poput Marijane Petir i Branka Hrga pokupili gro glasova HSS-ovog biračkog tijela, onemogućivši tako Beljkov HSS da bitno pridonese rezultatu SDP-ove liste. Zapravo, to se doimlje i najrealnijom mogućnošću izbjegavanja dolaska SDP-a na vlast – bilo sa kvazi-desnim prirepcima, s kojima već nastupa zajednički u Saboru, a mogao se pouzdati u njihovu pomoć i tijekom oba kruga predsjedničkih izbora, bilo kao partner, mlađi ili stariji, a što nipošto nije svejedno, u tzv. velikoj koaliciji s HDZ-om.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari