Pratite nas

Kolumne

Grijeh Brkićev i grijeh Plenkovićev

Objavljeno

na

Kad u nogometu favorit ne pobijedi, obično mu kao slaba utjeha posluži jalova statistička premoć u posjedu lopte. Ta se metafora može primijeniti i na rezultate izbora za Europski parlament održanih u nedjelju. HDZ kao favorit nije okrunio posjed lopte (ukupan broj glasova) ne pretočivši ga u rezultatsku prednost (broj mandata) u odnosu na najvećeg rivala, SDP. No, možda to i nije najgore što se HDZ-u moglo dogoditi. Naime, pobjeda od dva gola,… ovaj mandata razlike, koja je bila nadohvat ruke, popraćena onim blaziranim postizbornim smješkanjem kao da je sve u redu, stavila bi u drugi plan nezapamćeno blijedu izvedbu, bljeđu i od one pod kormilom Jadranke Kosor u bezglavom povlačenju pred naletom Bajićevog parnog valjka.

Pobjednik u nokdaunu

Može se sad za to naći stotinu izlika, primjerice, da su se igrale jake obrane. Također, i da je stranka nastupila samostalno (pa nije li i na većini dosadašnjih izbora nastupila sama ili u vrlo uskim savezima pri čemu je iznimka tek razdoblje Karamarkovih “vlakića”?). Pa i da se radilo o europskim izborima koji više motiviraju birače s izraženim antieuropskim sentimentom, a što je utjecalo na pojačano raspršivanje glasova. Kako bilo da bilo, u utakmicu se ušlo s kombiniranom ekipom. Bez zvijezda. Kao da se brižno pazilo da se netko od kandidata makar slučajno nečim ne istakne. A i inače se nekako osjeća trend da se jaki ljudi, tradicionalni zaštitni znak HDZ-a, sve više drže postrani i hitro ih se rješava. Pritom se olako zaboravlja da se birači ne okupljaju samo oko ideja i interesa, nego i oko ljudi, jakih ljudi, ne samo u vrhu stranke, nego i lokalno jakih. U obraćanjima predvodnika liste, mladog Karla Resslera, vjerojatno ispravno procijenjenog perspektivnim za europske poslove, ipak se ne osjeća žar niti politički eros. Stoga je njegov izborni debi podsjetio na nastup mladoga boksača kojeg je u prvom meču dočekao neugodan protivnik i dobro ga uzdrmao. A sve što je već pomalo grogirani SDP učinio je da se potrudio nastupiti u ponajboljem sastavu i što se prestao svađati među sobom. U konačnici je, čini se, ipak presudio voljni moment. A u tom svjetlu HDZ-ov nastup se može svesti na u sportu popularnu frazu – “igrali su kao da će pobjeda doći sama od sebe”.

No, izbornim rezultatom uzdrmano je još nešto, u kraćem roku vrlo važno – krhka arhitektura vladajuće većine. Zacijelo najkrupnija politička posljedica ovih izbora može biti povratak u matično jato nekih žetončića koje je Milan Bandić tako marljivo prikupljao, a što bi (iako oni formalno nisu dio vladajuće većine) sigurno utjecalo na stabilnost Vlade. Pogodovalo bi, naime, rastu ucjenjivačkog potencijala HNS-a i SDSS-a naznake čega već polako izlaze na vidjelo. Pa više i ne bi bilo neko veliko iznenađenje kad bi partneri isprovocirali prijevremene parlamentarne izbore u najnezgodniji čas.

Brkić i Plenković – dva ključna igrača

Unazad pet-šest godina glavni operativac stranke, organizator i motivator na terenu, bio je Milijan Brkić. Protivnik je Brkićevu kvalitetu i važnost vrlo brzo spoznao, obasipajući ga najvećim komplimentima koje je uopće kadar dati. Smještajući mu aferu za aferom, od navodno prepisanog diplomskog rada do navodnih gospodarskih malverzacija, nastojao ga je svim silama izbaciti iz igre. Ipak, Brkić je operativno vodeći HDZ nizao pobjedu za pobjedom – od senzacionalne na prvim europskim izborima, preko uvjerljive na drugima, sve do neočekivane na predsjedničkim izborima. Pritom se nije libio odbrusiti demagozima koji bi se HDZ-u našli na putu, dolazili oni slijeva, ili “kao zdesna” (već tada se, naime, pojavila prva inačica destruktivnog, sadržajno krajnje ljevičarskog prijedloga izbornog zakona, radikalnijeg od GONG-ovog). Ljeto prije ključnih parlamentarnih izbora Brkić se suočava sa zdravstvenim problemima pa je u vrijeme kampanje ostao izvan stroja. HDZ-ova prednost se, doduše ne samo zato, naglo istopila što je rezultiralo neobičnom situacijom – formalno dolazi na vlast, a zapravo nije na vlasti. Partner iz pakla i Dalijin prijeki sud uskoro grubo startaju s leđa na Karamarka i HDZ je u nokdaunu. Suprotno svim anketama, stranka sad predvođena Plenkovićem, i opet s Brkićem na ključnoj poziciji u prvoj postavi, pobjeđuje na novim izborima.

Andrej Plenković, političar s iznimnim osjećajem za međunarodne odnose i kombinatoriku, u kritičnom trenutku uspijeva maestralno odvoziti paralel-slalom – u hodu mijenja skroz nelojalnog koalicijskog partnera donekle lojalnim, i u zadnji čas deaktivira tempiranu bombu, zvanu Agrokor. Nakon što je spriječeno naglo urušavanje koncerna o kojem ovisi dobar dio hrvatskog gospodarstva, Plenković tu ne staje. Zakon, znan kao Lex Agrokor, nastoji zaštititi od izglednih tužbi investitora koji su ostali kratkih rukava kako ne bi ostavio kosture u ormaru onima koji će doći poslije njega. A kosturi su mu dobro poznati jer se sad sâm bakće s takvom ostavštinom prethodnika vođenih maksimom – poslije mene potop. Podsjetimo, prijete još barem dva kostura veličine Uljanika – arbitraža s MOL-om i tužba banaka zbog Milanovićevog predizbornog nasilja vezanog uz kredite u švicarskim francima.

Ključnu točku u zaštiti međunarodne vjerodostojnosti zakona Lex Agrokor predstavlja njegovo uključivanje u pravnu stečevinu Europske unije, nakon čega su ga proglasili valjanim i nadležni sudovi u Londonu i Washingtonu. Stoga, ako je u građenju hrvatske međunarodne pozicije koja je to omogućila – o značajnom poboljšanju izrazito slabog hrvatskog položaja u arbitražama sa Slovenijom i Mađarskom da i ne govorimo – ratifikacija Istanbulske konvencije odigrala makar malu ulogu, isplatila se do zadnjeg zareza interpretativne izjave, kojom se Vlada ogradila od primjene rodne ideologije. Iako nje, u smislu u kojem prosvjednike najviše uznemirava, tamo uopće nema. Ali je zato baš u tom smislu ima u Zakonu o maticama koje je Milanovićeva vlada donijela nekoliko mjeseci prije izbora 2015. godine, što su bundžije galantno prespavali. Vrlo uviđavno prema SDP-u, domobrančeki se tada nisu šteli mešati. Uzevši to u obzir, ali i ljutito, omalovažavajuće odbacivanje interpretativne izjave, nema se što drugo zaključiti doli da kamen smutnje nije bio demon rodne ideologije, nego onaj skriven u namislima srdaca prosvjednika. A sudeći prema tome tko je sve bio uključen u stvaranje te posve iracionalne histerije, posrijedi su po prilici bili razlozi politikantske naravi, u što su se neoprezno dali uvući i neki utjecajni pojedinci iz vrha Katoličke crkve, pokazavši znakove žaljenja tek kad je već bilo kasno.

Putem Tuđmana i Šuška?

Među onima koji su se uslijed vanjskog pritiska, a moguće i vođeni nezadovoljstvom vlastitim položajem u stranci, tada usprotivili Plenkoviću kao dotad niti jednom predsjedniku HDZ-a, izuzme li se epizoda s pučem Mesić-Manolić, našao se i Milijan Brkić. Očito mu se pred očima kao uzor nije ukazao ministar Gojko Šušak, koji je u svoje vrijeme napadan iz istih krugova na sličan način kao Brkić danas. Šušak je stao iza Tuđmanove odluke da početkom ’94 prihvati američku ponudu o miru koja je uključivala zajedničku hrvatsko-muslimansku državu, iako je to bilo protivno volji većine BiH Hrvata. Štoviše, dopao ga je vrlo neugodan zadatak da uvjeri tamošnje Hrvate da prihvate sporazum i provedu ga u djelo, mada je znao da će, kao cijenu u tom trenu još tek potencijalne slobode Hrvatske, oni morati ponijeti težak križ kojeg i dan-danas nose na plećima. A što bi bilo da je Šušak odbio provesti taj zadatak? Svjestan da je nerealno očekivati da ti ishod bilo kog političkog pothvata bude skroz po volji, odigrao je najbolje za hrvatski narod u cjelini, makar jedan njegov dio, baš onaj iz kojeg je sâm dolazio, zbog toga i patio.

Brkić, pak, nije vjerovao Plenkoviću kao Šušak Tuđmanu, a nalaze se u sličnim ulogama, samo u drugom vremenu i izmijenjenim prilikama. Čak je i njegov istražno-medijski progon, afera SMS, tempiran tjedan dan prije važnih izbora u BiH u kojima je bio zadužen organizirati BiH Hrvate u Hrvatskoj da se odazovu u što većem broju. Brkić je u ključnom trenutku brutalno ometen tako da je od predbilježenih 50 tisuća birača glasovalo njih tek 20 tisuća. Koristeći nastalu pat poziciju između dvojca Brkić-Plenković, razarači HDZ-a slijeva vide Plenkovićev grijeh u tome što se ne rješava Brkića (tako su i Tuđmanu spočitavali što se nije rješavao Šuška), dok je Brkićev grijeh u tome što nikako da sâm ode iz HDZ-a, a što nestrpljivo priželjkuju zainteresirani zdesna. I jedni i drugi u biti žele isto – da se HDZ preobrazi u pticu s jednim krilom. A poznato je kako se za Hrvatsku malošto pokazuje tako štetnim kao kad se oko nečeg slože titoistička ljevica i anti-titoistička desnica, ta dva satelita koja se vrte oko Tita, kao dva mjeseca – Strah i Užas – oko crvenog planeta koji ime nosi po antičkom bogu rata. Stoga, voljeli se ili ne voljeli, podnosili se ili ne podnosili, Plenković i Brkić su osuđeni jedan na drugoga kao da su lancima vezani. Jer već za pola godine je nova utakmica, ovaj put prijelomna, utakmica koja zahtijeva maksimalno ozbiljan pristup i složni nastup u prvoj postavi. U suprotnom, HDZ-u se smiješi povećanje kolekcije “crnih labudova”.

HDZ medijima služi tek kao vreća za napucavanje

No, lako je reći da se treba sabrati i pobijediti, ali kako to doista učiniti?

Ne treba imati puno analitičkog dara da bi se uočilo kako su dvije rak-rane HDZ-a otvoreno neprijateljski tretman stranke u medijima i pravosuđu, područjima koja su gotovo u potpunosti (mediji) ili dobrim dijelom (pravosuđe) pod kontrolom prevratnika iz 2000. godine, slijednika i baštinika onoga što se katkad još uvijek kolokvijalno naziva UDBA-om.

Čak je i HRT, na kojem bi se već po naravi stvari trebao osjećati određeni HDZ-ov utjecaj, i pred ove izbore učinio sve u korist HDZ-ovih političkih protivnika. Anketa, za koju je unajmljena agencija u vlasništvu Agana Begića, a koju je prezentirala Tatjana Munižaba, cijelo je vrijeme pokazivala kako je 4-5 stranaka usmjerenih prema desnom biračkom tijelu nadohvat izbornog praga, poručujući – eto, još samo Vaš glas fali da ga prijeđu! I dok se desne birače ohrabrivalo na raspršivanje glasova, sve manje lijeve stranke, donedavno još favorizirane u medijima, naglo su ušutkane i u anketama pažljivo držane ispod 3%. Tako se biračima ljevice sugeriralo da ne bacaju na njih glas, nego da se okupe oko najjačeg. Pet dana prije izbora, čudni ljudi čudnog imena nenadano, ne i slučajno, lansiraju Miroslava Škoru kao obećavajućeg predsjedničkog kandidata. Cijeli završni tjedan kampanje, uključujući i izborni dan, Škoro praktično nije silazio s malih ekrana i naslovnica pisanih i elektronskih medija. Time je dan završni vjetar u jedra jednoj desnoj listi koja se izdvojila i na kraju jedina ostvarila mandat.

Neprirodna je činjenica da HDZ – unatoč nedjeljnom podbačaju, i dalje stranka s uvjerljivo najvećim biračkim tijelom – nema niti jednog, jedincatog, sklonog mu novinara u nekom viđenijem mediju (Most, primjerice, ima “konzervativnu” polovicu “večernjaka” i uvodnik Glasa koncila, suverenisti imaju Bujicu, a Neovisni za Hrvatsku portal narod.hr). Kad već nikako da se pojavi neovisan stručnjak koji bi objasnio i pohvalio Vladine rezultate, a za što uopće ne treba kreativno lagati budući materijala ima napretek, ministri su osuđeni sami sebe hvaliti, a pristup “hvalite me usta moja” očito ne donosi glasove. No, što tek reći na činjenicu da je vijest o najvišem kvartalnom rastu BDP-a u Europi plasirana netom poslije izbora (zar to nitko nije mogao prišapnuti koji dan ranije?)? Prisjetimo se kako je u zlatno doba Zorana Milanovića, nakon srušenog svjetskog rekorda u broju uzastopnih kvartala s negativnim rastom BDP-a, statistički zavod promijenio metodologiju i prikazao taj podatak na dvije decimale (umjesto uobičajene jedne), samo kako bi se vidio rast od 0,01%. A mediji su to fascinantno dostignuće spremno dizali u nebo poput lanjskog svjetskog srebra nogometaša.

Može li Plenković ipak postati najveći?

Ili što znači da je iz fondova EU povučeno 14 milijardi više nego što je uplaćeno, kad Hrvati obraćaju pozornost na brojke tek kad im prethodi glagol “ukrao”? Tu sad već polako prelazimo na pravosudni teren. U lancima se, ili barem pod sumnjom, svako malo nađe neki jači čovjek iz HDZ-a koji se usudio nešto napraviti. Pred izbore se u pravilu intenzivira progon Ive Sanadera i velikim slovima piše o sitnim prekršajima ministara u Vladi. Za svaki slučaj, ovaj put je puštena još jedna kap otrova iz afere SMS, u kojoj se s priličnom sigurnošću može tvrditi tek da Milijanu Brkiću ne pakira vrh HDZ-a. Jer kad bi bilo tako, ne bi li bilo razumnije pričekati kraj izbora i poslije toga se obračunati s Brkićem, nego, podgrijavanjem afere usred izborne kampanje naštetiti HDZ-ovoj listi i mladom Ressleru? Zar je i njega Plenković poželio izbaciti iz igre skupa s Brkićem? Pobornici tih umotvorina misle da se sa smjenom vlasti automatski mijenja i kompletna državna struktura. U Hrvatskoj, nažalost, one elemente represivnog i pravosudnog aparata koji bi u teoriji trebali biti neovisni, u posve dostatnoj joj mjeri kontrolira struktura koja je došla na vlast 3. siječnja 2000. godine, što ne može poremetiti promjena nekoliko vodećih ljudi. Uostalom, zar Trump nije već par godina predsjednik pa nikako da se riješi ugriza “duboke države”, taman mijenjao visoke dužnosnike kao na tekućoj traci?

Sve dok HDZ doista ne ovlada obavještajno-represivnim aparatom i pravosuđem, prepušten je na milost i nemilost tamo ukotvljenih struktura. Prioritet je zasigurno deblokada drugog čovjeka u stranci i Saboru potpunim rasvjetljavanjem kafkijanskog procesa, ako ništa, barem kako bi ga se moglo vidjeti u kampanji. Ali ne manje od toga i da se pravosuđe napokon upregne u progon onih koji su odgovorni za nesmiljeno pustošenje državnog proračuna, umjesto da proganja one koji su, ako su i nešto uzeli, uzeli su od onoga što su sami stvorili, a zaslužni su za najveći hrvatski ponos – umalo najbolje na svijetu. Prijeko je potrebno zaustaviti i praksu da se na žrtvenik ritualno prinose glave onih u koje mediji upiru prstom i do izbora razriješiti slučajeve oko kojih sedma sila nije baš tako agilna – Uljanik i Poljudska svastika. I to ne tako da sve ostane na neposrednim počiniteljima – nekom Peri, Mati i direktorima Uljanika – nego da se priča rasvijetli do kraja, sve do političkih sponzora tih terorističkih diverzija s enormnom štetom po Hrvatsku, štoviše i elementima ugroze nacionalne sigurnosti. Tek tada će Hrvatska i HDZ moći lakše disati. Pokaže li se uspješnim samo u gospodarstvu i diplomaciji, Plenković će ostati zapisan kao veliki političar, no razriješi li ono što ni Tuđman nije uspio – ne će mu biti premca!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

Objavljeno

na

Objavio

Ovo ljeto pomalo me podsjeća na Andrićevog Tomu Galusa. Toma se pojavljuje u nekoliko proza srpskog pisca čija su oba roditelja Hrvati! Samo bez čuđenja. Majka Novaka Đokovića je Hrvatica, a otac Crnogorac, a ‘Đole’ je Srbin. Modernije rečeno lex Andrić.

Ali vratimo se mi našem Tomi. On je uvjereni jugoslavenski nacionalist koji instinktivno osjeća dolazak novih revolucionarnih vremena. U romanu “Na Drini ćuprija” Toma Galus raspreda sa svojim prijateljem Fehimom Bahtijarevićem o “svijetloj” budućnosti. Srpanj je 1913. godine, posljednje mirno ljeto u Europi. Surfajući po ‘fejsu’ ne mogu se oteti dojmu da naše antife, progresivci, bivše komunjare, rashodovani udbaši i žilavi orjunaši…svi oni očekuju reprizu legendarne 1913. godine. Hrvati, drugi na svijetu u nogometu, prvaci su svijeta u mržnji. Kako bi rekli torcidaši: “Hajduk prvi, a Ivan Pavao II.”.

Svu našu pažnju zaslužuje profesor informatike Marko Šolić kojem se iznenada počelo povraćati od onog što je vidio na terenskoj nastavi u Vukovaru. Na Ovčari, u bolnici i u Borovu selu nije bio. Naš informatičar kao da je reinkarniran iz “Informbiroa” 1948. godine poetski opisuje kako ga je “ufatilo” i počelo ‘frkat’ u njegovom jugo-osjetljivom želucu: “U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obavezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremano djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega razne stvari, neki su govorili kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga…”.

Dalje u tekstu naš nas hrvatski Marko Galus, uz grčeve u želudcu, upozorava kako su bitni dijelovi istine vezani za rat sakrivani od učenika; da se u nekim dijelovima direktno laže; da licencirani vodiči ne govore djeci o ubojstvu Reihl-Kira; ne pričaju ni o tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo; što se dogodilo s Jastrebom nakon rata… Sjetih se pokojnog predsjednika i “stoke sitnog zuba”. Mogu mu malo pripomoći s Jastrebom, kojeg sam vadio iz zatvora. Tužitelj mu je bio Anto Nobilo, “stari ustaša”, a dočekala ga je “Manolićeva komisija“ čije zaključke danas širi mladi, “znatiželjni”, progresivni Marko Šolić.

Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u škole na velika vrata uvesti “taj novi vrli svijet”. Uvest će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanje krivnje. Uvest će nam naša “ministarka” i njezino kraljevstvo visočanstvo “pedofiliju”. I tako je, htio ne htio, upravo “istinoljubivi” Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica. Borba protiv institucionaliziranja pedofilije u hrvatskim školama ozbiljno je počela 2013. godine. Bio je to roditeljski bunt u prvom redu protiv tzv. spolnog odgoja koji je bio temeljen na pedofiliji, a koji je i dan danas u hrvatskim školama.

Autor i ideolog tog tzv. spolnog odgoja bio je Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za njega je, usput rečeno, bilo dokazano da je surađivao s deklariranim pedofilima. I sad se ponovno vraćamo na Dinesh D’Souzu i njegovu knjigu Velika laž. Ovdje je riječ o velikoj laži, ali na hrvatski način. Sjetite se tadašnje emisije na HRT-u, Slika Hrvatske ,Karoline Vidović Krišto i njene gošće Judith Reisman.

Hrvatska javnost ujedinila se protiv pedofilije, bez obzira na svjetonazor, vjeru, političko ili seksualno opredjeljenje – svi su ustali da bi zaštitili djecu. 2013. godina je za nama, a taj sadržaj je mijenjao samo ime pa se danas zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost”. Sve zajedno predstavlja temelje učenju Alfreda Kinseya za kojeg je dokazano da je u “znanstvene svrhe” plaćao i poticao pedofile da seksualno siluju dojenčad i djecu.

Aleksandar Štulhofer bio je stipendist i suradnik instituta Kinsey te je surađivao s deklariranim pedofilima. Povijesne 2013. godine uveden je i tzv. “Spolni odgoj” čiji je autor opet Štulhofer. Dan danas i roditelji i struka bore se protiv tog “progresivno-liberalnog” sadržaja koji nikada nije izbačen iz škole.

Zanimljivo je i ujedno šokantno da su sve hrvatske vlade, napose HDZ-ove, a normalno i SDP-ove, podržavale upravo one ministre obrazovanja koji su bili pobornici “Spolnog odgoja” utemeljenog na pedofiliji. Primjer su Primorac, Jovanović i sada Divjak koju je na to mjesto lansirala HNS, stranka sa statističkom pogreškom (negdje između jedan i dva posto  biračkog tijela), ali koja treba Plenkoviću i HDZ-u da bi vladali. Izuzetci su ministri Predrag Šustar i Pavo Barišić koji su uz orkestriranu kampanju “seksualnih liberala” u lijevim medijima brzo nestali sa scene. Naša “draga” pedofilija sad je već i konačno institucionalizirana i kroz hrvatski jezik i to kroz izbornu lektiru.

Danas su na popisu izborne lektire knjige u kojima se eksplicitno opisuje brutalno analno silovanje malog dječaka. Ne želim širiti pedofilski sadržaj pa neću navoditi ni citate, ni autora, ni naslov jer to gnjusno djelo to i ne zaslužuje. Ponovit ću, djeci se institucionalno, u školama, u sklopu službenog kurikuluma, nudi sadržaj brutalnog analnog silovanja malog dječaka. Pitanje je što se time želi postići? To nije preventiva jer su djeca koja to čitaju starija od 15 godina. Nije li to ustvari perfidan način stvaranja novih predatora?

U drugoj knjizi naši đaci imaju prilike uživati u silovanju 6-godišnje djevojčice uz napomenu kako je vrijeme za silovanje 10-godišnjakinja. Samo usputno spominjem KZ RH koji zabranjuje promoviranje pedofilije. Vjerojatno zakon ne vrijedi za ‘Blažu’ Divjak i njenu zamjenicu Lidiju Kralj. Naime, prošle godine je neumorna Karolina Vidović Krišto na HRT-u ukazivala na eskalaciju pedofilije.

Naša ‘Blaža’ javno je prozvala medije da lažu da su te knjige na popisu lektire, a Lidija Kralj je u kraljevskoj pozi javno stala u obranu i svoje šefice i pedofilskog sadržaja. I što se dogodilo? Baš ništa. Main stream mediji i HND obrušili su se na Vidović Krišto i Slobodana Prosperova Novaka koji je utopistički ukazivao da je pedofilija kazneno djelo. Institucionaliziranje pedofilije u hrvatskim školama nastavlja se punom parom.

Ministrica se javno oglasila isforsiranim alibijem da su ta djela vraćena u lektiru na zahtjev profesora. Koliko i kojih te u kojim školama, o tome nije rekla ni riječi. Šuti, muči, čkomi i vrli premijer. Možda mu je to simpatično ”progresivno”, a možda misli svoju djecu upisati u neku privatnu (katoličku) školu? I na kraju što ako se nekim profesorima svidi lektira o podvođenju djece, hoće li ministrica i to institucionalizirati?!

Na kraju ovog sumornog i depresivnog dijela moje kolumne vratit ću se na našeg Marka Šolića koji se idealno uklapa u model progresivnog ljevičarskog-mobitel školstva. Profesora koji pojma nema kako je došlo do rata u Hrvatskoj i zbog čega bi za njega bile krive obje strane. Profesora IT-a kojem ne pada na pamet da tu nisu postojale dvije strane.

Postojala je samo hrvatska strana u Republici Hrvatskoj i agresorska strana iz druge države koja je okupirala trećinu zemlje isključivo zato što smo bili razoružani i jer je naše oružje, zahvaljujući hrvatskoj ‘petoj koloni’, otišlo iz skladišta Teritorijalne obrane u Banja Luku agresorima. Kad smo se, nakon svih peripetija, uspjeli naoružati izašli smo bili na veliku maturu. Kao u školi, dobili smo rok da u četiri dana očistimo “treću armiju Evrope“ iz Lijepe naše.

Maturu smo položili u zadanom roku s odličnim. I ako je ovaj dio kolumne mračan, pun mračnog naturalizma, ipak kraj nije bez nade. Nas je 75%, a raznih Šolića, Divjakica, Pupovaca, Lidija Kralj, Vedrana Rudan, Gorana Gerovca, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, Žonja, orjunaša, udbaša, kriptokomunjara, prikrivenih pedofila je oko 25%. Ako slučajno i dobiju neki mandat onda je to jednosmjerna ulica. Uđu i još brže izađu.

Kad su osumnjičeni hrvatski branitelji odlazili u Haag naše vladajuće elite jamčile su im doživotno pravedno – suđenje

Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista mira napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao! Jedino što je hodao gol do pasa s tetovažom “Delije Knin” preko cijelih leđa. “Sportisti”, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika.

Navodno samo zato što su u dva ujutro vikali “Ovo je Srbija” i “Ovo je srpsko more!”. Jeftin alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali ili pjevali “ovo je Srbija”, usput rušili katoličke crkve, “bombardovali” dubrovačke “ustaše” i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodanka, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti. Oni u pravilu imaju svoj vječno isti lajtmotiv: horde premoćnih ustašofila protiv brojčano slabijih “naših”.

Kad je, ne tako davno, na Partizanovom stadionu nekoliko stotina Grobara mlatilo četvoricu Splićana, onda se “ceo napredan svet” s pravom pitao koji ih je vrag tjerao da se tamo nađu? Prije tjedan dana pretučen je Hrvat u Vojvodini. Pretučeni su i neki školarci u okolini Vukovara.

Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati, HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim “strahotama” ustaša i fašista odmah se obavještava “ceo svet” da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj. Odmah skaču na kržljave nožice i sve vrste boraca za svoja prava. Beljak se javno zgraža, a Anki Mrak Taritaš pada mrak na oči. Što će reći naš Marko Šolić ako ugrožena nacionalna manjina opet rasporedi balvane po autocesti, a turistička sezona je na pragu?

Čitam na ‘fejsu’: “Nitko nema nogometnu reprezentaciju kao BiH, oni kad izgube obraduju pola države”. Samo dokaz da ima i gorih od nas

Slušam našu predsjednicu države. Sastala bi se opet s Vučićem. Kao, razgovor nema alternative. Kao primjer navela je brojne sastanke Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem. Potpuno promašena usporedba. Tuđman je morao s onako slabo naoružanim HV-om dobiti na vremenu. Kad se, usprkos Budimiru Lončaru i njegovom embargu, uspio naoružati više nije bilo razgovora. Osobito nakon Oluje. Sad je RH, ratna pobjednica, članica NATO-a i EU i krajnje je deplasirano sada davati Vučiću na važnosti nakon ‘falš’ knjiga iz Dvora na Uni. Dokaz više da su savjeti notornog Mate Granića uvijek čisti promašaj koji predsjednicu sve više košta. Ona je i sama bila ministrica vanjskih poslova i to puno kvalitetnija od sitnog kalkulanta i “osobnog lekara” Milke Planinc pa ta njena tvrdoglava dosljednost može samo proizvesti vjetar u leđa njenim konkurentima. Bolje bi joj bilo da se ofucanog Mate riješi ona nego netko od njenih pretendenata na “rajske vrtove” Pantovčaka.

Svaka od trideset slovenskih stranaka prije izbora obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji i cjelovit Jadran

Crna Gora želi svoju autokefalnu crkvu. Kažu: “SPC služi očuvanju ideje velike Srbije”. Nazdravlje. I Crna Gora kuži čemu SPC služi, jedino Hrvatska granićevski gura stalno glavu u pijesak. Dolaze nam popovi i pjevači četničkih pjesama, a “veliki patrijarh” Irinej čestita praznike Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Bednji u Hrvatskom zagorju. Sve, samo ne spominje Republiku Hrvatsku. No naše političke elite čkome jer se ne bi “štele zameriti” Europi. Hrvateki! Kad i pobjede i to briljantno u ratu, i dalje u njihovim glavama zuji kompleks Trumbića, Mačeka, Supila i Meštrovića. Ukrajina je dobila svoju pravoslavnu crkvu, a i Makedonija se uspjela osamostaliti.

Jedino Hrvateki traže neki svoj tragični novčić u Irinejevom “lebu” na Cvjetnom trgu. Stoga je Ljubomir Micić, srpski šovinist i izdavač predratnog “Zenita“, ipak bio donekle u pravu kad je Hrvatekima išao uz dlaku napisavši da su Hrvati mješanci između majmuna i papige. Ovo “donekle” odnosi se na 5. kolovoza 1995. godine. Tog dana dok su majmuni i papige sjedili u svojim foteljama ili u podrumima, a hrabri branitelji s Tuđmanom na čelu oslobodili Hrvatsku, “zečevi”, kako ih je nazvao Sloba, su se odvezli rent-a-traktorima u Srbiju. Kako se povijest na žalost često ponavlja kao farsa tako se u posljednjih 19 godina u Hrvatskoj primjećuje ponovno pojačana aktivnost majmuna i papiga. Ne samo u ZOO-vrtu u Zagrebu.

U vrijeme ovih ekstremnih vrućina Knin je, kao i inače, najtopliji grad u RH. A možda i ne bi bilo tako da srpski lideri ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

 

HODAK: Sudionici tzv. povorke ponosa sretni su što Josip Broz Tito više nije živ…

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari