Pratite nas

Kolumne

Grijeh Brkićev i grijeh Plenkovićev

Objavljeno

na

Kad u nogometu favorit ne pobijedi, obično mu kao slaba utjeha posluži jalova statistička premoć u posjedu lopte. Ta se metafora može primijeniti i na rezultate izbora za Europski parlament održanih u nedjelju. HDZ kao favorit nije okrunio posjed lopte (ukupan broj glasova) ne pretočivši ga u rezultatsku prednost (broj mandata) u odnosu na najvećeg rivala, SDP. No, možda to i nije najgore što se HDZ-u moglo dogoditi. Naime, pobjeda od dva gola,… ovaj mandata razlike, koja je bila nadohvat ruke, popraćena onim blaziranim postizbornim smješkanjem kao da je sve u redu, stavila bi u drugi plan nezapamćeno blijedu izvedbu, bljeđu i od one pod kormilom Jadranke Kosor u bezglavom povlačenju pred naletom Bajićevog parnog valjka.

Pobjednik u nokdaunu

Može se sad za to naći stotinu izlika, primjerice, da su se igrale jake obrane. Također, i da je stranka nastupila samostalno (pa nije li i na većini dosadašnjih izbora nastupila sama ili u vrlo uskim savezima pri čemu je iznimka tek razdoblje Karamarkovih “vlakića”?). Pa i da se radilo o europskim izborima koji više motiviraju birače s izraženim antieuropskim sentimentom, a što je utjecalo na pojačano raspršivanje glasova. Kako bilo da bilo, u utakmicu se ušlo s kombiniranom ekipom. Bez zvijezda. Kao da se brižno pazilo da se netko od kandidata makar slučajno nečim ne istakne. A i inače se nekako osjeća trend da se jaki ljudi, tradicionalni zaštitni znak HDZ-a, sve više drže postrani i hitro ih se rješava. Pritom se olako zaboravlja da se birači ne okupljaju samo oko ideja i interesa, nego i oko ljudi, jakih ljudi, ne samo u vrhu stranke, nego i lokalno jakih. U obraćanjima predvodnika liste, mladog Karla Resslera, vjerojatno ispravno procijenjenog perspektivnim za europske poslove, ipak se ne osjeća žar niti politički eros. Stoga je njegov izborni debi podsjetio na nastup mladoga boksača kojeg je u prvom meču dočekao neugodan protivnik i dobro ga uzdrmao. A sve što je već pomalo grogirani SDP učinio je da se potrudio nastupiti u ponajboljem sastavu i što se prestao svađati među sobom. U konačnici je, čini se, ipak presudio voljni moment. A u tom svjetlu HDZ-ov nastup se može svesti na u sportu popularnu frazu – “igrali su kao da će pobjeda doći sama od sebe”.

No, izbornim rezultatom uzdrmano je još nešto, u kraćem roku vrlo važno – krhka arhitektura vladajuće većine. Zacijelo najkrupnija politička posljedica ovih izbora može biti povratak u matično jato nekih žetončića koje je Milan Bandić tako marljivo prikupljao, a što bi (iako oni formalno nisu dio vladajuće većine) sigurno utjecalo na stabilnost Vlade. Pogodovalo bi, naime, rastu ucjenjivačkog potencijala HNS-a i SDSS-a naznake čega već polako izlaze na vidjelo. Pa više i ne bi bilo neko veliko iznenađenje kad bi partneri isprovocirali prijevremene parlamentarne izbore u najnezgodniji čas.

Brkić i Plenković – dva ključna igrača

Unazad pet-šest godina glavni operativac stranke, organizator i motivator na terenu, bio je Milijan Brkić. Protivnik je Brkićevu kvalitetu i važnost vrlo brzo spoznao, obasipajući ga najvećim komplimentima koje je uopće kadar dati. Smještajući mu aferu za aferom, od navodno prepisanog diplomskog rada do navodnih gospodarskih malverzacija, nastojao ga je svim silama izbaciti iz igre. Ipak, Brkić je operativno vodeći HDZ nizao pobjedu za pobjedom – od senzacionalne na prvim europskim izborima, preko uvjerljive na drugima, sve do neočekivane na predsjedničkim izborima. Pritom se nije libio odbrusiti demagozima koji bi se HDZ-u našli na putu, dolazili oni slijeva, ili “kao zdesna” (već tada se, naime, pojavila prva inačica destruktivnog, sadržajno krajnje ljevičarskog prijedloga izbornog zakona, radikalnijeg od GONG-ovog). Ljeto prije ključnih parlamentarnih izbora Brkić se suočava sa zdravstvenim problemima pa je u vrijeme kampanje ostao izvan stroja. HDZ-ova prednost se, doduše ne samo zato, naglo istopila što je rezultiralo neobičnom situacijom – formalno dolazi na vlast, a zapravo nije na vlasti. Partner iz pakla i Dalijin prijeki sud uskoro grubo startaju s leđa na Karamarka i HDZ je u nokdaunu. Suprotno svim anketama, stranka sad predvođena Plenkovićem, i opet s Brkićem na ključnoj poziciji u prvoj postavi, pobjeđuje na novim izborima.

Andrej Plenković, političar s iznimnim osjećajem za međunarodne odnose i kombinatoriku, u kritičnom trenutku uspijeva maestralno odvoziti paralel-slalom – u hodu mijenja skroz nelojalnog koalicijskog partnera donekle lojalnim, i u zadnji čas deaktivira tempiranu bombu, zvanu Agrokor. Nakon što je spriječeno naglo urušavanje koncerna o kojem ovisi dobar dio hrvatskog gospodarstva, Plenković tu ne staje. Zakon, znan kao Lex Agrokor, nastoji zaštititi od izglednih tužbi investitora koji su ostali kratkih rukava kako ne bi ostavio kosture u ormaru onima koji će doći poslije njega. A kosturi su mu dobro poznati jer se sad sâm bakće s takvom ostavštinom prethodnika vođenih maksimom – poslije mene potop. Podsjetimo, prijete još barem dva kostura veličine Uljanika – arbitraža s MOL-om i tužba banaka zbog Milanovićevog predizbornog nasilja vezanog uz kredite u švicarskim francima.

Ključnu točku u zaštiti međunarodne vjerodostojnosti zakona Lex Agrokor predstavlja njegovo uključivanje u pravnu stečevinu Europske unije, nakon čega su ga proglasili valjanim i nadležni sudovi u Londonu i Washingtonu. Stoga, ako je u građenju hrvatske međunarodne pozicije koja je to omogućila – o značajnom poboljšanju izrazito slabog hrvatskog položaja u arbitražama sa Slovenijom i Mađarskom da i ne govorimo – ratifikacija Istanbulske konvencije odigrala makar malu ulogu, isplatila se do zadnjeg zareza interpretativne izjave, kojom se Vlada ogradila od primjene rodne ideologije. Iako nje, u smislu u kojem prosvjednike najviše uznemirava, tamo uopće nema. Ali je zato baš u tom smislu ima u Zakonu o maticama koje je Milanovićeva vlada donijela nekoliko mjeseci prije izbora 2015. godine, što su bundžije galantno prespavali. Vrlo uviđavno prema SDP-u, domobrančeki se tada nisu šteli mešati. Uzevši to u obzir, ali i ljutito, omalovažavajuće odbacivanje interpretativne izjave, nema se što drugo zaključiti doli da kamen smutnje nije bio demon rodne ideologije, nego onaj skriven u namislima srdaca prosvjednika. A sudeći prema tome tko je sve bio uključen u stvaranje te posve iracionalne histerije, posrijedi su po prilici bili razlozi politikantske naravi, u što su se neoprezno dali uvući i neki utjecajni pojedinci iz vrha Katoličke crkve, pokazavši znakove žaljenja tek kad je već bilo kasno.

Putem Tuđmana i Šuška?

Među onima koji su se uslijed vanjskog pritiska, a moguće i vođeni nezadovoljstvom vlastitim položajem u stranci, tada usprotivili Plenkoviću kao dotad niti jednom predsjedniku HDZ-a, izuzme li se epizoda s pučem Mesić-Manolić, našao se i Milijan Brkić. Očito mu se pred očima kao uzor nije ukazao ministar Gojko Šušak, koji je u svoje vrijeme napadan iz istih krugova na sličan način kao Brkić danas. Šušak je stao iza Tuđmanove odluke da početkom ’94 prihvati američku ponudu o miru koja je uključivala zajedničku hrvatsko-muslimansku državu, iako je to bilo protivno volji većine BiH Hrvata. Štoviše, dopao ga je vrlo neugodan zadatak da uvjeri tamošnje Hrvate da prihvate sporazum i provedu ga u djelo, mada je znao da će, kao cijenu u tom trenu još tek potencijalne slobode Hrvatske, oni morati ponijeti težak križ kojeg i dan-danas nose na plećima. A što bi bilo da je Šušak odbio provesti taj zadatak? Svjestan da je nerealno očekivati da ti ishod bilo kog političkog pothvata bude skroz po volji, odigrao je najbolje za hrvatski narod u cjelini, makar jedan njegov dio, baš onaj iz kojeg je sâm dolazio, zbog toga i patio.

Brkić, pak, nije vjerovao Plenkoviću kao Šušak Tuđmanu, a nalaze se u sličnim ulogama, samo u drugom vremenu i izmijenjenim prilikama. Čak je i njegov istražno-medijski progon, afera SMS, tempiran tjedan dan prije važnih izbora u BiH u kojima je bio zadužen organizirati BiH Hrvate u Hrvatskoj da se odazovu u što većem broju. Brkić je u ključnom trenutku brutalno ometen tako da je od predbilježenih 50 tisuća birača glasovalo njih tek 20 tisuća. Koristeći nastalu pat poziciju između dvojca Brkić-Plenković, razarači HDZ-a slijeva vide Plenkovićev grijeh u tome što se ne rješava Brkića (tako su i Tuđmanu spočitavali što se nije rješavao Šuška), dok je Brkićev grijeh u tome što nikako da sâm ode iz HDZ-a, a što nestrpljivo priželjkuju zainteresirani zdesna. I jedni i drugi u biti žele isto – da se HDZ preobrazi u pticu s jednim krilom. A poznato je kako se za Hrvatsku malošto pokazuje tako štetnim kao kad se oko nečeg slože titoistička ljevica i anti-titoistička desnica, ta dva satelita koja se vrte oko Tita, kao dva mjeseca – Strah i Užas – oko crvenog planeta koji ime nosi po antičkom bogu rata. Stoga, voljeli se ili ne voljeli, podnosili se ili ne podnosili, Plenković i Brkić su osuđeni jedan na drugoga kao da su lancima vezani. Jer već za pola godine je nova utakmica, ovaj put prijelomna, utakmica koja zahtijeva maksimalno ozbiljan pristup i složni nastup u prvoj postavi. U suprotnom, HDZ-u se smiješi povećanje kolekcije “crnih labudova”.

HDZ medijima služi tek kao vreća za napucavanje

No, lako je reći da se treba sabrati i pobijediti, ali kako to doista učiniti?

Ne treba imati puno analitičkog dara da bi se uočilo kako su dvije rak-rane HDZ-a otvoreno neprijateljski tretman stranke u medijima i pravosuđu, područjima koja su gotovo u potpunosti (mediji) ili dobrim dijelom (pravosuđe) pod kontrolom prevratnika iz 2000. godine, slijednika i baštinika onoga što se katkad još uvijek kolokvijalno naziva UDBA-om.

Čak je i HRT, na kojem bi se već po naravi stvari trebao osjećati određeni HDZ-ov utjecaj, i pred ove izbore učinio sve u korist HDZ-ovih političkih protivnika. Anketa, za koju je unajmljena agencija u vlasništvu Agana Begića, a koju je prezentirala Tatjana Munižaba, cijelo je vrijeme pokazivala kako je 4-5 stranaka usmjerenih prema desnom biračkom tijelu nadohvat izbornog praga, poručujući – eto, još samo Vaš glas fali da ga prijeđu! I dok se desne birače ohrabrivalo na raspršivanje glasova, sve manje lijeve stranke, donedavno još favorizirane u medijima, naglo su ušutkane i u anketama pažljivo držane ispod 3%. Tako se biračima ljevice sugeriralo da ne bacaju na njih glas, nego da se okupe oko najjačeg. Pet dana prije izbora, čudni ljudi čudnog imena nenadano, ne i slučajno, lansiraju Miroslava Škoru kao obećavajućeg predsjedničkog kandidata. Cijeli završni tjedan kampanje, uključujući i izborni dan, Škoro praktično nije silazio s malih ekrana i naslovnica pisanih i elektronskih medija. Time je dan završni vjetar u jedra jednoj desnoj listi koja se izdvojila i na kraju jedina ostvarila mandat.

Neprirodna je činjenica da HDZ – unatoč nedjeljnom podbačaju, i dalje stranka s uvjerljivo najvećim biračkim tijelom – nema niti jednog, jedincatog, sklonog mu novinara u nekom viđenijem mediju (Most, primjerice, ima “konzervativnu” polovicu “večernjaka” i uvodnik Glasa koncila, suverenisti imaju Bujicu, a Neovisni za Hrvatsku portal narod.hr). Kad već nikako da se pojavi neovisan stručnjak koji bi objasnio i pohvalio Vladine rezultate, a za što uopće ne treba kreativno lagati budući materijala ima napretek, ministri su osuđeni sami sebe hvaliti, a pristup “hvalite me usta moja” očito ne donosi glasove. No, što tek reći na činjenicu da je vijest o najvišem kvartalnom rastu BDP-a u Europi plasirana netom poslije izbora (zar to nitko nije mogao prišapnuti koji dan ranije?)? Prisjetimo se kako je u zlatno doba Zorana Milanovića, nakon srušenog svjetskog rekorda u broju uzastopnih kvartala s negativnim rastom BDP-a, statistički zavod promijenio metodologiju i prikazao taj podatak na dvije decimale (umjesto uobičajene jedne), samo kako bi se vidio rast od 0,01%. A mediji su to fascinantno dostignuće spremno dizali u nebo poput lanjskog svjetskog srebra nogometaša.

Može li Plenković ipak postati najveći?

Ili što znači da je iz fondova EU povučeno 14 milijardi više nego što je uplaćeno, kad Hrvati obraćaju pozornost na brojke tek kad im prethodi glagol “ukrao”? Tu sad već polako prelazimo na pravosudni teren. U lancima se, ili barem pod sumnjom, svako malo nađe neki jači čovjek iz HDZ-a koji se usudio nešto napraviti. Pred izbore se u pravilu intenzivira progon Ive Sanadera i velikim slovima piše o sitnim prekršajima ministara u Vladi. Za svaki slučaj, ovaj put je puštena još jedna kap otrova iz afere SMS, u kojoj se s priličnom sigurnošću može tvrditi tek da Milijanu Brkiću ne pakira vrh HDZ-a. Jer kad bi bilo tako, ne bi li bilo razumnije pričekati kraj izbora i poslije toga se obračunati s Brkićem, nego, podgrijavanjem afere usred izborne kampanje naštetiti HDZ-ovoj listi i mladom Ressleru? Zar je i njega Plenković poželio izbaciti iz igre skupa s Brkićem? Pobornici tih umotvorina misle da se sa smjenom vlasti automatski mijenja i kompletna državna struktura. U Hrvatskoj, nažalost, one elemente represivnog i pravosudnog aparata koji bi u teoriji trebali biti neovisni, u posve dostatnoj joj mjeri kontrolira struktura koja je došla na vlast 3. siječnja 2000. godine, što ne može poremetiti promjena nekoliko vodećih ljudi. Uostalom, zar Trump nije već par godina predsjednik pa nikako da se riješi ugriza “duboke države”, taman mijenjao visoke dužnosnike kao na tekućoj traci?

Sve dok HDZ doista ne ovlada obavještajno-represivnim aparatom i pravosuđem, prepušten je na milost i nemilost tamo ukotvljenih struktura. Prioritet je zasigurno deblokada drugog čovjeka u stranci i Saboru potpunim rasvjetljavanjem kafkijanskog procesa, ako ništa, barem kako bi ga se moglo vidjeti u kampanji. Ali ne manje od toga i da se pravosuđe napokon upregne u progon onih koji su odgovorni za nesmiljeno pustošenje državnog proračuna, umjesto da proganja one koji su, ako su i nešto uzeli, uzeli su od onoga što su sami stvorili, a zaslužni su za najveći hrvatski ponos – umalo najbolje na svijetu. Prijeko je potrebno zaustaviti i praksu da se na žrtvenik ritualno prinose glave onih u koje mediji upiru prstom i do izbora razriješiti slučajeve oko kojih sedma sila nije baš tako agilna – Uljanik i Poljudska svastika. I to ne tako da sve ostane na neposrednim počiniteljima – nekom Peri, Mati i direktorima Uljanika – nego da se priča rasvijetli do kraja, sve do političkih sponzora tih terorističkih diverzija s enormnom štetom po Hrvatsku, štoviše i elementima ugroze nacionalne sigurnosti. Tek tada će Hrvatska i HDZ moći lakše disati. Pokaže li se uspješnim samo u gospodarstvu i diplomaciji, Plenković će ostati zapisan kao veliki političar, no razriješi li ono što ni Tuđman nije uspio – ne će mu biti premca!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kome je Zoran Milanović dužan i tko su njegovi sponzori iz sjene?

Objavljeno

na

Objavio

Kao hrvatski predsjednik Zoran Milanović bit će u prilici udjeljivati akt milosti udbašima osuđenima u Njemačkoj koji robijaju u hrvatskim zatvorima

Nakon mjeseci zagrijavanja i priprema, konačno je započela i službena utrka, u kojoj je aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović doznala imena svih protukandidata.

Iako izazivača ima deset, ankete sugeriaju kako se finalu mogu nadati samo “dama i tri mušektira” ili, utrka se svela, kako u bećarcu pjevaju na: “Otvor’ ženo kapiju, man’ se očenaša, evo Mire, Mislava i Zoke orjunaša”.

Idealna je to prilika da se do izbora pozabavim sa svakim od kandidata pojedinačno. Danas je, tako, kocka pala na kandidata o kojemu se manje-više sve zna. Radi se povratniku u politiku koji se od politike oprostio pod sloganom “nema povratka na staro”. “Karakteru” koji tvrdi kako je “normalno” da se on, koji je izjavio kako “nikada neće biti predsjednik” i da “uopće ne vidi smisao ove dužnosti”, sada kandidira za predsjednika.

Kada se nakon niza poraza povukao iz politike učinio je to pod izgovorom kako želi “zaraditi i neki ozbiljan novac”. Ne iznenađuje što su onda njegovi medijski korifeji kao uvertiru za njegov politički povratak punili stupce o tome kako Milanović super zarađuje, ali eto toliko mu dobro ide da se mora vratiti u politiku.

Neki drugi, bolje informirani, tvrde kako bi Milanović “rezao kruh na tanke šnite” da mu u pronalaženju poslova nisu pomogli neki ljudi iz sjene, koji mu sada kroz kandidaturu traže da im se oduži. Možda zato ne iznenađuje što se Milanović skriva iza formule o “poslovnoj tajni” i boji javnosti otkriti s kim je to poslovao.

Iako naziv njegove tvrtke “EuroAlba” sugerira Albaniju, njezini poslovni krakovi sežu sve do poduzetne Afrike, transparetne Rusije i demokratske Kine. Milanovićeva tajanstvenost je znakovita ako uzmemo u obzir kako se radi o duboko isprepletenim interesima, da se postavlja pitanje bi li kandidat Milanović, kada bi nekim čudom i bio izabran za predsjednika, uopće prošao sigurnosnu provjeru?

Tu dolazimo do pitanja – kome je to Milanović dužan i tko su ti njegovi sponzori iz sjene? O tome neki bolje informirani kažu kako mu je u traženju poslova u svijetu pomogao Stjepan Mesić, koji se dosta puta javno hvalio odličnim vezama koje ima s Rusima i Kinezima, a mediji su pisali i o financijerima njegove kampanje iz Albanije; kao i Budimir Lončar koji je nadaleko poznat po odličnim diplomatskim vezama u zemljama s egzotičnim režimima.

Upravo njega je Milanović zamijenio na mjestu predsjednika Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije. Ono pak što je trajno obilježilo Milanovićevu karijeru, a nije pad s Patrije, koja je prema njegovim riječima bila visoka tri metra, jest okolnost da je bio spreman zaratiti sa svima kako bi od zatvora spasio kasnije na doživotnu robiju osuđene udbaše, a sada kada su oni u Hrvatskoj na odsluženje kazne, Zoran Milanović se kandidira za poziciju s koje se dijele pomilovanja. Još ako se na to doda kako je Milanovićev šef kampanje autor Lex Perković, zatvara se krug indicija o prirodi i motivima ove kampanje, piše Borislav Ristić / Večernji list

Prije nekog vremena mediji su postavili pitanje – “Uhvatili smo Glavaša i Manolića u restoranu, o čemu njih dvojica mogu pričati?” Ovih dana smo dobili odgovor, kada smo ugledali Manolića kako svjedoči u korist Glavaša. A da se radi o Manoliću, koji je zaboravio osobnu iskaznicu, jamčio je svjedok Vladimir Šeks. A u korist Glavašu je svjedočio i Zdravko Pejić, za koga oni bolje upoznati u materiju tvrde da je Perkovićeva osoba od najvećeg povjerenja i prema nekima tvorac Šek-sova kodnog imena.

To je posebno zanimljivo kad se uzme u obzir da je Šeks nadaleko poznat kao osoba koja nema nikakav utjecaj na pravosuđe i nikome nije bilo jasno zašto bi mu netko u trenutku povratka dvojca iz Njemačke slao poruke preko medija.

Kad se sve to zbroji, onda se ne čini “paranormalno” što je Glavaš dao potpis za Milanovićevu normalnu Hrvatsku, pa će se oni s malo boljim pamćenjem sjetiti kako mu je u osvit zadnjih predsjedničkih izbora srušena presuda na Ustavnom sudu, kao i za kojeg je kandidata radio u drugom krugu.

Tu je posebno zanimljivo što se ime Pejić veže za još jednog predsjedničkog kandidata – za kojega dobro informirani Mesić, prije nego je taj kandidat izrekao ijednu riječ, izjavljuje: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Onda ne čudi što Mesić, vođen taktikom “podijeli pa vladaj”, u drugom krugu zaziva Milanovića i Škoru. A birači koji na vrijeme ne otvore oči mogli bi na svojoj koži osjetiti značenje stare narodne – “ovca se čitav život plaši vuka, a na kraju joj glave dođe čoban”.

Borislav Ristić / Večernji list

 

HDZ: Davor ‘Cotrugli’ Bernardić ispada mala beba za Zorana Milanovića kada se radi o licemjerju i muljanju

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari