Pratite nas

Kolumne

Grijeh Brkićev i grijeh Plenkovićev

Objavljeno

na

Kad u nogometu favorit ne pobijedi, obično mu kao slaba utjeha posluži jalova statistička premoć u posjedu lopte. Ta se metafora može primijeniti i na rezultate izbora za Europski parlament održanih u nedjelju. HDZ kao favorit nije okrunio posjed lopte (ukupan broj glasova) ne pretočivši ga u rezultatsku prednost (broj mandata) u odnosu na najvećeg rivala, SDP. No, možda to i nije najgore što se HDZ-u moglo dogoditi. Naime, pobjeda od dva gola,… ovaj mandata razlike, koja je bila nadohvat ruke, popraćena onim blaziranim postizbornim smješkanjem kao da je sve u redu, stavila bi u drugi plan nezapamćeno blijedu izvedbu, bljeđu i od one pod kormilom Jadranke Kosor u bezglavom povlačenju pred naletom Bajićevog parnog valjka.

Pobjednik u nokdaunu

Može se sad za to naći stotinu izlika, primjerice, da su se igrale jake obrane. Također, i da je stranka nastupila samostalno (pa nije li i na većini dosadašnjih izbora nastupila sama ili u vrlo uskim savezima pri čemu je iznimka tek razdoblje Karamarkovih “vlakića”?). Pa i da se radilo o europskim izborima koji više motiviraju birače s izraženim antieuropskim sentimentom, a što je utjecalo na pojačano raspršivanje glasova. Kako bilo da bilo, u utakmicu se ušlo s kombiniranom ekipom. Bez zvijezda. Kao da se brižno pazilo da se netko od kandidata makar slučajno nečim ne istakne. A i inače se nekako osjeća trend da se jaki ljudi, tradicionalni zaštitni znak HDZ-a, sve više drže postrani i hitro ih se rješava. Pritom se olako zaboravlja da se birači ne okupljaju samo oko ideja i interesa, nego i oko ljudi, jakih ljudi, ne samo u vrhu stranke, nego i lokalno jakih. U obraćanjima predvodnika liste, mladog Karla Resslera, vjerojatno ispravno procijenjenog perspektivnim za europske poslove, ipak se ne osjeća žar niti politički eros. Stoga je njegov izborni debi podsjetio na nastup mladoga boksača kojeg je u prvom meču dočekao neugodan protivnik i dobro ga uzdrmao. A sve što je već pomalo grogirani SDP učinio je da se potrudio nastupiti u ponajboljem sastavu i što se prestao svađati među sobom. U konačnici je, čini se, ipak presudio voljni moment. A u tom svjetlu HDZ-ov nastup se može svesti na u sportu popularnu frazu – “igrali su kao da će pobjeda doći sama od sebe”.

No, izbornim rezultatom uzdrmano je još nešto, u kraćem roku vrlo važno – krhka arhitektura vladajuće većine. Zacijelo najkrupnija politička posljedica ovih izbora može biti povratak u matično jato nekih žetončića koje je Milan Bandić tako marljivo prikupljao, a što bi (iako oni formalno nisu dio vladajuće većine) sigurno utjecalo na stabilnost Vlade. Pogodovalo bi, naime, rastu ucjenjivačkog potencijala HNS-a i SDSS-a naznake čega već polako izlaze na vidjelo. Pa više i ne bi bilo neko veliko iznenađenje kad bi partneri isprovocirali prijevremene parlamentarne izbore u najnezgodniji čas.

Brkić i Plenković – dva ključna igrača

Unazad pet-šest godina glavni operativac stranke, organizator i motivator na terenu, bio je Milijan Brkić. Protivnik je Brkićevu kvalitetu i važnost vrlo brzo spoznao, obasipajući ga najvećim komplimentima koje je uopće kadar dati. Smještajući mu aferu za aferom, od navodno prepisanog diplomskog rada do navodnih gospodarskih malverzacija, nastojao ga je svim silama izbaciti iz igre. Ipak, Brkić je operativno vodeći HDZ nizao pobjedu za pobjedom – od senzacionalne na prvim europskim izborima, preko uvjerljive na drugima, sve do neočekivane na predsjedničkim izborima. Pritom se nije libio odbrusiti demagozima koji bi se HDZ-u našli na putu, dolazili oni slijeva, ili “kao zdesna” (već tada se, naime, pojavila prva inačica destruktivnog, sadržajno krajnje ljevičarskog prijedloga izbornog zakona, radikalnijeg od GONG-ovog). Ljeto prije ključnih parlamentarnih izbora Brkić se suočava sa zdravstvenim problemima pa je u vrijeme kampanje ostao izvan stroja. HDZ-ova prednost se, doduše ne samo zato, naglo istopila što je rezultiralo neobičnom situacijom – formalno dolazi na vlast, a zapravo nije na vlasti. Partner iz pakla i Dalijin prijeki sud uskoro grubo startaju s leđa na Karamarka i HDZ je u nokdaunu. Suprotno svim anketama, stranka sad predvođena Plenkovićem, i opet s Brkićem na ključnoj poziciji u prvoj postavi, pobjeđuje na novim izborima.

Andrej Plenković, političar s iznimnim osjećajem za međunarodne odnose i kombinatoriku, u kritičnom trenutku uspijeva maestralno odvoziti paralel-slalom – u hodu mijenja skroz nelojalnog koalicijskog partnera donekle lojalnim, i u zadnji čas deaktivira tempiranu bombu, zvanu Agrokor. Nakon što je spriječeno naglo urušavanje koncerna o kojem ovisi dobar dio hrvatskog gospodarstva, Plenković tu ne staje. Zakon, znan kao Lex Agrokor, nastoji zaštititi od izglednih tužbi investitora koji su ostali kratkih rukava kako ne bi ostavio kosture u ormaru onima koji će doći poslije njega. A kosturi su mu dobro poznati jer se sad sâm bakće s takvom ostavštinom prethodnika vođenih maksimom – poslije mene potop. Podsjetimo, prijete još barem dva kostura veličine Uljanika – arbitraža s MOL-om i tužba banaka zbog Milanovićevog predizbornog nasilja vezanog uz kredite u švicarskim francima.

Ključnu točku u zaštiti međunarodne vjerodostojnosti zakona Lex Agrokor predstavlja njegovo uključivanje u pravnu stečevinu Europske unije, nakon čega su ga proglasili valjanim i nadležni sudovi u Londonu i Washingtonu. Stoga, ako je u građenju hrvatske međunarodne pozicije koja je to omogućila – o značajnom poboljšanju izrazito slabog hrvatskog položaja u arbitražama sa Slovenijom i Mađarskom da i ne govorimo – ratifikacija Istanbulske konvencije odigrala makar malu ulogu, isplatila se do zadnjeg zareza interpretativne izjave, kojom se Vlada ogradila od primjene rodne ideologije. Iako nje, u smislu u kojem prosvjednike najviše uznemirava, tamo uopće nema. Ali je zato baš u tom smislu ima u Zakonu o maticama koje je Milanovićeva vlada donijela nekoliko mjeseci prije izbora 2015. godine, što su bundžije galantno prespavali. Vrlo uviđavno prema SDP-u, domobrančeki se tada nisu šteli mešati. Uzevši to u obzir, ali i ljutito, omalovažavajuće odbacivanje interpretativne izjave, nema se što drugo zaključiti doli da kamen smutnje nije bio demon rodne ideologije, nego onaj skriven u namislima srdaca prosvjednika. A sudeći prema tome tko je sve bio uključen u stvaranje te posve iracionalne histerije, posrijedi su po prilici bili razlozi politikantske naravi, u što su se neoprezno dali uvući i neki utjecajni pojedinci iz vrha Katoličke crkve, pokazavši znakove žaljenja tek kad je već bilo kasno.

Putem Tuđmana i Šuška?

Među onima koji su se uslijed vanjskog pritiska, a moguće i vođeni nezadovoljstvom vlastitim položajem u stranci, tada usprotivili Plenkoviću kao dotad niti jednom predsjedniku HDZ-a, izuzme li se epizoda s pučem Mesić-Manolić, našao se i Milijan Brkić. Očito mu se pred očima kao uzor nije ukazao ministar Gojko Šušak, koji je u svoje vrijeme napadan iz istih krugova na sličan način kao Brkić danas. Šušak je stao iza Tuđmanove odluke da početkom ’94 prihvati američku ponudu o miru koja je uključivala zajedničku hrvatsko-muslimansku državu, iako je to bilo protivno volji većine BiH Hrvata. Štoviše, dopao ga je vrlo neugodan zadatak da uvjeri tamošnje Hrvate da prihvate sporazum i provedu ga u djelo, mada je znao da će, kao cijenu u tom trenu još tek potencijalne slobode Hrvatske, oni morati ponijeti težak križ kojeg i dan-danas nose na plećima. A što bi bilo da je Šušak odbio provesti taj zadatak? Svjestan da je nerealno očekivati da ti ishod bilo kog političkog pothvata bude skroz po volji, odigrao je najbolje za hrvatski narod u cjelini, makar jedan njegov dio, baš onaj iz kojeg je sâm dolazio, zbog toga i patio.

Brkić, pak, nije vjerovao Plenkoviću kao Šušak Tuđmanu, a nalaze se u sličnim ulogama, samo u drugom vremenu i izmijenjenim prilikama. Čak je i njegov istražno-medijski progon, afera SMS, tempiran tjedan dan prije važnih izbora u BiH u kojima je bio zadužen organizirati BiH Hrvate u Hrvatskoj da se odazovu u što većem broju. Brkić je u ključnom trenutku brutalno ometen tako da je od predbilježenih 50 tisuća birača glasovalo njih tek 20 tisuća. Koristeći nastalu pat poziciju između dvojca Brkić-Plenković, razarači HDZ-a slijeva vide Plenkovićev grijeh u tome što se ne rješava Brkića (tako su i Tuđmanu spočitavali što se nije rješavao Šuška), dok je Brkićev grijeh u tome što nikako da sâm ode iz HDZ-a, a što nestrpljivo priželjkuju zainteresirani zdesna. I jedni i drugi u biti žele isto – da se HDZ preobrazi u pticu s jednim krilom. A poznato je kako se za Hrvatsku malošto pokazuje tako štetnim kao kad se oko nečeg slože titoistička ljevica i anti-titoistička desnica, ta dva satelita koja se vrte oko Tita, kao dva mjeseca – Strah i Užas – oko crvenog planeta koji ime nosi po antičkom bogu rata. Stoga, voljeli se ili ne voljeli, podnosili se ili ne podnosili, Plenković i Brkić su osuđeni jedan na drugoga kao da su lancima vezani. Jer već za pola godine je nova utakmica, ovaj put prijelomna, utakmica koja zahtijeva maksimalno ozbiljan pristup i složni nastup u prvoj postavi. U suprotnom, HDZ-u se smiješi povećanje kolekcije “crnih labudova”.

HDZ medijima služi tek kao vreća za napucavanje

No, lako je reći da se treba sabrati i pobijediti, ali kako to doista učiniti?

Ne treba imati puno analitičkog dara da bi se uočilo kako su dvije rak-rane HDZ-a otvoreno neprijateljski tretman stranke u medijima i pravosuđu, područjima koja su gotovo u potpunosti (mediji) ili dobrim dijelom (pravosuđe) pod kontrolom prevratnika iz 2000. godine, slijednika i baštinika onoga što se katkad još uvijek kolokvijalno naziva UDBA-om.

Čak je i HRT, na kojem bi se već po naravi stvari trebao osjećati određeni HDZ-ov utjecaj, i pred ove izbore učinio sve u korist HDZ-ovih političkih protivnika. Anketa, za koju je unajmljena agencija u vlasništvu Agana Begića, a koju je prezentirala Tatjana Munižaba, cijelo je vrijeme pokazivala kako je 4-5 stranaka usmjerenih prema desnom biračkom tijelu nadohvat izbornog praga, poručujući – eto, još samo Vaš glas fali da ga prijeđu! I dok se desne birače ohrabrivalo na raspršivanje glasova, sve manje lijeve stranke, donedavno još favorizirane u medijima, naglo su ušutkane i u anketama pažljivo držane ispod 3%. Tako se biračima ljevice sugeriralo da ne bacaju na njih glas, nego da se okupe oko najjačeg. Pet dana prije izbora, čudni ljudi čudnog imena nenadano, ne i slučajno, lansiraju Miroslava Škoru kao obećavajućeg predsjedničkog kandidata. Cijeli završni tjedan kampanje, uključujući i izborni dan, Škoro praktično nije silazio s malih ekrana i naslovnica pisanih i elektronskih medija. Time je dan završni vjetar u jedra jednoj desnoj listi koja se izdvojila i na kraju jedina ostvarila mandat.

Neprirodna je činjenica da HDZ – unatoč nedjeljnom podbačaju, i dalje stranka s uvjerljivo najvećim biračkim tijelom – nema niti jednog, jedincatog, sklonog mu novinara u nekom viđenijem mediju (Most, primjerice, ima “konzervativnu” polovicu “večernjaka” i uvodnik Glasa koncila, suverenisti imaju Bujicu, a Neovisni za Hrvatsku portal narod.hr). Kad već nikako da se pojavi neovisan stručnjak koji bi objasnio i pohvalio Vladine rezultate, a za što uopće ne treba kreativno lagati budući materijala ima napretek, ministri su osuđeni sami sebe hvaliti, a pristup “hvalite me usta moja” očito ne donosi glasove. No, što tek reći na činjenicu da je vijest o najvišem kvartalnom rastu BDP-a u Europi plasirana netom poslije izbora (zar to nitko nije mogao prišapnuti koji dan ranije?)? Prisjetimo se kako je u zlatno doba Zorana Milanovića, nakon srušenog svjetskog rekorda u broju uzastopnih kvartala s negativnim rastom BDP-a, statistički zavod promijenio metodologiju i prikazao taj podatak na dvije decimale (umjesto uobičajene jedne), samo kako bi se vidio rast od 0,01%. A mediji su to fascinantno dostignuće spremno dizali u nebo poput lanjskog svjetskog srebra nogometaša.

Može li Plenković ipak postati najveći?

Ili što znači da je iz fondova EU povučeno 14 milijardi više nego što je uplaćeno, kad Hrvati obraćaju pozornost na brojke tek kad im prethodi glagol “ukrao”? Tu sad već polako prelazimo na pravosudni teren. U lancima se, ili barem pod sumnjom, svako malo nađe neki jači čovjek iz HDZ-a koji se usudio nešto napraviti. Pred izbore se u pravilu intenzivira progon Ive Sanadera i velikim slovima piše o sitnim prekršajima ministara u Vladi. Za svaki slučaj, ovaj put je puštena još jedna kap otrova iz afere SMS, u kojoj se s priličnom sigurnošću može tvrditi tek da Milijanu Brkiću ne pakira vrh HDZ-a. Jer kad bi bilo tako, ne bi li bilo razumnije pričekati kraj izbora i poslije toga se obračunati s Brkićem, nego, podgrijavanjem afere usred izborne kampanje naštetiti HDZ-ovoj listi i mladom Ressleru? Zar je i njega Plenković poželio izbaciti iz igre skupa s Brkićem? Pobornici tih umotvorina misle da se sa smjenom vlasti automatski mijenja i kompletna državna struktura. U Hrvatskoj, nažalost, one elemente represivnog i pravosudnog aparata koji bi u teoriji trebali biti neovisni, u posve dostatnoj joj mjeri kontrolira struktura koja je došla na vlast 3. siječnja 2000. godine, što ne može poremetiti promjena nekoliko vodećih ljudi. Uostalom, zar Trump nije već par godina predsjednik pa nikako da se riješi ugriza “duboke države”, taman mijenjao visoke dužnosnike kao na tekućoj traci?

Sve dok HDZ doista ne ovlada obavještajno-represivnim aparatom i pravosuđem, prepušten je na milost i nemilost tamo ukotvljenih struktura. Prioritet je zasigurno deblokada drugog čovjeka u stranci i Saboru potpunim rasvjetljavanjem kafkijanskog procesa, ako ništa, barem kako bi ga se moglo vidjeti u kampanji. Ali ne manje od toga i da se pravosuđe napokon upregne u progon onih koji su odgovorni za nesmiljeno pustošenje državnog proračuna, umjesto da proganja one koji su, ako su i nešto uzeli, uzeli su od onoga što su sami stvorili, a zaslužni su za najveći hrvatski ponos – umalo najbolje na svijetu. Prijeko je potrebno zaustaviti i praksu da se na žrtvenik ritualno prinose glave onih u koje mediji upiru prstom i do izbora razriješiti slučajeve oko kojih sedma sila nije baš tako agilna – Uljanik i Poljudska svastika. I to ne tako da sve ostane na neposrednim počiniteljima – nekom Peri, Mati i direktorima Uljanika – nego da se priča rasvijetli do kraja, sve do političkih sponzora tih terorističkih diverzija s enormnom štetom po Hrvatsku, štoviše i elementima ugroze nacionalne sigurnosti. Tek tada će Hrvatska i HDZ moći lakše disati. Pokaže li se uspješnim samo u gospodarstvu i diplomaciji, Plenković će ostati zapisan kao veliki političar, no razriješi li ono što ni Tuđman nije uspio – ne će mu biti premca!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Punišin đak, popularni Krešo

Objavljeno

na

Objavio

Nakon suhih hladnoća koje su stvarale impresivne slike injem prekrivenih stabala i šikara, palo je s neba nešto snijega i kiše, mješoviti otpad iz oblaka, plus rosulja. Godina nije dobro počela, ali će zato loše završiti. Izborna godina za Hrvatski sabor i HDZ, a bit će još toga ako starim haesesovcima pukne film pa budu izvanredni izbori u stranci koju vodi Punišin đak, popularni Krešo. Za sada su se pobunili na sjeverozapadu, u Čazmi i Bjelovaru, koliko sam pratio, ostali šute ili daju priglupe izjave vrlo nalik Bernardićevim – eto, Pajser se zaletio, ali se i ispričao. Nije on tako loš, samo je budaletina. Taj je slučaj analiziran u prošlom tjednu s nekoliko strana, pa nemam potrebe miješati se, ali pokušavam stvari pogledati iz novoga kuta. Naime, ja mislim da je Beljak pažljivo pripreman za ulogu konja, to jest trojanskog, koji će naoko biti ultralijevo da se približi ljevici i uđe u njezine redove te joj našteti koliko može, a može, otkrivajući što ljevica doista misli a ne želi javno reći, osim kada s lanca pušta Stazića.

Ovo moje razmišljanje također je priglupo, pa odmah odustajem. Riječ je o kriminalu, a potvrđuje onu penolozima zazornu istinu da su neki ljudi nepopravljivi, kao i moj automobil. Školski primjer kako se od sitnoga pajserskoga posla u pogodnim okolnostima može doći do krupnih zahvata, ako lik ima političko zaleđe ili se i sam upusti u političke vode, koristeći zblenute članove neke stranke koja danas, žalibože, još ore starim plugom i štošta ne razumije, vuče se za konjem rubnim njivama hrvatske politike, pod stablom jede za gablec prožvakanu repu, a u birtijama se s tugom prisjeća dana kada je bila najpoželjnija stranka hrvatskoga naroda. Izgubljena u vremenu, takva je stranka privlačna sitnim političkim pustolovima u čije se ruke predaje bez provjere vođe i njegovih stvarnih afiniteta, a kada se napokon probudi (valjda hoće), sama se sebi čudi, lupa se po glavi kako joj se mogao, čak legalno, nametnuti sljedbenik megazločinca Tita i zagovornik njegovih metoda, koje su na onaj svijet poslale i mnoge haesesovce, pa i one iz iste šume, stranka naravno također likvidirana, tavorila u egzilu i zapomagala.

Veza Stazića i Beljaka

Veza između Stazića (SDP) i Beljaka (HSS) je u zajedničkom autorstvu udžbenika o novijoj hrvatskoj povijesti. S tim što Staziću pripada prvi dio koji izravno govori da su pokolji hrvatske vojske i civila četrdeset pete u zoni šlamperaja i nedostatnih napora, da nekoliko stotina tisuća ubijenih nije dovoljno, trebalo ih je biti više. Beljaku pripadaju sljedeća poglavlja posvećena onima koji su pokolj nepravedno izbjegli i onima koji su naknadno pobjegli iz Titova kaveza, pa tamo nešto organizirali u korist hrvatske stvari, što je zločinca i njegovu Udbu vrlo srdilo, te je za njima poslao misionare s pištoljima i pajserima. No tu se autor Krešo ne zaustavlja, nego nastavlja s devedesetima prošloga stoljeća kada nikakve srbijanske i srpske imperijalističke zamisli i njezine krvave izvedbe nije bilo, nego su za rat i ratove krivi fašisti i to upravo oni – može se naslutiti – koji su iz Hrvatske izbjegli i početkom potresa se vratili, odnosno autor implicira da su poražene snage povratkom u Hrvatsku izazvale rat, skupa s Tuđmanom i dotle pritajenim simpatizerima u zemlji. Tako Krešo, a to njegovo poglavlje je uglavnom slabije komentirano ili čak prešućeno u lijevoj štampi, gdje je pozornost upravljena prema nekoliko stotina ubijenih disidenata.

Beljak se ispričao za tweet u kojem žali što UDB-a nije ubila više ljudi. Sad čekamo da se ispriča i za ovaj?

Ne imenujući ipak, lukavac jedan, na koje fašiste misli, je li na sve Hrvate ili samo hrvatske branitelje ma otkud dolazili, popularni Krešo tako izbjegava reći da je baš i samo neprijateljska vojska u ratu devedesetih doista bila fašistička, s crvenom zvijezdom i kokardama kao privremenim simbolima i pokaznicom da se bez ikakve sumnje nadovezuje na staljinističku soldatesku u čijim su redovima od četrdeset četvrte bili četnici, onu soldatesku koja je od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske ostavila za sobom masovna stratišta hrvatskih mladića, žena i djece. Napad na Hrvatsku devedesetih, opsada gradova, divljanje po selima i uništavanje svega hrvatskog – sve je to bilo u funkciji konačnog rješenja i dovršenja posla koji, kako kažu autori, nije bio obavljen do kraja kada je trebalo.

Hrvatska se, začudo, obranila, na prepast ne samo Srbije nego i cijeloga svijeta, još se usput i osamostalila. Komunizam je propao, ali su komunisti ostali, prema njima smo lijepo postupali, stari su postupno umirali posve prirodno, a njihovi biološki i ideološki nasljednici prilagodili se novim prilikama, opskrbljeni kapitalom iz tajnih partijskih fondova prigrlili kapitalizam i dobro se snašli, tih dvjesto tisuća obitelji ostale su na broju jer mlađi nisu pogibali u ratu u koji nisu ni otišli, rat je dobila hrvatska sirotinja iz obitelji s tradicionalnim hrvatskim duhom i krunicom, i ostala sirotinjom ili se našla pod zemljom, a zemlju zauzeli mladi potomci naddržavnih terorista često presvučeni u zastupnike liberalnog totalitarizma, školovani na prestižnim sveučilištima u inozemstvu ili manje u tuzemstvu. Nisu ostali vani, vratili su sa zadaćom da se pravilno rasporede po strankama, državnim institucijama i poglavito kulturnim ustanovama, da uđu u parlament i donose zakone kojima bi spriječili utjecaj najveće noćne more njihovih otaca, to jest hrvatskih iseljenika. U tome im je pomagala siva birokracija, velikim dijelom zaostala iz jugoslavenskoga doba.

Na kraju balade dobili su i svoje premijere, svoje predsjednike. Uspješna priča. Uključena i u europsku priču na paradoksalan način: prihvaćamo sve „stečevine“ osim onih koje nam ne pašu. Recimo, ako EU parlament donese rezoluciju koja kaže da su komunizam i nacizam isti, da je komunizam odgovoran za masovna ubojstva i genocid, da glede komunista treba provjetriti zrak u zemljama gdje to nije učinjeno, poput Hrvatske, onda se mudro šuti, pa i kada Hrvatska predsjeda Vijećem EU. Kao što i besmrtna komunistička falanga iz institucija i s fakultetskih katedra, obojena i nadalje jugointegralistički, sprječava razotkrivanje mitova iz olovnoga doba ne bi li hrvatski narod nastavila držati u uzama nepostojećih hipoteka.

Sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću

Nevezano s rečenim, ali ipak simptomatično kada je riječ o mrzovoljnom poštivanju (nepoštivanju) hrvatskih državnih simbola, eto imamo najavu inauguracije bez lente i bez crkve sv. Marka. Glede te prastare crkve, može se naći izlika: novi predsjednik se sjeća kako je kao premijer poslao interventnu policiju da tuče hrvatske branitelje koji su provalili i u ulazni prostor hrama, te bi mu bilo malo neugodno stajati baš ispred Parlerovih skulptura. Osim toga, na krovu je hrvatski grb sa sumnjivim prvim poljem. Inaugurat će se na Pantovčaku okružen volonterima iz SDP-a, daleko od ljudi, komorno takoreći. Ako se ovako nastavi, sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću.

No, vraćam se hrvatskoj kronici u nezavisnoj, „modernoj“ hrvatskoj državi. Rezultati glasovanja u gotovo svim razdobljima i prilikama zadnjih dvaju desetljeća bili su slični – onaj sjeverozapadni, gorskozapadni i morskozapadni dio Hrvatske koji nije bio izravno izložen barbarskom srpskom razaranju, ostao je crven ili ružičast, što nije uvijek pokazao odmah nego sa zadrškom, među njima i moji Zagorci, Bog im dušu prosti, i Prigorcima. U Dalmaciji koja je jako stradala, nastala je inverzija, postao je taj svečano lijep dio domovine domoljuban, kao što je u stvari uvijek i bio. U Istri su Hrvati zavedeni krivotvorinama i lažima autonomaša, no sve to nije ništa prema Rijeci.

Rijeka je kao Hong Kong, samo u obratnom smislu. Dok se Hong Kong rukama i nogama bori da ne padne potpuno u ralje komunističke ili parakomunističke velike Kine, Rijeka se separirala od paraliberalne Hrvatske i zadržala tvrdi kompartijski karakter, kao zadnja europska tvrđava komunizma.

Privremena prijestolnica kulture, vrlo multikulturalna, nije se uopće odijelila od Jugoslavije, crvene zvijezde, srpa i čekića, poglavito čekića, pa ni onda kada je to uspjelo Crnoj Gori, recimo. Premda zemljopisno toliko udaljena od Beograda i svega što on predstavlja, hrvatskoj metropoli gotovo nadomak, ostala je dio pašaluka, proviđena komunistima na vlasti uz prešutni blagoslov iz centra Hrvatske. Nije bilo sumnje da će novi naslov prijestolnice, makar i kulturne, zdušno rabiti u poslu promocije svoje zaostale političke“ agende“.

Novac europski, izvedba jugoslavenska

Pustimo Trsat i Frankopane, ma svu povijest (osim industrijske) do Josipa Broza koji ne mora samo za ovu priliku biti oživljen, jer tu živi već od Drugoga svjetskog rata, a „Galeb“ ćemo naknadno zakrpati i ofarbati da na njemu piju i oni glupi Europljani koji donose nekakve opasne i opake rezolucije protiv komunizma, na neboder staviti zvijezdu vodilju.
Novac europski, izvedba jugoslavenska. Uz slijeganje ramena iz metropole, dotično Zagreba koji se u to plaši pačati jer bi mogao biti proglašen fašističkim. A imaju u Rijeci i svoje umjetnike, posvojili su svojedobno Frljića da sredi kazalište plemenitoga Zajca, otvorili studij glume za Šerbedžiju, koji je doduše (studij) propao, ako se ne varam, a sada im je glavna uzdanica umjetnik Nemanja čije će umeteonstvo zračiti nad kulturnom prijestolnicom. Posjetitelje iz prednjih i stražnjih austrijskih zemalja razveselit će ipak zastava Rijeke, bez zvijezde, ali s habsburškim dvoglavim orlovima. Koliko znam, a nisam siguran, ta je zastava na snazi. Beč ili Beograd, svejedno, glavno da nije nešto hrvatsko. A sveti Vid samo gleda.

Od redatelja Matanića s kojim Rijeka nije imala sreće kao pozornica negledljivih televizijskih „Novina“, čujemo da njegova uvodna opera nije opera, zaboga, od koje ljudi bježe glavom bez obzira i to u gradu najvećega hrvatskog opernog skladatelja, nego je njegova orijentirana prema industriji i modernizmu. Kao da klasično i moderno ne mogu biti podjednako predstavljeni, s tim da obersnelovski i matanićevski modernizam nije drugo do kolaž projekata i senzacija navodno po ukusu suvremenih „masa“ ili točnije riječkih vlastodržaca i gradskoga meštra za kulturu. Da, ta riječ, masa, već se dugo nije čula u javnom prostoru. Ipak, zatomimo osjećaje, po europskim novinama pisat će se da je Rijeka u Hrvatskoj, hoćeš-ne ćeš, pa ne budimo okrutni. Hrvatsku u cjelini vani treba uvijek braniti, a ne lupati po njoj kao Sinčić u EU-parlamentu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: U sjeni Beljakova izljeva javno je promakao jedan drugi, možda i opasniji skandal na identičnoj matrici

Objavljeno

na

Objavio

Već je proliveno mnogo tinte o izjavi Kreše Beljaka kako je UDBA pobila premalo Hrvata u inozemstvu. Nađoh neke komentare koji za Krešu Beljaka kažu da nije čovjek nego životinja. E, i to je govor mržnje kao i Beljakov, ali ne prema Beljaku, već prema životinjama. To se može znanstveno dokazati.

Konrad Lorenz, koji je bio životinjski psiholog, nobelovac koji je uspoređivao ponašanja ljudi i životinja, šezdesetih godina napisao je djelo “O agresivnosti”. Životinje ne mrze, čak ni kada ratuju, kaže Lorenz. Kada se ustroji hijerarhijski poredak u nekom čoporu, među beštijama nastaje mir i suradnja, a svi antagonizmi se zaboravljaju. Lorenz stoga zaključuje da životinje jesu karakterizirane agresivnošću, koja je iznimno važna funkcija za preživljavanje i očuvanje teritorija, ali ne poznaju mržnju, jer je ona iznimno opasna za očuvanje vrste, od nje nema nitko nikakve koristi, naprotiv. Ljudi su tu puno gori od životinja, jer su spremni biti agresivni ne zbog očuvanja vrste ili teritorija, već iz čiste mržnje koja razara i teritorij i samu vrstu. Dakle, sukladno ovom nobelovcu, reći Beljaku zbog ove odvratne izjave, izljeva mržnje, da nije čovjek već životinja, potpuno je pogrešno i jako uvredljivo za životinje.

Ne, Beljak je čovjek kojim bi se prije pravosuđa i drugih tijela trebale pozabaviti stručne osobe poput Lorenza i, umjesto u možebitni zatvor, odvesti ga na par godina da živi u nekom životinjskom čoporu kako bi se u njemu naučio – ljudskosti. I ne samo on, mnogim ljudima kroz povijest, pa i Udbinim ubojicama koje Beljak implicite hvali, više bi koristila takva životinjska škola od svih ljudskih, i jamačno bi povijest bila puno manje krvava od one koju Beljak zaziva.

Kako se onda boriti protiv (govora) mržnje. U sjeni Beljakova izljeva javno je promakao jedan drugi, možda i opasniji skandal na identičnoj matrici: kada se žrtve mržnje dodatno “ubija”, a one koji mrze štiti. Nije puno prošlo vremena kada je bivši predsjednik Ivo Josipović komunistički masakr nad širokobriješkim fratrima nazvao “legitimnim vojnim ciljem”. Osim što se historiografski radi o krivotvorini, ovakvu bešćutnost prema nevinim žrtvama može izreći samo mržnja prema drugom i drugačijem. I što se to ovih dana dogodilo? Ti isti fratri imaju portal pobijeni.info gdje se promiče istraživanja i činjenice o fratrima, žrtvama komunističkog zločina. No Facebook njihove objave blokira, zbog – govora mržnje!?

Facebook blokirao portal koji razotkriva zločine i bit totalitarnog jugokomunističkog režima

Kada Facebook ne da fratrima da govore o žrtvama mržnje zbog govora mržnje (!?), ja ću ovdje prenijeti njihovu razložnu nevjericu u cijelosti: “Jugokomunisti su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Do pada jugokomunizma još je 91 franjevac okusio tamnicu na duže ili kraće vrijeme. Trojica su ubijena u tamnici, velik broj njih ostao je trajno narušenoga tjelesnog zdravlja. Ostali su, kao i čitav puk, bili proganjani na razne druge načine. Jugokomunisti su, osim ubojstva njezinih profesora, zapalili i zgradu glasovite Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu, rastjerali i pogubili određeni broj njezinih đaka te joj zabranili daljnji rad. Zabranili su također rad Franjevačke bogoslovije u Mostaru.

Govor o spomenutome je za Facebook očito govor mržnje. No, kada Josipović govori da su fratri na Širokom Brijegu, unatoč nepobitnim suprotnim činjenicama, bili legitiman vojni cilj, onda je to valjda govor ljubavi. Isto je i kada Nenad Stazić za genocid na Bleiburgu rekne da su jugokomunisti to traljavo napravili jer su neki preživjeli. Pridružuje mu se sličnim riječima ovih dana i Krešimir Beljak za jugoslavenski državni terorizam ili ubojstva u inozemstvu. Oni za sve to nisu blokirani. A i za njih i za Facebook bi trebalo, da ne spominjemo druge činjenice, vrijediti ono što naloži Europski parlament u rezoluciji o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe od 19. rujna 2019. kada jasno izjednači komunizam, nacionalsocijalizam i fašizam.”

E, sada, što je gore, ono što radi Beljak ili društvene mreže na kojima Beljak nekažnjeno i bez cenzure prosipa mržnju, ili kada žrtve mržnje te iste društvene mreže blokiraju, a Beljaka ne?

Ono što je kod Josipovića, Stazića, Beljaka i mnoštva sličnih lijevih ekstremista u Hrvatskoj zabrinjavajuće, jest činjenica da se radi o političarima, o osobama koje su imale ili imaju moć nad sudbinama ljudi.

Konrad Lorenz možda nam opet pruži utjehu kada su ljudi, u ovom slučaju političari u pitanju. Naime, on je izučavao kako koje životinjsko krdo bira one koji vladaju, pa je zaključio: “Nećete mi vjerovati, ali postoje društva gdje vladajući postaju uvijek oni najbolji i najinteligentniji, na primjer među majmunima, pavijanima.”

Dakle, kao što je netočno, prema ovom nobelovcu, da Beljaka nazivaju životinjom, jer ne zadovoljava kriterije s obzirom na mržnju, tako nije točno reći, kako se često čuje, da nas političari prave majmunima. Jer da je tako, da smo pavijani, ne bismo birali kako biramo…

Ivica Šola/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari