Pratite nas

BiH

Gulag

Objavljeno

na

Ona se preziva Hea Woo. Skroz neobično ime i prezime za nas zapadnjake. Ili smo istočnjaci, oni iz »regiona«? Proživjela je pakao Sjeverne Koreje, države u kojoj cvjeta »čisti« komunizam. Još nitko kao oni nije tako razvio marksističku misao. Urodila je tisućama žrtava. Bog je ukinut. Umjesto njega treba se nakloniti kipu oca domovine Kim Il-sungu kad se prolazi kraj njega. Naši komunisti znaju dobro kako se to radi. Drug Tito još je duboko u njihovim venama.

[dropcap]P[/dropcap]okazao nam je to i, navodno, naš veleposlanik u Parizu Ivo Goldstein. Tito u vojničkoj odori, dok je bježao po šumama i gorama te ubijao koga je stigao, smiješi mu se s kamina. On od njega ne bježi. Hea Woo naprotiv itekako bježi od takvih i sličnih zločinaca. Sada na Zapadu svjedoči o onome što je proživjela. Hoćemo li je čuti?

Sve će malo poteže ići s Billom de Blasiom, novim gradonačelnikom New Yorka. Mediji u hrvatskom narodu najavili su ga kao branitelja sirotinje u gradu milijardera. Ali, je li to tako? Majka mu je Talijanka, a otac Nijemac. Nekada se prezivao Warren Wilhelm. Previše nezgodno za čovjeka koji je težio prema gore. I postao je više proleterskiji, manje opasan, de Blasio. Prihvatio se zatim komunizma, onoga tvrdoga, blizog sjevernokorejskom. Podupirao ga je diljem svijeta, prijateljevao s diktatorima kao što je Robert Mugabe. Na kraju se i oženio, uzevši afro-amerikanku Chirlane McCray. Govorili su da je spisateljica. Podupirala je homoseksualne krugove i objavila knjigu »Ja sam lezbijka«. Očito je sve bila samo teorija, za tamo neke druge, jer njih dvoje imaju dvoje djece, baš onako po zapadnjački. Ipak, uspjeli su tamo gdje treba doviknuti da su oni »politically correct«. Takve sreće nije bio, odnosno nije htio biti, Ken Cuccineli, još jedan, ali pravi, Talijan. Izgubio je izbore u državi Virginia. Da ih je dobio, ne bi ga hvalili kao de Blasia, nego bi tukli po njemu, nemilice. Komunisti i njihovi krugovi ne opraštaju. Njima je revolucionarno gibanje stalno u glavi. Kao recimo onim »omladincima« u Mostaru koje smo već spominjali. Skupi ih se prošlog tjedna 20, po njihovom računanju, na prosvjedu protiv naziva nekih ulica nazvanih, po njima, zločincima. Jedan između tih zločinaca je i bl. Kardinal Alojzije Stepinac. Žestoki neki ostarjeli omladinci, barem kako je vidjeti po slikama. Bilo bi dobro da prije nego što sljedeći put poduzmu ovakve i slične revolucionarne pothvate pročitaju što o komunizmu misli EU. Čak i mediji, s obje strane granice, izvijestiše da će komunistički zločini biti prepreka za ulazak BiH u EU. A ovi omladinci rekoše da se oni bore za dobro budućih naraštaja. Kojih, onih iz Europske unije ili onih iz Sjeverne Koreje? Nešto im se očito opasno pomiješalo u glavi. Ma, dobro, nije puno drukčije ni s onima koji u ime hrvatske države navodno istražuju komunističke zločine. Prošlih dana iskopavali su jednu masovnu grobnicu u župi Sinac. Ledina, ostatci svijeća, mjesto zločina i sjećanja na pobijene. Oni dođoše s bagerima. Zabrundaše snažni strojevi, zahvatiše i zemlju i kosti, ubaciše to na kamione, iskrcaše na groblju u Otočcu i gotovo. Oni otkopali masovnu grobnicu, ispunili dug države prema pobijenima. I nasta kletva: »Dabogda te bagerima otkopavali«. Sve se ne svidje obiteljima, rodbini, prijateljima, suseljanima… pobijenih pa počeše s prikupljanjem potpisa da se stane u kraj takvim »stručnjacima«. A oglasiše se i »stručnjaci«. Navedoše puno ustanova koje stoje iza njihova pohoda, ali ne rekoše ništa o bagerima. Njima je to prirodno. Ostali zaključuju da pokušavaju skriti što se kriti da, kad se već ne može skriti da kosti uopće postoje. I tako, oni nastoje da Gulag i dalje bude u našim dušama, kad već ne može državno-pravno, a mi nastojimo pobjeći iz toga.

gulagHea Woo nije lagano pronašla put na Zapad. Najprije je provela godine u komunističkom Gulagu. Spasila ju je vjera. Prvi put o Bogu je čula od svoje majke, prvi put kod nje vidjela križ. Naravno, ni o čemu nije smjela pričati. Muž joj je godinama kasnije pokušao najprije pobjeći u Kinu, pa onda u Južnu Koreju. Kinezi su ga vratili nazad i umro je u sjevernokorejskoj tamnici. Posjećivala ga je, kad su dopustili. Pred smrt kriomice joj je na dlanu pokazao natpis da vjeruju u Krista. Nije znala da je postao kršćaninom. Pokušala je i ona pobjeći, opet preko Kine. Uhvatili su je i slijedio je logor. Tamo se umiralo svakodnevno. Mrtve su palili i njihovim pepelom posipali prostor logora, njegove puteve. Zamišljala je kako će to biti kad drugi budu gazili po njezinom prahu, kako ona sada mora gaziti po nečijem drugom. Ali, Bog se umiješao. Osnovala je čak u logoru i malu kršćansku zajednicu. Nije podlegla nasilju svakodnevne kritike i samokritike, onako kako su to radili jugoslavenski komunisti na Golom otoku. Preživjela je sve, oslobodili su je nakon dugih godina, iako su se suci na početku smijali kad su joj određivali tamničke godine. Bila je bolesna i liječnici su joj davali nekoliko dana života. Sada svjedoči, uz Božju pomoć, rekosmo.

Po onome što je do sada stiglo do nas papa Franjo nije prošao ovakva životna iskustva. Prošao je druga, koja su ga također doveli do boljeg razumijevanja brata čovjeka kraj sebe. Danas o svemu tome svjedoči na razne načine. Nije stoga čudno što se neki počinju vraćati u Crkvu koju su davno napustili. Primijetili su da to više nije ona Crkva koja se izgubila u zamamnim stazama raspojasanog Zapada. To je ona Crkva iz Sjeverne Koreje, ona Crkva iz Hrvatske i Herceg Bosne, ona Crkva koja je spremna na mučeništvo i ljepotu svojih ideala. Ne misli se ovdje samo na katolike, nego i na kršćane općenito. Kamo sreće da su oni u Švedskoj mrvicu naklonjeniji mučeništvu, zapravo da mrvicu shvaćaju što je to. Tamo je u luteranskoj crkvi kršteno 73% djece, ali samo 2% odraslih ide redovno u crkvu. Zacijelo im u tome ne će pomoći ni njihov novi nadbiskup, odnosno nadbiskupica, Antje Jackelen. Za nju je sve metafora, čitavo Sveto pismo. Nema pakla, Marija nije Isusa začela bezgrješno. Upitno je postoji li i Bog, jer su za nju na istoj razini i Isus, i Muhamed, i Buda, i… Ali, ona je »politically correct«. Nova osoba za nova vremena. Nisam pročitao što misli o FEMA logorima u SAD-u. Donedavno su spadali u teorije zavjere, sada ih više ne kriju. Južna ih je Karolina počela itekako koristiti. Za početak u njih smješta beskućnike. Naravno, oni o tome ne mogu ništa odlučiti. Ostaju tamo dok ih se ne pusti. One koji su skrivili njihovo beskućništvo, nitko ne dira. Oni su ugledni građani. Pa su tako birali i de Blasia za gradonačelnika. Oni sebi to mogu dopustiti, baš je »in« imati za gradonačelnika komunistu, a furaš se na kapitalizam. Siromašni dijelovi New Yorka, pak, nisu tako mislili i birali.

 Iako je vrijeme za dovršiti ovaj tekst, ipak još moram spomenuti Stjepana Brajdića. Ne tako davno pokazivao mi je Maceljsko gorje. Tu su skončali povratnici s Križnog puta, njih na tisuće. Trebao je i on, ali je imao sreću. Izbjegao je bezimenu smrt i nastavio živjeti u logoru zvanom Jugoslavija. Obilježen kao domobran. Devedesetih godina prošloga stoljeća neki počeše iskopavati posijane masovne grobnice po Maclju, njih preko stotinu. Kosti iskopanih biše odložene godinama na tavan bolnice na Šalati, zaboravljene. Ali ih Brajdić nije zaboravljao. Jedan je od najzaslužnijih da su konačno pokopane i da im je podignuto dostojno spomen obilježje, čak crkvica. Razbijao je neprestano okove Gulaga, onoga izvanjskoga i onoga u nama samima. Neka mu je hvala na tome i time dovršimo ovaj tekst.

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

BiH

Kardinal Puljić: Politika u BiH koja se vodi na štetu drugoga mora prestati

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nadbiskup kardinal Viko Puljić kazao je u srijedu kako je u Bosni i Hercegovini nužno pokazati više zalaganja za opće dobro i da je to jedini način da se prevladaju sadašnje političke napetosti u toj zemlji upozorivši kako mora prestati vođenje politike na štetu drugoga.

“Dobro pobjeđuje sve. Ako u ovom društvu zavlada dobro, onda će ono zračiti dobrotom, a ono razbija ledenu masu nepovjerenja i mržnje”, kazao je kardinal Puljić novinarima u Sarajevu komentirajući trenutačno stanje u BiH opterećeno sve većim nepovjerenjem i jačanjem političkih sukoba.

Kardinal Puljić je upozorio kako to nije samo politički nego i društveni problem koji truje međuljudske odnose.

“Previše je negativnoga, ono ubija”, kazao je vrhbosanski nadbiskup.

Njegova je poruka kako je u bosanskohercegovačkom društvu važno naći pozitivnu energiju koja će poštivati čovjeka, dostojanstvo i njegova prava, a postavio je pitanje koliko se itko u BiH doista brine da ljudska prava zažive u različitosti.

Kardinalova je poruka kako se u slučaju BiH svi ponašaju koristoljubivo i to na račun drugoga.

“Prevažna je jednakopravnost u tim relacijama, samo treba imati dobru volju. Ne možemo graditi sreću na tuđoj nesreći”, kazao je kardinal Puljić.

On je ove poruke iznio u povodu obilježavanja 16. prosinca kao nedjelje Caritasa u BiH, dodajući kako je to povod za zajedničko zauzimanje za izgradnju boljeg i pravednijeg društva u kojemu će svaka osoba moći živjeti u dostojanstvu, slobodi savjesti i odgovornosti.

U nedjelji Caritasa Crkva želi probuditi svijest i odgovornost prema daru vjere, a kardinal Puljić je kazao kako je to poticaj svakom kršteniku da djelima pokaže svoju vjeru koje nema bez duha solidarnosti.

(Hina)

 

Božo Petrov: Krajnje je vrijeme da preuzmemo odgovornost za Hrvate u BiH!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Deklaraciji o položaju hrvatskog naroda u BiH donosi veliki zaokret Zagreba

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski sabor danas započinje raspravu o Deklaraciji o položaju hrvatskog naroda u BiH koja dolazi nakon listopadskih izbora na kojima su brojniji Bošnjaci ponovno Hrvatima nametnuli člana bh. Predsjedništva i u uvjetima kada dio tih stranaka pokušava isključiti ključne hrvatske stranke iz vlasti.

Ova deklaracija prigoda je da se podvuče crta i vrlo principijelno zauzmu stajališta o procesima koji se zbivaju u BiH, čime se narušava slovo i duh mirovnih sporazuma za ovu zemlju, kojih je i RH potpisnica. Deklaracija će u svome suštinskome dijelu navesti opće stvari te u popratnom obrazloženju sadržaja nešto stidljivije pozvati na izmjene Ustava i Izbornog zakona i upozoriti na puzajuće promjene Daytonskog i Washingtonskog sporazuma koje su provođene isključivo na štetu najmalobrojnijih Hrvata, piše Zoran Krešić/VečernjiList BiH.

Mrkva i batina

Za razliku od prvoga prijedloga Deklaracije, druga iščišćenija izostavila je i grijehe, ali i zasluge struktura za stanje sunarodnjaka u BiH. Početna točka ovih odnosa je organiziranje otpora pred nastupajućom agresijom koja se događala s raspadom Jugoslavije. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je zajedno s ministrom Gojkom Šuškom poticao i pomogao političko organiziranje Hrvata u BiH koji su potkraj 1991. godine organizirali tri regionalne zajednice – Posavsku, Srednjobosansku i Hercegovačku, a zatim i Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu. Hrvatski je predsjednik imao golem utjecaj na rad ovdašnjeg HDZ-a i svih struktura prije, za vrijeme rata, sve do 1998. godine. Unatoč tome što su pregovori o referendumskome pitanju između Hrvata i Bošnjaka u BiH zapeli oko toga hoće li se odmah država definirati kao zajednica triju republika, što na kraju nije prihvaćeno, Hrvati su izašli i presudno utjecali da BiH bude neovisna država.

Ključnu ulogu u tome imale su tri osobe: Franjo Tuđman te dvojica kardinala, sarajevski Vinko Puljić i zagrebački Franjo Kuharić. Službeni Zagreb je za vrijeme rata financijski, materijalno i logistički potpomagao Hrvate u BiH i njihove institucije te modelirao i mnoge odluke. Tuđman je sugerirao vodstvu HB da prihvati sve odreda mirovne sporazume o zaustavljanju rata, ali i, kako to sugerira Haaški sud presudom šestorici dužnosnika HB, i podjelu zemlje te progon Bošnjaka. Tuđman je u dogovoru s Ankarom u Washingtonu naložio gašenje Herceg Bosne, zaustavljanje hrvatsko-bošnjačkog rata i uspostavu FBiH. To je bila jedna od najbolnijih i najtežih odluka za Hrvate u BiH, a cijena toga je bio ulazak hrvatskih postrojba u zapadnu Bosnu, oslobađanje Krajine i RH. Daytonski sporazum i podjela zemlje na dva dijela je pak s hrvatske strane bio zalog za mirnu reintegraciju istočne Slavonije. Odlazak Tuđmana s političke pozornice označio je dolazak vlasti Stipe Mesića i trećesiječanjske koalicije koje su očito hrvatsko pitanje pristale prekrižiti zajedno s krajnje nesklonom međunarodnom administracijom. U tom su vremenu u BiH izmijenjeni izborni propisi, očito uz prešutni blagoslov Zagreba, a nakon toga se izbacilo legitimne predstavnike Hrvata u vlasti. Ustavne promjene koje su uslijedile 2002., a nametnula ih je međunarodna uprava, ne bi imale nikakve šanse biti provedene da u Zagrebu nije bila ista garnitura ljudi. Uz odobrenje Zagreba uništen je i sustav hrvatskog javnog informiranja, doslovno odobren upad u Hercegovačku banku…

Haaška šestorka

Povratak HDZ-a na vlast 2003. samo je na simboličkoj ravni popravio poziciju Hrvata u BiH, a u određenim dijelovima i otežao. Zagreb je imao ambiciju preuzeti nadzor nad najvećom hrvatskom strankom u BiH, a najveći grijeh bilo je potpuno ignoriranje procesa hercegbosanskoj šestorki u Haagu. Dolazak Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a i Vlade te Kolinde Grabar-Kitarović na Pantovčak iz temelja je promijenio odnos. Rezultat toga je i donošenje Deklaracije, čiji je cilj pokazati da i Hrvati u BiH, kao Srbi iz Moskve ili Bošnjaci iz Ankare, imaju zaštitnika.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari