Pratite nas

BiH

Gulag

Objavljeno

na

Ona se preziva Hea Woo. Skroz neobično ime i prezime za nas zapadnjake. Ili smo istočnjaci, oni iz »regiona«? Proživjela je pakao Sjeverne Koreje, države u kojoj cvjeta »čisti« komunizam. Još nitko kao oni nije tako razvio marksističku misao. Urodila je tisućama žrtava. Bog je ukinut. Umjesto njega treba se nakloniti kipu oca domovine Kim Il-sungu kad se prolazi kraj njega. Naši komunisti znaju dobro kako se to radi. Drug Tito još je duboko u njihovim venama.

[dropcap]P[/dropcap]okazao nam je to i, navodno, naš veleposlanik u Parizu Ivo Goldstein. Tito u vojničkoj odori, dok je bježao po šumama i gorama te ubijao koga je stigao, smiješi mu se s kamina. On od njega ne bježi. Hea Woo naprotiv itekako bježi od takvih i sličnih zločinaca. Sada na Zapadu svjedoči o onome što je proživjela. Hoćemo li je čuti?

Sve će malo poteže ići s Billom de Blasiom, novim gradonačelnikom New Yorka. Mediji u hrvatskom narodu najavili su ga kao branitelja sirotinje u gradu milijardera. Ali, je li to tako? Majka mu je Talijanka, a otac Nijemac. Nekada se prezivao Warren Wilhelm. Previše nezgodno za čovjeka koji je težio prema gore. I postao je više proleterskiji, manje opasan, de Blasio. Prihvatio se zatim komunizma, onoga tvrdoga, blizog sjevernokorejskom. Podupirao ga je diljem svijeta, prijateljevao s diktatorima kao što je Robert Mugabe. Na kraju se i oženio, uzevši afro-amerikanku Chirlane McCray. Govorili su da je spisateljica. Podupirala je homoseksualne krugove i objavila knjigu »Ja sam lezbijka«. Očito je sve bila samo teorija, za tamo neke druge, jer njih dvoje imaju dvoje djece, baš onako po zapadnjački. Ipak, uspjeli su tamo gdje treba doviknuti da su oni »politically correct«. Takve sreće nije bio, odnosno nije htio biti, Ken Cuccineli, još jedan, ali pravi, Talijan. Izgubio je izbore u državi Virginia. Da ih je dobio, ne bi ga hvalili kao de Blasia, nego bi tukli po njemu, nemilice. Komunisti i njihovi krugovi ne opraštaju. Njima je revolucionarno gibanje stalno u glavi. Kao recimo onim »omladincima« u Mostaru koje smo već spominjali. Skupi ih se prošlog tjedna 20, po njihovom računanju, na prosvjedu protiv naziva nekih ulica nazvanih, po njima, zločincima. Jedan između tih zločinaca je i bl. Kardinal Alojzije Stepinac. Žestoki neki ostarjeli omladinci, barem kako je vidjeti po slikama. Bilo bi dobro da prije nego što sljedeći put poduzmu ovakve i slične revolucionarne pothvate pročitaju što o komunizmu misli EU. Čak i mediji, s obje strane granice, izvijestiše da će komunistički zločini biti prepreka za ulazak BiH u EU. A ovi omladinci rekoše da se oni bore za dobro budućih naraštaja. Kojih, onih iz Europske unije ili onih iz Sjeverne Koreje? Nešto im se očito opasno pomiješalo u glavi. Ma, dobro, nije puno drukčije ni s onima koji u ime hrvatske države navodno istražuju komunističke zločine. Prošlih dana iskopavali su jednu masovnu grobnicu u župi Sinac. Ledina, ostatci svijeća, mjesto zločina i sjećanja na pobijene. Oni dođoše s bagerima. Zabrundaše snažni strojevi, zahvatiše i zemlju i kosti, ubaciše to na kamione, iskrcaše na groblju u Otočcu i gotovo. Oni otkopali masovnu grobnicu, ispunili dug države prema pobijenima. I nasta kletva: »Dabogda te bagerima otkopavali«. Sve se ne svidje obiteljima, rodbini, prijateljima, suseljanima… pobijenih pa počeše s prikupljanjem potpisa da se stane u kraj takvim »stručnjacima«. A oglasiše se i »stručnjaci«. Navedoše puno ustanova koje stoje iza njihova pohoda, ali ne rekoše ništa o bagerima. Njima je to prirodno. Ostali zaključuju da pokušavaju skriti što se kriti da, kad se već ne može skriti da kosti uopće postoje. I tako, oni nastoje da Gulag i dalje bude u našim dušama, kad već ne može državno-pravno, a mi nastojimo pobjeći iz toga.

gulagHea Woo nije lagano pronašla put na Zapad. Najprije je provela godine u komunističkom Gulagu. Spasila ju je vjera. Prvi put o Bogu je čula od svoje majke, prvi put kod nje vidjela križ. Naravno, ni o čemu nije smjela pričati. Muž joj je godinama kasnije pokušao najprije pobjeći u Kinu, pa onda u Južnu Koreju. Kinezi su ga vratili nazad i umro je u sjevernokorejskoj tamnici. Posjećivala ga je, kad su dopustili. Pred smrt kriomice joj je na dlanu pokazao natpis da vjeruju u Krista. Nije znala da je postao kršćaninom. Pokušala je i ona pobjeći, opet preko Kine. Uhvatili su je i slijedio je logor. Tamo se umiralo svakodnevno. Mrtve su palili i njihovim pepelom posipali prostor logora, njegove puteve. Zamišljala je kako će to biti kad drugi budu gazili po njezinom prahu, kako ona sada mora gaziti po nečijem drugom. Ali, Bog se umiješao. Osnovala je čak u logoru i malu kršćansku zajednicu. Nije podlegla nasilju svakodnevne kritike i samokritike, onako kako su to radili jugoslavenski komunisti na Golom otoku. Preživjela je sve, oslobodili su je nakon dugih godina, iako su se suci na početku smijali kad su joj određivali tamničke godine. Bila je bolesna i liječnici su joj davali nekoliko dana života. Sada svjedoči, uz Božju pomoć, rekosmo.

Po onome što je do sada stiglo do nas papa Franjo nije prošao ovakva životna iskustva. Prošao je druga, koja su ga također doveli do boljeg razumijevanja brata čovjeka kraj sebe. Danas o svemu tome svjedoči na razne načine. Nije stoga čudno što se neki počinju vraćati u Crkvu koju su davno napustili. Primijetili su da to više nije ona Crkva koja se izgubila u zamamnim stazama raspojasanog Zapada. To je ona Crkva iz Sjeverne Koreje, ona Crkva iz Hrvatske i Herceg Bosne, ona Crkva koja je spremna na mučeništvo i ljepotu svojih ideala. Ne misli se ovdje samo na katolike, nego i na kršćane općenito. Kamo sreće da su oni u Švedskoj mrvicu naklonjeniji mučeništvu, zapravo da mrvicu shvaćaju što je to. Tamo je u luteranskoj crkvi kršteno 73% djece, ali samo 2% odraslih ide redovno u crkvu. Zacijelo im u tome ne će pomoći ni njihov novi nadbiskup, odnosno nadbiskupica, Antje Jackelen. Za nju je sve metafora, čitavo Sveto pismo. Nema pakla, Marija nije Isusa začela bezgrješno. Upitno je postoji li i Bog, jer su za nju na istoj razini i Isus, i Muhamed, i Buda, i… Ali, ona je »politically correct«. Nova osoba za nova vremena. Nisam pročitao što misli o FEMA logorima u SAD-u. Donedavno su spadali u teorije zavjere, sada ih više ne kriju. Južna ih je Karolina počela itekako koristiti. Za početak u njih smješta beskućnike. Naravno, oni o tome ne mogu ništa odlučiti. Ostaju tamo dok ih se ne pusti. One koji su skrivili njihovo beskućništvo, nitko ne dira. Oni su ugledni građani. Pa su tako birali i de Blasia za gradonačelnika. Oni sebi to mogu dopustiti, baš je »in« imati za gradonačelnika komunistu, a furaš se na kapitalizam. Siromašni dijelovi New Yorka, pak, nisu tako mislili i birali.

 Iako je vrijeme za dovršiti ovaj tekst, ipak još moram spomenuti Stjepana Brajdića. Ne tako davno pokazivao mi je Maceljsko gorje. Tu su skončali povratnici s Križnog puta, njih na tisuće. Trebao je i on, ali je imao sreću. Izbjegao je bezimenu smrt i nastavio živjeti u logoru zvanom Jugoslavija. Obilježen kao domobran. Devedesetih godina prošloga stoljeća neki počeše iskopavati posijane masovne grobnice po Maclju, njih preko stotinu. Kosti iskopanih biše odložene godinama na tavan bolnice na Šalati, zaboravljene. Ali ih Brajdić nije zaboravljao. Jedan je od najzaslužnijih da su konačno pokopane i da im je podignuto dostojno spomen obilježje, čak crkvica. Razbijao je neprestano okove Gulaga, onoga izvanjskoga i onoga u nama samima. Neka mu je hvala na tome i time dovršimo ovaj tekst.

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

BiH

BiH: Uhićen vehabija s velikom zalihom oružja

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

U akciji “Nišan” uhićen je Enver Lilić (41), koji je ranije povezivan s vehabijskim pokretom, kao i Hilmo Hodžić (45), obojica iz Han Pijeska.

Tijekom ove akcije je policija pronašla veliku količinu pušaka i ostalog naoružanja, uključujući i – optičke nišane, saznaju neslužbeno Nezavisne novine nakon što je iz Policijske uprave Istočno Sarajevo potvrđeno da su u toj akciji, u kojoj su sudjelovali i pripadnici Uprave za borbu protiv terorizma i ekstremizma Ministarstva unutarnjih poslova RS, pronašli oružje i streljivo.

“U pitanju su aktivnosti na sprečavanju nelegalnog posjedovanja i prometa oružja i minsko-eksplozivnih sredstava”, precizirali su jučer u priopćenju iz Policijske uprave Istočno Sarajevo.

Policajci su jučer, tijekom pretresa kuće, pomoćnih objekata i vozila koje koristi ovaj dvojac pronašli i privremeno oduzeli veću količinu oružja, dijelova oružja i municije različitog kalibra.

“Policajci su uhitili dvije osobe i u tijeku je rad na dokumentiranju predmeta”, priopćeno je iz policije. Nezavisne neslužbeno saznaju da su nađene automatske i poluautomatske puške, radenici, ali i malokalibarske i lovačke puške i ostala oprema.

Provjerava se je i oružje bilo namijenjeno za šverc ili za druge svrhe. “S obzirom na to da je Lilić uhićen ranije i povezivan s terorizmom i selefijama, istraga je jako temeljna. Na nekoliko bitnih pitanja treba pronaći odgovore”, pojašnjava sugovornik “Nezavisnih”.

Lilić je sigurnosnim agencijama u BiH poznat odranije. Protiv njega i još 11 radikalnih islamista iz BiH je Sud BiH prije nekoliko godina potvrdio optužnicu zbog ratovanja na području Sirije i Iraka te podrške terorističkoj organizaciji Islamska država.

Iz policije je jučer priopćeno da će protiv uhapšenog dvojca biti podnesen izvještaj za ilegalnu proizvodnju i prodaju oružja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Kardinal Puljić: Bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti

Objavljeno

na

Objavio

Veliku Gospu 2018. godine vjernici dočekuju u ozračju godine izbora i političkih prijepora, prijetnji, nestabilnosti te ekonomskih iskušenja. Neizvjesnost za budućnost najčešći je razlog odlazaka ljudi iz zemlje. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić govoreći u intervjuu za Večernji list BiH poziva katolike na hrabrost, kako u svjedočenju vjerničkog života tako i u odlučnosti da se zaštiti vlastiti nacionalni identitet.


Portal Nedjelja.ba proveo je nedavno anketu o tome vole li se Hrvati dičiti svojom ljubavlju prema Blaženoj Djevici Mariji. Većina je odgovorila “da”. No, Uzoriti Oče, jesu li Hrvati “najmarijanskiji” narod?

– Takav superlativ ne bih upotrijebio, ali bih mogao potvrditi kako se kroz cijelu povijest naše Crkve u hrvatskom narodu posebno provlači jaka pobožnost Majci Božjoj. U posljednjim vremenima to se posebno očituje kroz pohađanje marijanskih svetišta i obavljanje zavjeta. Tu se zaista događaju i obraćenja i uslišanja. Ali, moramo priznati da nismo do kraja poslušali njezine riječi izrečene u Kani Gailejskoj: “Što god vam kaže, učinite!”. Nismo Božju riječ usvajali i živjeli. Uočavamo kako smo zanemarili Božju riječ, što posebno treba shvatiti nakon iskrene pobožnosti Mariji.


O Gospi su mnoge pjesme ispjevane i u čast posvećene mnoge župe, crkve i kapelice. Posvećena joj je čak 71 župa. Zašto je to tako?

– Razumljivo je da čovjek pjeva o onome što ga u srce dira i što istinski voli. Također je razumljivo da je gradio tolike crkve Gospi u čast nakon te odane pobožnosti. Barem prije nije bilo ni jedne obiteljske kuće bez Gospine slike na zidu, a vrlo često u kućama bi postojao i obiteljski oltarić pred kojim se obavljala večernja obiteljska molitva.


Često se u javnosti vode rasprave za i protiv pobačaja, a počesto zagovornici podržavaju pravo žena da donesu odluku. Mislite li da se tu radi o izboru ili pak ubojstvu?

– Bog je stvoritelj života, a čovjek je samo suradnik Božji. Tu nema izbora, nego život valja prihvatiti i poštivati. Treba jasno reći da je svaki namjerno izazvani pobačaj ubojstvo nevinog čovjeka. Propaganda za pobačaj toliko se puta služi neistinama kako bi se ozakonilo ubojstvo. Teška je hipokrizija to da osnivamo međunarodne sudove za procesuiranje nevinih žrtava, a ovdje donosimo zakone po kojima se smije ubijati nevinog, koji se ničim ne može braniti. Još je teže pitanje posljedice na psihi žene i majke koja zbog pobačaja nosi teške traume. O tome se ne smije govoriti, a osobito tisak i elektronički mediji ne usude se o tim posljedicama govoriti. To znamo mi koji imamo kontakt s tim dušama koje pate nakon učinjenog pobačaja.


Žene su počesto slabije plaćene od muških kolega, teže se zapošljavaju, nisu na vodećim pozicijama. Često se tvrdi kako i Crkva podupire takav odnos prema ženama. Je li to tako?

– Ovdje treba dobro razlikovati posao i učinak posla. Trebalo bi se plaćati prema učinku, a ne prema spolu. Zato je krivo o plaćama pristupiti kroz tu prizmu spola. Ujedno, kada je pitanje o zapošljavanju, onda treba promatrati sposobnost zaposlenog i prikladnost posla, a ne procjenjivati kroz pitanje jesam li muško ili žensko. Iz bivšeg sustava nam ostala nam je uravnilovka. Treba poštivati jednaka prava, ali također i različitost psihe, kao i fizičkih mogućnosti.

U Crkvi su učinjeni veliki pomaci i na tom području. Iskreno treba reći kako je psiha žene za neka područja prodornija od one muškaraca, pa čak izdržljivija, dok muškarci češće proračunato gledaju na svoju djelatnost. Svi ističu kako je važna jednakopravnost, a u praksi se vidi da se time samo opterećuje žena u njezinu poslanju. Potrebno je stvarati zdravu socijalu u kojoj će se izbjeći ta nejednakopravnost.


Nedavno je u Međugorju, za kojega se vezuju nepriznata ukazanja Gospe, imenovan apostolski vizitator nadbiskup Henryk Hoser. Neki tumače kako se radi o najznačajnijem događaju u toj župi u posljednja gotovo četiri desetljeća. Kako vi shvaćate ovaj događaj?

– Ovaj događaj je u slijedu prve odluke naše Biskupske konferencije o fenomenu Međugorja, koja je odlučila o potrebi asistencije prikladnog pastorala. Sada je Sveta Stolica imenovanjem nadbiskupa Hosera kao vizitatora s posebnim ovlastima upravo stavila naglasak na pastoralnu pratnju onih koji tamo dolaze i tamo se ispovijedaju i mole. Time se ne stavlja nikakav naglasak na viđenja i na poruke. To vidim kao skrb Svete Stolice za duše i njihovo spasenje.


Može li se uskoro očekivati pravorijek Svete Stolice o međugorskom fenomenu?

– Crkva se nikada ne žuri niti čini brzoplete poteze. Mislim da uskoro neće biti cjelovito prosuđivanje, nego naglasak na pastoralnu pratnju.


Ovakvo političko, sigurnosno, ali i ozračje ekonomske nestabilnosti ne ohrabruje. U nekoliko posljednjih intervjua pitao sam vas o tome, ali svejedno i ovoga puta inzistiram. Kako ohrabriti ljude na ostanak, kako promijeniti jednu nezdravu klimu i masovno uvjerenje kako je ovdje sve trulo?

– Nažalost, truleži ima. To se može ozdraviti samo moralnom obnovom. U javnost valja unijeti odgovornost. Ta moralna vertikala i odgovornost trebaju biti na svim razinama, pa će i javno mnijenje ozdraviti i politika biti humanija. Nije to slučaj samo kod nas, nego i na globalnoj razini. No, nas, naravno, boli ono što se događa na našim prostorima. Treba znati voljeti ovu zemlju i sve ljude u njoj. Jadna je država koja ne voli svoj narod. I ljudi koji se deklariraju kao vjernici moraju biti hrabriji u borbi protiv kriminala i korupcije. Ako istinski Boga mole, treba znati čovjeka vrednovati. Valja nam graditi humanije društvo, ali to treba činiti iz vlastite humanosti i moralnosti. Poremetili smo vrednote pa je nastala utrka za što više imati, trošiti i uživati. To istinski ne usrećuje čovjeka. Na poseban je način važna tema slobode i odgovornosti medija. Tužno je vidjeti da nitko ne odgovara za činjenicu što određenu stvar slaže i “zalijepi” ljude neistinama. Isto se tako i u javnom životu toliko toga nekorektnog i neistinitog izrekne i na taj se način lako širi mržnja. Time se sije nesigurnost među ljude.


Nedavno sam slušao jedno svjedočanstvo ljudi koji su otišli živjeti u inozemstvo. Sve im nedostaje odavde, samo ne – loša uprava i organizacija, nedostatak posla. Koliko smo svi pojedinačno odgovorni kao ljudi? Zašto je to tako, što radimo na osobnom planu da se stanje promijeni ili svi radije čekaju čarobni štapić ili pastira da ih povede?

– Mnogi koji su otišli vani sigurno imaju više za trošiti, ali im nedostaje društva, netko s kime mogu popričati i kavu popiti. A naše društvo ne izgrađuje pojedinac nego svi zajedno. Previše je sebičnosti i oholosti u izgradnji društva, treba više samoprijegornosti i poštenja, kao i odgovornosti, kako kod svakog ponaosob tako i kod svih zajedno!


U propovijedi je dubrovački biskup Mate Uzinić u Kupresu istaknuo kako je dijeljenje, odnosno solidarnost, najbolji način da se zaustavi egzodus ljudi. Čini se kako to vlastodršci, novopečeni gazde, ne čuju…

– Bez međusobne solidarnosti teško je premostiti ovu tužnu stvarnost. Treba shvatiti da nitko nije dovoljan sam sebi, nego trebamo jedni druge i biti upućeni jedni na druge. Dobro je papa Franjo napisao: “Zabranjeno kukanje!”. Potrebno je shvatiti kako se, napadajući i optužujući jedni druge te kukanjem nad ovom stvarnošću, stvari neće promijeniti nabolje. Stara je poslovica da zdrav bolesnoga ne razumije. Tako i u ovom društvu više kukaju baš oni koji više imaju i više troše, dok oni koji skromno žive zrače plemenitošću.

Nedavno je poglavar Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović rekao kako BiH treba biti građanska država, dok su vaša zauzimanja posve suprotna. Zašto je to tako?

– Imamo mi dobro iskustvo iz bivše države što to znači građanska država. U njoj je uvijek jači u pravu, a iako se govorilo kako smo svi jednaki, bilo je jasno da su neki jednakiji. Poštujem različito razmišljanje, ali treba biti realan: bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti.

Bošnjačke stranke masovno su visoko pozicionirale Hrvate na svoje liste, a jedan od glavnih programa, koji su čak istaknuli donošenjem neustavnog zakona, jest izbaciti hrvatske stranke iz vlasti. Kamo to vodi?

– To je, nažalost, sadašnja stvarnost do koje je došlo politiziranjem i uz pomoć međunarodnih čelnika koji ne razumiju našu zemlju u kojoj smo različiti i svi smo kao takvi u ovoj zemlji kod kuće. Zločesta politika htjela bi navedenim nastojanjem izgurati nas iz ove zemlje. Ali, sada je na nama znati biti mudri i složno raditi na zajedništvu i opstanku, ali ne duhom jednoumlja, nego duhom sloge, solidarnosti i zajedništva.


Uputili ste poziv na glasovanje za predstojeće izbore. Zašto je važno da Hrvati katolici izađu na izbore i što kao poglavar Crkve očekujete od novoizabranih vlasti?

– Samim izlaskom na izbore ostvarujemo svoje građansko pravo i dužnost. Time svjedočimo svoju stvarnost da tu jesmo i da volimo svoj opstanak na svojoj grudi. Ne gradimo budućnost iz mržnje, nego iz sloge i zauzetosti. Demokratski izbori su jedan od načina kreiranja vlasti. Boljeg, nažalost, za sada nemamo, ali nije to savršen put. Nova vlast treba opravdati povjerenje naroda i za taj se narod zauzeti. Ne smije stranka biti preča od naroda.


Sveti Otac razriješio je nedavno svećenika pedofila iz Splita. Koliko je ova pojava prisutna u Crkvi i kako s druge strane komentirate toliku “medijsku pozornost” vezanu uz ovakve događaje?

– Taj jasan i beskompromisan stav pomoći će da se u Crkvi dogodi jedna katarza, čišćenje, i da budemo vjerodostojniji u svjedočenju i naviještavanju evanđelja. Teško je reći koliko tih zala ima. Kad god čitam te negativne napise o nama u Crkvi, uvijek pomislim kako je bolje da lažu, nego da je to istina. Mene uvijek boli kada je istina, a laž neka ide njima na dušu. Ta “medijska pozornost” samo govori kolika je “ljubav” prema Crkvi, ali smatram kako se ne treba bojati tih izazova, nego ozbiljno se suočiti s tom rak-ranom među nama.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari