Pratite nas

Kultura

Gundulić u srpskom zarobljeništvu

Objavljeno

na

S prisvajanjem dubrovačke hrvatske književnosti srpska akademska elita počela je još u 19. stoljeću, a to čini i danas

Najnoviji, famozni projekt Matice srpske, Deset vekova srpske književnosti, nedavno je objavio Ivana Gundulića i njegova Osmana te  Suze sina razmetnoga koje svrstava u srpsku književnost. To je prilika da se spomenu neke nepobitne činjenice.

U 15. stoljeću o Dubrovniku (1497) njemački je hodočasnik u Svetu zemlju vitez Arnold von Harff zapisao u itineraru kako je to lijep i utvrđen grad, samostalan, nikomu podložan, zbog čega plaća tribut (danak) Turcima. Taj grad, veli vitez, leži u kraljevstvu Hrvatske („in dem koenynckrijh van Croatien“), dakle ne spominje Srbiju uopće (o tome sam pisao u knjiziHrvatski filološki zapisi, 1997). Prema tome, Dubrovnik je bio hrvatski grad i književnost nastala u njemu bila je i jest hrvatska književnost, a ne srpska! Uostalom, i Vatroslav je Jagić 1864. zapisao da „nebijaše srbsko ime u Dubrovniku nikada u običaju, što bismo mogli primjerom dokazati, a naprotivno čini se da su se hrvatskoga duže vremena spominjali, i rado ga upotrebljivali. I zbilja potpuna istovjetnost u jeziku svih najstarijih naših pjesnika, ne dopušta nam Dubrovnika ni onda odružiti od ostale hrvatske Dalmacije, ako reknemo s Vukom, da su samo čakavci Hrvati, da upravo onda pristoji to ime prije svega dubrovačkomu pjesničtvu, jerbo je posvema osnovano na čakavštini, što tako naravski biva, kano da se kći rodi od majke“ (Književnik, I, 1864).

Uvrštenje Gundulića u niz Deset vekova srpske književnosti nastavak je agresije drugim sredstvima

Danas, u 2014. godini, iznova se u Srbiji prikazuje sasvim suprotno, tj. dubrovačku književnost uvrštavaju u srpsku književnost. Tako nešto može tvrditi samo osoba koja ima jasne osvajačke pretenzije. Čudno je štoviše da se to događa u 21. stoljeću. Znalci hrvatske povijesti 19. stoljeća rekli bi da je zapravo tomu kumovao tzv. Bečki književni dogovor, uz blagoslov Bečkoga dvora u smjeru stvaranja pravno-političke terminologije kao polazišta za dogovor (1850) na kojemu je, uz ostalo, prihvaćeno da se kao zajednički književni jezik uzme najrasprostranjenije, štokavsko narječje, tzv. južno narječje jekavskoga izgovora (istočne Hercegovine, zavičajni govor Vuka Stefanovića Karadžića). Netko bi mogao, s pravom, prigovoriti da je to prohujalo vrijeme iza nas i da se mi, naraštaj 21. stoljeća, takvim odlukama danas ne bismo trebali baviti, odnosno da ih treba proglasiti ništavnim. Da, možda bi to bilo najbolje, da cjelokupna hrvatska akademska zajednica, zapravo hrvatski narod u cjelini, proglasi Bečki dogovor ništavnim i da se odrekne svih onih postavki koje su iz njega proizašle. No to će teško biti moguće, jer na „jezikoslovnoj baštini hrvatskih vukovaca“ mnogi su, danas živući, hrvatski jezikoslovci izgradili znanstvenu karijeru i oni se ne mogu odreći nečega što im je u toj karijeri pomoglo. Unatoč tomu, ako bismo htjeli ostati dosljedni samima sebi, onda bi svaki pojedini intelektualac, počev od učitelja u osnovnoj školi, profesora u gimnaziji, na sveučilištu, akademika i svi ostali izobraženi Hrvati morali shvatiti da je Bečki dogovor bio podmetanje bečke politike onoga doba, politike koja je htjela Srbiju odvući od ruskoga utjecaja i priključiti je habsburškome upravnome prostoru. U tome je poslu važnu ulogu odigrao Slovenac Bartolomej (Jernej) Kopitar.

Doista je neutemeljena današnja tvrdnja da su dubrovački pisci srpski pisci! To nisu nikada bili niti će biti. Ako to ne znaju neki srpski akademičari i ostali njima slični, onda nisu prosvijećeni i na njih se ne treba obazirati, a to će kad-tad morati razabrati i mlađe generacije u Srbiji.

Da je bilo sličnih posezanja za dubrovačkim piscima od srpske strane, tj. da su ih Srbi svojatali još u 19. stoljeću, svjedoči tekst objavljen u zagrebačkome Viencu davne 1898. (XXX, br. 10, str. 158-159) pod naslovom: Da li su Gundulić i ostali Dalmatini srpski pjesnici? Potpisani autor članka, dr. J. Turić, veli: „Odgovaramo, da nisu!“ I odmah  nastavlja: „Pozivati se ne ćemo na historiju, ako i jest jasno dokazano, da su dalmatinski pjesnici zvali svoj jezikhrvatskim, da im je isto značilo i ime slovinsko, da su se ćutili isto sa čakavcima i kajkavcima iz današnje Banovine. Nisu oni Srbi za to, što se nisu sami smatrali Srbima, nego zato što ih sami današnji Srbi ne će da priznadu kao svoje. I to upravo oni Srbi, koji najviše svojataju Gundulića, Kačića itd. najveći su protivnici toga, da bi ti pjesnici bili srpski pjesnici. Evo kako! Duh divnih Gundulićevih pjesmotvora onaj je isti, što ga današnji srpski patriote nazivlju porugljivim imenima: ježuvanski [isusovački, op. A. J.], rimski, latinski, reakcionarski, mračnjački, protislovjenski, potisrpski itd. Srpski patriote nastoje svagdje, svakom zgodom i svakim sredstvom da narod, što ga oni smatraju srpskim, sačuvaju od toga duha. Kako će oni onda dopustiti, da se njihov narod obrazuje dalmatinskim pjesnicima, kada bi se tim upravo na njihovu odnarodio? A koji se narod kojim pjesnikom obrazuje, toga je naroda i pjesnik, jer ga taj narod ozbiljno smatra svojim, a ne zove ga svojim samo ‘usprkos’ drugomu komu. Ta dr. Kam. Subotić ne može nikako velepjesni ‘Suze sina razmetnoga’ smatrati pjesmom svoga naroda, kada on sve pjesme, svu liriku, koja od prilike istim duhom diše, drži nenaravnom, proglašava pretvaranjem. Čitajmo pjesnike današnje hrvatske i pjesnike prošlih vjekova, pazimo na duh, pak ćemo vidjeti, da su to pjesnici jednoga duha, jednoga čuvstva, jedne misli, jednoga naroda“ – hrvatskoga.

Ovdje svakako treba još spomenuti Kukuljevićevu obranu hrvatske književnosti od srpskoga svojatanja. On je, naime, u pismu Jozefu Šafariku od 29. lipnja 1854, iz Zagreba, uz ostalo, pisao: „Čim govorim o našoj književnosti, mislim hervatsku književnost kojom se mi u svakom smislu ponositi možemo prem da ju od niekog vremena Serblji sebi vindicirati [prisvojiti] žele. Mi smo u tom sad već podpunoma osviedočeni a ufamo se da će se doskora svi Slaveni osviedočiti, da onaj jezik u kom su u staro doba pisali osim Dalmatinah Dubrovčani, Hercegovci i Bošnjaci, biaše jezik hervatski i to ikavski. Tako piše na primier, najstarii pjesnik dubrovački Šiško Menčetić (1450–1510) kojega piesme ovieh danah ovamo dobismo, upravo čakavski. Njega sliediše u jeziku mahom razlikami svi skoro piesnici XV. vieka od Daržića, Gjore i Marina počamši sve do Mažibradića i Zlatarića, koji upravo kaza da piše hervatski. Neznamo dakle kakvim obrazom mogu pisati novii serbski književnici, kao osobito Subotić i Medaković (…). Ovo Vam pišem visokopoštovani Gospodine samo radi toga da nam se i od strane Čeha itd. nečini i nadalje krivica i sramota kao da smo mi Hervati naprama Serbljima u svakom smislu kukavice. Istina je, da mi u novie vrieme zatajismo sami sebe i naše ime zanemarismo poprimivši ime ilirsko ali to učinismo jedino radi sloge i radi bratimskog zajedničkog napredka; ali kad Serblji o toj blagorodnoj sverhi nećedu da znadu, a to onda neka puštaju da svaki prosto ide svojom stazom k obćenitoj sverhi pa neka nas neturaju iz one staze koju su naši predji velikimi duševnimi i fizičnimi silami osvojili i posieli.“ (Citat iz pisma tiskana u Croatica et Slavica Iadertina, 3, Zadar, 2007.)

Iz predočenih rečenica razabire se da je i u prošlosti, od pojedinih Srba, bilo književnih pretenzija – želje za prisvajanjem hrvatskih dubrovačkih pisca srpskoj književnosti, isto kao što to čine i danas u Beogradu, a najnovije izdanje petog kola Deset vekova srpske književnosti to bjelodano pokazuje. Je li tome i takvim pretenzijama „kriv“ Bečki dogovor (1850) ili pak današnji ISO-639-3 kôd hbs (hrvatski, bosanski, srpski) makrojezika, trebaju tek nova istraživanja pokazati. Spomenuti beogradski izdavački projekt želi takvim prisvajanjem poništiti naslov edicije današnje HAZU, koja je od 1869. (tada JAZU) počela sa serijom izdavanja knjiga Stari hrvatski pisci u kojoj su objavljeni, gotovo, svi važni dubrovački pisci i među njima Ivan Gundulić 1877.

Uopće, ideja koja je vodila srpske izdavače i pokretače niza Deset vekova srpske književnosti osuđena je na neuspjeh i osudu svih objektivnih i znanstvenih čimbenika u svijetu. Možda na taj način u Beogradu žele pokazati da će ono što nisu uspjeli u ratu devedesetih godina 20. stoljeća postići na terenu osvajačkom taktikom u Hrvatskoj, sada ostvariti izdavačkom kompenzacijom na književnome polju. Držim da su i tu unaprijed izgubili rat!

[ad id=”40551″]

Alojz Jembrih

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Predstavljena knjiga dr. sc. Jurja Batelje ‘Žrtve obavijene šutnjom – svjedočanstva patnika s Križnog puta’

Objavljeno

na

Objavio

Predstavljanje nove knjige dr. sc. Jurja Batelje „Žrtve obavijene šutnjom – svjedočanstva patnika s Križnog puta“ održano je u četvrtak, 28. svibnja u Dvorani Sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu. Knjigu su predstavili recenzent dr. sc. Josip Jurčević i autor, a predstavljanju je nazočio i sisački biskup Vlado Košić koji je napisao predgovor.

Ova knjiga donosi svjedočanstva petnaestorice sudionika Križnoga puta, najvećim djelom civila, zatim vojnika i dva svećenika, koji su preživjeli Blajburšku tragediju te prenosi tegobna iskustva koja su prikrivali pred vlastitim roditeljima, znancima, bračnim drugom i vlastitom djecom jer su se bojali da ako se za njih sazna, represivni komunistički režim će ih podvrgnuti novim mukama.

Obraćajući se okupljenima Jurčević je dao širi povijesni kontekst događaja te rekao kako ova svjedočanstva različitih ljudi i iskustava donosi priliku čitatelju da prepozna stvarnu veličinu te tragedije i zastrašujuće razmjere represivnosti i osmišljenosti komunističkog zločinačkog sustava. „Sasvim je jasno da je taj zločin na Bleiburgu i Križnom putu počinjen planirano i s vrlo jasnim ciljem.

Također, sasvim je jasno da se taj zločin pripremao kroz cijeli Drugi svjetski rat, kao i da se dolaskom komunista na vlast dogodila diktatura proletarijata te da je njihov cilj bio prekid doticaja s dotadašnjom tradicijom i nasljeđem. To vrijeme bio je početak zločinačkog komunističkog svijeta i oni su veoma dobro znali da bi taj svijet mogao opstati, mora počivati na neograničenom nasilju, a da bi dugoročno osigurali svoju vlast morali su iskorijeniti svu baštinu prije komunizma koja je njima bila neprihvatljiva.

Kada u Hrvatskoj i drugim komunističkim zemljama slušamo o ovim zločinima često čujemo teze da je to bio refleks osvete, a da tome nije tako možete čitati u ovoj knjizi i vidjeti u tragičnosti sudbina ovih običnih ljudi. Može se jako dobro vidjeti zapravo da je riječ o organiziranom zločinačkom sustavu kojem je za cilj bio uništiti institucije i ljude, nositelje stare tradicionalne hrvatske baštine“, rekao je Jurčević.

Progovorivši kako je knjiga nastala Jurčević je istaknuo kako je za nju zapravo zaslužan bl. Alojzije Stepinac jer je autor dok je prikupljao svjedočanstva o njegovoj svetosti, zapisao i ova. „Ova svjedočanstva iznimno su vrijedna jer do srži upotpunjuju određene istražene spoznaje. Na toj temeljnoj razini svjedoče o mučeništvu i žrtvi, ne samo Alojzija Stepinca koji im je bio glavna meta, već i onih malih običnih ljudi“.

U nastavku, detalje o nastanku knjige iznio je i mons. Batelja istaknuvši kako su materijali za nju prikupljeni u desetogodišnjem razdoblju do 1997. do 2007. godine. „Dok sam obilazio hrvatske krajeve u traganju za činjenicama koje osvjetljavaju život te posmrtni glas svetosti i mučeništva blaženoga Alojzija Stepinca, susretao sam ljude koji su mi iz vlastite pobude, u povjerenju, ispripovjedili tajnu svog života koju su desetljećima skrivali i pred članovima obitelji i pred javnošću.

Pomno sam zabilježio svako svjedočanstvo i gotovo svaki sugovornik je svoje svjedočanstvo potpisao i osjetio sam kako je duboka sudbina i patnja potresla njihove duše. Neki od njih, nakon prvog susreta i stečenog povjerenja, došli bi u Dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu, gdje sam vršio službu rektora, i bez prisluškivanja bilo koga mogao sam u miru saslušati i zabilježiti njihova stradanja. Bilo je to za njih svojevrsno vidanje nezaliječenih rana. Svi su oni danas mrtvi, ali njihova riječ daje ovoj knjizi vjerodostojnost, a ona njima pravo javnosti. Štoviše, i aktualnost jer živimo u vremenu kad se neupokojene žrtve nastoji obaviti još većom šutnjom“.

Batelja je poručio i kako ova svjedočanstva žele sačuvati spomen na stradanja koja ne bi bilo moguće podnijeti bez kršćanskog poimanja života i smrti, odnosno čovjekova uporišta u Bogu Stvoritelju i sudcu živih i mrtvih. Štoviše, vjera je jedini kriterij koji nam omogućuje razumjeti zašto su ovi stradalnici s ohrabrenjem susretali svećenike, a neki u zatvoru u Lepoglavi potajice promatrali u šetnji nevino osuđenog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i bili okrijepljeni već samom spoznajom njegove blizine. Poneki su sretni dohvaćali komadićak hostije, sv. Pričesti, kao oni u logoru u Staroj Gradiški gdje im je mrvica hostije bila velika kao sunce. Potvrdilo se općeljudsko iskustvo svjetskih gulaga u kojima su logoraši samo iz vjere i molitve uspjeli preživjeti. Osim toga, ova svjedočanstva žele čitatelju pružiti točnu informaciju o počinjenom zlu nad stradalnicima Križnoga puta i žrtvama koje su oni podnijeli ljubeći istinu, pravdu i poštenje. To je glavna poruka ove knjige i razlog da sam je kao svećenik pripremio i objavio“, zaključio je autor.

Na kraju okupljenima se obratio i biskup Košić upozorivši kako su u našoj domovini ovi strašni zločini još uvijek nekažnjeni i nastoji ih se prekriti šutnjom i zaboravom. „Nažalost, sve se čini da se javnost ne upozna s istinitim događajima velike naše nacionalne tragedije, najvećeg povijesnog stradanja hrvatskoga naroda koje se dogodilo neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata. Što je možda još gore vlast slavi te iste zločince te i dalje trpimo laži o svemu što se dogodilo.

Recimo, aktualna sisačka vlast slavi 5. svibnja kao dan oslobođenja Siska, a činjenica je da su toga dana ti ‘osloboditelji’ iz sisačke bolnice odveli u mjesto Crnac 114 ranjenika, tamo su ih ubili bez suda i bacili u Savu. Naš sisački kateheta i svećenik Petar Žagmeštar nestao je bez traga nakon dolaska ‘osloboditelja’, a učinio nikom nikada nije ništa loše. Zar je to stvar koju treba slaviti“, zapitao se biskup te je zahvalio mons. Batelji što proučavajući život i djelo našeg svetog Blaženika, pronalazi istinu i, što je još važnije, tu istinu iznosi na svjetlo dana te je podastire katoličkom čitateljstvu i cijeloj hrvatskoj i svjetskoj javnosti. (Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Pobjednička vojska Hrvata, temelj je hrvatske države

Objavljeno

na

Objavio

U susret obljetnici🇭🇷

Dana Gospodnjeg
28/05/1991
postroji se:

VOJSKA HRVATA

Bolno je imala krštenje,
dok se krvlju pisala sloboda,
u borbi za Hrvatsko rođenje,
za život hrvatskoga roda!

Srcem udari na zmaja
i pusti hrabrost da je vodi,
satkana iz svakoga kraja,
iz krvavih čizama se radi!

Pobjednička vojska Hrvata,
temelj je hrvatske države,
i stub Domovinskog rata
u danima ponosa i slave.

Sad na grobu hrvatskog vojnika
Hrvatska svoju povijest piše,
da nije bilo hrabrih bojovnika
ni Hrvata ne bi bilo više!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Damir Krstičević: Hrvatski narod može biti ponosan na našu sjajnu Hrvatsku vojsku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari