Pratite nas

Kultura

Gundulić u srpskom zarobljeništvu

Objavljeno

na

S prisvajanjem dubrovačke hrvatske književnosti srpska akademska elita počela je još u 19. stoljeću, a to čini i danas

Najnoviji, famozni projekt Matice srpske, Deset vekova srpske književnosti, nedavno je objavio Ivana Gundulića i njegova Osmana te  Suze sina razmetnoga koje svrstava u srpsku književnost. To je prilika da se spomenu neke nepobitne činjenice.

U 15. stoljeću o Dubrovniku (1497) njemački je hodočasnik u Svetu zemlju vitez Arnold von Harff zapisao u itineraru kako je to lijep i utvrđen grad, samostalan, nikomu podložan, zbog čega plaća tribut (danak) Turcima. Taj grad, veli vitez, leži u kraljevstvu Hrvatske („in dem koenynckrijh van Croatien“), dakle ne spominje Srbiju uopće (o tome sam pisao u knjiziHrvatski filološki zapisi, 1997). Prema tome, Dubrovnik je bio hrvatski grad i književnost nastala u njemu bila je i jest hrvatska književnost, a ne srpska! Uostalom, i Vatroslav je Jagić 1864. zapisao da „nebijaše srbsko ime u Dubrovniku nikada u običaju, što bismo mogli primjerom dokazati, a naprotivno čini se da su se hrvatskoga duže vremena spominjali, i rado ga upotrebljivali. I zbilja potpuna istovjetnost u jeziku svih najstarijih naših pjesnika, ne dopušta nam Dubrovnika ni onda odružiti od ostale hrvatske Dalmacije, ako reknemo s Vukom, da su samo čakavci Hrvati, da upravo onda pristoji to ime prije svega dubrovačkomu pjesničtvu, jerbo je posvema osnovano na čakavštini, što tako naravski biva, kano da se kći rodi od majke“ (Književnik, I, 1864).

Uvrštenje Gundulića u niz Deset vekova srpske književnosti nastavak je agresije drugim sredstvima

Danas, u 2014. godini, iznova se u Srbiji prikazuje sasvim suprotno, tj. dubrovačku književnost uvrštavaju u srpsku književnost. Tako nešto može tvrditi samo osoba koja ima jasne osvajačke pretenzije. Čudno je štoviše da se to događa u 21. stoljeću. Znalci hrvatske povijesti 19. stoljeća rekli bi da je zapravo tomu kumovao tzv. Bečki književni dogovor, uz blagoslov Bečkoga dvora u smjeru stvaranja pravno-političke terminologije kao polazišta za dogovor (1850) na kojemu je, uz ostalo, prihvaćeno da se kao zajednički književni jezik uzme najrasprostranjenije, štokavsko narječje, tzv. južno narječje jekavskoga izgovora (istočne Hercegovine, zavičajni govor Vuka Stefanovića Karadžića). Netko bi mogao, s pravom, prigovoriti da je to prohujalo vrijeme iza nas i da se mi, naraštaj 21. stoljeća, takvim odlukama danas ne bismo trebali baviti, odnosno da ih treba proglasiti ništavnim. Da, možda bi to bilo najbolje, da cjelokupna hrvatska akademska zajednica, zapravo hrvatski narod u cjelini, proglasi Bečki dogovor ništavnim i da se odrekne svih onih postavki koje su iz njega proizašle. No to će teško biti moguće, jer na „jezikoslovnoj baštini hrvatskih vukovaca“ mnogi su, danas živući, hrvatski jezikoslovci izgradili znanstvenu karijeru i oni se ne mogu odreći nečega što im je u toj karijeri pomoglo. Unatoč tomu, ako bismo htjeli ostati dosljedni samima sebi, onda bi svaki pojedini intelektualac, počev od učitelja u osnovnoj školi, profesora u gimnaziji, na sveučilištu, akademika i svi ostali izobraženi Hrvati morali shvatiti da je Bečki dogovor bio podmetanje bečke politike onoga doba, politike koja je htjela Srbiju odvući od ruskoga utjecaja i priključiti je habsburškome upravnome prostoru. U tome je poslu važnu ulogu odigrao Slovenac Bartolomej (Jernej) Kopitar.

Doista je neutemeljena današnja tvrdnja da su dubrovački pisci srpski pisci! To nisu nikada bili niti će biti. Ako to ne znaju neki srpski akademičari i ostali njima slični, onda nisu prosvijećeni i na njih se ne treba obazirati, a to će kad-tad morati razabrati i mlađe generacije u Srbiji.

Da je bilo sličnih posezanja za dubrovačkim piscima od srpske strane, tj. da su ih Srbi svojatali još u 19. stoljeću, svjedoči tekst objavljen u zagrebačkome Viencu davne 1898. (XXX, br. 10, str. 158-159) pod naslovom: Da li su Gundulić i ostali Dalmatini srpski pjesnici? Potpisani autor članka, dr. J. Turić, veli: „Odgovaramo, da nisu!“ I odmah  nastavlja: „Pozivati se ne ćemo na historiju, ako i jest jasno dokazano, da su dalmatinski pjesnici zvali svoj jezikhrvatskim, da im je isto značilo i ime slovinsko, da su se ćutili isto sa čakavcima i kajkavcima iz današnje Banovine. Nisu oni Srbi za to, što se nisu sami smatrali Srbima, nego zato što ih sami današnji Srbi ne će da priznadu kao svoje. I to upravo oni Srbi, koji najviše svojataju Gundulića, Kačića itd. najveći su protivnici toga, da bi ti pjesnici bili srpski pjesnici. Evo kako! Duh divnih Gundulićevih pjesmotvora onaj je isti, što ga današnji srpski patriote nazivlju porugljivim imenima: ježuvanski [isusovački, op. A. J.], rimski, latinski, reakcionarski, mračnjački, protislovjenski, potisrpski itd. Srpski patriote nastoje svagdje, svakom zgodom i svakim sredstvom da narod, što ga oni smatraju srpskim, sačuvaju od toga duha. Kako će oni onda dopustiti, da se njihov narod obrazuje dalmatinskim pjesnicima, kada bi se tim upravo na njihovu odnarodio? A koji se narod kojim pjesnikom obrazuje, toga je naroda i pjesnik, jer ga taj narod ozbiljno smatra svojim, a ne zove ga svojim samo ‘usprkos’ drugomu komu. Ta dr. Kam. Subotić ne može nikako velepjesni ‘Suze sina razmetnoga’ smatrati pjesmom svoga naroda, kada on sve pjesme, svu liriku, koja od prilike istim duhom diše, drži nenaravnom, proglašava pretvaranjem. Čitajmo pjesnike današnje hrvatske i pjesnike prošlih vjekova, pazimo na duh, pak ćemo vidjeti, da su to pjesnici jednoga duha, jednoga čuvstva, jedne misli, jednoga naroda“ – hrvatskoga.

Ovdje svakako treba još spomenuti Kukuljevićevu obranu hrvatske književnosti od srpskoga svojatanja. On je, naime, u pismu Jozefu Šafariku od 29. lipnja 1854, iz Zagreba, uz ostalo, pisao: „Čim govorim o našoj književnosti, mislim hervatsku književnost kojom se mi u svakom smislu ponositi možemo prem da ju od niekog vremena Serblji sebi vindicirati [prisvojiti] žele. Mi smo u tom sad već podpunoma osviedočeni a ufamo se da će se doskora svi Slaveni osviedočiti, da onaj jezik u kom su u staro doba pisali osim Dalmatinah Dubrovčani, Hercegovci i Bošnjaci, biaše jezik hervatski i to ikavski. Tako piše na primier, najstarii pjesnik dubrovački Šiško Menčetić (1450–1510) kojega piesme ovieh danah ovamo dobismo, upravo čakavski. Njega sliediše u jeziku mahom razlikami svi skoro piesnici XV. vieka od Daržića, Gjore i Marina počamši sve do Mažibradića i Zlatarića, koji upravo kaza da piše hervatski. Neznamo dakle kakvim obrazom mogu pisati novii serbski književnici, kao osobito Subotić i Medaković (…). Ovo Vam pišem visokopoštovani Gospodine samo radi toga da nam se i od strane Čeha itd. nečini i nadalje krivica i sramota kao da smo mi Hervati naprama Serbljima u svakom smislu kukavice. Istina je, da mi u novie vrieme zatajismo sami sebe i naše ime zanemarismo poprimivši ime ilirsko ali to učinismo jedino radi sloge i radi bratimskog zajedničkog napredka; ali kad Serblji o toj blagorodnoj sverhi nećedu da znadu, a to onda neka puštaju da svaki prosto ide svojom stazom k obćenitoj sverhi pa neka nas neturaju iz one staze koju su naši predji velikimi duševnimi i fizičnimi silami osvojili i posieli.“ (Citat iz pisma tiskana u Croatica et Slavica Iadertina, 3, Zadar, 2007.)

Iz predočenih rečenica razabire se da je i u prošlosti, od pojedinih Srba, bilo književnih pretenzija – želje za prisvajanjem hrvatskih dubrovačkih pisca srpskoj književnosti, isto kao što to čine i danas u Beogradu, a najnovije izdanje petog kola Deset vekova srpske književnosti to bjelodano pokazuje. Je li tome i takvim pretenzijama „kriv“ Bečki dogovor (1850) ili pak današnji ISO-639-3 kôd hbs (hrvatski, bosanski, srpski) makrojezika, trebaju tek nova istraživanja pokazati. Spomenuti beogradski izdavački projekt želi takvim prisvajanjem poništiti naslov edicije današnje HAZU, koja je od 1869. (tada JAZU) počela sa serijom izdavanja knjiga Stari hrvatski pisci u kojoj su objavljeni, gotovo, svi važni dubrovački pisci i među njima Ivan Gundulić 1877.

Uopće, ideja koja je vodila srpske izdavače i pokretače niza Deset vekova srpske književnosti osuđena je na neuspjeh i osudu svih objektivnih i znanstvenih čimbenika u svijetu. Možda na taj način u Beogradu žele pokazati da će ono što nisu uspjeli u ratu devedesetih godina 20. stoljeća postići na terenu osvajačkom taktikom u Hrvatskoj, sada ostvariti izdavačkom kompenzacijom na književnome polju. Držim da su i tu unaprijed izgubili rat!

[ad id=”40551″]

Alojz Jembrih

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Književna besmrtnost Pavla Pavličića

Objavljeno

na

Objavio

Akademik Pavao Pavličić u srca hrvatskih ljubitelja književnosti ulazi od malih nogu te se moja generacija ljudi sada u poznim 40-tim, na neki način i odgajala uz djela književnog “Mozarta s Dunava” , čija olovka piše i piše i nikako da stane. Napisao je 101, a objavio sto književnih djela, što je i više nego dovoljan opus za ozbiljnija istraživanja. Ovo je samo jedan mali kratki zapis o čovjeku naših dana, koji je prešao granice velikih književnih stvaratelja i koji je već odavno ušao u hrvatsku književnu besmrtnost.

U aktualnom književnom trenutku u Republici Hrvatskoj najveću pozornost plijeni rad jednoga umirovljenika.  Neki će reći kako njegov rad više liči na rad čovjeka u najbpljim godinama te da mu   umirovljenički status uopće ne odgovara niti priliči, a niti je argumentiran. Čak štoviše, akademik Pavao Pavličić u svom osmom životnom desetljeću stvara  svoja najbolja književna  djela, pa ne čudi da se nakladnička kuća, kojoj pripada, zagrebački Mozaik, ovih dana odlučuje tiskati i drugo izdanje knjige “Bakrene sove”, a čije je prvo izdanje tiskano i objavljeno prije samo nekoliko mjeseci.

Akademik Pavao Pavličić u srca hrvatskih ljubitelja književnosti ulazi od malih nogu te se moja generacija ljudi sada u poznim 40-tim, na neki način i odgajala uz djela književnog “Mozarta s Dunava” , čija olovka piše i piše i nikako da stane. Napisao je 101, a objavio sto književnih djela, što je i više nego dovoljan opus za ozbiljnija istraživanja. Zato se nakladnička kuća “Mozaik” vjerojatno i odlučila djela izdavati izabrana djela. Nakon prvoga kola, evo i drugoga, a kojega je složila i priredila književnica Julijana Matanović. Vidi se da to nije bio samo urednički posao, nego posao pun ljubavi prema dragom čovjeku, književniku, profesoru, pa sada, eto, i suprugu. Kad se uz znanje i rad ugradi i ljubav, onda zasigurno djelo dobiva na posebnoj kvaliteti i sadržajnosti te emociji.

Tijekom predstavljanja drugoga kola izabranih djela Pavla Pavličića, profesorica Matanović se složila kako se radilo o teškom izboru. Dakako, nije lako izabrati pet najboljih od 100 izuzetno dobrih knjiga, ali za znalca svojega posla kakva je profesorica Matanović, posao se  mogao uspješno i završtiti. Posebno iz razloga što je urednica i strasna čitateljica Pavličićeve književnosti, a koja je u drugom kolu sastavljena od isključivo lektirnih naslova. Drugo kolo izabranih djela Pavla Pavličića urednice Julijane Matanović., sastoji se iz sljedećih djela: “Nevidljivo pismo (1993.), “Škola pisanja”(1994.), “Diksilend” (1995.),  memoarski zapisi “Šapudl”(1995.) i “Kruh i mast”(1996.) te “Devet spomenika” (2006.).

Gostujući u današnjem “Dobro jutro, Hrvatska” književnik Pavličić je potvrdio našu tezu o njemu kao neumornom radniku na “Njivi Gospodnjoj”, kazavši kako jednako kao i do sada nastavlja produktivno pisati. Njegova književna duša rađa nove ideje, pa kaže kako želi napraviti jednu knjigu o popularnim popijevkama i njihovim tekstovima, za koje se čak i ne zna  tko im je autor a svi ih pjevamo.

Ovo je samo jedan mali kratki zapis o čovjeku naših dana, koji je prešao granice velikih književnih stvaratelja i koji je već odavno ušao u hrvatsku književnu besmrtnost.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

KRVAVA TROBOJNICA

Objavljeno

na

Objavio

Velimir Velo Raspudić: “Nema ništa teže nego izgubiti voljenu osobu u ratu! Ali nekako se ne mogu oteti dojmu da je možda najteže izgubiti brata. Ovu pjesmu posvećujem svima koji su osjetili takvu bol.”

KRVAVA TROBOJNICA

“Davno je to bilo”: kažu!
“Tko se još i sjeća rata”?
Ne bi tako govorili,
da su izgubili brata!

I sad mojoj staroj majci
bistra suza lice mije.
Čekala ga ona dugo!
Vratio se nikad nije!

Često njoj u san svrati,
pa se tužna jutrom budi.
Za svog sina Boga moli .
Ne proklinje, niti sudi!

Tužan otac i sad gleda
niz poljanu u daljine.
Kao da mu čitam misli:
“Vrati mi se mili sine”!

Ali on se vratit neće,
to mi kaže suza s lica.
Njega crna zemlja krije
i krvava trobojnica!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari