Pratite nas

Kultura

Gundulić u srpskom zarobljeništvu

Objavljeno

na

S prisvajanjem dubrovačke hrvatske književnosti srpska akademska elita počela je još u 19. stoljeću, a to čini i danas

Najnoviji, famozni projekt Matice srpske, Deset vekova srpske književnosti, nedavno je objavio Ivana Gundulića i njegova Osmana te  Suze sina razmetnoga koje svrstava u srpsku književnost. To je prilika da se spomenu neke nepobitne činjenice.

U 15. stoljeću o Dubrovniku (1497) njemački je hodočasnik u Svetu zemlju vitez Arnold von Harff zapisao u itineraru kako je to lijep i utvrđen grad, samostalan, nikomu podložan, zbog čega plaća tribut (danak) Turcima. Taj grad, veli vitez, leži u kraljevstvu Hrvatske („in dem koenynckrijh van Croatien“), dakle ne spominje Srbiju uopće (o tome sam pisao u knjiziHrvatski filološki zapisi, 1997). Prema tome, Dubrovnik je bio hrvatski grad i književnost nastala u njemu bila je i jest hrvatska književnost, a ne srpska! Uostalom, i Vatroslav je Jagić 1864. zapisao da „nebijaše srbsko ime u Dubrovniku nikada u običaju, što bismo mogli primjerom dokazati, a naprotivno čini se da su se hrvatskoga duže vremena spominjali, i rado ga upotrebljivali. I zbilja potpuna istovjetnost u jeziku svih najstarijih naših pjesnika, ne dopušta nam Dubrovnika ni onda odružiti od ostale hrvatske Dalmacije, ako reknemo s Vukom, da su samo čakavci Hrvati, da upravo onda pristoji to ime prije svega dubrovačkomu pjesničtvu, jerbo je posvema osnovano na čakavštini, što tako naravski biva, kano da se kći rodi od majke“ (Književnik, I, 1864).

Uvrštenje Gundulića u niz Deset vekova srpske književnosti nastavak je agresije drugim sredstvima

Danas, u 2014. godini, iznova se u Srbiji prikazuje sasvim suprotno, tj. dubrovačku književnost uvrštavaju u srpsku književnost. Tako nešto može tvrditi samo osoba koja ima jasne osvajačke pretenzije. Čudno je štoviše da se to događa u 21. stoljeću. Znalci hrvatske povijesti 19. stoljeća rekli bi da je zapravo tomu kumovao tzv. Bečki književni dogovor, uz blagoslov Bečkoga dvora u smjeru stvaranja pravno-političke terminologije kao polazišta za dogovor (1850) na kojemu je, uz ostalo, prihvaćeno da se kao zajednički književni jezik uzme najrasprostranjenije, štokavsko narječje, tzv. južno narječje jekavskoga izgovora (istočne Hercegovine, zavičajni govor Vuka Stefanovića Karadžića). Netko bi mogao, s pravom, prigovoriti da je to prohujalo vrijeme iza nas i da se mi, naraštaj 21. stoljeća, takvim odlukama danas ne bismo trebali baviti, odnosno da ih treba proglasiti ništavnim. Da, možda bi to bilo najbolje, da cjelokupna hrvatska akademska zajednica, zapravo hrvatski narod u cjelini, proglasi Bečki dogovor ništavnim i da se odrekne svih onih postavki koje su iz njega proizašle. No to će teško biti moguće, jer na „jezikoslovnoj baštini hrvatskih vukovaca“ mnogi su, danas živući, hrvatski jezikoslovci izgradili znanstvenu karijeru i oni se ne mogu odreći nečega što im je u toj karijeri pomoglo. Unatoč tomu, ako bismo htjeli ostati dosljedni samima sebi, onda bi svaki pojedini intelektualac, počev od učitelja u osnovnoj školi, profesora u gimnaziji, na sveučilištu, akademika i svi ostali izobraženi Hrvati morali shvatiti da je Bečki dogovor bio podmetanje bečke politike onoga doba, politike koja je htjela Srbiju odvući od ruskoga utjecaja i priključiti je habsburškome upravnome prostoru. U tome je poslu važnu ulogu odigrao Slovenac Bartolomej (Jernej) Kopitar.

Doista je neutemeljena današnja tvrdnja da su dubrovački pisci srpski pisci! To nisu nikada bili niti će biti. Ako to ne znaju neki srpski akademičari i ostali njima slični, onda nisu prosvijećeni i na njih se ne treba obazirati, a to će kad-tad morati razabrati i mlađe generacije u Srbiji.

Da je bilo sličnih posezanja za dubrovačkim piscima od srpske strane, tj. da su ih Srbi svojatali još u 19. stoljeću, svjedoči tekst objavljen u zagrebačkome Viencu davne 1898. (XXX, br. 10, str. 158-159) pod naslovom: Da li su Gundulić i ostali Dalmatini srpski pjesnici? Potpisani autor članka, dr. J. Turić, veli: „Odgovaramo, da nisu!“ I odmah  nastavlja: „Pozivati se ne ćemo na historiju, ako i jest jasno dokazano, da su dalmatinski pjesnici zvali svoj jezikhrvatskim, da im je isto značilo i ime slovinsko, da su se ćutili isto sa čakavcima i kajkavcima iz današnje Banovine. Nisu oni Srbi za to, što se nisu sami smatrali Srbima, nego zato što ih sami današnji Srbi ne će da priznadu kao svoje. I to upravo oni Srbi, koji najviše svojataju Gundulića, Kačića itd. najveći su protivnici toga, da bi ti pjesnici bili srpski pjesnici. Evo kako! Duh divnih Gundulićevih pjesmotvora onaj je isti, što ga današnji srpski patriote nazivlju porugljivim imenima: ježuvanski [isusovački, op. A. J.], rimski, latinski, reakcionarski, mračnjački, protislovjenski, potisrpski itd. Srpski patriote nastoje svagdje, svakom zgodom i svakim sredstvom da narod, što ga oni smatraju srpskim, sačuvaju od toga duha. Kako će oni onda dopustiti, da se njihov narod obrazuje dalmatinskim pjesnicima, kada bi se tim upravo na njihovu odnarodio? A koji se narod kojim pjesnikom obrazuje, toga je naroda i pjesnik, jer ga taj narod ozbiljno smatra svojim, a ne zove ga svojim samo ‘usprkos’ drugomu komu. Ta dr. Kam. Subotić ne može nikako velepjesni ‘Suze sina razmetnoga’ smatrati pjesmom svoga naroda, kada on sve pjesme, svu liriku, koja od prilike istim duhom diše, drži nenaravnom, proglašava pretvaranjem. Čitajmo pjesnike današnje hrvatske i pjesnike prošlih vjekova, pazimo na duh, pak ćemo vidjeti, da su to pjesnici jednoga duha, jednoga čuvstva, jedne misli, jednoga naroda“ – hrvatskoga.

Ovdje svakako treba još spomenuti Kukuljevićevu obranu hrvatske književnosti od srpskoga svojatanja. On je, naime, u pismu Jozefu Šafariku od 29. lipnja 1854, iz Zagreba, uz ostalo, pisao: „Čim govorim o našoj književnosti, mislim hervatsku književnost kojom se mi u svakom smislu ponositi možemo prem da ju od niekog vremena Serblji sebi vindicirati [prisvojiti] žele. Mi smo u tom sad već podpunoma osviedočeni a ufamo se da će se doskora svi Slaveni osviedočiti, da onaj jezik u kom su u staro doba pisali osim Dalmatinah Dubrovčani, Hercegovci i Bošnjaci, biaše jezik hervatski i to ikavski. Tako piše na primier, najstarii pjesnik dubrovački Šiško Menčetić (1450–1510) kojega piesme ovieh danah ovamo dobismo, upravo čakavski. Njega sliediše u jeziku mahom razlikami svi skoro piesnici XV. vieka od Daržića, Gjore i Marina počamši sve do Mažibradića i Zlatarića, koji upravo kaza da piše hervatski. Neznamo dakle kakvim obrazom mogu pisati novii serbski književnici, kao osobito Subotić i Medaković (…). Ovo Vam pišem visokopoštovani Gospodine samo radi toga da nam se i od strane Čeha itd. nečini i nadalje krivica i sramota kao da smo mi Hervati naprama Serbljima u svakom smislu kukavice. Istina je, da mi u novie vrieme zatajismo sami sebe i naše ime zanemarismo poprimivši ime ilirsko ali to učinismo jedino radi sloge i radi bratimskog zajedničkog napredka; ali kad Serblji o toj blagorodnoj sverhi nećedu da znadu, a to onda neka puštaju da svaki prosto ide svojom stazom k obćenitoj sverhi pa neka nas neturaju iz one staze koju su naši predji velikimi duševnimi i fizičnimi silami osvojili i posieli.“ (Citat iz pisma tiskana u Croatica et Slavica Iadertina, 3, Zadar, 2007.)

Iz predočenih rečenica razabire se da je i u prošlosti, od pojedinih Srba, bilo književnih pretenzija – želje za prisvajanjem hrvatskih dubrovačkih pisca srpskoj književnosti, isto kao što to čine i danas u Beogradu, a najnovije izdanje petog kola Deset vekova srpske književnosti to bjelodano pokazuje. Je li tome i takvim pretenzijama „kriv“ Bečki dogovor (1850) ili pak današnji ISO-639-3 kôd hbs (hrvatski, bosanski, srpski) makrojezika, trebaju tek nova istraživanja pokazati. Spomenuti beogradski izdavački projekt želi takvim prisvajanjem poništiti naslov edicije današnje HAZU, koja je od 1869. (tada JAZU) počela sa serijom izdavanja knjiga Stari hrvatski pisci u kojoj su objavljeni, gotovo, svi važni dubrovački pisci i među njima Ivan Gundulić 1877.

Uopće, ideja koja je vodila srpske izdavače i pokretače niza Deset vekova srpske književnosti osuđena je na neuspjeh i osudu svih objektivnih i znanstvenih čimbenika u svijetu. Možda na taj način u Beogradu žele pokazati da će ono što nisu uspjeli u ratu devedesetih godina 20. stoljeća postići na terenu osvajačkom taktikom u Hrvatskoj, sada ostvariti izdavačkom kompenzacijom na književnome polju. Držim da su i tu unaprijed izgubili rat!

[ad id=”40551″]

Alojz Jembrih

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Raseli se zemlja Hercegova i zato je teška pjesma ova

Objavljeno

na

Objavio

O tuđini pričati vam priče
nemam volje, ne mogu i neću,
gdje god nisi misliš da je bolje,
neka svatko traži svoju sreću!

Mladi idu a stari se čude,
poslije svakog rata tako bude,
raseli se zemlja Hercegova
i zato je teška pjesma ova.

Nije lako svoj dom ostaviti
u tuđini uvijek stranac biti,
svake noći sanjat iste snove,
staru majku kroz suze što zove!

Starog oca na pragu što čeka
sina da se vrati iz daleka
i moli ga da ne ide više,
svoj život kamenom da piše.

Želje su jedno a stvarnost je drugo
nikako te otjerati tugo,
opet si se kod nas doselila
i suzama oči napunila…

Mnoge majke djecu ispratiše,
mnoge neće dočekat ih više,
sa očevim dijele istu muku
zadnji puta spružiše im ruku!

Pa se pitam što skrivišmo Bogu
i nikako shvatiti ne mogu,
zašto Hrvat uvijek račun plaća
a račun uvijek mu se vraća?!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Predstavljene knjige “General Praljak” i “Thompson – pjesmom za Hrvatsku” u Sisku

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Predstavljanje knjige „Thompson – pjesmom za Hrvatsku“ autora akademika Josipa Pečarića i knjige „General Praljak“ autora dr. sc. Miroslava Međimorca i akad. Pečarića, održano je u četvrtak 14. prosinca u sisačkom Velikom Kaptolu.

Knjige su predstavili sisački biskup Vlado Košić, g. Marko Ljubić te autori. U prepunoj dvorani predstavljanju su nazočili i brojni Siščani, Petrinjci i Sunjani te suborci generala Praljka.

Na početku je sve okupljene pozdravio biskup Košić ističući kako je upravo biti spreman branit svoj dom poveznica između Marka Perkovića Thompsona i generala Slobodana Praljka. „Hrvatska vlast i ona lijeva i ona desna, izigrala je naše branitelje i oni se ne osjećaju sigurno u domovini koju su krvlju stvorili.

Naši ljudi su se borili, branili svoj dom i zemlju, a što bi mi sad trebali? Tu krv popljuvati samo zato što nekome smetaju oni i njihov pozdrav ‘za dom spremni’, zato što im uistinu smeta naša država i sloboda? Da njih nije bilo, ne bi bilo ni tih naših čelnika koji jedan dan kažu jedno, a drugi dan već popljuju svoju riječ.

Kao što je Krleža rekao: ‘išli budu v Beč i tam budu svoju popluvali reč’. Tako su i predsjednica i premijer već drugi dan popljuvali svoju riječ kako je presuda Haškog suda neprihvatljiva, jer je nepravedna i ne temelji se na povijesnim činjenicama. Ako je ona nepravedna, pa kako su onda mogli reći drugi dan da je prihvaćaju, doista se pitam? Naša predsjednica bila je prije nekoliko dana u UN-u.

Mogla je tamo reći da općenito prihvaćamo taj sud jer smo ga i tražili, ali ovu zadnju presudu ne možemo prihvatiti jer je nepravedna, da želimo reviziju te presude i da ove nesposobne suce želimo zamijeniti. U konačnici napraviti drugi ‘ad hoc’ sud koji će vidjeti što se dogodilo s činjenicama. Što sudac iz Južnoafričke Republike ili Kine može znati o situaciji kod nas?

Sve su to rezultati nebrige prema hrvatskim braniteljima, temeljima ove zemlje koja se neodgovorno vodi. Ja se nadam da će to sada biti, kao što kaže Ivan Miklenić, jedan novi početak, da će se nešto prelomiti jer će izići na vidjelo jesi ili nisi za svoju zemlju“, rekao je biskup te dodao kako je Praljkov čin krik upućen vlastima, prije svega našim vođama koji nemaju kičme te se ponašaju podanički i služinski.

Publicist Marko Ljubić upozorio je kako je u tijeku hibridni rat koji prijeti da Hrvatima oduzme identitet. „Ako sagnute glave dopustimo da se pljuje po našim očevima, djedovima, braniteljima, Thompsonu, Slobodanu Praljku, onda se trebamo pitati što mi ostavljamo generacijama koje dolaze. Mi smo jako povlaštena generacija, bez obzira koliko trpimo, jer imamo mogućnost da se neke stvari još uvijek poprave i da završimo ono što smo devedesetih godina započeli. Zato smo i dužni braniti Thomspona, ali ne radi se tu o obrani njegovog imena ili prava da on negdje pjeva. Radi se o dubokim identitetskim simbolima.

Mi ne možemo dopustiti da nam se sad pod formom bilo čega što se u prošlosti događalo kriminaliziraju sami temelji države, a Čavoglave i ‘za dom spremni’ to upravo jesu. Osobno me ne zanima što je u povijesti taj pozdrav značio. Za mene sve priče počinju i završavaju s 1991. godinom i junaštvom hrvatskih branitelja koji su tada s tim poklikom i krunicom oko vrata, čistog srca išli u obranu svog doma. Moramo se počet ponašat kao svoji na svome, kao ljudi koji ne rade nikome zlo, koji znaju misliti svojom glavom i mogu postići ono što žele“, rekao je Ljubić zaključivši kako je to i poruka ovih dviju knjiga.

Autor dr. sc. Miroslav Međimorec rekao je da je knjiga „General Praljak“ neka vrsta leksikona za razumijevanje osobe i života Slobodana Praljka, nastala iz vjere da će se on 29. studenoga vratiti i više ne će trebati objašnjavati činjenice i dokazivati istinu. „Zajednički zločinački pothvat podvala je i manipulacija svjetskih moćnika koji su pod svaku cijenu htjeli osuditi vrh Hrvata u BiH za zločine koje nisu zapovjedili, nisu za njih znali niti su ih mogli spriječiti. Prihvatiti takvu osudu bilo je neizdrživo za čovjeka takvih visokih etičkih vrijednosti kao što je bio general Slobodan Praljak.

Šutnja i nebriga je ono što su sve vlasti do sada činile po pitanju šestorke iz BiH. Država je imala mnogo načina da pomogne i Praljku i šestorki, ali ta pomoć je izostala. Posljedica toga je da je šestorka ostala visjeti u zraku na milost i nemilost Hrvatske i BiH. Dok ih je Hrvatska ignorirala, Bosna i Hercegovina je željela da dobiju čim veću kaznu, a rezultate te politike vidimo danas“, upozorio je Međimorec te se još u nastavku prisjetio ratnih dana u Sunji gdje je Praljak i postao generalom, ali i njihovog zadnjeg razgovora telefonom, tek nekoliko dana prije presude.

Na kraju okupljenima se obratio i akad. Pečarić zahvalivši biskupu na organizaciji promocije te pogovoru koji je napisao za knjigu o Praljku. Pečarić je istaknuo i kako je ovo prva promocija proširenog izdanja ove knjige. „Očekivali smo, Miroslav i ja, da će ovo drugo izdanje izaći kad naš prijatelj Slodoban Praljak izađe iz zatvora. Umjesto toga on je otišao u legendu, a njegove riječi pamtit će mnoge generacije Hrvata. U ovoj knjizi naći će te moj tekst ‘Ubiše mi prijatelja’.

Doista, u njegovom slučaju se radi o ubojstvu pa sam te suce nazvao ubojicama. Možda sam bio nepravedan jer je tih ubojica bilo više, a posebno treba naglasiti da ih ima mnogo u Hrvatskoj. Velika je simbolika što danas promoviramo knjige o Marku i Slobodanu.

Kroz sve ovo vrijeme, posebno unazad 20 godina, oni su obojica na različite načine progonjeni od onih koji mrze i našu državu i narod“, ustvrdio je akad. Pečarić zaključivši predstavljanje riječima generala Praljka: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu“.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari