Pratite nas

Kultura

Gundulić u srpskom zarobljeništvu

Objavljeno

na

S prisvajanjem dubrovačke hrvatske književnosti srpska akademska elita počela je još u 19. stoljeću, a to čini i danas

Najnoviji, famozni projekt Matice srpske, Deset vekova srpske književnosti, nedavno je objavio Ivana Gundulića i njegova Osmana te  Suze sina razmetnoga koje svrstava u srpsku književnost. To je prilika da se spomenu neke nepobitne činjenice.

U 15. stoljeću o Dubrovniku (1497) njemački je hodočasnik u Svetu zemlju vitez Arnold von Harff zapisao u itineraru kako je to lijep i utvrđen grad, samostalan, nikomu podložan, zbog čega plaća tribut (danak) Turcima. Taj grad, veli vitez, leži u kraljevstvu Hrvatske („in dem koenynckrijh van Croatien“), dakle ne spominje Srbiju uopće (o tome sam pisao u knjiziHrvatski filološki zapisi, 1997). Prema tome, Dubrovnik je bio hrvatski grad i književnost nastala u njemu bila je i jest hrvatska književnost, a ne srpska! Uostalom, i Vatroslav je Jagić 1864. zapisao da „nebijaše srbsko ime u Dubrovniku nikada u običaju, što bismo mogli primjerom dokazati, a naprotivno čini se da su se hrvatskoga duže vremena spominjali, i rado ga upotrebljivali. I zbilja potpuna istovjetnost u jeziku svih najstarijih naših pjesnika, ne dopušta nam Dubrovnika ni onda odružiti od ostale hrvatske Dalmacije, ako reknemo s Vukom, da su samo čakavci Hrvati, da upravo onda pristoji to ime prije svega dubrovačkomu pjesničtvu, jerbo je posvema osnovano na čakavštini, što tako naravski biva, kano da se kći rodi od majke“ (Književnik, I, 1864).

Uvrštenje Gundulića u niz Deset vekova srpske književnosti nastavak je agresije drugim sredstvima

Danas, u 2014. godini, iznova se u Srbiji prikazuje sasvim suprotno, tj. dubrovačku književnost uvrštavaju u srpsku književnost. Tako nešto može tvrditi samo osoba koja ima jasne osvajačke pretenzije. Čudno je štoviše da se to događa u 21. stoljeću. Znalci hrvatske povijesti 19. stoljeća rekli bi da je zapravo tomu kumovao tzv. Bečki književni dogovor, uz blagoslov Bečkoga dvora u smjeru stvaranja pravno-političke terminologije kao polazišta za dogovor (1850) na kojemu je, uz ostalo, prihvaćeno da se kao zajednički književni jezik uzme najrasprostranjenije, štokavsko narječje, tzv. južno narječje jekavskoga izgovora (istočne Hercegovine, zavičajni govor Vuka Stefanovića Karadžića). Netko bi mogao, s pravom, prigovoriti da je to prohujalo vrijeme iza nas i da se mi, naraštaj 21. stoljeća, takvim odlukama danas ne bismo trebali baviti, odnosno da ih treba proglasiti ništavnim. Da, možda bi to bilo najbolje, da cjelokupna hrvatska akademska zajednica, zapravo hrvatski narod u cjelini, proglasi Bečki dogovor ništavnim i da se odrekne svih onih postavki koje su iz njega proizašle. No to će teško biti moguće, jer na „jezikoslovnoj baštini hrvatskih vukovaca“ mnogi su, danas živući, hrvatski jezikoslovci izgradili znanstvenu karijeru i oni se ne mogu odreći nečega što im je u toj karijeri pomoglo. Unatoč tomu, ako bismo htjeli ostati dosljedni samima sebi, onda bi svaki pojedini intelektualac, počev od učitelja u osnovnoj školi, profesora u gimnaziji, na sveučilištu, akademika i svi ostali izobraženi Hrvati morali shvatiti da je Bečki dogovor bio podmetanje bečke politike onoga doba, politike koja je htjela Srbiju odvući od ruskoga utjecaja i priključiti je habsburškome upravnome prostoru. U tome je poslu važnu ulogu odigrao Slovenac Bartolomej (Jernej) Kopitar.

Doista je neutemeljena današnja tvrdnja da su dubrovački pisci srpski pisci! To nisu nikada bili niti će biti. Ako to ne znaju neki srpski akademičari i ostali njima slični, onda nisu prosvijećeni i na njih se ne treba obazirati, a to će kad-tad morati razabrati i mlađe generacije u Srbiji.

Da je bilo sličnih posezanja za dubrovačkim piscima od srpske strane, tj. da su ih Srbi svojatali još u 19. stoljeću, svjedoči tekst objavljen u zagrebačkome Viencu davne 1898. (XXX, br. 10, str. 158-159) pod naslovom: Da li su Gundulić i ostali Dalmatini srpski pjesnici? Potpisani autor članka, dr. J. Turić, veli: „Odgovaramo, da nisu!“ I odmah  nastavlja: „Pozivati se ne ćemo na historiju, ako i jest jasno dokazano, da su dalmatinski pjesnici zvali svoj jezikhrvatskim, da im je isto značilo i ime slovinsko, da su se ćutili isto sa čakavcima i kajkavcima iz današnje Banovine. Nisu oni Srbi za to, što se nisu sami smatrali Srbima, nego zato što ih sami današnji Srbi ne će da priznadu kao svoje. I to upravo oni Srbi, koji najviše svojataju Gundulića, Kačića itd. najveći su protivnici toga, da bi ti pjesnici bili srpski pjesnici. Evo kako! Duh divnih Gundulićevih pjesmotvora onaj je isti, što ga današnji srpski patriote nazivlju porugljivim imenima: ježuvanski [isusovački, op. A. J.], rimski, latinski, reakcionarski, mračnjački, protislovjenski, potisrpski itd. Srpski patriote nastoje svagdje, svakom zgodom i svakim sredstvom da narod, što ga oni smatraju srpskim, sačuvaju od toga duha. Kako će oni onda dopustiti, da se njihov narod obrazuje dalmatinskim pjesnicima, kada bi se tim upravo na njihovu odnarodio? A koji se narod kojim pjesnikom obrazuje, toga je naroda i pjesnik, jer ga taj narod ozbiljno smatra svojim, a ne zove ga svojim samo ‘usprkos’ drugomu komu. Ta dr. Kam. Subotić ne može nikako velepjesni ‘Suze sina razmetnoga’ smatrati pjesmom svoga naroda, kada on sve pjesme, svu liriku, koja od prilike istim duhom diše, drži nenaravnom, proglašava pretvaranjem. Čitajmo pjesnike današnje hrvatske i pjesnike prošlih vjekova, pazimo na duh, pak ćemo vidjeti, da su to pjesnici jednoga duha, jednoga čuvstva, jedne misli, jednoga naroda“ – hrvatskoga.

Ovdje svakako treba još spomenuti Kukuljevićevu obranu hrvatske književnosti od srpskoga svojatanja. On je, naime, u pismu Jozefu Šafariku od 29. lipnja 1854, iz Zagreba, uz ostalo, pisao: „Čim govorim o našoj književnosti, mislim hervatsku književnost kojom se mi u svakom smislu ponositi možemo prem da ju od niekog vremena Serblji sebi vindicirati [prisvojiti] žele. Mi smo u tom sad već podpunoma osviedočeni a ufamo se da će se doskora svi Slaveni osviedočiti, da onaj jezik u kom su u staro doba pisali osim Dalmatinah Dubrovčani, Hercegovci i Bošnjaci, biaše jezik hervatski i to ikavski. Tako piše na primier, najstarii pjesnik dubrovački Šiško Menčetić (1450–1510) kojega piesme ovieh danah ovamo dobismo, upravo čakavski. Njega sliediše u jeziku mahom razlikami svi skoro piesnici XV. vieka od Daržića, Gjore i Marina počamši sve do Mažibradića i Zlatarića, koji upravo kaza da piše hervatski. Neznamo dakle kakvim obrazom mogu pisati novii serbski književnici, kao osobito Subotić i Medaković (…). Ovo Vam pišem visokopoštovani Gospodine samo radi toga da nam se i od strane Čeha itd. nečini i nadalje krivica i sramota kao da smo mi Hervati naprama Serbljima u svakom smislu kukavice. Istina je, da mi u novie vrieme zatajismo sami sebe i naše ime zanemarismo poprimivši ime ilirsko ali to učinismo jedino radi sloge i radi bratimskog zajedničkog napredka; ali kad Serblji o toj blagorodnoj sverhi nećedu da znadu, a to onda neka puštaju da svaki prosto ide svojom stazom k obćenitoj sverhi pa neka nas neturaju iz one staze koju su naši predji velikimi duševnimi i fizičnimi silami osvojili i posieli.“ (Citat iz pisma tiskana u Croatica et Slavica Iadertina, 3, Zadar, 2007.)

Iz predočenih rečenica razabire se da je i u prošlosti, od pojedinih Srba, bilo književnih pretenzija – želje za prisvajanjem hrvatskih dubrovačkih pisca srpskoj književnosti, isto kao što to čine i danas u Beogradu, a najnovije izdanje petog kola Deset vekova srpske književnosti to bjelodano pokazuje. Je li tome i takvim pretenzijama „kriv“ Bečki dogovor (1850) ili pak današnji ISO-639-3 kôd hbs (hrvatski, bosanski, srpski) makrojezika, trebaju tek nova istraživanja pokazati. Spomenuti beogradski izdavački projekt želi takvim prisvajanjem poništiti naslov edicije današnje HAZU, koja je od 1869. (tada JAZU) počela sa serijom izdavanja knjiga Stari hrvatski pisci u kojoj su objavljeni, gotovo, svi važni dubrovački pisci i među njima Ivan Gundulić 1877.

Uopće, ideja koja je vodila srpske izdavače i pokretače niza Deset vekova srpske književnosti osuđena je na neuspjeh i osudu svih objektivnih i znanstvenih čimbenika u svijetu. Možda na taj način u Beogradu žele pokazati da će ono što nisu uspjeli u ratu devedesetih godina 20. stoljeća postići na terenu osvajačkom taktikom u Hrvatskoj, sada ostvariti izdavačkom kompenzacijom na književnome polju. Držim da su i tu unaprijed izgubili rat!

[ad id=”40551″]

Alojz Jembrih

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Današnja mlađarija gledana starinskim očima!

Objavljeno

na

Objavio

hercegovina
Foto: Perica Biško

Današnja mlađarija
gledana starinskim očima!

Bože sačuvaj

Faljen Isus moj narode mali,
di smo ono zadnji puta stali
čini mi se da je bilo ovo,
kada kineš reci “MISUSOVO”!

Kad zapivaš prst u uvo stavi,
kućetinu na tri sprata pravi,
i neka se susjed malo stidi,
njegova se od naše ne vidi!

A makinja nek plovi ko lađa,
malo veća a i malo mlađa,
za to mora odrišit se kesa,
al kupit će ćaća Mercedesa!

Mora malo i podignut s banke
a i tamo veze su mu jake,
manji kredit podići se mora,
kupit slabo ,ne bi bila fora!

Od kad mater ženi sina brale
svadbene se proširiše sale,
nove prave one stare ruše
mora zovnut bar iljadu duše!

Tu ti sala nesmi bit mala,
nemoj otić da ne kažeš fala
mada i to desiti se znade,
Ercegovac pošteno je čeljade!

A u kući di no žive stari
vatrenika više se ne vari,
ni to nije više rađa laka,
lakše je pomust iz tetrapaka!

A šta ćeš, tako vrime gazi,
mlađarija na njive ne slazi,
ni u jesen, kamol u srid lita,
a svako malo za ćevapa pita!

Prije mladost kopala kanale
a danas gonjaju signale,
čim na vrata, eto ti ga vraže
za wifi svi lozinku traže!

Nema više oni lipi stvari
sa’ momak curu priko veze bari,
nema više lale moja mila
da po selim skupljaju se sila .

Nit matere više dicu biju,
niti oće a niti li smiju,
ne pije se lozovača ljuta
sada viski baca pored puta!

Danas mladost nikoga ne šljivi!
Noćni život ona sada živi
i ne da se nikom zajebavat,
čeljad ustaje a oni iđu spavat!

I još ovo, Bože oslobodi,
raspale gaćetine sad su u modi,
kad od plaće isčanča o’ ćaće
ode kupit te raspale gaće.

A bez tetovaže nema niko više,
išaralo se ko da roman piše,
nakvom varbom navarbalo kosu
a minđuše nose i u nosu!

Bože sačuvaj, današnje mladosti,
prije bi ti ćaća polomijo kosti,
fratar bi te navistijo s oltara,
ka’ bi ti iz džepa ispala cigara!

Nema se više spokoja ni mir,
od kad nesta ovaca i pastira,
nitko više za staro ne mari
sad nas šišaju samo političari!

A o njima ću rano moja ljuta
napisati nešto neki drugi puta!
Živjeli!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

HERCEGOVINA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

U Petrinji predstavljena knjiga Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“

Objavljeno

na

Objavio

U sklopu Dana sjećanja u Hrvatskom domu je predstavljena knjiga Rasudbe hrvatske državnosti autora Marka Ljubića.  Uz autora su o knjizi govorili Nenad Piskač te akademik Josip Pečarić.

Akademik Josip Pečarić je u više navrata citirao knjigu i njezin sadržaj, a njegovo izlaganje donosimo u nastavku:

Dopustite mi da vas na početku sve lijepo pozdravim i zahvalim autoru g. Marku Ljubiću i organizatorima ovog predstavljanja što su mi omogućili govoriti na večerašnjem predstavljanju knjige RASUDBE HRVATSKE DRŽAVNOSTI.

Na koricama svoje knjige g. Ljubić je izdvojio, uz sjajne komentare biskupa Košića i prof. dr. sc. Matka Marušića, i moje riječi:

“Kolumnist Marko Ljubić u svojim tekstovima, ali i u javnim nastupima, na jedinstveni način pokazuje kako se politološka znanost može koristiti u objašnjavanju hrvatske zbilje, uočavanju bitnih u odnosu na umjetno i manipulativno ponuđene nebitne dvojbe i probleme.  On zna tu zbilju predočiti širokom krugu čitatelja na način koji je svima razumljiv i blizak. S druge strane kako su te raščlambe doista sveobuhvatne i precizne, uvijek sam se pitao zašto on nije savjetnik bilo Predsjednice RH bilo u Vladi RH. Njegovi tekstovi i analize čine radost i ohrabrenje njegovim čitateljima, mnogim državotvornim Hrvatima, pa je nedvojbeno Ljubić jedan od najpopularnijih hrvatskih kolumnista”.

Zapravo odgovor na pitanje zašto Ljubić nije savjetnik ili Predsjednice ili u Vladi posredno je dao, vjerojatno će vas iznenaditi koga ću citirati, Zlatko Dalić:

“Ono što je jako važno i bitno, po meni, možda čak važnije i od samoga srebra – jest ono što se događalo nakon SP-a. I tijekom SP-a, ali pogotovo nakon prvenstva. Da je cijela Hrvatska živjela kao jedno, da je zajedništvo koje su pokrenuli igrači preraslo u cijelu državu. Ne bih rekao da je to bila “revolucija”, prije bih upotrijebio izraz “događanje naroda” ili “zajedništvo”… Počelo se živjeti skupa, osobito su mladi osjetili pripadnost koja se u međuvremenu bila izgubila. Odnosno, bio se izgubio identitet… Malo-pomalo, u proteklih 15-ak godina netko je sustavno zatomio sve što je bilo hrvatsko (podcrtao JP), i dođu 22 dečka i u mjesec dana sve to ponište! Svojim zajedništvom, svojom borbom, ljubavlju…”, dodao je.

https://kamenjar.com/zlatko-dalic-netko-je-sustavno-zatomio-sve-sto-je-bilo-hrvatsko-i-dodu-22-decka-i-u-mjesec-dana-sve-to-poniste/

Da, danas su i na vlasti i u oporbi i u glavnim medijima upravo oni koji su učinili sve da bi se, kako kaže Dalić, ZATOMILO SVE ŠTO JE BILO HRVATSKO. A takvi sigurno ne žele Ljubića koji svojim radom djeluje potpuno suprotno tome.

A kako su Dalić, Modrić i ostali Vatreni i sami doživjeli kako vlast pokušava zatomiti sve što je hrvatsko možemo vidjeti u jučerašnjem Hrvatskom tjedniku u kome Ivica Marijačić piše:

Plenković je) veliki uspjeh hrvatskih nogometaša na Svjetskome nogometnome prvenstvu u Rusiji htio iskoristiti za stjecanje političkih bodova. Naime, spektakularnu masovnu proslavu u Zagrebu, na dan povratka iz Rusije htio je odrediti vlastitim protokolom u sklopu kojega je bila i zamisao da osobno primi toga dana u Banskim  dvorima nogometaše, ali i da pod svaku cijenu spriječi nastup Marka Perkovića Thompsona na središnjem zagrebačkom trgu jer se plašio da Thompson ne zapjeva, kako je govorio, !Za dom spremni“. Dakle, premijerova ideja bila je da u 16 sati toga dana priredi prijam za nogometaše, ali budući da je iz protokola izbacio Thompsona, nogometaši su izrijekom odbili ići premijeru. Kad su čuli da je iz protokola izbacio Marka Perkovića Thompsona, zatražili su od pilota da vozi prema Splitu. Kako bi se spriječio veliki skandal, nogometašima je poslana informacija da će Thompsonu biti dopušteno otpjevati jednu pjesmu !Geni kameni“. Tada hrvatska nogometna reprezentacija u zrakoplovu odlučuje da se ipak leti za Zagreb, ali i dalje ne vjeruju Plenkoviću. Štoviše, uvjereni su da on laže i da ne će dopustiti nastup M. Perkoviću Thompsonu nastup te, kako bi doskočili njegovoj mogućoj prijevari, pozivaju popularnoga glazbenika da dođe u zračnu luku i ondje im se pridruži u autobusu, što se konačno i dogodilo na užas ljevičarskih jugosrpskih medija u Hrvatskoj i samoga Plenkovića. Plenkoviću je preostalo da spasi što se dade spasiti i da ne ostane usamljen i ponižen u Banskim dvorima. Nakon što mu je postalo jasno da ga nogometaši ignoriraju, otišao je i bio sam u Gradskoj kavani, blizu, ali ipak izvan slavlja hrvatskoga naroda i nogometaša na trgu. Bila je to bijeda jednoga dužnosnika, posve otuđenoga i prezrenoga od vlastitoga naroda.

No taj poraz s dočeka nogometaša očito nije pokolebao Andreja Plenkovića u borbi protiv „ekstremizma“. I u danima poslije, nastavio je svoju bazičnu misiju „čišćenja“ HDZ-a i nacije od strašnih grijeha kao što su nacionalizam, patriotizam.

A kad nu je propalo profitiranje na račun velikog uspjeha Vatrenih, Plenković nalazi način kako druge optužiti za nekakvo profitiranje povodom zakazanog prosvjeda u Vukovaru. O tome danas piše naš poznati kolumnist Marcel Holjevac:

Naravno, politizacija od koje strahuju Plenković i njegov trbuhozborac i tumač misli Jandroković zapravo je mogućnost da se skup pretvori u prosvjed protiv Vlade ili, nedajbože, Plenkovića osobno. Tu se naročito istaknuo Plenkovićev dežurni poltron, Jandroković, ali i ministrica Žalac.

No prosvjed zapravo i jest protiv Plenkovića osobno, samo što Plenković to ne može dokazati. Ali zna. I zato se služi vrlo prljavim metodama difamacije i pokušajima, preko svojih poltrona, prikazivanja Penave i vukovarskih branitelja u što gorem svjetlu: I Jandroković i Kuščević i Žalac, kao i sam Plenković, sad govore da “neki žele profitirati na žrtvi Vukovara”, a Jandroković je čak otišao u neukusu dotle da je rekao, ”svima koji žele profitirati na žrtvi i stradanju Vukovara poručujem da to nije dobro, to je vrlo ružno i to mogu činiti samo loši ljudi”.

Stigmatizacija branitelja

Jasno je da samo loši ljudi stigmatiziraju cijele populacije, to su radili i Staljin i Hitler i Slobini komunisti. Kad kaže ”Bit će tu nekih aktera koji će pokušati izvući za sebe možda neke političke bodove. Bit će tu i onih koji će možda željeti ugroziti vladajuću većinu u Hrvatskom saboru i pokušati srušiti vladu, ali još jednom ponavljam da oni koji pokušavaju profitirati na žrtvi Vukovara – zaista zaslužuju svaku osudu”, Jandroković zapravo govori protiv prava na prosvjed.

(…)

Žalac je pak dotakla dno izjavom: „Meni je osobno najgore od svega u cijeloj toj priči što se predviđa da zapjeva naš pjevač Thompson koristeći žrtvu Vukovara“, na što joj je Thompsonov management odvalio zvonku šamarčinu podsjetivši je da je ministrica, a ne baba vračara. Da je to i istina, a Thompson je potvrdio da nije, na koji način bi Thompson koristio žrtvu Vukovara time što bi pjevao na prosvjednom skupu kojim se traži kažnjavanje onih koji su Vukovar i ubili?

https://narod.hr/hrvatska/marcel-holjevac-strah-i-prijezir-u-banskim-dvorima-ili-zasto-plenkovic-zazire-od-svog-naroda

Čitajući Ljubićevu knjigu moći ćete vidjeti sve to o čemu govori Zlatko Dalić i Holjevac u Ljubićevim politološkim analizama, tj. moći ćete sami otkriti kako se politološka znanost može koristiti u objašnjavanju hrvatske zbilje, tj. zašto su te moje riječi i izdvojene na koricama ove knjige. A posebno i ono Dalićevo o “zajedništvu”, jer nitko u Hrvatskoj ne piše toliko o tome kao Ljubić. Danas vidimo koliko vlast (i oporba) pokazuje i prezir prema narodu opstruirajući više od 800,000 potpisa za referendum. A Ljubić uporno dokazuje kako ni te inicijative nisu dovoljne da bi i hrvatski narod stao uz bok drugim narodima svijeta kod kojih su prilikom izbora svi oni jednaki. Hrvati izvan Hrvatske su i dalje neravnopravni! A vlasti pokazuju da su im jedino važni takvi izbori koji će omogućiti da i dalje vladaju ne vodeći računa o željama hrvatskih ljudi. Pri tome pod hrvatskim ljudima mislim i na sve one brojne Srbe u RH koji su bili za Hrvatsku i od kojih su se mnogi borili za nju, a vlastima oni nisu zanimljivi već samo pupavčevi Srbi koji sprovode velikosrpsku politiku diktiranu iz Beograda. Zato nitko od njih neće upitati Pupovca je li on fašist kada je podržavao fašističku srpsku agresiju na Hrvatsku. Zbog dr. Šretera je uzalud i prozivan u Saboru, sjetimo se i njegove zločinačke laži tijekom Domovinskog rata o pokrštavanju 11000 srpske djece. A branitelji ga prozivaju i ovih dana. Uzalud uz ovakvu vlast, zar ne?

Ali uvjeren sam da će vam sam autor o tome mnogo više i mnogo bolje govoriti od mene.

Zapravo, Ljubićevu knjigu doživljavam, kako sam naglasio na predstavljanjima u Zagrebu i Tisnom, kao udžbenik iz koga studenti (i ne samo oni) mogu mnogo više naučiti od onoga što uče na fakultetima na kojima imamo razne joviće, jakovine, markovine  i slične.

Prvo poglavlje ovog udžbenika je:

HRVATSKA DRŽAVNOST IZMEĐU NACIONALNOG IDENTITETA I DRUŠTVENIH PODJELA 

Ljubićeva osnova misao vezana uz 9 studija u ovom poglavlju je:

Državna politika mora stvoriti pretpostavke ujedinjenja hrvatskog naroda na poziciji pobjednika, a ne na uspomeni na žrtvu komemoriranu tijekom nekoliko prigodnih dana. Istinu o našim ključnim događajima mora pisati pobjednički narod, a ne poraženi zločinac.

A sam naslov prve studije puno govori:

Temeljni razdor: Hrvatski suverenizam ili neojugoslavenski regionalizam

I tako redom imamo poglavlja:

NEGATORI HRVATSKE DRŽAVNOSTI s 9 studija;

ILUZIJA HRVATSKE DRŽAVNOSTI S POLITIČKIM SRPSTVOM sa 6 studija;

KOST U GRLU – HRVATI BOSNE I HERCEGOVINE sa 7 studija; i

POLITIČKA KULTURA I KULTURA DRŽAVNOSTI s 8 studija, a završna studija je Kako Hrvatsku izvesti na staze nacionalnoga uspjeha?

Završit ću ovo izlaganje s riječima autora koje je sam izdvojio iz ovog posljednjeg poglavlja:

U svim fazama razvitka svake, baš svake državnosti, izborni sustav i zakonodavstvo ključni su instrumenti upravljanja razvitkom državnoga poretka. Nema važnijega od toga, niti postoji alternativa. Drugim riječima, dok je na snazi trenutni ustavni i pravni poredak države, baš nitko ni pod kakvim okolnostima ne može ostvariti stabilnost društva i države, niti može postići svrhu te stabilnosti – razvoj svih društvenih i nacionalnih potencijala. Stabilnost sama sebi ne može biti svrhom, niti nosi pozitivno obilježje, ako se svodi na održavanje i reprodukciju vladajućega poretka. Takvu stabilnost ima, primjerice, Sjeverna Koreja.

Josip Pečarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari