Pratite nas

Gunja: Ako srce suosjeća, onda i pomaže!

Objavljeno

na

Ne znam baš mnogo o Gunji i njenim stanovnicima, ali ono što znam puno je lijepih uspomena. Od onih prvih što me vežu uz srednju školu i učenicu iz razreda što je autobusom, umjesto u obližnje Brčko, putovala u Županju, pa sve do dvadesetih godina kad sam se zaljubila. Moglo bi se reći da me zaljubljenost, na sebi svojstven način, spojila sa Gunjom.

Od prvog posjeta Gunji postala sam dio njih

Baš kao i brak, jer čitave generacije moje nove obitelji i sva rodbina godinama su živjeli u tom melting-potu na granici. Od prvog posjeta Gunji postala sam dio njih, objeručke su me prihvatili kao”svoju”, odrađivali smo zajedno i pričesti, i krizme, kirbaje i svatove. Plesali valcere u dvorištima koja su sada pod muljem i patnjom, pjevali tamburaške šlagere, jeli kolače i masnice sa orasima. Ali isto tako i plakali su sa mnom, kad mi je tata umro, a i ja sam plakala s njima na gunjanskom groblju.

I sada plačem. Ne samo sa njima, koje poznajem već desetak godina, već i sa svim uništenim mjestima. Sa svim razorenim domovima i raseljenim obiteljima. I taj osjećaj nemoći i tuge pokušavam ublažiti na papiru. Neka ga svi vide i osjete. Baš kao što želim da svi vide te užasne prizore, sve te fotografije i izvještaje sa terena, jer mnogima su oni tek udaljena slika nesreće, baš kao što su to nama bili prizori iz New Orleansa ili Južne Amerike i Indonezije, a onim drugima, ljudima što žive u ovoj potopnoj situaciji, to je surova stvarnost u kojoj se svakog jutra bude, pod nekim novim, nepoznatim krovom, te se iznova šokiraju i iznova podižu.

Dok jedni mirno sjede u sigurnosti vlastitog doma, drugi iz svoja četiri zida moraju baciti sve u smeće

I baš zbog te odvojenosti, te razlike u doživljaju želim da se čuje vapaj naroda i da se vide njihove suze. Jer dok jedni mirno sjede u sigurnosti vlastitog doma, drugi iz svoja četiri zida moraju baciti sve u smeće. Od kutnih garnitura, televizora, dvd-a i playstationa, pa sve do tanjura i šerpi, ograda kokošinjca i drvenih taraba. Šteta se ne može ni nabrojati, od brojki i statistike čovjeku se zavrti u glavi. A od one cifre životinjskih lešina, kad mi nije jučer pozlilo. Ja, koja živim u stanu i nemam pojma kako je to ustajati u zoru, čistiti svinjac i hraniti svinje, fizički sam osjetila bol koju svaki seljak što je živio od svoje zemlje proživljava svaki dan od kad je Sava razlila svoje moćne vode po Posavini.

A ono što mi pruža najveću utjehu jeste baš ono što sam zavoljela u Gunjancima, vedar duh i široko srce, jer kad sam ih prije nekoliko dana vidjela, nakon više od dva tjedna progonstva i izbjeglištva, na bezbroj načina sam osjetila njihovu nadu i upornost. Jer kad čovjek koji je izgubio sve ima hrabrosti šaliti se na svoj račun, onda znaš da mu duša nije plitka kao mala bara, već šira od najšire rijeke. I to je baš ono što nas čini ljudima, a ne odustati kad je teško je najveća vrlina koju čovjek može imati.

Samo jedno dodavanje vreće s pijeskom na nasipu je dovoljno da ti netko postane brat

Druga je bezuvjetno pomaganje drugima. A pružanje ruke drugima u krvi je svim skromnim ljudima. Kao dokaz tome, neki dan sam bila svjedok kako dečko koji je ostao bez svog doma, časti volonterku iz Zagreba pizzom u znak zahvale što je dobre volje došla rintati u skladištu i timariti pse iz poplavljenih područja. To možda izgleda kao mala stvar, ali vjerujte mi, dragi moji, ponekad najmanje stvari zauzmu najviše mjesta u našim srcima. Pogotovo kad smo u nevolji. Tako je i sa svima nama što smo se borili sa poplavom i što još uvijek ratujemo sa svim nedaćama što ona donosi. Samo jedno dodavanje vreće s pijeskom na nasipu je dovoljno da ti netko postane brat i trajno pronađe mjesto u kući tvog srca.

A kad jednom svoje srce usidriš u suludoj pozitivi, neće te ni jedna poplava odnijeti. Blatnjave čizme ti neće biti teške, a niti jedan oportunist neće moći naškoditi tvojoj dobroti. I u toj dobroti, i jedino kroz nju, narod će obnoviti svoje živote. Oni koji su “imali” skrpat će se nekako, teško i uz puno muke, a oni koji nisu imali ni prije poplave još će teže nadoknaditi izgubljeno.

Zbog toga i želim da svi vide njihove patnje, jer, iako poplavljene slike i novinarski izvještaji “teško padaju na želudac”, one još teže padaju onima koji su svakodnevno šetali tim istim ulicama, a sada su pune blata i otpada. I unatoč tome što poplava već polako tone u medijski zaborav i nije udarna vijest na televiziji, uvjerena sam da što više očiju vidi ove prizore, tim bolje. Usta će im ostati nijema, ali zato će, barem nekima, srca narasti od tuge i suosjećanja.

A jedino ako srce suosjeća, onda i pomaže!

Viktorija Majačić/ zupanjac.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Pater Ike Mandurić: Budi se jugonostalgičarski duh koji stvari iskrivljuje, unaprijed osuđuje…

Objavljeno

na

Objavio

“Već duže vrijeme se stvara nekakav naboj, odnosno polarizacija oko domovinskih vrijednosti, pitanja domoljublja… i nekako kao da se budi jugonostalgičarski duh koji stvari iskrivljuje, unaprijed osuđuje, nije spreman na kritiku, dijalog, na analizu, nego se bavi etiketiranjem.”, komentirao je pater Ivan Ike Mandurić, u razgovoru za Narod.hr, masovno blokiranje Facebook stranica i profila koje ne prestaje otkako je Haški sud presudio šestorici.

Pater Ike na svojem Facebook profilu podijelio je ove misli:

“Gospodine, molim te za one koji su jučer uklonili svijeće zapaljene za Praljka!” Tako je jutros molila jedna djevojka na Misi. Molim Te i ja Gospodine za njih. Morali su poslušati zapovijed, kako bi sačuvali posao. Molim te i za njihove šefove. I njima je netko naložio. Molim te i za naše vlasti. Znam da tako moraju. Molim i za one koji će ih i dalje paliti. I oni moraju tako činiti. Drugačije ne mogu. Molim te za sve njih, i za sve nas. Mir nam daj Gospodine, onaj koji Ti daješ…”

Na temelju te objave, Facebook profil mu je blokiran na sedam dana.

“Po nekoj teoriji se provodila nekakva manira partizanštine u kojoj je bilo važno nekoga etiketirati, a onda ga javno linčovati, strijeljati. Nekako se te skupine mladih ljudi oduševljavaju na tim partizantskim idejama i na neki način u virtualnom obliku mijenjaju te diverzije, sabotaže, atentate i jako su sretni da mogu sebi tako umišljati da se bore po šumama i gorama i u ime naroda vrše egzekucije nepodobnih. Činjenica je da to nije nestalo danas, da taj duh nažalost živi među mladima”, rekao je pater Ike.

Žrtve su svi oni koji su protiv takve ideologije, podsjeća pater Ike, a to su svećenici, domoljubi i svi oni koji brane stajališta vjere, Crkve, slobodne Hrvatske…

Lijek protiv takvih etiketiranja i sabotaža pojedinaca jest taj da se mora o tome govoriti, smatra pater Ike. “To se mora raskrinkati. Ne smije biti nekažnjivo i dopustivo da se nekoga tako linčuje, odbacuje, isključuje.

Ako se ne bude reagiralo institucionalno, onda se mogu pojaviti i druge skupine te nastati huliganstvo poput onog kod navijačkih skupina.

Koliko god je Facebook privatna tvrtka, mora imati mehanizme da se određeni govor isključuje ali ne da svatko može suditi, te da oni agresivniji pobjeđuju.”, zaključio je pater Ike Mandurić.

Narod.hr

Pater Ike Mandurić: Fuj Haagu i svim svjetskim izdajnicima, ma kako bili ušminkani i uljudbeni

 

Pater Ike Mandurić: Idemo dalje stvarati našu Hrvatsku, ZAJEDNO, s ovim mladima

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Održano natjecanje Viribus Unitis u vojarni “Tuškanac” (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Natjecanje pripadnica i pripadnika Oružanih snaga RH (OS RH) i Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) u crossfitu pod nazivom “Izazov tjelesne spremnosti – “Viribus unitis”, održano je u petak, 15. prosinca 2017. godine, u sportskoj dvorani vojarne “Tuškanac” u Zagrebu, priopćio je MORH

Prestižno natjecanje Viribus unitis, na latinskom “zajedničkim snagama” održava se pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske i vrhovne zapovjednice OS RH.

Na ovogodišnje treće natjecanje prijavilo se ukupno 76 pripadnica i pripadnika OS RH i MUP RH svih dobnih skupina.

Prvo mjesto u ženskoj kategoriji od 18 do 30 godina osvojila je kadetkinja Lucija Safundžić, pripadnica Kadetske bojne, u kategoriji od 30 do 40 godina poručnica Ana Marija Kovačić, pripadnica Počasno zaštitne bojne, a u kategoriji od 45 godina na više časnička namjesnica Darinka Kotarski, također pripadnica Počasno zaštitne bojne.

U muškoj kategoriji od 18 do 30 godina, prvo je mjesto pripalo vojniku Martinu Rončeviću, pripadniku Gardijske mehanizirane brigade, u kategoriji od 30 do 40 godina pobijedio je vojnik Hrvoje Kardum, pripadnik Gardijske mehanizirane brigade, a u kategoriji od 45 godina na više stožerni narednik Dalibor Delić, pripadnik Počasno zaštitne bojne.

U ekipnom natjecanju prvo je mjesto osvojila Počasno zaštitna bojna, drugo mjesto Gardijska mehanizirana brigada, a treće je pripalo Kadetskoj bojni.

Cilj natjecanja je promicanje zdravog načina života, podizanje borbene spremnosti, bavljenja sportskim aktivnostima, poticanje zdravog natjecateljskog duha i razvijanje osobina kao što su upornost, dosljednost, izdržljivost, motiviranost i posvećenost cilju.

Natjecanje je posvećeno sjećanju na časničkog namjesnika Antu Malića, poginulog pripadnika 1. hrvatskog gardijskog zdruga. Ante Malić bio je veliki poznavatelj i štovatelj borilačkih vještina, trenirao je boks, karate i jujutsu gdje je bio nositelj crnog pojasa. Vježbe snage, brzine, izdržljivosti i eksplozivnosti neumorno je trenirao, promovirao i uvodio u Oružane snage RH.

Ante Malić je izgubio život 26. lipnja 1995. u 22. godini života tijekom operacije “Skok-2”.

Foto: OSRH

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari