Pratite nas

Komentar

Gužve na granici: Specijalni rat protiv Hrvatske uz pokroviteljstvo EU

Objavljeno

na

Cinizam europskog povjerenika

Nakon što je jučer europski povjerenik za unutarnje poslove i migracije Dimitris Avramopoulos izjavio kako je EU postavila okvir, a da je na zemljama članicama da ga provedu, ponovno su se na hrvatskim granicama pojavile nesnosne gužve.

Radi se o vrlo ciničnoj izjavi predstavnika Europske unije iz više razloga.

1. Jasno je da slovenska strana koristi svaku moguću priliku kako bi ostvarila svoje ciljeve u odnosima s Hrvatskom. Dovoljno se sjetiti beskrajnog niza ucjena pri ulasku u Europsku uniju, kada je Ljubljana htjela ostvariti čak i teritorijalne ustupke od Hrvatske u zamjenu za ukidanje ucjenjivačkih zahtjeva nezabilježenih prema bilo kojoj drugoj zemlji kandidatu. Tek je na pritisak SAD slovenska strana popustila.

Ovakva politika nastavila se u raznim oblicima sve do danas. Početkom godine slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec otvoreno je zaprijetio blokadom granice ako Hrvatska ne pristane na zaključke kompromitirane arbitraže u kojoj Hrvatska odlukom Sabora odavno više ne sudjeluje.

Recite mi jesam li u krivu kad kažem da ne mogu zamisliti uspješnu turističku sezonu i gospodarsku suradnju u slučaju da strani mediji budu pisali kako su na obje strane granice snage sigurnosti i policija. – Karl Erjavec, 18. siječnja 2017.

Dakle, svođenjem režima na granici na bilateralno pitanje između Hrvatske i Slovenije europski povjerenik izravno predaje Hrvatsku slovenskim ucjenama, i on to dobro zna.

2. Problem sigurnosti Europske unije se naravno ne će riješiti gužvama na hrvatsko-slovenskoj granici. Upravo su europski birokrati podržali politiku tzv. „otvorenih vrata“ njemačke kancelarke Angele Merkel, unatoč svim upozorenjima i zakonima pojedinih članica, i dozvoli migraciju milijuna ljudi s Bliskog Istoka i dalje iz Afganistana, često bez i jednog dokumenta. Ti ljudi su sada getoizirani u pojedinim članicama Europske unije te se iz njihovih redova regrutiraju potencijalni teroristi, kao primjerice neki dan u Švedskoj.

U migrantskoj krizi poklopili su se interesi moćnih ideoloških skupina koje nastoje uništiti bilo kakvi tradicionalni oblik europskih društava i vječno nezajažljiva potreba krupnog kapitala za jeftinom radnom snagom i ekstra profitima.

Sada glavni krivci za današnje stanje donose strože propise na schengenskim granicama, ne kako bi popravili stanje, nego kako bi svoje birače prevarili da su nešto poduzeli po pitanju njihove sigurnosti. Ali problem sa sigurnošću građana Europske unije danas više nije na njenim granicama, nego je unutar nje.

Moguća uloga njemačke politike i u ovim gužvama na hrvatsko-slovenskoj granici također budi dodatnu sumnju, s obzirom na sve manje skrivene planove ostvarivanja njemačke dominacije na Balkanu obnavljanjem jugoslavenskih integracija.

Narušena turistička sezona zbog nesnosnih gužvi na granici, rušenje prerađivačke industrije kroz domino efekt preko financijski preizloženoga Agrokora, sve su to mogući scenariji kojima se Hrvatsku može na silu pokušati približiti Srbiji kada je već potpuno iluzorno očekivati da bi se Srbija mogla ubrzano razviti i tako približiti Hrvatskoj, a kamo li Europskoj uniji kojom, za razliku od Balkana, već snažno dominira Njemačka.

Odgovor

Blokadom granice Slovenija može zaista jako naštetiti Hrvatskoj. Ipak, treba znati da Slovenija na tržišta zemalja proisteklih iz bivše Jugoslavije izvozi robe u vrijednosti više od 3,5 milijardi eura (podatci za 2015.), od čega malo više od polovine u Hrvatsku. Zato ćemo se ovdje prisjetiti jedne zgode iz Domovinskoga rata.

U vrijeme kada je hrvatska imala embargo na oružje, šverc oružja dobrim dijelom odvijao se preko Slovenije, što su pojedini granični policajci znali iskorištavati ne bi li nešto i oni uhvatili u mutnom. Jednom prilikom hrvatski vozač kamiona s oružjem ostao je blokiran na granici i to dojavio svojoj vezi.

U sljedećem koraku hrvatski carinici zaustavili su jedno slovensko vozilo i pregledali ga do zračnica na felgama. Nakon toga, slovenska strana propustila je hrvatski kamion da se nešto slično ne bi dogodilo nekom drugom slovenskom vozilu.

(mm)/HKV

> Velimir Bujanec: U EU smo pustili milijun migranata bez kontrole, a sada na granici maltretiraju građane država članica – pa tko je tu lud?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Višnja Starešina: Tuđman i Orban kao mainstream naroda

Objavljeno

na

Objavio

Foto HINA

Danas kad gledam mržnju i bijes kojima jugoslavenske antife na stalnom radu i djelovanju u Hrvatskoj dočekuju postavljanje spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu, prisjećam se slika s njegova posljednjeg ispraćaja, prije 19 godina.

U predsjedničkom uredu na Pantovčaku tada sam kao novinarka Večernjeg lista „pokrivala“ dolazak stranih izaslanstava na ispraćaj.

U atmosferi pripreme „detuđmanizacije“, trojica simboličnih su mi ostala u osobitom sjećanju: Hans-Dietrich Gencher, Sulejman Demirel i Viktor Orban.

Hans- Dietrich Genscher, tada već bivši njemački ministar vanjskih poslova, ali zauvijek glavni politički motor međunarodnog priznanja Hrvatske, dugo je stajao sam pred Tuđmanovim odrom, onako ogroman, pognute glave, brada mu je drhtala.

Tek pet-šest godina poslije saznala sam da je iskusni Genscher već tada dobro znao što slijedi. Nekoliko tjedana prije Tuđmanove smrti primio je gospođu Amaliju Janović, Hrvaticu iz Njemačke, s kojom je povremeno održavao privatne kontakte još od hrvatske bitke za priznanje. Raspitivao se za zdravlje Predsjednika, ponovio joj da dobro upamtimo kako bez Franje Tuđmana, onakvog kakav je bio sa svim svojim vrlinama i manama, bez njegove upornosti i tvrdoglavosti – nikada ne bi bilo hrvatske države. I da mu to neće biti oprošteno. Potom je, sjeća se gđa. Amalija, zamišljeno izgovorio rečenicu, koju ni ona u tom trenutku nije sasvim razumjela: „Na njega će se sada sručiti sila svega i ne pitajte me što sve. Nadam se samo da će hrvatski narod imati dovoljno snage i mudrosti da ga barem dostojanstveno isprati i pokopa.“ Imao je baš toliko mudrosti.

Kao ni mnogi drugi, ni ja tada još nisam slutila što je sve detuđmanizacija, što će sve donijeti, koga će sve pomesti. Na simboličan način ona je već bila tu, pokraj odra. “Nešto“ ženskog roda, što je uzgajano kao novi smjer posttuđmanovskog slobodnog novinarstva, histerično je skakalo po Predsjedničkom uredu, pitajući „tko je to Genscher?“ Pa se bacilo na mobitel da izvijesti urednika kako je „došao neki Genscher“, pa se „Nešto“ željelo baciti na samog Genschera da mu postavi nekoliko pitanja, ljutito što Genscher ne želi raspravljati s „Nešto“ uz odar. „Nešto“ i njezinog urednika je dakako zanimalo zašto se Genscher došao oprostiti od diktatora i alternativno – ratnog zločinca.

Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Sulejman Demirel Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Drugi veliki, koji je dugo stajao pred Tuđmanovim odrom bio je turski predsjednik Sulejman Demirel. Mnogima je i danas nepoznato da su Tuđman i Demirel imali odnose pune razumijevanja, slične poglede na državu pa i na BiH, da je Demirel bio mnogo bliži Tuđmanu, nego Izetbegoviću. Njemu Izetbegović nikada ne bi ostavio Bosnu u amanet. Demirel je već tada izvjesno predosjećao ili znao da je to posljednja etapa Turske kao moderne svjetovne države. Gradonačelnik Istanbula T. R. Erdogan, sa svojom neoosmanskom politikom i snažnim uporištem u islamu već je kucao na vrata.

13.12.1999.. Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Janez Jansa; Viktor Orban Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Treći, pored odra, koji mi je ostao u sjećanju bio je Viktor Orban, tada mladi mađarski premijer u svome prvome mandatu. Orban nikada, pa ni tada ne stoji dugo na jednom mjestu i nikada pa ni tada nije se obazirao na političke konvencije i korektnost, čak uživajući na svoj način u prkosu svima. I koliko se sjećam kazao je, na iznenađenje „slobodarskih“ novinara, nešto slično onome što je prije desetak dana izgovorio u Zagrebu: da je došao ispratiti predsjednika Hrvatske, velikog državnika koji će nedostajati u stabilizaciji srednje Europe i čijim bi putem trebalo nastaviti.

Priznajem, tada nisam sasvim razumjela što to povezuje mladog mađarskog predsjednika vlade, inicijalno politički oblikovanog u Sorosevoj „školi“, tada još političkog liberala Viktora Orbana i Franju Tuđmana. Danas znam: povezuje ih strast prema politici, odanost državi i narodu, osjećaj za politički trenutak, sposobnost da vide unaprijed, upornost i odlučnost da ostvare svoje vizije unatoč i usprkos jačima od sebe. Uvijek tzv. mainstreamu usprkos. I Tuđman i Orban su mainstream naroda.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Tuđman kao spomenik od danas dočekuje „Nešto“ i druge antife na najljepšem ulazu u središte Zagreba.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Orbanova koncepcija EU postupno postaje europski mainstream. A Orban vođa tog narodnog manistreama u stabilizaciji srednje Europe i opstanku europske Europe, napisala je Višnja Starešina.

U Zagrebu otkriven spomenik Franji Tuđmanu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ponosni Hrvat s rukom na srcu – na vjetrometinama bura, nevera i oluja povijesnih zbiljnosti

Objavljeno

na

Objavio

Spomenik dr. Franji Tuđmanu

Spomenik prvom hrvatskom, demokratski, voljom naroda, izabranom predsjedniku države Republike Hrvatske je postavljen, omotan i čeka sutrašnje, odmotavanje i otkrivanje. Na Dan ljudskih prava i Svjetski dan paljenja svijeća.Tijekom tehničkih radova na postavljanju prikazan je u javnosti sa zlatnim odsjajem. Sutra će biti taman, crn. Boje crnog zlata.

Tko u spomeniku traži podrobnosti crta lica i tijela osobe – spomenika, na pogrješnom je putu. To nije samo spomenik, portret čovjeka imenom Franjo Tuđman. To je spomenik osobnosti, čovjeku koji je uspio dovesti Hrvatsku na državnu razinu da Hrvatice i Hrvati i ostali državljani mogu u Republici Hrvatskoj demokratskim glasovanjem izabrati svojeg predsjednika. Izabran je brojnom većinom.

Franjo Tuđman je prvi demokratski izabran predsjednik suverene Republike Hrvatske. Prvi uopće, državni poglavar  nakon brojnih stoljeća u kojima je Hrvatska bila predala svoj suverenitet, njegujući ipak brižno, tijekom tih stoljeća, njegove ostatke ostataka, da bi ga uspjela, u tom povijesnom trenutku, zahvaljujući upravo, njemu, dr. Franji Tuđmanu i njegovoj politici i vođenju, ponovo vratiti.

Kako vidim spomenik?

Prije odgovora, evo kako ga ne vidim. Ne vidim ga kao portret, uradak kipara koji je napravljen da bi bio izložen na izložbi portreta među ostalim portretima istog kipara ili među uradcima ostalih kipara.

Komentar Antun Drndelić

Vidim ga kao spomenik i dr. Franji Tuđmanu, prvom demokratski izabranom predsjedniku RH, ali i spomenik ponosnom Hrvatu devedesetih, prošlog stoljeća, koji svojim stavom i srcem, s rukom na srcu i odjećom na vjetrometini omotanom i pripijenom figuri i uspravan, uzdignute glave ponosnog pogleda u daljinu, uporno prkoseći svim mogućim burama, neverama i olujama povijesne zbiljnosti kroz koje prolazi Lijepa Naša Domovina…

Jesam li ponosan?

I jesam i nisam. Jesam, jer je spomenik postavljen u Zagrebu, dakle ipak u lokalnom, premda metropolskom, okružju. To mi se čini premalo i nedovoljno važno za novovjekog Oca Domovine.

Bit ću zadovoljan kada spomenik Franji Tuđmanu, prvom demokratski izabranom hrvatskom predsjedniku bude postavljen u srcu hrvatske državotvornosti, političke državotvorne i suverenističke misli, na Trgu sv. Marka, ispred crkve svetca, između Hrvatskog državnog Sabora i Vlade RH. To sam bio predložio u svojem članku objavljenom u tada još ne hibernatiziranom Vjesniku, 9. 8. 2004. godine, ponovivši prijedlog nekoliko puta.

Zašto ne reći da bi od „Zračne luke dr. Franjo Tuđman“, preko aktualnog, sutrašnjeg, spomenika, do budućeg, nadam se, spomenika na Trgu sv. Marka, to bila jedna lijepa backhand-drive dijagonala – od Velike Gorice do povijesnog središta metropole.

I pokojni predsjednik bio je, uostalom, u slobodnim trenutcima tenisač, kao i ja, naravno amaterski. Zašto ne reći i da Hrvatska ne bi nikada osvojila dva puta svjetski Davisov pehar, i njeno ime, zasad dvaput, nikada ne bi bilo upisano na „salataru“, da nije bilo uspješnog djelovanja dr. Franje Tuđmana.  Moja nada umire posljednja.

Čestitka akademskom kiparu g. Kuzmi Kovačiću, autoru spomenika, koji je svojim djelom pobudio napisane reminiscencije…

Antun Drndelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari