Pratite nas

Povijesnice

GVOZDANSKO – HRVATSKI ALAMO ZA KOJI NE ZNAJU JEDINO HRVATI

Objavljeno

na

U svijetu poznato mjesto s utvrdom Zrinskih, spominje se u turskoj povijesti zbog neviđene hrabrosti i junaštva hrvatskih branitelja u Gvozdanskom koji su do posljednjeg poginuli, umrli od gladi ili se smrzli pod turskom opsadom 13. siječnja 1578. godine.

U Drugom svjetskom ratu Gvozdansko je bilo mjestom masovnog zločina počinjenog nad Hrvatima 1941. godine. Isto se ponovilo i u Domovinskom ratu 1991. godine. Gotovo isto kao i u Zrinu nedaleko od Gvozdanskog. U čitavom svijetu spominje se Zrin i Gvozdansko jedino su se u Hrvatskoj komunističke vlasti i mrzitelji Hrvata pobrinule da se stanovništvo na tom području istrijebi, a ovaj dio povijesti značajan za čitav stari svijet, a posebice Hrvate, potisne u zaborav.

Knjiga Damira Borovčaka “Gvozdansko – Hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora” uz nekoliko knjiga o Zrinu sigurno je veliki korak prema istini o ponosnoj povijesti Hrvata i naše uloge u stvaranju svjetske kulture, kodeksa ponašanja i ratovanja.

Kaštel Gvozdansko najprije je pokušao osvojiti zloglasni poturica Malkoč-beg 1561. i to dva puta. Zatim na Gvozdansko dva puta navaljuje Ferhad-beg Sokolović i to godine 1574. i 1576.

Zadnja opsada Gvozdanskog, kojeg je branila posada od oko tri stotine branitelja, trajala je od 3. listopada 1577. do 13. siječnja 1578. Branitelji su odbili i zadnju ponudu da se predaju, koju im je uputio Ferhad-beg na Božić 25. prosinca 1577.

Turci su grad osvojili 13. siječnja 1578., ali tek nakon što su se branitelji smrznuli jer u gradu više nije bilo ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva. Ovim prizorom bio je potresen i sam Ferhad-beg kojega je zadivila hrabrost posade koja je radije izginula, nego se predala.

Poštujući njihovo junaštvo zapovjedio je da se dovede katolički svećenik kako bi ih se pokopali po kršćanskom obredu.

GAOS

9. siječanj 1578. Gvozdansko – simbol neuništive želje Hrvata za slobodom

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

VELIKE POBJEDE HRVATSKE VOJSKE: MASLENICA 22-27. SIJEČNJA 1993.

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč svim upozorenjima hrvatskog državnog vodstva srpskim teroristima da prekinu okupaciju Masleničkog ždrila i zadarskog zaleđa, oni su tvrdoglavo nastavljali s ostvarivanjem svojih planova u kojima je bitnu stavku igrala namjera izlaska „sao krajine“ na Jadran, preko Zadra i Novigrada, te njezino „ujedinjenje“ s okupiranim dijelovima BiH, koji su se potom trebali „pripojiti“ Srbiji.

Hrvatska koja je od rujna 1991. i okupacije Maslenice bila u prometnom smislu praktično presječena (bez kopnene veze s jugom) tako da se iz sjevernog i zapadnog dijela Hrvatske na priobalje južno od Zadra moglo jedino trajektom preko Paga, više nije mogla trpjeti takvo stanje, te se u siječnju 1993. godine krenulo u oslobađanje ovog kraja i komunikacije preko Masleničkog ždrila.

Operacija „Maslenica“ započela je 22., a završila 27. siječnja i u njoj su sudjelovale Oružane snage i postrojbe policije Republike Hrvatske, dok se na drugoj strani nalazila tzv. srpska vojska krajine pojačana elitnim paravojnim postrojbama iz Srbije (Arkanovi „Tigrovi“) i srpskog dijela BiH („Vukovi sa Vučjaka“ kojima je zapovijedao Veljko Milanković).

S naše strane operacijama su zapovijedali: Janko Bobetko, Ante Gotovina, Ante Roso, Mladen Markač, Mirko Šundov i Mirko Norac.

U tih 7 dana oslobođeno je 92 četvorna kilometra područja od životne važnosti za Hrvatsku, ali operacija je bila vrlo značajna i zbog motivacijskog učinka koji je imala na pripadnike vojske i policije. Ona je pokazala vrhunsku uvježbanost hrvatskih stratega, časnika, dočasnika i vojnika i snagu našeg oružja i jasno dala do znanja i teroristima i međunarodnoj zajednici da se Hrvatska neće pomiriti s okupacijom svoje zemlje i tolerirati srpski terorizam u nedogled, neovisno o žrtvama što će ih morati podnijeti.

Na našoj strani poginulo je ukupno 127 bojovnika (do 31. ožujka 1993.), a ranjeno 158, dok su gubici na strani neprijatelja bili oko 490 poginulih i nepoznat broj ranjenih.

Oslobođeno je zadarsko zaleđe, Masleničko ždrilo, zrakoplovna luka Zemunik i u kasnijoj fazi i brana Peruča koju su srpski teroristi (neuspješno) pokušali minirati i dići u zrak. Da je taj teroristički akt uspio, Hrvatskoj bi se uzrokovala nesaglediva i nenadoknadiva ekološka šteta.

Iz srpskih izvještaja (koji su nakon naših oslobodilačkih operacija došli u posjed hrvatskih obavještajaca), vidljivo je kako je na strani terorista već nakon nekoliko dana borbi zavladala panika i potom rasulo. Unatoč svemu, teroristi i njihovi pomagači pokušali su protunapad (s ciljem osvajanja područja oko samoga Zadra) u kojemu su koncentrirali svoje najjače snage, ali bili su poraženi, te se već krajem siječnja u njihovim redovima javljaju učestali slučajevi dezertiranja i odbijanja poslušnosti zapovjednicima.

Stari Maslenički most

 Preko Masleničkog ždrila odmah je postavljen privremeni pontonski prijelaz preko kojega se odvijao promet sve do 2004. godine i otvaranja novoga suvremenog mosta.

Hrvatske oružane snage i policija mogli su osloboditi daleko veće područje, ali su nažalost, bili zaustavljeni pritiscima međunarodne zajednice, što je srpskog agresora spasilo totalnog debakla i uništenja svih njegovih snaga.

Evo što o tomu kaže general Janko Bobetko:

“Operaciju smo izveli u dvije etape, dok treća etapa nije realizirana zbog intervencije iz svijeta, pa čak i ozbiljnih prijetnji… Početni odnos snaga, s kojim smo krenuli u prvu etapu, bio je otprilike po tri i pol tisuće ljudi na objema stranama. U drugoj etapi operacije neprijateljske snage su narasle na gotovo osam tisuća ljudi… Naše su snage na širokoj fronti u tom trenutku bile neukopane i neorganizirane za obranu, s rijetko zaposjednutom linijom. To je bio najopasniji trenutak cijele operacije. Po odnosu snaga, mogli su nas razbiti, ući u Zadar i pretvoriti operaciju ‘Maslenica’ od velike hrvatske pobjede u veliki hrvatski poraz.”

(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Operacija_Maslenica)

U svakom slučaju, operacija Maslenica ostaje zapisana u našoj povjesnici kao jedna od velikih i blistavih pobjeda u Domovinskom ratu.

Na nama je da se sjećamo i čuvamo istinu o prošlosti ne zaboravljajući nikad žrtve koje su pale za slobodu Lijepe naše.

SLAVA IM I POČIVALI U MIRU BOŽJEM.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

Mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugotrajnih konzultacija Vijeće sigurnosti UN-a prihvatilo je 15. siječnja 1996. dva važna dokumenta za budućnost Republike Hrvatske.

Rezolucijom 1037 uspostavljen je UNTAES, prijelazna uprava UN-a u istočnoj Slavoniji, a rezolucijom 1038 privremeno je produžena promatračka misija na Prevlaci.

Vrijeme je pokazalo kako će pravni problem poluotoka na ulazu u Boku kotorsku, ujedno najjužnije točke hrvatskog kopna, ostati neriješen.

Stoga su tijela UN-a na tom teritoriju bila nadležna sve do 2002., a određena pravna pitanja sa susjednom Crnom Gorom i dalje su ostala neriješena. No zato se, s obzirom na ratne traume i nužnost povratka izbjeglih, problem reintegracije okupiranog hrvatskog Podunavlja odmah krenuo rješavati.

Tekst Rezolucije o prijelaznoj upravi u hrvatskom Podunavlju opsežan je dokument u kojem je naglašeno kako je zadaća UNTAES-a vratiti prognane. Iako su pobunjeni Srbi tražili da mandat UN-a traje pet godina, predviđeno je da početno razdoblje prijelazne uprave traje 12 mjeseci.

Već 17. siječnja glavni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali imenovao je bivšeg generala američkog zrakoplovstva Jacquesa Paula Kleina privremenim upraviteljem za istočnu Slavoniju.

Klein je stožer UN-a prebacio iz Zagreba u Vukovar i pokazao se vrlo aktivnim u provedbi cjelokupnog procesa reintegracije. 31. siječnja donesena je nova rezolucija kojom se odobrilo slanje prvih 100 vojnih promatrača u istočnu Slavoniju, Baranju i Srijem na šest mjeseci.

Već u veljači UN je obznanio da će sastav UNTAES-a činiti vojne snage od 4963 vojnika kojima će zapovijedati belgijski general Jozef Schoups.

Donošenjem Rezolucija 1079 i 1120, mandat UNTAES-a produžavao se dva puta po šest mjeseci, a unatoč nezadovoljstvima, napose hrvatskih Srba, završio je 15. siječnja 1998., čime je okončan proces mirne integracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. (HRT)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari