Pratite nas

Povijesnice

Gvozdansko – Predziđe kršćanstva – Antemurale Christianitatis

Objavljeno

na

Gvozdansko-mjesto hrvatskog velejunaštva, bez svijetskog uzora i mjesto gdje su Hrvati istrijebljeni i konačno sudski protjerani 1946. godine, bespovratno do današnjega dana.

U 16. stoljeću pohoda Osmanlijske države na Europu, u neprekidnom nadiranju prema zapadu Hrvatsko kraljevstvo bilo im je nepremostiva prepreka. Hrvatski ” ostaci ostataka nekada slavnog hrvatskog kraljevstva” ipak su zahvaljujući neviđenom  junaštvu mnogih njenih sinova spašeni od silovitih nadiranja dobro organiziranih, osposobljenih, opskrbljenih  i brojnijih Osmanlija.

Najpoznatiji su junaci koji su ostali u povijesnom sjećanju hrvatskog naroda, iz tih vremena , branitelji Sigeta, svi izginuli herojskom smrću, predvođeni Nikolom Šubić Zrinski 1566.godine.

Manje je poznato da je  slična sudbina zadesila još jednu utvrdu, utvrdu Gvozdansko!

Gvozdansko se nalazi na cesti koja vodi od Gline do Bosnaskog Novog, dvadesetak kilomatara od Dvora na Uni. Poviše sela na strmom brijegu još i danas strše ruševine gradine Gvozdansko, koja je prema jednom spisu iz 1488. pripadala plemićkoj obitelji Zrinski. Tu su se nalazili bogati rudnici željeza, a Zrinski su ovdje imali i vlastitu kovnicu novca. Poznati su novci Nikole Šubića Zrinskog, koji su kovani u Gvozdanskom. U tvrđavi je uvijek bila jaka vojnička posada jer je u to doba Gvozdansko bila jedna od važnih utvrda kao dio hrvatskog obrambenog sustava kojemu je i sam papa podario naslov predziđe kršćanstva – Antemurale Christianitatis.

U svjetskoj povijesti ratovanja poznate su opsade židovske utvrde Masade, portugalskog Alkazara i teksaškog Alama, gdje su svi branitelji izginuli, pokazujući time najveću hrabrost, svjesnog žrtvovanja za domovinu i junačkog otpora agresoru do posljednjeg čovjeka. No junaštvo i žrtva posade utvrde Gvozdansko, malo je poznato u povijesnom sjećanju hrvatskog  naroda,  kada su se smrzli ili poginuli svi branitelji  u noći sa 12. na 13. siječnja 1578.godine. Nakon tromjesečnog opsjedanja i borbi utvrda je pala u turske ruke jer su se posljednji njegovi branitelji, koji već prije nisu poginuli, jednostavno smrzli od hladnoće i gladi, ali nisu napustili svoje položaje. Prizor je bio toliko potresan i strašan da je sam zapovjednik turske vojske Ferhat-beg,  zadivljen tim junaštvom posade, koja je radije umrla nego se predala, zapovijedio da se pronađe katolički svećenik i da ih se pokopa po kršćanskom obredu i da se ni jednom od poginulih i smrznutih branitelja ne smije ništa uzeti, odnosno da ih se ne smije opljačkati.

Sama opsada Gvozdanskog počela je 3. listopada 1577., a zapovijedao joj je Ferhad-beg. Nakon što je blokirao sve smjerove kojima je mogla stići pomoć opkoljenom Gvozdanskom , Ferhad-beg je krenuo postupno osvajati okolna uporišta. Prvi je pao Zrin 20. listopada iste godine, a zahvaljujući topništvu potom je osvojio i ostale još neosvojene hrvatske utvrde: Kladušu, Pećigrad, Podzvizd, Ostrožac i Drežnik. Tek tada se okrenuo i vratio prema Gvozdanskom kojeg je branila posada od oko tri stotine branitelja, najvećim dijelom rudara iz podgrađa Jame, te nešto haramija, stalnih tvrđavskih stražara i kranjskih puškara. Obranom su zapovijedala čak četiri hrabra kapetana: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić, nasuprot  10 tisuća turskih vojnika, opskrbljenih topovima, hranom i vodom.

Topničkom vatrom znatno prorijeđena posada, već potpuno izgladnjela i dalje je odbijala turske ultimatume, a postupno je jednog po jednog pojela i pse-čuvare. Kada je 9. siječnja 1578. posada ostala sasvim bez hrane, jer su Turci strijelama ubacili otrovano meso i njime otrovali posljednja dva psa,  Ferhad-beg je posljednji put pozvao posadu na predaju. Kao i ranije i ova je ponuda odbijena. Sve juriše posada Gvozdanskog izmučena glađu i hladnoćom odbila je očajničkim i nadljudskim naporima. Nakon tri dana žestokih borbi na životu je ostalo još samo tridesetak branitelja, koji su bili praktički bez streljiva.

Kada su 13. siječnja 1578.godine, Turci bez ikakva otpora provalili vrata tvrđave bili su zatečeni strašnim prizorom. U gradu punom ruševina našli su samo mrtva tijela. Svi branitelji ležali su na svojim položajima smrznuti i mrtvi, a u gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva.

Ante Tresić Pavičić, nadahnut djelima fra Andrije Kačića Miošića napisao je ep o “najviteškijem i najnevjerojatnijem djelu u povijesti čovječanstva”. Tri godine (od 1937. do 1940. ) pisao je najveći hrvatski ep “Gvozdansko” sastavljen od 21 406 rimovanih deseteraca u 24 pjevanja kako bi probudio hrvatski narodni ponos. Ipak, ep je objavljen tek šest desetljeća kasnije, 2000. godine. U epu se opširno govori o tragediji branitelja Gvozdanskog, a kroz usta glavnog zapovjednika Damjana Doktorovića ispripovijedana je hrvatska povijest.

Danas hrvatska  pjesnikinja  sa australijskom adresom, Maria Dubravac ovako je opjevala Gvozdansko;

Iz zbirke pjesama DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE, Marije Dubravac

ZABORAVLJENIM JUNACIMA GVOZDANSKOGA

Na pol’ puta Gline – Dvora, na obronku Zrinske gore

Snuždila se kula stara, zidovi joj priču zbore.

Razvalina eno strši, grmlje hladan kamen grli,

Spomen mio davnih dana još vjekovi nisu strli.

 

Od stoljeća trinaestog Šubić – Zrinskih znak ju krasi:

‘‘Za Dom spremni! Za Krst časni!” zidinom se i sad glasi.

Sinko dragi, de zastani, prigni uho k zidu kule,

E da ne bi riječi ‘bake’ sve pomalo utihnule.

Pohrani ih u dno srca, zaborav da otme, ne daj,

Kao biser dragocjeni, unucima na dar predaj.

Pokoljenja neka znadu o Gvozdanskom priču davnu,

Neka pjesmom veličaju pradjedova povijest slavnu.

 

Zbori kula: ‘‘Djeco mila, lozo moja plemenita,

Nekada sam gorda bila, gradila me Zrinskih svita.

Rod iskrenih poštenjaka – hrašće koje grom ne ruši,

Jerbo temelj križa stoji u kršćanskog sina duši.

Zrinsko stablo, zdravo sjeme, iz kog niče dična klica:

Pavle, Juraj, Mirko, Niko, Katarina i Jelica…

I  još mnogi iz te kuće ostaviše divne spome.

Zrinski bili pravednici u narodu hrvatskome.

Poštivali siromahe, putnicima konak dali,

Kralju vjerni, ginut spremni, Svetog pisma nauk znali.

Blagoslov je bujo, cvao, knezovima Gvozdanskoga,

Bog stostruku plaću dao sincim’ djeda čestitoga.

 

Srebrn’ novac tu se kov’o, denar, groši i taliri,

Stapali se u olovo Zrinskih lica, suveniri.

A jer Hrvat blaga im’o, zavidio Turčin kleti;

Or’o suri, grabežljivi, hrvatskome kraju leti.

Nek’ se ptići njeg’vi gnijezde tamo gdje im mjesto nije,

Nek’ osmanski polumjesec vijori sred Kroacije.

Gledaj turskog Malkoč-bega: s vojskom ode pa se vraća!

Ne da Hrvat Gvozdanskoga dok su složna mila braća.

Turčin bjesni, plane kuje, prokletstvo ga vražje žari.

Gvozdansko će šaptom pasti vojska moćna kad udari.

Ej Hrvati, ej kauri – zalud hrabrost od predaka,

Sokolović Ferhat-paše gušit će vas snažna šaka.

 

Od Malkoča on je jači, na srcu mu guja spava,

Zgazit će vam stijeg, raspelo, prahom bit će roda slava.

Ferhat prijeti, vojsku sprema, u tri ljeta dvaput bio,

Pod zidinam’ Gvozdanskoga dvije bitke izgubio.

Zalud guja otrov štrca, zalud kipi gnjev ratnika,

Ferhat-paša mržnjom grca, izmakla mu lovorika.

Obećaje Muhamedu: treći put će imat sreće.

Gvozdansko će osvojit’ il’ Ferhata biti ne će.

 

Jesen zlatom odjenula Zrinsku goru i Pounje,

Seljak njivom plod ubir’o, zriju, mire, žute dunje.

Vrijedni ljudi, mirotvorci, znojem lica krušac stekli,

K’o pobožni njeg’vi predci Bogu dobrom hvala rekli.

Platno šiva djeva mlada, o svatima momak sanja,

U frulicu pastir svira, jekom glasnom dol odzvanja.

Ljubav, radost, smijeh il’ tugu, u pjesme je čovjek svio,

Blagoćudni svijet Hrvata u svom domu sretan bio.

Al’ pomuti radost tihu vojska ljutog Ferhat-paše.

Obećao turadiji: ‘‘Gvozdansko će biti naše!

Alaha mi, pobijedit ću, il’ me živog biti ne će.’’

Nekrst vrišti, konjic njišti – u boj ljuti Turčin kreće.

 

Ajme, Bože, pravdo, gdje si, čemu kazna skromnom stvoru?

Hoće l’ ikad biti kraja ratovanju i pomoru?

Zar aždaja, neman grozna, krv nevinih mora piti,

Nije l’ čovjek zavrijedio kraj ognjišta svojeg sniti?

Tko li satka kob Hrvatu, čija li ga kletva prati?

Od kolijevke do pokrova zar će vječno ratovati?

Zar poklonit’ zemlju dragu da ju Turčin gazi, pljuje?

Ne! Ne da ju turskom vragu, ako gine, grob mu tu je…

Reci, srce, može l’ ikad pobijediti slaba šaka?

Gdje turbana deset tisuć’ zaman srce od predaka!

‘‘Može, može!’’ srce kliče, ‘‘Dokle ćutim ljubav jaku,

Div Golijat ne će ubit čelik-volju u junaku.“

 

Ej, Ferhate, ej „džudijo“, zaboravljaš Hrvat tko je:

Na Sigetu Zrinski mrio, al’ ne zgazi riječi svoje.’’

Razliježe se bojna truba, zemlja drhti, nebo ječi,

Tristo ljudi blage ćudi usred kule stare kleči.

Pa k’o njihov Šubić – Zrinski obećaše vjernost rodu.

Grla kliču: ‘‘U boj, braćo, za Gvozdansko! Za slobodu!’’

Branič-kula riječi čula i k’o mati upamtila

Kad šačica domoljuba protiv sile bitku bila.

Čuj, top trešti, vatra blješti, Ferhat-paša ne sustaje;

Junacim’ na branič-kuli med’ne riječi obećaje:

‘‘Predajte mi grada ključe, vrata širom otvorite.

Pustit ću vas žive, zdrave, haj’te kuda poželite.’’

 

Ne da junak grada ključe, k’o od raja Božjeg da su,

Za prag živo srce tuče, još se nada željnom spasu.

U pomoć će braća doći, rastjerati lešinare,

Badnji dan će proslaviti u zidini kule stare.

Slava Bogu na visini – rođen je Kralj, Isus mali!

U Gvozdanskom hrabri sinci  ‘‘U se vrime’’ zapjevali.

Bez ručka i rujnog vina, bez božićne svijeće plama,

Branila se Domovina – mačem, krvlju i žrtvama.

Tristo smjernih mučenika, glad ih strašna draži, mori,

Ispila im slabo tijelo, zadnja vatra eno gori.

Nema hrane, nema vode, ni streljiva, ni ogrijeva,

Al’ poslušaj, srce divno, žedno, gladno, Kristu pjeva.

 

Još vjeruje – pomoć stiže, za pobjedu kasno nije,

Odmaglit će silna vojska Ferhatove turadije.

Ratnik čeka, nada blijedi, mrvu kruha žele usta.

Srce klonu. Pobjeda mu bila samo čežnja pusta.

Gasnu zadnje vatre plamen, tek pokoja žera gori,

Drvo puca, škripi kamen, proplakaše stari dvori.

S visoka ih patnik gleda, još ga bodri zavjet sveti:

U ruke se vragu ne da, ko junak će rađe mrijeti.

On je Hrvat, tvrda stijena, čiste su mu ruke, lice.

Ne podnosi nik’vi jaram ni izdajstvo kukavice.

Makar bio ledom čitav, ne će milost turske vlasti.

Nek’ je kostur, slab i mlitav, pred zlotvorom zar će pasti?

Ali tu nije kraj povijesnog značenja Gvozdanskog i susjednog mu Zrina!

Tragedija Zrina traje od početka rujna 1943. godine, kada je na blagdan Male Gospe, 9. i 10. rujna 1943. gradić Zrin na Banovini uništen, većina muškaraca odmah pobijena , a preostali stanovnici, žene i djeca su raseljeni, uglavnom u Slavoniju. Sve kuće, škole, crkve, svi gospodarski objekti odmah su uništeni u cijelosti, a da bi progon Hrvata iz Zrina bio konačan, imovina im je svima oduzeta presudom Kotarskog suda u Dvoru odmah nakon rata.

Imala sam prigodu iz prve ruke čuti priču o tragediji Zrina od jedne gospođe iz mjesta Drenje, kraj Đakova, koja mi je ispričala da je tada kao 13.godišnja djevojčica morala otići iz Zrina. Među potomcima Zrinjana u Drenju je rođen i biskup Krčke biskupije Ivica Petanjak.

Ta sramotna presuda Kotarskog suda i strah od istine, nametnula je šutnju o tragediji Zrina sve vrijeme bivše države. Šutnja o ovom zločinu, o brisanju cijelog jednog mjesta za zemljopisne karte, traje i danas. Kolika je bila mržnja prema izmenu Zrin, govori i podatak da su komunističke vlasti promijenile imena mjesta i geografskih pojmova koji su u sebi imali pridjev Zrinski.

Zrinski Brđani postali su Šamarički Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarička Draga, a izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska gora.

U Zrinu nema spomenika Nikoli Šubiću Zrinskom, jednom od najvećih sinova hrvatskog naroda rođenog upravo u Zrinu, kojeg kao borca za slobodu slavi cijela Europa, samo ne Hrvatska, samo ne Zrin.

Najvažniji dokaz da Hrvatska i dalje provodi nametnutu šutnju o Zrinu je činjenica da je još uvijek na snazi sramotna presuda Kotarskog suda u Dvoru, kojom se konfiscira sva imovina Zrinjana i zabranjuje njihov povratak u ovo mjesto.

O uzaludnim nastojanjima da se vrate u Zrin, odnosno da ponište presudu suda u Dvoru na Uni o konfiskaciji njihove imovine u Zrinu svjedoči svećenik Ivica Petanjak, čiji je otac rođen u Zrinu i 1943. bio protjeran u Slavoniju.

– Pokušali smo tužbom za povrat imovine srušiti ovu sramotnu presudu Kotarskog suda u Dvoru. Nismo uspjeli, odbijeni smo, naša tužba odbačena je kao neosnovana. Pozivam sve potomke nekadašnjih stanovnika Zrina da se ujedinimo, podnesemo zajedničku tužbu pa da vidimo hoće li nas i tada sud moći tako jednostavno odbiti kao što je odbio tužbu moje obitelji – ističe Ivica Petanjak.

Sisački biskup Vlado Košić, sa željom da Zrin ne bude župa u kojoj nema niti jednog vjernika katolika, jer se potomci stanovnika Zrina ne mogu vratiti na svoju djedovinu, pokrenuo je inicijativu za izgradnju crkve S. Križa u Zrinu, kako bi se stvorili uvjeti da se u Zrin vrati bar nekoliko obitelji Hrvata. Međutim, izgradnja crkve u Zrinu neće biti moguća dok se ne poništi presuda suda iz 1946. o konfiskaciji imovine, jer je i zemljište na kojem je nekada bila crkve Sv. Križa, konfiscirano.

Evo propovijedi biskupa Ivice Petanjka na misi održano je u nedjelju 10. siječnja 2016. godine u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom.

” U tim hrabrim ljudima, od kojih većina nisu ni bili profesionalni vojnici, nego seljaci i radnici, mi promatramo ljude-kršćane, koji su poput Isusa Krista u odlučujućem trenutku svoga života rekli ostat ćemo do kraja. Odluka koja se ne mijenja ni pod cijenu mučeničke smrti. Izgubiti glavu i život, ali sačuvati obraz. Ostati na nogama, na svome mjestu i položaju, pa makar smrznut, ukočen, ali na mjestu na kojem tog trenutka moram biti. Kolika je tu pouka, lekcija, primjer za svakog čovjeka, i za sva vremena“ rekao je biskup te dodao kako se ovdje ne radi samo o hrabrosti, nego i o časti i poštenju. „Održati zadanu riječ. Ostati vjeran danoj riječi pa i pod najvišu cijenu života. Ne okretati glavu, ne predomišljati se. Nakon što si dao riječ više nema uzmaka. Jedan gospodin, sada već pokojni, dugogodišnji orguljaš u jednoj crkvi znao je ovako govoriti: ‘Ne mijenjam vjeru, ne mijenjam ženu, ne mijenjam stranku’. Od ova tri načela ovog pokojnog kršćanina, koliko je danas prisutno: ‘Ne mijenjam ženidbenog druga? Ne mijenjam vjeru u kojoj sam odgojen? Ne mijenjam političku stranku i načela koja sam prihvatio?’ Koliko ima istine u ovome? Kako se može vjerovati ljudima koji nisu vjerni danoj riječi? Kako možemo živjeti svoje kršćanstvo ako nas ono ne zanima? Kako možemo graditi obitelji kad muž i žena žive u nevjeri? Kako možemo graditi svoju domovinu kad mijenjamo stranke ko’ prljave čarape, svaki dan druga. Kako možemo očekivati od mladih da budu postojani u svojim izborima i odlukama, kad ne nalaze primjera u nama starima. Kako će netko položiti svoj život za nešto i nekoga u što ne vjeruje? Kako će se za nešto boriti kad ne vidi da ima smisla to zašto bi se trebao boriti? Kako možeš vjerovati onom, koji ne drži do svoje riječi? Kako će dati svoj život, najvišu cijenu, kad nije vjeran u malim stvarima? Vjerujem da su ovi hrabri ljudi čiji spomendan slavimo i čija uspomena živi već stotinama godina znali učiti od Isusa Krista i ako su mrtvi još uvijek govore i pozivaju nas da ih naslijeđujemo. Da naslijeđujemo Isusa Krista koji nije stao nasred puta i nasred svoga mesijanskog poslanja nego ga živi cijelim svojim bićem i svojom ustrajnošću darovao nam je vječno spasenje“, zaključio je biskup ivica Petanjak.

A naša hrvatska narodna pjesnikinja Maria Dubravac ovako je povezala  tragediju Zrina sa Domovinskim ratom

mario filipi

Marijo Filipi. Izgubio je ruku i nogu u Domovinskom ratu, ali – ljubav sve može! Iz poštovanja prema junacima Gvozdanskoga, pokosi travu, kako bi staza pred starom kulom bila prohodna.

Damjan, Juraj, Andro, Niko, vođe tristo časnih ljudi

Zbore: ‘‘Braćo, ostanimo, vjerni svojoj rodnoj grudi.

Uminut će patnja skoro, no živjet će naša slava,

Ime će nam krasit vijekom boja crven-bijela-plava.’’

‘‘Za Doooom! Za Krst!’’ društvo vrnu, srdašca se ruka hvata,

A kroz žića sudbu crnu zagrlio bratac brata.

Ciča zima tijelo steže, hlapi snaga u junaka,

Mrtva trupla kulom leže, pušku drži hladna šaka.

Na otponac prste stisla i k’o da se pucat sprema.

Oko širom otvoreno, bolu, suzi, traga nema.

Vidiš samo oca vjernost, od Jadranskog dublju mora,

Koju Gospod Hrvatima darovao odozgora.

 

Studen kruta ne sustaje, već posljednji ljudi mriju,

Al’ još brane zadnjom snagom milu Majku Kroaciju.

Tristo bilo – trides’t osta, ne zna Ferhat što se zbiva.

Jel’ kauru borbe dosta, kakvu tajnu kula skriva?

Uho ćuli, osluškuje, svud sablastni tajac vlada.

Huraaaa! Juriš! Razvalimo Gvozdanskoga vrata grada!

Zaškripale teške grede, plaču, cvile duše mrtve,

Zar će nekrst razarati što gradile djeda žrtve?

Priđe Ferhat k branič-kuli… Gdje je Hrvat? Možda vreba?

U strahu za život goli možda traži pomoć Neba?

A kad tamo, Bože, jao, turski paša grud si hvata;

Na prozorim’ drevne kule smrznut Hrvat do Hrvata.

 

Reć’ bi, stup je od kamena, gleda nekud u daljine,

Čuva slavu svog imena odan sinak domovine.

Stužio se moćni Ferhat, glavu pognu, suzu briše,

Usna drhti, jezik šapnu: ‘‘Tog’ na svijetu nema više.

Pogledajte, Turci moji, kako Hrvat mrijeti znade,

Gladovao, smrznuo se, ali grada ne predade.’’

Pa dotakne mrzli obraz junacima Gvozdanskoga,

Izustivši: ‘‘Vi ste korijen Nike Šubić, bana svoga.

Katolički nek’ svećenik dostojno vas u grob sprati,

Junaštvo vam, dragulj sjajan, ko žarko će sunce sjati.

Rahmet dušam’ vašim budi, Alah nek’ vam dženet poda;

Nek’ se pamte biser-ljudi, Hrvatine dičnog roda.’’

gvozdansko 1

Na prozorim’ drevne kule smrznut Hrvat do Hrvata. (Fotografija iz zbirke Marija Filipija)

 

Jure dani i stoljeća stara kula ječi, stenje,

Vjetrovi joj zide ruše – pada slava i kamenje.

Čeka jadna neka unuk o Gvozdanskom knjigu piše,

Osudi joj sudba kleta u samoći nek’ izdiše.

Kćeri drage i sinovi, ponosnoga čelik roda,

Podignimo trobojnicu, neka živi riječ “SLOBODA”!

Domoljublje kada hlapi, u povijest nek’ mis’o leti:

Gladan, smrznut, pradjed bio, za Hrvatsku spreman mrijeti.

 

‘‘NEK’ SE RUŠI KULA SVAKA, AL’ NE SPOMEN NA JUNAKA’’

 

Nakon 50 godina u tuđini daleke Australije, Maria Dubravac poručuje  hrvatskoj mladeži u Domovini;

Hrvatski sine i kćeri!

Kad bi se vrijeme vratilo, unatoč teškom životu i nepravdama ondašnjeg režima, nitko živ ne bi me odvukao iz rodne Slavonije. Da sam samo znala kako su trnovite staze tuđine ! Molim vas, nemojte iskusiti moju bol i kob svih onih koji sa suzama liježu u tuđi grob. Ostanite na svom pragu, tamo gdje vaši mili osjećaju kucaje vašeg bila, tamo gdje vas grije toplina njihova srca, tamo gdje će vam, kad ustreba, meka hrvatska ruka obrisati suze i pružiti vam utješnu riječ. U tuđini toga blaga nema.

Nakon tolikih junaka i prolivene krvi kroz stoljeća, morati napuštati Domovinu, tuga je prevelika! Uzaludno je tražiti krivce, ali je opomena budućoj vlasti, koja bila da bila!

Lili Bencik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1990. – Povratak bana Jelačića na Trg (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

U veličanstvenom ozračju na glavni zagrebački trg 16. listopada 1990. ponovno je postavljen spomenik banu Josipu Jelačiću.

Brončani kip, djelo austrijskog kipara Dominika Fernkorna, postavljen je 1866., tada okrenut sjeveru, ka Mađarskoj. Sve do 1990., otkada je okrenut ka jugu, spomenik je, baš kao i sjećanje na legendarnog bana, bio podvrgnut kontroverzama.

Kip je smetao Mađarima koje je porazio, a pod njim je prilikom posjete cara Franje Josipa zapaljena mađarska zastava.

Komunistički režim preimenovao je prostor u Trg Republike te je uklonio bana 1947. Komunisti Jelačića ipak nisu uspjeli odstraniti iz hrvatske memorije, iako je bilo zabranjeno spominjati ga.

Uoči demokratskih promjena Hrvatska socijalno liberalna stranka organizirala je 1989. potpisivanje peticije o povratku bana Jelačića na glavni trg. Iako rastavljen u dijelove, zahvaljujući muzeologu Antunu Baueru, ravnatelju Gliptoteke, kip je sačuvan, piše HRT

Restauraciju je obavila obitelj poduzetnika Željka Šelendića koji je na natječaju pobijedio jer je ponudio besplatno izvođenje svih radova. S obzirom na to da su neki dijelovi bili uništeni, Šelendići su ih iznova napravili, kao i gipsanu repliku za slučaj da se spomenik ošteti.

Nakon tri mjeseca mukotrpnog rada u smjenama, 7. listopada 1990., obnovljeni spomenik krenuo je praćen razdraganim mnoštvom iz ulice Bešići, te se preko Gračana i Ksavera vratio na Trg. Za službeno otvaranje simbolično je izabran 16. listopada, datum Jelačićeva rođenja.

Iako su u tom razdoblju hrvatski Srbi proglasili paradržavnu tvorevinu, oružjem napadali policijske stanice na Baniji te blokirali i minirali prometnice Dalmacije i Like, Zagrepčani su, iako euforični, dostojanstveno proslavili povratak omiljenog hrvatskog bana na glavni gradski trg.

Svečanost je pred više od 100 000 okupljenih otvorio gradonačelnik Boris Buzančić, a potom hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman nakon čega je počelo veliko slavlje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan braneći Vukovar poginuo heroj Blago Zadro

Objavljeno

na

Objavio

Heroj s Trpinjske ceste, koji je sa svojim suborcima uništio desetke tenkova, Blago Zadro poginuo je 16. listopada 1991. godine. Točno 32 dana kasnije, srpski zločinci su slomili branitelje Vukovara, čija se obrana počela lomiti Zadrinom pogibijom, koji je za nešto više od dva mjeseca postao jedan od legendarnih vukovarskih zapovjednika.

Rođen u Bosni i Hercegovini, (u Donjim Mamićima – Ledinac kraj Gruda) kao desetogodišnjak doselio se iz rodne Hercegovine zajedno s obitelji u Borovo Naselje, gdje je završio školu, zaposlio se u tvornici “Borovo” i osnovao obitelj.

Početkom demokratskih promjena, aktivno se uključio u politički život toga kraja i postao prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se aktivno uključio u organiziranje obrane pred velikosrpskim agresorima.

Po izbijanju bitke za Vukovar, zbog svojih izuzetnih organizacijskih sposobnosti i hrabrosti preuzima zapovijedanje obranom čitavog Borova Naselja. Iako nije bio vojno školovan, kao zapovjednik 3. bojne legendarne 204. vukovarske brigade Blago Zadro pokazao se izvrsnim organizatorom obrane Borova Naselja.

Pod njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti, koja je zbog toga i prozvana “Groblje tenkova”, zaustavljena je oklopna sila JNA i uništeno na desetke srpskih tenkova i oklopnih transportera. Od trojice sinova dvojica najstarijih također su se uključili u obranu, a najstariji Robert (1969.) kasnije, točnije 10. travnja 1992. je poginuo u borbama kod Kupresa.
Koliko je obrana Blage Zadre bila učinkovita, pokazalo se i 14. rujna 1991. godine kad je na Trpinjskoj cesti razbio srpske snage koje su krenule u opći napad na Vukovar.

No kobnog 16. listopada 1991. Srbi su prvi put promijenili taktiku i hrvatske položaje napali s boka. Očito su znali gdje su spojevi jedinica te su prešli Bobotski kanal i rasporedili snage na nasip pruge.

Prodrli su tenkovima i fizički odvojili Borovo Naselje od Vukovara, a istodobno preko Vuke ušli u Lužac. Agresorske su postrojbe zapravo prodrle u Vinogradsku ulicu i obrani došle s leđa. Blago je krenuo prema Vinogradskoj sa šestoricom suboraca.

Hitno je pozvao i Turbo vod kojim je zapovijedao njegov sin Robert, napisale su o ovoj tragičnoj pogibiji prije 2 godine 24sata;

– Oni koji su držali položaje u Vinogradskoj ulici Blagi nisu rekli cijelu informaciju: da su oni već pobjegli i da su Srbi ušli s tenkovima i pješadijom. Zadro je s Kalašnjikovim u rukama krenuo Kupskom ulicom koja izlazi na pola Vinogradske. Mi, Turbo vod, od njega smo bili udaljeni 200-tinjak metara. Kako su granate sipale, morali smo trčati od kuće do kuće, zastati, pa opet trčati. Kad smo došli u Kupsku ulicu, Blago je već ležao mrtav – prisjetio se pripadnik Turbo voda Stipo Mlinarić.

I Josip Šego, koji je tada bio s Blagom, živo se sjeća tih događaja.

– I Blagin drugi sin Tomo htio je krenuti s nama, ali mu otac nije dao. Kao da je predosjećao, Tomo je ocu davao pancirku, ali ga je Blago odlučno odbio riječima: ‘Zaštitni prsluk nemaju ni oni, neću ga ni ja!’. Blago je bio uvjeren da branitelji drže položaj u Vinogradskoj ulici, ni slutio nije da su četnici postavili mitraljez na prugu i na nišanu držali cijelu Kupsku ulicu. Svi koji su prolazili Kupskom bili su zapravo na brisanom prostoru. Blagu Zadru pokosili su rafali iz mitraljeza.

Činom general bojnika Blagu Zadru posmrtno je odlikovao pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Blago Zadro pokopan je na vukovarskom Novom groblju 16. listopada 1998. nakon što su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani u ljeto ’98. zajedno s još 937 žrtava iz masovne grobnice.

Njegov sin Robert godinu dana poslije, identificiran je iz zajedničke grobnice u Zagrebu nakon što je godinama njegova sudbina bila nepoznata. Otac i sin Zadro počivaju na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, u Aleji hrvatskih branitelja.

HVALA MU I SLAVA!

Kamenjar.com

 

HRVATSKI VITEZ BLAGO ZADRO

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari