Pratite nas

Povijesnice

Gvozdansko – Predziđe kršćanstva – Antemurale Christianitatis

Objavljeno

na

Gvozdansko-mjesto hrvatskog velejunaštva, bez svijetskog uzora i mjesto gdje su Hrvati istrijebljeni i konačno sudski protjerani 1946. godine, bespovratno do današnjega dana.

U 16. stoljeću pohoda Osmanlijske države na Europu, u neprekidnom nadiranju prema zapadu Hrvatsko kraljevstvo bilo im je nepremostiva prepreka. Hrvatski ” ostaci ostataka nekada slavnog hrvatskog kraljevstva” ipak su zahvaljujući neviđenom  junaštvu mnogih njenih sinova spašeni od silovitih nadiranja dobro organiziranih, osposobljenih, opskrbljenih  i brojnijih Osmanlija.

Najpoznatiji su junaci koji su ostali u povijesnom sjećanju hrvatskog naroda, iz tih vremena , branitelji Sigeta, svi izginuli herojskom smrću, predvođeni Nikolom Šubić Zrinski 1566.godine.

Manje je poznato da je  slična sudbina zadesila još jednu utvrdu, utvrdu Gvozdansko!

Gvozdansko se nalazi na cesti koja vodi od Gline do Bosnaskog Novog, dvadesetak kilomatara od Dvora na Uni. Poviše sela na strmom brijegu još i danas strše ruševine gradine Gvozdansko, koja je prema jednom spisu iz 1488. pripadala plemićkoj obitelji Zrinski. Tu su se nalazili bogati rudnici željeza, a Zrinski su ovdje imali i vlastitu kovnicu novca. Poznati su novci Nikole Šubića Zrinskog, koji su kovani u Gvozdanskom. U tvrđavi je uvijek bila jaka vojnička posada jer je u to doba Gvozdansko bila jedna od važnih utvrda kao dio hrvatskog obrambenog sustava kojemu je i sam papa podario naslov predziđe kršćanstva – Antemurale Christianitatis.

U svjetskoj povijesti ratovanja poznate su opsade židovske utvrde Masade, portugalskog Alkazara i teksaškog Alama, gdje su svi branitelji izginuli, pokazujući time najveću hrabrost, svjesnog žrtvovanja za domovinu i junačkog otpora agresoru do posljednjeg čovjeka. No junaštvo i žrtva posade utvrde Gvozdansko, malo je poznato u povijesnom sjećanju hrvatskog  naroda,  kada su se smrzli ili poginuli svi branitelji  u noći sa 12. na 13. siječnja 1578.godine. Nakon tromjesečnog opsjedanja i borbi utvrda je pala u turske ruke jer su se posljednji njegovi branitelji, koji već prije nisu poginuli, jednostavno smrzli od hladnoće i gladi, ali nisu napustili svoje položaje. Prizor je bio toliko potresan i strašan da je sam zapovjednik turske vojske Ferhat-beg,  zadivljen tim junaštvom posade, koja je radije umrla nego se predala, zapovijedio da se pronađe katolički svećenik i da ih se pokopa po kršćanskom obredu i da se ni jednom od poginulih i smrznutih branitelja ne smije ništa uzeti, odnosno da ih se ne smije opljačkati.

Sama opsada Gvozdanskog počela je 3. listopada 1577., a zapovijedao joj je Ferhad-beg. Nakon što je blokirao sve smjerove kojima je mogla stići pomoć opkoljenom Gvozdanskom , Ferhad-beg je krenuo postupno osvajati okolna uporišta. Prvi je pao Zrin 20. listopada iste godine, a zahvaljujući topništvu potom je osvojio i ostale još neosvojene hrvatske utvrde: Kladušu, Pećigrad, Podzvizd, Ostrožac i Drežnik. Tek tada se okrenuo i vratio prema Gvozdanskom kojeg je branila posada od oko tri stotine branitelja, najvećim dijelom rudara iz podgrađa Jame, te nešto haramija, stalnih tvrđavskih stražara i kranjskih puškara. Obranom su zapovijedala čak četiri hrabra kapetana: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić, nasuprot  10 tisuća turskih vojnika, opskrbljenih topovima, hranom i vodom.

Topničkom vatrom znatno prorijeđena posada, već potpuno izgladnjela i dalje je odbijala turske ultimatume, a postupno je jednog po jednog pojela i pse-čuvare. Kada je 9. siječnja 1578. posada ostala sasvim bez hrane, jer su Turci strijelama ubacili otrovano meso i njime otrovali posljednja dva psa,  Ferhad-beg je posljednji put pozvao posadu na predaju. Kao i ranije i ova je ponuda odbijena. Sve juriše posada Gvozdanskog izmučena glađu i hladnoćom odbila je očajničkim i nadljudskim naporima. Nakon tri dana žestokih borbi na životu je ostalo još samo tridesetak branitelja, koji su bili praktički bez streljiva.

Kada su 13. siječnja 1578.godine, Turci bez ikakva otpora provalili vrata tvrđave bili su zatečeni strašnim prizorom. U gradu punom ruševina našli su samo mrtva tijela. Svi branitelji ležali su na svojim položajima smrznuti i mrtvi, a u gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva.

Ante Tresić Pavičić, nadahnut djelima fra Andrije Kačića Miošića napisao je ep o “najviteškijem i najnevjerojatnijem djelu u povijesti čovječanstva”. Tri godine (od 1937. do 1940. ) pisao je najveći hrvatski ep “Gvozdansko” sastavljen od 21 406 rimovanih deseteraca u 24 pjevanja kako bi probudio hrvatski narodni ponos. Ipak, ep je objavljen tek šest desetljeća kasnije, 2000. godine. U epu se opširno govori o tragediji branitelja Gvozdanskog, a kroz usta glavnog zapovjednika Damjana Doktorovića ispripovijedana je hrvatska povijest.

Danas hrvatska  pjesnikinja  sa australijskom adresom, Maria Dubravac ovako je opjevala Gvozdansko;

Iz zbirke pjesama DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE, Marije Dubravac

ZABORAVLJENIM JUNACIMA GVOZDANSKOGA

Na pol’ puta Gline – Dvora, na obronku Zrinske gore

Snuždila se kula stara, zidovi joj priču zbore.

Razvalina eno strši, grmlje hladan kamen grli,

Spomen mio davnih dana još vjekovi nisu strli.

 

Od stoljeća trinaestog Šubić – Zrinskih znak ju krasi:

‘‘Za Dom spremni! Za Krst časni!” zidinom se i sad glasi.

Sinko dragi, de zastani, prigni uho k zidu kule,

E da ne bi riječi ‘bake’ sve pomalo utihnule.

Pohrani ih u dno srca, zaborav da otme, ne daj,

Kao biser dragocjeni, unucima na dar predaj.

Pokoljenja neka znadu o Gvozdanskom priču davnu,

Neka pjesmom veličaju pradjedova povijest slavnu.

 

Zbori kula: ‘‘Djeco mila, lozo moja plemenita,

Nekada sam gorda bila, gradila me Zrinskih svita.

Rod iskrenih poštenjaka – hrašće koje grom ne ruši,

Jerbo temelj križa stoji u kršćanskog sina duši.

Zrinsko stablo, zdravo sjeme, iz kog niče dična klica:

Pavle, Juraj, Mirko, Niko, Katarina i Jelica…

I  još mnogi iz te kuće ostaviše divne spome.

Zrinski bili pravednici u narodu hrvatskome.

Poštivali siromahe, putnicima konak dali,

Kralju vjerni, ginut spremni, Svetog pisma nauk znali.

Blagoslov je bujo, cvao, knezovima Gvozdanskoga,

Bog stostruku plaću dao sincim’ djeda čestitoga.

 

Srebrn’ novac tu se kov’o, denar, groši i taliri,

Stapali se u olovo Zrinskih lica, suveniri.

A jer Hrvat blaga im’o, zavidio Turčin kleti;

Or’o suri, grabežljivi, hrvatskome kraju leti.

Nek’ se ptići njeg’vi gnijezde tamo gdje im mjesto nije,

Nek’ osmanski polumjesec vijori sred Kroacije.

Gledaj turskog Malkoč-bega: s vojskom ode pa se vraća!

Ne da Hrvat Gvozdanskoga dok su složna mila braća.

Turčin bjesni, plane kuje, prokletstvo ga vražje žari.

Gvozdansko će šaptom pasti vojska moćna kad udari.

Ej Hrvati, ej kauri – zalud hrabrost od predaka,

Sokolović Ferhat-paše gušit će vas snažna šaka.

 

Od Malkoča on je jači, na srcu mu guja spava,

Zgazit će vam stijeg, raspelo, prahom bit će roda slava.

Ferhat prijeti, vojsku sprema, u tri ljeta dvaput bio,

Pod zidinam’ Gvozdanskoga dvije bitke izgubio.

Zalud guja otrov štrca, zalud kipi gnjev ratnika,

Ferhat-paša mržnjom grca, izmakla mu lovorika.

Obećaje Muhamedu: treći put će imat sreće.

Gvozdansko će osvojit’ il’ Ferhata biti ne će.

 

Jesen zlatom odjenula Zrinsku goru i Pounje,

Seljak njivom plod ubir’o, zriju, mire, žute dunje.

Vrijedni ljudi, mirotvorci, znojem lica krušac stekli,

K’o pobožni njeg’vi predci Bogu dobrom hvala rekli.

Platno šiva djeva mlada, o svatima momak sanja,

U frulicu pastir svira, jekom glasnom dol odzvanja.

Ljubav, radost, smijeh il’ tugu, u pjesme je čovjek svio,

Blagoćudni svijet Hrvata u svom domu sretan bio.

Al’ pomuti radost tihu vojska ljutog Ferhat-paše.

Obećao turadiji: ‘‘Gvozdansko će biti naše!

Alaha mi, pobijedit ću, il’ me živog biti ne će.’’

Nekrst vrišti, konjic njišti – u boj ljuti Turčin kreće.

 

Ajme, Bože, pravdo, gdje si, čemu kazna skromnom stvoru?

Hoće l’ ikad biti kraja ratovanju i pomoru?

Zar aždaja, neman grozna, krv nevinih mora piti,

Nije l’ čovjek zavrijedio kraj ognjišta svojeg sniti?

Tko li satka kob Hrvatu, čija li ga kletva prati?

Od kolijevke do pokrova zar će vječno ratovati?

Zar poklonit’ zemlju dragu da ju Turčin gazi, pljuje?

Ne! Ne da ju turskom vragu, ako gine, grob mu tu je…

Reci, srce, može l’ ikad pobijediti slaba šaka?

Gdje turbana deset tisuć’ zaman srce od predaka!

‘‘Može, može!’’ srce kliče, ‘‘Dokle ćutim ljubav jaku,

Div Golijat ne će ubit čelik-volju u junaku.“

 

Ej, Ferhate, ej „džudijo“, zaboravljaš Hrvat tko je:

Na Sigetu Zrinski mrio, al’ ne zgazi riječi svoje.’’

Razliježe se bojna truba, zemlja drhti, nebo ječi,

Tristo ljudi blage ćudi usred kule stare kleči.

Pa k’o njihov Šubić – Zrinski obećaše vjernost rodu.

Grla kliču: ‘‘U boj, braćo, za Gvozdansko! Za slobodu!’’

Branič-kula riječi čula i k’o mati upamtila

Kad šačica domoljuba protiv sile bitku bila.

Čuj, top trešti, vatra blješti, Ferhat-paša ne sustaje;

Junacim’ na branič-kuli med’ne riječi obećaje:

‘‘Predajte mi grada ključe, vrata širom otvorite.

Pustit ću vas žive, zdrave, haj’te kuda poželite.’’

 

Ne da junak grada ključe, k’o od raja Božjeg da su,

Za prag živo srce tuče, još se nada željnom spasu.

U pomoć će braća doći, rastjerati lešinare,

Badnji dan će proslaviti u zidini kule stare.

Slava Bogu na visini – rođen je Kralj, Isus mali!

U Gvozdanskom hrabri sinci  ‘‘U se vrime’’ zapjevali.

Bez ručka i rujnog vina, bez božićne svijeće plama,

Branila se Domovina – mačem, krvlju i žrtvama.

Tristo smjernih mučenika, glad ih strašna draži, mori,

Ispila im slabo tijelo, zadnja vatra eno gori.

Nema hrane, nema vode, ni streljiva, ni ogrijeva,

Al’ poslušaj, srce divno, žedno, gladno, Kristu pjeva.

 

Još vjeruje – pomoć stiže, za pobjedu kasno nije,

Odmaglit će silna vojska Ferhatove turadije.

Ratnik čeka, nada blijedi, mrvu kruha žele usta.

Srce klonu. Pobjeda mu bila samo čežnja pusta.

Gasnu zadnje vatre plamen, tek pokoja žera gori,

Drvo puca, škripi kamen, proplakaše stari dvori.

S visoka ih patnik gleda, još ga bodri zavjet sveti:

U ruke se vragu ne da, ko junak će rađe mrijeti.

On je Hrvat, tvrda stijena, čiste su mu ruke, lice.

Ne podnosi nik’vi jaram ni izdajstvo kukavice.

Makar bio ledom čitav, ne će milost turske vlasti.

Nek’ je kostur, slab i mlitav, pred zlotvorom zar će pasti?

Ali tu nije kraj povijesnog značenja Gvozdanskog i susjednog mu Zrina!

Tragedija Zrina traje od početka rujna 1943. godine, kada je na blagdan Male Gospe, 9. i 10. rujna 1943. gradić Zrin na Banovini uništen, većina muškaraca odmah pobijena , a preostali stanovnici, žene i djeca su raseljeni, uglavnom u Slavoniju. Sve kuće, škole, crkve, svi gospodarski objekti odmah su uništeni u cijelosti, a da bi progon Hrvata iz Zrina bio konačan, imovina im je svima oduzeta presudom Kotarskog suda u Dvoru odmah nakon rata.

Imala sam prigodu iz prve ruke čuti priču o tragediji Zrina od jedne gospođe iz mjesta Drenje, kraj Đakova, koja mi je ispričala da je tada kao 13.godišnja djevojčica morala otići iz Zrina. Među potomcima Zrinjana u Drenju je rođen i biskup Krčke biskupije Ivica Petanjak.

Ta sramotna presuda Kotarskog suda i strah od istine, nametnula je šutnju o tragediji Zrina sve vrijeme bivše države. Šutnja o ovom zločinu, o brisanju cijelog jednog mjesta za zemljopisne karte, traje i danas. Kolika je bila mržnja prema izmenu Zrin, govori i podatak da su komunističke vlasti promijenile imena mjesta i geografskih pojmova koji su u sebi imali pridjev Zrinski.

Zrinski Brđani postali su Šamarički Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarička Draga, a izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska gora.

U Zrinu nema spomenika Nikoli Šubiću Zrinskom, jednom od najvećih sinova hrvatskog naroda rođenog upravo u Zrinu, kojeg kao borca za slobodu slavi cijela Europa, samo ne Hrvatska, samo ne Zrin.

Najvažniji dokaz da Hrvatska i dalje provodi nametnutu šutnju o Zrinu je činjenica da je još uvijek na snazi sramotna presuda Kotarskog suda u Dvoru, kojom se konfiscira sva imovina Zrinjana i zabranjuje njihov povratak u ovo mjesto.

O uzaludnim nastojanjima da se vrate u Zrin, odnosno da ponište presudu suda u Dvoru na Uni o konfiskaciji njihove imovine u Zrinu svjedoči svećenik Ivica Petanjak, čiji je otac rođen u Zrinu i 1943. bio protjeran u Slavoniju.

– Pokušali smo tužbom za povrat imovine srušiti ovu sramotnu presudu Kotarskog suda u Dvoru. Nismo uspjeli, odbijeni smo, naša tužba odbačena je kao neosnovana. Pozivam sve potomke nekadašnjih stanovnika Zrina da se ujedinimo, podnesemo zajedničku tužbu pa da vidimo hoće li nas i tada sud moći tako jednostavno odbiti kao što je odbio tužbu moje obitelji – ističe Ivica Petanjak.

Sisački biskup Vlado Košić, sa željom da Zrin ne bude župa u kojoj nema niti jednog vjernika katolika, jer se potomci stanovnika Zrina ne mogu vratiti na svoju djedovinu, pokrenuo je inicijativu za izgradnju crkve S. Križa u Zrinu, kako bi se stvorili uvjeti da se u Zrin vrati bar nekoliko obitelji Hrvata. Međutim, izgradnja crkve u Zrinu neće biti moguća dok se ne poništi presuda suda iz 1946. o konfiskaciji imovine, jer je i zemljište na kojem je nekada bila crkve Sv. Križa, konfiscirano.

Evo propovijedi biskupa Ivice Petanjka na misi održano je u nedjelju 10. siječnja 2016. godine u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom.

” U tim hrabrim ljudima, od kojih većina nisu ni bili profesionalni vojnici, nego seljaci i radnici, mi promatramo ljude-kršćane, koji su poput Isusa Krista u odlučujućem trenutku svoga života rekli ostat ćemo do kraja. Odluka koja se ne mijenja ni pod cijenu mučeničke smrti. Izgubiti glavu i život, ali sačuvati obraz. Ostati na nogama, na svome mjestu i položaju, pa makar smrznut, ukočen, ali na mjestu na kojem tog trenutka moram biti. Kolika je tu pouka, lekcija, primjer za svakog čovjeka, i za sva vremena“ rekao je biskup te dodao kako se ovdje ne radi samo o hrabrosti, nego i o časti i poštenju. „Održati zadanu riječ. Ostati vjeran danoj riječi pa i pod najvišu cijenu života. Ne okretati glavu, ne predomišljati se. Nakon što si dao riječ više nema uzmaka. Jedan gospodin, sada već pokojni, dugogodišnji orguljaš u jednoj crkvi znao je ovako govoriti: ‘Ne mijenjam vjeru, ne mijenjam ženu, ne mijenjam stranku’. Od ova tri načela ovog pokojnog kršćanina, koliko je danas prisutno: ‘Ne mijenjam ženidbenog druga? Ne mijenjam vjeru u kojoj sam odgojen? Ne mijenjam političku stranku i načela koja sam prihvatio?’ Koliko ima istine u ovome? Kako se može vjerovati ljudima koji nisu vjerni danoj riječi? Kako možemo živjeti svoje kršćanstvo ako nas ono ne zanima? Kako možemo graditi obitelji kad muž i žena žive u nevjeri? Kako možemo graditi svoju domovinu kad mijenjamo stranke ko’ prljave čarape, svaki dan druga. Kako možemo očekivati od mladih da budu postojani u svojim izborima i odlukama, kad ne nalaze primjera u nama starima. Kako će netko položiti svoj život za nešto i nekoga u što ne vjeruje? Kako će se za nešto boriti kad ne vidi da ima smisla to zašto bi se trebao boriti? Kako možeš vjerovati onom, koji ne drži do svoje riječi? Kako će dati svoj život, najvišu cijenu, kad nije vjeran u malim stvarima? Vjerujem da su ovi hrabri ljudi čiji spomendan slavimo i čija uspomena živi već stotinama godina znali učiti od Isusa Krista i ako su mrtvi još uvijek govore i pozivaju nas da ih naslijeđujemo. Da naslijeđujemo Isusa Krista koji nije stao nasred puta i nasred svoga mesijanskog poslanja nego ga živi cijelim svojim bićem i svojom ustrajnošću darovao nam je vječno spasenje“, zaključio je biskup ivica Petanjak.

A naša hrvatska narodna pjesnikinja Maria Dubravac ovako je povezala  tragediju Zrina sa Domovinskim ratom

mario filipi

Marijo Filipi. Izgubio je ruku i nogu u Domovinskom ratu, ali – ljubav sve može! Iz poštovanja prema junacima Gvozdanskoga, pokosi travu, kako bi staza pred starom kulom bila prohodna.

Damjan, Juraj, Andro, Niko, vođe tristo časnih ljudi

Zbore: ‘‘Braćo, ostanimo, vjerni svojoj rodnoj grudi.

Uminut će patnja skoro, no živjet će naša slava,

Ime će nam krasit vijekom boja crven-bijela-plava.’’

‘‘Za Doooom! Za Krst!’’ društvo vrnu, srdašca se ruka hvata,

A kroz žića sudbu crnu zagrlio bratac brata.

Ciča zima tijelo steže, hlapi snaga u junaka,

Mrtva trupla kulom leže, pušku drži hladna šaka.

Na otponac prste stisla i k’o da se pucat sprema.

Oko širom otvoreno, bolu, suzi, traga nema.

Vidiš samo oca vjernost, od Jadranskog dublju mora,

Koju Gospod Hrvatima darovao odozgora.

 

Studen kruta ne sustaje, već posljednji ljudi mriju,

Al’ još brane zadnjom snagom milu Majku Kroaciju.

Tristo bilo – trides’t osta, ne zna Ferhat što se zbiva.

Jel’ kauru borbe dosta, kakvu tajnu kula skriva?

Uho ćuli, osluškuje, svud sablastni tajac vlada.

Huraaaa! Juriš! Razvalimo Gvozdanskoga vrata grada!

Zaškripale teške grede, plaču, cvile duše mrtve,

Zar će nekrst razarati što gradile djeda žrtve?

Priđe Ferhat k branič-kuli… Gdje je Hrvat? Možda vreba?

U strahu za život goli možda traži pomoć Neba?

A kad tamo, Bože, jao, turski paša grud si hvata;

Na prozorim’ drevne kule smrznut Hrvat do Hrvata.

 

Reć’ bi, stup je od kamena, gleda nekud u daljine,

Čuva slavu svog imena odan sinak domovine.

Stužio se moćni Ferhat, glavu pognu, suzu briše,

Usna drhti, jezik šapnu: ‘‘Tog’ na svijetu nema više.

Pogledajte, Turci moji, kako Hrvat mrijeti znade,

Gladovao, smrznuo se, ali grada ne predade.’’

Pa dotakne mrzli obraz junacima Gvozdanskoga,

Izustivši: ‘‘Vi ste korijen Nike Šubić, bana svoga.

Katolički nek’ svećenik dostojno vas u grob sprati,

Junaštvo vam, dragulj sjajan, ko žarko će sunce sjati.

Rahmet dušam’ vašim budi, Alah nek’ vam dženet poda;

Nek’ se pamte biser-ljudi, Hrvatine dičnog roda.’’

gvozdansko 1

Na prozorim’ drevne kule smrznut Hrvat do Hrvata. (Fotografija iz zbirke Marija Filipija)

 

Jure dani i stoljeća stara kula ječi, stenje,

Vjetrovi joj zide ruše – pada slava i kamenje.

Čeka jadna neka unuk o Gvozdanskom knjigu piše,

Osudi joj sudba kleta u samoći nek’ izdiše.

Kćeri drage i sinovi, ponosnoga čelik roda,

Podignimo trobojnicu, neka živi riječ “SLOBODA”!

Domoljublje kada hlapi, u povijest nek’ mis’o leti:

Gladan, smrznut, pradjed bio, za Hrvatsku spreman mrijeti.

 

‘‘NEK’ SE RUŠI KULA SVAKA, AL’ NE SPOMEN NA JUNAKA’’

 

Nakon 50 godina u tuđini daleke Australije, Maria Dubravac poručuje  hrvatskoj mladeži u Domovini;

Hrvatski sine i kćeri!

Kad bi se vrijeme vratilo, unatoč teškom životu i nepravdama ondašnjeg režima, nitko živ ne bi me odvukao iz rodne Slavonije. Da sam samo znala kako su trnovite staze tuđine ! Molim vas, nemojte iskusiti moju bol i kob svih onih koji sa suzama liježu u tuđi grob. Ostanite na svom pragu, tamo gdje vaši mili osjećaju kucaje vašeg bila, tamo gdje vas grije toplina njihova srca, tamo gdje će vam, kad ustreba, meka hrvatska ruka obrisati suze i pružiti vam utješnu riječ. U tuđini toga blaga nema.

Nakon tolikih junaka i prolivene krvi kroz stoljeća, morati napuštati Domovinu, tuga je prevelika! Uzaludno je tražiti krivce, ali je opomena budućoj vlasti, koja bila da bila!

Lili Bencik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Fra Dane Čolak bio je nada svoje provincije, nestao je i iščeznuo u Bleiburškom pokolju

Objavljeno

na

Objavio

Fra Dane Čolak (1916.-1945.)

O pokojnom fra Dani Čolaku, kojega su jugokomunisti u 29. godini života ubili negdje u Sloveniji polovicom mjeseca svibnja 1945., nije sačuvano previše podataka. Rođen je 3. srpnja 1916. u Donjim Mamićima – Ledincu, župa Rasno- /Š.Brijeg/ (od 1930. župa Ledinac). Kršten je 6. srpnja 1916. u župi sv. Franje Asiškog u Rasnu. Na krštenju su ga nazvali Franjo. Roditelji su mu bili Ante i Šima, r. Galić.

Djetinjstvo i školovanje

Pučku školu završio je u Rasnu svakodnevno pješačeći četiri godine (do 1929.). Gimnaziju je pohađao kod franjevaca na Širokom Brijegu.

U prvi razred upisao se u šk. g. 1929./30. U drugom je razredu 1930./31. Razrednik mu je bio dr. fra Bono Jelavić. U razredu ih je bilo 32: 19-orica su prošla na kraju godine, 10-orica su poslana na popravni ispit, a trojica su trebala ponavljati razred. Franjo je bio u zlatnoj sredini.

U trećem razredu razrednik mu je opet dr. fra Bono Jelavić. Sada ih je u razredu samo 29-orica. Franjo je vrlo dobar učenik. Četvrti razred pohađao je u šk. g. 1932./33. Razrednik mu je sada dr. fra Radoslav Vukšić. U razredu su 27-orica. Franjo je dobar učenik. Sedmorica su poslana na popravni ispit – svi iz matematike. Jedan ponavlja razred, a dvojica su se ispisala.

U petom razredu (1933./34.) Franjo je opet vrlo dobar. Razrednik mu je dr. fra Živko Martić. U razredu su 26-orica. Vrlo dobar je i u 6. razredu. Razrednik mu je dr. fra Marijan Zubac. U razredu su 27-orica. Nakon 6. razreda sjemeništarci su redovito prekidali školovanje i odlazili u novicijat na Humcu.

Franjo Čolak ipak je ostao u školi: u šk. g. 1935./36. pohađa 7. razred. S njime su sada i klerici, inače stariji od njega godinu dana, koji su se nakon svršena novicijata opet vratili u gimnazijske klupe (među njima fra Vjeko Bambir, fra Blago Karačić, fra Miron Lasić, fra Celestin Raguž, fra Kvirin Vasilj). U razredu su 24-orica. Franjo je opet dobar. Razrednik mu je bio dr. fra Radoslav Vukšić.

Zato Franje nema u 8. razredu: od srpnja 1936. do srpnja 1937. u novicijatu je na Humcu. Osmi razred upisao je šk. g. 1937./38. na Širokom Brijegu. U razredu su bila 20-orica. Razrednik im je bio dr. fra Oton Knezović. S njim su opet »stare« kolege, među njima fra Vinko Dragićević, fra Bazilije Pandžić, fra Ivo Sivrić, fra Smiljan Zvonar i drugi.

Razred je Franjo (sada fra Dane) završio s vrlo dobrim uspjehom. Veliku maturu položila su sva 20-orica. Ispit je trajao od 9. do 15. lipnja 1938. Predsjednik ispitnoga odbora bio je Karlo Prijatelj, izaslanik ministra prosvjete, dopredsjednik dr. fra Dominik Mandić, ravnatelj Gimnazije, a članovi dr. fra Oton Knezović (hrvatski jezik), dr. fra Marijan Zubac (povijest), dr. fra Marko Dragićević (latinski jezik) i dr. fra Svetozar Petric (francuski). Fra Dane je ispit položio s vrlo dobrim uspjehom.

Odmah nakon svršetka gimnazije na Širokom Brijegu fra Dane s kolegama upisuje filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. U šk. g. 1938./39., i u I. i u II. semestru slušao je sljedeće predmete: fundamentalnu teologija, povijest Crkve, pastoralnu teologiju, filozofiju (logiku i kriteriologiju), ascetiku, hebrejski jezik i sociologiju (»o komunizmu« u I. semestru dok u II. semestru nije bilo toga predmeta). Ocjene su u najvećoj mjeri veoma dobre i odlične (eminens 9 i laudabilis 8, samo iz ascetike bonus 7 ½). Vladanje i marljivost najbolji: ocjena 1 (exemplaris i laudabilis).

U sljedećoj godini (1939./40.) slušao je i polagao sljedeće predmete: Sveto pismo (uvod u Novi zavjet), dogmatiku (soteriologiju, mariologiju, o milosti), moralnu teologiju (o sakramentima), kanonsko pravo (ženidbeno), povijest Crkve, pastoralnu teologiju (homiletiku i katehetiku), filozofiju (psihologiju i kozmologiju) i ascetiku (»o mrtvenju«).

Ocjene su opet veoma dobre, najviše 9 i više od 8; samo je iz uvoda u Novi zavjet dobio 7 (bonus). U god. 1940./41. imao je slične teološke predmete, osim fundamentalne i pastoralne teologije, a slične su bile i ocjene, sve 9 i više od 8. Vladanje je uzorno (1). Rektor teologije bio je dr. fra Ante Jelavić, a tajnik dr. fra Rufin Šilić.

U 4. godini studija (1941./42.) imao je predavanja iz Svetog pisma Staroga zavjeta (Psalmi), dogmatske teologije (o vjeri, o jednom Bogu, o trojstvenom Bogu), iz moralne teologije, kanonskoga prava (o osobama i o redovnicima) i pastoralne teologije (liturgike). Nema više predavanja iz fundamentalne teologije, povijesti Crkve, filozofije i ascetike. Ocjene kao i prethodnih godina: 9 i više, 8 i više. Samo je u I. semestru iz dogmatike imao 7 (bonus).

Konačno su mu u 5. godini studija (1942./43.) preostali u I. semestru predmeti: Sveto pismo (egzegeza Ivanova evanđelja), dogmatika (o utjelovljenoj Riječi), moralna teologija (o teološkim krjepostima), kanonsko pravo (o procesima) te u II. semestru još samo egzegeza Ivanova evanđelja. Sve su ocjene 9 ili 9 ½, a vladanje je uzorno (exemplaris).

Konačno, fra Dane je diplomski i jurisdikcijski ispit položio 23. lipnja 1943. s najboljom ocjenom (1). Sve su potpisali rektor Jelavić i tajnik Šilić. Nakon završetka studija polazi na »njivu Gospodnju«, u dušobrižništvo. Prva (i jedina) župa bili su mu Drinovci.

Redovništvo i svećeništvo

U franjevački red stupio je na Humcu 5. srpnja 1936. Obukao ga je provincijal fra Mate Čuturić. Jednostavne zavjete položio je u ruke istoga provincijala godinu dana poslije, 6. srpnja 1937. Svečane zavjete položio je u Mostaru u ruke provincijala fra Krešimira Pandžića 8. rujna 1940. Za đakona ga je zaredio biskup fra Alojzije Mišić u Mostaru 1941., a za svećenika isti biskup u Mostaru na Petrovdan, 29. lipnja 1941. Vojsku nije služio.

Njegov je naraštaj bio dosta brojan. U novicijatu ih je bilo deset: fra Drago Barbir, fra Zlatko Ćorić, fra Žarko Leventić, fra Jakov Lovrić, fra Mirko Magzan, fra Viktor Milas, fra Bruno Raspudić, fra Filip Sivrić, fra David Zubac i fra Dane Čolak.

Dvojica su napustila zajednicu (D. Barbir, V. Milas), dvojicu su ubili jugokomunisti 1945. (Ž. Leventić i D. Čolak), a šestorica su preživjela i završila život kao franjevci (Z. Ćorić, J. Lovrić, M. Magzan, B. Raspudić, F. Sivrić i D. Zubac). Trojica od njih suđena su na tamničke kazne u komunističkoj Jugoslaviji (J. Lovrić, M. Magzan i D. Zubac), a jedan je pobjegao u inozemstvo (B. Raspudić).

Tijekom 1941. provincijal fra Lujo Bubalo dva je puta tražio od Sv. Stolice dispenzu od studija i dobi kandidatima za svećeničko ređenje. Među desetoricom bio je i fra Dane Čolak. S njim su, međutim, zaređena još šestorica kolega – zanimljivo, nijedan od onih koji su s njim bili u novicijatu.

Provincijal im je 28. lipnja 1941., dan prije ređenja, izdao svjedodžbu o položenu ispitu uoči svećeničkog ređenja. S njim su, dakle, zaređeni: fra Ivan Boras, fra Božidar Benković, fra Vinko Dragićević, fra Bazilije Pandžić, fra Ivo Sivrić i fra Inocent Penavić.

Svi su, osim fra Dane, preživjeli ratna stradanja. Dvojica su život provela u Americi (B. Benković i I. Sivrić), jedan u Italiji (B. Pandžić), dvojica u Hercegovini (I. Boras i V. Dragićević), a jedan je poslije kao svećenik napustio svećenički poziv i franjevački red (I. Penavić, 1956.). Dvojica su još živa (V. Dragićević i B. Pandžić), a dvojica su čamila u komunističkim tamnicama (I. Boras i V. Dragićević).

Svećeničke službe

Poznato je da je fra Dane godinu dana službovao kao duhovni pomoćnik u Drinovcima, od završetka studija i polaganja jurisdikcijskog ispita 1943. do 1944. U to je vrijeme župnik fra Julijan Kožul (1941. – 1944.), kojega su jugokomunisti također usmrtili 1945., te kratko vrijeme fra Ratimir Kordić. U maticama fra Danino ime prvi put nalazimo u srpnju 1943. Od tada do kolovoza 1944. krstio je 61 dijete te vjenčao sedam parova.

Posljednje mjesece života fra Dane je proveo kao vojni dušobrižnik. Čini se da je sam tražio tu službu kako bi mogao pomoći umirućim vojnicima. Sačuvan je jedan njegov dopis provincijalu fra Leu Petroviću od 6. svibnja 1944. Piše iz Drinovaca i govori o fratarskim promjenama koje su uskoro trebale uslijediti.

Kaže kako su Drinovci župa na rubu Provincije, na uglu koji udara u Dalmaciju, izložena modernu poganstvu. Nada se stoga da će u Drinovce doći ljudi »koji su auktoritativni, disciplinirani i duboko religiozni. Iz ove župe ima mnogo fratara, popova i ex-fratara – svega tu ima i sviet to dobro vidi – pa on je izgleda upro oči da vidi imali još dobrih svećenika – pa baš zato bi trebalo da ovdje bude župnik i kapelan pravi svećenik-redovnik.«

Netko je crvenom olovkom na istome dopisu napisao: »Udovoljeno!« Provincijal je, naime, u Drinovce za župnika poslao fra Ratimira Kordića, koji je tu prije djelovao kao župni vikar (1937. – siječanj 1941.), a s njim je još oko tri mjeseca bio i fra Dane. Fra Danu je zamijenio fra Slobodan Lončar, vjerojatno u kolovozu 1944. Fra Slobodana su jugokomunisti poslije odveli iz Drinovaca, 9. veljače 1945., i 13. veljače strijeljali u Ljubuškom.

Fra Ratimir je zapisao kako je fra Dane Čolak postao vojni dušobrižnik pred kraj rata. Bilo je to u kolovozu 1944. Na njegov upit kamo će sada pred kraj rata u vojne dušobrižnike, fra Dane mu je odgovorio: »Ne mogu dopustiti da toliki ginu bez svećenika, da umiru bez svećenika, da pate bez svećenika.« Tako je i sam završio kao i desetine tisuća hrvatskih vojnika koji su zaglavili u hodnjama smrti na povratku iz Austrije kroz Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju…

Fra Dane je imenovan duhovnikom IX. ustaškog stajaćeg zdruga sa sjedištem u Mostaru. Tu je obavijest provincijal fra Leo Petrović Zdrugu javio 16. kolovoza 1944., a istoga dana o tome je službenu obavijest dobio i fra Dane, koji se do tada nalazio u Drinovcima. Provincijal je odmah zatražio od Biskupskog ordinarijata jurisdikciju za novu fra Daninu službu, a biskup dr. Petar Čule dao ju je za područje svoje biskupije nekoliko dana poslije, 22. kolovoza 1944.

Kako je došlo do toga da fra Dane postane vojni dušobrižnik, zapisao je fra Tugomir Soldo. Dušobrižnik IX. ustaškog zdruga bio je don Lovre Konjevod. Budući da je Zdrug bio razbacan po raznim dijelovima Hercegovine, a vojska postala razularena, i don Lovre i zapovjednik Krešo Kuraja tražili su još jednoga dušobrižnika, na što im je provincijal fra Leo Petrović ponudio upravo fra Danu. »Kako su svi vojni svećenici bili satnici, tako je bio i Čolak. Čolak je bio solidan misnik i dobar mladi propovjednik. Zapravo je on jedini do pada Hercegovine od hercegovačkih franjevaca postao vojni svećenik.«

Fra Dane se nakon pada Hercegovine pod jugokomunističku vlast s vojskom povlačio prema sjeveru, preko Sarajeva do Zagreba. O tome je vrijednu zabilješku ostavio M. T. koji se i sam povlačio istim putem prema sjeveru: »Godine 1945. u mjesecu travnju pri povlačenju iz Mostara vidio sam fra Danu Čolaka dva puta u Hadžićima.

Posljednji put dao mi je jedne opanke nove hercegovačke građe napravljene sa oputom. Prilikom povlačenja iz Hadžića ostavio sam ih kod nekog Sime koji je stanovao blizu stožera devetog ustaškog zdruga. Fra Dane je bio bojni kapelan i imao je časnički čin poručnik. Fra Dane nas je obilazio nekoliko puta i bio prema nama vrlo prijazan.«

Ubijen nakon 10. svibnja 1945.

Za fra Danu nije sigurno gdje je točno poginuo. Zapisano je samo toliko da je ubijen nakon 10. svibnja 1945. negdje u Sloveniji, možda u Mariboru. Valja pretpostaviti da se i on, kao i brojni drugi, s vojskom povlačio prema austrijskoj granici, da je bio vraćen u Jugoslaviju i usmrćen na nekoj od brojnih hodnji smrti.

Negdje na putu prema austrijskoj granici susreo ga je fra Lucijan Kordić, koji se uspio spasiti: »Kakva je sve bila opća zbrka, strka i komešanje u to vrijeme pred Dravogradom, neka bude samo to spomenuto. Tu sam se slučajno susreo s meni dobro poznatim fratrom još iz školskih dana, O. Danom Čolakom. On je bio vojnički kapelan i u sastavu svoje jedinice. Vidjevši ozbiljnost časa i položaja, odlučismo ići dalje zajedno. Nisam ni okom trepnuo, a on se je strjelomice pred mojim očima izgubio. Nismo se više vidjeli. Nestao i iščeznuo u Bleiburškom pokolju.«

O fra Daninim je posljednjim danima zabilježio fra Častimir Majić: »S vojskom je pregazio mnoge bogaze i doživio razne okršaje da bi napokon 1945. osvanuo u Zagrebu. Glavni hrvatski grad bio je početkom svibnja 1945. pun izbjeglica kao šipak zrnja. U njemu je vladala pometnja duhova bez jasnih smjernica za budućnost.

Napokon se nepregledno mnoštvo vojnih postrojbi i civila počelo kretati prema Zapadu tražeći razumijevanja i životnu zaštitu kod pobjedničkih saveznika. Došli su do Bleiburga u Austriji gdje su doživjeli englesku prijevaru i izdaju.

Na 15. svibnja pala je konačna i neopoziva odluka vojnog vrha “gordog Albiona” o povratku izbjeglica u zemlju. To je bila osveta pobjednika nad pobijeđenima. (…) Izbjegličko mnoštvo bilo je 15. svibnja izručeno jugopartizanima koji su izbjeglice na Križnom putu mučili i masovno ubijali. (…) U tim kolonama smrti nalazio se i fra Dane Čolak koji je s hrvatskim vojnicima dijelio životnu sudbinu. Nakon tri dana smrtonosna hoda, posve iscrpljen, izmrcvaren i duševno ojađen, negdje je oko 18. svibnja 1945. našao groznu i nasilnu smrt, najvjerojatnije u iskopanim rovovima kod Maribora u Sloveniji.«

Ilija Barbarić, pak, kratko bilježi da je fra Dane, pričuvni satnik Ustaške vojnice, »izručen od Engleza«, ali da je »ubijen kod Zagreba u koloni smrti u svibnju 1945.«, iako većina drugih pretpostavlja da je ubijen negdje u blizini Maribora. Vjerojatno se nikada ne će otkriti prava istina o tome. Kao, uostalom, i o tisućama, o desetcima tisuća drugih Hrvata koje su jugokomunisti pobili u proljeće 1945.

Tako je okrutno uništen život mladoga svećenika, gotovo mladomisnika, koji je bio među najboljim studentima i prema tome velika nada Hercegovačke franjevačke provincije. Možemo samo pretpostaviti da bi ga provincijal slao na daljnji studij i da bi nakon toga bio profesor u gimnaziji na Širokom Brijegu ili na teologiji u Mostaru. Ako ne to, onda bi svakako bio vrstan dušobrižnik. A život mu je prekinut odmah na početku svećeničkoga djelovanja i to samo iz jednoga razloga – iz mržnje na vjeru (in odium fidei).

Svakako nije na odmet spomenuti što o njemu pišu njegovi neprijatelji, oni koju su ga ubili bez mogućnosti obrane i bez ikakve formalne optužbe. Više je nego znakovito da mu ne znaju ni pravo prezime, pa ga Viktor Novak u svojoj monstruoznoj knjizi Magnum crimen, koja je nastala zapravo kao opravdanje jugokomunističkih zločina, redovito naziva Čelak, umjesto Čolak.

Kao fra Danin zločin navodi se da je bio »ustaški satnik u IX. ustaškom zdrugu«, iako je fra Dane bio vojni dušobrižnik s činom satnika, a i to samo nekoliko posljednjih mjeseci rata, kako je naprijed pokazano, a nipošto djelatni časnik u ustaškoj vojsci koji bi imao bilo kakva dodira s ratnim djelovanjima.

Stoga je najobičnija laž koju Novak iznosi na drugome mjestu: »Kao ustaški satnik (kapetan) bio je fra Dane Čelak, koji je učestvovao aktivno u borbama, ističući se kao vojnički rukovodilac protiv NOV-e.« Fra Dane je bio vojni dušobrižnik i nikada nije imao nikakve veze s borbenim djelatnostima, a ne postoji ni jedan jedini dokument o tome. Jer da postoji, zacijelo bi ga Novak ili druga jugokomunistička literatura radosno objavila.

PIŠE Dr. sc. Fra Robert Jolić / Misija / SD

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

18. ožujka 1990. Benkovac – Atentat na dr. Franju Tuđmana (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj pokušaj atentata dogodio se uoči prvih parlamentarnih izbora kada je dr. Franjo Tuđman već prepoznat kao vođa hrvatskog naroda protiv pristalica komunističke Jugoslavije i velikosrpskog imperijalizma.

Nakon Stjepana Radića i dr. Andrije Hebranga Starijeg ne bi bilo prvi puta da Srbi ubijaju onoga koji je stao na čelo borbe hrvatskog naroda.

Na današnji dan 18. ožujka 1990. u Benkovcu je došlo do incidenta tijekom govora dr. Franje Tuđmana na osnivačkom skupu lokalnog ogranka HDZ-a.

Skup su ometali srpski nacionalisti upadicama, bacanjem kamenja i rafalima iz automatskog oružja. U jednom trenutku iskočio je iz gomile Srbin Boško Čubrilović s pištoljem u namjeri da puca na Tuđmana.

Srećom, Čubrilović je savladan od strane Željka Kučića, a pištolj mu je oduzet. Svi koji su imali priliku držati pištolj toga dana tvrdili su da je pravi, no komunistička milicija je kasnije tvrdila da je bila riječ o plinskom pištolju.

Prema tvrdnjama Željka Kučića pištolj je bio je pravi:“ Prvo sam instinktivno čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, podigao sam se i skočio na njega, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa.

Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke…svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj uzviknuo:’Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman’“.

Zanimljivo je da je pištolj kao dokazni materijal kasnije nestao iz policije. HDZ je u svibnju te godine pobijedio na izborima u Hrvatskoj što je značilo početak agresije na Hrvatsku.

 

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari