Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: U Beogradu i Banjaluci postoje ideološke komisije zadužene samo za Hrvatsku

Objavljeno

na

Aferozni tjedan u Adventu

Vrlo hladno, umirovljenici i blokirani griju se na drhtanje, kako je na novinarovo pitanje odgovorio nepoznati, duhoviti stariji čovjek.

Ljudi izbjegavaju grijanje na struju jer račun ne mogu platiti ni da skinu sve od sebe, a tada bi im bilo još hladnije, i plin je skup, pa se Hrvati vraćaju na drva, ali i njih papreno plaćaju. Gledaju kako se trupci odvoze iz Hrvatske, gledaju, a onda i sami polaze za trupcima u zemlje koje se bolje griju.

Hrvatskim šumama bi pala kruna s glave da koji hvat drva dovezu siromašnima.

Toplo je jedino onim ukrušcima (uhljebima) iz HNS-a koji su se u vrijeme crvene vladavine ukrcali u HEP, a imena im pročitao u Hrvatskom saboru dobro obaviješteni zastupnik. Skandalozno, reče HNS-ov Vrdoljak (stranka inače ima 0,59 posto potpore), pa kako se to mogu prebrojavati crvena krvna zrnca, eto novoga dokaza fašizacije RH u kojoj je nacističko divljanje prešlo sve granice.

Očekujem promjene u HEP-u. A kad smo kod HNS-a i njegovih kadrova, treba vidjeti koliko ih je uplovilo u Ministarstvo kulture u doba Andreje Zlatar i nesretnoga Milanovića.

Ako onaj dobro obaviješteni zastupnik počne nabrajati sve haenesovske ukruške i ugruške u Ministarstvu kulture, trajat će dulje nego rasprava o državnom proračunu.

Ima tu i SDP-a, naravno, ali ja sam u realnom vremenu (u doba vlasti SDP-HNS-a) vrlo doborohotno upozoravao voljeni SDP da će ga HNS doći glave, što se i dogodilo.

Tako su sada i jedni i drugi na političkoj cesti, a nova (novija) dva lidera potpuno izgubljeno lutaju oko adventskih kućica i ne znaju što bi i kako bi, arhaični ostatci olovnih vremena, pa se Vrdoljak pridružuje općoj, drugoj neprijateljskoj ofanzivi protiv Hrvatske, a mladi Bero sastavlja program od šupljih fraza. Infantilni Vrdoljakov ispad posve je u skladu s novim (prvi je bio u vrijeme Karamarka) prikazom Hrvatske kao faši-zemlje, a koji nakazni prikazi dolaze iz Srbije i BiH, te se usporedo šalju na ruke EU i Amerima.

Kao i u prvoj neprijateljskoj ofanzivi, Amerikanci – premda imaju prečega posla – brzo reagiraju i šalju u Hrvatsku jake snage, to jest pomoćnika pomoćnice američkoga državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja, Hoyta Briana Yeea, koji neko vrijeme landra oko adventskih šatora, jede kobasice i na kraju dana zaključuje da ne vidi ništa od te grozne fašizacije. Da je nema. Čak ni klizalište na Trgu kralja Tomislava nije baš u obliku slova U. No onda se uz kuhano vino dohvaća i BiH, pa daje upućenom slušatelju posve očite najave da se SAD ubuduće ne će držati Daytona kao pijan plota (to više što se ga europski visoki smutljivci već kontaminirali i kompromitirali), te najavljuje promjene bos-hr ustava. Vidjet ćemo što će od toga biti, s napomenom da Yee pripada administraciji koja odlazi u siječnju sljedeće godine.

Pomoćnik pomoćnice vrlo je dobro shvatio da Hrvatska nije problem, nego da je hrvatski problem broj jedan Bosna i Hercegovina, u čemu mu mnogi neupućeni Hrvati mogu zavidjeti. Nije bez vraga upućeni Miro Tuđman na obljetnicu smrti svojega oca u spomen-školi u Velikom Trgovišću govorio gotovo samo i isključivo o Bosni i Hercegovini kao nedovršenom velikom djelu svoga oca, viziji konfederalne cjelovite BiH koju je devedesetih bilo nemoguće ostvariti ne samo poradi srpske genocidne krvoločnosti nego i zbog nepodopština Alije Izetbegovića, majstora za izigravanje sporazuma što ih je potpisivao s figom u džepu, a od 1992. do 1995. izbjegavao vojni savez s Hrvatskom, popustivši tek nakon Srebrenice, a prije Bihaća kada mu je, kako je zapisao „pomoć stigla s neočekivane strane“ (!) A od koga ju je očekivao? Od Mladića? Da nije bilo Hrvatske vojske, ne bi bilo ni Alije ni Bakira, ni krhkoga mira u BiH ni Daytona. Srbi (Srbija) bi držali sedamdeset posto teritorija, a „Europljani“ bi rekli „što se tu može“.

Da ne govorimo o oružju koje je muslimanima dopremano preko Hrvatske, o gotovo pola milijuna izbjeglica iz BiH koje je Hrvatska prihvatila, a Izetbegović u jednom trenutku okrenuo oružje protiv Hrvata dok su istodobno muslimanska djeca polazila škole u Hrvatskoj, da ne govorimo kako su (sada to mladima paradoksalno zvuči) preko Hrvatske dopremani i mudžahedini pod krinkom humanitaraca, a onda rubili Hrvatima glave i ostali u Bosni, pa se sada dobro osjećaju u arapskoj i turskoj fundamentalističkoj preobrazbi FBiH – što, eto, u našim danima izaziva jezu u Hrvatskoj a kako ne bi među Hrvatima u BiH.

Pa kada hrvatska predsjednica detektira u što se FBiH pretvorila, sruči se na nju i bakirovska poplava koja u prijevodu znači „dalje prste od FBiH i BiH općenito“ i uvrjedljiva medijska haranga na čelu s vrlo duhovitim Senadom Hadžifejzovićem koji zabavlja raju vicevima o fatalnim plavušama. No jest, ne zaostaju ni Srbi.

U Beogradu i Banjaluci postoje ideološke komisije zadužene samo za Hrvatsku, ter se bilo koja pojava koja im se ne sviđa razglasi i dimenzionira kako im paše, u čemu uvijek imaju glasnu potporu ideološke komisije iz same Hrvatske, gdje bi neki htjeli da Hrvatska bude što manje hrvatska, da se na Hrvatskoj televiziji ne vidi adventski vijenac budući da to valjda govori o klerikalizaciji HTV-a, te bi u tijela HRT-a trebalo postaviti militantnu crvenu skupinu s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, brojčano zanemarivu družbu koja mobingira i rečeni fakultet i rektorat i hrvatsku javnost u cjelini. S nezanemarivom potporom europskih lijevih intelektualaca i paraintelektualaca koji su se ušuljali u Europski sud za ljudska prava te „presuđuju“ da je crvena zvijezda simbol zakonitog ljevičarskog pokreta.

Bivši salonski staljinisti, a potom salonski titoisti govore bedastoće jer ni u jednoj od tih zapadnih zemalja nakon nacističkoga totatlitarizma nije pobijedio komunistički, jer nisu osjetili nož i metak te iste crvene zvijezde na i u svome tijelu. Glede Hrvatske, nemaju baš nikakve pozitivne osjećaje, i oni su kao i starčad ali i mladunčad SDP-a ostali (zaostali) u šerbedžijanskoj magli.

Hrvati još nisu spoznali koliko je ta druga neprijateljska ofenziva obuhvatna i opet krilata. Samo bolje upućeni znaju za novi život solunaškoga Centra za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) – i ja sam mislio da je krepao, ali nije. Ta vizija „pomirenja“ koja se ogleda (i) u tiskanju nekakvih priručnika za „zajedničku povijest“nije naravno ništa drugo do krivotvorenje povijesti na način da se uspostavi ravnoteža krivnje i iz tih bolesnih, nepovijesnih polazišta opere mozak sadašnjem i budućim naraštajima. Takvu prosvjetu slijedi i isto tako oživljavanje zombija jugoslavenske nogometne lige, u prvi mah samo juniora a zatim i seniora, to jest utješna liga klubova koji se ne plasiraju u raskošnu Ligu prvaka, dakle regionalni otpad. Balkanska liga. (Ako tko iz Hrvatske pristane na balkansku ligu, treba doći pod udar onih koji se brinu o domovinskoj sigurnosti.)

Da, sav taj politički idiotizam dolazi iz Europske unije, u koju smo s toliko poniženja upali (ne) samo zato da pobjegnemo s Balkana. Na nama je da još jednom potrošimo veliku količinu energije kako bismo spriječili onu opasnost na koju je Franjo Tuđman upozoravao sa samrtne postelji. On, zagovornik euroatlantskih integracija, znao je isto tako dobro s kim ima posla i da će se od dana kada ta eurovizija bude ostvarena, ako bude, Hrvatska i nadalje morati boriti za svoju samostalnost, svoju individualnost, protiv pristaša naddržave Europske unije koja – vidimo sada – ili ništa ne razumije jer pravih vođa nema kao što ih nije imala puno ni u doba srpske agresije, ili i dalje radi na sablasti balkanske lige, ne samo nogometne. Ono nešto vođa koji bijahu živi u doba hrvatske borbe za opstanak, europskih i izvaneuropskih, visoko su cijenili Tuđmana, što je mnogima medijski zaluđenim mladuncima možda malo otvorilo oči kada su na HTV-u gledali do sada bunkerirani film“ Tuđman , hrvatski George Washington“. (Film sam, premda potpisan kao scenarist, prvi put gledao zajedno s Tuđmanom dvije godine prije njegove smrti, i imao sam neke primjedbe, što zvuči anegdotalno.)

Lijepa naša diplomacija

Dva dana nakon što su joj podmetnuli čokoladice na sv. Nikolu u Dubrovniku, na dan obilježavanja strašnih razaranja hrvatske Atene poznate i po diplomaciji, bila je Kolinda nazočna petnaestoj obljetnici Kluba hrvatskih diplomata. Događaj u Zlatnoj dvorani nije zabilježen u medijima, nisam vidio ni da je trznuo središnji Dnevnik HTV-a. Bio sam ondje, premda ne samo da nisam diplomat nego sam oduvijek djelovao krajnje nediplomatski, no postoji tajna veza – mnogi su diplomati iz devedesetih postali članovi Hrvatskoga kulturnog vijeća koje je, kao i Diplomatski klub, nastalo u doba mraka detuđmanizacije kao svjetlo u tami. Hrvatski se narod nejasno sjeća ili ne sjeća da je u tim novim olovnim vremenima ne samo obezglavljena Hrvatska vojska, da su ne samo razjurene hrvatske obavještajne službe, bačeni na marginu hrvatski intelektualci domoljubne orijentacije, nego su na najbezočniji način smjenjeni i hrvatski diplomati koji su u najtežim vremenima bili na diplomatskoj bojišnici za spas i priznanje Hrvatske. Nakon prve prepasti, utemeljili su Diplomatski klub, a Društvo sveučilišnih nastavnika primilo ih u okrilje jer svoj prostor nisu imali.

Velim, i zato je petnaesta obljetnica – u novim okolnostima – trebala biti medijski popraćena. A to što je govorila hrvatska predsjednica, i sama izrasla u diplomatskomu gnijezdu, trebalo je i te kako „komunicirati“ javnosti (jako volim tu riječ, sve se danas komunicira u našoj komuni). Kolindin govor nije bio historicistički, nego upravljen prema sadašnjosti i budućnosti hrvatske diplomacije. Sadašnjost djeluje zabrinjavajuće. „Nemamo veleposlanika u svim državama G 20“, reče predsjednica, „nemamo ih u ključnim regionalnim sjedištima, recimo u Africi, a ne smijemo i ta odredišta prekasno otkriti.“ Lijepo. Ja sam, slušajući ju, odmah aktivirao svoju nediplomatsku maštu i zamislio galiju natovarenu diplomatima, galijun koji polazi u otkrivanje Afrike i drugih nepoznatih kontinenata, s kapetanom koji se orijentira prema zvijezdi Sjevernjači, kormilareći između Heraklovih stupova. Na stranu ironija, stvari su doista neobične, i čini se – po zadnjim izvješćima – da će u Afriku prije stići hrvatska vojska nego diplomati.

A sadašnjost je ponešto prešućena, premda ju ne treba otkrivati ni polaziti na pustolovna putovanja. Sadašnjost kaže da se u davno otkrivenim odredištima (Pariz, Washington…) nalaze diplomati koji bi bolje zastupali neke druge, recimo jugoslavenske interese, da imaju na stolu sliku zločinca Broza, da se hrvatski iseljenici u mnogim „odredištima“ osjećaju kao u komunističkim vremenima, umjesto da im hrvatska konzularna predstavništva daju krila kao Red Bull, pa da budu u službi onih poteza koje povlači novo, agilno tijelo za Hrvate izvan Hrvatske i privlači iseljenike u domovinu. Ali ne, oni ostaju Red, a od Bulla imaju samo rogove.

U hrvatskoj diplomaciji su potrebne burne promjene, da bi opet postala hrvatskom diplomacijom. Još se ne vide. Ne vide se promjene ni na unutarnjem planu, tek naznake, a potrebne su u tolikim područjima, osobito pravosudnom i posebno u Državnom odvjetništvu gdje se nakupilo svega i svačega na crti Bajić-Cvitan kojoj treba dvadeset pet godina da optuži, recimo, srpske zločince koji su masakrirali Hrvate u Voćinu (navodeći zločince samo inicijalima, da se Vlasi ne dosjete), a za suvremene, mirnodopske afere doznaje iz novina. Jer, kako reče Cvitan, nemamo mi uši na ulici pa da gledamo – izjava vrlo zanimljiva već s antroploškoga gledišta. Istodobno dolazi do kobnog miješanja trodiobe vlasti, pa se ministar unutarnjih poslova bavi idejom da razjuri Ustavni sud, koji je bio trn u oku i crvenima jer je stopirao mnoge njihove besmislene zakone.

Prekomjerno granatiranje urednika Brnardića

Potreban nam je i novi zakon o HRT-u, gdje je sadašnjost vrlo nesigurna i preslagivanja česta, a u Programskom se vijeću nalazi i omanja ćelija Ideološke komisije CK koja je u dosluhu sa crvenim, pupovečkim i ružičastim tiskovinama. Jedna emisija HTV-a, dugovječna i sve bolje uređivana, u pravom smislu kulturološka i baštinski inspirativna, doživjela je u prošlosti nekoliko udara, predzadnji u radmanskom razdoblju, a zadnji nedavnih dana. Riječ je o TV-kalendaru i uredniku Brnardiću koji se uspješno opire rečenoj ćeliji, a o događajima iz davne ili nedavne prošlosti daje istinite i odmjerenen informacije.

Tako je postupio i u slučaju Zec, podsjetio na taj zločin, a usput rekao da je slučaj u medijima (i ne samo u medijima) predimenzioniran. Te još neoprezno spomenuo četiri stotine hrvatske djece ubijene u srpskoj agresiji. Ćelija, raspoređena po medijima, dobila je znak da počne urlati , svaka šuša je smatrala potrebnim da nešto kaže i još žešće napadne Brnardića, a najdalje je otišao notorni Pofuk koji je u glazbenoj ekstazi pokušao dokazati kako to nije isto, nije isto slučaj Zec i 400 hrvatske djece, jer je slučaj Zec užasan a ubojstvo hrvatskih mališana valjda stjecaj ratnih okolnosti, kolaterala, i tako dalje, pa se u tom se naporu zapleo kao pile u kučine.

Što je istina? Baš to da je slučaj Zec predimenzioniran, ali ima tu i nešto više: slučaj djevojčice Zec je individualiziran i prikazan u svoj svojoj strahoti, što se s hrvatskom djecom nije dogodilo, nego su pokopana u masovnu medijsku grobnicu, bez stravičnih opisa pojedinačnih patnja, bez imena poznatih narodu (spomenik ubijenoj djeci u Slavonskom Brodu je iznimka, ali podsjet ostaje na lokalnoj razini).

Pa da ne bi ostalo tako, treba ustanoviti Dan sjećanja na hrvatsku djecu pobijenu u srpskoj agresiji, čitati njihova imena u središnjem Dnevniku HTV-a pa ma trajao dnevnik i pola sata dulje, čitati u Hrvatskom saboru u koji će toga dana saborska straža privesti Pofuka na galeriju, a mediji u opširnim prikazima podsjetiti gdje su, kada i kako djeca stradala, uključujući i Aleksandru Zec, kao i o poznatim i nepoznatim imenima počinitelja sa srpske strane protiv kojih Hrvatska nije podignula optužnice pa se vagane u Bosanskom Brodu, recimo, u stanovima i kućama odakle su istjerali Hrvate, a sada ih još truju rusko-srpskom rafinerijom – a Hrvatska ni tu ništa ne poduzima.

I nije samo Brod, naravno, pobijena su djeca u Vukovaru i drugdje, ali to su bila samo hrvatska djeca i ne treba, misle medijski nitkovi u Hrvatskoj, predimenzionirati te „slučajeve“, valjda da se Srbi ne uznemire. Idemo radije, misle oni – a to im je i zadaća – od jednoga zločina s hrvatske strane napraviti mit i njime mahati kao zastavom da bismo što više naškodili Hrvatskoj…U nedjelju navečer prikazan je prilog o Kostrićima, gdje su Srbi pobili cijelo selo, a i dvoje djece. Pa ni tu reporter Dnevnika ne kazuje glasno imena djece, tek se vidi ploča s koje kamera brzo sklizne.

Gdje je priča o strašnoj sudbini trinaestgodišnje Verice Nikšić iz Široke Kule , koju su Srbi živu zapalili u kući, gdje je četrnaestgodišnji Franjo iz srijemskih Kukujevaca, gdje je devetgodišnja Nikolina Fabac iz Gornje Jame, njezina sestra petnaestgodišnja Željka i dječak Darko. Je li, Pofuče? A mrtvoj Željki su „šiltovci“ odrezali pletenicu, što neodoljivo podsjeća na Hudu Jamu i pronađene ženske pletenice. Je li Pofuče? A gdje je taj Siniša Martić „Šilt“, ubojica, je li Cvitane i Bajiću, ako vi ne znate, znaju ljudi da gad mirno pije za šankom svoga lokala u Novom Sadu? Je li raspisana tjeralica? Nije, jer gledate ušima a slušate očima.

Tako je to. U aferoznom tjednu hrvatsko-srpska ćelija našla je još jednu poslasticu za opanjkavanje, za faši-ranje Hrvatske. U mjestu Jasenovcu podignuta je ploča ubijenim pripadnicima HOS-a, s velikim križem i sitno ispisanim slovima na njihovu ratnom i mirnodopskom obilježju, Za dom spremni. Zagrebačko-beogradska ćelija podignula se na noge lagane, zar u Jasenovcu, urlaju po medijima i u Saboru, mičite to odmah. Ploča ih je razgnjevila više od filma „Jasenovac – istina“ ili znanstvenih istraživanja Igora Vukića i Blanke Matković o trostrukom logoru Jasenovac.

Ne žele oni znati da su hrabri jasenovački HOS-ovci s tim riječima ginuli za slobodu moderne, demokratske Hrvatske, ne žele znati ništa drugo do li da je to navodno isključivo ustaški pozdrav, jer povijest ne znaju, a o Drugom svjetskom ratu učili su iz solunaških udžbenika. Stvar se malo zakomplicirala budući da je dokazana zakonitost tih triju riječi na hosovskoj oznaci, pa je ćelija progutala slinu. (Usput: na ne tako davnoj vojnoj smotri u Moskvi, razgovijetno se čulo kako ruski vojnici gromko viču: „Za dom svoj!“)

Kad smo već kod Jasenovca i predimenzioniranja, došlo mi je u ruke izvješće Petra Lungova, atašea, upućeno bugarskom veleposlaniku Jordanu Mečkarovu – o posjetu stranih dužnosnika akreditiranih u Zagrebu hrvatskom koncentracijskom logoru Jasenovac. Dokument br. 40/ T. A. Iz Bugarskog državnog arhiva, objavljen u zborniku Bugarska i NDH 1991.- 1944. Izvješće je pisano u Zagrebu 7. veljače 1942., vrlo iscrpno. Skupina akreditiranih, među kojima je bio i Lungov, sastojala se od predstavnika njemačkih, mađarskih, bugarskih i rumunjskih atašea za tisak, a bila je tu i predstavnica Associated Pressa.

Iz opširnog teksta izdvajam bilješku o kartoteci svih zatočenika koja se čuvala u zgradi u mjestu Jasenovac, o dokumentima u tri primjerka. Dalje navodi Lungov da se godišnje iz državnoga proračuna odvaja za logore 200 milijuna kuna. „U Hrvatskoj ima pet koncentracijskih logora sa 20.000 zatočenika“, piše ataše, „ a u logoru Jasenovac smješteno je oko 1500 ljudi.“ Odveli su skupinu i u sam logor , okružen bodljikavom žicom i drvenim kulama za stražu, vidjeli ljude koji ondje rade u ropskim uvjetima, u željezariji, ciglani i pilani i drugdje. Svaki zatočenik je imao broj na „traci“ , Židovi su nosili žute trake, Srbi plave, a Hrvati crvene. Lungov je nabrojio desetak baraka, te dodao da se gradi još 25.

Skupinu su vodili Eugen Kvaternik i „Maks“, kako Lungov bez prezimena navodi privremenog zapovjednika logora. Kvaternik je hvalio kartoteke zatočenika, nazivajući ih vrlo dobrim.

Gdje su te kartoteke?

Nemam prostora u ovoj rubrici objaviti cijeli tekst izvješća, no uvjeravam vas da je neobično zanimljiv. A ne ću ni komentirati, jer poštujem inteligenciju čitatelja.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari