Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: U Beogradu i Banjaluci postoje ideološke komisije zadužene samo za Hrvatsku

Objavljeno

na

Aferozni tjedan u Adventu

Vrlo hladno, umirovljenici i blokirani griju se na drhtanje, kako je na novinarovo pitanje odgovorio nepoznati, duhoviti stariji čovjek.

Ljudi izbjegavaju grijanje na struju jer račun ne mogu platiti ni da skinu sve od sebe, a tada bi im bilo još hladnije, i plin je skup, pa se Hrvati vraćaju na drva, ali i njih papreno plaćaju. Gledaju kako se trupci odvoze iz Hrvatske, gledaju, a onda i sami polaze za trupcima u zemlje koje se bolje griju.

Hrvatskim šumama bi pala kruna s glave da koji hvat drva dovezu siromašnima.

Toplo je jedino onim ukrušcima (uhljebima) iz HNS-a koji su se u vrijeme crvene vladavine ukrcali u HEP, a imena im pročitao u Hrvatskom saboru dobro obaviješteni zastupnik. Skandalozno, reče HNS-ov Vrdoljak (stranka inače ima 0,59 posto potpore), pa kako se to mogu prebrojavati crvena krvna zrnca, eto novoga dokaza fašizacije RH u kojoj je nacističko divljanje prešlo sve granice.

Očekujem promjene u HEP-u. A kad smo kod HNS-a i njegovih kadrova, treba vidjeti koliko ih je uplovilo u Ministarstvo kulture u doba Andreje Zlatar i nesretnoga Milanovića.

Ako onaj dobro obaviješteni zastupnik počne nabrajati sve haenesovske ukruške i ugruške u Ministarstvu kulture, trajat će dulje nego rasprava o državnom proračunu.

Ima tu i SDP-a, naravno, ali ja sam u realnom vremenu (u doba vlasti SDP-HNS-a) vrlo doborohotno upozoravao voljeni SDP da će ga HNS doći glave, što se i dogodilo.

Tako su sada i jedni i drugi na političkoj cesti, a nova (novija) dva lidera potpuno izgubljeno lutaju oko adventskih kućica i ne znaju što bi i kako bi, arhaični ostatci olovnih vremena, pa se Vrdoljak pridružuje općoj, drugoj neprijateljskoj ofanzivi protiv Hrvatske, a mladi Bero sastavlja program od šupljih fraza. Infantilni Vrdoljakov ispad posve je u skladu s novim (prvi je bio u vrijeme Karamarka) prikazom Hrvatske kao faši-zemlje, a koji nakazni prikazi dolaze iz Srbije i BiH, te se usporedo šalju na ruke EU i Amerima.

Kao i u prvoj neprijateljskoj ofanzivi, Amerikanci – premda imaju prečega posla – brzo reagiraju i šalju u Hrvatsku jake snage, to jest pomoćnika pomoćnice američkoga državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja, Hoyta Briana Yeea, koji neko vrijeme landra oko adventskih šatora, jede kobasice i na kraju dana zaključuje da ne vidi ništa od te grozne fašizacije. Da je nema. Čak ni klizalište na Trgu kralja Tomislava nije baš u obliku slova U. No onda se uz kuhano vino dohvaća i BiH, pa daje upućenom slušatelju posve očite najave da se SAD ubuduće ne će držati Daytona kao pijan plota (to više što se ga europski visoki smutljivci već kontaminirali i kompromitirali), te najavljuje promjene bos-hr ustava. Vidjet ćemo što će od toga biti, s napomenom da Yee pripada administraciji koja odlazi u siječnju sljedeće godine.

Pomoćnik pomoćnice vrlo je dobro shvatio da Hrvatska nije problem, nego da je hrvatski problem broj jedan Bosna i Hercegovina, u čemu mu mnogi neupućeni Hrvati mogu zavidjeti. Nije bez vraga upućeni Miro Tuđman na obljetnicu smrti svojega oca u spomen-školi u Velikom Trgovišću govorio gotovo samo i isključivo o Bosni i Hercegovini kao nedovršenom velikom djelu svoga oca, viziji konfederalne cjelovite BiH koju je devedesetih bilo nemoguće ostvariti ne samo poradi srpske genocidne krvoločnosti nego i zbog nepodopština Alije Izetbegovića, majstora za izigravanje sporazuma što ih je potpisivao s figom u džepu, a od 1992. do 1995. izbjegavao vojni savez s Hrvatskom, popustivši tek nakon Srebrenice, a prije Bihaća kada mu je, kako je zapisao „pomoć stigla s neočekivane strane“ (!) A od koga ju je očekivao? Od Mladića? Da nije bilo Hrvatske vojske, ne bi bilo ni Alije ni Bakira, ni krhkoga mira u BiH ni Daytona. Srbi (Srbija) bi držali sedamdeset posto teritorija, a „Europljani“ bi rekli „što se tu može“.

Da ne govorimo o oružju koje je muslimanima dopremano preko Hrvatske, o gotovo pola milijuna izbjeglica iz BiH koje je Hrvatska prihvatila, a Izetbegović u jednom trenutku okrenuo oružje protiv Hrvata dok su istodobno muslimanska djeca polazila škole u Hrvatskoj, da ne govorimo kako su (sada to mladima paradoksalno zvuči) preko Hrvatske dopremani i mudžahedini pod krinkom humanitaraca, a onda rubili Hrvatima glave i ostali u Bosni, pa se sada dobro osjećaju u arapskoj i turskoj fundamentalističkoj preobrazbi FBiH – što, eto, u našim danima izaziva jezu u Hrvatskoj a kako ne bi među Hrvatima u BiH.

Pa kada hrvatska predsjednica detektira u što se FBiH pretvorila, sruči se na nju i bakirovska poplava koja u prijevodu znači „dalje prste od FBiH i BiH općenito“ i uvrjedljiva medijska haranga na čelu s vrlo duhovitim Senadom Hadžifejzovićem koji zabavlja raju vicevima o fatalnim plavušama. No jest, ne zaostaju ni Srbi.

U Beogradu i Banjaluci postoje ideološke komisije zadužene samo za Hrvatsku, ter se bilo koja pojava koja im se ne sviđa razglasi i dimenzionira kako im paše, u čemu uvijek imaju glasnu potporu ideološke komisije iz same Hrvatske, gdje bi neki htjeli da Hrvatska bude što manje hrvatska, da se na Hrvatskoj televiziji ne vidi adventski vijenac budući da to valjda govori o klerikalizaciji HTV-a, te bi u tijela HRT-a trebalo postaviti militantnu crvenu skupinu s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, brojčano zanemarivu družbu koja mobingira i rečeni fakultet i rektorat i hrvatsku javnost u cjelini. S nezanemarivom potporom europskih lijevih intelektualaca i paraintelektualaca koji su se ušuljali u Europski sud za ljudska prava te „presuđuju“ da je crvena zvijezda simbol zakonitog ljevičarskog pokreta.

Bivši salonski staljinisti, a potom salonski titoisti govore bedastoće jer ni u jednoj od tih zapadnih zemalja nakon nacističkoga totatlitarizma nije pobijedio komunistički, jer nisu osjetili nož i metak te iste crvene zvijezde na i u svome tijelu. Glede Hrvatske, nemaju baš nikakve pozitivne osjećaje, i oni su kao i starčad ali i mladunčad SDP-a ostali (zaostali) u šerbedžijanskoj magli.

Hrvati još nisu spoznali koliko je ta druga neprijateljska ofenziva obuhvatna i opet krilata. Samo bolje upućeni znaju za novi život solunaškoga Centra za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) – i ja sam mislio da je krepao, ali nije. Ta vizija „pomirenja“ koja se ogleda (i) u tiskanju nekakvih priručnika za „zajedničku povijest“nije naravno ništa drugo do krivotvorenje povijesti na način da se uspostavi ravnoteža krivnje i iz tih bolesnih, nepovijesnih polazišta opere mozak sadašnjem i budućim naraštajima. Takvu prosvjetu slijedi i isto tako oživljavanje zombija jugoslavenske nogometne lige, u prvi mah samo juniora a zatim i seniora, to jest utješna liga klubova koji se ne plasiraju u raskošnu Ligu prvaka, dakle regionalni otpad. Balkanska liga. (Ako tko iz Hrvatske pristane na balkansku ligu, treba doći pod udar onih koji se brinu o domovinskoj sigurnosti.)

Da, sav taj politički idiotizam dolazi iz Europske unije, u koju smo s toliko poniženja upali (ne) samo zato da pobjegnemo s Balkana. Na nama je da još jednom potrošimo veliku količinu energije kako bismo spriječili onu opasnost na koju je Franjo Tuđman upozoravao sa samrtne postelji. On, zagovornik euroatlantskih integracija, znao je isto tako dobro s kim ima posla i da će se od dana kada ta eurovizija bude ostvarena, ako bude, Hrvatska i nadalje morati boriti za svoju samostalnost, svoju individualnost, protiv pristaša naddržave Europske unije koja – vidimo sada – ili ništa ne razumije jer pravih vođa nema kao što ih nije imala puno ni u doba srpske agresije, ili i dalje radi na sablasti balkanske lige, ne samo nogometne. Ono nešto vođa koji bijahu živi u doba hrvatske borbe za opstanak, europskih i izvaneuropskih, visoko su cijenili Tuđmana, što je mnogima medijski zaluđenim mladuncima možda malo otvorilo oči kada su na HTV-u gledali do sada bunkerirani film“ Tuđman , hrvatski George Washington“. (Film sam, premda potpisan kao scenarist, prvi put gledao zajedno s Tuđmanom dvije godine prije njegove smrti, i imao sam neke primjedbe, što zvuči anegdotalno.)

Lijepa naša diplomacija

Dva dana nakon što su joj podmetnuli čokoladice na sv. Nikolu u Dubrovniku, na dan obilježavanja strašnih razaranja hrvatske Atene poznate i po diplomaciji, bila je Kolinda nazočna petnaestoj obljetnici Kluba hrvatskih diplomata. Događaj u Zlatnoj dvorani nije zabilježen u medijima, nisam vidio ni da je trznuo središnji Dnevnik HTV-a. Bio sam ondje, premda ne samo da nisam diplomat nego sam oduvijek djelovao krajnje nediplomatski, no postoji tajna veza – mnogi su diplomati iz devedesetih postali članovi Hrvatskoga kulturnog vijeća koje je, kao i Diplomatski klub, nastalo u doba mraka detuđmanizacije kao svjetlo u tami. Hrvatski se narod nejasno sjeća ili ne sjeća da je u tim novim olovnim vremenima ne samo obezglavljena Hrvatska vojska, da su ne samo razjurene hrvatske obavještajne službe, bačeni na marginu hrvatski intelektualci domoljubne orijentacije, nego su na najbezočniji način smjenjeni i hrvatski diplomati koji su u najtežim vremenima bili na diplomatskoj bojišnici za spas i priznanje Hrvatske. Nakon prve prepasti, utemeljili su Diplomatski klub, a Društvo sveučilišnih nastavnika primilo ih u okrilje jer svoj prostor nisu imali.

Velim, i zato je petnaesta obljetnica – u novim okolnostima – trebala biti medijski popraćena. A to što je govorila hrvatska predsjednica, i sama izrasla u diplomatskomu gnijezdu, trebalo je i te kako „komunicirati“ javnosti (jako volim tu riječ, sve se danas komunicira u našoj komuni). Kolindin govor nije bio historicistički, nego upravljen prema sadašnjosti i budućnosti hrvatske diplomacije. Sadašnjost djeluje zabrinjavajuće. „Nemamo veleposlanika u svim državama G 20“, reče predsjednica, „nemamo ih u ključnim regionalnim sjedištima, recimo u Africi, a ne smijemo i ta odredišta prekasno otkriti.“ Lijepo. Ja sam, slušajući ju, odmah aktivirao svoju nediplomatsku maštu i zamislio galiju natovarenu diplomatima, galijun koji polazi u otkrivanje Afrike i drugih nepoznatih kontinenata, s kapetanom koji se orijentira prema zvijezdi Sjevernjači, kormilareći između Heraklovih stupova. Na stranu ironija, stvari su doista neobične, i čini se – po zadnjim izvješćima – da će u Afriku prije stići hrvatska vojska nego diplomati.

A sadašnjost je ponešto prešućena, premda ju ne treba otkrivati ni polaziti na pustolovna putovanja. Sadašnjost kaže da se u davno otkrivenim odredištima (Pariz, Washington…) nalaze diplomati koji bi bolje zastupali neke druge, recimo jugoslavenske interese, da imaju na stolu sliku zločinca Broza, da se hrvatski iseljenici u mnogim „odredištima“ osjećaju kao u komunističkim vremenima, umjesto da im hrvatska konzularna predstavništva daju krila kao Red Bull, pa da budu u službi onih poteza koje povlači novo, agilno tijelo za Hrvate izvan Hrvatske i privlači iseljenike u domovinu. Ali ne, oni ostaju Red, a od Bulla imaju samo rogove.

U hrvatskoj diplomaciji su potrebne burne promjene, da bi opet postala hrvatskom diplomacijom. Još se ne vide. Ne vide se promjene ni na unutarnjem planu, tek naznake, a potrebne su u tolikim područjima, osobito pravosudnom i posebno u Državnom odvjetništvu gdje se nakupilo svega i svačega na crti Bajić-Cvitan kojoj treba dvadeset pet godina da optuži, recimo, srpske zločince koji su masakrirali Hrvate u Voćinu (navodeći zločince samo inicijalima, da se Vlasi ne dosjete), a za suvremene, mirnodopske afere doznaje iz novina. Jer, kako reče Cvitan, nemamo mi uši na ulici pa da gledamo – izjava vrlo zanimljiva već s antroploškoga gledišta. Istodobno dolazi do kobnog miješanja trodiobe vlasti, pa se ministar unutarnjih poslova bavi idejom da razjuri Ustavni sud, koji je bio trn u oku i crvenima jer je stopirao mnoge njihove besmislene zakone.

Prekomjerno granatiranje urednika Brnardića

Potreban nam je i novi zakon o HRT-u, gdje je sadašnjost vrlo nesigurna i preslagivanja česta, a u Programskom se vijeću nalazi i omanja ćelija Ideološke komisije CK koja je u dosluhu sa crvenim, pupovečkim i ružičastim tiskovinama. Jedna emisija HTV-a, dugovječna i sve bolje uređivana, u pravom smislu kulturološka i baštinski inspirativna, doživjela je u prošlosti nekoliko udara, predzadnji u radmanskom razdoblju, a zadnji nedavnih dana. Riječ je o TV-kalendaru i uredniku Brnardiću koji se uspješno opire rečenoj ćeliji, a o događajima iz davne ili nedavne prošlosti daje istinite i odmjerenen informacije.

Tako je postupio i u slučaju Zec, podsjetio na taj zločin, a usput rekao da je slučaj u medijima (i ne samo u medijima) predimenzioniran. Te još neoprezno spomenuo četiri stotine hrvatske djece ubijene u srpskoj agresiji. Ćelija, raspoređena po medijima, dobila je znak da počne urlati , svaka šuša je smatrala potrebnim da nešto kaže i još žešće napadne Brnardića, a najdalje je otišao notorni Pofuk koji je u glazbenoj ekstazi pokušao dokazati kako to nije isto, nije isto slučaj Zec i 400 hrvatske djece, jer je slučaj Zec užasan a ubojstvo hrvatskih mališana valjda stjecaj ratnih okolnosti, kolaterala, i tako dalje, pa se u tom se naporu zapleo kao pile u kučine.

Što je istina? Baš to da je slučaj Zec predimenzioniran, ali ima tu i nešto više: slučaj djevojčice Zec je individualiziran i prikazan u svoj svojoj strahoti, što se s hrvatskom djecom nije dogodilo, nego su pokopana u masovnu medijsku grobnicu, bez stravičnih opisa pojedinačnih patnja, bez imena poznatih narodu (spomenik ubijenoj djeci u Slavonskom Brodu je iznimka, ali podsjet ostaje na lokalnoj razini).

Pa da ne bi ostalo tako, treba ustanoviti Dan sjećanja na hrvatsku djecu pobijenu u srpskoj agresiji, čitati njihova imena u središnjem Dnevniku HTV-a pa ma trajao dnevnik i pola sata dulje, čitati u Hrvatskom saboru u koji će toga dana saborska straža privesti Pofuka na galeriju, a mediji u opširnim prikazima podsjetiti gdje su, kada i kako djeca stradala, uključujući i Aleksandru Zec, kao i o poznatim i nepoznatim imenima počinitelja sa srpske strane protiv kojih Hrvatska nije podignula optužnice pa se vagane u Bosanskom Brodu, recimo, u stanovima i kućama odakle su istjerali Hrvate, a sada ih još truju rusko-srpskom rafinerijom – a Hrvatska ni tu ništa ne poduzima.

I nije samo Brod, naravno, pobijena su djeca u Vukovaru i drugdje, ali to su bila samo hrvatska djeca i ne treba, misle medijski nitkovi u Hrvatskoj, predimenzionirati te „slučajeve“, valjda da se Srbi ne uznemire. Idemo radije, misle oni – a to im je i zadaća – od jednoga zločina s hrvatske strane napraviti mit i njime mahati kao zastavom da bismo što više naškodili Hrvatskoj…U nedjelju navečer prikazan je prilog o Kostrićima, gdje su Srbi pobili cijelo selo, a i dvoje djece. Pa ni tu reporter Dnevnika ne kazuje glasno imena djece, tek se vidi ploča s koje kamera brzo sklizne.

Gdje je priča o strašnoj sudbini trinaestgodišnje Verice Nikšić iz Široke Kule , koju su Srbi živu zapalili u kući, gdje je četrnaestgodišnji Franjo iz srijemskih Kukujevaca, gdje je devetgodišnja Nikolina Fabac iz Gornje Jame, njezina sestra petnaestgodišnja Željka i dječak Darko. Je li, Pofuče? A mrtvoj Željki su „šiltovci“ odrezali pletenicu, što neodoljivo podsjeća na Hudu Jamu i pronađene ženske pletenice. Je li Pofuče? A gdje je taj Siniša Martić „Šilt“, ubojica, je li Cvitane i Bajiću, ako vi ne znate, znaju ljudi da gad mirno pije za šankom svoga lokala u Novom Sadu? Je li raspisana tjeralica? Nije, jer gledate ušima a slušate očima.

Tako je to. U aferoznom tjednu hrvatsko-srpska ćelija našla je još jednu poslasticu za opanjkavanje, za faši-ranje Hrvatske. U mjestu Jasenovcu podignuta je ploča ubijenim pripadnicima HOS-a, s velikim križem i sitno ispisanim slovima na njihovu ratnom i mirnodopskom obilježju, Za dom spremni. Zagrebačko-beogradska ćelija podignula se na noge lagane, zar u Jasenovcu, urlaju po medijima i u Saboru, mičite to odmah. Ploča ih je razgnjevila više od filma „Jasenovac – istina“ ili znanstvenih istraživanja Igora Vukića i Blanke Matković o trostrukom logoru Jasenovac.

Ne žele oni znati da su hrabri jasenovački HOS-ovci s tim riječima ginuli za slobodu moderne, demokratske Hrvatske, ne žele znati ništa drugo do li da je to navodno isključivo ustaški pozdrav, jer povijest ne znaju, a o Drugom svjetskom ratu učili su iz solunaških udžbenika. Stvar se malo zakomplicirala budući da je dokazana zakonitost tih triju riječi na hosovskoj oznaci, pa je ćelija progutala slinu. (Usput: na ne tako davnoj vojnoj smotri u Moskvi, razgovijetno se čulo kako ruski vojnici gromko viču: „Za dom svoj!“)

Kad smo već kod Jasenovca i predimenzioniranja, došlo mi je u ruke izvješće Petra Lungova, atašea, upućeno bugarskom veleposlaniku Jordanu Mečkarovu – o posjetu stranih dužnosnika akreditiranih u Zagrebu hrvatskom koncentracijskom logoru Jasenovac. Dokument br. 40/ T. A. Iz Bugarskog državnog arhiva, objavljen u zborniku Bugarska i NDH 1991.- 1944. Izvješće je pisano u Zagrebu 7. veljače 1942., vrlo iscrpno. Skupina akreditiranih, među kojima je bio i Lungov, sastojala se od predstavnika njemačkih, mađarskih, bugarskih i rumunjskih atašea za tisak, a bila je tu i predstavnica Associated Pressa.

Iz opširnog teksta izdvajam bilješku o kartoteci svih zatočenika koja se čuvala u zgradi u mjestu Jasenovac, o dokumentima u tri primjerka. Dalje navodi Lungov da se godišnje iz državnoga proračuna odvaja za logore 200 milijuna kuna. „U Hrvatskoj ima pet koncentracijskih logora sa 20.000 zatočenika“, piše ataše, „ a u logoru Jasenovac smješteno je oko 1500 ljudi.“ Odveli su skupinu i u sam logor , okružen bodljikavom žicom i drvenim kulama za stražu, vidjeli ljude koji ondje rade u ropskim uvjetima, u željezariji, ciglani i pilani i drugdje. Svaki zatočenik je imao broj na „traci“ , Židovi su nosili žute trake, Srbi plave, a Hrvati crvene. Lungov je nabrojio desetak baraka, te dodao da se gradi još 25.

Skupinu su vodili Eugen Kvaternik i „Maks“, kako Lungov bez prezimena navodi privremenog zapovjednika logora. Kvaternik je hvalio kartoteke zatočenika, nazivajući ih vrlo dobrim.

Gdje su te kartoteke?

Nemam prostora u ovoj rubrici objaviti cijeli tekst izvješća, no uvjeravam vas da je neobično zanimljiv. A ne ću ni komentirati, jer poštujem inteligenciju čitatelja.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tihomir Dujmović: Most je bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova

Objavljeno

na

Objavio

Čak ni u ultimate fightu gdje praktički možete otkinuti glavu protivniku, samo ako budete mrvicu brži od suca, udarci ispod pojasa nisu dozvoljeni, ali nervozna predizborna kampanja označena je sukobom Jandroković-Raspudić, koji ćemo pamtiti upravo po tome. Po udarcu “punom nogom” ispod pojasa!

Nino Raspudić praktički godinama u svojim kolumnama i javnim nastupima upravo Gordana Jandrokovića uzima kao mjeru nemorala, podložništva, dodvorništva, napada ga kao osobu bez osobnosti i nema dvojbe da je Jandroković godinama čekao trenutak da uzvrati. U tom kontekstu Jandroković je bio zapet kao puška i reagirao je eksplozivno!

Naime, jedino se tako može razumjeti ova “prekomjerna uporaba topništva” koju je Jandroković izveo, jer u odnosu na nevinu opasku Raspudića da će ići u onu izbornu jedinicu gdje će biti Jandroković, da ga pobijedi, Jandrokovićev odgovor u kojem zbraja žene i djecu iz Raspudićevih brakova raritetno je niski udarac ispod pojasa na hrvatskoj političkoj sceni.

Mene je asocirao na sliku kad je Joe Šimunić usred Beograda s dvije kopačke uletio u koljena napadaču Srbije koji je krenuo prema hrvatskom golu! Šimunića razumijem jer nam je prijetio gol, Jandroković me začudio jer ga pamtimo kao smirenog i u pravilu odmjerenog političara.

Logično je da je premijer zaštitnički stao uz svog prvog suradnika, no ovo je možda zgodna prigoda da se dogovorimo što jest prilično u žaru predizborne borbe izgovoriti, a što je “nespojivo s boljim običajima” kako bi rekao Krleža.

Milanovićevo svojedobno vrijeđanje Plenkovića, odnosno njegove majke, je bilo neukusno i nedolično, uistinu ispod svake razine, u najmanju ruku nepristojno, o tome nema zbora, ali ako prihvaćamo taj diskurs, onda ne može Jandrokovićevo prebiranje Raspudićeve djece i žena biti ukusno i prihvatljivo! Jednom se moramo odlučiti i jednom moramo podvući crtu!

Stari i novi Most

Mislim da je prava šteta da Raspudićev nastup nije u prvom redu iskorišten za detaljnu analizu onoga što je rekao, jer s obzirom na to da je apsolutni medijski miljenik, nema dvojbe da će medijski od sutra Most biti u prvom redu Nino Raspudić. Tako da umjesto da smo analizirali novi Most, sve je pojela Jandrokovićeva “prekomjerna uporaba topništva”. Ta je pak analiza bila potrebna jer sam gotovo siguran da stari Most i novi Most nisu ista priča, piše Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Nino Raspudić je sada stigao na scenu kao prava zvijezda, njegovo prihvaćanje Mostove ponude se iščekivalo tjednima, a dobio je pravi medijski “prime time” za istrčavanje na teren. Prostor od sat vremena kod Aleksandra Stankovića, gdje je dobro došao svatko tko ima nešto za reći protiv HDZ-a! Raspudić je vješto elaborirao svoja politička stajališta, Stanković je pak bio pitom kao rijetko kad, vidjelo se da je to iznad svega prijateljski razgovor. No, u njemu su spomenute neke važne relacije koje bi mogle približiti odgovor na pitanje tko će s kim koalirati.

Raspudić je, naime, na izravno pitanje izrijekom rekao da neće podržati Plenkovića i HDZ, te da za njegovu novu Vladu neće nikad podići ruku, tako da tu nema nikakvih dilema, ali je na upit o mogućoj suradnji s Bernardićem bio puno manje tvrdokoran i kategoričan. Na upit o koaliranju sa SDP-om tek je rekao da je sam Bernardić već izjavio da mu je Most prekonzervativna stranka, pa da je dakle već najavljeno da SDP ne može s Mostom. Ali, to nije odgovor! To nije odgovor na pitanje da li bi Raspudić ipak išao u koaliciju sa SDP-om, jer Bernardićev stav niti je kategoričan niti je apodiktičan!

Poluodškrinuta vrata koaliranja…

Stav o tome može li koalirati s nekom konzervativnom strankom, pritisnut nekom izbornom matematikom lako je promjenjiv. Znate onu mantru “novi izbori su samo trošak, čekaju nas reforme, nemamo vremena čekati!” Pa sjetite se samo Ivana Vrdoljaka i onaj salto mortale kad nas uvjerava da je zbog reforme obrazovanja spreman prijeći preko svojih ranijih riječi! Hoću reći ne bi bilo prvi put da se tako nešto događa. Bi li tada Nino ipak išao s tom vlašću? E taj odgovor nismo dobili! Nema odgovora, niti je voditelj na odgovoru inzistirao, jer i nije ideja da se tu zatvore sva vrata! Neka ostane nejasno! Kao poluodškrinuta vrata!

Ovo je sve tim prije problematično jer je sapunica na temu već navodno vođenih razgovora o mogućoj suradnji i to na relaciji Beljak-Grmoja kad se razgovaralo o mogućnosti da Most koalira sa SDP-om, pokazala da je Beljak onoj snimanoj provokaciji pristupio uz znanje i dozvolu Bernardića! Dakle, ništa nije nemoguće zar ne? Ono što je u svibnju bilo prekonzervativno, moglo bi u vrućinama srpnja biti podnošljivo! Jer, tri, pet, sedam ili ne znam koliko mandata realno može dobiti Most, mogu biti ključ za formiranje nove Vlade i zato nije isto kad na ovo osjetljivo pitanje odgovorite “on ionako ne bi s Mostom” ili kad decidirano kao kod pitanja o suradnji s HDZ-om kažete: ne dolazi u obzir!

Poznavajući Petrova i Grmoju mislim da suradnja sa SDP-om nije realna opcija, iako ono poniženje koje im je pripremio Plenković nikada neće zaboraviti, pa osveta uvijek ostaje inspirativan motiv. No, njih dvojica nikad nisu izgovorili one panegirike o Milanoviću koje je svojedobno izgovorio Raspudić. Ne jednom! I sad i prije pet godina! Može li se na onim pohvalama koje je svojedobno Raspudić izgovorio o Milanoviću graditi most buduće suradnje sa SDP-om? Teško je reći, no ne sjećam se da je ikada itko s desne strane onako srčane pohvale izgovorio za Zorana Milanovića kao Raspudić. On je primjerice u ključnim danima predsjedničkih izbora Milanovića proglasio “desničarom među ljevičarima”.

Desničar među ljevičarima…

U ključnim danima kada je “na stolu” bila teza da je svejedno hoće li pobijediti Kolinda ili Milanović! Baš tada čujemo tezu da je Milanović “desničar među ljevičarima!” Koji dan kasnije isti će taj Milanović izbaciti Tuđmanovu bistu iz Ureda Predsjednika, zatražiti da se ploča s imenima poginulih HOS-ovaca baci u metaforičko i stvarno smeće i upropastit će obilježavanje kapitalne vojne akcije Bljesak traženjem da se legalne insignije jedne vojne jedinice Hrvatske vojske zabrane! Desničar među ljevičarima…

Nino Raspudić je, koliko znam, prvi neovisni političar koji se izborio za to da ekskluzivno slaže listu na kojoj je nota bene nazočan tek kao nezavisni zastupnik. Takvu ekskluzivu niti je itko ikada tražio, niti je dobio. Da nitko od 14 imena na listu gdje će on izaći, ne može doći ako ga ne potvrdi – Raspudić! Radi se o neviđenom ustupku koji dolazi kao produkt pregovora u idealnom tajmingu za pregovore s posrnulim Mostom koji je sada sve karte bacio na Raspudića i Mariju Selak što je donekle razumljiv, ali riskantan potez.

Grmojino medijski i ljudski posve preuzetno, da ne velim neukusno inzistiranje na tome da “ovih dana stižu kapitalci u naše redove”, izgovorene su točno u vrijeme dok su časni i pošteni članovi i dužnosnici poput Vlade Marića ili Slavena Dobrovića upravo izlazili iz Mosta. Frapirani činjenicom da Most neće sa Škorom, odnosno zgroženi činjenicom da se ponovo ide u destrukciju, u konačnici u političko minoriziranje i da ih se pri tom baš ništa ne pita o tom povijesnom potezu za Most, oni su zaključili da Mostu više nisu potrebni. To se ne bi dogodilo samo da se pokazalo nešto više taktičnosti, političke pristojnosti i ljudskog uvažavanja. Samo da se malo više razgovaralo s njima, negoli se usisavao crveni tepih pred nadolazećim kapitalcima!

I kad su uspjeli toliko žuči stvoriti kod Slavena Dobrovića kojeg nikad nitko nije vidio ogorčenog i uzrujanog, onda je očito da se baš u tome prevršila svaka mjera. Tvrditi da je načelnik općine Podbablje kapitalac, a da časni Vlado Marić, ratni specijalac, sjajan organizator i vrsni poznavatelj političkih prilika nije dostojan da ga vrh stranke primi na razgovor, ne čini mi se racionalnim! “Podržati Miroslava Škoru kao kandidata na prošlim predsjedničkim izborima, mjesecima pregovarati i ne postići sporazum je po mom sudu za Most katastrofalno rješenje za koje nije nitko iz vrha dao opravdano obrazloženje…”, piše Marić u svojoj ostavci na članstvo.

Most je bacio sve u vjetar

Pregovori Mosta i Škore su propali de facto onda kad je Most tražio zapravo Raspudićeve uvjete! Da isključivo on formira kompletnu listu na kojoj se nalazi kao neovisni kandidat! Da se razumijemo, nema tu izravne Raspudićeve krivnje, istaknuti takav uvjet može biti interes nove velike zvijezde na političkom nebu, ali ne može biti interes Mosta, naročito ne običnih članova na terenu koji su krvavo skupljali 50 tisuća potpisa za istog tog Škoru! Tu je Petrov onim sudačkim sprejem morao Raspudiću odrediti granicu! Granicu koja mu čuva potencijal stranke.

Ovako, Most je zapravo bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova. Miletiću samom će biti izuzetno teško u riječkom bazenu, ali on je stvarno sjajan kadar za Most, a obitelj Raspudić je svakako dobro došla sa svojim političkim habitusom, ali to ne znači da su morali izgubiti jednog Vladu Marića i Slavena Dobrovića. I niz drugih! Takvi časni ljudi kao spomenuta dvojica ne rastu iza svakog grma.

Posljednje ankete, mjesec dana prije izbora, govore da HDZ vodi mrtvu trku sa SDP-om, da još uvijek vodi ispred SDP-a, ali i to da se Škoro primakao na 50 posto HDZ-ovih postotaka. Domovinski pokret dakle danas dobiva polovinu od onoga što će dobiti HDZ! Po anketi Nove TV, omjer je 28 posto za HDZ i 13,5 posto za Domovinski pokret! Dobar rezultat za HDZ i sjajan rezultat za Škoru! I u tom smislu je njihova sutrašnja suradnja predvidljiva. Dakako da ni jedni ni drugi u ovom trenutku neće govoriti o budućih potezima jer želite li ishoditi što bolji rezultat na izborima morate do kraja mobilizirati svoje biračko tijelo, a to nije moguće pristajanjem niti najavom bilo kakvih koalicija prije izbora!

Razumljiva retorika Škore i Plenkovića

Tako je retorika i Škore i Plenkovića kad oboje tvrde da o tome ne žele razgovarati prije 5. srpnja, razumljiva. Plenković je izrijekom ovih dana čak dva puta rekao da neće ni pod kojim uvjetima koalirati sa SDP-om, ali i to da se ne vidi ni u koaliciji s Domovinskim pokretom. Tu retoriku određuje predizborno vrijeme, ali i činjenica da su HDZ-ovi oponenti isključivo okrenuti kritici prema HDZ-u! Tome je tako jer mu žele oteti što više birača, ali je neprirodno da o drugoj, realno jakoj stranci, SDP-u, ti isti HDZ-ovi oponenti, u pravilu ne govore. Kao da SDP ne postoji! A radi se o stranci,ako je vjerovati anketama, kojoj jedan ili dva postotka nedostaju da im sutra Milanović da mandat za sastavljanje Vlade!

Ja sam pak i dalje čvrsto uvjeren da ni HDZ ni Domovinski pokret nemaju puno alternative. Koalicija HDZ-a sa SDP-om kao i koalicija Domovinskog pokreta sa SDP-om bila bi izdaja birača. I zdrave pameti. I jedni i drugi imaju samo jedan put, put suradnje i buduće koalicije. U ovom trenutku, to je jedini put za dobrobit hrvatske države, jer svi drugi putevi vode starim Pupovčevim ucjenama. Toj opciji, toj šansi, na putu se može ispriječiti jedino SDP i njegova pobjeda koja, ako pažljivo pratite ankete, pogotovo detaljno, po izbornim jedinicama, uopće nije nemoguća! Pametnom dosta zar ne?

Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Dva HDZ-a, dva Raspudića i Restart restauriranog kompjutera s malo memorije’

Objavljeno

na

Objavio

Raspisani izbori, a magla svuda oko nas. Hrvatska politička scena zamagljena zamuljena, gaca se po glibu, tuče teškom artiljerijom, dijele krvna zrnca, izvlače duhovi i politički mrtvaci, krenula je borba za svaku kunu, ispravak – za svaki glas, ispravak – za vlast.

Piše: Ante Rašić

U Hrvatskoj, kod nekih, (možda ne svih, ali ti su manjini) događaju se stvari, a da nisu svjesni što se to događa i što bi im se moglo zbiti.

Možda se u kod nekih ipak, iako u podsvijesti, pojavi misao da je politika rad za javno dobro, a ne grabež, žudnja za vlašću protkana osobnim ili nekim drugim interesima, ali ne interesima za dobro građana Lijepe naše. Možda je njihova želja ipak lijepa njihova.

Nikada nisu dva vazala dijelila vlast, uvijek jedan drugome skidao glavu, a raja je uvijek slavila novog vazala.

No vratimo se mi Lijepoj našoj i našem političkom okršaju. Imamo tako dva HDZ-a, jedan Plenkovićev HDZ i drugi Škorin HDZ. To što se Škorin drugačije zove, to je zbog umjetničkog dojma, da se lakše uklopi uz tamburicu.

Tuku se teškom artiljerijom, istina u otežanim uvjetima jer im je glib pod nogama, sva sreća pa na bojišnici nema Korone, ona je u bunkeru i čeka jesen dok prođu furešti, a i recesiju su stavili u karantenu.

U Zagrebu ništa novo, čeka se povratak ili noć u stožeru, nije važno što je na krovovima umjesto crijepa najlon. Čekaju i građevinari, nisu još dobili predračune s cijenama WC četki, a možda se cijene obnove po kvadratu moraju usuglasiti s onima u Gunji. Ne bi bilo dobro da se razlikuju. Nama to s građevinom ne ide baš od ruke, eto i poslovično točni Kinezi oboljeli od hrvatskog sindroma točnosti pa će se Pelješki most ipak graditi po našim standardima, ili usklađuju dovršetak s dovršetkom pristupnih cesta.

Kako u Zagrebu nema ništa novo, nema ni u HDZ-u. Oni se bave analitikama, krojenjem lista, vađenjem nekih kandidata iz političke povijesti, ali isplivali i neki novi kandidati, kažu da ih ni u njihovim temeljnim ograncima ne poznaju. Služba za analitiku i komunikologiju radi punom parom, otvaraju se komunikacijski kanali u mainstream medijima, ali se ne prezentira ponuda i program za budućnost već otvaraju frontovi prema drugim suparnicima, bolje rečeno suparniku, jer ne daj bože napasti krivog, odnosno poželjnog partnera. Tko je to vidio da neka stranka koalira sama sa sobom, odnosno da koalira HDZ s HDZ-om dva, jer svaki HDZ želi da njihov vođa bude premijer, a da budu oba potpredsjednici, a da neutralni bude premijer, nismo li to probali.

Kažu da HDZ očekuje vlast sa starim partnerima, ankete im još uvijek daju prednost, istina ona koja se pokazala najrelevantnijom u nazad nekoliko izbornih ciklusa kaže da loše stoje, ali u vjerojatno u HDZ-u nisu čuli za “Bradley effect”, ima vremena, čut će.

U HDZ-u dva – svaki dan padne po koja zvijezda, neka sa sjajem, neka s patinom, ali i neka ugasla. Čini mi se da i kod njih stavljaju lokote na ormare, jer ne daj bože da ispadne koji kostur. Sve dok protivnički arheolozi kopaju po njihovoj prošlosti, poglavito po arheološkom nalazištu HDSSB-a, dok vrte snimke vikend tenis okršaja, nema mira ni u tom vinogradu.

Ovih dana u političkim strankama sklonim stranačkim piknicima stalno se prati vremenska prognoza. Dosjetili se da na otvorenom smije biti više ljudi na okupu, pa eto prilike da se uz lošu kobasicu i još lošije pivo okupe članovi i mobiliziraju u lovu na glasove. Vjerojatno će biti i neka kvota, recimo svaki član povede po četiri glasača. Sve je to legitimno, no pojavili se i profesionalni birači, tko da više piva za tog se glasa i samo da plin ne poskupi, jer nikada se ne zna.

No, ne postoji samo HDZ jedan i HDZ dva, već postoji Raspudić jedan i Raspudić dva, ispravak – Selak Raspudić, samo oni igraju filozofski zajedno ovaj put u Sedmom danu. Tako će Mostovci s filozofskom ekipom u dvije liste popuniti ekipu koja je otišla u transferima bez oštete. Ne bi to išlo da im je Mamić menadžer. Uzeo bi on Vinogradaru novce za ekologa. Ipak je on kapitalni vezni igrač, veže ekologiju i energetiku.

Sve to lijepo iz prikrajka prate na restauriranom računalu članovi Restart koalicije. Na njima je samo da Bernardiću i pogotovo Beljaku stave flaster na usta i dogodit će se čudo, past će im ničim izazvana vlast u krilo, ali i oni su problemu.

Jadni i čemerni, treba se obraniti od Korone koja eto spava negdje u prikrajku, a recesija ruši zidove karantene.
Dobro, sad da vidim kad je prvi piknik.

Ante Rašić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari