Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Bero će SDP pretvoriti u dosadnu melodramu sa zadanim tužnim svršetkom

Objavljeno

na

Vremena su tmurna, dolazi hladni val iz Rusije. Meteorološkim prilikama pridružuju se političke, unutarnje i vanjske, a početak Došašća obilježili su komunisti u Hrvatskoj i na Kubi odšašćem Fidela Castra čija je bijela diktatura nad obojenim Kubancima pod maskom ultrakomunizma u hrvatskim (?) novinama opisana uglavnom blagim tonovima, a brbljavom egomanu prigovoreno jedino što je navodno skratio život J. B. Titu. Osim toga naširoko je pisano da je „volio žene“ i imao ih više nego Charlie u „Dva i pol muškarca“ (no nešto manje od Mao Tse Tunga), te da je preživio više atentata od Saše Lekovića, predsjednika Hrvatskoga novinarskog društva. Tako se crvena novinarska klatež s prikrivenom tugom opraštala od Komandanta Castra koji je kastrirao kubanski narod i držao ga više od pola stoljeća u siromaštvu i neslobodi, likvidirao političke protivnike i umalo izazvao treći svjetski rat s gljivama na meniju. Ipak, razlika između Castra i Tita je u tomu što Komandant Fidel nije nakon pobjede nad Battistinim snagama masovno masakrirao njegove vojnike i njihove žene i djecu, recimo nekoliko stotina tisuća njih.

Pritajena žalost crvenih je razumljiva, jer im još ostaje samo Sjeverna Koreja – budući da Kina već dugo tek s mukom održava vanjsku formu komunističkog uređenja. Na ne baš paradoksalan način, smrt jednoga od zadnjih komunističkih diktatora i zlotvora, poklopila se kod nas s izborima u Partiji koja se, nepromijenjena u dubini, posve dobro snalazila u samostalnoj, demokratskoj Hrvatskoj pa dvaput u 21. stoljeću došla na vlast, kako bi nastavila ondje gdje je stala i zastala 1990. S velikim je zaprepaštenjem ustanovila da ni rat nije bacio Hrvatsku na koljena, da je nakon Tuđmanove smrti državna blagajna bila u neznatnom deficitu, pa se pod račanovskom rekonkvistom bacila na uništavanje preostaloga gospodarstva, a detuđmanizacijom pokušala baciti hrvatski narod u očajnu malodušnost. Nije uspjela, ali se još jednom vratila zahvaljujući pogrješkama HDZ-a i medijskoj sceni koju je napumpala svojim kadrovima, te nastavila činiti štetu, većinom iz namjere, manjinom iz gluposti. Na kraju je izgubila izbore i izgubila sebe.

Više se nikada Partija u Hrvatskoj ne će oporaviti, posebno ne pod vodstvom relativno mladog aparatčika Bere jer je vrijeme Berija prošlo. Mladac je rođen u krivo vrijeme: da je „stupio na scenu“ nakon pada Hrvatskoga proljeća, sa svojim stajalištima, sivom i arhaičnom titoističkom ideologijom, u tim bi vremenima naglo napredovao u hijerarhiji i možda došao na čelo. No, vremena su se promijenila, pa sada čelo razbijene vojske ništa ne vrijedi, čak se i Hrvatska ponešto mijenja, svijet se mijenja u pravcu koji lenjinistički sivci ne mogu razumjeti i zato će SDP propasti do kraja s bilo kojim čelom, vući se rubovima političke scene i zavijati po šumama. Ne će mu pomoći ni enormno naklona medijska scena, koja nakon konačnoga pada Partije ostaje jedinom crvenom zaplotnjačkom snagom u modernoj hrvatskoj državi. Ukratko: Zoki je pretvorio Partiju i državnu politiku u urnebesnu burlesku, a Bero će SDP pretvoriti u dosadnu melodramu sa zadanim tužnim svršetkom.

Crvenima sklona medijska scena u dobrom svojem dijelu isto tako ništa ne razumije, pa se zgraža nad „nacionalizmom“ europskih i ne samo europskih država koje ni naddržave ni internacionale ne doživljavaju drukčije nego kao novo nasilje kojemu se uspješno i strasno opiru. Ta je scena usput i nadalje zatrovana salmonelom besmrtnoga jugoslavenstva, ovih dana i iskreno potresena jer sve više ljudi razumije koliko je arogantno nasilna i netolerantna, naravno i u svom licemjernom, stalnom pozivanju na toleranciju. Tako jedan od Lekovićevih vodonoša u Hrvatskom (?) društvu novinara nakon sjednice Odbora za medije u Hrvatskom saboru, poručuje „Marš!“ Katji Kušec, predsjednici Hrvatskih novinara i publicista. Eto, to su oni koji zavijaju o nasilju, premda je Katja na rečenoj sjednici razborito govorila o stanju u hrvatskom novinarstvo ne spominjući ideologije nego nisku obrazovanost novinara. A njima je, ponešto obrazovinama, poluobrazovanima i neobrazovanima – i protiv volje mnogih među njima, šef upravo taj Saša Leković s nepotpunim obrazovanjem, sirova figura postavljena od crvenih koji su ga izvukli iz posla u nevažnim rubrikama i dali mu da „vlada“ HND-om, kao što su na mnoga druga mjesta instalirali anonimce – da ne spominjem Institut za jezik i jezikoslovlje, kojemu se stalno vraćam. A i to ima veze s novinarstvom, jer se novinari ne služe lopatama nego jezikom.

Znači, Leković se na rečenoj sjednici rasplakao sam nad sobom poradi atentata nad samim sobom, sav krvav i prostrijeljen nekoliko puta, s pola glave, optužio je u Hrvatskom saboru sve i svakoga, no taj performans očito nije uspio a psihijatar Goran Dodig objasnio mu je da verbalno i psihičko nasilje ponekad uzrokuje fizičko – premda u Lekovićevom slučaju ničega fizičkog nije bilo, osim nekih vijaka za koje se ne zna jesu li odvrnuti ili prepiljeni, ili po sebi uvrnuti. A policija i DORH šute jer je i njima priča malo uvrnuta. Da doista ne bude ne samo toga nestvarnog „nasilja“, nego i stvarnih prijetnja novinarima, dovoljno je učiniti ovo: pisati pošteno i obaviješteno, posjedovati vrijednosti imanentne hrvatskom narodu, znači univerzalne, poštovati njegova uvjerenja i vjeru, njegovo domoljublje, njegove branitelje i povijesne istine – a u pojedinačnim slučajevima ne osvrtati se ni lijevo ni desno nego gledati i pisati ravno u glavu, bez obzira o komu se radi, pa bio taj crvena ili plava perjanica. Svakom po zasluzi.

No, sadašnje je stanje upravo naopako: instalirani urednici betonska su brana između novinara i javnosti, baš kao u komunističko doba, a ako i propuste „suspektnu“ plavu kolumnu, to je samo zato da daju trenutačni odušak „poraženim snagama“ (hrvatskom narodu) kako se ne bi previše zagrijao a kotao eksplodirao u opiranju svakodnevnim poniženjima, crvenim podmetanjima , veličanjima osoba čije je djelovanje izrazito protuhrvatsko. Vidjevši kakva je „partijska linija“, mladi novinari koji su jedva jedvice pronašli stalan ili nestalan posao, pristaju zbog egzistencije na taj zulum, a oni čija je provenijencija i inače sklona liniji, brzo napreduju u političkim rubrikama.

Nije salmonela samo u životinjskom mesu

Bauk salmonele kruži Hrvatskom. Kao i u svemu drugome, i u području mesa i mesnih proizvoda isprva se „odgovorni“ godinama i godinama prave blesavima, ne znaju, ne žele znati ono što hrvatski kupci odavno znaju i bespomoćno jamraju: da kupuju i jedu ne svinjetinu nego svinjarije, ne piletinu nego pilovinu, nepoznata porijekla i lažno deklariranu, prepakiranu i serviranu hrvatskoj sirotinji koja prištedi nekoliko kuna a zatim danima sjedi na klozetu ili u liječničkim ordinacijama. I nije samo meso u pitanju, nego i cijeli niz prehrambenih proizvoda u kojima se skrivaju otrovi. Pa je glavom moralo platiti nedužno dijete iz Bregane da bi se nešto pokrenulo, da bi se iz korumpiranog ili lijenog inspektorata pohrlilo u čuvene robne kuće i svakoga dana nalazilo nove salmonele. Podsjeća me to na semafore u blizini škola, koji su se u pravilu pojavljivali tek kada bi neki maleni đak smrtno stradao.

No, nema salmonele samo u mesu, jajima, poriluku i sličnim delicijama koje uvozimo kao da je Hrvatska smještena na hridi, a mogla bi prehraniti četiri puta više ljudi nego što ih ima (ili su možda vizionari shvatili da će nas biti sve manje, pa koga će vraga Hrvati toliko proizvoditi, a dok potpuno ne nestanemo trovat će nas uvoznici – da se vizija ostvari što prije.)

Salmonele ima i u medijima, ima je i u kulturi uopće. Zamislite hrvatsku kulturu, čiji su mediji dio, kao veliku robnu kuću. Uđete, uzmete košaru i počnete lutati, razgledavati police. Na jednoj ugledate proizvod u ambalaži na kojoj piše Hrvatsko novinstvo. Znači, hrvatski proizvod. Stavite ga košaru, kadli kod kuće vidite da nešto ne štima, zovete probuđene inspektore koji odnose proizvod u laboratorij. Rezultat je predvidljiv: ima salmonele. Ima i još nekih medicini nepoznatih dodataka, pilsela, tomića, lovrićka, pavićka, maštruka, vlašića. Znači, proizvod bi trebalo povući s polica, ali ne, u ovom slučaju ostaje, premda je i zabrinutoj javnosti jasno da se radi o prepakiranju, da je to neki proizvod uvezen iz nestabilnog i pakosnog okružja, užasno star i s lažnim rokom trajanja, toliko star da zaudara po bivšoj Jugoslaviji. Možete kupiti i proizvod koji se zove Hrvatsko kazalište, a u laboratoriju pronađu frljiće i blaževiće. Ili filmski proizvod s umakom od regionalne salmonele.

Elem, u mnogim se proizvodima skrivaju opake male beštije, i veće koje se vide prostim okom.Ti su mikrobi uvezeni i prodaju se, prepakirani, na kioscima, poneki i u knjižarama, na ekranima komercijalnih televizija ali se endemski javljaju i na javnoj. Služe trovanju neoprezne javnosti, služe krivotvorenju povijesne istine i opanjkavanju moderne Hrvatske koju – kao i mnogim zemljama porijekla tih proizvoda – drže ustaškom tvorevinom i na svaki ju način žele difamirati. Kada se Kolinda u Kanadi fotografira sa zastavom na kojoj je prva kocka hrvatskoga grba bijela, eto mikroba koji vrište: Ustaše! Ustaše! (kako i inače zovu hrvatske iseljenike, uz dobar dio hrvatskih ljudi koji se (još) nisu iselili.)

Mikrobe ne zanima već otrcano ukazivanje na crkvu sv. Marka i njezin krov, ne zanima ih što je prvo polje bijelo na hrvatskom grbu u znamenitom Fojničkom grbovniku, ili na Škrinji privilegija iz 1643. I na Starčevićevu grobu. Njih zanima samo da je u NDH prvo polje bilo bijelo, a u SR Hrvatskoj crveno, pa svaki otklon od SRH drže povrjedom svoje crvene dušice i dokazom filo(vanog)ustaštva. A što je istina? Bijeloga polja nikada nije bilo na hrvatskom grbu, nego je postojalo srebrno polje. Uz to, u zadnjih su pet stotina godina Hrvati doista risali i klesali svoj grb kako se komu svidjelo, pa ima i onih s prvim crvenim, no nije u tomu poanta. Poanta je da mikrobima smeta bilo kakav hrvatski grb koji nije ukomponiran u žitnu ogrlicu, koji ne tone u more i iznad kojega nije naslikana crvena zvijezda.Svaki drugi, pa makar nema slovo U ili neku drugu poveznicu, za mikrobe je ustaški.

Trovanje salmonelom samo je suvremeni i masovni nastavak trovanja koja su se događala u prošlosti, uvijek onda kada je trebalo skršiti nositelje hrvatske državnosti, banove poput Jurja Zrinskog (oca Nikole i Petra) ili onoga Draškovića koji je postao čak i ugarskim palatinom, što se pokazalo smrtonosnim. U prvo vrijeme komunističkoga terora, nositelj hrvatske državnosti bio je zagrebački nadbiskup Stepinac, sustavno trovan na robiji i u Krašiću, a nakon smrti je njegovo tijelo izmrcvareno i poduzeto sve da se otrov prikrije. Jedini koji to ne zna je novinar Drago Pilsel, štoviše, on je 2016. otkrio da blaženi Alojzije nije trovan, a ako i jest onda je kriv neki OPG iz doline koji je kardinalovoj kuhinji dostavio meso zaraženo salmonelom. Uz perverznu mješovitu komisiju SPC- Crkva u Hrvata – argentinski papa, javljaju se, eto, pomoćne poluge i mudraci s istoka poput Pilsela i Maštruka koji hladnokrvno naziva Stepinca vikarom ustaške vojnice, premda je zagrebački nadbiskup bio vikar hrvatske vojske, domobranske vojske koja je uključivala znatno manju ustašku komponentu.

U svemu, mikrobi su u svemu. Pa i kada se napada Plenkovića zbog stajališta koje bi trebalo biti prirodno, odnosno zbog njegove potpore Ukrajini koja je doživjela isto što i Hrvatska početkom devedesetih – eh, i tu se između redaka vidi da mikrobima takvo razmišljanje nikako ne paše ne zbog prevelike ljubavi prema Rusiji, nego zato što u dubini svoje patogene duše i dalje drže da je srpska agresija na Hrvatsku bila nužna i opravdana kako bi se spasila divna Jugoslavija, kao što je uvjeren i Šerbedžija koji nije rekao što je rekao, niti je u vrijeme rata bio gdje je bio, a gdje je bio kad je grmilo nisam mogao saznati ni iz članka nekog Hrvoja Horvata (Hrvoja!) koji dezertera u tada neprijateljsku zemlju gladi peruškom i brani ga od hrvatskih branitelja koji su bili gdje je trebalo biti.

Ako baš treba tražiti mane Vlade desnoga centra, one nikako nisu povezane s Ukrajinom nego s domaćom scenom. Vlada ima nekih teškoća kao što ih ima svaka podvojena ličnost, u ovom slučaju na HDZ i Most. U tom konglomeratu (ha!) HDZ se ponekad nudi na pladnju Mostu koji onda ubire poene, recimo za kruh, mlijeko i knjige, a kako će biti s porezom na honorare novinara i umjetnika, tek ćemo vidjeti. Ti nesmotreni potezi, od kruha do rečenoga poreza koji isto tako ima veze s kruhom jer su novinari i umjetnici kruhoborci, nikako nisu bili potrebni Hrvatskoj demokratskoj zajednici. No u nečemu su blagotvorni: ujedinili su na trenutak desne, lijeve, srednje i osrednje kreativce koji mimo svjetonazora i astralne umjetnosti moraju nešto konkretno pojesti, otplaćivati kredite i čuvati krov nad glavom. A ni na turizam i ugostitelje nije trebalo ići tako debelom batinom, mogla je biti tanja.

(P.  S. I u Hrvatskoj bi trebalo proglasiti devet dana žalosti, ne zbog Castra nego finala Davisova kupa.)

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Virdžina Komšić, virdžina Komšićevi glasači, virdžina u bošnjačkoj duši

Objavljeno

na

Objavio

Šućur Allahu, prođoše još jedni izbori u BiH s rezultatima po želji “temeljnog unitarizma“ i američkog veleposlanstva. Jarani su po treći put bošnjačkim glasovima iznjedrili Sejdu Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zbog ovakve lakrdije u svakoj demokratskoj i normalnoj državi svijeta izbio bi prvorazredni skandal s pravosudnim posljedicama i uličnim neredima. Ali, BiH nije normalna i demokratska država nego protektorat stranih hohštaplera u službi velikobošnjačkog unitarizma.

Tko su i što su Željko Komšić, njegovi glasači i predobre Bošnje?

U davna vremena u Crnoj Gori obitelj bez muškog djeteta prakticirala je jedan jako specifičan običaj. Ako  bi nakon višestrukih pokušaja – i do desetero djece – obitelj na kraju ostala bez muškog dijeta, onda bi zadnje rođenoj djevojčici ponosni otac uzviknuo – Viđe čuda, zadnje pa muško! Djevojčicu bi od malih nogu pripremali da bude muško i nasljednik imanja. Šišali su je na mušku frizuru, oblačili u mušku odjeću, i učili govoru u muškom rodu, a kada bi se zadjevojčila onda bi joj grudi krili tako što su oko njih uvijali i stezali traku od platna. Ako bi se grudi  malo nazirale to i nije bio neki osobit problem jer je svaki drugi debeli Đetić imao veće sise od nje. Morala je se zakleti na celibat. Teški muški poslovi postupno su nježnu djevojku pretvorili u nezgrapnog “muškarca” širokih ramena. U velikim i žuljevitim šakama mogla je ponijeti pola zaprege kukuruza. Tako “skrojena”, u strogom patrijarhalnom i plemensko-rodovskom okruženju, mogla je ići među muškarce u seoske birtije, pušiti, piti alkohol i baviti se uobičajenim muškim aktivnostima. Takve žene-muškarci poznate su pod imenom virdžina.

Virdžina je danas izumrli običaj u Crnoj Gori, ali se u BiH pojavio u obrnutom smjeru – ljudi se pretvore pi*ke – i to specijalno samo za velikobošnjačke potrebe.

Bošnjaci su političkog Bošnjaka Željku Komšića pretvorili u virdžinu tako što su ga preobukli u Hrvata Sejdu Komšića. Umjesto njegovog prirodnog unitarističkog spola nakalemili su mu demokratski. Kada nije član Predsjedništva  Bošnje mu ćunu umotaju trakom i uvedu celibat, kako ne bi njih prčio. Dok je beskoristan oni ga jašu, a on se dokazuje da je veći Bošnjak od reisa Kavazovića. Međutim. Čim bošnjački glasači svojim glasovima ukradu hrvatsku stolicu  Predsjedništva BiH i s ćune mu skinu umotanu traku, zagorjeli virdžina Komšić navali Hrvate prčiti. U ime patriotizma i jedine, jedinstvene i bošnjačke BiH – pardon, Bosne – podrazumijeva se.

Virdžina Sejdo Komšić ne bi bio moguć bez brojnih virdžina u bošnjačkom glasačkom tijelu. Komšićevi glasači su u stvari virdžina u bošnjačkoj duši. U njihovom prijetvornim životima sve je postavljeno naopačke. Kada Hrvati traže nazad svoja od Bošnjaka zakinuta prava to je fašizam, dok je bošnjački majorizatorski fašizam za njih najveći stupanj demokracije i pravne države – patriotizam.

Bošnjački virdžin veleposlanici

Postoje i bošnjački virdžin veleposlanici. Npr. – Nakon što je mandat ranije u Turskoj odradio kao ambasador iz bošnjačke kvote, Nerkez Arifhodžić stavio je ruku na Kuran i pod zakletvom virdžinao u Hrvata te je u hrvatskoj kvoti imenovan veleposlanikom BiH u Rimu.

Nakon izbora najviše na cijeni su bošnjački virdžina “Hrvati” u svojstvu zastupnika u županijsko-kantonalnoj, federalnoj i državnoj vlasti. Kad Bošnjaci virdžinaju u Hrvate legalitet je suvišan jer je virdžinanje nelegalno legalizirano – Vuci siti, a koze na broju.

Cijeli bošnjački korpus postao je virdžina. Osim u mjestima gdje su oni većina, jer tamo nije grijeh birati bošnjačke političare po bošnjačkom etničkom ključu. U mjestima gdje su Hrvati većina valjan je samo anacionalni građanski ključ.

Ruku na srce, ni jedna bošnjačka politička stranka nema moć sve Bošnjake virdžinati. Tu moć ima samo onaj što u ime Allaha zlorabi vjerski autoritet i  bošnjački vjerski sentiment. Od svega mogućeg Bošnjo se najviše poistovjećuje s muslimanskom vjerom. Zahvaljujući vjerskom poglavaru Huseinu ef. Kavazović Bošnje se ne moraju brinuti za svoju grješnu dušu jer je i Allah uz virdžine. Nekoliko dana prije izbora reis Kavazović je u intervju za Večernji list izjavio kako jedni narodi ne trebaju drugima birati predstavnike. Bošnje su se na smrt uplašile jer nisu znali da se efendija samo šalio. Daleko od očiju javnosti reis Kavazović je svečano virdžinao i naložio svim hodžama u BiH neka u džamijama svojim muslimanskim vjernicima – Bošnjacima –  narede da svaki treći glas u bošnjačkim kućama mora se virdžinati za virdžinu Sejdu Komšića. U mjestima s “viškom” Bošnjaka naredba je tražila i veći broj virdžina glasača kako bi se osiguralo nametanje virdžina Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Elem, svijet je obogaćen za  velikobošnjačku virdžina demoNkraciju u kojoj prevladava opći dojam kako među njima nema fašista nego je to isključivo privilegija hrvatskog i srpskog korpusa i to na kolektivnoj razini. Iz te superiorne bošnjačke “nevinosti” dolaze samohvaleće sonate kako su oni Bošnjaci jedini patrioti, a zahvaljujući brojčanoj isključivosti i jedini “temeljni narod” u BiH – Virdžina narod. Istovremeno zahvaljujući pojednostavljenom i generalizirajućem etiketiranju od strane tih istih arijevaca svi Hrvati i Srbi ustaški su i četnički agresori na “njihovu” Bosnu, a Hercegovina je zahvaljujući zelenom virdžina hegemonizmu tek bosanska regija.

Upravo iz tog velikobošnjačkog hegemonizma nastaje unitaristički bućkuriš-miks sastavljen od laži, narcisoidnosti i rahat mitologije. Njime Bošnjaci opravdavaju, legitimiraju i legaliziraju samoudijeljeno i ekskluzivno pravo drugom narodu za političke predstavnike birati i nametati svoje podobne “Hrvate”, koji nisu hrvatski agresori i fašisti nego bošnjački. Virdžina gazije i janjičari.

Nadaju se Bošnje pomoću virdžina rahata dovoljno dugo vladati, sve dok ćuna-rabotom ne osvoje cijelu BiH. Čim se inkubatorski pothvat ostvari BiH će postati samo njihova i preimenovat će je u državu Virdžina. U Virdžini će Bošnjo biti temeljna raja jer su oni virdžini. Ionako je uvijek bila njihova – tvrde – jer su se još prije nastanka faraona doselili iz današnje Virginije u Sj. Americi. Virginia je dobila ime po “djevičanskoj” britanskoj kraljici Elizabeti I., i zato su virdžina Bošnje nevine. Zato je nevini oblik i njihovog nelegalno legaliziranog i nametnutog institucionalnog fašizma.

Muhamed Filipović – bošnjački Dobrica Ćosić i virdžina filozof opće prakse – pojasnio je legendu po kojoj su se virdžina Bošnje u BiH doselile s atlantske obale u Virginiji. Umjesto u čamcima veslali su na ogromnim kamenim blokovima od kojih su kasnije, kod Visokog, izgradili virdžina Piramidu Sunca.

Sada makar znamo zašto U.S.A. veleposlanstvo u Sarajevu jednostrano zastupa unitarističke ciljeve virdžina Bošnjaka – jer su pra-pra potomci Virginije u U.S.A.

Kako će se ova velikobošnjačka virdžina ekskurzija završiti pojasnit će nam jedan vic koji se pokazao kao metafora za istinu u BiH.

Došao Mujo u Las Vegas i završi u jednom noćnom klubu. Izabere on prsatu plavušu, a ona njemu za sto dolara ponudi oralni seks. Ponuđeno, prihvaćeno i tako ti oni završe u njenoj sobi na vrhu visokog nebodera. Nakon što su završili zadovoljni Mujo obeća opet navratiti i isprobati onaj pravi seks.  I bilo je tako. Međutim drugi put plavuša Muju nagovori umjesto vaginalnog na analni seks. Opet je Mujo bio prezadovoljan i obeća još jednu posjetu. Treći put plavuša mu ponudi sadomazo ali je Mujo inzistirao na vaginalnoj penetraciji. Na to plavuša odvede Muju na balkon nebodera i kaže mu: Vidiš li onaj Ferrari dole –  to sam zaradila na oralnom. A, vidiš li tamo desno onu vilu s velikim bazenom – e to sam zaradila na analnom. Onaj ogromni hotel lijevo zaradila sam na sadomazo. E sad… Vidiš li koliki je Las Vegas –  i on bi cijeli bio moj da imam pi*ku, sjetno je završila plavuša, virdžina muško.

Isto tako i virdžina Velikobošnjaci dobit će cijeli hrvatsko-bošnjački entitet i cijelu BiH tek kada si ugrade minđu – pi*čku. Na nigdarevo.

Jedno je sigurno. Komšićevo i bošnjačko virdžina prokletstvo nestat će čim se BiH uredi kao normalna demokratska država s tri entiteta tri konstitutivna naroda, jer u bošnjačkom entitetu ne će više biti potrebe za  dva predsjednika poradi preglasavanja Hrvata. Bošnjacima će Komšić postati opterećujući višak i teret.

Do tada će se Velikobošnjaci i Velikobosanci svako jutro buditi kao virdžina. Baš kao siromah koji prenoći u jeftinom kineskom jeansu, pa se ujutro probudi sav plav kao Avatar.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Sukob vjera

Objavljeno

na

Objavio

net.hr

Krajem dvadesetog stoljeća popularna je bila Huntingtonova knjiga o sukobu civilizacija. Glavna teza istoimene knjige jest da sraz sekularnih ideologija, koji je obilježio dvadeseto stoljeće, ustupa pred srazom ”civilizacijskih identiteta”, koji su, htjeli mi to priznati ili ne, u konačnici utemeljeni na religiji, odnosno vjeri. Taj vjerski moment proteklih je desetljeća sve više dolazio do izražaja tako da je danas na sceni sukob vjera, koji se ne događa samo između različitih civilizacija nego i unutar naoko još jedinstvene zapadne civilizacije. U prilog toj tezi govore dva na prvi pogled nepovezana aktualna događaja: slučaj Ivana Turinskog, profesora jedne riječke gimnazije, i slučaj jedne majke koja odbija dati pristanak da se njezina kći liječi kemoterapijom.

U oba slučaja do izražaja dolazi sukob vjera. Profesora Turinskog cinkao je medijima jedan otac da sumnja u teoriju evolucije i da tu sumnju iznosi pred djecom, a majci je djevojčice oboljele od osteosarkoma ”država privremeno oduzela roditeljsku skrb kako bi liječnici spasili život bolesnoj curici” (Jutarnji list, 1. listopada 2018.). Javnost je složnija u osudi profesora Turinskog nego majke koja ne vjeruje u kemoterapiju. Iako je kudikamo potkrjepljenija svrhovitost kemoterapije od znanstvene potvrđenosti teorije evolucije. Što govori u prilog činjenici da je autoritet službene znanosti danas lakše poljuljati s pozicije neke od brojnih novodobnih teorija i praksi negoli s pozicije ”inteligentnog dizajna”, koji svoja stanovišta nastoji argumentirati isključivo znanstvenim argumentima.

Ako je točno ono što u medijima piše o slučaju profesora Turinskog, može se prilično pouzdano utvrditi da njegove zamjerke teoriji evolucije dolaze iz arsenala pristaša teorije inteligentnog dizajna. U svoju obranu Turinski otprilike kaže da je za prihvaćanje teorije evolucije potreban čin vjere te da on osobno ne vjeruje u nju, ali da će se u nastavi baviti onim što je u udžbeniku i programu. Što god tko mislio o ”inteligentnom dizajnu”, odgovor mladog profesora pogađa bit spora o Darwinovoj teoriji evolucije – za njezino bespogovorno prihvaćanje nije dostatna samo postojeća znanstvena argumentacija nego i čvrsta vjera.

Epoha modernizma učinila je znanstvenike modernim svećenicima, a znanost zamjenskom religijom suvremenog čovjeka. Čak i duboko religiozni intelektualci nisu osporavali znanstvene dogme nego su nastojali uskladiti svoju vjeru s njima. Tako je Katolička crkva prihvatila teoriju evolucije kao znanstvenu teoriju koja se ni po čemu ne kosi s kršćanskim vjerovanjem. U postmodernom svijetu, u kojem je posvemašnji relativizam promoviran u osnovno načelu, znanstvene dogme bivaju napadnute s dvije strane: s pozicije tradicionalnih religija i s pozicije šarolikih novodobnih učenja. Stvar dodatno usložnjava to što se napadi na znanost nerijetko zaodijevaju u pseudoznanstveno ruho, a sama službena znanost sve češće zapada u inkvizicijski žar i dogmatizam u obrani svojih pozicija. To sve skupa dovodi do situacije da takvi prijepori više sliče na teološke polemike negoli na znanstvenu raspravu.

Znanost, koja je po definiciji objektivna i nepristrana, u tim sukobima sve više stradava. Postaje oruđe u rukama globalističke ideologija koja gradi novi svjetski poredak i novoga čovjeka. Tako da suvremeni znanstvenik –  ako želi zadržati poziciju sličnu onoj koju su nekada imali svećenici – ne smije propitivati dogme političke ispravnosti. J. Watson je bio prisiljen prodati Nobelovu nagradu jer je, nakon intervjua u kojem je izrazio sumnju u to da je inteligencija različitih rasnih skupina ista, bio društveno izoliran i najuren iz svih znanstvenih odbora, što je za njega značilo i zatvaranje izvora prihoda. Koliko god Watsonova izjava zvučala rasistički, činjenica je da se on u svojim tvrdnjama pozivao na znanstvena testiranja. Uostalom, naše novine gotovo svake godine donesu neki članak u kojem se tvrdi da prema testiranjima Židovi imaju barem dvadesetak  bodova veći kvocijent inteligencije, pa ih nitko ne optužuje za rasizam.

Dalje, znanost se besramno rabi za promicanje novih ideoloških konstrukta koji se kose i sa zdravim razumom, a kamoli znanošću. Danas se osporavaju i biološke datosti kao što je spol te se i to pokušava ”znanstveno” opravdati. Zato su osobito pogodne znanosti kao što su sociologija, psihologija i slične discipline čiji uvidi nisu podložni jasnoj eksperimentalnoj provjeri i opovrgavanju. Paradoksalno je da su danas po prvi put u povijesti od racionalizma naovamo pristaše tradicionalizma sklonije strogo znanstvenom argumentiranju od onih koji, navodno, brane progres i znanstveni pogled na svijet. Tako i tvrdnja profesora Turinskog kako za prihvaćanje teorije evolucije nije dovoljna samo znanost drži vodu. Poznati evolucionist Richard Lewontin konstatira: ”Nisu nas znanstvene metode ni institucije nekako prisilile da prihvatimo materijalističko objašnjenje pojavnog svijeta; upravo suprotno, naše nas apriorno pristajanje uz materijalne uzroke prisiljava da stvorimo istraživačku aparaturu i skup koncepata iz kojih se izvode materijalistička objašnjenja, bez obzira koliko se ona protive zdravom razumu, bez obzira koliko dovode u zabludu neupućene. Štoviše taj je materijalizam apsolutan jer ne možemo dopustiti da se božanskom pruži prilika” (prema: N.L. Geisler i F. Turek, Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist; Figulus, Zagreb, 2017., str. 131.). Dakle, i evolucionisti svoje pristajanje uz teoriju evolucije temelje na čvrstoj vjeri u ”materijalističko objašnjenje”.

U suvremenoj Europi sukobljava se nekoliko vjera. Sve je snažniji glas onih koji se oslanjaju na tradiciju kršćanstva, ali i tečevine prosvjetiteljstva; mainstream se pak odavno već postale ideologizirane snage koje promiču vjeru u novi poredak i novog čovjeka i pri tomu bezočno zloupotrebljavaju znanost. Stvar dodatno usložnjava činjenica da na europski prostor agresivno nadiru islamski imigranti i tako u sukob unose i treću vjeru. Prava znanost pri tomu kao da pomalo gubi dah i posustaje, tehnološki napredak je nesumnjiv, no nove paradigme nema ni na vidiku. Takvo stanje ponukalo je znanstvenog publicista Johna Horgana da napiše knjigu Kraj znanosti. Sraz koji nam slijedi donijet će prevagu jedne od tri spomenute vjere ili nekog križanca između njih, a nepristrana znanost neće imati ulogu arbitra u tom srazu, nego tek ulogu sluškinje. Što znači da će nužno izgubiti nepristranost. U svakom slučaju, profesori koji sumnjaju u teoriju evolucije i majke djece oboljele od raka koje pretpostavljaju koktel vitamina od sto eura kemoterapiji bit će sve češće pojave. Nijedan autoritet nije više neupitan niti se ijedna ludost može a priori odbaciti. Budućnost će nam ovisiti o tomu koja će velika pripovijest privući više pristaša. A tako je, zapravo, oduvijek bilo.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari