Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Bero će SDP pretvoriti u dosadnu melodramu sa zadanim tužnim svršetkom

Objavljeno

na

Vremena su tmurna, dolazi hladni val iz Rusije. Meteorološkim prilikama pridružuju se političke, unutarnje i vanjske, a početak Došašća obilježili su komunisti u Hrvatskoj i na Kubi odšašćem Fidela Castra čija je bijela diktatura nad obojenim Kubancima pod maskom ultrakomunizma u hrvatskim (?) novinama opisana uglavnom blagim tonovima, a brbljavom egomanu prigovoreno jedino što je navodno skratio život J. B. Titu. Osim toga naširoko je pisano da je „volio žene“ i imao ih više nego Charlie u „Dva i pol muškarca“ (no nešto manje od Mao Tse Tunga), te da je preživio više atentata od Saše Lekovića, predsjednika Hrvatskoga novinarskog društva. Tako se crvena novinarska klatež s prikrivenom tugom opraštala od Komandanta Castra koji je kastrirao kubanski narod i držao ga više od pola stoljeća u siromaštvu i neslobodi, likvidirao političke protivnike i umalo izazvao treći svjetski rat s gljivama na meniju. Ipak, razlika između Castra i Tita je u tomu što Komandant Fidel nije nakon pobjede nad Battistinim snagama masovno masakrirao njegove vojnike i njihove žene i djecu, recimo nekoliko stotina tisuća njih.

Pritajena žalost crvenih je razumljiva, jer im još ostaje samo Sjeverna Koreja – budući da Kina već dugo tek s mukom održava vanjsku formu komunističkog uređenja. Na ne baš paradoksalan način, smrt jednoga od zadnjih komunističkih diktatora i zlotvora, poklopila se kod nas s izborima u Partiji koja se, nepromijenjena u dubini, posve dobro snalazila u samostalnoj, demokratskoj Hrvatskoj pa dvaput u 21. stoljeću došla na vlast, kako bi nastavila ondje gdje je stala i zastala 1990. S velikim je zaprepaštenjem ustanovila da ni rat nije bacio Hrvatsku na koljena, da je nakon Tuđmanove smrti državna blagajna bila u neznatnom deficitu, pa se pod račanovskom rekonkvistom bacila na uništavanje preostaloga gospodarstva, a detuđmanizacijom pokušala baciti hrvatski narod u očajnu malodušnost. Nije uspjela, ali se još jednom vratila zahvaljujući pogrješkama HDZ-a i medijskoj sceni koju je napumpala svojim kadrovima, te nastavila činiti štetu, većinom iz namjere, manjinom iz gluposti. Na kraju je izgubila izbore i izgubila sebe.

Više se nikada Partija u Hrvatskoj ne će oporaviti, posebno ne pod vodstvom relativno mladog aparatčika Bere jer je vrijeme Berija prošlo. Mladac je rođen u krivo vrijeme: da je „stupio na scenu“ nakon pada Hrvatskoga proljeća, sa svojim stajalištima, sivom i arhaičnom titoističkom ideologijom, u tim bi vremenima naglo napredovao u hijerarhiji i možda došao na čelo. No, vremena su se promijenila, pa sada čelo razbijene vojske ništa ne vrijedi, čak se i Hrvatska ponešto mijenja, svijet se mijenja u pravcu koji lenjinistički sivci ne mogu razumjeti i zato će SDP propasti do kraja s bilo kojim čelom, vući se rubovima političke scene i zavijati po šumama. Ne će mu pomoći ni enormno naklona medijska scena, koja nakon konačnoga pada Partije ostaje jedinom crvenom zaplotnjačkom snagom u modernoj hrvatskoj državi. Ukratko: Zoki je pretvorio Partiju i državnu politiku u urnebesnu burlesku, a Bero će SDP pretvoriti u dosadnu melodramu sa zadanim tužnim svršetkom.

Crvenima sklona medijska scena u dobrom svojem dijelu isto tako ništa ne razumije, pa se zgraža nad „nacionalizmom“ europskih i ne samo europskih država koje ni naddržave ni internacionale ne doživljavaju drukčije nego kao novo nasilje kojemu se uspješno i strasno opiru. Ta je scena usput i nadalje zatrovana salmonelom besmrtnoga jugoslavenstva, ovih dana i iskreno potresena jer sve više ljudi razumije koliko je arogantno nasilna i netolerantna, naravno i u svom licemjernom, stalnom pozivanju na toleranciju. Tako jedan od Lekovićevih vodonoša u Hrvatskom (?) društvu novinara nakon sjednice Odbora za medije u Hrvatskom saboru, poručuje „Marš!“ Katji Kušec, predsjednici Hrvatskih novinara i publicista. Eto, to su oni koji zavijaju o nasilju, premda je Katja na rečenoj sjednici razborito govorila o stanju u hrvatskom novinarstvo ne spominjući ideologije nego nisku obrazovanost novinara. A njima je, ponešto obrazovinama, poluobrazovanima i neobrazovanima – i protiv volje mnogih među njima, šef upravo taj Saša Leković s nepotpunim obrazovanjem, sirova figura postavljena od crvenih koji su ga izvukli iz posla u nevažnim rubrikama i dali mu da „vlada“ HND-om, kao što su na mnoga druga mjesta instalirali anonimce – da ne spominjem Institut za jezik i jezikoslovlje, kojemu se stalno vraćam. A i to ima veze s novinarstvom, jer se novinari ne služe lopatama nego jezikom.

Znači, Leković se na rečenoj sjednici rasplakao sam nad sobom poradi atentata nad samim sobom, sav krvav i prostrijeljen nekoliko puta, s pola glave, optužio je u Hrvatskom saboru sve i svakoga, no taj performans očito nije uspio a psihijatar Goran Dodig objasnio mu je da verbalno i psihičko nasilje ponekad uzrokuje fizičko – premda u Lekovićevom slučaju ničega fizičkog nije bilo, osim nekih vijaka za koje se ne zna jesu li odvrnuti ili prepiljeni, ili po sebi uvrnuti. A policija i DORH šute jer je i njima priča malo uvrnuta. Da doista ne bude ne samo toga nestvarnog „nasilja“, nego i stvarnih prijetnja novinarima, dovoljno je učiniti ovo: pisati pošteno i obaviješteno, posjedovati vrijednosti imanentne hrvatskom narodu, znači univerzalne, poštovati njegova uvjerenja i vjeru, njegovo domoljublje, njegove branitelje i povijesne istine – a u pojedinačnim slučajevima ne osvrtati se ni lijevo ni desno nego gledati i pisati ravno u glavu, bez obzira o komu se radi, pa bio taj crvena ili plava perjanica. Svakom po zasluzi.

No, sadašnje je stanje upravo naopako: instalirani urednici betonska su brana između novinara i javnosti, baš kao u komunističko doba, a ako i propuste „suspektnu“ plavu kolumnu, to je samo zato da daju trenutačni odušak „poraženim snagama“ (hrvatskom narodu) kako se ne bi previše zagrijao a kotao eksplodirao u opiranju svakodnevnim poniženjima, crvenim podmetanjima , veličanjima osoba čije je djelovanje izrazito protuhrvatsko. Vidjevši kakva je „partijska linija“, mladi novinari koji su jedva jedvice pronašli stalan ili nestalan posao, pristaju zbog egzistencije na taj zulum, a oni čija je provenijencija i inače sklona liniji, brzo napreduju u političkim rubrikama.

Nije salmonela samo u životinjskom mesu

Bauk salmonele kruži Hrvatskom. Kao i u svemu drugome, i u području mesa i mesnih proizvoda isprva se „odgovorni“ godinama i godinama prave blesavima, ne znaju, ne žele znati ono što hrvatski kupci odavno znaju i bespomoćno jamraju: da kupuju i jedu ne svinjetinu nego svinjarije, ne piletinu nego pilovinu, nepoznata porijekla i lažno deklariranu, prepakiranu i serviranu hrvatskoj sirotinji koja prištedi nekoliko kuna a zatim danima sjedi na klozetu ili u liječničkim ordinacijama. I nije samo meso u pitanju, nego i cijeli niz prehrambenih proizvoda u kojima se skrivaju otrovi. Pa je glavom moralo platiti nedužno dijete iz Bregane da bi se nešto pokrenulo, da bi se iz korumpiranog ili lijenog inspektorata pohrlilo u čuvene robne kuće i svakoga dana nalazilo nove salmonele. Podsjeća me to na semafore u blizini škola, koji su se u pravilu pojavljivali tek kada bi neki maleni đak smrtno stradao.

No, nema salmonele samo u mesu, jajima, poriluku i sličnim delicijama koje uvozimo kao da je Hrvatska smještena na hridi, a mogla bi prehraniti četiri puta više ljudi nego što ih ima (ili su možda vizionari shvatili da će nas biti sve manje, pa koga će vraga Hrvati toliko proizvoditi, a dok potpuno ne nestanemo trovat će nas uvoznici – da se vizija ostvari što prije.)

Salmonele ima i u medijima, ima je i u kulturi uopće. Zamislite hrvatsku kulturu, čiji su mediji dio, kao veliku robnu kuću. Uđete, uzmete košaru i počnete lutati, razgledavati police. Na jednoj ugledate proizvod u ambalaži na kojoj piše Hrvatsko novinstvo. Znači, hrvatski proizvod. Stavite ga košaru, kadli kod kuće vidite da nešto ne štima, zovete probuđene inspektore koji odnose proizvod u laboratorij. Rezultat je predvidljiv: ima salmonele. Ima i još nekih medicini nepoznatih dodataka, pilsela, tomića, lovrićka, pavićka, maštruka, vlašića. Znači, proizvod bi trebalo povući s polica, ali ne, u ovom slučaju ostaje, premda je i zabrinutoj javnosti jasno da se radi o prepakiranju, da je to neki proizvod uvezen iz nestabilnog i pakosnog okružja, užasno star i s lažnim rokom trajanja, toliko star da zaudara po bivšoj Jugoslaviji. Možete kupiti i proizvod koji se zove Hrvatsko kazalište, a u laboratoriju pronađu frljiće i blaževiće. Ili filmski proizvod s umakom od regionalne salmonele.

Elem, u mnogim se proizvodima skrivaju opake male beštije, i veće koje se vide prostim okom.Ti su mikrobi uvezeni i prodaju se, prepakirani, na kioscima, poneki i u knjižarama, na ekranima komercijalnih televizija ali se endemski javljaju i na javnoj. Služe trovanju neoprezne javnosti, služe krivotvorenju povijesne istine i opanjkavanju moderne Hrvatske koju – kao i mnogim zemljama porijekla tih proizvoda – drže ustaškom tvorevinom i na svaki ju način žele difamirati. Kada se Kolinda u Kanadi fotografira sa zastavom na kojoj je prva kocka hrvatskoga grba bijela, eto mikroba koji vrište: Ustaše! Ustaše! (kako i inače zovu hrvatske iseljenike, uz dobar dio hrvatskih ljudi koji se (još) nisu iselili.)

Mikrobe ne zanima već otrcano ukazivanje na crkvu sv. Marka i njezin krov, ne zanima ih što je prvo polje bijelo na hrvatskom grbu u znamenitom Fojničkom grbovniku, ili na Škrinji privilegija iz 1643. I na Starčevićevu grobu. Njih zanima samo da je u NDH prvo polje bilo bijelo, a u SR Hrvatskoj crveno, pa svaki otklon od SRH drže povrjedom svoje crvene dušice i dokazom filo(vanog)ustaštva. A što je istina? Bijeloga polja nikada nije bilo na hrvatskom grbu, nego je postojalo srebrno polje. Uz to, u zadnjih su pet stotina godina Hrvati doista risali i klesali svoj grb kako se komu svidjelo, pa ima i onih s prvim crvenim, no nije u tomu poanta. Poanta je da mikrobima smeta bilo kakav hrvatski grb koji nije ukomponiran u žitnu ogrlicu, koji ne tone u more i iznad kojega nije naslikana crvena zvijezda.Svaki drugi, pa makar nema slovo U ili neku drugu poveznicu, za mikrobe je ustaški.

Trovanje salmonelom samo je suvremeni i masovni nastavak trovanja koja su se događala u prošlosti, uvijek onda kada je trebalo skršiti nositelje hrvatske državnosti, banove poput Jurja Zrinskog (oca Nikole i Petra) ili onoga Draškovića koji je postao čak i ugarskim palatinom, što se pokazalo smrtonosnim. U prvo vrijeme komunističkoga terora, nositelj hrvatske državnosti bio je zagrebački nadbiskup Stepinac, sustavno trovan na robiji i u Krašiću, a nakon smrti je njegovo tijelo izmrcvareno i poduzeto sve da se otrov prikrije. Jedini koji to ne zna je novinar Drago Pilsel, štoviše, on je 2016. otkrio da blaženi Alojzije nije trovan, a ako i jest onda je kriv neki OPG iz doline koji je kardinalovoj kuhinji dostavio meso zaraženo salmonelom. Uz perverznu mješovitu komisiju SPC- Crkva u Hrvata – argentinski papa, javljaju se, eto, pomoćne poluge i mudraci s istoka poput Pilsela i Maštruka koji hladnokrvno naziva Stepinca vikarom ustaške vojnice, premda je zagrebački nadbiskup bio vikar hrvatske vojske, domobranske vojske koja je uključivala znatno manju ustašku komponentu.

U svemu, mikrobi su u svemu. Pa i kada se napada Plenkovića zbog stajališta koje bi trebalo biti prirodno, odnosno zbog njegove potpore Ukrajini koja je doživjela isto što i Hrvatska početkom devedesetih – eh, i tu se između redaka vidi da mikrobima takvo razmišljanje nikako ne paše ne zbog prevelike ljubavi prema Rusiji, nego zato što u dubini svoje patogene duše i dalje drže da je srpska agresija na Hrvatsku bila nužna i opravdana kako bi se spasila divna Jugoslavija, kao što je uvjeren i Šerbedžija koji nije rekao što je rekao, niti je u vrijeme rata bio gdje je bio, a gdje je bio kad je grmilo nisam mogao saznati ni iz članka nekog Hrvoja Horvata (Hrvoja!) koji dezertera u tada neprijateljsku zemlju gladi peruškom i brani ga od hrvatskih branitelja koji su bili gdje je trebalo biti.

Ako baš treba tražiti mane Vlade desnoga centra, one nikako nisu povezane s Ukrajinom nego s domaćom scenom. Vlada ima nekih teškoća kao što ih ima svaka podvojena ličnost, u ovom slučaju na HDZ i Most. U tom konglomeratu (ha!) HDZ se ponekad nudi na pladnju Mostu koji onda ubire poene, recimo za kruh, mlijeko i knjige, a kako će biti s porezom na honorare novinara i umjetnika, tek ćemo vidjeti. Ti nesmotreni potezi, od kruha do rečenoga poreza koji isto tako ima veze s kruhom jer su novinari i umjetnici kruhoborci, nikako nisu bili potrebni Hrvatskoj demokratskoj zajednici. No u nečemu su blagotvorni: ujedinili su na trenutak desne, lijeve, srednje i osrednje kreativce koji mimo svjetonazora i astralne umjetnosti moraju nešto konkretno pojesti, otplaćivati kredite i čuvati krov nad glavom. A ni na turizam i ugostitelje nije trebalo ići tako debelom batinom, mogla je biti tanja.

(P.  S. I u Hrvatskoj bi trebalo proglasiti devet dana žalosti, ne zbog Castra nego finala Davisova kupa.)

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

’25. MAJ’ – Titova štafeta ubijene mladosti

Objavljeno

na

Objavio

Svaki “25. maj” je nelagodno sjećanje na dan koji je mladima u YU komunističkoj tiraniji bio Dan mladosti, a danas u slobodi – nakon svih strahota i zadnjeg rata 90-ih prošlog stoljeća u kojem je ubijena brojna mladost – preživjelima je Dan žalosti.

Mladost u bivšoj YU nije znala kako slavi pogibelj stotine tisuća ubijene hrvatske mladosti na Križnom putu, niti je slutila svoju buduću pogibelj ili ubijanje svoje djece. Tito je mladosti u naslijeđe ostavio istu onu sudbinu koju je u ljubljanskoj bolnici doživjela njegova amputirana noga.

Nakon što se preselio na onaj svijet u Danteov kafić “Devetka” iza njega je ostao njegov zločinački duha zatvoren u boci lažnog bratstva i jedinstva, Taj zločinački duh najbolje je u svojoj pjesmi opisao mađarski književnik Lajos Zilahy:

U strašnoj noći, sumorno, tegobno

Lupi na nebu u bubanj razbješnjeli anđeo

Naš stari sluga tiho pobježe

A nogu nam slomi najmlađe ždrijebe

Udarac u bubanj naznačio je rat. Stari sluga što bježi u dubokoj starosti je umrli zločinac Tito i komunistička elita, a najmlađe ždrijebe sa slomljenom nogom predstavlja ubijenu mladost.

Na jednoj strani u uniformama tzv. JNA u agresiji je ginula mladost svih naroda i narodnosti “od Vardara pa do Triglava“, poglavito srpska mladost zavedena hegemonističkom ideologijom, a na drugoj strani u obrani je ginula mladost Slovenije, Hrvatske, BiH i na Kosovu koja se borila za dugo iščekivanu slobodu i neovisnost.

Sve je počelo 05. svibnja 1945. kada je štafeta nosila ime “Titova štafeta. Zatim je 1957. godine diktator Josip Broz Tito izmišljeni datum svojeg rođenja “25. maj“ odredio za “praznik omladine“ – Dan mladosti – i od tada nosi ime “Štafeta mladosti”. Nakon Titove smrti od 1981. do 1987. Štafeta nosi naziv “I polije Tita – Tito”.  U to ime diljem YU nošena je lokalne štafete dok je  originalnu štafetu u ruke Titu predavao najbolji omladinac-omladinka na stadionu JNA u Beogradu.  Paradi samoljubivog diktatorskog kiča prethodio je cjelovečernji program poznat kao “slet“ koji se danas može vidjeti jedino još u komunističkoj Sjevernoj Koreji, piše Filip Antunović / Kamenjar.com

Prva štafeta mladosti krenula je Kumrovca i nju je Titu u ruke uručio Mika Tripalo. Nakon Titove smrti zadnja štafeta je krenula iz Slovenije 1987. Godin i nju je Haimu Redžepiju – tadašnjem predsjedniku Omladine Jugoslavije – u ruke predala Rejmonda Bočaj s Kosova.

Plakat urađen za zadnja štafetu umalo je glave koštao dizajnere ljubljanskog ateljea “Novi kolektivizam” jer je njihovo rješenje bilo u stvari prepravljeni plakat iz postojećeg asortimana nacističke Njemačke.

Je li ovaj nacistički plakat namjerno ili slučajno izjednačavanje crnog i crvenog fašizma nije ni bitno jer je usporedba opravdana. Razlika je samo u tome što je crveni fašizam bio višestruko ubojitiji od crnog i još i danas u Hrvatskoj ubija.

U to vrijeme zadnje štafete “naprednim kulturnjacima” je već bio “pregorio osigurač” jer nisu više mogli naći ni motiva a ni straha za izmišljanje glupih pjesmica. Pijano povraćanje podobnih kvazi pjesnika inače je Tita uspoređivalo s brojnim vrstama cvijeća. Ništa nije tako intenzivno smrdjelo na užganu bljuvotinu mamurnog jutra kao ti stihovi autorizirani od podobnih ispičutura. Kičasto okićeni bogatom florom, a ponekad i faunom, partijskim dekretom su od Tita pravili botanički i zoološki vrt: “Druže Tito ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela”, “Druže Tito ti si naše cvijeće, za tobom se cijeli narod kreće”, “Druže Tito sokolovo oko, ti namigni a mi ćemo skokom”,  itd. i itd……

Tko je bio Tito i zašto je njemu u čast žrtvovano stotine tisuća života mladih ljudi?!

Slučajno rođen u Kumrovcu (je li?!) njegov lik i djelo zasluženo se nalazi na desetom mjestu najvećih svjetskih zločinaca. Kao mlad bravarski šegrt otisnuo su u Rusiju pomoći Lenjinu pri teljenju najkrvoločnije ideologije koju je ovaj svijet ikad doživio, a koju su krstili imenom komunizam i prezimenom “Oktobarska revolucija”.

Nakon što se vratio u tadašnju Kraljevinu SHS bio je užasno brutalan prema ideološkim neprijateljima na kojima je usavršavao boljševički sadizam. Najprije je bio disident da bi WWII iskoristio za diktatorsko preuzimanje vlasti koju je zadržao sve do svoje smrti. Volio je kad bi ga oslovljavali s “Najveći sin svih YU naroda i narodnosti”, a sve ono što je Tito volio po automatizmu su morali zavoljeti i svi narodi i narodnosti. Ili je Tile ipak bio ruski spermatozoid kojeg nam je umjesto pravog Jože podmetnula ruska tajna služba?!

Po tvrdnjama nekih povjesničara pravi Joža ke poginuo na ulicama oktobarske revolucije. Sumnju u podrijetlo sjemenke od koje je nastao posebice je pojačavalo šegrtovo zaplitanje jezikom dok se mučio govoreći na hrvatskom jeziku.

Bez pomoći Zapada i Rusije Tito bi u ratu s Hitlerom bio do tabana potučen. Jer po svojem bitisanju diktatori ne trpe konkurenciju između njega i Staljina su ubrzo pukle tikve. Sa džeparcom dobivenim od Zapada izigravao je sultana “Pokreta nesvrstanih” koji je u stvari bio udruga diktatora trećeg svijeta. Umislili su si da mogu po potrebi “Hladni rat” zagrijavati ili hladiti. Okružen zgodnim ženama, bijela odijela, skupocjena auta, kubanske cigare i čaša whiskya u ruci, bili su tipičan Titov imidž moćnog i prebogatog komunističkog biznismena.

Kao u onoj priči “Pas koji je volio vlakove” i Tito je volio svoj privatni “Plavi vlak”, iako – ruku na srce – od vlaka je više volio voz iz kojeg je za života teatralno mahao “spontano” okupljenoj masi obožavatelja. Svi su bili ukrašeni naređenim osmijesima. Ukočeno su se kiselili na licu umornom od cjelodnevnog  programa koji je veličao Potemkinova sela. Od silnog pjevanja osušenih usta su do besvijesti ponavljali “Internacionalu”, borbene partizanske pjesme, kao i one u kojima je Tito mirisao na cvijeće čak i kad je kenjao. I sve to uz podaničko-posvojnu krilaticu “Mi smo Titovi, Tio je naš”!

Osobito žalosno je bilo gledati komunističku perverziju nad malom djecom odjevenu “pod konac” u pionirske plave kute, oko vrata crvene marame, a na glavi plave partizanske kape s kojih je prijetila crvena petokraka. Iako su u tom uzrastu djeca sposobna voljeti tek svoju obitelj u stavu mirno pjevali su koliko vole Tita: “Pioniri maleni mi smo vojska prava da čuvamo granice i Tita maršala”!

Za razliku od “motivacije” kod odraslih, kojima su se kosti ledile zbog namrštenih obrva u kožnim mantilima, maloj djeci bilo je teško i nezgodno usaditi komunistički strah i zato su pionirske glasne žice kupovane sokom na slamčicu “Dvojni C”, Smokijem od brašna, bombonima Ki-Ki i čokoladicama Kandit i Kraš. Pionirima s iznemoglim grlom dijeljena je medicina Bronhi bombone je s njima se lakše se diše. Nakon ovakvog “podmićivanja”, od korsko udruženih pionirskih glasića prijetilo je pucanje svih okolnih stakala. Sav ovaj naručeni igrokaz je Tiletu i te kako godio.

Od silne sreće srce mu je galopiralo od grkljana sve do donjeg dijela trbuha. Kako mu srce ne bi do ispod jaja propalo tregeri su mu pridržavali hlače podignute tik do ispod pazuha.  Pored “spontanih” dočeka volio je krstarenje, opijanje i orgije na njegovom brodu “Galeb”. Na njemu je iz dalekih zemalja dovozio razne egzotične životinje za svoj privatizirani otok Brijuni.

Brijune je u privatno vlasništvo naslijedio tijekom Domovinskog rata odbjegli Rade Šerbedžija, Dražina loza preobučena u kazališni kostim Titovog pionira, koji se vratio po nasljedstvo nakon što je na vlast u HR došao unuk Idriza Ujdurovića Stjepan Mesić i četničko-komunistička bratija. u Hrvatskoj osvojila vlast. I neka sada netko kaže kako u komunizmu, osim društvenog vlasništva i privatizacije. Moralo se biti zaslužan ali samo približno kao Tile, nikako više od njega. U suprotnom “zaslužni” bi vječinm počivalištem privatizirao samo zemlju dva metra dužine, metar širine i metar i pol dubine.

Od svih naroda i narodnosti bivše YU i od cijelog „bratstva i jedinstva“ Tito je najviše volio mlade i jedre skojevke. Njihovu lojalnost provjeravao bi hvatajući ih za sise čak i u direktnom prijenosu pri uručivanju cvijeća. Ako bi se skojevke usprotivile sjedinjenju njihovog tijela s tijelom partije, dakle Tito=partija, on bi im poklonio odmor na egzotičnom „Golom otoku“. One s malo više sreće bi po zatvorima dugi niz godina učile što to znači žrtvovati se u ime naroda i partije. Među njihovim raširenim nogama uvježbavane su “omladinske radne akcije”!

Proizvoljnim crtanjem međurepubličkih granica, Hrvatima je otimao njihovu domovinu, a domovini Hrvatskoj njene Hrvate. Klaonica koju je vodio bravarski šegrt iz Kumrovca ne može se usporediti s kumicom koja na tržnici prodaje piliće uređene u kućnoj radinosti, nego s industrijsko-serijskom efikasnošću u mesnici “Gavrilović”. Slično Kiklopu iz Rankovićevog romana, ovi gurmani izuzetno su uživali u ljudskom mesu koje se najlakše, najjeftinije i najmasovnije nabavlja u ratu. Jedino je nedostajalo salate koja je 90-ih naručivana u pjevajućim stihovima, “Kućo cvijeća pošalji salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate”. Zapravo, pjevano je  Slobodane a ne kućo cvijeća, ali sasvim je jasno čija je ostavština inspirirala stihove. Baš kao danas u Sarajevu Titove i Erdoganove jarane.

Tito je iza zastora režirao komunistički lutkarski igrokaz koji se uvijek plaćao životima, a najčešće hrvatskim. I dan danas crveni vampiri sišu krv hrvatskom narodu i to će trajati sve dok Tito ne bude i službeno osuđen.

U Hrvatskoj je današnja ljevičarska “internacionala” leglo Titoista. I pored dokumentiranih masovnih zločina oni Tita i dalje štuju, slave i po hrvatskim gradovima nazivaju ulice njegovim imenom. A kako i ne bi kad ih on i mrtav iz groba – upakiran u nakaradno prisvojen antifašizma – i danas gura u sam vrh vlasti. Iako jedna cjepanica drveta ima po društvo puno veću kaloričnu vrijednost od današnjih drvenih ljevičara, dezorijentirani hrvatski narod i dalje se grije njihovim bezočnim lažima umjesto  istinskim vrijednostima kao što su domovinski rat, branitelji, domoljublje i hrvatsko jedinstvo.

Za kraj, pruka hrvatskoj mladosti.

Unatoč počinjenim zločinima po Hrvatskoj se i dalje nosi štafeta, a u Kumrovcu slavi tzv. Dan mladosti. Sljedbenici zločinačke ideologije prkosno se otimaju dozvati pameti baš kao sotona pozivu egzorciste. Savjest i kajanje i tako nikada nisu imali.

Biti među nositeljima štafete, u špaliru koja štafetu ispraća, ili na taj dan slaviti u Kumrovcu znači svjesno biti dio zla koje slavi svojeg najvećeg zločinca. Zadnji krvavi rat, jame nastale nakon WWII pune kostiju hrvatskih žrtava,  današnje četnikovanje i komunističko orgijanje u Saboru R HR dokazuju kako zlo još nismo stavili u karantenu – lustracija.

Iskazivati divljenje prema Titu ujedno je divljenje i prema zločinačkom komunizmu, a to je anomalijska fascinacija zlom i moralna kapitulacija pred njim. Slavljenje Tita i štafeta su ritualni obredi kojim se hrvatskom narodu priziva krvoločni vampir.

Filip Antunović / Kamenjar.com

 

Tužnog tog’ svibnja četrdeset pete, križnim putem, moj narod hodi!

 

20. svibnja 1945. Varaždin – Tito u govoru obećao konačni obračun s ‘hrvatskim smradom’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine

Objavljeno

na

Objavio

Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo – tim riječima počinje Knjiga šapata, roman armensko-rumunjskog pisca Varužana Vosganjana.

U romanu je opisana istoimena “knjiga” koja se ne čita jer nije ni napisana, ona se šapuće i zna se napamet. To je knjiga stradanja armenskog naroda, o njoj se nikada i nikome ne govori izvan obitelji, izvan kuće, izvan zajednice koja “oplakuje iste mrtve”.

Ova definicija zajednice snažno podupire onu ranije utvrđenu po kojoj su dva čovjeka pripadnici istoga naroda ako su slušali iste priče. Mrtve se oplakuje na razne načine – glasno uz sve počasti, uz isticanje njihovih vrlina i pokazivanje ljubavi, ali i tiho šaptom bez počasti, u strahu – ne od mrtvih već od živih, bez ikakvih vidljivih znakova.

U tome je i razlika između slobodnih i neslobodnih naroda, između pobjednika i pobijeđenih. Šapat nastaje tamo gdje nestaju ljudi. Mnogi su u Hrvatskoj odrasli uz šapat i slušali su ga godinama isprepletena s molitvama.

Totalitarna vlast kakva je bila komunistička htjela je čuti i šapat, željela je sve kontrolirati, posebno emocije, jer riječi koje se šapuću jedino i vrijedi slušati. Iz jednog izvješća pisanog petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata vidi se da je komunistička vlast u jednom hrvatskom kraju osluškivala šapate u obiteljima “ubijenih neprijatelja”.

Zapisali su da je nakon rata s njima bilo “mnogo problema” jer su imali “neprijateljsko raspoloženje prema našem poretku”. Prema opažanju vlasti, neprijateljstvo se posebno manifestiralo na Božić i u vrijeme drugih blagdana, “kada je običaj kod vjernika da se pjeva”, a u ovim kućama bi nastao “plač i kletva” onih koji su ih poubijali ili osudili.

U velikom dijelu hrvatskoga naroda, u mnogim obiteljima, mjesec svibanj mjesec je šapata. Sredinom svibnja 1945. godine počeli su nestajati vojnici poražene države i civili koji su ih u strahu pratili. Pobjednici su vrlo brzo pokazali da nisu bolji od onih koje su pobijedili. Razlikovali su se onoliko koliko se šapat razlikuje od šapata ili priča od priče.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da su jugoslavenski komunisti tijekom provedbe revolucije ubili najmanje 180.000 stvarnih i potencijalnih neprijatelja. Jedan od najvećih komunističkih zločina poznat je pod nazivom Bleiburška tragedija odnosno hrvatski “križni put”.

Naime, glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga praćena velikim brojem izbjeglih civila predala se Britancima na Bleiburškom polju u Austriji. Iako su znali što ih čeka, izručili su ih komunističkoj Jugoslavenskoj armiji koja je u idućih nekoliko tjedana većinu zarobljenika poubijala, pobacala u jame ili zatrpala u rudnike i rovove.

Istraživanja pokazuju da se radilo o više desetaka tisuća ubijenih hrvatskih vojnika i civila, među kojima je bilo žena i djece. Po zapovijedi vrhovnog komandanta Jugoslavenske armije Josipa Broza Tita, zarobljenici su u kolonama smrti vođeni i ubijani diljem Jugoslavije.

Najviše ih je ubijeno u Sloveniji gdje su do sada otkrivena 642 masovna grobišta. Utvrđeno je da se u njih najmanje 145 nalaze posmrtni ostaci ubijenih hrvatskih vojnika i civila. Na samo tri takva mjesta: Tezno, Kočevski Rog i Huda jama ubijeno je i zatrpano oko 30.000 Hrvata.

U Hrvatskoj su prikupljeni podaci za oko 700 masovnih grobišta, a najveće je ono u Maceljskog šumi kod Krapine gdje je prema procjenama ubijeno i zatrpano oko 13.000 žrtava. U Bosni i Hercegovini registrirano je oko 90 masovnih grobišta s još neutvrđenim konačnim brojem hrvatskih žrtava.

Bleiburška tragedija jedna je od najvećih tragedija hrvatskoga naroda. Ime tog austrijskog grada šapatom se izgovaralo uglavnom u obiteljima ubijenih odnosno “nestalih”.

Svaki pokušaj obilježavanja grobišta, iskazivanje bilo kakve počasti ili sjećanja na pobijene hrvatske vojnike i civile proglašavano je neprijateljskom aktivnošću i strogo kažnjavano. Na taj način oni su trebali ostati bezimeni, dehumanizirani i ozloglašeni sustavnom propagandom užasa.

Hrvatski su politički emigranti odmah poslije rata posjećivali Bleiburško polje i tamošnje groblje, a organizirano i masovno to čine od 1952. godine.

Bleiburg je postao sinonim za hrvatske žrtve i nacionalnu tragediju, a spomenik koji su hrvatski emigranti tamo postavili u svibnju 1977. prihvaćen je kao mjesto sjećanja i molitve za sve ubijene. Bleiburška tragedija stvarni je događaj, ali je i simbol ukupnoga stradanja Hrvata u komunističkom režimu, koje nadilazi zbivanja oko Bleiburga.

Spomenik na Bleiburškom polju je kenotaf, simbol ratnog i poratnog stradanja, ali i simbol nemogućnosti odavanja počasti žrtvama komunističkog režima u Jugoslaviji. Dok su Hrvatskom vladali komunisti, priča o Bleiburškoj tragediji prenosila se šapatom, toliko tiho da mnogi za nju nisu ni čuli.

U Bleiburg se hodočasti skoro 70 godina i zato su besmisleni prigovori kako se tamo ne odaje počast žrtvama, nego ustaškom režimu te kako bi trebalo komemoraciju žrtvama održavati u Teznom. Takav bi prijedlog imao smisla da je izrečen 1952. godine. Tradicija se ne dokida lako kao što se lako niti ne stvara.

Nakon sloma komunističkog režima i raspada jugoslavenske države, nakon pobjede u Domovinskom ratu i stvaranja demokratske Republike Hrvatske, o Bleiburgu se glasno i otvoreno govori.

Svake godine u svibnju mnogi Hrvati masovno hodočaste na Bleiburško polje koje smatraju mjestom posvećenim krvlju svojih bližnjih, odnosno prvom postajom njihova križnoga puta. To je dio njihova identiteta.

Pokrovitelj bleiburške komemoracije je i Hrvatski sabor, s iznimkom u razdoblju od 2012. do 2016. godine kada je SDP-ova većina ukinula pokroviteljstvo. Tako je bilo i ove godine, odnosno u prošlu subotu kada je održana komemoracija žrtvama zločina počinjenih prije 73 godine. U Hrvatskoj više nama šapata, zamijenile su ga rasprave koje se povremeno pretvaraju u viku.

U travnju i svibnju oplakujemo mrtve. Nameću se dvojbe i otvaraju se polemike oko identiteta, temelja hrvatske državnosti, Jasenovca i Bleiburga, pobjede i poraza, dobra i zla.

Ponavljaju se uvijek ispočetka, kao da nikada prije ništa o tome nije rečeno, definicije totalitarizma, osude fašizma i pohvale antifašizma, a sve to uz puno brojki i kalkulacija s malo razumijevanja i s još manje empatije.

Na površinu izbijaju dnevnopolitički interesi i ideološke strasti, dok su žrtve i traume njihovih bližnjih negdje u drugom planu, ako su uopće prisutne. Moralo bi biti drukčije, jer da su žrtve u prvome planu i da se sve naše komemoracije održavaju zbog žrtava, radi mira u dušama i mira u društvu, sve bi drukčije izgledalo.

Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine. Zato je potrebno, ako želimo mir, ako gradimo zdravo i prosperitetno društvo, razviti empatiju, vratiti žrtvu u središnje mjesto svih komemoracija, kako bi to i trebalo biti, kako to zasigurno žele i oni koji te komemoracije organiziraju.

U tom smislu društveno je opravdanije i korisnije tražiti sličnost među žrtvama nego nepostojeće razlike među zločincima.

Na Hrvatskoj televiziji čula se tijekom prošloga tjedna i tvrdnja kako je Vijeće za suočavanje s vladavinom nedemokratskih režima jednoglasno potvrdilo razliku između tih režima odnosno njihove vladavine. Ponovno je, po tko zna koji put, naglašena “razlika” između ustaškog i jugoslavenskog komunističkog režima te automatizmom “razlika između Jasenovca i Bleiburga”.

U “Temeljnim polazištima i preporukama”, odnosno u prvome dijelu “Dokumenta dijaloga” koji je doista jednoglasno prihvaćen uz ostalo piše: “Međutim, samo pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano, bez obzira na spomenute i druge razlike, a ta kršenja ljudskih prava uključuju masovne žrtve obaju nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile.

Time se iz rasprave odmiču ideološki, vjerski, nacionalni, socijalni i klasni razlozi i objašnjenja te na njima zasnovane osude ili opravdanja. Nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava.”

Smatram da je ono najvažnije rečeno u posljednjoj citiranoj rečenici kojoj bismo mogli dodati još jednu iz istoga teksta: “Ako je svakomu slobodno zadržati i izražavati vlastito mišljenje o razlikama između fašizma i komunizma, što i pripada polju demokratskih sloboda, neprihvatljivo je javno ne zauzimati jednak pristup prema svim počiniteljima zločinačkih postupaka, ne sagledavati ih na jednak način, odnosno umanjivati ih ili opravdavati nejednakom mjerom.”

Dakle, razlike među zločincima nema, kao što je nema ni među žrtvama, a razlike između totalitarnih i nedemokratskih režima postoje kao što postoje i razlike između teških i smrtonosnih bolesti, na primjer između kuge i kolere.

Puno su veće razlike između slobodnih i neslobodnih naroda, dok prvi svoju povijest pišu i o njoj slobodno govore, drugi je šapuću.

Ivo Lučić / Globus

 

IVO LUČIĆ: Kako je hrvatski idealist pobijedio diktatora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found