Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Bilo kakav pokušaj renacionalizacije Hrvatske unutar EU nije dobrodošao

Objavljeno

na

Zubati listopad obilježili su s jedne strane jezivi klaunovi, a s druge oblikovanje nove hrvatske Vlade desnoga centra, u kojoj ima ljudi preuzetih od Oreškovića i podosta novih, među njima i nekih uzetih iz lijevoga centra.

Nina ObuljenGlede domovinske sigurnosti stamene su osobe general Krstičević i ministar branitelja Medved, gospodarstvo i financije prepušteni su (inače vrlo stručnim) ljubiteljima bankara i krupnoga kapitala, s u zadnji čas ubačenim G. Marićem, osviještenim oponentom M. Dalićke, gospođe čiji je beogradski hintergrund u najmanju ruku interesantan. Izvisio je sada već bivši ministar vanjskih poslova Kovač, koji je valjda preoštro odgovarao na srbijanske provokacije, što je hrvatskoj politici strano, a došao Stier s još nejasnim namjerama glede Argentine.

Najveću uzbunu među Hrvatim izazvalo je izostavljanje Hasanbegovića i ustoličenje N. Obuljen, s tim što se prvo moglo očekivati, a drugo nije. A. Plenković je iskoristio Hasanbegovića za pridobivanje glasova na izborima, a onda ga žrtvovao na oltaru M. Pupovca, „kulturnjaka 2016.“ te europskih integriranih ljevičara koji su, svi zajedno, odnijeli čistih 3: 0 iz Zagreba, u stilu velikih europskih klubova koji sličnim rezultatom igraju s Dinamom. Što je bio grijeh Zlatka Hasanbegovića? Kao ministar kulture taj je politički Hrvat pokušao rastumačiti da kultura jednoga naroda ne obuhvaća samo živu umjetnost i umjetničku baštinu, nego postoji i kultura odgovornosti prema domovini, kultura istine o temeljima moderne hrvatske države, nasuprot kulturi krivotvorenja u službi propalih ideologija i naddržava. Pa ako je „sektor“ kulture bio i jest preplavljen – više no ijedno područje života – onim umjetnički impotentnim potkornjacima koji duboko preziru Hrvatsku i hrvatski narod, rugaju se našim simbolima, vrijednostima i osjećajima, ako je (a jest) Ministarstvo kulture u prethodnom razdoblju A. Zlatar i kompanije od srca ljubilo baš takve i punilo im džepove da bi u blagodati „upražnjavali“ svoje histerično protuhrvatstvo, a istinske hrvatske umjetnike stavljalo na crne liste – što je trebao učiniti Hasanbegović nego pokušati uspostaviti prirodno stanje? Eh, zato sada više nije ministar kulture – zato jer Hrvatska nije u prirodnom stanju, zato što Hrvatska nije normalna država koja drži do sebe i naroda čije ime nosi u nazivu, zato što će srdačno podupirati sve one koji ju organski ne podnose.

Nina će pozvati Ninu kako bi se istražio HAVC

I tako ode Zlatko u – Sabor. Za novoga ministra nije odabran netko iz, recimo, HDZ-ove Akademske zajednice dr. Ante Starčević koja vrvi sposobnim ljudima i uz to ideološki izobraženim u Tuđmanovoj školi. Usred afere oko HAVC-a i masakra u Dvoru, ministricom je imenovana članica upravnog odbora HAVC-a kojoj je Plenković kao prvu zadaću dao da razmotri stanje u tom audiovizualnom tijelu, pa će ministrica Nina pozvati u kancelariju članicu u. o. HAVC-a Ninu da joj objasni što se događa. Nakon Nine pozvat će u kancelariju šefa HAVC-a, a on će, osupnut, reći: „Pa nemoj sada ti meni, Nina, postavljati pitanja kao Zorica Gregurić, ona medicinska sestra iz Vukovara, dotično Zagrepčanka, ali čujem da je porijekom iz Bosne. Iz Bosne! To ti sve govori… Evo, baš sam jučer izbacio iz sobe ekipu HTV-a s onom Malbašom, pa ne će ona mene pitati isto što i Zorica.“

I tako dalje. Sve te hribare, kao i cijeli taj naraštaj – u kojemu ima i iznimaka, to jest Hrvata s hrvatskom duhovnom putovnicom – poznajem iz vremena kada su bili dečkići i zato sam do sada imao neke obzire, pa i onda kada su odbijali filmske projekte u kojima sam sudjelovao kao scenarist, valjda zato što se nisam (naravno) uklapao u mainstream u kojemu su oni na žalost zaglavili i bili odvedeni doista kao roblje regionalnih i kvazieuropskih ideologa. No, sada je dosta.

A Nini Obuljen vratit ću se još jednom u ovom tekstu.

Naime, prošloga je tjedna u krcatim dvoranama Branimir-centra u Zagrebu prikazan film o hrvatskom iseljeniku Antunu Kikašu i čuvenoj epizodi s početka rata, slučaju boeinga 707 u kojemu je bio hrvatski OO7, a uz njega nekoliko tona oružja. Ugledan i imućan poslovni čovjek, pjesnik, promicatelj hrvatske kulture i jezika mogao je ispuniti ček i poslati ga za obranu Hrvatske, pa pratiti događaje sa sigurne udaljenosti. Ali znate kako je bilo s tim čekovima…. Ako ne znate, pitajte, znate koga. Pa se Kikaš odlučio na izravnu akciju, stavio život na kocku, a samo je nesretan splet okolnosti spriječio uspjeh akcije, Kišaš je prebijen, izmrcvaren, završio u beogradskom kosovskom kazamatu i poslije bio zamijenjen za generala JNA Aksentijevića. No, spominjem nedavnu premijeru zato što je Kikaš poslije projekcije govorio ne o oružju, nego o hrvatskom jeziku – kako su hrvatski iseljenici u Kanadi uspjeli otvoriti Katedru za hrvatski jezik dvije godine prije nego što je hrvatski ušao u božićni Ustav u domovini.

Katedra za hrvatski jezik

Priča je zapravo gorka, jer je sveučilište tražilo pola milijuna dolara, a kada su Kikaš i ostali iseljenici skupili svotu – rečeno im je da ipak ne će dobiti katedru jer su se raspitali i doznali da postoji samo srpskohrvatski jezik. No, onda je jedno drugo sveučilište ponudilo da će otvoriti katedru, ali za milijun dolara. Pa su hrvatski iseljenici i to skupili, na banketima koje je u pravilu organizirao Kikaš. Pametnom dosta. Ciničan zaključak bio bi: priznanje hrvatskoga jezika vrijedi milijun dolara. Bilo je to 1988., a australski Hrvati dobili su priznanje hrvatskoga jezika i prije, i bez tolikih novaca, pa i oni imaju katedru za hrvatski. Hrvatska je domovina još bila u raljama jugoslavenske komunističke bande i hrvatski jezik – premda upisan u Ustav 1974. kao hrvatski standardni jezik, ali u školama predavan kao hrvatski ili srpski – svoje je ime bez suvišnih i spornih dodataka upisao u Ustav Republike Hrvatske tek svršetkom 1990. nakon grčevite borbe krajem osamdesetih kada su Šuvar i družba pokušali diverziju, neuspjelim vraćanjem kotača na srpskohrvatski kolosijek. „Rehabilitirani“ su u hrvatskoj državi hrvatski jezikoslovci i više-manje stvari postavljene na mjesto, sve do vremena Jovanovića i Jozića. (Usput, u utorak 25.11. o hrvatskom jeziku i njegovu izučavanju na sjevernoameričkom kontinentu i u Australiji govori u HAZU Vinko Grubišić.)

No, najveća afera u svezi s hrvatskim jezikom u samostalnoj državi nije se odvijala u jovanovićevskim kuloarima Ministarstva znanosti i obrazovanja, nego se dogodila baš u Ministarstvu kulture, u vrijeme vladavine desnoga centra, da ne kažem HDZ-a kojemu sam ispred imena pisao „S“ jer su me bili rasrdili. Rečeno je ministarstvo sufinanciralo knjigu Snježane Kordić „Jezik i nacionalizam“, u kojoj se crno na bijelo, bez ikakvih ograda, kaže da hrvatski narod nema pravo nazivati jezik svojim imenom. Tada je Hrvatsko kulturno vijeće, s mojim potpisom, otišlo u DORH jer je bila riječ o kršenju Ustava i vrijeđanja hrvatskoga naroda, ali su u DORH-u već bili kadrovi nezainteresirani za tu „problematiku“. Zatražili su ipak očitovanje, koliko se sjećam, očitovanje je napisao „vanjski suradnik Ministarstva“ (znam tko), a navodno potpisala Nina (podsjećaju me portali).

I to je ta priča. HKV je bio prijavio Božu i Čedu, ne i Ninu koja s tim – do trenutka potpisa očitovanja – vjerojatno nije imala veze. Od tada ima. To je i priča o vladama „desnoga centra“ u 21. stoljeću. Kada su na vlasti crveni, ja sam miran i pribran jer znam što će oni i kako će, znam da sam na crnoj listi pa se ne uzrujavam, nego radim sve da ih skinem, no vrlo sam nervozan kada na vlast opet dođe desni centar jer – sada već u pravilu – u najosjetljvije sektore koji se bave duhom nacije postavlja kadrove koji imaju malo ili nimalo veze s izvorima na kojima je nastala hrvatska država, malo ili nimalo veze s razumijevanjem hrvatske kulture, ali s velikom tolerancijom prema lijevoj klateži kojoj kade i nose ju na rukama, a ona im jede iz ruke sve dok opet crveni ne dođu na vlast, a klatež se osili na najbezočniji način i pomete sve što je hrvatsko, pa i svoje pokrovitelje s desnoga spektra, uvede diktaturu jednoumnih mediokriteta, pije, gosti se i krade na račun onih ionako mizernih 0,49 posto koliko se iz proračuna odvaja za kulturu. Pa ni (opet) u oporbi ne radi ništa drugo do raznih diverzija, opanjkavanja desnih ministara i urlikanja po ulicama, što na kraju ipak dođe do ušiju vođa desnoga centra koji se uplaše i podlegnu prijetnjama i podmetanjima, te savjetima „europskih intelektualaca“.

Davat će se potpore protuhrvatskim udrugama pod firmom desnog centra

Ja sam srećom objavio knjigu „Hrvatske kronike“, gdje se može vidjeti da je sve zabilježeno u realnom vremenu, pa će tako biti u nastavku (knjige), s događajima koji se upravo zbivaju,a uopće nije neprozirno kako će završiti. Nina ima zadaću da u svom sektoru ispuni očekivanja umivenoga desnoga centra koji ima namjeru djelovati u smislu sprječavanja renacionalizacije koja je – reče Plenković – problem za Europsku uniju. Treba, znači, u Hrvatskoj ali i drugim sličnim zemljama obeshrabriti one koji EU i dalje drže savezom nacionalnih država i protive se svakoj ideji nove naddržave, posebno one zemlje koje su iskusile teror u okviru umjetnih komunističkih naddržava ili stanje opako nadziranog ograničenog suvereniteta u vrijeme SSSR-a, kada je sve nacionalno bilo potisnuto i represalijama uništavano. Te zadnje spomenute zemlje stale su na stražnje noge vidjevši da ih, na naoko soft način, opet porobljavaju, i iznjedrile vođe koji to razumiju. No, Hrvati su narod nade ne samo za Ivana Pavla II. nego i za činovništvo bruxellesko, podatnost hrvatske politike bezumno umnoženoj birokraciji već je provjerena i Hrvatska tako ostaje jedina ili gotovo jedina zemlja s kojom se može manipulirati kao s kolonijom. Bilo kakav pokušaj renacionalizacije Hrvatske unutar EU nije dobrodošao, i tu je odgovor kako će se stvari razvijati sljedećih godina. Dobro to znaju i „kulturnjaci 2016.“, protuhrvatske udruge i različiti „plenumi“, koji će u toj masnoj kaši dobro plivati, a „njihovo“ ministarstvo davat će im potporu, premda pod firmom desnoga centra. Hoće li biti tako? Vidjet ćemo.

I još nešto. Vlade desnoga centra vrlo su sklone, navodno zbog svoje „stabilnosti“, podilaziti manjinama, što znači pretežito pupovačkim Srbima, te s njima – sada već tradicionalno – sklapaju javne i tajne ugovore. Zato se može očekivati da u Ministarstvu kulture na visok položaj opet zasjedne neki Čedomir ili njemu sličan i priča dobije sretan kraj. Opet će biti podmetanja, opet će se Ivo Vojnović naći u srpskom korpusu, prevashodno, valjda i Ruđer Bošković, sve s financijskom potporom hrvatskoga proračuna? Hoće li hrvatski umjetnici nacionalnoga nagnuća bit će proskribirani, a velikosrpstvo trijumfalno razumjeti da može opet rovariti, ne iz labradorskih stanova nego iz hrvatskih ministarstava? Hoće li publicističke knjige Slobodana Praljka koji se sam i osamljen bori za istinu o obrani Hrvata u Herceg Bosni opet biti nazivane šundom, a financirane knjige Nebojše Devetaka ili vizualni uradci Bore Rkmana, ili uopće (ne)djela u kojima se hrvatske branitelje naziva ustašama?

Malo Miciću, malo Matošu

No, najvjerojatnije je da će se kulturnim poljem upravljati na neodređen, tehnokratski način, bez naboja, bez izrazito i javno promicane svjetonazorne sklonosti „jednoj ili drugoj strani“, pri čemu novi kadar treba zatomiti svoje nagnuće josipovićevskim krugovima, što će predstavljati stanovit napor. Tako će renacionalizacija biti suzbijena, kao i na drugim područjima, i sve će naoko poteći u smjeru ugodne ravnoteže. Malo Miciću, malo Matošu. Manje Matošu. Hrvatska ne će biti problem za EU.

Neodoljivo je komično bilo pratiti kako je slučaj o kojemu pišem uspio podijeliti i braniteljska udruge, pri čemu su velike zauzele neobično blago stajalište, čime je mogući otpor eutaniziran. Vrlo zanimljivo. Članovi HDZ-a, odnosno njihovi visoki predstavnici, nisu se javili, osim utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice koji, kako čitam u opakim komentarima „nemaju što izgubiti jer su stari i nikakvi.“ (To što su mogli izgubiti glavu svršetkom osamdesetih više nikoga ne zanima.) Komentari iz kruga Hrvatskoga kulturnog vijeća bili su vjerodostojni kao i uvijek. Ja imam tu „sreću“ da sam i utemeljitelj HDZ-a i član u. o. HKV-a i k tomu umjetnik, književnik, te filmski scenarist, a još i hrvatski branitelj, pa očekujem juriš lake konjice iz raznih pravaca, poradi ovoga teksta i stajališta koje oduvijek zastupam. Kažu mi rezignirani ljudi da ne treba dizati prašinu, da će desni centar pretvoriti Hrvatsku u zemlju blagostanja, je li. Pa da se to nekim slučajem i dogodi, što će nam sva blaga svijeta ako izgubimo dušu?

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari