Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Borisa Miletića treba uhititi i baciti u tamnicu

Objavljeno

na

Srpanj je odmicao tako brzo da ga nisam uspio slijediti. Najdramatičniji je događaj upravo erdogansko smjenjivanje stotinu tisuća turista koji su svršetkom mjeseca maknuti sa svojih položaja na plažama i izručeni zemljama iz kojih su došli, a na njihova mjesta postavljeni novi, čije su zasluge velike jer su se uspjeli probiti kroz sve zamke i nevolje zakrčenih autocesta, po šumama i gorama. Putin je bio na vrijeme obaviješten, pa se nije ni uputio prema Hrvatskoj, a Kranjci su osim toga izvodili radove baš na onih nesretnih trinaest kilometara od Macelja do Ptuja gdje vjerojatno moraju polako i obzirno graditi jer nailaze na kosti hrvatskih vojnika i civila iz proljeća 1945. kada je i Crvena armija nešto sjevernije ubijala Kozake, a ponešto se Rusa našlo i u komunističkom „oslobađanju Slovenije“, kako nas je obavijestio reporter HTV-a.

Na sreću, Amerinkanci su poslali u Hrvatsku vrlo dobre helikoptere tipa Kiowa pa će prijevoz turista do Jadrana ubuduće biti olakšan, a mogu služiti i u druge svrhe. Rečeno je isto tako da se Slovenija i Rusija vole tajno, nasuprot Srbiji i Rusiji koje se vole javno – a između tih dviju tajno-javnih zemalja nalazi se Hrvatska preko čijih leđa su Kranjci i Srbijanci oduvijek dobro surađivali, od popa Korošeca i blagopočivšeg kralja Aleksandra Karađorđevića, do Kardelja i Aleksandra Rankovića na račun Hebranga. Putinu je jasno da su u Sloveniji na vlasti ostali komunisti, jasno mu je da su u Beogradu na vlasti četnici kojima je majka Rusija prirasla srcu, a glede Hrvatske ništa mu nije jasno premda ga uvjeravaju da su i tu komunisti ostvarili sjajan kontinuitet i ubacili se u sve strukture pod raznim kodnim imenima.

No, svršetkom srpnja ipak se štošta dogodilo i narušilo tradicionalno dobre odnose Hrvatske i Srbije posebno na kulturnom planu, da ne velim glazbenom. Dok hrvatskom obalom i otocima trešte narodnjaci, glazbenu je scenu oplemenila razmjena nota između Beograda i Zagreba u stilu više klasičnom, a povodom su bili Stepinac, Srb i blaženi Branimir Glavaš, što je srbijanske četnike uzrujalo do velike mjere pa su posegnuli za rječnikom koji im inače nije svojstven jer su fini, pristojni i samo malo krvoločni. Iskezili su zube do krajnjih granica (Karlobag-Virovitica) i prebrzo zaboravili da su dobili po zubima posežući upravo za hrvatskim zemljama, te se opet obezobrazili – što je i razumljivo kada su osjetili da sada imaju iza sebe Bruxelles, Berlin, Rim i Moskvu koji svaki iz svojih razloga pljuskaju Hrvatsku gdje stignu. Takvu potporu Srbi još nikada nisu imali pa što se ženirati da se miješaju u unutarnje poslove Republike Hrvatske, a to miješanje ionako izaziva samo lingvističke reakcije RH koje Srbijanci ionako ne razumeju, pa ih veleposlanica srbijanska Mira Nikolić ne želi ni čuti.

Kronološki, prvo je iskočio Srb. Četničko-komunističko klanje Hrvata 1941. sada se više ne zove Dan ustanka Hrvatske ili kako se već zvalo, nego je preimenovano više zavičajno, nazvano Ustankom naroda Like. Budući da nema onoga grafičkog znaka koji bi signalizirao plural, neupućeni čovjek drži da se radi o jednom narodu, ličkom. Znači, lički se narod pobunio i poklao hrvatski narod koji se, kao Jezidi, ondje smucao i trebao biti ubijen ili prognan. Tako je idiotskom mimikrijom Pupovčevih Srba hrvatska Lika još jednom (kao i u agresiji, a prije toga 1971.) proglašena srpskom zemljom, s dopuštenjem hrvatske policije i tijela vlasti, te je i ove godine održan bal vampira u Srbu s pusićima i nadošlim provokatima iz RS-a, s tom razlikom što su ovaj put malo više ometani zahvaljujući vjerodostojnom Kelemincu i sjajnim ženama koje su razvile hrvatsku zastavu i pjevale, pa su glasići Pupovca i ostalih postali drhtavi, a kako se tu našao i jedan od junaka Domovinskoga rata, general Glasnović pa nazvao brata Pusića pravi imenom – vampiri su brzo obavili što su imali i razbježali se. Usput su spomenuli da slave na povijesno-teorijskim zasadama Slavka Goldsteina, a ni Savkine memoare nisu čitali niti ih se tiču, jer su svi Hrvati ustaše – od Bakarića, Savke, Pirkera pa i Jakova Blaževića koji ih nije uspio zadovoljiti ni bacajući im u ralje sveca Alojzija Stepinca. Glede Stepinca, glavni grad „ličkog naroda“ Srb, u suglasju je s glavnim gradom srbijanskoga naroda, Beogradom gdje se po navici proizvode laži i krivotvorine historijskih umnika koji su uspjeli Stepinca pobrkati čk i s vojskovođom Kvaternikom.

Tako bi se, znači, Ustav RH trebao mijenjati i ubaciti u preambulu lički narod, zagorski narod, dalmatinski narod, slavonski narod i istarski narod. U svezi s potonjim već se odavno zdušno radi na radikalnoj autonomaškoj misli koju je njegovao Jakovčić pa dobio po zubima od Tuđmana (i nakon njegove smrti opet postao drzak), a preuzeo sadašnji još drskiji Miletić koji je zatvitao istarsku zastavu i istarsku putovnicu. Izveden pred kamere (a ne pred sud kao što bi trebalo), dao je krajnje cinično objašnjenje svoga čina: htio je, veli, pokazati kako oni („istarski narod“, valjda) nisu isti kao oni u Srbu. Ne kao četnička pupovačka klatež koju simpatiziraju, nego nisu kao oni koji na temelju povijesnih dokaza i svjedočanstava ne mogu pojmiti da se u samostalnoj RH slave zločini nad Hrvatima pa s pravom prosvjeduju.

Miletic putovnicaElem, Miletića treba uhititi i baciti u tamnicu jer je prekršio Članak 1. Temeljnih odredaba Ustava Republike Hrvatske, koji govori da je RH jedinstvena i nedjeljiva (demokratska i socijalna) država. Ako to nije dovoljno za uhićenje i sud, ne znam što bi to onda bilo dovoljno policiji, pravosuđu i ministarsvu unutarnjih poslova. Riječ je o zločinu protiv hrvatske države čiji je suverenitet neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv (Članak 2.). A eto, nikome se na vlasti (kakva god da jest, tehnička ili netehnička) nije pomaknula ni obrva, posebno svima onima koji stalno govore o hrvatskim interesima. Ima li većeg interesa nego što je čuvanje teritorijalne cjelovitosti hrvatske države, cjelovitosti (još jednom) sačuvane i potvrđene u Domovinskom ratu?

U zaključku: Miletića hapsiti, a spomenik u Srbu demontirati i predati nekom beogradskom muzeju. A na glazbene note iz Beograda ne odgovarati samo ligvističkom analizom i nazivati srbijanskim rječnik „neprimjerenim“, jer nije u pitanju forma nego sadržaj, a on govori da se Srbija nije odrekla „vlasništva“ nad najvećim dijelom hrvatskoga teritorija, te da na njemu i nadalje (kao u okviru Jugoslavije čijom se sljednicom smatra) može po Hrvatskoj haračiti kako joj se sviđa, što najbolje pokazuje regionalnom jurisdikcijom koja joj je moćna žnora „kontinuiteta“ i zato ju tako zdušno čuva, u zadnje vrijeme uz pomoć EU i Berlina posebno. Pa i uz pomoć hrvatskoga pravosuđa.

Naime, o svinjariji koja se dogodila presudom Glavašu prije osam (ili koliko?) godina , pisao sam u realnom vremenu: da je sud tada „presudio“ kako RH postoji od siječnja ili veljače 1992. pa je do tada valjda bio građanski rat. U novoj, oslobađajućoj presudi Glavašu navodi se listopad 1991. što je i opet svinjarija jer smo mi proglasili samostalnost i suverenost u lipnju te godine. Sudovima, uključujući Vrhovni, očito trebaju savjetnici iz predmeta novije povijesti.

Papa u Poljskoj

Nije mu bilo lako, vrlo gust raspored, posrnuće na stubama i sjena Ivana Pavla II. koja ga je stalno pratila, kao i tanka ljubav poljskoga klera. Strossmayer je bio posve u pravu kada je tražio da se nepogrješivost pape svede samo na svjetovna, dotično politička pitanja, a ostavi mu se nepogrješivost glede vjere (u tome je politički kontroverzan biskup anticipirao sadašnje Franjine poteze glede Hrvatske i sveca Stepinca). U jednome je Franjo ipak dosljedan: život se proteže od začeća do prirodne smrti (osim kao ne naletiš na terorista u robnoj kući ili zračnoj luci). Nisam studirao pravo i ne znam je li rečenica dio rimskoga prava, ali da sam ju zapamtio iz latinskoga blaga, jesam. Glasi: Nasciturus pro iam nato habetur, to jest dijete koje je začeto smatra se već rođenim i ima ista prava kao da se već rodilo.

HDZ se naglo vinio, što je zabrinjavauće

Ništa me nije toliko zabrinulo kao nagli rast popularnost Hrvatske demokratske zajednice. Zašto? Ma zato što je HDZ doista po svemu hrvatska stranka, a znate kakvi su Hrvati: čim vide da im ide malo bolje, odmah se opuste i odlutaju. Tako je šest mjeseci prije zadnjih (nedavnih) parlamentarnih izbora, HDZ sa sada već bivšom koalicijom imao pobjedu u rukama, pa sam i ja vjerovao da je preostala tek tehnička izvedba. Kad li se HDZ odjednom izgubio u katastrofalnom finalu (doduše i uz pomoć medija), a ubogi Milanović mijenjao Trg sv. Marka u Tuđmanov trg, mahao hrvatskom zastavom i varao lakovjerne.

Sada se to ne smije dogoditi. Utakmica se igra do zadnje minute, produžetaka nema, možda ni Most ne će pucati jedanaesterce. A glede samostalnog i suverenog izlaska na izbore, uz partnerstvo u pojedinim izbornim jedinicama – nemam ništa protiv. Sjećam se da sam početkom stoljeća, kao dopredsjednik HDZ-a (jedan od) dignuo veliku viku kada se u situaciji netom izgubljenih izbora nakon Tuđmanove smrti – našlo podosta onih u HDZ-u koji su u povratak na vlast prestali vjerovati, pa predlagali neku veliku desnu koaliciju u kojoj bi se HDZ (tada s ni deset posto potpore u biračkom tijelu) lako mogao utopiti. Ta je moja (ne samo moja) vika ipak prevladala.

Pa ipak mi je sada žao Tepeša koji je čovjek na mjestu, i Hrasta koji je nenadmašan u bioetičkim temama, kršćanskim, univerzalnim. I što za sada nema znakova da bi HDZ prigrlio U ime obitelji, makar i u konfederalnom odnosu. Ne može sva ideologija ostati na Hasanbegoviću, koji je i nadalje meta svih mogućih prostačkih crvenokošuljaša – od Vlahušića do Vrdoljaka, a mediji pronalaze i hadezeovce iz starih vremena koji nešto prtljaju u svezi s ministrom kulture. Ukoliko se Hasanbegović nađe na listi, a izgledno je da hoće, bit će to takva preferenca da će se užariti linije od biračkih mjesta do središnjeg stožera.

Liste su više-manje upakirane. Ne znam hoće li sve stranke poštovati četrdesetpostotni udio žena, ali znam da će SDP i HNS poštovati tridesetpostotni udio Srba na svojim listinama. Zajedno s tri zajamčena (!) Pupovčeva njihov će broj u Hrvatskom saboru i opet biti veličanstven, na čuđenje hrvatskih iseljenika, osobito, koji još nisu shvatili da je Hrvatska čuđenje u svijetu, zemlja pjesnička. Nikada takve nije bilo niti će biti.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari