Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Borisa Miletića treba uhititi i baciti u tamnicu

Objavljeno

na

Srpanj je odmicao tako brzo da ga nisam uspio slijediti. Najdramatičniji je događaj upravo erdogansko smjenjivanje stotinu tisuća turista koji su svršetkom mjeseca maknuti sa svojih položaja na plažama i izručeni zemljama iz kojih su došli, a na njihova mjesta postavljeni novi, čije su zasluge velike jer su se uspjeli probiti kroz sve zamke i nevolje zakrčenih autocesta, po šumama i gorama. Putin je bio na vrijeme obaviješten, pa se nije ni uputio prema Hrvatskoj, a Kranjci su osim toga izvodili radove baš na onih nesretnih trinaest kilometara od Macelja do Ptuja gdje vjerojatno moraju polako i obzirno graditi jer nailaze na kosti hrvatskih vojnika i civila iz proljeća 1945. kada je i Crvena armija nešto sjevernije ubijala Kozake, a ponešto se Rusa našlo i u komunističkom „oslobađanju Slovenije“, kako nas je obavijestio reporter HTV-a.

Na sreću, Amerinkanci su poslali u Hrvatsku vrlo dobre helikoptere tipa Kiowa pa će prijevoz turista do Jadrana ubuduće biti olakšan, a mogu služiti i u druge svrhe. Rečeno je isto tako da se Slovenija i Rusija vole tajno, nasuprot Srbiji i Rusiji koje se vole javno – a između tih dviju tajno-javnih zemalja nalazi se Hrvatska preko čijih leđa su Kranjci i Srbijanci oduvijek dobro surađivali, od popa Korošeca i blagopočivšeg kralja Aleksandra Karađorđevića, do Kardelja i Aleksandra Rankovića na račun Hebranga. Putinu je jasno da su u Sloveniji na vlasti ostali komunisti, jasno mu je da su u Beogradu na vlasti četnici kojima je majka Rusija prirasla srcu, a glede Hrvatske ništa mu nije jasno premda ga uvjeravaju da su i tu komunisti ostvarili sjajan kontinuitet i ubacili se u sve strukture pod raznim kodnim imenima.

No, svršetkom srpnja ipak se štošta dogodilo i narušilo tradicionalno dobre odnose Hrvatske i Srbije posebno na kulturnom planu, da ne velim glazbenom. Dok hrvatskom obalom i otocima trešte narodnjaci, glazbenu je scenu oplemenila razmjena nota između Beograda i Zagreba u stilu više klasičnom, a povodom su bili Stepinac, Srb i blaženi Branimir Glavaš, što je srbijanske četnike uzrujalo do velike mjere pa su posegnuli za rječnikom koji im inače nije svojstven jer su fini, pristojni i samo malo krvoločni. Iskezili su zube do krajnjih granica (Karlobag-Virovitica) i prebrzo zaboravili da su dobili po zubima posežući upravo za hrvatskim zemljama, te se opet obezobrazili – što je i razumljivo kada su osjetili da sada imaju iza sebe Bruxelles, Berlin, Rim i Moskvu koji svaki iz svojih razloga pljuskaju Hrvatsku gdje stignu. Takvu potporu Srbi još nikada nisu imali pa što se ženirati da se miješaju u unutarnje poslove Republike Hrvatske, a to miješanje ionako izaziva samo lingvističke reakcije RH koje Srbijanci ionako ne razumeju, pa ih veleposlanica srbijanska Mira Nikolić ne želi ni čuti.

Kronološki, prvo je iskočio Srb. Četničko-komunističko klanje Hrvata 1941. sada se više ne zove Dan ustanka Hrvatske ili kako se već zvalo, nego je preimenovano više zavičajno, nazvano Ustankom naroda Like. Budući da nema onoga grafičkog znaka koji bi signalizirao plural, neupućeni čovjek drži da se radi o jednom narodu, ličkom. Znači, lički se narod pobunio i poklao hrvatski narod koji se, kao Jezidi, ondje smucao i trebao biti ubijen ili prognan. Tako je idiotskom mimikrijom Pupovčevih Srba hrvatska Lika još jednom (kao i u agresiji, a prije toga 1971.) proglašena srpskom zemljom, s dopuštenjem hrvatske policije i tijela vlasti, te je i ove godine održan bal vampira u Srbu s pusićima i nadošlim provokatima iz RS-a, s tom razlikom što su ovaj put malo više ometani zahvaljujući vjerodostojnom Kelemincu i sjajnim ženama koje su razvile hrvatsku zastavu i pjevale, pa su glasići Pupovca i ostalih postali drhtavi, a kako se tu našao i jedan od junaka Domovinskoga rata, general Glasnović pa nazvao brata Pusića pravi imenom – vampiri su brzo obavili što su imali i razbježali se. Usput su spomenuli da slave na povijesno-teorijskim zasadama Slavka Goldsteina, a ni Savkine memoare nisu čitali niti ih se tiču, jer su svi Hrvati ustaše – od Bakarića, Savke, Pirkera pa i Jakova Blaževića koji ih nije uspio zadovoljiti ni bacajući im u ralje sveca Alojzija Stepinca. Glede Stepinca, glavni grad „ličkog naroda“ Srb, u suglasju je s glavnim gradom srbijanskoga naroda, Beogradom gdje se po navici proizvode laži i krivotvorine historijskih umnika koji su uspjeli Stepinca pobrkati čk i s vojskovođom Kvaternikom.

Tako bi se, znači, Ustav RH trebao mijenjati i ubaciti u preambulu lički narod, zagorski narod, dalmatinski narod, slavonski narod i istarski narod. U svezi s potonjim već se odavno zdušno radi na radikalnoj autonomaškoj misli koju je njegovao Jakovčić pa dobio po zubima od Tuđmana (i nakon njegove smrti opet postao drzak), a preuzeo sadašnji još drskiji Miletić koji je zatvitao istarsku zastavu i istarsku putovnicu. Izveden pred kamere (a ne pred sud kao što bi trebalo), dao je krajnje cinično objašnjenje svoga čina: htio je, veli, pokazati kako oni („istarski narod“, valjda) nisu isti kao oni u Srbu. Ne kao četnička pupovačka klatež koju simpatiziraju, nego nisu kao oni koji na temelju povijesnih dokaza i svjedočanstava ne mogu pojmiti da se u samostalnoj RH slave zločini nad Hrvatima pa s pravom prosvjeduju.

Miletic putovnicaElem, Miletića treba uhititi i baciti u tamnicu jer je prekršio Članak 1. Temeljnih odredaba Ustava Republike Hrvatske, koji govori da je RH jedinstvena i nedjeljiva (demokratska i socijalna) država. Ako to nije dovoljno za uhićenje i sud, ne znam što bi to onda bilo dovoljno policiji, pravosuđu i ministarsvu unutarnjih poslova. Riječ je o zločinu protiv hrvatske države čiji je suverenitet neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv (Članak 2.). A eto, nikome se na vlasti (kakva god da jest, tehnička ili netehnička) nije pomaknula ni obrva, posebno svima onima koji stalno govore o hrvatskim interesima. Ima li većeg interesa nego što je čuvanje teritorijalne cjelovitosti hrvatske države, cjelovitosti (još jednom) sačuvane i potvrđene u Domovinskom ratu?

U zaključku: Miletića hapsiti, a spomenik u Srbu demontirati i predati nekom beogradskom muzeju. A na glazbene note iz Beograda ne odgovarati samo ligvističkom analizom i nazivati srbijanskim rječnik „neprimjerenim“, jer nije u pitanju forma nego sadržaj, a on govori da se Srbija nije odrekla „vlasništva“ nad najvećim dijelom hrvatskoga teritorija, te da na njemu i nadalje (kao u okviru Jugoslavije čijom se sljednicom smatra) može po Hrvatskoj haračiti kako joj se sviđa, što najbolje pokazuje regionalnom jurisdikcijom koja joj je moćna žnora „kontinuiteta“ i zato ju tako zdušno čuva, u zadnje vrijeme uz pomoć EU i Berlina posebno. Pa i uz pomoć hrvatskoga pravosuđa.

Naime, o svinjariji koja se dogodila presudom Glavašu prije osam (ili koliko?) godina , pisao sam u realnom vremenu: da je sud tada „presudio“ kako RH postoji od siječnja ili veljače 1992. pa je do tada valjda bio građanski rat. U novoj, oslobađajućoj presudi Glavašu navodi se listopad 1991. što je i opet svinjarija jer smo mi proglasili samostalnost i suverenost u lipnju te godine. Sudovima, uključujući Vrhovni, očito trebaju savjetnici iz predmeta novije povijesti.

Papa u Poljskoj

Nije mu bilo lako, vrlo gust raspored, posrnuće na stubama i sjena Ivana Pavla II. koja ga je stalno pratila, kao i tanka ljubav poljskoga klera. Strossmayer je bio posve u pravu kada je tražio da se nepogrješivost pape svede samo na svjetovna, dotično politička pitanja, a ostavi mu se nepogrješivost glede vjere (u tome je politički kontroverzan biskup anticipirao sadašnje Franjine poteze glede Hrvatske i sveca Stepinca). U jednome je Franjo ipak dosljedan: život se proteže od začeća do prirodne smrti (osim kao ne naletiš na terorista u robnoj kući ili zračnoj luci). Nisam studirao pravo i ne znam je li rečenica dio rimskoga prava, ali da sam ju zapamtio iz latinskoga blaga, jesam. Glasi: Nasciturus pro iam nato habetur, to jest dijete koje je začeto smatra se već rođenim i ima ista prava kao da se već rodilo.

HDZ se naglo vinio, što je zabrinjavauće

Ništa me nije toliko zabrinulo kao nagli rast popularnost Hrvatske demokratske zajednice. Zašto? Ma zato što je HDZ doista po svemu hrvatska stranka, a znate kakvi su Hrvati: čim vide da im ide malo bolje, odmah se opuste i odlutaju. Tako je šest mjeseci prije zadnjih (nedavnih) parlamentarnih izbora, HDZ sa sada već bivšom koalicijom imao pobjedu u rukama, pa sam i ja vjerovao da je preostala tek tehnička izvedba. Kad li se HDZ odjednom izgubio u katastrofalnom finalu (doduše i uz pomoć medija), a ubogi Milanović mijenjao Trg sv. Marka u Tuđmanov trg, mahao hrvatskom zastavom i varao lakovjerne.

Sada se to ne smije dogoditi. Utakmica se igra do zadnje minute, produžetaka nema, možda ni Most ne će pucati jedanaesterce. A glede samostalnog i suverenog izlaska na izbore, uz partnerstvo u pojedinim izbornim jedinicama – nemam ništa protiv. Sjećam se da sam početkom stoljeća, kao dopredsjednik HDZ-a (jedan od) dignuo veliku viku kada se u situaciji netom izgubljenih izbora nakon Tuđmanove smrti – našlo podosta onih u HDZ-u koji su u povratak na vlast prestali vjerovati, pa predlagali neku veliku desnu koaliciju u kojoj bi se HDZ (tada s ni deset posto potpore u biračkom tijelu) lako mogao utopiti. Ta je moja (ne samo moja) vika ipak prevladala.

Pa ipak mi je sada žao Tepeša koji je čovjek na mjestu, i Hrasta koji je nenadmašan u bioetičkim temama, kršćanskim, univerzalnim. I što za sada nema znakova da bi HDZ prigrlio U ime obitelji, makar i u konfederalnom odnosu. Ne može sva ideologija ostati na Hasanbegoviću, koji je i nadalje meta svih mogućih prostačkih crvenokošuljaša – od Vlahušića do Vrdoljaka, a mediji pronalaze i hadezeovce iz starih vremena koji nešto prtljaju u svezi s ministrom kulture. Ukoliko se Hasanbegović nađe na listi, a izgledno je da hoće, bit će to takva preferenca da će se užariti linije od biračkih mjesta do središnjeg stožera.

Liste su više-manje upakirane. Ne znam hoće li sve stranke poštovati četrdesetpostotni udio žena, ali znam da će SDP i HNS poštovati tridesetpostotni udio Srba na svojim listinama. Zajedno s tri zajamčena (!) Pupovčeva njihov će broj u Hrvatskom saboru i opet biti veličanstven, na čuđenje hrvatskih iseljenika, osobito, koji još nisu shvatili da je Hrvatska čuđenje u svijetu, zemlja pjesnička. Nikada takve nije bilo niti će biti.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki proces zbog dva stola na tržnici

Objavljeno

na

Objavio

Bučno najavljivan i praćen proces protiv Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika, zbog toga što je dozvolio udruzi “U ime obitelji” prikupljanje potpisa za referendum na stolovima gradske tržnice, djeluje zaista bizarno.

Što je tu kriminalno? Bit će nemoguće dokazati kako je Bandić od tog posla imao neku materijalnu korist ili da je Grad Zagreb nešto izgubio, pa će optužnica najvjerojatnije biti odbačena. I mladi zastupnik optužbe djelovao je zbunjeno i nesuvislo jer se našao u nezgodnoj situaciji okrivljivanja bez krivnje. Kome je, prema tome, ovaj proces bio potreban?

Milan Banidć nije svetac, to već svatko zna.Osim što je politički prefarban svim mogućim duginim bojama, pa će ponosno staviti bedž s Titovim likom na rever da bi uklonio naziv trga s njegovim imenom, a sve za potrebe političkog trenutka, dugogodišnji čelnik glavnoga grada raspolaže enormnim bogatstvima, a sve to zahvaljujući svojem nesebičnom političkom radu za građane.

Uspio je čak podići i dvorac u Poganoj Vlaki. Našao se čak jednom prilikom u pritvoru zbog daleko ozbiljnije optužbe za korupciju i zloupotrebu položaja, ali to je već stavljeno ad acta, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Zato se ovaj proces zbog štandova ili banaka za potpise može razumjeti kao manevar tužiteljstva da, kad već nisu ulovili Bandića zbog nečeg velikog, barem nečim opravdaju svoju kampanju protiv njega, ili pak kao namjerno prikrivanje onoga što je teže i delikatnije.

Slično je svojedobno Ivo Sanader u suradnji s Državnim odvjetništvom, dok je bio na vlasti, aferom “Indexi” htio uvjeriti javnost i Bruxelles u vlastitu čistoću.

I nije samo Bandić u pitanju. O nesposobnosti ili (lošim) namjerama pravosudnih tijela (odvjetništava i sudova) svjedoči čitav niz drugih pokrenutih ili nepokrenutih slučajeva protiv visokih državnih dužnosnika (Sanader, Vidošević, Kalmeta, Jakovčić…) koji su, umjesto da štite državu, državu organizirali kao pljačkašku instituciju. Svi se ti slučajevi vuku godinama. Ili su optužnice loše sastavljene, ili sudovi zakone pretvaraju u sofističku filozofiju, pa i ako se donese neka presuda, u pomoć priskoči Ustavni sud.

U ovom Bandićevu procesu moguća je još jedna pretpostavka. Ovaj bi proces lako mogao biti i proces protiv Željke Markić i njezine udruge. Ako im se ne može (a možda i može) suditi, može ih se zastrašiti, uzdrmati, obeshrabriti, kompromitirati. Njihove referendumske inicijative ozbiljno drmaju jedan sustav koji je po mjeri vladajuće kaste. Vidimo kakvi se sve napori ulažu kako bi se pronašla kakva pogrješka u prikupljenim potpisima.

A ako je netko trebao sjesti na optuženičku klupu u vezi s referendumom, onda to nije trebao biti Bandić, koji je pomogao akciju jedne civilne udruge, nego onaj riječki gradonačelnik, koji je neustavno zabranio njezino prikupljanje potpisa u svojem gradu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari