Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Borisa Miletića treba uhititi i baciti u tamnicu

Objavljeno

na

Srpanj je odmicao tako brzo da ga nisam uspio slijediti. Najdramatičniji je događaj upravo erdogansko smjenjivanje stotinu tisuća turista koji su svršetkom mjeseca maknuti sa svojih položaja na plažama i izručeni zemljama iz kojih su došli, a na njihova mjesta postavljeni novi, čije su zasluge velike jer su se uspjeli probiti kroz sve zamke i nevolje zakrčenih autocesta, po šumama i gorama. Putin je bio na vrijeme obaviješten, pa se nije ni uputio prema Hrvatskoj, a Kranjci su osim toga izvodili radove baš na onih nesretnih trinaest kilometara od Macelja do Ptuja gdje vjerojatno moraju polako i obzirno graditi jer nailaze na kosti hrvatskih vojnika i civila iz proljeća 1945. kada je i Crvena armija nešto sjevernije ubijala Kozake, a ponešto se Rusa našlo i u komunističkom „oslobađanju Slovenije“, kako nas je obavijestio reporter HTV-a.

Na sreću, Amerinkanci su poslali u Hrvatsku vrlo dobre helikoptere tipa Kiowa pa će prijevoz turista do Jadrana ubuduće biti olakšan, a mogu služiti i u druge svrhe. Rečeno je isto tako da se Slovenija i Rusija vole tajno, nasuprot Srbiji i Rusiji koje se vole javno – a između tih dviju tajno-javnih zemalja nalazi se Hrvatska preko čijih leđa su Kranjci i Srbijanci oduvijek dobro surađivali, od popa Korošeca i blagopočivšeg kralja Aleksandra Karađorđevića, do Kardelja i Aleksandra Rankovića na račun Hebranga. Putinu je jasno da su u Sloveniji na vlasti ostali komunisti, jasno mu je da su u Beogradu na vlasti četnici kojima je majka Rusija prirasla srcu, a glede Hrvatske ništa mu nije jasno premda ga uvjeravaju da su i tu komunisti ostvarili sjajan kontinuitet i ubacili se u sve strukture pod raznim kodnim imenima.

No, svršetkom srpnja ipak se štošta dogodilo i narušilo tradicionalno dobre odnose Hrvatske i Srbije posebno na kulturnom planu, da ne velim glazbenom. Dok hrvatskom obalom i otocima trešte narodnjaci, glazbenu je scenu oplemenila razmjena nota između Beograda i Zagreba u stilu više klasičnom, a povodom su bili Stepinac, Srb i blaženi Branimir Glavaš, što je srbijanske četnike uzrujalo do velike mjere pa su posegnuli za rječnikom koji im inače nije svojstven jer su fini, pristojni i samo malo krvoločni. Iskezili su zube do krajnjih granica (Karlobag-Virovitica) i prebrzo zaboravili da su dobili po zubima posežući upravo za hrvatskim zemljama, te se opet obezobrazili – što je i razumljivo kada su osjetili da sada imaju iza sebe Bruxelles, Berlin, Rim i Moskvu koji svaki iz svojih razloga pljuskaju Hrvatsku gdje stignu. Takvu potporu Srbi još nikada nisu imali pa što se ženirati da se miješaju u unutarnje poslove Republike Hrvatske, a to miješanje ionako izaziva samo lingvističke reakcije RH koje Srbijanci ionako ne razumeju, pa ih veleposlanica srbijanska Mira Nikolić ne želi ni čuti.

Kronološki, prvo je iskočio Srb. Četničko-komunističko klanje Hrvata 1941. sada se više ne zove Dan ustanka Hrvatske ili kako se već zvalo, nego je preimenovano više zavičajno, nazvano Ustankom naroda Like. Budući da nema onoga grafičkog znaka koji bi signalizirao plural, neupućeni čovjek drži da se radi o jednom narodu, ličkom. Znači, lički se narod pobunio i poklao hrvatski narod koji se, kao Jezidi, ondje smucao i trebao biti ubijen ili prognan. Tako je idiotskom mimikrijom Pupovčevih Srba hrvatska Lika još jednom (kao i u agresiji, a prije toga 1971.) proglašena srpskom zemljom, s dopuštenjem hrvatske policije i tijela vlasti, te je i ove godine održan bal vampira u Srbu s pusićima i nadošlim provokatima iz RS-a, s tom razlikom što su ovaj put malo više ometani zahvaljujući vjerodostojnom Kelemincu i sjajnim ženama koje su razvile hrvatsku zastavu i pjevale, pa su glasići Pupovca i ostalih postali drhtavi, a kako se tu našao i jedan od junaka Domovinskoga rata, general Glasnović pa nazvao brata Pusića pravi imenom – vampiri su brzo obavili što su imali i razbježali se. Usput su spomenuli da slave na povijesno-teorijskim zasadama Slavka Goldsteina, a ni Savkine memoare nisu čitali niti ih se tiču, jer su svi Hrvati ustaše – od Bakarića, Savke, Pirkera pa i Jakova Blaževića koji ih nije uspio zadovoljiti ni bacajući im u ralje sveca Alojzija Stepinca. Glede Stepinca, glavni grad „ličkog naroda“ Srb, u suglasju je s glavnim gradom srbijanskoga naroda, Beogradom gdje se po navici proizvode laži i krivotvorine historijskih umnika koji su uspjeli Stepinca pobrkati čk i s vojskovođom Kvaternikom.

Tako bi se, znači, Ustav RH trebao mijenjati i ubaciti u preambulu lički narod, zagorski narod, dalmatinski narod, slavonski narod i istarski narod. U svezi s potonjim već se odavno zdušno radi na radikalnoj autonomaškoj misli koju je njegovao Jakovčić pa dobio po zubima od Tuđmana (i nakon njegove smrti opet postao drzak), a preuzeo sadašnji još drskiji Miletić koji je zatvitao istarsku zastavu i istarsku putovnicu. Izveden pred kamere (a ne pred sud kao što bi trebalo), dao je krajnje cinično objašnjenje svoga čina: htio je, veli, pokazati kako oni („istarski narod“, valjda) nisu isti kao oni u Srbu. Ne kao četnička pupovačka klatež koju simpatiziraju, nego nisu kao oni koji na temelju povijesnih dokaza i svjedočanstava ne mogu pojmiti da se u samostalnoj RH slave zločini nad Hrvatima pa s pravom prosvjeduju.

Miletic putovnicaElem, Miletića treba uhititi i baciti u tamnicu jer je prekršio Članak 1. Temeljnih odredaba Ustava Republike Hrvatske, koji govori da je RH jedinstvena i nedjeljiva (demokratska i socijalna) država. Ako to nije dovoljno za uhićenje i sud, ne znam što bi to onda bilo dovoljno policiji, pravosuđu i ministarsvu unutarnjih poslova. Riječ je o zločinu protiv hrvatske države čiji je suverenitet neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv (Članak 2.). A eto, nikome se na vlasti (kakva god da jest, tehnička ili netehnička) nije pomaknula ni obrva, posebno svima onima koji stalno govore o hrvatskim interesima. Ima li većeg interesa nego što je čuvanje teritorijalne cjelovitosti hrvatske države, cjelovitosti (još jednom) sačuvane i potvrđene u Domovinskom ratu?

U zaključku: Miletića hapsiti, a spomenik u Srbu demontirati i predati nekom beogradskom muzeju. A na glazbene note iz Beograda ne odgovarati samo ligvističkom analizom i nazivati srbijanskim rječnik „neprimjerenim“, jer nije u pitanju forma nego sadržaj, a on govori da se Srbija nije odrekla „vlasništva“ nad najvećim dijelom hrvatskoga teritorija, te da na njemu i nadalje (kao u okviru Jugoslavije čijom se sljednicom smatra) može po Hrvatskoj haračiti kako joj se sviđa, što najbolje pokazuje regionalnom jurisdikcijom koja joj je moćna žnora „kontinuiteta“ i zato ju tako zdušno čuva, u zadnje vrijeme uz pomoć EU i Berlina posebno. Pa i uz pomoć hrvatskoga pravosuđa.

Naime, o svinjariji koja se dogodila presudom Glavašu prije osam (ili koliko?) godina , pisao sam u realnom vremenu: da je sud tada „presudio“ kako RH postoji od siječnja ili veljače 1992. pa je do tada valjda bio građanski rat. U novoj, oslobađajućoj presudi Glavašu navodi se listopad 1991. što je i opet svinjarija jer smo mi proglasili samostalnost i suverenost u lipnju te godine. Sudovima, uključujući Vrhovni, očito trebaju savjetnici iz predmeta novije povijesti.

Papa u Poljskoj

Nije mu bilo lako, vrlo gust raspored, posrnuće na stubama i sjena Ivana Pavla II. koja ga je stalno pratila, kao i tanka ljubav poljskoga klera. Strossmayer je bio posve u pravu kada je tražio da se nepogrješivost pape svede samo na svjetovna, dotično politička pitanja, a ostavi mu se nepogrješivost glede vjere (u tome je politički kontroverzan biskup anticipirao sadašnje Franjine poteze glede Hrvatske i sveca Stepinca). U jednome je Franjo ipak dosljedan: život se proteže od začeća do prirodne smrti (osim kao ne naletiš na terorista u robnoj kući ili zračnoj luci). Nisam studirao pravo i ne znam je li rečenica dio rimskoga prava, ali da sam ju zapamtio iz latinskoga blaga, jesam. Glasi: Nasciturus pro iam nato habetur, to jest dijete koje je začeto smatra se već rođenim i ima ista prava kao da se već rodilo.

HDZ se naglo vinio, što je zabrinjavauće

Ništa me nije toliko zabrinulo kao nagli rast popularnost Hrvatske demokratske zajednice. Zašto? Ma zato što je HDZ doista po svemu hrvatska stranka, a znate kakvi su Hrvati: čim vide da im ide malo bolje, odmah se opuste i odlutaju. Tako je šest mjeseci prije zadnjih (nedavnih) parlamentarnih izbora, HDZ sa sada već bivšom koalicijom imao pobjedu u rukama, pa sam i ja vjerovao da je preostala tek tehnička izvedba. Kad li se HDZ odjednom izgubio u katastrofalnom finalu (doduše i uz pomoć medija), a ubogi Milanović mijenjao Trg sv. Marka u Tuđmanov trg, mahao hrvatskom zastavom i varao lakovjerne.

Sada se to ne smije dogoditi. Utakmica se igra do zadnje minute, produžetaka nema, možda ni Most ne će pucati jedanaesterce. A glede samostalnog i suverenog izlaska na izbore, uz partnerstvo u pojedinim izbornim jedinicama – nemam ništa protiv. Sjećam se da sam početkom stoljeća, kao dopredsjednik HDZ-a (jedan od) dignuo veliku viku kada se u situaciji netom izgubljenih izbora nakon Tuđmanove smrti – našlo podosta onih u HDZ-u koji su u povratak na vlast prestali vjerovati, pa predlagali neku veliku desnu koaliciju u kojoj bi se HDZ (tada s ni deset posto potpore u biračkom tijelu) lako mogao utopiti. Ta je moja (ne samo moja) vika ipak prevladala.

Pa ipak mi je sada žao Tepeša koji je čovjek na mjestu, i Hrasta koji je nenadmašan u bioetičkim temama, kršćanskim, univerzalnim. I što za sada nema znakova da bi HDZ prigrlio U ime obitelji, makar i u konfederalnom odnosu. Ne može sva ideologija ostati na Hasanbegoviću, koji je i nadalje meta svih mogućih prostačkih crvenokošuljaša – od Vlahušića do Vrdoljaka, a mediji pronalaze i hadezeovce iz starih vremena koji nešto prtljaju u svezi s ministrom kulture. Ukoliko se Hasanbegović nađe na listi, a izgledno je da hoće, bit će to takva preferenca da će se užariti linije od biračkih mjesta do središnjeg stožera.

Liste su više-manje upakirane. Ne znam hoće li sve stranke poštovati četrdesetpostotni udio žena, ali znam da će SDP i HNS poštovati tridesetpostotni udio Srba na svojim listinama. Zajedno s tri zajamčena (!) Pupovčeva njihov će broj u Hrvatskom saboru i opet biti veličanstven, na čuđenje hrvatskih iseljenika, osobito, koji još nisu shvatili da je Hrvatska čuđenje u svijetu, zemlja pjesnička. Nikada takve nije bilo niti će biti.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O uhljebima, Hrvatskoj korisnima i beskorisnima

Objavljeno

na

Objavio

Ah, ti uhljebi, najveće zlo Hrvatske! Kad ih ne bi bilo, poduzetnici bi lakše disali, mladi ne bi odlazili u inozemstvo, umirovljenici bi imali veće mirovine, a djeca novije i funkcionalnije vrtiće i škole… No, ne daju uhljebi…

Uhljebljeni su posvuda, po državnim službama, u lokalnoj upravi, u javnim poduzećima, u privatnim tvrtkama poslovima povezanima s državom,… sve to zahvaljujući političkim moćnicima kojima prsten ljube. Pa bez po’ muke zauzimaju radna mjesta za koja nisu kvalificirani. Ili jednostavno ne rade ništa, a dobivaju plaću.

„HDZ = SDP“?

Ako je suditi po medijskim napisima, uhljebi stanuju uglavnom, ako ne i isključivo, u HDZ-u. Tamo im je meka. Čim ljevica dođe na vlast, misteriozno nestanu, izuzme li se razotkrivanje ponekog trofejnog uhljeba zaostalog od HDZ-ove vlasti. Uglavnom, put – od „neki HDZ-ovci su uhljebi“ i „samo HDZ-ovci su uhljebi“ do „svi su HDZ-ovci uhljebi“ – u glavama primatelja takva sadržaja ne bude dug. Na istom valu, kad HDZ-ovci tuku žene, emitira se epska medijska saga. Učini li, pak, to koji SDP-ovac, izostane i pilot-epizoda. Makar, ne bi li, prema onoj da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, bilo primjerenije uzusima zanata izvijestiti o nepodopštini u neočekivanom, SDP-ovom, nego očekivanom, HDZ-ovom okruženju? Bi, ali ta se kockica ne bi uklopila u slagalicu percepcije o bahatom, rasipnom, dekadentnom HDZ-u, te urednom, savjesnom i progresivnom SDP-u.

No, kako to da glava nasađena na tjelesinu ispunjenu uhljebima ipak postiže kakve-takve, katkad i dojmljive rezultate? To veće, usporede li se s onima glave u čijem tijelu uhljeba jedva da se u tragovima nazire. Naime, usred HDZ-a, tog legla uhljeba, izrasla je većina ratnih generala koji su ostvarili veličanstvenu ratnu pobjedu. HDZ-ovi uhljebi u sferi vanjskih poslova ostvarili su sve zacrtane strateške ciljeve – od međunarodnog priznanja, preko prijema u NATO savez i završetka pregovora s EU, sve do zapaženog pozicioniranja u europskim institucijama i povučenih pozamašnih milijarda iz te – kako ju sad neki nazivaju – mrtve Europe. Među viđenijim HDZ-ovim uhljebima svakako su nogometni dužnosnici na čelu i u tijelu organizacije čiji je finalni proizvod krajem devedesetih bio treći na svijetu, da bi se prije dvije godine popeo i stubu više, kao samo još jedan izraz kontinuiteta velebnih uspjeha od Tuđmanova do Plenkovićeva vremena. Nije u tomu iznimka ni postignuće današnjih generala, HDZ-ovih epidemiologa, koji su u svakom mjerljivom pogledu Hrvatsku svrstali u sâm svjetski vrh glede borbe protiv globalne pošasti. Onako kako su devedesetih generali, oslobodivši privremeno zauzete krajeve, povezali Hrvatsku, a što je bio preduvjet njezinog političkog i gospodarskog opstanka, tako su i epidemiolozi i infektolozi, besprijekorno obavivši posao, stvorili uvjete za brži gospodarski oporavak u odnosu na konkurenciju, nadasve u ključnoj turističkoj branši. Pa odakle svi ti uspjesi kraj tolikih uhljeba?

Kako to da se SDP, koji kronično kuburi s pomanjkanjem uhljeba, za svojih mandata ne može pohvaliti rezultatima usporedivog ranga?

Možda zato što je u ovim pitanjima nerijetko gurao kola u suprotnom smjeru – ka provaliji?

Obezglavljivao je nogomet pod firmom isušivanja močvare ne libeći se pritom instrumentalizirati pravosuđe i ulične huligane. Štitio je ubojice u službi komunističkog totalitarizma inateći se središtu Unije, poradi čega je odgođeno korištenje EU fondova i produljena recesija. Udarajući kontru hrvatskom vodstvu u borbi protiv virusa, predsjednik Milanović je otvoreno koketirao sa švedskim modelom, čiji sve manje blistavi rezultati iz dana u dan izlaze na vidjelo, dočim je posve pogubljeni Davor Bernardić čak i osobnim primjerom opstruirao suzbijanje širenja zaraze, dijeleći ženama ruže i poljupce dok se bolest u Hrvatskoj gnijezdila već desetak dana. S obzirom da se nisu ustručavali proslavljene ratne generale u naponu moći slati u mirovinu, razložno je zapitati se – prijeti li u slučaju SDP-ove pobjede sličan scenarij i vodećim epidemiolozima i infektolozima?
Toliki bezdan između dviju vodećih stranaka doista može premostiti tek more lažnih slika, spinova i percepcija o poštenom SDP-u i korumpiranom HDZ-u.

No, usudi li se tko pitati je li te i takve, koji na taj način stvaraju umjetnu ravnotežu između HDZ-a i SDP-a, briga za dobro Hrvatske? Ha, vjerojatno jest, barem koliko i one koji ih žele posvema izjednačiti, na ništa manje fantomskim opsjenama gradeći dijaboličnu formulu „HDZ = SDP“!

Lojalnost na udaru ocvalih anarhista

Danas se kao svojevrsna simbolička razdjelnica na hrvatskoj političkoj pozornici nametnuo odnos prema 30. svibnju kao Danu državnosti. S jedne strane stoje oni koji dostojno obilježavaju taj prijelomni dan moderne hrvatske povijesti kad je hrvatski narod uzeo u ruke sudbinu i sreću, a s druge oni koji, ili ne znaju što bi o njemu mislili, ili ga drže nečijim „privatlukom“, danom podjela – i to je to! Na združenom udaru SDP-a i saveznika, svih onih koje 30. svibnja kao Dan državnosti zbunjuje, zadnjih se tjedana našao predsjednik raspuštenog saziva Sabora za čijeg je mandata tom velikom danu vraćen značaj kakav zaslužuje, Gordan Jandroković.
Njega drže pokaznim primjerom uhljeba više kategorije, koji se vazda nekako dokopaju visokih državnih dužnosti, a da to ničim nisu zaslužili. Iako je, za razliku od, primjerice, Zorana Milanovića, koji se uspinjao po načelu negativne selekcije – naime, tek nakon što je propao u matičnoj mu disciplini, diplomaciji, kvalificirao se za najviše državne dužnosti (u kojima je diplomacija sve samo ne nevažna) – Jandroković postupno politički napredovao od lokalne razine prema državnoj, iskazujući sve to vrijeme, kao i ogromna većina savjesnih članova stranke, lojalnost njezinu vodstvu.

Napokon, odanost i poštivanje hijerarhije temelji su na kojima počiva unutarnja povezanost i djelovanje bilo kakve organizirane strukture, bila riječ o državi, tvrtki, stranki,… sve do obitelji. No, Jandrokovićevi kritičari ne vide odanost kao vrlinu. U njihovu vrijednosnom sklopu ona je zastarjela i prevladana kategorija pa ju krste izrazima poput poslušništva i podaništva, baš poput anarhističkih pokreta zaokupljenih misijom razaranja stupova društva još od druge polovice prošloga stoljeća. A kao alternativu nude neposluh i vjernog mu pratitelja, nered. Novost je tek što u zadnje vrijeme takvi pogledi, do jučer karakteristični za krajnju ljevicu, nalaze sve više pobornika i na naizgled suprotnom polu političkog spektra, onome koji se predstavlja desnim, konzervativnim, pa čak i demokršćanskim.

Kako bi ga uvukli u blato, Jandrokovićevi kritičari se ne srame iskazati elementarno nepoznavanje političkog sustava parlamentarne demokracije, u čijoj srži leži praktično i pragmatično načelo prijenosa izbornog legitimiteta. Pa ga prozivaju da je postao predsjednikom Sabora sa svega 808 osvojenih glasova, što je čista laž. Naime, Jandroković je na tu visoku dužnost izabran s još manje glasova, njih 76, ili možda tek kojim više, prema proceduri i zakonu izabranih saborskih zastupnika, čiji svaki pojedini glas vrijedi jednako, neovisno o broju dobivenih preferencijalnih glasova na izborima. Tih 808 Jandrokovićevih glasova odnosi se upravo na broj preferencijalnih glasova koje je dobio u neprirodnom nadmetanju s članom iste momčadi, eksponiranijim kolegom bliskih mu političkih uvjerenja, Andrejom Plenkovićem.

Spočitavati mu zato mali broj glasova, slijedno tome ga i diskvalificirati za državne dužnosti, jednako je apsurdno kao kad bi se Domagoju Vidi odricalo moralno pravo da bude stup obrane vatrenih zato što je u anketi navijača dobio znatno manje glasova od Luke Modrića. Da Jandroković ipak ne figurira kao politički fikus, pokazao je rezultatom na izborima održanim ni godinu dana ranije, kada je dobio skoro deset puta više preferencijalnih glasova od kolege s iste liste, Zlatka Hasanbegovića, u nekim demokršćanskim krugovima vrlo cijenjenog političara.

Kad savršeni uhljebi dijele etikete

No, kad su argumenti tanki ili ništavni, k tome i kao pincetom izvađeni iz šireg konteksta, onda valja poći korak dalje pa posegnuti za žešćom i učinkovitijom „argumentacijom“ – ad hominem iliti đonom na osobu. Ali ne tako da ju se obilježi jednokratnom metaforom povezanom s određenim nepriličnim činom, nego da joj se za vazda prilijepi posprdna etiketa kako bi ju se trajno omalovažilo, u konačnici i dehumaniziralo. U tomu će upućeniji prepoznati tipičnu psihološku polugu društvenog odbacivanja koju su koristili komunisti, u prvo vrijeme kako bi opravdavali pogubljenja, a potom i izbacivanje iz partije, dok ju danas ne manje strasno provode istinski baštinici njihova duha.

Takvu su vidu zlostavljanja, zanimljivo, izloženi samo vodeći ljudi HDZ-a, jedine stranke s itekako opipljivim rezultatima za Hrvatsku. Pa jedan bude „ćato“ uhljebljen u Bruxellesu i od Bruxellesa, drugi „njonjo“ uhljebljen u Saboru, a treća je bila „plavuša“ uhljebljena u NATO-u. Plavuše su se složna braća zajedničkim snagama već riješili, a dvojac im još uvijek smeta. Čitav im rezon počiva na čudnovatoj zamisli kako su, eto, samo u politici, toj možda i najsloženijoj grani ljudskoga djelovanja, radno iskustvo i razvijena mreža kontakata s utjecajnim ljudima teret, a ne prednost. Drugdje bi, radilo se o pečenju odojka, popravku auta, pravljenju frizure, čemu god ni izbliza tako složenome kao tkanje politike, takvo što nesumnjivo vidjeli kao prednost a ne teret. Kad biste ih pitali zašto, gledali bi vas k’o budalu. Pa kad već posvuda traže licemjerje, evo im ga u zrcalu!

Toj su izvrnutoj logici izrazito podložne osobe koje se ne mogu pohvaliti konkretnim djelima, niti bilo čime što bi ih izdiglo iz prosječnosti ambijenta u kojem životare, makar to činili i punim plućima, pa to nastoje nadoknaditi osjećajem moralne nadmoći spram boljih od sebe. Takvi se natječu za mjesto u Saboru ne kako bi sudjelovali u vlasti, čije formiranje je sâma bit i svrha izbora. Njima se, naime, svaka vlast gadi, u sabornici bi samo sjedili, u prazno blebetali i divili se vlastitoj slici i prilici, nadmeno uživajući u nadmoćnoj im moralnosti, neukaljanoj konkretnim radom i odgovornošću za njegove posljedice. Time zapravo ostvaruju san svakog uhljeba – nije im ni u primisli raditi posao u okviru njegova smisla i svrhe, i sve to još za 100% unosnih prihoda i doživotnih mirovinskih povlastica, a s 0% odgovornosti! Neuprljani odgovornošću i dalje ostaju 100% moralni, kao da se natječu za miss pravednosti, poštenja, čestitosti… Za razliku od uhljebništva u uobičajenom smislu, koje je s pravom društveno prezreno, ovaj vid uhljebništva pokriven je izbornim legitimitetom izraženim kroz volju dijela naroda, čime stječe određenu društvenu prihvatljivost. Upravo ga prihvaćenost i u ideji i u praksi čini savršenim uhljebništvom, ali i do srži koruptivnim.

Penicilin za „missice“

Pomalo neočekivano, pravim penicilinom za kandidate za miss poštenja, miss pravednosti i miss čestitosti pokazao se upravo Gordan Jandroković. S po jednom kratkom izjavom otpilio ih je u dva navrata. Iz izjave kako ima troje djece s istom ženom, izrečene kako bi podcrtao razliku u odnosu na demokršćansku uzdanicu u usponu, svak’ će razuman zaključiti kako se odnosi na čine očeva a ne na djecu, jednostavno stoga što djeca nastaju voljom i djelom roditelja a ne obrnuto. No, kandidat za miss čestitosti je u razgovoru na N1 televiziji, toj stamenoj utvrdi lijevog liberalizma, smisao neizravno izrečenog dijela izjave izopačio i ispleo pravi roman. Utekavši od rasprave o očevima, što barem na tom dijelu političkog spektra ne bi trebao biti tabu, ne samo što je Jandrokoviću podmetnuo vlastitu djecu u usta, nego je nekom logičkom vratolomijom uspio zaključiti i kako se tu radi o prebiranju i klasificiranju djece kao vrijedne i manje vrijedne. Kao da se u njega uselio duh glasnogovornika udruge B.A.B.E, uznemirenog nekom inicijativom Željke Markić na temu obitelji.

A što je to kandidat za miss čestitosti prije aktivnog političkog angažmana činio, nego „nesebično“, šakom i kapom dijelio HDZ-ovim istaknutim ljudima etikete, te skretao pozornost glasačima HDZ-a kako su „ćato“ i „njonjo“ licemjerni jer žmigaju desno a skreću lijevo? Nije li time zapravo zadužio i druge da upozore i njegovo potencijalno biračko tijelo, napose ono demokršćanske orijentacije, na frapantnu neusklađenost svjetonazorskih mu načela i djela?

Dvojac kandidata za miss pravednosti i poštenja Jandroković je neutralizirao opaskom da HDZ-u nisu prihvatljivi kao koalicijski partner, plasiranom u vrijeme pregovora „missica“ s najbližim im političkim srodnikom. Nikako nisu mogli otrpjeti teret te izjave na nejakim im plećima pa su pregovore prekinuli bez dogovora. Kad se tako lako povijaju pred jednom jedinom, usputnom rečenicom čovjeka kojeg nazivaju njonjom, što li bi tek bilo kad bi se suočili s pritiscima kakvima je bio podvrgnut predsjednik Vlade dok se odlučivalo o vodstvu Europske komisije, kad mu je umjetno produciranim korupcijskim skandalima bila rušena trećina Vlade? Eto, kad ostaneš čvrst, ustraješ i ne slamaš se pod pritiscima, to se višestruko vraća,… Kroz respekt drugih, ali i posebno vidljivo ovih dana, kroz euro-milijarde za Hrvatsku. Srećom po „missice“, one taj gorki kalež ne će kušati, srkat će na slamčicu slatki nektar sa 100% sinekura i 0% odgovornosti, kako, uostalom, i priliči kandidatima za miss pravednosti, poštenja, čestitosti,… naravno, pokaže li se da ljubitelja istinskih uhljeba ima dovoljno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Jedno poglavlje je zatvoreno

Objavljeno

na

Objavio

Počelo je, sad već davne, 2009. godine. Večernji list je želio ojačati subotnji prilog Obzor i kontaktirao je niz osoba, uglavnom mlađih ljudi iz akademskog miljea, i ponudio im suradnju. Malo prije toga sam doktorirao, imao višak vremena i energije, te izvjesno medijsko i autorsko iskustvo.

Prvi put sam se našao pred zadatkom pisanja u redovitom ritmu. Prihvatio sam pretpostavljajući da ću napisati desetak tekstova na meni bliske teme i da će to biti to. Većini tada uključenih autora doista se tako i dogodilo, jer različitim ljudima odgovaraju različiti formati i ritmovi. No moja kolumna je spontano išla dalje. Teme su se širile, početni dvotjedni ritam prešao u tjedni, potom se kolumna prebacila na petak i išla tim danom do danas.

Osvrćući se sada unatrag, znakovito je da mi kroz sve te godine nikada nije ponestalo tema. Nijednom se nisam našao pred praznim ekranom pitajući se – jadan ja, o čemu bih pisao? To je za kolumnista dobra vijest, ali za društvo u cjelini loša, jer je u skladu s kletvom – „dabogda živio u zanimljiva vremena“. A u nas je uvijek zanimljivo. Ne znam o čemu bih pisao svaki tjedan da živim u uređenoj Švicarskoj ili Švedskoj, niti žalim za tim, tu smo i tu nam se boriti.

Iako su me stariji i iskusniji upozoravali da budem svjestan kako je svatko hit jednu-dvije sezone i da čitatelji, kao što se brzo okupe, tako i nestanu, s Espressom nije bilo tako. Čitateljstvo je raslo do samoga kraja. Našao sam formu koja mi je odgovarala, uspio sam pogoditi ton, pisao sam s lakoćom. S godinama mi je sjesti za kompjuter u srijedu navečer postao dio života. Tjedni ritam pisanja kolumne me disciplinirao i natjerao da sustavno pratim politiku, domaću i stranu, ali brojne druge društvene fenomene, koji bi mi inače promicali. U mnogim stvarima sam se kroz taj kolumnistički rad i samoobrazovao.

Pogrešan je dojam da sam pisao samo o politici. Najsretniji sam bio kad sam se mogao baviti drugim temama, a bilo je tu svega, od pet kolumni o nogometu za Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje naravno ne pišem o formacijama i taktici, već o nogometu kao složenom političkom, ekonomskom, kulturnom, mitskom, identitetskom pa i parareligioznom fenomenu iz kojeg, kao iz nekog mikrosvijeta, možemo puno naučiti i o „stvarnom“ svijetu, pa do tri putopisne kolumne o Siciliji prošlog ljeta. Pisao sam o svakome ali i o Nikome, tako sam jednu kolumnu posvetio onoj začudnoj kategoriji u istraživanju javnog mnijenja, kada ljudi na pitanje – tko vam je najdraži političar, odgovore: Nitko. Često bi Nitko završio na prvom mjestu, ispred predsjednice i premijera pa sam se pitao kakav je taj Nitko i što se sve u njega projicira.

Svijet medija se u proteklih 11 godina potpuno promijenio. Informacije su trenutno dostupne svima. No u poplavi istih vijesti na svim medijima, dodatnu težinu dobiva njihova suvisla interpretacija, autorski tekst, utemeljen stav. Sporost papirnate novine u odnosu na nove medije javila mi se kao problem samo jednom.

Pred predsjedničke izbore 2014. špekuliralo se o kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović, no ona nikako da je potvrdi ili opovrgne. Napisao sam tada kolumnu pod naslovom “Kolinda se još nije kandidirala, a kad će ne znamo” aludirajući na kultnu crnogorsku seriju o Đekni. Pošaljem tekst nešto ranije, u četvrtak u podne i odem u centar grada. U tri me zovu iz uredništva – Nino, Kolinda objavila kandidaturu! Sad zamislite bruku, u petak ujutro čitaju moj tekst o oklijevanju s kandidaturom, a ona već pola dana objavljena i obilno iskomentirana na bržim medijima. Tada sam iz tramvaja, iz glave, diktirao izmjene u zadnji čas i spasio se, točnije, sačuvao iluziju aktualnosti tiskanog na papiru. Ali papirnata novina, s druge strane, ima svoje čari koje nijedan drugi medij nema.

Ljudi su čitali Kratki espresso petkom uz kavu, najčešće u kafiću, toj temeljnoj instituciji naše političke javnosti. Uz kratki espresso u kafiću Koralj pored tadašnje redakcije Večernjaka 2009. sam i dogovorio kolumnu. Na pitanje urednika – kako će se rubrika zvati, pogledao ispred sebe i rekao – “Kratki espresso”. To ne znači da bih je nazvao “gorki pelin” da sam tom prilikom pio žesticu.

Odlučio sam se za taj naziv zbog talijanističke crte koja mi je važna, lakoće, ali i svijesti da je kava racionalističko piće koje razbuđuje i bistri um. Nije ni čudo da se kultura ispijanja kave i kavana širi Europom u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Laskao sam sebi da se za spremiti kratki espresso (tal. ristretto) treba samljeti puno kave (znanja i iskustva) pa pod jakim mentalnim pritiskom pustiti vodu bistre misli da bi se dobio kratki finalni proizvod koji razbuđuje i bistri um. Za neke je to bila odurna doljevuša, ali iz nekog razloga je nisu ignorirali. Takvi će sada odahnuti. No važniji su mi oni drugi, moji vjerni čitatelji, kojima zahvaljujem na podršci. Jedno poglavlje je zatvoreno, ali „stroj“ koji je od 2009. spravljao Kratki espresso, na drugom mjestu i na druge načine, radit će i dalje.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari