Pratite nas

Pregled

H. Hitrec: Četnička se Srbija već ponaša kao članica EU iz filma „Ljubimica Zapada“

Objavljeno

na

Raste trava natapana kišom na sjeveru, pušu orkanski vjetrovi, na dalmatinskim otocima suša traje već dva mjeseca. Ali se zato očekuje poplava turista: na dvama velikim otocima gdje sam bio prošastih dana gradi se naveliko, kopa, zida, uređuju apartmani a rezervacije idu kao alva već od Božića usprkos velikom projektu orjunaša da Hrvatsku prikažu kao fašističku zemlju gdje se i morske uvale u pravilu formiraju u obliku slova U.

[ad id=”93788″]

Umiru meni dragi ljudi – neki dan glumac Ilija Ivezić, a početkom prošloga tjedna pokopan je Reisinger i na njegovu se sprovodu okupilo relativno malo ljudi (tako prolazi slava svijeta) uz svećenika je bio samo jedan govornik iz Društva hrvatskih karikaturista, a ni novine i televizije se nisu proslavile premda je Oto pripadao novinama i novinarstvu, a ne samo umjetnosti risanja. Bio je na sprovodu i Felix, jedini njegov nasljednik vrsnoćom, opsegom i svakodnevnom dovitljivošću, bili su još živi članovi Društva hrvatskih humorista iz sedamdesetih, nastavljači, kao i Reisinger, građanskoga razumijevanja humora i satire, za razliku od mnogih današnjih satirika koji od Francuske do Njemačke i Hrvatske ne slijede Juvenala i Horacija nego prljavca Aretina, pa ni potonjeg, vodeći jedan književni, likovni i medijski rod u njegovu suprotnost.

Igrom slučaja, sredinom tjedna bio sam pozvan na okrugli stol sve aktivnijeg novog Hrvatskoga društva novinara i publicista, a tema je bila satira i govor mržnje. Započelo je fino, baš hrvatski, u rukavicama, a i završilo dostojanstveno sa zaključkom da se slučajevi poput „Lijepa naša haubica“ moraju procesuirati u skladu s Ustavnim zakonom o zastavi, grbu i himni HR, ali su navedeni i mnogi drugi primjeri vrijeđanja hrvatskih državnih simbola i osjećaja hrvatskih ljudi. Ja sam rekao i, na sreću – kao i obično – zapisao, da poslije ne trebam samoga sebe rekonstruirati:

Satira“U zadnje je vrijeme došlo do, blago rečeno, nesporazuma ili bolje rečeno deformacije satire u oblik koji je suprotan njezinu prvobitnom smislu i svrsi. Duhovitost je, naime, zamijenjena sirovom zajedljivošću, podrugljivost zamijenjena primitivnim uvrjedama i klevetama, moralnost koja je srž i podloga svake satire, zamijenjena je amoralnošću. O takvoj se „satiri“ više i ne može govoriti kao o onoj vrsti koja je od rimskih vremena bila zaogrnuta elegancijom i mudrim razotkrivanjem ljudskih mana, nego je riječ o prostačkom probijanju granica ukusa, o bjesomučnosti, mahnitosti i nekontroliranoj mržnji. Ukoliko ta bjesomučnost dolazi iz samo jednoga svjetonazora kojemu su otvorene stranice tiražnih novina, kojemu se otvaraju kazališni zastori i filmski setovi, a ponekad i televizijski, onda je riječ o teroru, u mnogih slučajevima i djelatnosti koju možemo nazvati neprijateljskom. Takvi parasatirici ne obrušavaju se opisanim načinom samo na osobe, jedinke, nego na veliku većinu ljudi koji čine hrvatsko društvo, na njegove vrijednosti i njegovu tradiciju. Obrušavaju se, na kraju krajeva, i na hrvatsku državu koja im je trn u oku, pravi i jedini razlog njihove duboke, atavističke, balkanske, orjunaške mržnje, na njezine simbole, na našu posebnost, na posebnost hrvatskoga jezika.

Riječ je o labradorskoj manjini koja se sada služi svim sredstvima, a vrlo prilježno zaziva ona koja su joj stajala na raspolaganju u olovnim vremenima. Nikakve satire tu nema, a slučaj Tomić je ilustrativan: u novinama koje izlaze u Hrvatskoj promiče svoju verziju deformirane satire, a kada želi izravno reći što mu je doista na srcu, obavlja to u beogradskim, srbijanskim novinama s komprimiranim, zloćudnim izljevima mržnje koji su u Hrvatskoj digli na noge i one smušenjake što su odmahivali rukom ili govorili o autorskim slobodama. Taj primjer pokazuje zamjenu teza, a kaže: sve što se ne slaže s nama, pristašama orjunaške orijentacije, jest govor mržnje, i zato takve sustavno progonimo, proglašavamo ih ustašama, a naš govor nije govor mržnje nego govor ljubavi prema našem izgubljenom zavičaju, prema jugosferi i našim duhovnim i biološkim predšasnicima koji su Hrvatsku pola stoljeća držali u okovima… Može se o toj temi, naravno, mudrovati i interpretirati, tražiti nijanse i raspredati o demokraciji i širokoj tolerantnosti, ali se na kraju ipak dolazi do toga da je riječ o netolerantnosti kojoj je cilj upravo poništavanje, izigravanje i izrugivanje demokratskim slobodama do tolike mjere da više nego očito zaziva arhaični, totalitarni sustav i njegove blagodati, uključujući kroničnu mržnju prema svemu hrvatskom.“

Toliko o satiri, koja je odjednom postala općom temom, to jest o njezinoj bolesnoj verziji, provali mržnje iscijeđene iz istoga legla iz kojega je svršetkom osamdesetih prošloga stoljeća rođena pomoćna postrojba već pripremljenih četničkih, velikosrpskih horda, stvarajući podlogu za oružanu agresiju na Hrvatsku. Spomenuo sam u citiranom govoru hrvatski jezik, ne slučajno, jer je i sada i uvijek, i prije i poslije, hrvatski jezik stalna meta orjunaša, znači jugoslavena, znači velikosrba, a u onim je vremenima zadnje velike predratne agresije na hrvatski jezik i začet grozan, zastrašujući govor mržnje iz usta i pera tadašnjeg prvaka partijske kulturne politike Gorana Babića koji je tražio (1986.) da se dr. Ivana Šretera muči i ubije jer je umjesto riječi oficir rabio riječ časnik, a umjesto penzioner – umirovljenik. Pa kada je krenuo srpski terorizam u zapadnoj Slavoniji, Đakulina je banda doista uhvatila, mučila i ubila dr. Šretera.

Kada smo, ne znajući da je dr. Šreter već ubijen, uz pomoć Pupovca dogovarali da za Šretera zamijenimo dva srpska liječnika koji su švercali lijekove na okupirano područje – Pupovac je odigrao mračnu, bizantinsku ulogu: njegovi su liječnici predani Srbima, a dr. Šreter nije predan nama jer je bio mrtav, a ni danas se ne zna gdje su njegovi zemni ostatci. Podsjećam na to, više zbog mladih kojima ništa od toga nije poznato, ali i zato što se u subotu u Pakracu prisjećalo na dr. Ivana Šretera između ostalog i dodjelom nagrade koja nosi njegovo ime, nagradom za najbolju novu hrvatsku riječ. I na taj sam događaj pozvan ne samo kao član povjerenstva, nego i da govorim o kobi hrvatskoga jezika u zadnjem vremenu (ha!) pa rekoh kako slijedi…

Goran Babić i Stjepan Babić

„Sudbina dr.Šretera i hrvatskoga jezika imaju mnoge usporednice, koje se nastavljaju i u sadašnjosti. Goran Babić, poticatelj na ubojstvo pakračkog liječnika, pobjegao je početkom srpske agresije u Beograd, ali su u Hrvatskoj ostali mnogi slični njemu koji su uoči oružane agresije provodili bjesomučnu kampanju protiv hrvatskoga jezika, u ratu zašutjeli, ali već u drugoj polovici devedesetih izašli iz mišjih rupa i uz pomoć inozemnih i tuzemnih novčanih izvora pokretali tiskovine u kojima je i hrvatski jezik bio prilagođen njihovim starim unitarističkim orjunaškim podmetanjima. Iz takvih novina i sličnih medija dolazila je nova, isprva puzajuća a nakon početka stoljeća sve agresivnija potvora o navodnoj purifikaciji hrvatskoga jezika, ismijavanje riječi nepoznatih djeci jugooficira i svima koji ne poznaju hrvatsku književnu baštinu i beskrajne mogućnosti u tvorbi riječi.

Hitrec1

Nakotu Gorana Babića iz njegova naraštaja pridružili su se novorođeni i novopridošli poselnici, pronoseći duk vukovskih i novosadskih atavizama u nastojanju da na perfidan način smanje štetu zapisanu u našem Ustavu, pa u praksi pokušavaju i uspijevaju derogirati odredbu o hrvatskom jeziku, što im je znatno olakšano nepostojanjem zakona o uporabi hrvatskoga jezika, dotično hrvatskoga standardnog, suvremenog jezika hrvatske nacije.

Ako ostavimo po strani sve nijanse, cilj je razvidan: ne dopustiti da se hrvatski jezik odmakne od srpskoga toliko da bi razlika postala smetnjom realizaciji političkih planova iz drugoga srpskog memoranduma, udarati sustavno po posebnosti hrvatskoga jezika, pa čak i tvrditi, kao stanovita mahnita jezikoslovka, da Hrvati nemaju pravo svoj jezik nazivati svojim, hrvatskim imenom – u knjizi koju je financiralo Ministarstvo kulture RH! Usporedo s oživljavanjem prakse zagađivanja hrvatskoga jezika naplavinama iz vremena dvije Jugoslavije, iz tih se protuhrvatskih krugova nameće praksa neprevođenja anglizama koji su doplivali na valu novih tehnologija, a svaki, pa i uspješan prijevod u duhu hrvatskoga jezika dočekuju na nož, što je najopasnije jer neupućenu, nesvjesnu i povodljivu mladež uspijevaju dobiti na svoju stranu neizravnim tumačenjem da je hrvatski oblik neke engleske riječi ili sklopova riječi nepotreban, nemoguć i ridikulozan.

HItrec2

Na taj se način u samostalnoj hrvatskoj državi putem medija prvenstveno, pred našim očima rađa novi jezik koji se može nazvati balkansko-engleskim, u kojemu još postoji hrvatska komponenta, ali sve slabija i neotpornija. Mnoge napise u novinama koje izlaze u Hrvatskoj stariji pa i srednji naši suvremenici više ne mogu razumjeti. Taj je jezični kaos dio sustavnoga plana razaranja hrvatske kulture, hrvatskoga nacionalnog identiteta, i krajnji je čas da prvenstveno hrvatski jezikoslovci, ali ne samo oni, skinu rukavice i probude javnost na način koji su u olovnim vremenima učinili Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga jezika. Jest da to na prvi pogled zvuči paradoksalno: imamo svoju, hrvatsku državu, imamo Ustav u kojemu je hrvatski jezik uklesan zlatnim slovima, ušli smo u Europsku uniju s istim tim hrvatskim jezikom, s formalne strane sve je da ne može biti ljepše, ali su mračne snage uspjele izazvati programirani kaos.

Političke elite, kolebljive i neškolovane, pridonijele su od početka stoljeća u velikoj mjeri stvaranju meteža, ne samo one kojima je nered sredstvo destabiliziranja države i povratka u izgubljeni zavičaj, nego i one koje bi sukladno svojem svjetonazoru i navodno nacionalnoj osviještenosti trebale prednjačiti i u ovom području. A ne čine gotovo ništa, pa kada su na vlasti svojim nečinjenjem i kunktatorstvom stvaraju podlogu za vrijeme kada se vlasti opet dočepa neokomunistička i orjunaška, dotično petokolonaška klatež, kao što se dogodilo u protekle četiri godine kada je nova unutarnja agresija na Hrvatsku – vođena upravo načinom duhovnih i bioloških predaka – pomela sa scene sve što je mislilo i disalo hrvatski, zauzela kulturnu scenu do zadnjega mjesta, a jezikoslovnu prepustila divljanju Željka Jovanovića, hrvatskoga političara srpske narodnosti, kako je predstavljen u javnosti. On je od samoga početka posebnu pozornost posvetio projektu razaranja hrvatskoga jezikoslovlja koje je do toga trenutka uzdignulo jezikoslovnu znanost do vrhunaca, ostavljajući na smetlištu povijesti i zadnje natruhe jugoslavenskoga nasilja.

Ukidanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika i uklanjanje Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika – istoznačno je zabrani hrvatskoga pravopisa 1971. godine, kao i donošenje oktroiranog pravopisa Instituta za jezikoslovlje, tri u jedan, uz barnumsku potporu istih onih medija koje sam spomenuo, i uz potmulu, nedovoljno odlučnu ogorčenost vrhunskih kulturnih institucija poput HAZU, te cijele jezične zajednice. Tri tenora, znači Slavko Goldstein, Željko Jovanović i Željko Jozić, uz pratnju soprana hedonističke tadanje ministrice kulture, učinili su što je partija zahtijevala i planirala – vratiti hrvatski jezik nekoliko koraka unatrag, prema rješenjima iz šezdesetih godina prošloga stoljeća i nametnuti ih jadnoj maloj školskoj djeci.

Pred nama je sada nekoliko povezanih zadaća: oživotvoriti ustavnu odredbu o hrvatskom jeziku u službenoj uporabi donošenjem zakona koji će joj dati smisao i sadržaj, podzakonskim aktom propisati napokon službeni hrvatski pravopis, ostavljajući prostor budućem razvitku hrvatskoga jezika – a taj pravopis nikako ne može i ne smije biti ovaj partijski Institutov koji je jedinstven samo po tome što je izazvao jedinstveni otpor jezične zajednice. Nadalje, rečeni Institut više nikada ne smije biti podložan politici, nego ga treba utjeloviti u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti koja bi, kao Francuska akademija za francuski, bila jedina relevantna adresa, a također i službena adresa Povjerenstva za normu koje treba obnoviti. Moguća su i druga rješenja, ali treba raditi brzo.

Hitrec4

Nova vlast još nije pokupila konce vlasti niti je u ovom području naznačila svoje poteze. Nadajmo se najboljem, premda se u reformi školstva koju nekritički prihvaća, kako se barem daje naslutiti, uopće ne govori o skidanju s polica oktroiranog pravopisa, a predloženi, sramotni novi popis lektire razotkriva namjere da se đacima uskraje stupovi svjetske i hrvatske književnosti, potpuno zanemari hrvatska književnost nastala u iseljeništvu, zanemare djela na temu Domovinskoga rata, a od novijih pisaca uvrste mnogi od onih oni koji su bili pobjegli iz Hrvatske užasnuti stvaranjem države ili dobjegli kao pomoćne subverzivne čete. A to, po prirodi stvari, ima i te kakve veze s jezikom.

Ne daju nam mira, što bi rekao Radoslav Katičić. No, ovo je Hrvatska i mi smo na to navikli, znamo se boriti i na kraju uvijek pobjeđujemo. Doprinos toj borbi je i Nagrada dr. Ivan Šreter. Zahvaljujem zaslužnima za ovaj događaj, doktorici Sandi Ham i časopisu Jezik, kao i gradu Pakracu, Zakladi dr. Ivan Šreter i gradonačelnici gospođi Blažević, čestitam ovogodišnjem dobitniku Hrvoju Senješu, hvala svima nazočnima, uz napomenu da oni koji se budu vraćali automobilima u svoje gradove pripaze da ne postanu korisnici alkomjera.“

HItec5

Naime, Hrvoje Senješ, mladi policajac, dobitnik je Nagrade dr. Ivan Šreter, za riječ a l k o m j e r. Riječ koja zvuči nekako poznato, kako reče Sanda Ham, ali je, eto, prvi put zapisana i objavljena.

A da je stanje s hrvatskim jezikom još gore nego što sam mislio i da se kroz „kurikulum“ (hrvatski: uputnik) nastoji provući dekroatizacija, uvjerila je i mene i publiku dr. Nataša Bašić koja je analizirala taj opsegom velik, a namjerama sitan dokument, pa prokazala i dokazala odustajanje od već prihvaćenog i ustaljenog hrvatskog nazivlja u mnogim „predmetima“ . Potvrdio je to duhovitim predavanjem i profesor emeritus Igor Čatić, umirovljeni profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, doista satiričnim i doista točnim primjerima suvremene proizvodnje jezičnih čudovišta u tehničkim predjelima, isti onaj Čatić koji se godinama pitao što će biti s našim hrvatskim jezikom, nazivljem, terminologijom, ako ne bude njegovali svoj hrvatski jezik. A glede navodnoga čistunstva u hrvatskoj jezičnoj praksi, dr. Mario Grčević koji ima širok pregled zbivanja u drugim narodima državama i jezicima, upućeno je opovrgnuo tvrdnju da je težnja za razvitkom vlastitoga jezika i vlastitoga (ne samo)nazivlja hrvatska posebnost, jer i ostali imaju takve težnje i realiziraju ih, ali ih ondje ne prozivaju kao purifikatore i ne šalju u purgatorij, nego ih se podržava i cijeni.

HItrec6

Posjetio sam opet, kao i prije nekoliko godina, ergelu u Lipiku, između ostaloga i zato što se među konjima dobro osjećam, što god to značilo. Premda su Pakrac i Lipik u međuvremenu uglavnom obnovljeni, premda se na mnogim zgradama još vide tragovi šrapnela, središnja zgrada nekadašnje ergele grofa Jankovića još je u stanju u kojemu je bila u vrijeme srpskoga pustošenja. Mlađi čovjek pokazuje mi prema brjegovima bizu ergele, ondje su, kaže benigno, bili pravoslavci i s tih položaja pucali po Lipiku, imali su gore na brdu kuće i bili su imućni, s asfaltiranim dvorištima (naglašuje) a onda su počeli… Da. I da podsjetim još jednom: ti predivni konji vraćeni su iz Srbije tek 2007. Do tada su se nalazili pod regionalnom jurisdikcijom Srbijanaca koji su s njima postupali … možete si misliti kako.

Navečer prelistavam novine i naletim na članak o čarobnjaku hrvatske riječi, prevoditelju Mati Marasu, te mi on potvrđuje što sam toga dana govorio u Pakracu, naime o veličanstvenim mogućnostima hrvatskoga jezika. Potvrđuje na primjeru „Troila i Kreside“ odnosno srdžbi Troilovoj, gdje Shakespeare navodi dvanaest različitih srditih riječi da iskaže mladićev bijes – a Maras je našao svih dvanaest u hrvatskom jeziku,pa i nešto više. Govori u tom napisu i o defektu hrvatske kulture, spominje i da se u osnovnoj školi više ne uče napamet Mažuranić, Preradović, Kranjčević pa tako i ne postaju dio nas, našeg identiteta. Sjećam se mojega pokojnog oca koji pedeset godina nije bio u Hrvatskoj, ali je znao napamet Mažuranića i Preradovića, te podosta i Kranjčevića. Tako se nije izgubio (nije izgubio sebe) u svijetu. „Ne možeš biti građanin svijeta ako nisi nacionalan“, zaključuje veliki Mate Maras,“negdje moraš pripadati, a onda to da si građanin svijeta dolazi kao nadgradnja, kao prošrenje osobe. No ne možeš proširiti osobu u kojoj nema ničega.“

Regionalno univerzalna jurisdikcija

Pojmovi su raščićeni: pozivanje Srbije i njezinih slugu u Hrvatskoj na europske zemlje koje „također imaju univerzalnu jurisdikciju“, pada u vodu jer je očito da se u srbijanskom slučaju radi o regionalnoj jurisdikciji, to jest pomami Srbije da sudi za ratne zločine na cijelom prostoru bivše Jugoslavije koja se sada naziva regijom odnosno regionom, pa, znači, i na prostoru samostalne hrvatske države. Ako Hrvatska popusti pritisku i dopusti Srbiji otvaranje poglavlja s tim perverznim njezinim „zakonom“, bit će to bolesno, defetističko djelo, nedopustivo i skandalozno, a pritisci dolaze iz europskih zemalja koje nisu spriječile rat, odnosno srpsku agresiju na Hrvatsku i BIH, potom i na Kosovo.

Uopće, zapadna Europa se u zadnje vrijeme vraća svojim korijenima iz početka devedesetih, a njezini se veleposlanici u Hrvatskoj ponašaju kao „visoki predstavnici“ u Bosni i Hercegovini u zadnjih dvadesetak godina. Nije to samo miješanje u unutarnje poslove RH, nego vanjski posao koji ide za tim da ravnopravu članicu EU tretira kao zaostalu, maloumnu državu kojoj je potreban skrbnik, pa takvi bez zazora (instruirani od pupovaca i goldsteina) govore o HRT-u, o Ministarstvu kulture i potezima ministra, čak i o međumrežnim portalima(!), o nepostojećoj fašizaciji Hrvatske, a u toj presiji, kažu, prednjači austrijski veleposlanik koji će na kraju odvesti Karamarka u tamnicu u Grazu, a Tepeša skratiti za glavu u Wiener Neustadtu. Tako smo opisali puni krug i upali u ralje bratstva i jedinstva europskoga koji ne pokazuje razlike od bratstva i jedinstva jugoslavenskoga, štoviše, upravo s njim vrlo dobro surađuje, pa i u na „univerzalnoj regionalnoj jurisdikciji“.

Ako i to nije dovoljno, u Hrvatsku utrčava američka laka konjica kao u vesternima (zapadnicima) pa hrvatski politički dužnosnici moraju izgovarati napisani tekst i odricati se slobodnoga hrvatskog stajališta i propitivanja jugoslavenske historiografije, kao nekada poneki preživjeli pokajnici nakon sloma Hrvatskoga proljeća ili Galileo Galilej pred inkvizicijom, govoreći potom „ipak se kreće“. Glede srbijanske jurisdikcije, i opet iz germanskih političkih krugova nova (i sada već sustavna) dresura Hrvatske s prijetnjama da ne ćemo dobiti novac iz europskih fondova ako ne slušamo njih i Srbiju. Tako Hrvatska prestaje biti normalnom članicom EU, netom je unišla, a četnička se Srbija već ponaša kao članica EU iz filma „Ljubimica Zapada“.

Ja sam za Vesnu Pusić u Ujedinjenim narodima

Prije nego što se počnete hvatati za pivsku flašu, počujte zašto i čemu taj naslov. Promislite tko je bolji kandidat od sestre Pusić za tajnika UN. Moji su argumenti ovi: tko će bolje od nje zastupati organizaciju koja (kao ni western Europa) nije učinila ništa da se na vrijeme zaustavi srpski, agresivni i genocidni, zločinački pohod u jugoistočnoj Europi, koja je čekala da četnici i srbizirana jugoslavenska vojska osvoje gotovo trećinu Hrvatske, a onda poslala svoje nebeskoplave šljemove da zaštite nebeskosrpsku „krajinu“ postavljajući svoje trupe ne na međunarodno priznate granice RH nego na granice srpskih osvajanja, šaljući tako signale da se zločinom osvojeni teritorij treba sačuvati u korist velike srbije, pa je u tome ustrajala premda se potom na papiru izjasnila o potrebi teritorijalne cjelovitosti RH. Trupe UN od trenutka dolaska štitile su „krajinu“ u kojoj su se nastavljala ubijanja Hrvata pod nadzorom UN (oko tisuću Hrvata), a kako su se nebeskoplavi šljemovi mogli kretati po „cjelovitoj RH“, koristili su to za šverc kojim je „krajina“ preživljavala. Na kraju smo ih morali maknuti delikatnom silom 1995., a oni su tulili i očajavali. Takvom organizacijom bi sestra Pusić voljela upravljati.

Pa kad UN i njezini glavni financijeri nisu mogli ništa drugo učiniti – suočeni s nevjerojatnom hrabrošću Hrvata – utemeljili su putem Vijeća sigurnosti nelegitimni Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, proglasivši oslobađanje hrvatskoga teritorija zajedničkim zločinačkim pothvatom i pohvatali hrvatske generale, a za ravnotežu i nešto ratnoga srpskog otpada (ali ne i vođe srbizirane „JNA“). Hrvatske su generale pustili „pogrješkom“ suca Merona, ali se onda bacili na hrvatske vojne i političke zapovjednike Herceg Bosne, pod istom optužbom za zajednički zločinački pothvat i s istim imenima u preambuli (Tuđman, Šušak, Bobetko). U obrazloženju oslobađajuće presude Šešelju do kraja su razgolili svoje plemenito stajalište o „ratovima devedestih“, to jest da je Srbija imala legalan politički plan zaštite“ ugroženih Srba“ u Hrvatskoj i BiH, te ga je ostvarivala (između redaka joj se sugerira da može i opet). Znači, i srpska agresija na BIH je bila legalna i nema joj se što prigovoriti. Ali je zato za agresiju na BiH optužena Hrvatska, što tvrdi i Vesna Pusić, pa zato držim da je njezina kandidatura prirodna.

U Haagu već dvanaest godina ili koliko čame Hrvati iz Herceg Bosne pod optužbom koju podržava sestra Pusić. I dok se ona krevelji po svjetskim metropolama, Hrvati koji su tri puta spasili BiH čame u haaškoj tamnici iz koje ne puštaju ni one koji su i prema nepravomoćnoj presudi već odgulili dvije trećine kazne. O hrvatskoj šestorki nitko iz Hrvatske ne vodi računa o čemu se govorilo na tribini „Hrvatskoga slova“ prošloga tjedna, u govorima (Mate Kovačević, Miro Međimorec, general Šiljeg, prof. emeritus dr. Željko Horvatić) koji su kosnuli publiku, krećući se između očaja i nade, prizivajući hrvatsku javnu i tajnu diplomaciju da djeluje, ali i nudeći vrlo određene poteze, o čemu će biti riječi u „Slovu“, pa ne želim prejudicirati.

U zaključku: sestra Pusić će se u UN naći u svojem prirodnom staništu, pa ju toplo preporučam.

Izlazeći iz satiričnog izričaja u okrutnu zbilju, kažem: sestra Pusić ne može i ne smije imati potporu nove hrvatske vlasti, cijela se Hrvatska mora podići na noge da ne bude izabrana, a Oreškovićevo mišljenje samo je osamljen ispad, također instruiran izvana.

Odjeci filma „Jasenovac – Istina“

O nekima sam već pisao, ali se jeka nije stišala. Nakon jutarnjih novina koje su ispucale svoje labradore pa prešle na druge teme, Titovu su štafetu preuzele večernje novine, što je krunski dokaz da i jednima i drugima vladaju isti gospodari, a Hrvatska nema hrvatski dnevni list. Dokaz da se tiražni dnevni listovi nisu ni za milimetar odmaknuli od jugoslavenske podloge, pa mnogi napisi izgledaju kao da su prepisani iz doba Jakova Blaževića. Večernji u kojemu čast hrvatskoga novinarstva spašavaju Ivkošić i još nekolicina kolumnista, u „odsudnom času“ vadi iz špila svoje skrivene adute i pušta ih u igru, njima na dušu. Tako je komentator Borislav Ristić – koji me je ponekad bio zadivio točnim stajalištima – na temi Jasenovca otvorio spomenutu dušu rječnikom kojim su nacistički propagandisti častili protivnike („sramotna, moralno nakazna karikatura“) u napisu o filmu Jasenovac-istina i tako se pridružio hajci, proglašavajući film u cijelosti amoralnim falsifikatom, premda se za sada samo o jednom, nevažnom detalju, može sporiti. Kad već nije učio od hrvatskih klasika, mogao je proučiti djela srbijanskoga pjesnika i kritičara Marka Ristića. No i spomenuti večernji Ristić (da budemo pošteni) piše na rečeni način samo u preambuli teksta, valjda kao udarni dokaz pravovjernosti pred (ne)vidljivom Ideološkom komisijom, ali i on u vrlo inteligentnoj vratolomiji prelazi napokon na (bleiburško) polje komunističkih zločina i štoviše neizravno tvrdi da je film „Jasenovac-istina“ ipak koristan. Ma jest, naravno. A prašinu je dignuo zbog spektakularnog predstavljanja, premda je do sada napisan niz knjiga o „nastavku djelovanja Jasenovca u novim uvjetima“ – knjiga koje su prešućene, što se s filmom nije moglo dogoditi.

Ne znam u čemu je priučeni Goldstein u povijesnim istraživanjima nadmoćan Vladimiru Horvatu ili Igoru Vukiću, osim u tomu što ima potporu tiražnih listova, europskih i prekooceanskih poslanika, iz zemalja koje su svršetkom Drugoga svjetskog rata razarale iz zrakoplova hrvatske gradove (Pula, Rijeka, Senj, Zadar, Brod) i pobile hrvatske civile. U svakom slučaju, sve smo bližii istini, a to i jest cilj. Ipak se kreće.

Glede komunističkih zločina, pala mi je u oko izjava Gvozdena Flege koja glasi da „se za komunističke zločine tek saznaje“ (!) premda je o njima napisana već cijela biblioteka, gotovo u cijelosti prešućena, ali gvozdeni pokušavaju ne saznati sve do trenutka kada se spoznaja više ne može samo tako željezno i ležerno bagatelizirati.

S tim u svezi: poslije travnja dolazi svibanj.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

(Napomena: ispričavam se na dugom i predugom tekstu, nisam skriboman, ali takav je bio tjedan.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

Objavljeno

na

Objavio

Gost emisije “Nedjeljom u dva” je predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke Milorad Pupovac.

Upitan da kaže što je za njega patriotizam – rekao je da “ima različitih definicija. I različitih situacija. Ovisno o povijesnim procesima u kojima se nalazi nacionalna zajednica, državna”, smatra.

“Mislim da je nama u Hrvatskoj jako dugo nakon prestanka rata primarno jačanje ustavnog partiotizma, poštivanje vlastitog Ustava, njegovih vrijednosti, pravila, zakona koji iz njega proizlaze, uzusa koje ljudi trebaju slijediti i kad ne znaju sasvim što piše u Ustavu i zakonu ali smo naslijedili od starijih i od predaka bez obzira kroz koji sistem prolazili – neki sistem koji možemo u cjelini nazvati Ustavnim patriotizmom koji se u ratnim, kriznim vremenima može poremetiti, može nestati, može ga se zamijeniti nekom drugom vrstom patriotizma, koja baš i ne mora biti, u najboljem smislu te riječi, pravi, istinski patriotizam koji uključuje sve, koji mogu svi slijediti, i koji sve obavezuje i nema jednih koji mogu reći da su više, a drugi da su manje”, rekao je.

Na pitanje smeta li ga što svako malo, jednom dijelu javnosti, teba dokazivati svoju lojalnost zajednici u kojoj živi, odnosno državi u kojoj živi – odgovorio je da nema tu potrebu. “Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima. Za ljude koji žive u nekoj zajednici, sredini, koja vremena ih stavljaju na kušnju, kojima mogu ostati bez dobrog dijela svojih sunarodnjaka, kao što sam ja ostao. Ostati bez svojim zavičaja, kao što su mnogi ljudi ostali i Hrvati i Srbi – s tim da Srbi s manje šanse da ih obnove. Mogu se neprestano suočavati s optužbama da zato što tražiš da svi ljudi budu jednaki pred zakonom i Ustavom, da ne budu diskriminirani. Da ih se ne gleda kao razbojnike i izdajnike zato što su drugačije vjere i nacije iako ničim nisu napravili ništa što bi narušilo osnovna pravila patriotskog ponašanja. Ili obrnuto bilo u ratu ili miru. Dakle, za mene je lojalnost – lojalnost prema prijatelju, susjedu, kolegi na poslu. Za mene je lojalnost prema vrijednostima za koje znam da ih slijede ljudi koje možda nikad neću sresti, ali o kojima ovisi kako će se ti ljudi sresti sa drugim ljudima. Za mene je lojalnost osjećaj sigurnosti kod svih onih koji žive u ovom slučaju u našoj zemlji Hrvatskoj. Da će se susretati s ljudima koji prema njima neće imati loše raspoloženje niti namjere ili na bilo koji način izdati pravila prema kojima živimo ili trebamo živjeti”, istaknuo je.

“Ispod časti mi je da pomislim da bih ja sad trebao nabrajati što sam sve smatrao da trebam učiniti za zemlju u kojoj živim i za narod kojem pripadam. Jer je to bio moj motiv življenja. Moj osjećaj lojalnosti prema ljudima s kojima sam radio, koji su me odgajali. Prema mojoj rodbini i jedne i druge nacionalnosti. Prema mojem razumijevanju dobra i budućnosti zemlje u kojoj živim. A to što postoje ljudi koji olako ili iz zlopromišljenosti ili osmišljene strategije druge ljude i druge grupe prozivaju nelojalnim, neprijateljima – samo zato što su Srbi, Židovi, socijaldemokrati ili socijalisti, ili liberali. To je pokazatelj građanske nelojalnosti i ustavne nelojalnosti onih koji to rade. A ne mene. Ne onih koji su liberali”, rekao je.

“Postoje ljudi koji misle da ako imaš državu, ako imaš javnost, moć, policiju, državno odvjetništvo, medije. Možeš sve proglašavati neistinom. Možeš proglašavati istinom i ono što je daleko od istine. To neće daleko doći. To nije povijest”, rekao je.

“A oni koji misle da će izbrisati iz sjećanja ono što se moralo događati ljudima koji su ostajali bez posla, stanova ili radeći na poslu dobivali su poruke da su ostali bez stanova. Ti ljudi danas, kao i ja, unatoč tom iskustvu ne smatraju da se ne trebaju boriti za svoju zemlju, niti da trebaju biti manje ustavni patrioti od naših sugrađana koji su hrvatske nacionalnosti, koji su iz drugih sredina, morali bježati sa svojim vrećicama iz svojih domova koji su nakon toga bili porušeni”, kazao je.

Zamoljen da komentira svoju reakciju na nedavni Vučićev govor, odogovorio je pitanjem. “Jeste li vi mene ikada čuli da nazivam Hrvatsku ustaškom državom? Jeste li ikada čuli ili vidjeli da sam uspoređivao Hrvatsku od 1990. na ovamo s bilo kojom nacističkom, fašističkom tvorevinom? Ja sam se prema Vučičevom govoru vrlo jasno odredio. Da ste pročitali moju izjavu, koju sam dao nakon što se napad na mene smirio, onda bi vidjeli da sam dao izjavu”, naglasio je.

“Kada bismo mi u Hrvatskoj imali drugačiji odnos prema činjenici da je iz Hrvatske protjerano 250 -300 tisuća Srba za vrijeme rata, onda bi svaki moj odgovor na tu vrstu stvari bio puno jednostavniji. Ovako kad se mi pravimo da se to nije dogodilo, kao da nije istina da se to dogodilo. Ili ako se dogodilo, onda je to samo krivicom tih ljudi koji su morali otići. Onda bi moj odgovor bio sasvim jednostavan. Ovako kad imate egzodus od kojeg se srpska zajednica u Hrvatskoj nikada neće oporaviti, i kad znam sve što znam zašto je do toga došlo. I tko je sve iskazivao želje da do toga dođe, kroz razgovore koje sam imao tijekom godina svog političkog djelovanja onda biste trebali razumijeti da ja nisam u istoj poziciji kao netko tko nema isto to iskustvo i to znanje”, istaknuo je.

“Ja nisam rekao i ne bih rekao to što je predsednik Vučić kazao”, istaknuo je Pupovac. “Za tu činjenicu što su Srbi morali otići iz Hrvatske krivci i odgovorni nisu samo na jednoj strani. I to samo stvar čini dodatno kompleksnijom”, naglasio je.

“I treću stvar koju želim reći – nakon što sam sudjelovao u jednoj haškoj konferenciji u jesen 1991. o mogućem spašavanju Srba u Hrvatskoj kao pretpostavka međunarodnog priznanja Hrvatske, vratio sam se i zatekla me vijest o masovnom ubojstvu Srba u Gospiću. Pozvani da dođu sa svojih poslova koje su radili drugdje. I kad su se vratili bili su pobijeni. I kad sam digao glas protiv toga, bio sam proglašen neprijateljem broj 1”, rekao je.

“Kad se vratim iz Bačke Palanke s osjećajem prema pijetetu ljudi za zločine za koje dan danas nitko nije odgovarao, osim možda jedne osobe i kada čujem riječi za koje znam da se Hrvatsku ne može optužiti. Može se optužiti neku politiku u Hrvatskoj, neku grupaciju u Hrvatskoj, ali Hrvatska svakako ne. To znači kolektivno pripisivanje krivice. Ja to dobro znam jer živim u ovoj zemlji. I radim s ljudima koji se bore protiv toga da se ne događa ono što se događa u zadnje vrijeme”, kazao je.

“Hrvatska i Srbija moraju prekinuti rat oko pitanja izbjeglica, manjina, oko pitanja ratnoga naslijeđa. Moraju se vratiti u razgovor. I oko ratnih zločina i oko ostvarivanja prava manjina, i oko prava izbjeglica. Optužbe kao što su ove – neće tome doprinijeti. Samo će povrijediti jednu stranu. Djelovanje te vrste može biti samo manipulativno kada je posrijedi izbjegličko stradanje, a ne i stvarno rješenje za probleme koji još uvijek postoje među izbjeglicima i ne stvarno rješenje za odnose između Hrvatske i Srbije”, smatra.

Ustrajavanjem na pitanju je li Vučićev govor u kojem uspoređuje Hrvatsku s nacističkom Njemačkom bio neprimjeren, Pupovac je rekao da je upravo odgovorio. “Predlažem drugačiji pristup”.

U emisiji se još osvrnuo na braniteljske zahtjeve da se o njemu i njegovoj stranci raspravlja u Saboru te na aktualna pitanja mirovinske i porezne reforme.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Pejčinović Burić na sastanku ministrica vanjskih poslova posvećenog osnaživanju uloge žena

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić sudjelovala je protekla dva dana na sastanku ministrica vanjskih poslova u Montrealu posvećenog ravnopravnosti i osnaživanju žena kao ključnog faktora u izgradnji mira, smanjenju siromaštv i ekonomskog rasta, priopćeno je iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova.

Sastanak je organiziran u okviru kanadskog predsjedavanja G7.

Uz teme ravnopravnosti i osnaživanja žena govorilo se i o aktualnim vanjskopolitičkim temama uključujući Siriju, Libiju, Ukrajinu, Nikaragvu, te stradanja Rohindža u Mjanmaru.

Tom je prigodom ministrica održala izlaganje na temu „Osnaživanje demokracije i otpornosti u mirnim i uključivim društvima“.

U okviru izlaganja, ministrica Pejčinović Burić osvrnula se na ulogu žena i pitanje zastupljenosti na svim razinama u RH. Govorila je o ulozi žena u Domovinskom ratu i navela hrvatska iskustva u mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja.

„Žene u Hrvatskoj imale su aktivnu i važnu ulogu u obrani naše zemlje i doprinose izgradnji trajnog mira i naprednog društva“, kazala je ministrica.

Istaknula je zastupljenost žena u svim djelatnostima, od policije i vojske, preko znanstveno-istraživačkog sektora do liderskih pozicija u poduzetništvu.

„Više od 330 žena iz Hrvatske služilo je u mirovnim misijama i operacijama širom svijeta, uključujući i onu u Afganistanu“, istaknula je ministrica.

Zaključno je rekla kako je jedan od izazova kako zadržati i stalno unapređivati razinu zaštite žena i osjetljivih skupina te uključiti sve potencijale i talente koje društvo ima. To se može optimalno ostvariti ako su jednako uključeni svi – žene i muškarci jednako.

Potpredsjednica Vlade i ministrica Pejčinović Burić sudjelovala je na panelima o osnaživanju žena, političkom sudjelovanju i vodstvu, unaprjeđenju globalnog mira, sigurnosti i napretka u okviru međunarodnog poretka koji se temelji na pravu te naporima za suzbijanje svih vrsta nasilja na osnovu spola u konfliktnim i post-konfliktnim društvima.

Drugog dana održan je sastanak ministrica vanjskih poslova s predstavnicima organizacija civilnog društva u sklopu kojega je otvorena i izložba fotografija pod nazivom “Ne bojimo se” o ženama žrtvama nasilja u ratnim sukobima.

Nakon sastanka upriličena je komemoracija za žrtve masakra na Montrealskom sveučilištu u École Polytechnique. Ministrice su odale počast ženama koje su ubijene na sveučilištu i prisjetile se tragedije koja je u Kanadi pokrenula velike promjene po pitanju kontrole oružja te zaštite žena od nasilja.

Zaključno je dogovorena daljnja suradnja djelovanja na područjima od međusobnog interesa, a dijalog će se nastaviti i na marginama predstojećeg sastanka Opće skupštine UN-a u New Yorku.

Prigodom boravka u Montrealu, ministrica se također susrela na Sveučilištu McGill s uglednim hrvatskim profesorima i studentima. Domaćin susreta bio je prof. Ante Padjen, profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta i predsjednik AMCA Montreal.

Program u Montrealu završen je susretom s predstavnicima hrvatske zajednice.

U godini u kojoj se obilježava 25. obljetnica uspostavljanja diplomatskih odnosa između Hrvatske i Kanade, ministrica je zahvalila hrvatskoj zajednici na cjelokupnom doprinosu u izgradnji demokratske Hrvatske te istaknula kako oni predstavljaju važnu poveznicu između dviju zemalja. Pohvalila je napore hrvatskih župa kao i folklornih i umjetničkih društava u očuvanju hrvatske kulture i identiteta.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari