Pratite nas

Pregled

H. Hitrec: Cilj je izazvati međunarodnu omrazu nove vlasti i hrvatske države

Objavljeno

na

Vrijeme travanjsko s ponešto svibanjskih dana i lipanjskih toplina, ali i noćnih siječanjskih hladnoća, poneki ljudi hodaju u kratkim rukavima, posebno oni koji su u proračunu ostali kratkih rukava pa se moraju privikavati. S tim u svezi sjećam se crnoga vica o pacijentu kojemu je ustanovljena teška dijagnoza s vrlo lošom prognozom, a liječnik mu preporučuje blatne kupke. Pa, kako to, pita pacijent. Tako, veli doktor, da se pomalo privikavate na zemlju.

[ad id=”93788″]

Državna vlast se zagrijava, trči uz aut-liniju i može se očekivati da će ju treneri napokon pustiti u igru. Kolinda je bila našla novu rezidenciju u Zadru, najvažnijem gradu u hrvatskoj povijesti, i otud kratkim izletima proučavala otočnu problematiku. Problem je u stvari u tomu što Hrvatska ima previše otoka, pa bi neke trebalo ukinuti kako bi bilo manje problema, što bi se moglo naći u prijedlogu upravne reforme. Druga je mogućnost da ih se grupira procesom približavanja uz pomoć teške mehanizacije pa bi tako od deset otoka mogao nastati jedan površine oko deset tisuća hektara, a onda bi i Oreškoviću bilo lakše naći maritimnoga stranca koji se inače ne želi baviti razbacanim otočićima.

No da krenem na kopno gdje je ubrzana smjena starih policijskih kadrova, to jest ostojićevskih, nakon provale u policijsko srce heinzlovsko u Zagrebu koje se toliko žustro brine o sigurnosti građana i njihove imovine da samozatajno zaboravlja na svoju vlastitu. Kada se doznalo za krađu, u tom trenutku još stara ostojićevska ekipa pitala je svoje dečke u Heinzelovoj: „Jeste li zvali policiju?“

U svemu, Zagreb je ipak relativno siguran grad, osim sjedišta policije gdje ima nekih teškoća i osim rupa koje se otvaraju na prometnim prometnicama, toliko dubokim da se vidi do Japana. Oni koji viču na gradske vlasti ne shvaćaju da je riječ o pomno izrađenoj turističkoj strategiji, to jest omogućivanju da Japanci u još većem broju stignu u Zagreb najkraćim putem – izbjegavajući duge i opasne letove zrakoplovima i još opasnije zračne luke.

Prošli je tjedan počeo hrvatskom praizvedbom filma „Jasenovac – istina“ u režiji Jakova Sedlara i s nešto scenarističke pomoći potpisnika ovih redaka. Vrlo zahvalna publika vrlo dugim i srdačnim pljeskom pozdravlja izraelsku veleposlanicu (umjesto da cijeni taj izraz poštovanja prema zemlji i narodu koji predstavlja u Hrvatskoj, veleposlanica će nekoliko dana poslije dati izjavu koju ne bih komentirao), ministar kulture dobiva ovacije, također i biskup Košić, ima tu još ministara, povjesničara, redatelja, glumaca, u publici i Slavko Goldstein koji se pri kraju pojavljuje i na platnu. Tako je to bilo u kinu „Europa“, na čijem se „displeju“ nije moglo saznati da će biti projekcija filma koji je pobudio golem interes i već prije bio prikazan u Tel Avivu, ali i po Europama. A zašto i ne bi?

Opačine dvaju totalitarnih režima

Sedlar JasenovacNaime, film je progovorio o opačinama dvaju totalitarnih režima, ne sugerirajući baš ništa – pustio je da publikum sam donese zaključke nakon izlaganja činjenica, dokumenata, pisama, svjedočanstava, nabrajanja brojaka (ljudi!) koje su glede ustaških žrtava u prvotnim komunističkim „istraživanjima“ bile začuđujuće skromne, ali su poslije hipertrofirale, kao i začudnih podataka o stradavanju mnogo većega broja Hrvata (i Hrvatica!) u ustaškom Jasenovcu nego što se znalo. A kada je došlo do „oslobođenja“, ustaški se Jasenovac preko noći prometnuo u partizanski, komunistički Jasenovac i nastavio „raditi“ kao da se ništa nije dogodilo, osim što su u toj, jednoj od postaja Križnoga puta, stradali samo Hrvati i muslimani, a uz dotjerane razoružane domobrane ubijani i slavonski „kulaci“ čiji su dukati pronađeni pri nekoliko puta započetim pa prekidanim iskapanjima. Svjedočanstva o komunističkom Jasenovcu koji je zatvoren tek početkom pedesetih godina prošloga stoljeća – nepobitna su i stravična pa nema sumnje da je ondje nestao s lica Zemlje dio onih likvidiranih 500.000 „narodnih neprijatelja“ o kojima je svojedobno otvoreno, javno i samodopadno govorio Aleksandar Ranković, hvaleći se i da je kroz komunističke logore, zatvore i tamnice prošlo više od 3,500.000 ( tri milijuna petsto) ljudi. To jest, i Jasenovac je odigrao svoju ulogu u najvećem genocidu nad Hrvatima u cjelokupnoj povijesti hrvatskoga naroda.

Svijet je tako, ako nije znao – a nije znao – spoznao istinu o Jasenovcu, ali je tim filmom dobio i kratku lekciju povijesnih zbivanja u dvadesetom stoljeću, uključujući nekima i prije poznate podatke o broju Židova u zapovjedničkom kadru hrvatske vojske, kao i načinima na koje su rasni zakoni izigravani i s vrha ustaške vlasti, to više što je podosta „rasova“ bilo u bliskim obiteljskim odnosima sa Židovima odnosno Židovkama. Isto su tako i poimence spomenuti Hrvati koji su spašavali Židove i Srbe, od Mate Ujevića koji je „izvadio“ iz Jasenovca leksikografskog suradnika obraćajući se drskim pismom Paveliću u kojemu ga pita hoće li ili ne će da se dovrši „Hrvatska enciklopedija“, do nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca, odlučnoga protivnika rasnih zakona, te uglednih športaša Žarka Dolinara i Ice Hitreca.

Film ide i dalje od preokreta 1945. i zatvaranja Jasenovca 1951., ali i dalje od svečanog otvaranja Gologa otoka, ide do početka devedesetih kada su organizatori srpske agresije bili u velikoj mjeri upravo oni zaslužni za genocid nad Hrvatima 1945. i nadalje. Ide i do naših vremena u kojima, u samostalnoj RH, ni jedan zločinac nije osuđen. Ide i do onih koji dan-danas u medijima propagiraju isključivo jugoslavensku historiografiju i njezine laži ne samo o Jasenovcu, a takvima prije svega pjenu na usta izvlači bilo kakav spomen komunističkih zločina jer bi to značilo da je komunistička Jugoslavija nastala na zločinu, kao što i jest, započela je život zločinima, održavala se zločinačkim nasiljem i na kraju zaželjela poantirati novim velikim zločinom nad Hrvatima i muslimanima, ali je u tom naporu sama izgubila život.

Samoproglašeni povjesničar i samoizabrani jezikoslovac Slavko Goldstein vjerojatno se nemalo začudio kada je čuo da je „Jasenovac-istina“ imao praizvedbu u Izraelu, pa mu preostaje samo notorni Zuroff kojega i u toj zemlji smatraju šarlatanom. I preostaju mu naravno tiskovine zarobljene u komunističkom mentalitetu, komunističkoj jugoslavenskoj historiografiji (histerijografiji) pa je sugerirao stanovitom Vurušiću da mu bude glasnogovornikom, što je ovaj i učinio primitivnim izljevom u svojim novinama. Toga sam „novinara“ već spominjao u ovoj rubrici kada se upustio u razmatranja daleke hrvatske prošlosti ne bi li pomaknuo rođenje Hrvatskoga kraljevstva za koje stoljeće. Tako se samoproglašenim, neukim povjesničarima tipa Slavko pridružuju samoproglašeni novinari-povjesničari tipa Vlado, što još može funkcionirati samo u partizanskim stripovima.

Komemoracija za akademika Slavena Barišića

Toliko o rečenom filmu, a nastavak sam iz prve ruke slušao dan poslije u kavani, sjedeći s Tuđmanovim savjetnikom dr. Anđelkom Mijatovićem nakon komemoracije u HAZU – obilježavanju prve godine od smrti drugoga jednog Tuđmanova savjetnika, akademika Slavena Barišića. Tema je bila posve druga, ali je moja pomama za cigaretama neočekivano postala povodom za Mijatovićevo prisjećanje na cigarete koje su robijaši u Staroj Gradiški dobivali u paketima, a bilo je dopušteno stotinu cigareta u dva mjeseca. Šezdesete su to godine prošloga stoljeća, upravo materijal za nastavak filma o kojemu sam govorio – dvaput je dr. Anđelko u stravičnoj kaznionici, a zatim sedamdesetih još jednom, istrage, izgladnjivanje, slušanje kako u susjednoj ćeliji prebijaju mladoga kipara, do smrti, a netom je ubijen i Mašina, čije je ubojstvo prikazano kao samoubojstvo. I priče o tome tko je sve – a tko bi ih i popisao – u zagrebačkim intelektualnim i studentskim krugovima, uključujući umjetničke („filmaši“ posebno) bio zadužen od partije i udbe da provocira i tako servira Hrvate tamničarima i zločincima, navlastito one koji su posumnjali u kanone titovske, dedijerovske historiografije.

No da se vratim na spomenutu komemoraciju u HAZU, gdje se okupilo mnoštvo akademika, profesora i književnika, kako bi još jednom odali počast fizičaru i javnom djelatniku širokoga raspona, akademiku Slavenu Barišiću. Podsjetili su govornici na karijeru lucidnoga akademika, na godine kada je kao mladi stipendist krenuo u Francusku i ondje zadivio uglede profesore, pa se sedamdesetih vratio u Hrvatsku i tu činio i učinio velike stvari za fiziku i za Hrvatsku, premda u poznatim okolnostima i njima usprkos. Nama iz „humanističkih“ područja bijahu vrlo zagonetne teorije lančastih vodiča i visokotemperaturnih supravodljivosti o kojima su govorili Barišićevi kolege fizičari, ali smo živnuli kada se dugogodišnji rektor Zagrebačkoga sveučilišta Marijan Šunjić prisjećao Barišićeva otpora Šuvarovoj katastrofi, zatim njegova nastojanja da stvari vrati u prirodne okvire s mjesta predsjednika Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu u samostalnoj RH i sudbini Barišićevih nastojanja prekinutih rekonkvistom neokomunista početkom 21. stoljeća, te napokon njegova djelovanja u Hrvatskom kulturnom vijeću gdje je poput mnogih od nas našao utočište u mračnim godinama i pisao sjajne članke ne samo o hrvatskom školstvu i znanosti.

Mnogi su se vjerojatno začudili da je jedan od govornika bio general Ćosić. Zašto Ćosić? Zato da objasni kako je akademik Barišić u naporu da Hrvatsku izdigne u modernu državu inzistiranjem na znanosti, znanju općenito, školstvu visokom i nižem, ujedno – jer se Hrvatska našla u nametnutom ratu – želio i uspijevao pomoći Hrvatskoj vojsci da se modernizira i postane relevantnom silom, pa je bio i jedan od osnivača Vojno-tehničkoga savjeta MORH-a. Taj model sveprisutne znanosti u svim područjima života, model koji je akademik Barišić oblikovao i razradio, bijaše pravi pravac i da ga se nastavilo slijediti ne bismo danas bili gdje jesmo i krparili migove u Ukrajini. (Podsjećam, što nije bilo rečeno na komemoraciji, da je na akademika Barišića izvršen atentat netom nakon pojave Hrvatskoga kulturnog vijeća, atentat u kojemu je bio teško ranjen, ali su mediji prevladavajućeg mentaliteta tek nešto zabilježili i zašutjeli kao zaliveni, isti oni koji danas na pet stupaca razvlače „atentat“ na šešir nekog paranovinara.)

Biskup Mile Bogović

Barišić, čovjek miran, razložan, uvijek je znao izlagati svoje ideje smislenim, domišljenim rečenicama, domoljub velikoga zamaha. Jedan od osnivača i dugogodišnji dopredsjednik HKV-a u istom onom sastavu upravnoga odbora u kojemu je također dugo vremena bio biskup i povjesničar dr. Mile Bogović koji je u tamnim godinama početka 21. stoljeća više no itko od crkvenih veledostojnika štitom učenosti i građanske hrabrosti odbijao napade „mentalnih“ ne samo na Crkvu u Hrvata nego i na hrvatski narod i hrvatsku državu. Ovih je dana dobio nasljednika u osobi karmelićanina Križića, ali prvoga biskupa gospićko-senjskoga i dike ponosne Like nitko ne može zamijeniti niti ponoviti njegovo razumijevanje naroda („Žao mi je naroda“) i razumijevanje pastorale na području iz kojega je izrastao. Postavio je na noge i uredio biskupiju rođenu (obnovljenu) na samom početku stoljeća, podignuo na obroncima iznad Krbavskoga polja Crkvu hrvatskih mučenika, a jedan je tek njegov projekt ostao neobavljen, naime Svehrvatski grob u kojemu bi bile sahranjene kosti Hrvata pobijenih u komunističkim pokoljima, onih koje i danas čame u tisućama masovnih grobišta, zemni ostatci ljudi čija nam imena ostaju nepoznatima, a sve su se mračne sile i prije i svih ovih „samostalnih“ godina urotile da tako i ostane.

Mračne su sile uspjele iznad svih očekivanja, za što se pobrinula vitalna udbaška mreža koja ima i svoje forenzičare, svoje povjesničare i svoje novinare. Sve je njih opet jednom ujedinila hajka na autore filma „Jasenovac-istina“, hajka koju nisam pratio izbliza budući putovah svršetkom tjedna pa mi je štošta promaknulo, ali koliko vidim rekonstruirajući detalje, hajkači su radili prekovremeno jer ih je kosnulo što se govori ne samo o zločinima u vrijeme NDH nego i u komunističkom razdoblju koje se odlikuje znatno većim razmjerima i brojem žrtava, masovnim likvidacijama koje su djelomično vezane i uz Jasenovac – a to je za orjunašku klatež i nadalje nepodnošljivo, pa četvrt stoljeća nakon uspostave moderne, demokratske hrvatske države koja je nastala nasuprot komunističkom divljanju i komunističkoj Jugoslaviji, i nadalje teroriziraju hrvatski narod „plemenitom idejom komunizma“, što je doista prevršilo mjeru.

Teroriziraju i teorijom da je svaka hrvatska država zločinačka, pa naravno i ova, no kako se ipak ne usuđuju izreći tu misao izravno, „lukavo“ ju provlače kroz komentare i eseje o raznim područjima života, navlastito kulturnoga, pa je u međuvremenu stvorena miltantna skupina orjunaških kulturtregera koja na zubu i na popisu ima sve one koje ne misle i djeluju poput nje i više od petnaest godina svom se primitivnom silinom obrušava na takve, zastrašujući one koji se zastrašiti daju, ali i trujući hrvatski duhovni život drogiranjem mladih ljudi koji upravo na sjevernokorejski način dobivaju samo one informacije koje im se serviraju iz rečenih plemenitih krugova. I tu je opasnost. Vrlo opipljiva na nedavnom plenumu studenata i (nekih) profesora Filozofskoga fakulteta, skupu koji je pokušao vratiti povijest pedeset ili sedamdeset godina unatrag i oduprijeti se „mračnim klerikalnim snagama“ koje putem Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, odnosno suradnje Filozofskog i KBF, žele narušiti monolit indoktrinacije (nekolicine, u stvari) profesora koji su zaludjeli dio povodljivih studenata arhaičnom, komunističkom i protuhrvatskom promidžbom, stvarajući podlogu za crvene brigade koje bi se valjda trebale oprijeti ustašizaciji RH.

Lovci

No, oni pravi igrači nalaze se u sferi politike. I spomenuti (i nespomenuti poput Jurice Pavičića) kolumnisti pokušavaju ostaviti dojam da su nezavisni javnici, lovci, a nisu ni hajkači koji lovinu tjeraju prema arkebuzirima, nego samo dresirani sudionici u lovu koji sada još samo kevću, a ni lajati ne znaju više punom snagom, neuvjerljivi i promukli. Oni nisu novinari, jer je novinarstvo profesija koju ne razumiju i preziru budući da je krvav posao a uz to slabo plaćen. Oni su bajoslovno plaćeni propagandisti i glasnogovornici političke opcije koja u ovom trenutku iz oporbe na sve moguće načine nastoji prikazati i prokazati novu hrvatsku vlast ne samo kao filoustašku nego baš ustašku pa i ne govore o filoustašizaciji Hrvatske nego baš u ustašizaciji bez file.

Oni se više ne libe optuživati za ustašizaciju samo svoje stalne „mušterije“ s hrvatske desnice nego sada i predsjednicu države, a čine to i crveni poput Miranda Mrsića, koji na taj način valjda misle oprati grijehe što su ustali protiv Milanovića, izumitelja (jednog od) potvore o ustašizaciji RH, te tako dokazati pravovjernost. Cilj je providan: uz svoje čvrste borce nenarodne i protunarodne orijentacije (dvadeset do dvadeset pet posto neizlječivih) destabilizirati hrvatske smušenjake koji ni povijesnoga ni političkog znanja nemaju pa su dobar materijal za indoktrinaciju već i zato što i nadalje žive u strahovima ucijepljenim u komunističko doba, a to je je količinski možda dobra masa za budućnost i buduće izbore.

Uz to, cilj je (kao što su mnogi analitičari već ustvrdili a nije ni teško dokučiti) izazvati međunarodnu omrazu ne samo protiv nove hrvatski vlasti nego usput i protiv hrvatske države. Postoji cijela falanga lijevih medija ne samo po Europama koja će, računaju lukave krčmarice Mirandoline, unisono započeti pisati o Hrvatskoj kojom marširaju crnokošuljaši i trpaju u vozila sve što nije hrvatsko ili barem njima nesklono, a kako turisti dolaze iz raznih nehrvatskih zemalja u svijetu – dobit će dojam da je bolje ljetovati u Siriji i Iraku nego u toj užasnoj, opasnoj nacističkoj zemlji u kojoj su već rezervirali hotele. (Opaska: pisao sam ovo u nedjelju navečer kad li u ponedjeljak ujutro, prije no što sam poslao rukopis uredništvu, vidim informaciju iz notornoga pera o nekom filmu prikazanom na njemačkoj „alternativnoj“ televiziji – tema: nacifikacija Europe, zadnja trećina posvećena Hrvatskoj, i u toj se trećini upozorava turiste da je sve ono lijepo i srdačno što vide u Hrvatskoj samo paravan iza kojega divljaju nacisti!)

A to je samo dio scenarija, u igri je gospodarstvo u cjelini kojemu milanovići i mrsići svojim paklenim planom idu na ruku – ta koji će investitor ulagati u takvu Hrvatsku? I kako će hrvatska vlast, nakon svih rečenih objeda, igrati bilo kakvu ozbiljnu ulogu u Uniji, pa će i hrvatski zahtjev da se Srbija ne pripusti u EU dok ne ukine zakon o univerzalnoj jurisdiciji biti bagateliziran, kao što već jest, i kao što se Srbija već i sada opet (premda s četničkom vlasti, premda s vođama iz vremena fašističke agresije na Hrvatsku) prikazuje u europskim institucijama kao stožerna zemlja u „regiji“.

Ništarije i smušenjaci

A Srbija je, između ostaloga, jedina zemlja koja službeno obilježava 10. travnja. U Hrvatskoj se ne obilježava i nema razloga jer je istoga dana zavladao režim koji će potom učiniti katastrofalne pogrješke od kojih nam i danas trnu zubi, ali NDH je bila država a ne režim (ovih smo dana čuli jako pametnu izjavu koja izjednačava ta dva pojma). I bila je u trenutku rođenja – pa ma u kakvim okolnostima – ostvarenje vjekovne težnje državotvornoga hrvatskoga naroda. To je nepobitna činjenica, a one koji ju osporavaju Stepinac bi danas, da je živ, nazvao ništarijama. Tuđman bi ih nazvao neupućenim smušenjacima. (Nego, kad sam već spominjao film „Jasenovac-istina“, ne mogu ni zamisliti kako je bilo Tuđmanu kada je usred olovnoga doba prvi ili među prvima, osporio velikosrpski mit o Jasenovcu odnosno hipertrofirani broj žrtava, mit kojim je hrvatski narod držan u okovima skoro pola stoljeća.

Ni hrvatski mediji nisu posebno zabilježili 10. travnja, osim „Jutarnjega lista“ koji je upravo neočekivano dao velik, svečan prilog, vrlo zanimljivim feljtonima Tvrtka Jakovine, Klasnića i Goldsteina, uz veći broj poslenika zaduženih za rubriku „Tko je tko u NDH“, pa se tako o Mili Budaku u zadnjoj rečenici ofrlje kaže: „Bavio se i književnošću“. Mogu pretpostaviti tko je anonimni autor toga prikaza, zapravo jedan od mnogih iz toga društva kojima su trn u oku upravo hrvatski književni klasici, bez obzira na biografije, pa se isto odnose prema vrsnom romanopiscu Budaku koji je napisao „Ognjište“ prije nego mu se životopis zamutio, kao i prema onim klasicima koji su u nevremenima bili na drugoj strani, ali su potom postali zatočnici hrvatstva i protivnici komunističkog užasa. Kao i prema onima koji su u rečenim nevremenima bili tek rođeni ali u današnje doba već dobili status klasika. Tu i nije više riječ o politici nego o sitnom jalu sitnih duša koji bi htjeli biti i novinari, a nikada to nisu bili niti mogu biti, a htjeli bi biti i književnici a nikada ni u tu profesiju nisu spadali jer je riječ o umjetnosti, pa su tako ostali u raskoraku, tako reći raširenih nogu, u onom stavu poznatom iz pisoara, te nije čudo da mokre po svemu – a i tu slabo ciljaju pa na kraju najviše navlaže vlastite hlače. U narodu za takve postoji prava riječ, ali ja ostajem u granicama građanske pristojnosti.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

HND brani Aleksandra Stankovića i napada HRT

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatsko novinarsko društvo (HND) osuđuje reakciju vodstva HRT-a koje se ogradilo od svojeg novinara i urednika emisije “Nedjeljom u dva” Aleksandra Stankovića, priopćio je u srijedu HND.

Vodstvo HRT-a je u povodu nedavne emisije “Nedjeljom u dva” izdalo priopćenje u kojem se ističe kako se HRT, “poštujući Ustav Republike Hrvatske i Deklaraciju o Domovinskome ratu Hrvatskoga sabora, ograđuje od stajališta iznesena u emisiji ‘Nedjeljom u dva’, u kojoj je Stanković u više navrata Domovinski rat doveo u vezu s ‘građanskim ratom’”.

“Takvu reakciju HND smatra licemjernim napadom vodstva HRT-ova na vlastitog novinara, kojim vrh HRT-a još jednom potvrđuje kako se, kada je program u pitanju, ne rukovodi poštivanjem profesionalnih standarda na kojima se treba temeljiti javni medijski servis, već se služi opasnom politikantskom retorikom priklanjajući se populističkim nasrtajima i prilagođavajući se na način da ne uznemirava političke moćnike”, ističe se u priopćenju Izvršnog odbora HND-a koje potpisuje predsjednik udruge Saša Leković.

Iz transkripta dijela razgovora sa Stankovićevim gostom Predragom Mišićem vidljivo je što je točno kolega Stanković izgovorio, navodi se u dopisu HND-a.

“Svakom tko poznaje činjenice jasno je da je Hrvatska napadnuta nakon što je proglasila odcjepljenje od SFRJ i to nije dovodio u pitanje niti kolega Stanković. Ali u emisiji sa gostom je raspravljao (i) o tome ima li Domovinski rat, zbog raznih specifičnosti, i elemente građanskog rata a povod je bio osobna sudbina gosta”, ističe HND.

Vodstvo HRT-a očito misli kako je takva vrsta propitivanja nedopustiva na javnim medijskom servisu, unatoč činjenici da je čak i Ustavni sud u obrazloženju odbijanja ustavne tužbe u vezi ratnog zločina 12. siječnja 2015. nedvosmisleno naglasio: “Oružani sukob na području Republike Hrvatske imao je nemeđunarodni karakter do 8. listopada 1991.

Nakon toga, taj je sukob imao međunarodni karakter…. na događaje prije 8. listopada 1991. primjenjuje se Dopunski protokol II. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba”, kaže se u priopćenju.

“Vodstvu HRT-a istovremeno ne smeta ugošćavanje onih koji su osobe optužene za ratne zločine prije 8. listopada 1991. branili upravo pozivajući se na citirane činjenice iz odluke Ustavnog suda. Oni mogu i u programu HRT-a tvrditi kako je do 8. listopada 1991. u Hrvatskoj bio ‘građanski rat’, a novinar HRT-a ne smije o tome niti pisnuti, a da ga se vodstvo HRT-a javno ne odrekne”, navodi HND.

Pritom se HRT-ovi šefovi sakrivaju iza Ustava, koji Stanković niti na koji način nije doveo u pitanje, a nemaju nikakve primjedbe na one istupe u programima HRT-a kojima tuđa ustavna prava redovito krše. Pozivaju se i na Deklaraciju o Domovinskom ratu kao da je taj politički dokument dogma.

Takvim postupkom vodstvo HRT-a je potvrdilo da instituciju kojom rukovode ne smatraju javnim medijskim servisom nego državnom agencijom pod političkom kontrolom i tako HRT simbolično vraćaju u državu iz koje je Hrvatska izašla – u SFRJ, i to iz najrigidnijeg razdoblja, poručuje HND. (Hina)

>>> Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi traži suspendiranje Aleksandra Stankovića

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

Od 2018. se ukida tunelarina za tunel Sveti Ilija

Objavljeno

na

Objavio

S prvim danom sljedeće godine ukida se tunelarina kroz Tunel sv. Ilije, što će posebno razveseliti brojne stanovnike šireg područja Makarske, Imotskog i Vrgorca, ali i svih ostalih putnika koji su koristili taj pravac i za njega u prosjeku plaćali 20 kuna, izvijestio je u srijedu splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban.

“Obradovala me poruka ministra Olega Butkovića da se od 1. siječnja iduće godine ukida tunelarina u Tunelu sv. Ilije. To je jedna od mjera za Imotski i cijelu krajinu, Zagvozd i područje Vrgorca, ali isto tako i za Makarsku i njeno primorje, čiji stanovnici vrlo često koriste autocestu”, rekao je Boban.

Istaknuo je kako na to gleda kao na demografsku mjeru. “U Imotskom sam se susretao s mladim ljudima koji rade sezonske poslove, i to vrlo često dvokratno. Zamislite kako je onima iz Imotskog ili Zagvozda koji rade u Makarskoj, te koliko puta trebaju na dan koristiti i plaćati tunel. To je veliki izdatak, posebice poduzetnicima i vlasnicima OPG-ova”, kazao je Boban.

Otkrio je kako je zbog ukidanja tunelarine u Zagreb odlazio više od deset puta, a u pregovorima s Ministarstvom najjači mu je argument bio da se izdvoji jedan primjer u Hrvatskoj gdje se prilaz autocesti naplaćuje. To je trajna mjera i odnosit će se na sve putnike, kaže Boban.

Tunel sv. Ilija dug je 4248 metara, otvoren je početkom srpnja 2013. godine i nalazi se na dionici državne ceste D532. Duže od pet godina gradili su ga Hidroelektra niskogradnja i Konstruktor Split.

Cijena tunelarine za prvu kategoriju iznosi 20 kuna, za drugu 30 kuna, za treću 45 kuna, a za četvrtu skupinu vozila 66 kuna. (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari