Pratite nas

Pregled

H. Hitrec: I dalje na snazi jugoslavenski zakon o pobačaju koji je imao političku funkciju

Objavljeno

na

Kiše dolaze, odlaze i opet se vraćaju. Danima sam bio izvan Hrvatske, a kada sam se vratio, vidjeh da se ništa nije promijenilo pa nisam trebao ni odlaziti.

Mi se, Hrvati, i nadalje sporimo oko pitanja davno postavljenih i neriješenih kao što je, primjerice, ideja i svrha države. Tako je Platon naučavao da je ideja države ideja pravednosti, a pravednost se sastoji u tomu da svatko radi svoj posao, odnosno onaj za koji je sposoban. Postoji li takva država? Platon veli, u svome vremenu, da takve države na žalost nema.

[ad id=”93788″]

U ovome vremenu, u Hrvatskoj, previše je ljudi koji ne rade posao za koji su sposobni i u kojemu bi možda učinili dobro i sebi i drugima. Jedni precjenjuju sebe i hlepte za višim položajima iz taštine jer su ih mediji poučili da samo tako mogu doći na naslovne stranice novina, drugi su uvjereni da mogu ono što ne mogu, a kada uvide da ne mogu onda pronalaze tisuće načina da ostanu ondje gdje ne mogu, budući da se ne žele vratiti na niži položaj, a možda i ne mogu jer je na tom nižem već netko tko bi trebao biti na još nižem, ali misli da je za taj sposoban.

Tako je stvorena piramida građena od okamenjenih struktura, vječna i nepromjenjiva. Tek na samom njezinu ipak ranjivom vršku nastaju ponekad pomaci i dašak novih zamisli, ali se ona gromada pod njim ne miče niti je se to dotiče, niti je se tiče. I sve ostaje kako je bilo.

Od vremena „Paradoksa“ u kojemu sam imao prste – a riječ je o polovici šezdesetih prošloga stoljeća – slušam o reformama, a slušao sam tada i pametnoga čovjeka koji je riječ razlomio na „re“ i „forma“, objašnjavajući da prefiks „re“ znači „natrag“ i od tada sam sumnjičav.

Imamo mi u hrvatskom jeziku bolje riječi za reformu, kao što je preinaka, preustrojstvo i preobražaj, ali rabimo reformu jer joj nehrvatski oblik daje čar tajanstvenosti, nadonosne virtualnosti, upravo spiritualne čežnje za srećom, društvenom i pojedinačnom.

Hod za život

U Hrvatskoj je na snazi još i sada zakon koji „regulira“ pobačaj, a donesen je sedamdesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme jugoslavenskoga komunizma. Tada je imao svoju logiku, da, naime, smanji broj dolazaka na ovaj svijet malih Hrvatica i Hrvata koji će prirodom stvari jednoga dana postati veliki, shvatiti gdje su se našli i postati opasnima. Možda če ćak, razmišljali su gospodari umjetne i zločinačke titovske naddržave, ti novi Hrvati početi postavljati neugodna pitanja, možda će čitati povijesne knjige i pitati se zašto nemaju svoj državu itd.

Elem, „liberalizacija“ pobačaja bila je u političkoj funkciji. Onda su ti nekad mali Hrvati koji su ipak imali sreću roditi se – doista učinili sve što je rečeno, pa ostvarili i nezamislivo, to jest hrvatsku državu – a liberalni komunistički pobačaj ostavili na snazi, pa i sada kada je voda došla do grla glede katastrofalne demografske slike. Zašto? Jer je liberalna zapadna demokracija bila na istim valovima, jer je navodno „pravo na pobačaj“ uvršteno među napredne ideje koju i zaostala Hrvatska treba slijediti, kao i sve ostale slične ispraznice. Ne znam je li nekom rezolucijom ili deklaracijom „pravo na pobačaj“ uvršteno u ljudska prava, a ako jest – ne bih se čudio. Valjda se ta „materija“ nalazi u istoj deklaraciji koja osnažuje pravo na život, na ravnopravnosti spolova i sve te lijepe, doista civilizirane odredbe.

Mediji koji su u pravilu u rukama „liberala“ i u nas i u svijetu, bez razmišljanja trpaju pobornike zabrane pobačaja u konzervativce, ljude dostojne sažaljenja, klerikalce valjda, natražnjake i idiote. O pobačaju medijski djelatnici i njihovi politički pokrovitelji i ne razmišljaju. Njima je to datost, zadatost, tako su odgajani u političkim i novinarskim školama. Liječnici koji imaju savjest odavno su počeli pružati otpor i odbijati „obavljanje“ pobačaja, na radost svojih kolega bez savjesti koji su na abortusima zarađovali i zarađuju velik novac.

Znanost, ne samo medicinska, uz pomoć novih tehnologija vrlo je dramatično (i likovno) dala do znanja što se događa s fetusom i kako se to čudo od života ponaša, kakve su reakcije toga živog, i te kako živog stvorenja. Pa ipak, militantni zagovornici pobačaja i nadalje larmaju, prosvjeduju, lažne feministice, histerici, istospolci, ali i priglupi smušenjaci iz intelektualnih pa i umjetničkih krugova koji i inače žive u strahu da će – budu li se drukčije postavljali – izgubiti „ugled“ u svojim branšama, a gubitak ugleda nosi sa sobom i egzistencijalne nevolje. Na isti se način ponašaju političari, pa i oni iz „desne“ opcije bježe od pitanja pobačaja kao vrag od tamjana, u što sam se uvjerio na svojoj koži, kada sam tamo negdje u drugoj polovici devedesetih održao govor u Hrvatskom saboru o pobačaju kao strahoti koja će u nekim budućim vremenima biti izjednačena s kanibalizmom. Nastala je sveopća i neugodna šutnja, nije bilo ni replika s lijeve strane, toliko su svi bili zgranuti.

No, znači, subotnji „Hod za život“ pokušava prodrmati svijest i savjest, a koliko će to utjecati na zakonska rješenja, teško je pretpostaviti. Budući zakon, ako ga bude, u prvoj rečenici treba definirati životni put čovječji koji počinje začećem i završava (ako ne prije, nasilno) prirodnom smrću. U drugoj rečenici definirati da je nasilni i medicinski neopravdan prekid života nerođenoga djeteta kriminalni čin.

Paradoksalno je da više ili manje socijalna, civilizirana država drži do djece, omogućuje im više ili manje da idu u vrtiće, u škole, uči ih o ljudskim pravima, ali ih ne uči da postoje „drugi i drugačiji“ od njih, to jest ona djeca kojoj nije bilo dopušteno roditi se. Možda baš onoj koja bi, po Platonu, bila sposobna za poslove koje sada obavljaju nesposobni.

„Hod za život“ bit će u tiskanim medijima, na komercijalnim televizijama i nehrvatskim portalima prikazan kao skandalozna natražnjačka dimenzija i inače nazadne konzervativne revolucije, potaknute iz crkvenih krugova. Tako će o pravu za život pisati licemjeri kojima je bilo dano pravo na život, pa i da odrastu a onda pišu gluposti, što se naravno odnosi i na političare koji ne razumiju da im je podaren život s kojim onda mogu činiti što hoće, pa i provaljivati u automobile ili u državni proračun.

Ubijena rođena djeca

U Slavonskom je Brodu napokon otkriven spomenik djeci ubijenoj 1992. i poslije te godine. Dvadeset i devetero njih, a u cijeloj Hrvatskoj više od četiri stotine djece masakrirane u srpskoj agresiji. Ja sam, ako se sjećate, o djeci u Slavonskom Brodu često pisao, da se ne zaboravi, o namjernom, zločinačkom gađanju dječjih igrališta u Brodu razornim granatama koje su ispaljene iz zauzetog Bosanskog Broda nakon što je iz toga grada na desnoj obali Savi što poubijano, što protjerano sve što nije bilo srpsko, a tako je i danas. Bila je to perverzno smišljena zamka – nekoliko dana je vladalo zatišje, ljudi su počeli izlaziti iz skloništa, iz podruma, djeca željna zraka i igre dolazila na igrališta. Taj su trenutak čekali gadovi, vjerojatno navođeni i uputama pete kolone iz Slavonskoga Broda – i uživali kada je bilo razvidno da su uspjeli raznijeti mala tijela djevojčica i dječaka. Gdje su sada ti zlikovci? Pa ondje gdje su i tada bili, ako su živi, a većina jest, u tzv., genocidnoj RS, u zgradama u Bosanskom Brodu iz kojih su istjerali Hrvate i muslimane. Ministar branitelja Medved jedini je progovorio o kažnjavanju zlikovaca, rekao da postoje načini da ih se privede. Teško, ali ne i neizvedivo.

To su ta djeca kojima je bilo omogućeno roditi se, ali ne i odrasti. „Civilne žrtve“, kako su klasificirana. A s desne strane Save i dalje na podmukao način ubijaju hrvatsku djecu otrovnim tvarima iz prastare rafinerije.

O rafineriji i rafiniranoj stalnoj agresiji iz Bosanskog Broda na zrak, život, djecu i odrasle, razgovarao je, diplomatski, i predsjednik Hrvatskoga sabora kada je upravo u ovo vrijeme posjetio Banju Luku.

Odlučno sam protiv da predsjednik Sabora razgovara s tamo nekom potpredsjednicom nekakve „Skupštine“ jer tamošnji Srbi ništa ne će učiniti (i još se pozivati na Ruse), ali će iskoristiti priliku, kao što i jesu, da pokažu mržnju prema hrvatskoj državi, pa i na taj način da ne istaknu hrvatsku zastavu iza govornice na kojoj predsjednik Hrvatskoga državnog sabora daje izjave. RS ne zaslužuje posjet tako visokog hrvatskog dužnosnika. RS ima samo jednu zadaću – da nestane.

Biskup Komarica je posve u pravu kada je Bleiburg izjednačio s Banjom Lukom. Na Bleiburgu (Križnim putovima) radilo se o genocidu nad hrvatskim narodom, a stvaranje RS-a omogućeno je također genocidom nad Hrvatima i podlom igrom „međunarodne zajednice“ koja je tu tvorevinu blagoslovila i još joj dala srpsko ime, te i dan – danas ustrajava na „rješenju“ BiH s dva entiteta i tri naroda – nakon što je nasiljem i tenkovima ugušila svaku pomisao na povratak Herceg Bosne. No i to ne će dugo držati vodu. Vrlo dobro je učinio Čović posjetom „šestorki“ u Haagu, demonstrirajući tako privrženost brutalno kažnjenim (nepravomoćno) hrvatskim vojnim i političkim zapovjednicima. Isto bi tako serijom posjeta i hrvatski dužnosnici iz Hrvatske trebali dati do znanja da ne pristaju na igre Suda koji se teško izblamirao oslobađanjem Šešelja, i ne samo njega. Diplomatski pritisak iz Hrvatske treba biti jači, odlučniji, žešći.

Referendum

Dvadeset i pet godina je prošlo od referenduma na kojemu se oko 95 posto Hrvatica i Hrvata izjasnilo da žele samostalnu, suverenu, nezavisnu državu. I u tome sam imao prste kao voditelj promidžbe, posve nepotrebne – kao što se pokazalo. A da sam znao i ja, kao i svi vi, poštovani čitatelji, kakav će biti rezultat, svjedoči činjenica da sam za skromne plakate potrošio vrlo malo državnoga novca. “Izlazak“ je bio golem, nikada poslije nije toliko ljudi došlo pred kutije ni na kojim izborima, pa ni na jedinom referendumu održanom poslije, bračnom. Pa ipak se desetljećima potom našao Josipovićev tadanji savjetnik Dejan Jović, da izvoli izjaviti kako su oni „protiv“ bili nasilno spriječeni da dođu do kutija, a da su došli vjerojatno bi rezultat bio drukčiji, reče on neizravno. Čak je i Josipoviću ta izjava bila preglupa, pa ga je otpustio, a kamo je onda pošao Dejan nego na Fakultet političkih znanosti gdje se takvi okupljaju u lijepom broju, zajedno s Antom Barišićem koji je svojedobno lisicama i pištoljem zlostavljao studente iz „Lašćinske skupine“ osamdesetih.

Sjećanja zlostavljanog studenta nedavno su objavljena u tisku, i što – pojeo vuk magare. Ante Barišić je još ondje. Što su učinili sadašnji studenti na fakultetu „političkih nauka“? Ništa. Nisu prosvjedovali što im je profesor mučio studente, nisu mu spriječili ulaz u zgradu fakulteta. Ili su i oni već toliko doktrinirani Jovićima i Barišićima da misle kao i oni, a to je užasno i daje za pravo svim pristašama lustracije, među kojima sam i ja. S tim da također treba vidjeti tko sve naučava hrvatske studente na nekim katedrama Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Pupovac? Uči li ih da smo devedesetih prekrstili 11.000 srpske djece, uči li ih da je ubojstvo dr. Šretera bilo potrebno?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Kako razvijenim zemljama reći: Nemojte privlačiti ljude iz Hrvatske, mi gubimo radnu snagu

Objavljeno

na

Objavio

Nova Europska komisija istaknula je negativne demografske trendove kao jedan od ključnih problema Europe. Ima li Europska unija demografsku politiku? Slijedi li Hrvatska samo demografske trendove i zašto mjere demografske politike ne zaustavljaju iseljavanje u emisiji Intervju tjedna odgovarao je demograf Anđelko Akrap.

Nismo čuli ni za kakve mjere koje bi se provodile na razini EU-a. Predsjednica Komisije rekla je: ‘Gospođa Šuica zna probleme’ i ništa više. Ne sumnjam u dobre namjere EK, ali radi se o dugoročnim politikama i ona treba biti nadnacionalna, što u ovom trenutku nie moguće, kazao je Akrap. Smatra kako svaka država EU mora imati drugačiju strategiju, a kao usporedbu naveo je probleme Zagreba i probleme Like.

“Moćni uvijek žele ostati moćni”

Kako razvijenim zemljama reći: ‘Nemojte privlačiti ljude iz Hrvatske, mi gubimo radnu snagu i postat ćemo neodrživi neodrživi. Odakle ćemo mi tu radnu snagu privući ili možda možemo pripremati za vas radnu snagu’.

Razvijene zemlje mogu puno toga učiniti. Zašto ne investiraju u područja iz kojih se iseljava. Moćni uvijek žele ostati moćni. Takva je politika unutar EU-a. Neće nikad protiv sebe raditi. Nisam tu da osuđujem nego da naglasim da Hrvatska mora sama rješavati svoje probleme, uz pomoć EU-a, kazao je Akrap.

“Veliki problem su rad na određeno vrijeme i veličina plaće”

Naglasio je kako Francuska ima gotovo na razini obnavljanja stanovništva broj rađanja, a Češka bilježi porast broja živorođenih. Mađarska, Slovačka, Češka – te zemlje ulažu, naglasio je Akrap dodajući kako ovo nije stvar jedne Vlade. Smatra da će demografske mjere dati rezultata samo uz dobru ekonomsku politiku.

Mlade najviše muči, dodao je – rad na određeno vrijeme, jer ne mogu riješiti egzsitencijalne probleme i stambeno pitanje. Po broju mladih koji rade na određeno vrijeme smo među vodećima u Europi. Grade se stanovi u praznoj Slavoniji, a nema stanova tamo gdje se radi, poručio je. Upozorio je i na problem visine plaća.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Marijana Petir: Podržat ću Kolindu zbog demografske politike i borbe za neradnu nedjelju

Objavljeno

na

Objavio

Nacional.hr je u Europskom parlamentu u Bruxellesu razgovarao s Marijanom Petir, europarlamentarkom u bivšem 8. sazivu. Ona je u Bruxelles došla na poziv organizacije Europskog molitvenog doručka a održala je i niz bilateralnih sastanaka s čelnicima Odbora za poljoprivredu, i drugim zastupnicima i organizacijama.

Lista Marijane Petir na europskim izborima dobila je gotovo 50 tisuća glasova. Petir je za Nacional najavila da će, kada predsjednička kampanja službeno počne, podršku dati aktualnoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović.

Kaže da je Grabar-Kitarović prepoznala najveći problem Hrvatske, lošu demografsku sliku te da je demografiju i traženje rješenja za populacijske mjere uspjela nametnuti kao glavne političke teme.

Ona tvrdi da je na međunarodnom planu Grabar-Kitarović napravila veliki iskorak i da danas gotovo ne postoji nitko na svijetu tko ne zna za Hrvatsku.

Osim navedenog Petir je još izjavila: ‘Posebno sam zadovoljna što je aktualna predsjednica podržala inicijativu o uvođenju slobodne nedjelje i dostojanstvenog radnog vremena.”

Marijana Petir planira izaći na parlamentarne izbore iduće godine.

Još ne otkriva o kojim se točno modelima i strategijama radi, ali naglašava da svakako ostaje u politici.

Kritički je govorila o svojoj bivšoj stranci HSS. O tomu je izjavila: “Ta stranka više ni na koji način ne brani interese poljoprivrednika i razvoja hrvatskog sela. Njen predsjednik Krešo Beljak bavi se temama koje su u njegovom uskom interesu i koje služe njegovoj osobnoj promociji, on nema nikakav osjećaj za poljoprivrednike, hrvatsko selo i hrvatski narod”.

 

Dobro, a što je radila svih ovih 5 godina?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari