Pratite nas

Pregled

H. Hitrec: I dalje na snazi jugoslavenski zakon o pobačaju koji je imao političku funkciju

Objavljeno

na

Kiše dolaze, odlaze i opet se vraćaju. Danima sam bio izvan Hrvatske, a kada sam se vratio, vidjeh da se ništa nije promijenilo pa nisam trebao ni odlaziti.

Mi se, Hrvati, i nadalje sporimo oko pitanja davno postavljenih i neriješenih kao što je, primjerice, ideja i svrha države. Tako je Platon naučavao da je ideja države ideja pravednosti, a pravednost se sastoji u tomu da svatko radi svoj posao, odnosno onaj za koji je sposoban. Postoji li takva država? Platon veli, u svome vremenu, da takve države na žalost nema.

[ad id=”93788″]

U ovome vremenu, u Hrvatskoj, previše je ljudi koji ne rade posao za koji su sposobni i u kojemu bi možda učinili dobro i sebi i drugima. Jedni precjenjuju sebe i hlepte za višim položajima iz taštine jer su ih mediji poučili da samo tako mogu doći na naslovne stranice novina, drugi su uvjereni da mogu ono što ne mogu, a kada uvide da ne mogu onda pronalaze tisuće načina da ostanu ondje gdje ne mogu, budući da se ne žele vratiti na niži položaj, a možda i ne mogu jer je na tom nižem već netko tko bi trebao biti na još nižem, ali misli da je za taj sposoban.

Tako je stvorena piramida građena od okamenjenih struktura, vječna i nepromjenjiva. Tek na samom njezinu ipak ranjivom vršku nastaju ponekad pomaci i dašak novih zamisli, ali se ona gromada pod njim ne miče niti je se to dotiče, niti je se tiče. I sve ostaje kako je bilo.

Od vremena „Paradoksa“ u kojemu sam imao prste – a riječ je o polovici šezdesetih prošloga stoljeća – slušam o reformama, a slušao sam tada i pametnoga čovjeka koji je riječ razlomio na „re“ i „forma“, objašnjavajući da prefiks „re“ znači „natrag“ i od tada sam sumnjičav.

Imamo mi u hrvatskom jeziku bolje riječi za reformu, kao što je preinaka, preustrojstvo i preobražaj, ali rabimo reformu jer joj nehrvatski oblik daje čar tajanstvenosti, nadonosne virtualnosti, upravo spiritualne čežnje za srećom, društvenom i pojedinačnom.

Hod za život

U Hrvatskoj je na snazi još i sada zakon koji „regulira“ pobačaj, a donesen je sedamdesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme jugoslavenskoga komunizma. Tada je imao svoju logiku, da, naime, smanji broj dolazaka na ovaj svijet malih Hrvatica i Hrvata koji će prirodom stvari jednoga dana postati veliki, shvatiti gdje su se našli i postati opasnima. Možda če ćak, razmišljali su gospodari umjetne i zločinačke titovske naddržave, ti novi Hrvati početi postavljati neugodna pitanja, možda će čitati povijesne knjige i pitati se zašto nemaju svoj državu itd.

Elem, „liberalizacija“ pobačaja bila je u političkoj funkciji. Onda su ti nekad mali Hrvati koji su ipak imali sreću roditi se – doista učinili sve što je rečeno, pa ostvarili i nezamislivo, to jest hrvatsku državu – a liberalni komunistički pobačaj ostavili na snazi, pa i sada kada je voda došla do grla glede katastrofalne demografske slike. Zašto? Jer je liberalna zapadna demokracija bila na istim valovima, jer je navodno „pravo na pobačaj“ uvršteno među napredne ideje koju i zaostala Hrvatska treba slijediti, kao i sve ostale slične ispraznice. Ne znam je li nekom rezolucijom ili deklaracijom „pravo na pobačaj“ uvršteno u ljudska prava, a ako jest – ne bih se čudio. Valjda se ta „materija“ nalazi u istoj deklaraciji koja osnažuje pravo na život, na ravnopravnosti spolova i sve te lijepe, doista civilizirane odredbe.

Mediji koji su u pravilu u rukama „liberala“ i u nas i u svijetu, bez razmišljanja trpaju pobornike zabrane pobačaja u konzervativce, ljude dostojne sažaljenja, klerikalce valjda, natražnjake i idiote. O pobačaju medijski djelatnici i njihovi politički pokrovitelji i ne razmišljaju. Njima je to datost, zadatost, tako su odgajani u političkim i novinarskim školama. Liječnici koji imaju savjest odavno su počeli pružati otpor i odbijati „obavljanje“ pobačaja, na radost svojih kolega bez savjesti koji su na abortusima zarađovali i zarađuju velik novac.

Znanost, ne samo medicinska, uz pomoć novih tehnologija vrlo je dramatično (i likovno) dala do znanja što se događa s fetusom i kako se to čudo od života ponaša, kakve su reakcije toga živog, i te kako živog stvorenja. Pa ipak, militantni zagovornici pobačaja i nadalje larmaju, prosvjeduju, lažne feministice, histerici, istospolci, ali i priglupi smušenjaci iz intelektualnih pa i umjetničkih krugova koji i inače žive u strahu da će – budu li se drukčije postavljali – izgubiti „ugled“ u svojim branšama, a gubitak ugleda nosi sa sobom i egzistencijalne nevolje. Na isti se način ponašaju političari, pa i oni iz „desne“ opcije bježe od pitanja pobačaja kao vrag od tamjana, u što sam se uvjerio na svojoj koži, kada sam tamo negdje u drugoj polovici devedesetih održao govor u Hrvatskom saboru o pobačaju kao strahoti koja će u nekim budućim vremenima biti izjednačena s kanibalizmom. Nastala je sveopća i neugodna šutnja, nije bilo ni replika s lijeve strane, toliko su svi bili zgranuti.

No, znači, subotnji „Hod za život“ pokušava prodrmati svijest i savjest, a koliko će to utjecati na zakonska rješenja, teško je pretpostaviti. Budući zakon, ako ga bude, u prvoj rečenici treba definirati životni put čovječji koji počinje začećem i završava (ako ne prije, nasilno) prirodnom smrću. U drugoj rečenici definirati da je nasilni i medicinski neopravdan prekid života nerođenoga djeteta kriminalni čin.

Paradoksalno je da više ili manje socijalna, civilizirana država drži do djece, omogućuje im više ili manje da idu u vrtiće, u škole, uči ih o ljudskim pravima, ali ih ne uči da postoje „drugi i drugačiji“ od njih, to jest ona djeca kojoj nije bilo dopušteno roditi se. Možda baš onoj koja bi, po Platonu, bila sposobna za poslove koje sada obavljaju nesposobni.

„Hod za život“ bit će u tiskanim medijima, na komercijalnim televizijama i nehrvatskim portalima prikazan kao skandalozna natražnjačka dimenzija i inače nazadne konzervativne revolucije, potaknute iz crkvenih krugova. Tako će o pravu za život pisati licemjeri kojima je bilo dano pravo na život, pa i da odrastu a onda pišu gluposti, što se naravno odnosi i na političare koji ne razumiju da im je podaren život s kojim onda mogu činiti što hoće, pa i provaljivati u automobile ili u državni proračun.

Ubijena rođena djeca

U Slavonskom je Brodu napokon otkriven spomenik djeci ubijenoj 1992. i poslije te godine. Dvadeset i devetero njih, a u cijeloj Hrvatskoj više od četiri stotine djece masakrirane u srpskoj agresiji. Ja sam, ako se sjećate, o djeci u Slavonskom Brodu često pisao, da se ne zaboravi, o namjernom, zločinačkom gađanju dječjih igrališta u Brodu razornim granatama koje su ispaljene iz zauzetog Bosanskog Broda nakon što je iz toga grada na desnoj obali Savi što poubijano, što protjerano sve što nije bilo srpsko, a tako je i danas. Bila je to perverzno smišljena zamka – nekoliko dana je vladalo zatišje, ljudi su počeli izlaziti iz skloništa, iz podruma, djeca željna zraka i igre dolazila na igrališta. Taj su trenutak čekali gadovi, vjerojatno navođeni i uputama pete kolone iz Slavonskoga Broda – i uživali kada je bilo razvidno da su uspjeli raznijeti mala tijela djevojčica i dječaka. Gdje su sada ti zlikovci? Pa ondje gdje su i tada bili, ako su živi, a većina jest, u tzv., genocidnoj RS, u zgradama u Bosanskom Brodu iz kojih su istjerali Hrvate i muslimane. Ministar branitelja Medved jedini je progovorio o kažnjavanju zlikovaca, rekao da postoje načini da ih se privede. Teško, ali ne i neizvedivo.

To su ta djeca kojima je bilo omogućeno roditi se, ali ne i odrasti. „Civilne žrtve“, kako su klasificirana. A s desne strane Save i dalje na podmukao način ubijaju hrvatsku djecu otrovnim tvarima iz prastare rafinerije.

O rafineriji i rafiniranoj stalnoj agresiji iz Bosanskog Broda na zrak, život, djecu i odrasle, razgovarao je, diplomatski, i predsjednik Hrvatskoga sabora kada je upravo u ovo vrijeme posjetio Banju Luku.

Odlučno sam protiv da predsjednik Sabora razgovara s tamo nekom potpredsjednicom nekakve „Skupštine“ jer tamošnji Srbi ništa ne će učiniti (i još se pozivati na Ruse), ali će iskoristiti priliku, kao što i jesu, da pokažu mržnju prema hrvatskoj državi, pa i na taj način da ne istaknu hrvatsku zastavu iza govornice na kojoj predsjednik Hrvatskoga državnog sabora daje izjave. RS ne zaslužuje posjet tako visokog hrvatskog dužnosnika. RS ima samo jednu zadaću – da nestane.

Biskup Komarica je posve u pravu kada je Bleiburg izjednačio s Banjom Lukom. Na Bleiburgu (Križnim putovima) radilo se o genocidu nad hrvatskim narodom, a stvaranje RS-a omogućeno je također genocidom nad Hrvatima i podlom igrom „međunarodne zajednice“ koja je tu tvorevinu blagoslovila i još joj dala srpsko ime, te i dan – danas ustrajava na „rješenju“ BiH s dva entiteta i tri naroda – nakon što je nasiljem i tenkovima ugušila svaku pomisao na povratak Herceg Bosne. No i to ne će dugo držati vodu. Vrlo dobro je učinio Čović posjetom „šestorki“ u Haagu, demonstrirajući tako privrženost brutalno kažnjenim (nepravomoćno) hrvatskim vojnim i političkim zapovjednicima. Isto bi tako serijom posjeta i hrvatski dužnosnici iz Hrvatske trebali dati do znanja da ne pristaju na igre Suda koji se teško izblamirao oslobađanjem Šešelja, i ne samo njega. Diplomatski pritisak iz Hrvatske treba biti jači, odlučniji, žešći.

Referendum

Dvadeset i pet godina je prošlo od referenduma na kojemu se oko 95 posto Hrvatica i Hrvata izjasnilo da žele samostalnu, suverenu, nezavisnu državu. I u tome sam imao prste kao voditelj promidžbe, posve nepotrebne – kao što se pokazalo. A da sam znao i ja, kao i svi vi, poštovani čitatelji, kakav će biti rezultat, svjedoči činjenica da sam za skromne plakate potrošio vrlo malo državnoga novca. “Izlazak“ je bio golem, nikada poslije nije toliko ljudi došlo pred kutije ni na kojim izborima, pa ni na jedinom referendumu održanom poslije, bračnom. Pa ipak se desetljećima potom našao Josipovićev tadanji savjetnik Dejan Jović, da izvoli izjaviti kako su oni „protiv“ bili nasilno spriječeni da dođu do kutija, a da su došli vjerojatno bi rezultat bio drukčiji, reče on neizravno. Čak je i Josipoviću ta izjava bila preglupa, pa ga je otpustio, a kamo je onda pošao Dejan nego na Fakultet političkih znanosti gdje se takvi okupljaju u lijepom broju, zajedno s Antom Barišićem koji je svojedobno lisicama i pištoljem zlostavljao studente iz „Lašćinske skupine“ osamdesetih.

Sjećanja zlostavljanog studenta nedavno su objavljena u tisku, i što – pojeo vuk magare. Ante Barišić je još ondje. Što su učinili sadašnji studenti na fakultetu „političkih nauka“? Ništa. Nisu prosvjedovali što im je profesor mučio studente, nisu mu spriječili ulaz u zgradu fakulteta. Ili su i oni već toliko doktrinirani Jovićima i Barišićima da misle kao i oni, a to je užasno i daje za pravo svim pristašama lustracije, među kojima sam i ja. S tim da također treba vidjeti tko sve naučava hrvatske studente na nekim katedrama Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Pupovac? Uči li ih da smo devedesetih prekrstili 11.000 srpske djece, uči li ih da je ubojstvo dr. Šretera bilo potrebno?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Krešo Beljak parkirao pred Saborom, došao pauk: ‘Zaboravio sam skroz’

Objavljeno

na

Objavio

Parkirani Audi na Markovom trgu, točno pred vratima Sabora, a uz njega ‘pauk’, dvojica djelatnika Zagrebparkinga i policajac koji je razgovarao s nekim na mobitelu.

U tom trenutku izlazi Krešo Beljak, gradonačelnik Samobora i predsjednik HSS-a:

– Zaboravio sam skroz, došao sam na pet minuta – rekao je Beljak djelatniku Zagrebparkinga, a potom je potapšao policajca i vratio se s njim u zgradu Sabora.

Nedugo nakon toga je izašao i odvezao se u nepoznatom smjeru. Nije poznato je li platio kaznu za nepropisno parkiranje. Novinari 24sata.hr pokušali su ga dobiti, ali nije im se javio.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Prava bivše predsjednice RH: Mogu otići u penziju, ali ne želim…

Objavljeno

na

Objavio

Iako će Grabar Kitarović sljedeće godine puniti 52 godine, može u mirovinu jer je zakon napravljen za Mesića. Ona kaže da će ipak raditi i nabiti državi minimalne troškove

Kad se zakoni kroje prema samo jednom čovjeku, u ovom slučaju Stjepanu Mesiću, onda ispadnu puni rupa i apsurda. A upravo to se događa sa Zakonom o pravima bivšeg predsjednika.

Zakon je i mijenjala vlast HDZ-a i Mosta upravo kako bi Stjepanu Mesiću ukinula mogućnost da doživotno koristi državni ured. Ali je i dalje ostalo da ga bivši mogu koristiti pet godina. A upravo to pravo je iskoristila bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Ona će uz ured imati šest mjeseci punu plaću koja iznosi 24.376 kuna mjesečno neto premda baš nikome u državi nije jasno što bi to bivša predsjednica točno trebala raditi, piše 24sata.hr

Nigdje nije ništa propisano. Nakon toga će imati pravo još šest mjeseci primati pola plaće, dakle 12.188 kuna neto svaki mjesec. A na sve te plaće se obračunavaju uplate i za doprinose. Ali što kad istekne godinu dana i pravo na plaću? Zakon kaže da bivša predsjednica ima samo pravo na mirovinu. I to odmah, a ne mora čekati da napuni 65 godina.

Predsjednica koja će tad imati tek 52 godine tako bi trebala ići u mirovinu ako ne nađe neki drugi posao. Jer nikakva naknada koja bi mogla zamijeniti plaću nije propisana. Bilo kakve isplate njoj ne ulaze u trošak ureda. Kad je predsjednica odlazila s Pantovčaka, čak je i ona mislila da mora ispuniti starosne uvjete za mirovinu, ali odgovor Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje ne ostavlja dvojbu – može u mirovinu odmah.

– Predsjednik nakon prestanka obnašanja dužnosti predsjednika ima pravo na mirovinu bez drugih uvjeta, neovisno o starosnoj dobi. Iznos se određuje kao starosna mirovina, prema ostvarenom mirovinskom stažu i plaćama tijekom radnog vijeka – stoji u odgovoru HZMO-a.

Portal Faktograf, koji je prvi analizirao situaciju i dobio odgovor HZMO-a, ističe da bi u tom slučaju njezina mirovina bila pristojna jer je od 1992., kad je započela karijeru, već skupila radnog staža. Ali dosad je vladalo sasvim drugačije mišljenje – da u mirovinu može ići tek kad skupi starosne uvjete. Minimalno 15 godina staža i 65 godina (sad je uvjet za žene 62,5 godina, ali će u roku od osam godina dostići granicu 65 godina). Mesić je mandat završio sa 75 i otišao u mirovinu pa to nije nitko ni problematizirao.

Što bi se dogodilo da je predsjednik bio netko još mlađi? I čovjek od 30 godina može u mirovinu nakon što bude jedan mandat predsjednik. Ako pak ne želi u mirovinu, a želi koristiti pravo pet godina Ureda bivšeg predsjednika, Kolindi ostaje raditi ili volontirati kao bivša predsjednica.

Nikakvo pravo na naknadu nema. Iz Ministarstva uprave su nam potvrdili da Grabar Kitarović ne može u trošak Ureda staviti neku naknadu koja bi joj zamijenila plaću. Kolinda Grabar Kitarović nam je rekla da ona neće koristiti pravo ranijeg umirovljenja, nego da planira raditi. Već ranije je najavila da će prestati i koristiti punu plaću i povlasticu “6+6” čim dobije prve honorare.

– Naravno da znam da nemam pravo na plaću. Ja ću raditi drugi posao, a Ured mi treba kako bih mogla primati službenu poštu i obavljati potrebnu korespondenciju – rekla je bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Kaže i da u zahtjevu za troškove Ureda nije stavila ni da traži mobitel, kao ni automobil i vozača.

Imat će, saznajemo, samo jednu osobu koja će se baviti službenom korespondencijom. Inače, Ured će biti u Visokoj ulici u državnoj rezidenciji, ali neće koristiti cijelu zgradu, nego tek jedan poslovni prostor.

Vlada još nije odredila koju će točno površinu imati na raspolaganju. Iz kruga predsjednice već tvrde i da je bivša predsjednica dobila ponude za predavanje na američkim sveučilištima ili da vodi ugledni američki think-tank, ali je zasad te ponude odbila jer želi ostati u zemlji.

Bit će zanimljivo vidjeti gdje će se to predsjednica zaposliti i kakve će obveze na tom radnome mjestu imati pa da paralelno stigne i voditi Ured bivše predsjednice. Obećala je da će raditi za Hrvatsku, zalagati se za prava slabijih, baviti se zaštitom žena i djece od nasilja, ali i zaštitom životinja.

Kolinda je na kraju njezina mandata prijavila ušteđevinu na dva računa. Na prvom 115.000 eura sa suprugom Jakovom, a na drugom 108.000 eura koje joj je dao NATO kao jednokratnu isplatu nakon mandata. Suprug ima još dodatnih 25.000 eura ušteđevine i plaću od gotovo 15.000 kuna.

Neki u HDZ-u čak smatraju da će zbog svega njihova bivša predsjednica iskoristiti pravo na godinu dana plaće i Ureda, a onda ga vjerojatno zatvoriti i pronaći neki drugi posao u međunarodnim institucijama. Jer ne vjeruju da će moći raditi negdje na puno radno vrijeme i paralelno volonterski voditi Ured.

Dodatno, u Ministarstvu uprave su svjesni problema sa zakonom i njegovih odredbi o mirovini, nepostojanja nikakvih obveza i zaduženja niti definicije funkcije bivšeg predsjednika/ce. Nakon odlaska s funkcije ona više nije ni dužnosnik ni službenik. – Morat će se mijenjati taj zakon i sve preciznije odrediti, ali to sigurno neće biti u ovome mandatu Vlade – kaže nam sugovornik iz Ministarstva uprave, piše 24sata.hr

Ako Grabar Kitarović ostane štedljiva, kao što najavljuje, rekorder po potrošnji nakon mandata ostat će Stjepan Mesić. Njemu je tadašnja vlada dala cijelu vilu u Grškovićevoj ulici. Vilu je vlada nakon odlaska Mesića prodala za 5,5 milijuna kuna. Mesić je inače kroz pet godina u Grškovićevoj potrošio 3,9 milijuna kuna.

Na njegova putovanja potrošeno je 330.000 kuna, a na reprezentaciju 216.000 kuna. Pola milijuna je otišlo na razne intelektualne usluge i savjetovanja. Na plaće dva službenika i vozača otišlo je 1,1 milijun kuna. Mesić je platio i promidžbu 127.000 kuna. Ivo Josipović nije koristio ta prava. On se vratio raditi na Pravni fakultet. Uzeo je dvije plaće nakon kraja mandata, ali su njegovi ljudi iskoristili pravo “6+6”.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari