Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Dani tuge i dani gnjeva

Objavljeno

na

A ni oko Ovčare se srpski zločinci ne uzrujavaju, znaju da nisu sami. Imaju svoju petu kolonu i u Zagrebu, razumiju da između hrvatskog državnog odvjetništva i srbijanskog tužiteljstva postoji prešutni dogovor da se prave blesavima.

Na početku studenoga Svi Sveti i Dušni dan (komunistička klatež i danas u javnim istupima poznaje samo“ Dan mrtvih“), sredinom studenoga Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Odnosno na žrtve srpske agresije na Vukovar, što je u nazivu spomendana elegantno izbjegnuto. Izbjegava se također (osim oko 18. 11.) češće spominjati da je u Vukovaru poginulo četiri tisuće ljudi, da je u Veleprometu ubijeno (mnogo) više ljudi nego na Ovčari, pa se u tijeku godine i godina sve pokušava svesti na Ovčaru, to jest na tristotinjak ljudi, premda ni to nije sve jer na tom području postoji još jedna neotkrivena masova grobnica. Takvo svođenje se onda plasira u tuzemstvo i inozemstvo, što odgovara srbijanskoj propagandi: znači, u „građanskom ratu“ u Vukovaru poginule su četiri tisuće, no rat je rat i takve se stvari događaju, gine se, nema tu zločina, a ako je nešto zločina bilo u vezi s Ovčarom, to se promptno procesuira u Srbiji, presuđuje i odmah pušta zločince na slobodu.

iskopHrvatska politika i odvjetništvo šute, eto Srbi „sude“ i imaju sudske troškove, pa Hrvatska štedi, bajići i cvitani ne moraju raditi (delati). Vukovarci škrguću zubima, znaju točno tko su ubojice i silovatelji što lutaju ulicama Vukovara i dan-danas se cere, a i oni Hrvati koji dolaze u Vukovar 18. studenoga znaju u kojim kućama žive Srbi (koji „s tim nemaju ništa“, „ne znaju ništa“) – po spuštenim roletama, kao što smo se i ove godine uvjerili. Abolirani. Što u prijevodu na hrvatski znači da su njihovi grijesi poništeni, kao da ih nije bilo. Tek tako, naopako, uz to bez provjere jesu li među njima i zločinci. A ima ih naravno među tih dvadeset posto Srba koji su ostali u Vukovaru, ima ih posvuda, pa i oni dobivaju mirovine kao i ostalih pedeset tisuća poništenih „pobunjenika“ iz cijele Hrvatske. Hrvatska nagrađuje teroriste mirovinama, kuće im je obnovila, zločince ne traži jer politika i DORH naravno idu ruku pod ruku, što je Hrvatima neshvatljivo pa se dani tuge pretvaraju u dane gnjeva.

Vilim KarlovicA ni oko Ovčare se srpski zločinci ne uzrujavaju, znaju da nisu sami. Imaju svoju petu kolonu i u Zagrebu, razumiju da između hrvatskog državnog odvjetništva i srbijanskog tužiteljstva postoji prešutni dogovor da se prave blesavima. Državne ustanove koje bi, kao primjerice kulturne, trebale obilno financirati makar i dokumentarni film o Ovčari, a nisu voljne, temu prepuštaju entuzijastima. Kao i Vukovar uopće. S knjigama stoji nešto bolje, one barem postoje premda najvećma u entuzijastičkim vlastitim izdanjima – no ta pojava petu kolonu ne uznemirava jer se knjige slabo čitaju.

Jednu od tih knjiga čitao sam nedavno, prozu Zagrepčanina, branitelja Vilima Karlovića koji je preživio vukovarsku tragediju i Ovčaru (spletom upravo nevjerojatnih okolnosti), srbijanske logore i sve najgroznije što se može zamisliti. Film koji bi trebalo snimiti na podlozi rečene proze, teško da će biti snimljen. Jer to košta, a novac je ionako namijenjen za neke druge filmove koji hrvatske branitelje drže u najmanju ruku kriminalcima, a u najdublju svojim neprijateljima, u svakom slučaju onima koji su spriječili njihove prijatelje da nakon Vukovara razore Osijek i pokolju Osječane, a zatim se upute prema Zagrebu i u njemu nakon okupacije instaliraju filmsku proizvodnju koja će financirati filmove – no, baš takve kakvi se i sada potpomažu u Zagrebu, pa s te strane okupacija i ne bi bila potrebna. Uopće, na stranu sada film, kompletna kulturna scena u Hrvatskoj (s rijetkim iznimkama) ponaša se kao da su Srbija i Srbi trijumfalno zaposjeli cijeli hrvatski teritorij i udarili štab usred Zagreba.

I mediji su dio kulturne scene

I mediji su dio kulturne scene, vjerovali ili ne. Pa ću na jednom primjeru dokazati da je gornja moja teza posve točna. Naime, početkom najtužnijega tjedna koji je posvećen ne samo uspomeni na mrtve i „nestale“ branitelje nego i – prirodom stvari – na branitelje u cjelini, preživjele, napola preživjele, razočarane, sklone samoubojstvu, depresiji, pojavljuje se u dnevnim novinama nakazni napis novinara Borisa Vlašića o ministru branitelja Tomi Medvedu, naoko, a u stvari neprijateljski napad na branitelje. Tako je Vlašić nekoliko dana prije osamnaestoga studenog izvršio „topovsku pripremu“ za Dan sjećanja, baš u stilu Adžića i sličnih krvožednih divljaka.

Nesretnom Vlašiću je Tomo Medved simbol branitelja koje općenito smatra parazitima. „Sve o svijetu što zna spoznao je noseći uniformu“, kaže Vlašić o Medvedu,“uniforma ga je školovala. Dala mu priliku da ode u SAD, omogućila mirovinu u koju je otišao jer mu se nije dalo svaki dan dolaziti na posao.“ Da vidimo kako stvari stoje u zbilji: Tomo Medved je 1990. imao 22 godine. Prijavio se u dragovoljce, borio se na svim ratištima od zapadne Slavonije do juga Hrvatske, postao jednim od zapovjednika Tigrova, dobio čin brigadnoga generala, odličje kneza Domagoja i još mnoga. Rođen je u okolici Cetingrada. Pri ovom ću podatku zastati zbog digresije koja to i nije: kada se spominju mjesta koje su Srbi i srbizirana JNA do temelja razrušili, uvijek se nekako zaboravlja na Cetingrad, srušen do temelja. Pa što je Tomo Medved, hrabar kao što jest, trebao učiniti nego boriti se za Hrvatsku, za oslobođenje njezinih zaposjednutih krajeva, za Cetingrad? I to ne u uniformi, kao što Vlašić govori jer oficirskom se rječniku ne može oteti, nego u odori hrvatskoga vojnika i časnika. No, premda triput ranjen i to dvaput vrlo, vrlo teško, Medved je na Vlašićevu žalost preživio i čak postao ministrom obrane u Vladi A. Plenkovića kojemu Medved – zaplotnjački sugerira Vlašić – želi podvaliti Zakon o pravima hrvatskih branitelja i njihovih obitelji kojim se narušava Plenkovićeva politika „jednakosti, kompetitivnosti, sposobnosti“.

Napis je očito naručen i tenedenciozno plasiran u tjednu sjećanja, ne samo da bi se krajnje cinično i baš neprijateljski oblatili hrvatski branitelji, nego i da se izazove još poneki razdor u Vladi, znači naručen iz oporbenih redova koji su u neredu pa im jedino prilježni novinari i istomišljenici mogu pomoći, barem malo, sipajući otrovne strjelice. Da potkuri ionako crnu i odvratnu svoju mržnju prema braniteljima, Vlašić imputira da ministar obrane dolaz iz redova „šatoraša“ koji mu se gade isto kao i svojedobno Milanoviću, ne navodeći neupućene ni jednom riječi da se radilo o hrvatskim vojnim invalidima kojima je potrebna sva moguća pomoć hrvatskoga društva i hrvatskoga naroda jer su za nj i zbog njega stradali, mnogi slijepi, bez udova, za razliku od Vlašića koji ima obje ruke da bi mogao tipkati svoje svinjarije, obje noge kojima može otrčati čak do Beograda, i barem izvana neoštećenu glavu, koliko mogu suditi po fotografiji… O njima se, znači radi, o invalidima i o njihovim zahtjevima da im se država oduži i da to čini sa srcem i bez trikova (kao što je pokušala u doba crvenih, pa dobila šator) , u okviru jednoga i jedinstvenog zakona, za koji se (oduvijek) zalaže Medved, i prije nego što je postao ministar.

Vlašiću smeta sve hrvatsko

A glede jednakosti: ministar traži da poslodavci zapošljavaju djecu poginulih branitelja. To je Vlašića potpuno izbezumilo. Rasli su bez oca (možda i bez majke), školovali se kako-tako, koliko su prilike dopuštale, nisu ih primali, primjerice, u Ministarstvo vanjskih poslova rezervirano uglavnom za zlatnu mladež čiji očevi su i sami u olovnim vremenima bili zlatna mladež i starež, ma baš materijal za Šenoino „Zlatarovo zlato“, očeva (majčina) ratna biografija djece stradalih bila je mnogim poslodavcima valjda suspektna a to što su roditelji bili ne samo branitelji nego su i poginuli, vjerojatno je dokaz nesposobnosti i nekompetitivnosti – znači da se nisu znali sakriti, zavući negdje, nego su još nekompetitivno jurišali na sto puta jačeg neprijatelja, a to opet znači da s njima nešto nije bilo u redu jer tko bi pametan jurišao na tenkove, pa po nekoj genetskoj logici ni djeca tako poginulih nisu baš normalna i ne treba ih zapošljavati.

Medved ih baš hoće zaposliti i zahtijeva kazne za poslodavce koji se ogluše. Pa kako to ne bi izbezumilo sirotog Vlašića, koji prirodan dug naroda spašenog u ratu zahvaljujući braniteljima – naziva ucjenom. A za Medveda veli da se kalio u šatoru, da je to njegova škola i hram. Bez obzira što zna i on i publika gdje se i kako kalio Medved, i da je vojna karijera u normalnoj državi jednako vrijedna kao ona u gospodarstvu, znanosti, kulturi i drugdje. Ma znade to i nesretnik Vlašić, ali njemu smeta upravo hrvatska „uniforma“, smeta mu hrvatska vojska i uopće sve hrvatsko, pa naravno i hrvatski branitelji koji su stali na put velikoj Srbiji, to jest četničkoj verziji divne Jugoslavije, još nešto bolje srpski retuširane. A ta bi nakon podunavskih pokolja nastavila klati po cijeloj Hrvatskoj.

Ono što jest istina: hrvatski branitelji nemaju povlastice. „Povlastice“ imaju stradali branitelji, a njih bi („povlastice“) rado dali nekomu tko bi u njima „uživao“.

I na kraju: osjećam mučninu i gađenje što se moram baviti nekim Vlašićem. Ima još mnogo Vlašića i svima je njima vlašićima – uza sve rečeno – zajedničko je još jedno: mržnja prema Hrvatima u BiH i slinavi pokušaj razjedinjavanja jedinstvenog hrvatskog korpusa. Tako kaže taj vlašić da Medved ne zna čitati kartu (valjda zemljovid), pa ne kuži gdje prestaje Hrvatska a počinje BiH, te da HVO nije branio Hrvatsku nego svoju domovinu. Piše tako ležerno blesavo i tendenciozno, premda vjerojatno zna što je HVO učinio ne samo za BiH, „svoju domovinu“, nego i za Hrvatsku u mnogim fazama rata, sprječavajući prvo srpsku pa onda muslimansku najezdu prema moru, a da o zajedničkim akcijama u Oluji i nakon nje i ne govorim. Hrvati su se borili – ponavljam – kao jedan narod, bez obzira na granicu koja ga dijeli a dat će Bog da i ona nestane.

Radionica petokolonaškog podmetanja

A koliko je taj neuki , tendenciozni, crveni amater vlašić neprofesionalan, pokazuje rečenicom u kojoj tvrdi da je „Karamarko izabrao Grmoju“. Tu bedastoću mu opraštam jer je očit previd, događa se (i ja sam bio i ostao novinar pa znam). Sve ostalo se ne može oprostiti, jer je napis izvan svake sumnje rođen u radionici petokolonaškog podmetanja. I nije hrabri Medved postao vlašićevim objektom žudnje samo poradi svega opisanog, zec je u ovom grmu: Medved, prvi od hrvatskih političara uopće!, odlučno traži procesuiranje svih zločina i promjene u državnom odvjetništvu koje sabotira prijave Vukovaraca i ljudi iz ostalih stradalih područja.

S tim u svezi: ubuduće bi kolona sjećanja trebala biti ovako formirana: na prvom mjestu idu branitelji Vukovara, rodbina poginulih i ratni vojni invalidi, na drugom povijesne postrojbe, na trećem postrojbe iz Domovinskoga rata, pa hodočasnici, i na petom mjestu – peta kolona, kojoj bi se priključili i mnogi od onih koji sada čuče iza spuštenih rebrenica. Tada bi sve bilo transparentno i ne bi trebalo prčkati po arhivima. Inače, kao što je i rečeno u studiju HTV-a, Srba u Vukovaru nema više od dvadeset posto, znači nema ćiriličnih ploča, i to tjera suze na oči Ranku Ostojiću koji se – koliko sam barem vidio – nije usudio doći u Vukovar.

Glede ovogodišnje kolone na 25. godinu od pada Vukovara: stotinu i dvadeset tisuća Hrvata (eh, da ih je bilo toliko u studenom 1991. i da su imali dovoljno oružja) i Hrvatica, stari, stariji, srednji, mladi, hodajuća djeca i ona u kolicima, velebna doista kolona koja nije imala razloga za uznemirenost jer je vlast više-manje (za sada) po volji naroda i korača s njim u povorci, ni traga onim manevrima koji su s pravom izvođeni u doba tandema Josipović-Milanović, kada su Vukovarci ali i mi sa zapadne tribine skupa s njima zavrtili crvene kao mlade majmune. Znači, ove godine bijaše doista mirno i veličanstveno, kardinal Bozanić je govorio o tajanstvu zla, što je lijepo rečeno. Prevedeno na običan jezik gubi na tajanstvu, budući da bijaše riječ o ovozemaljskom, sirovom, najavljenom (Memorandum, Gazimestan) novom genocidu nad hrvatskim narodom u simbiozi crvene zvijezde i šajkače, otvorenom i krvoločnom, uz prešutnu pomoć „međunarodnih čimbenika“ među kojima je europski odigrao najpodmukliju ulogu. Hrabra majka smjeloga Jean-Michel Nicoliera o tome govori mnogo izravnije nego današnja hrvatska politika, navodeći među ravnodušnim krivcima svoju Francusku i priznajući da tada nije znala koliko je duboka Mitterandova ljubav prema Srbima. Film o mladom Francuzu je vrlo dobar, ponešto pokvaren na kraju scenom majke i udbaša, no propušteno je (ili što drugo) navođenje izjave koja je zabilježena: naime, brat Jean-Michelea reče svojedobno u intervjuu za neke novine ili portal da mu je tadanji hrvatski ministar branitelja sugerirao neka „ne govori o tome previše“, da se ne zamjeri (mo) Srbima.

Crvena zvijezda

Spomenuo sam djecu. Koliko se čulo od vođa otpora u Škabrnji, čini se (i ne samo čini) da su mnoge smrti mogle biti izbjegnute, a nisu: žene i djeca bili su mjesec dana prije sklonjeni u Zadar i na otoke, ali je neki mudrac rekao da je postignuto primirje ili tako nešto, valjda da je „pobijedio razum“, pa su se civili vratili u Škabrnju i stradali od srpskih noževa. Čini mi se (stalno mi se nešto čini) da je slično bilo i s Vukovarom: djeca su u ljetu te godine „otišla na more“ i umjesto da su ostala na otocima, neki je mudrac je zaključio da nema opasnosti, pa se djeca vratila s mora uoči najžešćih napada na grad.

Napad je izvodiila jugoslavenska vojska koja je krenula iz Beograda, masakr nakon pada Vukovara organizirao je KOS, a neposredni izvršitelji ubojstava bili su „domaći Srbi“, uglavnom. Komšije. Rečena jugoslavenska vojska imala je iste uniforme (odnosno 1991. puno bolje u smislu tekstila, te bolje cipele i čizme) kao i jugoslavenska vojska koja je masakrirala nekoliko stotina tisuća Hrvata 1945., istu crvenu zvijezdu, znači riječ je o kontinuitetu – samo što početkom devedesetih nije bilo Koste Nađa i sličnih monstruma nego su se čudovišta drukčije zvala. Nije bilo ni najvećega sina naših naroda i narodnosti, umro je na vrijeme da mu se ne može pripisati još i taj užas, to jest dopisati ga užasima iz četrdeset pete koji su mu donijeli izvrsno deseto mjesto u aleji najvećih zločinaca dvadesetoga stoljeća.

S tim u svezi, to jest s njim u svezi, topničku pripremu za Dan sjećanja izveli su SDP i HSU u skupštini grada Zagreba, pa je odbor – uz jedan ljigavi suzdržani glas – odbio da se promijeni naziv trga koji ostaje, znači, maršalov. Očajavati nad tom blasfemijom bilo bi kontraproduktivno jer ipak se polako (i sve brže) kreće prema skidanju ploče, pa ni Andrija Mikulić ne treba čupati kosu jer je u avanturu išao (nadam se) s potporom cjelokupnog HDZ-a i sadašnjega vrha. Puno bolja situacija nego kada sam ja išao u solo prodor 1994., uz potporu (samo) vrlo uglednih članova povjerenstva kojemu sam predsjedao (Petar Šimunović, Lelja Dobronić!) , ali…Već sama činjenica da se Mikulić „usudio“ (2016.!) pokrenuti to pitanje, velik je iskorak za HDZ, premda glede cjeline HDZ-a i Mosta i dalje ima podosta licemjerja: naime, kao što već rekoh, s komfornom većinom u Saboru „slučaj Tito“ može se riješiti u nekoliko minuta, donošenjem zakona po kojemu se zabranjuje davati nazive trgova i ulica osobama iz totalitarnih režima u cijeloj Hrvatskoj, dakle i Titu i Paveliću, bez obzira što prvi brojem zločina znatno nadilazi drugoga.

Tito ostaje, a odlazi Starčević

Tako Tito ostaje, a vrli naši crveni, rumeni i ružičasti mediji opet su pokazali pravo lice , trijumfirajući. Ostaje Tito, ali odlazi Starčević. Ne sa svoga trga, nego iz Ministarstva kulture koje ga ne želi gledati jer ondje sada zalaze kulturnjaci koji ga očima ne mogu vidjeti. Pa i jest, što radi Starčević u ministarstvu kulture, kakve on ima veze s kulturom? Tehnokratske duše to ne mogu razumjeti. Otac hrvatske državotvorne misli u novijoj povijesti, ili jedan od očeva, i te kako ima (ne samo) dodira s kulturom nego i jasnu spoznaju da je jedino samostalna nacionalna država zalog očuvanja kulture jednoga naroda, a država i nije drugo (ponavljam stoti put) nego omotač, ogrtač jedne kulture. U hrvatskom slučaju ispod toga plašta mora biti pancirna košulja.

Paradoksalno je u cijeloj stvari da se HDZ-ova zajednica ljudi iz kulture i znanosti zove Akademska zajednica dr. Ante Starčević, koja očito nema baš nikakav utjecaj.

Tako imamo situaciju da je Kolinda maknula iz svoga ureda Tita, a Nina maknula Starčevića. Ultrazločinac Tito još je svijetli simbol samo za SDP koji je na putu nepovratka – simbol dobrote i ljubavi za stariju davež poput Ranka i mlađu, potpuno dezorijentiranu poput pionira Bernardića kojemu je glava cementirana povijesnim lažima. Isti cement je dobrano zabetonirao crvene novinarske glave koje se ne mogu osloboditi toga tereta i misliti svojom glavom, baš kao i u slučaju Alojzija Stepinca kojega notorni jurica pavičić uspoređuje s episkopom Velimirovićem, premda je znano: Velimirović (SPC svetac) bio je tako gorljiv obožavatelj Hitlera da su mu zavidili i nacistički propagandisti, a Alojzije je naprotiv bio Hitlerov protivnik i, noseći glavu u torbi, propovijedao protiv rasizma i sličnih zala. Takvo je hrvatsko novinarstvo danas.

Trio Krstičević-Gotovina-Medved

Vlašići i jupavičići ne će biti pozvani pred sud časti lekovićevog novinarskog društva, nego će biti proglašavani „novinarima godine“. Isto društvo usporedo daje sebi pravo prozivati doista hrvatske novinare (a ima ih) po načelu proširene jurisdikcije, znači želi suditi i onima koji nisu njegovi članovi. Sva je sreća da je u međuvremenu nastao HNIP, u misiji spašavanja hrvatskoga novinarstva. A glede Stepinca još: sjajni engleski povjesničar Robin Harris napisao je knjigu (na engleskom) o Alojziju (Stepinac – His Life and Times). Valjda će biti prevedena na hrvatski i španjolski, te poslana papi. Harris je uzeo hrvatsko državljanstvo. Ima znači nade, ne iseljavaju se svi iz Hrvatske, nego, eto…

Opisao sam nekoliko primjera topovske pripreme za dvadeset i petu godišnjicu vukovarske tragedije, koja će ostati u kolektivnom sjećanju hrvatskoga naroda kao i Siget. Bilo je još takvih pripremnih radnja, napisa i istupa. U spomenute pripreme uključio se i Institut za jezik i jezikoslovlje s Jovanovićevim kadrom na čelu, pa dijelio po Podunavlju svoj polunovosadski pravopis uz Dan sjećanja, kao i brošure za djecu i razne uputnike kojima se bavi premda je zadaća Instituta posve druga.

Jedina dobra vijest u tjednu tuge i gnjeva bila je imenovanje Gotovine posebnim savjetnikom ministra obrane Krstičevića. Već sam trio Krstičević-Gotovina-Medved u službenoj politici daje do znanja da je srednjevalna garnitura na vlasti svjesna što se iza brda valja, da Hrvatska treba navući onu pancirnu košulju o kojoj sam govorio, kako za dvadeset i pet godina Hrvati ne bi morali opet koračati u nekoj novoj koloni sjećanja.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

KAKO SE “ISTRAŽUJE” – Mladićev Žurnal info

Objavljeno

na

Objavio

Mladićev Žurnal.info

Doživotna presuda Ratku Mladiću je samo uvertira. Medijski pokus za ono što će se dogoditi 29. studenog. Niti jedno izvješće o presudi Mladiću nije prošlo bez da se spomene kako je „Mladić dobio što je zaslužio, ali ono pravo tek dolazi“. Ponajbolji dokaz tome je analiza Mladićevih dnevnika koju je uradio portal Žurnal.info.

Analizira Žurnal Mladićeve memoare, plaćeno ga reklamira na društvenim mrežama, a brojni mediji prenose. Prenosi Žurnal „zvanični stenogram Mladićevih dnevnika“. Uzima kao nepobitno da su u jeku najžešćih sukoba trajali sastanci između vodstva HZHB, gdje se dogovarala trgovina i licitiralo ljudskim životima. Tako „analiza“ iznosi izjavu Milivoja Petkovića „neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“, datiranu 8. srpnja 1993., i niz drugih koji navodno „bacaju novo svjetlo na cijelu priču“ o ratu u BiH.

Red je zato o istoj potrošiti par redaka. Što Žurnal ne spominje.

Filmsko pronalaženje dnevnika

Krajem veljače 2010. Ratko Mladić je još uvijek bio bjegunac. Srbiji se sa svih strana žestoko prijeti sankcijama, jer ne poštuje odluku o izručenju ratnih zločinaca haškom sudu. Obitelj Ratka Mladića službeno pokreće proces proglašavanja njega mrtvim (zakon dopušta ukoliko je osoba od 70 godina i više nestala dulje od 5 godina, da ju se proglasi mrtvom). Serge Brammertz najavljuje strogo izvješće Vijeću sigurnosti UN-a koje će vrlo vjerojatno biti okidač za spomenute sankcije. Kao u filmovima Michaela Baya, kad se mislilo da je sve izgubljeno događa se veliki obrat za „dobre momke“: pronalazi se 30-ak svezaka Mladićevih memoara, na preko 5000 stranica. Gdje se pronalaze? Na tavanu bezbroj puta pretražene kuće Ratka Mladića, samo su ovaj put koristili „specijalne mašine“, pa je 30 svezaka sa oko 5000 stranica pronađeno.

Zanimljiva je dinamika nakon pronalaženja stranica. Nisu ni prelistane, a srpski mediji poput „Politike“ objavljuju dijelove dnevnika, proglašavaju ih autentičnim i donose analizu svih 5000 stranica. Samo skeniranje stranica je trajalo nekoliko mjeseci. Dana 11. svibnja 2010. dolaze u Haag. Brammerz ih već u lipnju iste godine prezentira Vijeću sigurnosti kao „fenomenalan dokument“, a u kolovozu Sudsko vijeće 18 svezaka sa preko 3400 stranica memoara prihvaća kao relevantan dokazni materijal na suđenju Radovanu Karadžiću, koji je s radošću primio vijest o pronalasku istih, budući da je njegov odvjetnik Peter Robinson rekao kako sadrže „oslobađajuće dokaze“. Sve u nepunih pola godine. Od pronalaska na tavanu, analize, do radosti Radovana Karadžića što ih je Haag priznao.

Analiza Mladićeve poezije i proze

„Potvrdu“ autentičnosti memoara dao je u Haagu pukovnik JNA Manojlo Milovanović u poništenom procesu Stanišiću i Simatoviću. Na pitanje tužiteljstva, Milovanović je izjavio kako se „u globalu“ radi o rukopisu Ratka Mladića. No, da se uistinu radi o njegovom rukopisu nikada nije ni bilo sporno. Sporna je bila autentičnost. Hrvatski tjednik Globus je angažirao skupinu grafologa sudskih vještaka iz Hrvatske i Srbije koji su se složili u jednome: autentičnost dnevnika je više nego upitna.

Prepoznavanje rukopisa je jedno, sudsko vještačenje je nešto sasvim drugo, jer u to ulazi i pojam autentičnosti rukopisa“, pojasnio je tada Marijan Krajina, angažirani vještak, čovjek koji je sudski vještačio na tisuće i tisuće predmeta, a što su potvrdili i sudski vještaci u Srbiji. Došlo se do zaključka kako je moguće da se radi o rukopisu Ratka Mladića, ali grafološki nalaz pokazuje kako ne postoji nijedna indicija da su autentični.

Prvo iz razloga što rukopis pokazuje kako je pisan „kao da je netko diktirao piscu“ i drugo pokazuje da je pisan odjednom, odnosno, da nije pisan periodično, ili „dan za dan“, kako sam pojam dnevnika nalaže.

Drugim riječima, Ratko Mladić je sjeo i pisao 5000 stranica dok ih nije napisao. Ovo zadnje nalaže i sami zdrav razum. Naime, teško je zamisliti kako Ratko Mladić koordinira masakrima od Škabrnje, preko Srebrenice, pa do logora i sabirnih centara, između jedne i druge naredbe piše poeziju na više stranica, i to savršeno urednim rukopisom. Sudeći po sadržaju ispisanih stranica, u jeku najžešćih sukoba, masakriranja, zločina protiv čovječnosti i genocida, Ratku Mladiću su prioriteti bili trgovina gorivom u Tesliću, obračuni u beogradskom podzemlju i nabavka bidona za gorivo. No vratimo se Žurnalu.

Razgovori sa zapovjedništvom HZHB

Mladićevi memoari dobivaju na snazi tek kada na površinu isplivaju navodni dijalozi sa sastanaka sa vodstvom HZHB. Mladić memoare piše poput dijaloga u filmu. Sjeća se svih upadica, tko je što rekao u danom trenutku, kao da je njegova uloga na sastanku bila vođenje stenograma, a ne sama rasprava. Tako navodi kako je 8. srpnja 1993. Milivoj Petković izjavio: „Neka ginu Hrvati Travnika, svakako nisu ratovali“.

Dakle, to je izjavio Petković, točno mjesec dana nakon najvećeg stradanja hrvatskog naroda Travnika. Naime, 8. lipnja 1993. postrojbe Armije BiH započele su žestoko protjerivanje hrvatskog stanovništva iz Travnika, uništavajući im imovinu. Žene i djecu su odvodili kao taoce u Mehuriće, gdje su bili stacionirani i mudžahedini. U selu Bikošama, u zaseoku Maljine, strijeljano je i ritualno ubijeno 30 hrvatskih civila. Do 10. lipnja 1993. Armija BiH je iz Travnika protjerala 19.000 ljudi. Mjesec dana nakon protjerivanja Hrvata da Petković izjavljuje „neka ginu“?

Ono što je još zanimljivije jeste činjenica da baš u srpnju 1993., po svjedočenju komandanta 8. motorizirane nevesinjske brigade Novice Gušića dolazi do razgovora između VRS-a i Armije BiH, uz suglasnost Arifa Pašalića.

O tome je javno svjedočio i tadašnji pomoćnik za bezbjednost komandanta 4. korpusa ARBiH Šefkija Džiho koji je sudjelovao u razgovorima. Zanimljivo, Žurnalova analiza ovo ne spominje, kao ni, makar u javnosti, objavljeni listovi Mladićevog dnevnika, iako je on sam 16. srpnja 1993. za Tanjug izjavio “Bespoštedni muslimansko-hrvatski obračuni, koji na prostorima bivše BiH traju više od dva mjeseca, nastavljaju se svom žestinom, a muslimanske snage su zamolile srpsku vojsku za pomoć“.

„Rupe“ u Mladićevom i Žurnalovom sjećanju

Zanimljivo kako „memoari Ratka Mladića“ ovo ne spominju, iako je suradnja trajala skoro dvije godine, tijekom kojih je VRS-a granatirala položaje HVO-a po narudžbi zapovjednika ABiH. Nema ih u „dnevnicima“, ali ima u brojnim intervjuima koje je Ratko Mladić dao kasnije, poput onog kojeg je dao srpskom časopisu „Princip“ gdje je prepričao kako je tekao sastanak sa delegacijom ABiH na čelu koje je bio Safet Oručević:

„Odjeven u maskirnu uniformu, Oručević je iskoračio i pružio ruku govorećiČast mi je upoznati se s Vama, gospodine generale. Znam mnogo o Vama i žao mi je što nismo na istim stranama. na što sam ja rekao: Znam i ja o tebi mladiću mnogo više nego što misliš. Čak više od Silajdžićeve supruge!“ na što je ovaj zanijemio, a dalje razgovore je preuzela Fatima Leho“ objavio je početkom 2004. časopis za srpska pitanja „Princip“.

Žurnalova analiza, kao i Mladićeva poezija ne spominje ove razgovore, iako ih je sami Mladić potvrdio i posvjedočio o njima. Ono što, s druge strane, Haški sud nije osigurao kada su u pitanju listovi koje su prihvatili kao dokaz tužiteljstva. Samo je on mogao posvjedočiti o autentičnosti, što je tražio i general Praljak. On je tražio također da svjedoči o tvrdnjama koje njega spominju kao aktera u dnevnicima. Naime, u dnevnicima se navodi kako je on odlučivao o cijelom nizu više političkih pitanja, nego vojnih. U trenutku objave ovog dijela Mladićevih memoara je svojevremeno govorio jedan od najbližih suradnika Franje Tuđmana Andrija Hebrang:

Strateški planovi su se dogovarali u Vrhovnom zapovjedništvu, a nijedan general nije imao ovlasti na terenu mijenjati političke zapovijedi“.

Sudeći po poeziji Ratka Mladića, „odmetnuo“ se general koji je od prvog dana rata u Hrvatskoj dragovoljno pristupio obrani, koji je kada je u Uskoplju počela popuštati crta obrane, u Prozoru se popeo na tenk i rekao vojnicima da krenu za njim u pomoć Uskoplju, koji je isto je napravio u Čitluku kada se nije htjelo propustiti humanitarnu pomoć koja je išla bošnjačkom narodu, koji je nakon što je dragovoljno sišao sa zapovjedne funkcije, uzeo pušku i otišao na prvu crtu.

Žurnalova objektivnost

Srbija je ovih dana proglasila državnom tajnom proces protiv zaštitnika Ratka Mladića dok je bio na slobodi. S jedne strane, dakle, imamo ustupanje javnosti 5000 listova „intimnih ispovijesti Ratka Mladića“, od kojih preko 3400 ulazi kao „dokaz“, a s druge strane se proglašava tajnom tko mu je i kako pomagao.

Isto tako ne smije se zanemariti činjenica kako autentičnost memoara nikada nije potvrdio Ratko Mladić, nego uvijek neki drugi ljudi poput pukovnika Milovanovića  ili odvjetnika Radovana Karadžića.

Zašto je ovo što je „srpska policija“ filmski pronašla memoare čija se autentičnost dokazala, gle slučaja, na suđenju Simatoviću i Stanišiću? Kada se vidi presuda Ratku Mladiću, sve je jasno: nitko ne spominje više agresiju i ulogu Srbije u ratu, nego se sva krivica prebacila na srpski narod u BiH. Postoji nevjerojatna mogućnost da će 29.11. jedinim agresorom biti proglašen onaj koji je agresora i zaustavio: Republika Hrvatska!

Prema tome, za objektivne i istinoljubive medije, pogotovo one koji sebe zovu „istraživačkim“ postoji više nego jedna indicija kako bi se prije „neoborivog“ zaključka da su zapovjednici HZHB trgovali da „ginu Hrvati iz Travnika, svakako nisu ratovali“ i plaćanja oglasa s tim naslovom, ipak valjalo priupitati o vjerodostojnosti istih.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”

Objavljeno

na

Objavio

Kad je agresija, a kad građanski rat?

Nasuprot rasprostranjenom mišljenju kako je Srbija zadnja od bivših jugoslavenskih republika postala samostalnom državom, i to pomalo nevoljko i pokislo, napuštena od svih, stoji jedna zanemarena činjenica – Srbija se zapravo prva osamostalila od zajedničke savezne države.

Učinila je to, doduše, bez pompe i narodnog slavlja pa i nije tako neobično što je to mnogima promaklo. Išuljala se onako zaplotnjački, u tišini, samo kako bi osigurala pogodan položaj za ostvarenje pomno planiranog nacionalnog cilja – što veće Srbije!

Naime, poslovično najglasnija jugo-republika je dana 28.9.1990., dakle gotovo tri mjeseca prije Hrvatske, donijela Ustav kojim se odredila suverenom i neovisnom državom koja prema federaciji nema nikakve dužnosti. Štoviše, taj je Ustav omogućio Srbiji da poštuje savezne zakone samo ako su u njezinom interesu. A u interesu joj je bilo sudjelovati u radu Predsjedništva države čije zakone više nije priznavala i preko njega zadržati nadzor nad vojskom. Ali i kriti se iza imena Jugoslavije, koristiti njezin još uvijek postojeći međunarodni subjektivitet i pred svijetom se, koji je strepio od njezinog raspada, himbeno zalagati za teritorijalni integritet Jugoslavije, a u konačnici i polagati pravo na savezna proračunska sredstva. Time što je Srbija u slučaju spora davala prednost republičkoj vlasti u odnosu na saveznu, federativna Jugoslavija postaje ne samo ustavno-pravno nego i elementarno logičko proturječje, bez obzira što će preko saveznih aparatčika bez izbornog legitimiteta još neko vrijeme figurirati na međunarodnoj sceni.

Da su temeljni funkcionalni elementi jugoslavenske federacije bile republike, potvrđuju i prvi višestranački izbori, održani upravo na republičkoj razini. Vodstva republika su tada po prvi put izabrana voljom naroda a ne u ime njega, dok predstavnici u saveznim tijelima nisu izravno birani na slobodnim izborima, već su ih posredno delegirale republike i pokrajine. Značaj republika pokazuju i pregovori o raspletu jugoslavenske krize (preustroju ili razdruživanju) koje su vodili predsjednici (predsjedništava) republika. S druge strane, nitko ispred Jugoslavije, savezne razine, ne pregovara o njezinoj sudbini, čak ni premijer Ante Marković. Navedeno pokazuje da su jedino republike, iako međunarodno nepriznate kao države, bile subjekti s pravom suverenog odlučivanja o ključnim političkim pitanjima.

Do mirnog raspleta nije došlo uslijed nepomirljivih gledišta između zapadnih republika (Slovenija i Hrvatska), koje su smatrale da su nositelji suvereniteta republike, i Srbije i Crne Gore, koje su držale da su to narodi (Makedonija i BiH su bile nesklone izrijekom se izjasniti). Potonje, u praksi teško provedivo stajalište nije priznavalo granice republika, tek ih je trebalo odrediti ili, kako se još spominjalo, platiti cijenu izlaska iz Jugoslavije. S obzirom da su im postojeće granice bile pretijesne, princip kojeg su zagovarale Srbija i Crna Gora nije se mogao nametnuti i provesti drukčije nego ratom. U tome ih je ohrabrivala spoznaja kako u ratu prednost ima onaj koji može računati na vojsku na svojoj strani, još i veću ako je to jedina raspoloživa vojska.

Povlačenjem iz Slovenije nakon upadljivo kratkotrajnog oružanog sukoba i Jugoslavenska narodna armija priznaje nestanak Jugoslavije. Povukavši se praktično bez borbe iz dijela države čijih je granica prema Ustavu SFRJ bila čuvarica, JNA pokazuje kako je svjesna da je izgubila državu (tj. da Jugoslavije više nema). No, nije joj trebalo dugo da pronađe novu, budući da povlačenjem na pričuvni položaj jugo-vojska pristaje uz politiku vodstva Srbije. Dojučerašnja zaštitnica Jugoslavije postaje zaštitnicom samo jednog naroda – srpskog! Naoružava samo jedan narod (druge razoružava), povlači se na teritorij naseljen pretežno ili u znatnoj mjeri tim narodom, borbeno djeluje koordinirano s paravojnim postrojbama samo tog naroda, žmiri na zločine tog naroda, štoviše katkad ih i organizira i prikriva im tragove. Primijetit će to i Međunarodni sud pravde u Haagu koji u presudi u predmetu tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid utvrđuje da su JNA i srpske postrojbe odgovorne za obrazac genocidnih čina počinjenih diljem Hrvatske s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, što ne ostavlja dvojbe oko napadačkog karaktera rata kojeg su vodile. Osim JNA u tom će udruženom zločinačkom pothvatu aktivno sudjelovati i MUP suverene i neovisne države Srbije (takvom se Ustavom proglasila) osiguravajući logističku, materijalnu i organizacijsku potporu srpskim paravojnim postrojbama na području Hrvatske, o čemu se u Haagu još uvijek vodi iznimno važan sudski proces Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

Kako u vrijeme rata u Hrvatskoj Jugoslavija više ne postoji – što su već prije, svaka na svoj način, utvrdile i Srbija i JNA – nije ga nikako moguće okvalificirati građanskim ratom u Jugoslaviji. No, kako bi se stvari izbjeglo nazvati pravim imenom, tomu se pokušalo doskočiti nakaradnom kovanicom o “građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji”, dakle građanskom ratu u nečem čega više nema. Time se zamagljivala činjenica da se rat u to vrijeme odvijao isključivo na teritoriju Hrvatske što uz karakter djelovanja JNA i srpskih snaga, kojeg je utvrdio Međunarodni sud pravde u Haagu, nedvojbeno upućuje na zaključak da je Hrvatska napadnuta, dok smjer kretanja i područje novačenja postrojbi JNA zorno pokazuju i odakle je napadnuta. Arhitekti rata nisu taj rat poveli kako bi izgradili drukčiju Hrvatsku, niti su svoju viziju ponudili na slobodnim izborima u Hrvatskoj, nego su ga pokrenuli protiv narodnom voljom izabranog vodstva kako bi Hrvatskoj oteli dio teritorija. Stoga ga se nipošto ne može smatrati niti građanskim ratom u Hrvatskoj. Javno deklarirani ratni cilj prisvajanja dijela teritorija Hrvatske (upakiranog u ostajanje u već nepostojećoj Jugoslaviji), te narav djelovanja njegovih provoditelja nedvojbeno ukazuju kako je riječ o agresiji. Pri tom je važno primijetiti kako opće pojmove poput agresije i građanskog rata određuje postupanje organiziranih struktura i zakonitih predstavnika uključenih skupina, a ne držanje pojedinaca. To nije stvar nečijeg mišljenja, nego jednostavno pitanje zdravog razuma.

Rjeđe se spominje da je osim Srbije, i uz njezinu politiku pristalih Crne Gore i JNA, u agresiji na Hrvatsku aktivno sudjelovala još jedna republika – Bosna i Hercegovina. Ne samo kao logistička baza, ne samo zato što su postrojbe JNA u Hrvatsku ulazile uglavnom iz te republike, niti samo zbog borbenog djelovanja agresora s njezinog teritorija, nego i zato što su naknade za pripadnike Teritorijalne obrane BiH, angažirane na zapadnoslavonskom i dubrovačkom ratištu, isplaćivane iz proračuna BiH. Bilo je to vrijeme kad to još nije bio rat Alije Izetbegovića, iako su i u BiH već ginuli ljudi i gorjela sela. Ali nisu to bili Alijini ljudi, niti su to bila njegova sela.

Taj izabrani predstavnik tek jednog od tri konstitutivna naroda u BiH uočio je znatne poteškoće s kojima se Hrvatska suočavala kako bi međunarodna zajednica, po naravi podložna inerciji, ali i izložena višegodišnjoj ustrajnoj promidžbi prosrpske jugo-diplomacije, jasno i glasno prepoznala školski primjer agresije kao agresiju, a ne kao građanski rat u bivšoj Jugoslaviji. Stoga zaključuje kako najprije treba ishoditi međunarodno priznanje BiH ili kako se izrazio – prvo treba staviti obruče oko Bosne, jer poslije priznanja je agresija, a prije priznanja je građanski rat. Poslužio se pritom i klasičnom prijevarom orijentalnog tipa na osebujan način koristeći pojmove taktike i strategije. Prijetvorno prihvaćanje plana Europske Unije poznatog kao Cutileirov plan – koji je predviđao unutarnji preustroj BiH na tri područja temeljem etničkog načela, a što je ujedno predstavljalo i preduvjet za priznanje BiH – naziva taktikom, a kasnije povlačenje pristanka – strategijom.

Dogovor je minirao samo kako bi stavio “obruče oko Bosne” i tako stvorio preduvjete da uzurpira položaj jedinog legitimnog predstavnika BiH. To, međutim, rat nije spriječilo, nego je i ono malo izgleda da ga se izbjegne svelo na nulu. Srbi u BiH su, baš kao i sunarodnjaci im u Hrvatskoj, počinili agresiju već zbog ratnog cilja – izdvajanja iz BiH i rušenja njezinog teritorijalnog integriteta (dakle njih nije zanimala drukčija BiH) – ali i zbog genocidnih čina provedenih s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Karakterizaciji građanskog rata najbliži je rat između Hrvata i Bošnjaka, budući je prijepor nastao po pitanju unutarnjeg ustroja države. Hrvati su težili (kon)federalnoj BiH, uspostavljenoj na unutarnjoj teritorijalnoj podjeli temeljenoj na etničkim načelima, što su njihovi predstavnici u tri navrata potvrdili prihvaćanjem upravo takvih prijedloga međunarodne zajednice, dok su Bošnjaci inzistirali na unitarnoj ili građanskoj BiH, koja ne bi uvažavala interese konstitutivnih naroda nego samo građana-pojedinaca. Ipak, nije zgoreg primijetiti kako je i u ovom ratu uočljivo znatno više napadačkih elemenata s bošnjačke strane i obrambenih s hrvatske, nego obrnuto – toliko više da to, posebice uzme li se u obzir i način provedbe, ostavlja prostor i za drukčiju karakterizaciju tog rata.

U nedostatku ozbiljnih argumenata, a lako moguće i po onoj “drž’te lopova”, bošnjačka strana optužuje Republiku Hrvatsku za agresiju zbog angažmana Hrvatske vojske u ratu između Hrvata i Bošnjaka u BiH. No, brojnost tih postrojbi koje ni u jednom trenutku nisu prelazile snagu lake pješačke brigade (manje od dvije tisuće ljudi), kao i njihov prostorni raspored (raspršenost na dugačkoj bojišnici) jasno upućuju na taktički (i to obrambeni) karakter te intervencije, a ne na strateški (napadački, agresivni) s ciljem zauzimanja teritorija.

Drugi krak prikaza Hrvatske i Hrvata u BiH kao agresora od strane bošnjačke vrhuške temelji se na telepatskim sposobnostima čitanja tuđih misli i intimnih želja, a ne na vrednovanju djela. Prema takvom viđenju Hrvatska je kriva jer je željela pripojiti dio BiH, a Hrvati iz BiH zato jer su čeznuli priključiti joj se. Ako je to i bila prirodna želja, kako predsjednika Tuđmana, tako i ogromne većine Hrvata u BiH, u realnom vođenju politike izraženom kroz odigrane političke poteze nema naznaka koje bi ukazivale da se takvo što provodilo u djelo. Tome svjedoče uređenje i definicija Herceg Bosne, prvo zajednice a potom i republike, bezuvjetno prihvaćanje mirovnih planova međunarodne zajednice, sudjelovanje na referendumu o neovisnosti BiH, ali i njezino brzo priznanje od strane Hrvatske (Srbija ju je priznala tek 1995.). Slično bi se, primjerice, moglo optužiti Aliju Izetbegovića kako je stvarao, a ne samo sanjao islamističku BiH. Iako se to iz konkretnih političkih poteza bošnjačkog ratnog lidera ne vidi, iz autorskog mu spisa “Islamska deklaracija” očito je kako mu je srce kucalo. Jako ga je žuljala odvojenost vjerskih i svjetovnih zakona, toliko da se ne bi odveć protivio primjeni šerijata. Kad bismo tjerali mak na konac, nije li i postrojavanje odreda mudžahedina El Mudžahid u sastavu Armije BiH predstavljalo puno ozbiljniji znak potpore takvim stremljenjima od bilo kojeg dokumentiranog poteza Hrvatske i BiH Hrvata u smjeru odvajanja dijela teritorija BiH?

No, ni u Hrvatskoj ne manjka onih koji rado čube na glavi pa vide sve naopako. Ukotvljeni u toj pozi rat u Hrvatskoj nazivaju građanskim, dok građanski rat između Hrvata i Bošnjaka vide agresijom Hrvatske na susjednu zemlju. Još je više naopako što mnoge od njih zauzvrat izdržava država spram koje su spremni učiniti sve kako bi joj napakostili. Nađe se među njima nositelja istaknutih političkih funkcija (ipak sve manje) i u politiku zalutalih diletanata (sve više), odvjetnika, sudaca i tužitelja, sveučilišnih profesora i političkih analitičara…, a tu su i neizbježne pomoćne postrojbe – buljuk novinara, horde tzv. kulturnjaka, konačno, kao srp i čekić na petokraku, i nevladini a zapravo vladini aktivisti, naravno u službi stranih vlada… To su oni koji ne podnose pobjedničku Hrvatsku i Hrvate u BiH kao kamen joj zaglavni pa, posebno intenzivno i invazivno od 3. siječnja 2000., Hrvatsku drže u psihozi latentnog “građanskog rata”, boreći se za neku drugu Hrvatsku ili njihovim rječnikom rečeno – “ovu zemlju”. Hrvatska je to koja će biti sve samo ne hrvatska, zemlja bez okusa, boje i mirisa, bez narodnog pozdrava i ponosa, sa zastavom vazda na pola koplja i naposljetku bez ljudi,…, hrvatskih ljudi koje tako zdušno potiču na odlazak iz domovine uvjeravajući ih kako je ovdje sve loše i ništa nema smisla (samo nikako da to pokažu i vlastitim primjerom iz čega bi se moglo zaključiti kako njima izgleda i nije tako loše, a to je posebno porazno, jer ako njima nije loše, Hrvatskoj mora biti loše). Ukratko, bore se za Hrvatsku upravo po mjeri agresora iz devedesetih. Dijeleći s njim istinu o prošlosti i danas provode ciljeve agresije iz devedesetih, samo sada drugim sredstvima. I zato je za taj podmukli “građanski rat” u ovoj, po toj pojavi endemičnoj državi, “unutarnja agresija” sasvim prikladan izraz. No, ako je već vanjski agresor izbjegao sudu za svoja zlodjela, može li si Hrvatska priuštiti luksuz da takav epilog mimoiđe i ove unutarnje mu pobratime? Toliko ih je, doduše, da bi procesuiranje iz posve praktičnih razloga zahtijevalo ubrzani, da ne kažemo kratki postupak. Jer ne pomažu tu ni ograđivanja, ni suspenzije, pa čak ni otkazi… Najmanje što Hrvatska može učiniti za njih je uskratiti im državljanstvo države koja im toliko ide na jetra.

Grgur S./Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari