Connect with us

Kultura

H. Hitrec: Dragocjeno Bavoljakovo umjetničko svjedočanstvo o Domovinskom ratu

Objavljeno

-

[su_heading size=”22″]Govor književnika Hrvoja Hitreca na predstavljanju fotomonografije Darka Bavoljaka u Kulturno-informativnom centru u Zagrebu[/su_heading]

Prije desetak dana bio sam u Pakracu, na konferenciji o hrvatskom identitetu i prošao pokraj zgrade koju je 1992. snimio Darko Bavoljak, a nalazi se na naslovnoj stranici fotomonografije koju večeras predstavljamo javnosti.

[ad id=”68099″]

I danas je ta zgrada razvalina, izrešetana šrapnelima, i danas se na njoj koči oštećen njezin naziv, to jest Budućnost.

Brojne fotografije te robne kuće čine zaseban, takoreći konceptualni dio monografije, i izazivaju ironično lamentiranje o sadašnjosti koja nije onakva kakvu smo sanjali. Na stanovit način serija slika pakračke Budućnosti i komentari proizašli iz naknadnog iskustva poratne Hrvatske odvlače pozornost od vremena kada je rat postao zbiljom pa knjigu treba listati unatrag, do naboja onoga doba kada su Hrvati pokazali od čega su građeni, a hrvatski se umjetnik nije povukao u bjelokosnu kulu nego uzeo oružje i pošao na prve crte bojišnica.

Nekoliko stotina umjetnika prijavilo se u dragovoljce, utemeljili smo Zbor hrvatskih umjetnika koji je postao dijelom Zbora narodne garde. Formirana je dragovoljačka Satnija hrvatskih umjetnika koja je u trenutku formalnoga stvaranja Hrvatske vojske već bila oblikovana i počela djelovati, organizacijski vezana uz Glavni stožer. Slikari, kipari, književnici, glazbenici, glumci i glumice, kaskaderi, plesači, karikaturisti, redatelji , snimatelji, fotografi postali su vojnici najneobičnije postrojbe u povijesti ratovanja. Među njima i Darko Bavoljak koji je od početka bilježio kamerom sve faze ustroja Satnije a potom i ratna zbivanja u zapadnoj Slavoniji i Posavlju uspijevajući u najtežim okolnostima ostati pribranim i štoviše prijeći iz dokumentarne bilješke u autorski, osobni doživljaj zbilje, iz žurnalizma u umjetnost.

Tjeskoba opustošene zemlje

Njegove su fotografije iz toga doba uglavnom crno-bijele i bolje od obojenih slika izražavaju tjeskobu opustošene zemlje i razorenih domova, sivu i surovu ratnu zbilju koju Bavoljakova ruka u najuspjelijim radovima pretvara u gotovo bajkovit, nestvaran krajolik u kojemu nalazi i ljude čiji očaj pretvara u suzdržanu, plemenitu patnju ne težeći za dramatičnom ekspresijom, u tragovima svježeg kulturocida pronalazi ljupku mirnoću izrešetane Bogorodice, nepomičnu vječnost križa na kojemu je Krist još jednom smaknut. I to je ta snaga Bavoljakove kamere čija je glavna karakteristika ne hladnoća, kako su zaključili neki kritičari, zhum71nego suzdržanost upravo fascinantna u danima i mjesecima strasti, zgražanja, povišenih stanja, strahova i vruće odvažnosti – suzdržanost koja govori o možda u tim trenutcima nesvjesnom razumijevanju umjetničkoga poslanja da i ružno učini lijepim, da tešku stvarnost preobrazi u novu realnost.

Na sličan način Bavoljak portretira branitelje, ne samo pripadnike Satnije hrvatskih umjetnika nego i one vojnike koje je zatekao na području kojim se kretao, a i među njima je bilo umjetnika pa i fotografa jer su se mnogi bili priključili različitim postrojbama, te se, imajući tu činjenicu u vidu – broj umjetnika među braniteljima povećava, to jest nije sveden samo na umjetničku satniju. Bavoljakovu kameru i tu ne privlače lica svojih prijatelja u mučnim i umornim stanjima, nego u rijetkim časovima opuštenosti – markantni muški i ženski portreti iz kojih zrači samouvjerenost, ponos i vedrina nadomak smrti.

Doista, od svega što sam vidio u ratnom fotografskom planetariju, Bavoljak se ukazuje kao jedan od rijetkih fotografa s upravo patricijskim ukusom koji ostaje stalnim i u nevoljama. Sjajne suradnike koji u knjizi „Fotografije 1991.-1992.” tekstom prate objavljene fotografije, našao je u brigadiru Vinku Šebreku, Damiru Grubiću, Grozdani Cvitan, Igoru Zidiću i Feđi Vukiću, s napomenom da se tekstovi pisani početkom devedesetih, pisani u ratu i usred tragedija prirodno razlikuju od onih napisanih u ovim danima kada kulminira nova, mirnodopska hrvatska tragedija i Hrvati se postrojavaju ne pred Mogilom u Maksimiru nego pred ulazima u zračne luke i nastaje pustoš koju ni Bavoljakova kamera ne može oplemeniti. No, to je druga priča.

Knjiga koju danas predstavljamo dragocjeno je umjetničko svjedočanstvo o ratu u kojemu smo zaustavili i potom slomili srpsku agresiju. Čestitam nakladniku, umjetničkoj organizaciji Art de facto, autorima tekstova i naravno najviše autoru Darku Bavoljaku, koji se vratio u KIC nakon više od dva desetljeća.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari