Pratite nas

Pregled

H. Hitrec: Gorak okus ostavlja što na Bleiburgu nije bio sav vrh hrvatske države

Objavljeno

na

Jedan pun kiše i događaja, prošlosti, sadašnjosti, obljetnica i komemoracija, kvorumaških zbivanja i stanovite političke rastrojenosti koja postaje zabrinjavajućom, ali još ne i krajnje opasnom. S nekoliko dobrih sastanaka ova se situacija može vrlo brzo prometnuti u nešto povoljnije i konstruktivnije, povaditi klipove iz kotača Vladina bicikla (dvosjeda), klipove koje ubacuje paklenska Milanovićeva falanga, ali ponekad i vladajući sami uvale poneki štapić, pa i deblji štap, valjda da bi bilo zanimljivije. Falanga o čijem karakteru najbolje govore oni koji su, kao u Splitu, odjednom postali disidentima pa bez puno obzira razotkrivaju pravo stanje u SDP-u gdje se svaki glas pa i glasić kontra Milanoviću i njemu bliskim vrtnim patuljcima tumači baš kao u vrijeme velikoga vođe i učitelja Broza.

[ad id=”93788″]

Dok se u SDP-u i priljepcima provode čistke nalik na sedamdeset prvu i ni po čemu ne odstupa od komunističkih metoda koje su im usađene i od njih se ne mogu odmaknuti – bili na vlasti ili u oporbi – dotle se na drugoj strani političke scene događaju potresi koji su umnogome rezultat manjka autoritarnosti i svjedoče o tome da prevelika demokratičnost može dovesti do anarhije, te je potrebno naći pravu mjeru.

Crvena je falanga očito izabrala Hrvatski sabor kao žrtvu i svoju igraonicu, odabrala strategiju blokade rada Sabora rušenjem kvoruma (jer graditi ne zna, kao što je pokazala kada je bila na vlasti, ali rušiti i razarati znade) u čemu joj, uz ležernost većine, po tradiciji pomažu manjinci na čelu s pupovcima i osamljeni sinčići kojima je anarhija načelo i strast. U takvoj situaciji u Domoljubnoj koaliciji, a prvenstveno u HDZ-u, treba uvesti željeznu stegu koja je zdrava i poželjna – jer tu nije riječ o idejama ovakvim ili onakvim o kojima se i unutar koalicije može i mora suprotstavljati i tolerirati različita mišljenja, nego je riječ o otporu konjanicima kaosa kojima se u stanju tanke saborske većine može oprijeti samo i jedino disciplinom.

Lažni socijaldemokrati koji su svojedobno ukinuli pokroviteljstvo toga istog Hrvatskog sabora nad komemoracijom u Bleiburgu, nisu imali hrabrosti ni volje ni želje da budu nazočni događaju, a ionako se nikada nisu jasno i glasno ispričali za komunističke zločine, nego uvijek nešto muljali i tražili opravdanja te na kraju promucali da je jedina pogrješka njihovih predaka bila što te stotine tisuća Hrvata nisu prvo na brzinu osudili pa tek onda poubijali.

Sve one koji negiraju da je poslije svršetka ratnih operacija izvršen genocid nad hrvatskim narodom, treba privesti pravdi i osuditi po postojećem članku zakona koji govori o negiranju holokausta.

A komemoracija na Bleiburgu je ove godine, usprkos lošem vremenu, bila suzdržana i likovno popraćena zastavama moderne hrvatske države, s uglavnom dobrim govorima kojima je dominirala čudovišna istina da ni sedamdeset i jednu godinu nakon pokolja žrtvama nije omogućeno dostojanstvo groba s imenom i prezimenom.

Pa ipak, gorak okus ostavlja što na Bleiburgu nije bio sav vrh hrvatske države, što uz predsjednika Sabora nije bila predsjednica države i predsjednik Vlade. Svi oni trebaju biti ondje, a ne u izdvojenim dvostrukim i trostrukim „kolonama“ na drugim, bezbrojnim mjestima komunističkih zločina, jer da posjete sva mjesta trebali bi im mjeseci i mjeseci. Ovako, posjećujući samo Tezno ili koje drugo od stotina i stotina stratišta, i nesvjesno umanjuju značenje komemoriranja po načelu pars pro toto i svjesno ili ne ignoriraju činjenicu da je Bleiburg simbol i zajednički nazivnik genocida, baš kao što je Auschwitz simbol holokausta koji se zbivao i drugdje, naravno. Ako igdje, hrvatska državna vlast koja ne potječe od komunističkih zločinaca mora biti na Bleiburgu sjedinjena i bez kalkulantskih ispraznica. Ako postoji i jedan dan u godini kada hrvatstvo treba biti ujedinjeno u sjećanju na žrtve komunističkoga holokausta, onda je to taj dan.

I taj se dan ne posvećuje ni sadašnjosti ni budućnosti jer one imaju sve dane koji nisu taj dan.

Tragajući nedavno za starohrvatskim temama u suvremenom narodnom pripovijedanju, naišao sam na rad Marka Dragića i zastao nad uvodnim citatom iz Šenonine „Seljačke bune“, a glasi: „…al dobro je da narod sam zaviri u dušu, da otvori krvavu knjigu minulih dana, jer je prošlost vazda zrcalom sadanjega doba. Dobro je da narod sazna gdje je zgriješio i posrnuo, gdje li se proslavio i podičio. To neka nam bude naukom za buduća vremena.“

Eto, sve one koji govore da prošlost trebamo ostaviti za sobom i gledati samo u budućnost, držim neukima, a govore to oni koji i sami znaju da je povijest učiteljica života, ali bi vrlo rado, u hrvatskom slučaju, zaboravili sve „neugodne“ epizode. A to je nemoguće. Pogotovo zato što „neugodne epizode“ vape za istinom, što se iz masovnih grobnica pobijene, razoružane Hrvatske vojske i civila i nadalje čuje krik koji potomcima budi jezive uspomene i strahotnu svijest da su desetljećima bili prisiljeni šutke služiti krvnicima svojih očeva, koji su i u samostalnoj hrvatskoj državi uživali i uživaju, ako su još živi, u slobodi. U životu. Pa i dan-danas njihovi sljednici strahuju nad otkrivanjem pune istine, strahuju od mučnih iskapanja grobišta i izvlačenja na svjetlost dana ogromnih dimenzija zločina 1945., ali i u godinama koje su slijedile. Baš kao što suludo vrište kada se na (neupitnom) mjestu zločina ustaškoga režima, Jasenovcu, otkrivaju dokazi o „gornjim slojevima“, žrtvama komunista.

S tim je u svezi i ispraznica da takve i slične povijesne „trenutke“ treba prepustiti povjesničarima, znanstvenicima, maknuti ih iz sfere politike i ideologija. Ma to je nemoguće, jer ako stručan i pošten povjesničar pronađe i dokaže istinu koju crveni ne mogu podnijeti, onda će na tu istinu navaliti svom snagom upravo politike, ideološke zaslijepljenosti i medijskoga terorizma.

Bleiburg222Toliko. U središnjem Dnevniku HTV-a komemoraciji na bleiburškom polju posvećena je vrlo skromna minutaža, mnogo manja (čini mi se) nego događajima u Banjoj Luci gdje se prepucavaju Srbi oko vlasti u genocidom stvorenom entitetu RS koji nazivaju „državom“, mnogo manja (čini mi se) nego Pupovčevoj kontri s Petrovom gorom koja bi valjda trebala biti novokomponovani pandan Bleiburgu i Križnim putovima. Možda je to bila samo nostalgična proslava zadnjega Dnevnika, dan prije pojave novog, iz novoga studija, s blistavom tehnologijom i svjetlosnim efektima nalik Eurosongu. Je li to i u sadržajnom, nacionalnom smislu novina koju treba pozdraviti, vidjet ćemo. Nadam se da jest. Prve su laste već doletjele.

O oduzimanju oružja hrvatskim vojnicima od strane Republike Austrije, ne želim ni govoriti. Navodno se radi o nesporazumu, ali i tu ostaje gorak okus: opet su jednom Hrvati razoružani na samoj granici Austrije, to jest Koruške. A Engleza nije u subotu bilo ondje, koliko sam vidio. Možda tek koji špijun, izgubljen u masi. Tako je propala zamisao da se razoružani hrvatski vojnici predaju Pupovcu i Pusiću na Petrovoj gori, što je spomenute razočaralo pa su se potužili srbijanskom Vulinu.

I ove godine, kao i svih prošlih, uz Hrvate iz Hrvatske, Hrvate iz BiH, Hrvate iz Austrije i Hrvate iz iseljeništva, bili su na Bleiburgu i predstavnici naroda islamske vjere ne nazivajući muslimanske žrtve Hrvatima, premda su se prije sedamdeset i jednu godinu tako osjećale i tako otišle u smrt. Suvremeni Hrvati islamske vjeroispovijesti u BiH odabrali su – u velikoj mjeri – narodnosnu izdvojenost iz hrvatskoga bića i to je zbilja kojoj svjedočimo, realnost povratka u osmanske magle, u vrijeme nakon prvoga velikog genocida u hrvatskoj povijesti, turskoga. Uzrujani, uzbuđeni i vojujući zastupnici takvih kretanja pribjegavaju krivotvorinama ne bi li negirali bilo kakvu hrvatsku nazočnost u Bosni (i Hercegovini) prije dolaska Turaka. Treba ih odvesti da vide ne samo artefakte jeseni srednjega vijeka nego i one iz doba pokrštavanja Hrvata, da vide bazilike u Zenici, Brezi, Lepenici, Šuici, Duvnu, Marindvoru u Sarajevu, u Doboju kod Kaknja, u Blagaju na Sani ili Majdanu kod Mrkonjić-grada. A što će s nalazima Ćire Truhelke? Hoće li i za njih tvrditi da su nestali u požarima, u ratnim pustošenjima?

Tomu se pridružuje i tzv. nedavna Neretvanska deklaracija kojom Bošnjaci muslimani žele protegnuti svoju varijantu hrvatskoga jezika, to jest tzv. bosanski jezik, na područja naseljena hrvatskim pučanstvom, čemu treba pružiti odlučan otpor. Neretvanska deklaracija nije ništa drugo do li verbalna agresija koja je neobično nalik onoj oružanoj iz devedesetih kada su (po srpskom uzoru) namjeravali spustiti se dolinom Neretve do mora. Valjda do mora.

Tuđmanov rođendan

Okupilo se nas petnaestak probranih tuđmanista u Zlatnoj dvorani Instituta za povijest, uokvirenoj djelima slikara iz zlatnoga doba, na poziv Miroslava Tuđmana. Bez publike, bez uvodnih govora. Da vidimo gdje smo. Lijepo smo, gotovo skromno, zaključili da je sve što smo radili – pojedinačno, skupno, pod raznim firmama (jedna od njih je naravno i HKV) u ovih petnaest mračnih godina na kraju urodilo plodom, da su detuđmanizatori doživjeli potpun fijasko, a i najgorljiviji protivnici autora moderne hrvatske države podvili rep ili čak licemjerno i u izborne svrhe mahali Tuđmanom kao (i) svojom zastavom. To smo, znači, obavili, a o svemu što smo u mračno doba doživljavali, nismo trošili riječi. Više smo u tih tri sata, ili manje, govorili o tome što možemo učiniti za Hrvatsku u ovim i opet nimalo lakim vremenima, pretresali teme od vanjske politike i gospodarstva do kulture, podosta frustrirani, koliko sam osjetio, što mnogi od nas nisu uključeni koliko bi htjeli biti, a nismo ni toliko stari ni toliko nekreativni da nas ne bi trebalo pitati za savjet.

Puno je tu rečeno što bi se moglo, da se hoće, provesti u djelo, a svaki od sudionika vjerojatno će obznaniti svoje misli. Ja sam govorio o kulturi i jeziku, o činjenici da je i nadalje hrvatska kultura prekrivena velikim crvenim plaštem pod kojim se sigurnima osjećaju i smušenjaci, govorio sam o potrebi donošenja Zakona o hrvatskom (standardnom, suvremenom) jeziku, ali i u ovom trenutku (i stalno) aktualnim podjelama oko nedaleke povijesti te predložio način na koji bi se strasti smirile. Nije to nova moja ideja, već sam ju prije dosta godina izložio, no čini mi da je sada situacija zrela za donošenje Deklaracije o Hrvatskoj u 20. stoljeću, deklaracije koju bi donio Hrvatski sabor i koja bi imala snagu zakona. Uzor, pa po prirodi stvari i dio deklaracije o kojoj govorim jest Deklaracija o Domovinskom ratu koja je – sjetimo se – ipak donekle zaustavila onu silnu i nasilnu kriminalizaciju hrvatskih branitelja, ali i hrvatske države u nametnutom ratu, odigrala pozitivnu ulogu, bez obzira što su bjesomučnici i nadalje nastojali ignorirati ju u medijima, ali i u političkim istupima.

Donošenjem Deklaracije o Hrvatskoj u 20. stoljeću, u oblikovanju koje bi sudjelovali povjesničari i političari svih provenijencija, jednoglasnim prihvaćanjem toga dokumenta, Hrvatski sabor bi u velikoj mjeri pridonio da suvremena hrvatska država napokon izađe iz dvadesetoga stoljeća i uđe u novo, koje već polako odmiče.

Šustarove nedoumice

Spomenuo sam i reformu školstva, tek rubno, no bilo je očito da sugovornicim slično razmišljaju o smislu, sadržaju a najvećma o načinima na koji se donosi – to jest, da u „najvažniju, presudnu, biti ili ne biti reformu“ nije bila niti jest uključena elita. Ilustracija: u oblikovanje uputnika (kurikula) za hrvatski jezik nije dopušten ulaz kroatistima (!) Zagrebačkoga sveučilišta. Ministar Šustar u jednom intervjuu s nešto nelagode priznaje da se moglo (perfekt) učiniti više, odnosno da je u izradu „tako važnih dokumenata trebalo uključiti najbolje od najboljih“, što se nije dogodilo, a što se može, pojeo vuk magare pa idemo s onim što predlaže anonimna Jokićeva armada. Bože moj sveti… Nakon što su povjesničari, jezikoslovci, književnici pa nedavno i nastavnici likovnoga odgoja rekli da tako ne može, a javili se i najbolji od najboljih iz prirodoslovnog područja…

Glede jezika, Šustar bi „razmotrio“ povratak Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, što je ipak malen pomak (podsjećam: Hrvatsko kulturno vijeće je prije mjesec dana ultimativnim priopćenjem zahtijevalo da se to učini). O pravopisu: Šustar očito nema uvid, pa kaže „Ako uistinu imamo problem, očekujem da se jezikoslovci dogovore oko pravopisa koji bi se koristio u školama.“

Imamo problem, mladi gospodine Šustar, i te kakav problem s oktroiranim Jovanović-Jozićevim pravopisom, uistinu imamo, i Vaš je posao, mladi gospodine da se udubite u tu „problematiku“. Jedino Vam se u dobro piše što ste, čini se, postali svjesni da treba donijeti Zakon o hrvatskom jeziku.

Merčep

Osuđen na više od pet godina, kako bi ga se moglo odmah strpati u tamnicu. Tako se pravosuđe poigrava s jednim od junaka Domovinskoga rata. Hrvatsko pravosuđe. Pa onda srbijanska regionalna jurisdikcija i nije potrebna, točno. Imamo mi hrvatsko pravosuđe. No više od svega rasrdilo me je obrazloženje suca koji si je dao za pravo nazvati Merčepa kukavicom koji je u pozadini ubijao civile (to jest zapovijedao), što je monstruozno kada se zna da je upravo Merčep nakon vukovarske epizode gdje je čvrsto organizirao početni otpor srpskoj agresiji – odigrao veliku i važnu ulogu u oslobađanju znatnoga dijela zapadne Slavonije, počam od bilogorske strane gdje su se već množili četnici pa sve do pakračkoga bojišta. Sudac u „slučaju Merčep“ trebao bi pogledati snimke Merčepa na tenku, ranjenog, ali i nadalje odlučnog, neustrašivog, pa ne bi u svom bijednom „obrazloženju“ na tako nehuman način odrekao Merčepu svaku ljudskost, integritet, čak i ratničku hrabrost. Riječ je zapravo o pravosudnom skandalu, to više što u četiri godine dugom suđenju Merčepu nije dokazano da je bio formalni, pa ni neformalni zapovjednik grupe kojoj se štošta stavlja na dušu, a koliko je u tome bilo udbaških podmetanja – tek će se naknadno saznati.

Ako viši sud ne poništi tu skandaloznu presudu, branitelji će se opet naći na ulici.

Devedeset i šezdeset

HRT slavi. To jest, pod tim imenom može slaviti samo 26 godina, otkako smo 1990. donijeli Zakon o HRT-u a umjesto notornog Veljka postavljen je stanoviti Hrvoje. Do tada je postajala TV Zagreb i puno stariji Radio Zagreb, no ne budimo cjepidlake – ipak se pod zagrebačkim imenom prikrivalo hrvatsko ime, ponekad i bljesnulo ali bi često bilo odmah poliveno mlazom iz beogradskih topova. Ipak se barem u domeni sjajnih spikerica čuvao vrstan hrvatski jezik (uglavnom bolji nego danas), ipak su se snimali hrvatski klasici i pristojne drame ne uvijek crvenim obojene, rođene televizijske serije koje danas imaju status klasika i čuvaju se kao kulturno blago, kao i radijske drame velikoga zamaha (Bajsić). Neke od njih, televizijske, apostofirane su vizualno i na proslavi 90. obljetnice radija i 6o. rođendana televizije, s nešto previše šerbedžija. Ostali dio „opusa“ iz „zagrebačke ere“ ako se izuzmu vrhunska dokumentarna djela – nema tu težinu i nije ni mogao preživjeti vrijeme u kojemu je nastajao u svakodnevne svrhe i često za ideološku manipulaciju, ali i taj treba čuvati u arhivu jer i to je materijal za povjesničare.

Proslava u „Lisinskom“ imala je prevladavajući hrvatski štih, već i po tome što je na početku odsvirana hrvatska himna, a na kraju izvedena ona sjajna, za naš naraštaj i danas potresna „Moja domovina“. Također je za svaku pohvalu zamisao da se obljetnica radija i televizije poveže s dobrotvornom akcijom u korist Vukovara, dotično vukovarskoga vodotornja na kojemu će se zauvijek vijati hrvatski barjak, a i večernja emisija o HTV-u u Domovinskom ratu vrlo je dobro realizirana pa su mlađi gledatelji mogli vidjeti koji su to reporteri i reporterke lutali prvim crtama s glavom u torbi, a mnogi i izgubili glavu. Po prvi put su bez cenzure i okolišanja opisana srpska zvjerstva. (Da se odnos prema hrvatskim novinarima bitno ne mijenja, dokazuje napad na reportera Panjkotu u Banjoj Luci.)

Kada se svemu pridoda i koncert na Trgu bana Jelačića, može se reći da je priča dostojno zaokružena.

Poštuju tuđe, ali ne previše

Jedna od narodnih mudrosti, koju vrlo volim i nje sam se držao u životu. Poštujem i tuđe televizije, ako baš nisu čisto bigbrothersko smeće, a blistave dokumentarne emisije „National Geographica“ obožavam. Ali ne previše. Gledao sam neki dan emisiju o kobnom padu zrakoplova blizu Dubrovnika, aviona u kojemu je bio američki ministar Brown, s pratnjom. Uvodni tekst govori da se tragedija dogodila 1996., netom što je „završio građanski rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.“ Baš tako. Građanski rat u Hrvatskoj. Očito i tako ugledna firma zapošljava pomoćne „povjesničare“ kao savjetnike piscima scenarija.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

BUJICA: Martin Pauk i Hrvoje Pende o ‘krađi potpisa’

Objavljeno

na

Objavio

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Hrast poziva predsjednicu RH da zatraži raspisivanje referenduma

Objavljeno

na

Objavio

Saborski zastupnik i potpredsjednik Hrasta Hrvoje Zekanović pozvao je u četvrtak predsjednicu Republike Kolindu Grabar-Kitarović da od premijera Andreja Plenkovića zatraži raspisivanje referenduma o ukidanju Istanbulske konvencije i promjeni izbornog sustava, ističući kako se ne smije zanemariti jasna volja građana izražena u referendumskim inicijativama.

“S obzirom da je nepobitna činjenica da postoji volja građana da se referendumi raspišu, preko 350 tisuća građana prema ministru Kuščeviću reklo je da želi referendum, pozivam predsjednicu Republike Hrvatske koja ima ustavne i zakonske mogućnosti za raspisivanje referenduma neka zatraži od premijera Plenkovića da se referendumi raspišu”, kazao je Zekanović na konferenciji za novinare u Saboru.

Naglasio je kako je krajnje vrijeme da se predsjednica uključi u cijeli proces.

Zekanović: Plenković i Kuščević su pristrani i ne mogu odlučivati o vjerodostojnosti potpisa

Zekanović je ocijenio da su Plenković i ministar uprave Lovro Kuščević pristrani te ne mogu odlučivati o vjerodostojnosti potpisa, optuživši ih da su od početka imali strategiju diskreditacije referendumskih inicijativa “Narod odlučuje” i “Istina o Istanbulskoj”.

U prilog tim optužbama naveo je da su potpisi oko tri mjeseca ležali u Ministarstvu uprave, dok su s druge strane pregledani za samo 20 dana. Nadalje, dodao je, konstantno su curile informacije od navodnim mrtvima i tek rođenima koji su potpisivali za referendumske inicijative.

“Kako inače objasniti to što je partnerica od kolege Pupovca mogla znati neke informacije puno prije od svih drugih ako je sve bilo u strogo kontroliranim uvjetima”, zapitao se Zekanović.

Sumnjiv mu je i tajming objave Ivana Vrdoljaka o HNS-ovoj kaznenoj prijavi protiv organizatora inicijativa zbog krivotvorenja potpisa, i to samo par sekundi nakon sjednice Vlade.

“Nedopustivo je da vlast koristi svoju poziciju i napada legitimno izražavanje volje građana u referendumskim inicijativama”, naglasio je Zekanović.

Ilčić: Zašto APIS nije provjerio potpise odmah nakon što su predani?

Predsjednik Hrasta Ladislav Ilčić upitao je zašto APIS nije provjerio potpise 21. lipnja, odmah nakon što su predani. Sporna mu je i brzina kojom je APIS provjerio potpise, u samo 20 dana. “Jedan zaposlenik je pregledavao i preko 2000 potpisa dnevno, što je oko 11 sekundi po potpisu”, kazao je.

Ilčić je najavio da će predstavnici obiju inicijativa pregledati eliminirane potpise te zaključio kako će i dalje ostati sumnja u to što se događalo s potpisima ranije.

(Hina)

BITKA ZA REFERENDUM JOŠ NIJE IZGUBLJENA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari