Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Hrvatska država zahvaljuje Gotovini i Markaču financiranjem Documente i Novosti

Objavljeno

na

 Početkom kolovoza 2017.

Sada su ne samo uragani nego i toplinski valovi počeli dobivati osobna imena, a ovaj koji je izmoždio južnu Europu i poglavito Hrvatsku nazvan je po vragu svih vragova, oberđavlu Luciferu. Ljudi su skapavali, životinje se zavlačile u zemlju, biljke posušile, šume gorjele, medijski piromani iz srpskih „Novosti“ uživali u požarima („Lijepa naša lijepo gori“) istom perverznom strašću kao što i inače likuju nad hrvatskim nevoljama, a hrvatski vatrogasci gasili na mjestima koja su posve slučajno bila u blizini gradova gdje se nešto slavilo, kod Imotskog tristo godina oslobođenja od Turaka, kod Knina 22 godine oslobođenja od Srba, vjetar s Dinare nosio je dim prema kninskoj tvrđavi, gorjelo je kod janjevačkog Kistanja, blizu i u Parku prirode Krka, ma gdje nije.

Nakon opisanih i prethodnih još tragičnijih požara, policija je uspjela , i to slučajno, uhititi tek neku bolesnu ženu koja je neoprezno palila baš kada su policajci prolazili, te stanovitoga Stevu iz Bijeljine koji je naložio vatricu na Marjanu kako bi zagrijao konzervu. Način je konzervativan, takoreći tradicionalan, ali palitelji danas imaju na raspolaganju mnogo sofisticiranije mogućnosti, recimo dronove i slično.

Glede požara i Inicijative mladih – njih naravno ne treba strijeljati, ali bi im trebalo dati brentače, da ih natovare na leđa i pođu gasiti požare. Neka preuzmu inicijativu.

Paklenski atraktivno ljeto i bez Lucifera, a s njim nesnosno. U Kninu preko četrdeset na proslavi Oluje, slavlje vrlo civilizirano, bez previše naroda i branitelja koji su se dolje u gradu hladili pivom u lokalima, bez nekontroliranih govora koji se ne bi svidjeli Beogradu, sve pristojno i suzdržano osjećajno pa i prema iz Documente puhlovskijevski predimenzoniranim žrtvama sa srpske strane. Em smo Horvati i kršćani.

Zaboravljeno je reći da je najveći broj srpskih civila stradao od srpske vojske koja je u bijegu pregazila kolonu nevojnih vozila. Uoči 5. kolovoza zapamtio sam izjavu gradonačelnika Knina, Marka, koji je pozivao Srbe da se vrate „na svoju djedovinu“, a usput dao podatak da ih u ovom trenutku u Kninu ima trideset posto.

Tko je Marku dopustio da postane hrvatski Savo Štrbac, ne znam, ali znam da ako ih se vrati još trideset posto, sve će početi ispočetka, i za dvadeset pet godina opet će netko morati skidati srpsku zastavu s kninske tvrđave i dizati hrvatsku. A glede djedovine, povijest je dinamična i to obično na štetu Hrvata čija je djedovina bila nekad i Mačva, cijela Bosna, da ne govorim o djedovini posve bliskoj u Zaljevu svetaca ili istočnom Srijemu.

Zaboravljeno je isto tako reći da nema toga hrvatskog zapovjednika koji nije na ovaj ili onaj način stradao ne samo zbog Oluje nego i što je uopće sudjelovao u obrani domovine od početka devedesetih, a to se ne prašta.

Najistaknutiji su se našli na popisu dvaju“ sinkroniziranih zločinačkih pothvata“, od Tuđmana, Šuška, Bobetka do političkih i vojnih vođa Herceg Bosne, potonji još čame u Haagu i čekaju presudu žalbenog vijeća, čamili su Gotovina i Markač, a koga nisu dohvatili međunarodni nitkovi zahvatila je i uhvatila hrvatska državna vlast koju su poslije 2000. osvojili domaći nitkovi, ubili toplinskim valom u ćeliji Đuru Brodarca, osudili Glavaša, pritvarali Sačića, obezglavili Hrvatsku vojsku sramotnim umirovljenjem generala „pučista“, pomagali suradnicima zmije del Ponte privodeći na informativne razgovore poznate i javnosti manje poznate hrvatske časnike, zlostavljali članove njihovih obitelji i djeci u školama podmetali udžbenike iz kojih su mališani spoznavali da su im roditelji, hrvatski branitelji, bili uglavnom kriminalci. A kada su odvjetnici uhićenih tražili dokumente koji bi dokazali istinu, hrvatska državna vlast je lagala da ih nema, premda su već bili posijani po svijetu i Haagu na nezakonit, kriminalan način, a nitko do sada za to nije odgovarao.

Pupovac

Ta rečenica „nitko do sada nije odgovarao“ čula se proteklih tjedana i mjeseci od Podunavlja do Dalmacije na desetcima i desetcima komomoracija ubijenim Hrvatima, ta je činjenica strašna i neoprostiva. Upravo nekako oko dana proslave nenatkriljivoga vojnog uspjeha, Oluje, javnosti je priopćeno da je DORH pokrenuo istragu oko srpskih zločina na Ovčari! Godine 2017., u ljetnim vrelinama. (Usput: DORH je munjevito reagirao na prijavu SNV i Milorada Pupovca protiv Božidara Alića odnosno njegova šestogodišnjeg sina, podnesenu sa ciljem – kako piše glumac u pismu predsjednici – da otmu dijete i predaju ga skrbniku.

DORH se ozbiljno bacio na posao, pa i socijalna služba i pravobraniteljica za djecu, maleni je dječak ispitivan u socijalnoj službi , takoreći vođen na obavijesni razgovor, no zaključak je na sreću bio da je dijete sjajno, toplo i pametno. Prijava je na kraju odbačena, ali ostaje poučak: država je namjeravala baviti se „pravilnim“ odgojem djece, što je bio i cilj Jovanovićeva mimohoda kroz hrvatsko školstvo, da podsjetim. A Pupovac je verziran u pitanju djece, od doba kada je bezočno lagao o prekrštavanju 11.000 srpske djece devedesetih, pa bi se sada valjda htio otkupiti „krštenjem“ barem jednoga hrvatskog djeteta.)

Gdje sam ono stao? Na Oluji. Znači, i u doba svih opisanih progona ljudi zaslužnih za Oluju i pobjedu u Domovinskom ratu, taj se pothvat slavio u Kninu bez njih ili s njima. Paradoksalno svakako, kao da se Oluja sručila s Dinare izazvana prirodnom katastrofom. Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti – a koju su zahvalnost doživjeli Gotovina i Markač? I danas hrvatska država zahvaljuje financiranjem Documente i Novosti, te drugih izravno i otvoreno prouhrvatskih neprijateljskih udruga, dopušta pupovečka divljanja po Hrvatskoj i organiziranje „protuproslava“ gdje se govori u istom tonu kao na mitingu u Novom Sadu koji je priredio Vučić uz pratnju Irineja, kao srbijansku protuproslavu čiji je Pupovac tek malena „hrvatska“ filijala.

Srbija se ne prestaje praviti blesavom: i nadalje ne priznaje da je bilo gdje bila agresor, da je bilo gdje počinila genocid i masove zločine, da je uz pratnju parasrpskih odreda i tzv. JNA razarala stare hrvatske gradove na jadranskoj obali i stare i novije na sjeveru i ličkoj spojnici, da su rečene zajedničke snage ubile petnaest tisuća Hrvata. I nadalje se servira krivotvorina – a ta se uz datum Oluje i nadalje podmuklo provlači – da je Hrvatska prognala 200.000 Srba, premda je dokazano da su ih prognali vlastiti vođe, to jest natjerali u stampedo.

Povijesni falsifikat pokušavalo se podvaliti i u hrvatskim medijima, pa se sjećam da sam na (sada već zaboravljene) Butkovićeve ujdurme morao pisati „pismo čitatelja“, na moje iznenađenje objavljenog, citirajući časnoga Adalberta Rebića koji je kao Vladin dužnosnik zadužen za izbjeglice bio na licu mjesta, štono riječ, i prisnažio da se bjegunce nikako nije moglo vratiti osim silom, a što bi to uzrokovalo, teško je i zamisliti. Mediji ovih današnjih dana nešto su oprezniji.

Oluja9

Ne mogu ne reći da su osim hrvatskih ratnika u svim tim vremenima, pa i danas, slične sudbine doživljavali hrvatski intelektualci, hrvatski umjetnici, koji su disali istim plućima kao hrvatski vojnik: isprva puzeći a zatim trčeći, hrvatsku je kulturu dograbio kunktatorski pa i neprijateljski kadar koji je uglavnom nastojao i uspio zatajiti knjige previše hrvatske i ugušiti nefinanciranjem (državim novcem) autore, a u medije ubačeni prvokatori ubili su svaku nacionalnu žicu, prokazujući i živuće klasike kao maloumne gadove.

Vraćam se Oluji. Da ne ponavljam fraze, citirat ću davne Đodanove riječi, to jest da ne će biti mira Božjega dok hrvatska vojska ne pobijedi srpsku vojsku. To se dogodilo u kolovozu 1995. I to je sve. Zato proslava Oluje treba biti velika narodna svečanost, što ujedno znači da narod treba i želi sudjelovati u njoj da bi se opet osjetio živim.

Proslava ne može biti komorna svečanost. Sva je sreća da na datum pada i Dan hrvatskih branitelja, pa su se oni ali i vrlo, vrlo velik broj mladih ljudi, okupili u Slunju ne samo zbog Thompsona nego i da budu slobodni bez protokola slaviti i pjevati što žele. U medijima (pa i na HTV-u u podnevnom nedjeljnom Dnevniku) moglo se od cijele fešte doznati samo da je bilo nekih „neprimjerenih“ pojava. U večernjem Dnevniku pojava nije bilo, a ministar je prisnažio da je sve prošlo u najboljem redu. Ali Pavlovljev refleks radi. Medijski vrebači trenirani su u jugoslavenskim maglama, a doušnici medija borave na stadionima, na koncertima i, naravno, na Bleiburgu.

Najzadovoljniji može biti sjajni ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved kojemu je na sjednici Vlade u Kninu prošao prijedlog novoga Zakona o braniteljima, pa kada se taj tekst usporedi s onim starim i (posebno) praksom u međuvremenu, postaje i bedacima jasnije zašto je postojao šator u Savskoj.

Bonaventura Duda

Spomenuo sam Adalberta Rebića. Bijaše još relativno mlad kada ga je Bonaventura Duda 1967. pozvao u ekipu koja će za samo godinu dana iznjedriti hrvatski prijevod Biblije, nazvane Zagrebačkom Biblijom. Bilo je to godinu dana nakon pada Rankovića, u doba prvoga nešto slobodnijeg disanja za vrijeme opakog komunizma, a uz mlađeg Rebića Duda je zvao i stare majstore poput Tabaka, bibličare poput Fućaka, stamenog mladog Marka Grčića, Tomislava Ladana, Ivana Goluba, ali i Nikolu Šopa, te još poneke.

Ekipa iz snova, crkveno-državna takoreći, usred komunističke diktature stvara hrvatsku Bibliju pod patronatom Jure Kaštelana koji je stavio glavu na panj i uspio uvjeriti drugove da se ne će ništa dramatično dogoditi glede njihovih stražnjica. Kako je Bonaventuri i suradnicima uspjelo tako brzo obaviti posao? Pa, imali su predložak Sovićev i Rupčićev, imali su vrsno prevedenu Pjesmu nad pjesmama iz pera Nikole Milićevića, imali su Dudinu Harmoniju četiriju evanđelja. Pa i Petra Katančića i Šuleka. I Stadlera. Ma dosta je toga bilo, ali i mnogočega nedostajalo.

Biblija

Koliko su se i jesu li se služili Bartolom ili Bartulom Kašićem, ne znam, ali se taj slavni prijevod iz rukopisa prometnuo u tiskanu knjigu (i Knjigu) tek trideset i dvije godine poslije Dudine – nakon što je čekao tristo sedamdeset godina, a i tada nije objavljen u Hrvatskoj nego u Njemačkoj.

Postoji i nepouzdan podatak da je Bernardin Frankopan dao prevesti Bibliju na hrvatski, no ako i jest, vjerojatno nije bila cjelovita – da je bila i da je sačuvana, možda bi i povijest hrvatskoga jezika bila drukčija. A pothvat Bonaventure Dude bez ikakve je sumnje dragocjen za hrvatski jezik: u zagrebačku je Bibliju ugrađena sva njegova veličanstvenost i putem stotina tisuća primjeraka učvrstila noge hrvatskoj jezičnoj tradiciji, napadanoj i razaranoj. Nije naodmet podsjetiti na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga jezika koja se pojavila iste godine kada je Dudina momčad započela rad na Bibliji.

Pa da i nije bio mozak toga nevjerojatnog pothvata, Bonaventura Duda bio bi zlatnim slovima upisan u knjigu hrvatske kulture poradi mnogih djela, i u knjigu hrvatske, katoličke vjere kojoj je pridonio riječju i djelom, franjevački propovjednik iznimnoga dara, godinama na istom mjestu gdje je, kažu, u Zagrebu boravio sv. Franjo.

Kolik je bio autoritet Bonaventure Dude, uvjerio sam se na sada već davnoj skromnoj proslavi tisućitoga rada Stjepana Babića, u staroj kući na Kupi, gdje se našlo društvo prvorazrednih intelektualaca (osim mene koji sam osoba s intelektualnim teškoćama) , bilo je veselo i držale se zdravice, žamor i zveket tanjura – no kada bi progovorio Bonaventura, sve se utišalo i njegova se riječ slušala doista, što kaže narod, kao Sveto pismo.

U izvješćima o smrti velikoga čovjeka, zapeo mi je za oko podatak da je Duda bio dopisni član Akademije. Zašto dopisni? Zato što je znao pisati? Tko je to zaslužio biti redovnim članom HAZU ako ne Duda? Silobrčić? Koji skupa sa Đikićem ne može priznati da sada već bivši ministar Barišić nije učinio ništa protupropisno. Njihova uzrujana, politički potkožena galama ide na živce, blago rečeno. A kamo ide školstvo i znanost, što se mijenja zamjenom ministra ministricom, još nisam uspio razumjeti. Doduše, od mene kao osobe s intelektualnim teškoćama, to se i ne može očekivati.

Diplomacija

Napokon su, vidim, neoveleposlanički kadrovi zamijenjeni novijima. Dugo se čekalo, pa i kada su neki od njih otvoreno ignorirali ne samo predsjednicu nego i državnu vlast uopće. Washington, London, Rim… ali gdje je Pariz? Glupo pitanje, pa u Francuskoj… Ili sam nešto preskočio?

Sinjska Alka

Uvijek je predivno vidjeti viteške jahače i plemenite konje, premda je ove godine toplinski udar često skretao koplje gdje nije trebalo. Zapamtio sam rečenicu reporterke RTL-a: „U Sinju se okupilo puno ljudi, ali i puno političara.“Ha.

Ceste

Hrvatske su autoceste značile golem dobitak za Hrvatsku, čast svima koju su ih gradili bez obzira na dugove. No sada bi trebale još dvije prometne Oluje, željeznička i cestovna. U Imotskom se na proslavi govorilo o brzoj cesti koja bi taj grad spojila s autocestom, ali moderna, široka i više-manje ravna cesta trebala bi od autoceste voditi i prema Kninu (i Drnišu), prema Slunju. Ovako ostaju na stanovit način prometna slijepa crijeva, što je za Knin i njegovu budućnost posebno opasno.

Hrvoje Hitrec / HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari