Connect with us

Kolumne

H. Hitrec: Hrvatska izložena trostrukoj agresiji, odnosno četverostrukoj

Published

on

Rujan obećava da će biti rujnoga vina – vinogradari su zadovoljni klimatskim promjenama koje su im donijele berbu dvadesetak dana prije no što je nekad bilo, bralo se po lijepom i toplom ljetnom vremenu. Okolne države pobrale su Hrvatsku – Slovenija, Mađarska i nefunkcionalna BiH koja u zadnje vrijeme funkcionira samo kada treba napakostiti Hrvatskoj.

U berbi grožđa iduće će godine u Hrvatskoj možda sudjelovati i mudžahedini, spretni s noževima i sabljama, a ako nekomu od hrvatskih berača usput odrube glavu, bit će to samo nehajna nespretnost za koju će ih hrvatsko sudstvo poslati da rade za opće dobro – recimo, da beru grožđe.

Javna je tajna da u BiH ima deset tisuća ekstremnih islamista koji su za kalifat spremni, valjda s kalifom Bakirom na vlasti i genjcima oko njega, koji ratna zvjerstva mudžahedina svode na „individualne“ zločine, dočim je Hrvatska po njima izvršila masovnu agresiju na BiH zajedničkim zločinačkim pothvatom. Bakir čeka presudu Žalbenoga vijeća u Haagu kao ozebao sunce, da njegovo „pravosuđe“ može pohapsiti sve poznate i nepoznate Hrvate iz bivše i buduće republike Herceg-Bosne, a dok čeka on i zvizdići zvižde oko Pelješkoga mosta za koji Hrvatskoj nisu dali suglasnost, kažu, premda jesu, ali hajdmo malo i tu nervirati Hrvate na koje su navalili sa svih strana, pa što ne bi malo i s muslimanske. Nastavak je to stare taktike pokojnog Alije, taktike koju je sjajno opisao Miroslav Tuđman u knjizi „Druga strana Rubikona“, predstavljenoj prošloga tjedna uz asistenciju Aralice, Rudolfa i Nazora: potpiši, pa iste večeri povuci potpis, ili: potpiši ali već znaš da potpisano ne ćeš priznati ni da te kolju.

Sada više ne govore samo o navodno neriješenim graničnim pitanjima blizu Neuma, nego i o tome da nisu dogovoreni gabariti, kao što jesu. Što se promijenilo? Izvori kažu da je ionako snažna i visoka bosanskohercegovačka(čitaj: muslimanska) mornarica u međuvremenu sagradila brod visok 150 metara, a umjesto jarbola minaret, pa taj ne može proći ispod Pelješkoga ni na koji način, jer je njegov dogovoreni „gabarit“ pedeset metara ili nešto više. Da ne bilo samo s druge strane, u priču se umiješao (na HTV-u emitirani) bivši (?) autonomaš i sadanji europejac Ivan Jakovčić koji muti vodu s hrvatske (?) strane i nalazi hrvatske grijehe, kao što dvolično i nejasno govori o hrvatsko-slovenskom sporu oko Savudrijske vale koju naziva Piranskim zaljevom. U kojemu i dalje po starom love hrvatski odnosno istarski ribari (kako suptilno čini razliku reporterka HTV-a). Ta Jakovčićeva mutež nije bezopasna, ipak je on briselac, a ne više običan autonomaš. Otvoreno se glede Pelješkog mutikašama pridružuje prononsirana klatež. Tako čuveni Puhovski “ne razumije zašto Hrvatskoj treba Pelješki most“. Taj lik razumije samo ono što šteti Hrvatskoj. Zaključno: mnogima je zabavno što je Hrvatska rascijepljena kod Neuma, odnosno podijeljena. Na toj podjeli sada inzistira i službena bošnjačka politika. Znači, na podjeli Hrvatske. Isti oni iz čijega je izvora svojedobno potekla laž da Hrvatska (Tuđman) hoće podijeliti BiH.

JakovčićU vrijeme dok su genjci smišljali kako napakostiti Hrvatskoj, po Bosni i Hercegovini je putovao premijer Plenković i posjetio sve hrvatsko što se dalo, to jest na stanovit način premjestio Vladinu rezidenciju u BiH, kao što je predsjednica države na nekoliko dana izmjestila Pantovčak u Liku, pa uz Udbinu (Crkva hrvatskih mučenika) i Široku Kulu (gdje su srpski četnici uz ostale Hrvate ubili i 13-godišnju Vericu), obišla Starčevića i Teslu. Pišem „obišla“ jer sam tako vidio u medijima, a ta mi riječ oduvijek ide na živce: ako tko nešto obiđe, znači da ondje nije bio, ako se vozite zagrebačkom obilaznicom a ne uđete u Zagreb itd..znate što hoću reći. Mi, znači, posjećujemo, a ne obilazimo.

Vraćam se teranu: Slovencima je Jakovčićevo petljanje melodija za uši, ta oni i računaju s „različitim mišljenjima“ u Hrvatskoj, uvijek se netko nađe. Naši prijatelji Kranjci i u ovom vremenu pronalaze načine da Hrvatsku malim nožićem bockaju u leđa, kao što je njihova politika uvijek činila. Da ne odem predaleko u povijest, recimo do popa Korošeca, navest ću jedan podatak na koji sam i ja zaboravio, ali me je podsjetila sjajna knjiga Vladimira Šeksa „Državni udar, 1. dio“: naime, 1993. u jeku rata (koji je Slovenija elegantno izbjegla u dogovoru s Beogradom), u vrijeme kada se Hrvatskoj prijetilo sankcijama zbog navodne umiješanosti u BiH-ratove, tadanji slovenski predsjednik K. javno se založio da Hrvatska bude izbačena iz Ujedinjenih nacija. Istoga toga predsjednika K. u vrijeme kada se uplašio da ne će sve ostati na opereti, našao sam u noći 1991. kako spava u zatamnjenom predvorju Tuđmanova ureda, kamo je bio dotrčao u panici. Pitam kakvo to dijete tamo spava, vele mi da nije dijete nego K. No, poslije se, kako je rečeno, dobro oporavio. Na istom su tragu sve žice postavljene i na neupitno hrvatskom teritoriju (lijeva obala Mure, recimo, Sveta Gera odnosno sv. Ilija i tako dalje.)

Ja postavljam kao ključno pitanje Mokrica, koje su izvan svake sumnje pripadale području Zagrebačke nadbiskupije, a u sedamnaestom su stoljeću Mokricama vladali Frankopani – tu je mladi Fran Krsto Frankopan sa svojom mlađahnom talijanskom ženom provodio puno vremena. Inače, slovenski narod kao da ne haje za protimbe, na sajmu u Samoboru ima više kupaca Kranjaca nego Hrvata, a je li im ovdje jeftinije, ne znam – u svakom slučaju našli su dimnjak usprkos potomku konja s hvataljkama, oprostite, jahaču na konju, kao i usuprot diplomatski vrlo odgojenom Karlu Erjavcu za kojega je naša ministrica vanjskih poslova izjavila da je bezobrazan, premda imamo finiju hrvatsku riječ koja glasi – drzak. Erjavec se ponaša kao ratni konj bez hvataljka, drži se odluke komparbitražnoga suda, koji je nastavio raditi bez hrvatskoga predstavnika i povrijedio međunarodno pravo, a sada za tu odluku navija i Europska unija (ne cijela), što je sramotno, usporedivo s tužiteljstvom haaškoga Suda koje odavno radi mimo svih uzanca međunarodnoga kaznenog prava a isto tako ga podržava i Unija. U lijepo smo društvo upali. Čak i Mađarska, inače svjesna u kakvo je društvo upala, blokira ulazak Hrvatske u OECD zbog sitne molovske pakosti, a hoće li odustati ili trgovati, ne znam dok ovo pišem.

Nije najljepša nego samo Lijepa naša

Dok je tako, znači, Hrvatska izložena trostrukoj agresiji, odnosno četverostrukoj jer i dalje, kao uvijek, tinja ona unutarnja s Pupovcem koji skida ploče hrvatskim braniteljima, Lijepa naša je na natječaju lijepih zemalja ovoga svijeta izbila među prvih dvadeset, to jest našla se naša na devetnaestom mjestu – vrlo dobro, no ne znam kako se inače ne baš nelijepa Slovenija plasirala bolje od Hrvatske, na jedanaesto mjesto. Glede uspjeha gospodarskih i inih, Hrvatska se i dalje nalazi na začelju i nije poznato jesu li ju Bugarska i Rumunjska prestigle ili će uskoro. Hrvatska tako ostaje zemlja nevjerojatnih mogućnosti i stalnih nemogućnosti da iskoristi nevjerojatne mogućnosti. Dakle, sarkastično rečeno: Bog je imao nevjerojatno nadahnuće kada je stvarao ovaj dio Zemlje na kojemu živimo, ali je bio malo rastresen kada ju je dao Hrvatima koji ne znaju ni što bi sa sobom, a kamoli s njom.

PupovacNo dobro, turizam nam ide. Ide turizam ,zahvaljujući i terorizmu kojega u Hrvatskoj nema (kucnimo o drvo) osim u požarnom smislu, nema ni uragana, čak nema ni kiše (ljeti). Turisti su sigurniji nego o Londonu, Parizu i Bruxellesu, u zadnje vrijeme strahuje i Prag (Zeman), ali da se gosti slučajno ne opuste brinu se zastrašujući zvučnici koje je sada jeftinije kupiti nego nekada, pa se turisti trude naspavati danju na plaži jer noću ne mogu oka sklopiti – to jest danju ih i na plažama (ne svim) teroriziraju bukom iz lokala. U dalmatinskim ljekarnama povećana je prodaja čepića za uši. Sezona je na izmaku, turistička i požarna, a oproštajni je požar potpalio neki čovjek u Krilima Jesenica – uhićen je, ali mu nismo saznali ime i prezime, kao ni tridesetorici pronađenih terorista, da nedajbože ne budemo politički nekorektni. Tako ohrabrujemo terorizam, ne samo požarni. Pa i nakon oproštajnog izbio je još jedan na ulazu u parku Krke.

Micanjem ploča hrvatskim braniteljima ohrabrujemo popovečki terorizam, kamufliran u rat protiv navodnih ustaša „na cijelom području Hrvatske“. Osnažen jasenovačkim uspjehom, Pupovac (gdje je dr. Šreter?) pokušava potaknuti novi val detuđmanizacije, demonizirajući Tuđmanove znamenite riječi da NDH nije bila samo zločin, nego i težnja Hrvata za samostalnom državom. Kako god bilo, Pupovac, kojega ne trpi ni jedna srpska stranka osim SDSS-a, a i to je upitno), neupitni je pobjednik u aferi ploče s imenima ubijenih Hrvata (ubijenih od Srba), pripadnika HOS-a koji su se odvažno borili za modernu, demokratsku Hrvatsku a protiv fašističke srpske i srbijanske agresije. Je li odvijač iliti šrafnciger kojim je odvijena ploča, isti onaj kojemu su srpski teroristi iskopali oči hrvatskom branitelju, inače po narodnosti Slovencu? No, i druge srpske stranke već mute vodu, osjećajući da će doći na red i ploče koje nazivaju krajinskim a ne četničkim, to jest fašističkim iz vremena devedesetih.

Pupovečki i komunistički mutavci zakinuti su na drugoj strani micanjem ploče s imenom maršala koji je na marš smrti poslao stotine tisuća Hrvata i slavio smrt pozdravom koji započinje smrću. U strahu od promjena i drugih ako ne trgova a ono ulica u Zagrebu, jutarnje novine su se potrudile prevenirati, pa čitateljima otkriti tko bi sve, navodno, trebao bili odpločan. Tako su našli i Petra Preradovića, koji bi trebao nadrljati jer je bio Srbin, kažu vurušići ili slični, a ne će ga spasiti ni što je prešao na katoličku vjeru, insinuiraju. Eto kako nesretna ljevica (koja iz ne samo tiražnih razloga na tri stranice donosi Bujančev pir) pokušava na sitno provocirati. Preradović, rođen u Grabrovnici u graničarskoj vlaškoj obitelji, pobočnik bana Jelačića, general, najveći je lirik hrvatskoga romantizma, i ne samo da je politički Hrvat nego i Hrvat po svemu od glave do pete, hrvatski piesnik – kako i dalje „korijenski „ piše na njegovu spomenuku na Preradovićevu, odnosno Cvjetnom trgu. Ah, da su barem svi Hrvati bili Hrvati koliko i on, bilo bi nam bolje i drukčije. Na hrvatskom je jeziku propjevao nakon njemačke faze, ali kad je propjevao, bilo je to veličanstveno… No, jutarnji pregled imena koja bi navodno trebalo maknuti, ima doista i neka koja treba maknuti, ali o tom – potom. Neka će doći i pod udar Kusićeva Vijeća za HOSsuočavanje s prošlošću iliti (prvi put sam čuo) Vijeća za nedemokratske režime. Ako je potonji naziv točan, onda sam protiv, jer se tako totalitarni režimi prikrivaju eufemizmom (nedemokratski režim može biti i onaj koji ne ubija ljude), a ono „za“ nedemokratske režime je dvosmisleno. Nisam ni za onaj sklop „ totalitarni i autoritarni režimi“, budući da će komunisti sigurno pokušati Titov zločinački režim progurati pod „autoritarni“.

Glede pozdrava Za dom spremni, potrebna je lingvistička analiza, to jest razdjelba na riječi. Je li riječ „za“ sporna? Nije. Je li sporna riječ „dom“ ? Nije. Je li sporna riječ „spremni“ ? Nije. Je li sporno da su HOS-ovi dečki umrli za domovinu? Nije. Onda čemu sav taj cirkus? Radi stabilnosti Vlade. Sljedeću rečenicu sam napisao pa izbrisao, budući da sam dobro odgojen. Unutar nje ima i pristojan dio koji pita je li važnija stablinost hrvatskoga naroda kojemu je puna kapa zabrana i nove uspostave verbalnog delikta. Pozdrav ZDS treba deustašizirati, to jest podignuti prst samo ako je izvan svake sumnje utvrđeno da njime netko slavi totalitarni ustaški režim. U ostalim slučajevima, a HOS-ova ploča je jedan od takvih, pozdrav treba tolerirati, jer će se inače probuditi, i već jest, masovni narodni inat. A kad se Hrvati zainate, znate kako je to.

Hrvatske traume i tanane posebnosti treba razjasniti i novom američkom veleposlaniku Robertu Kohortu, koji valjda za savjetnike ne će uzeti protuhrvatske kohorte pri pisanju podloge za izvješća State Departmenta. Nadajmo se.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Advertisement
Comments

Kolumne

Marko Ljubić: Treća smrtonosna zabluda – politička legalizacija Erdutskog sporazuma kao temelja srpskih manjinskih prava

Published

on

By

Planovi federalizacije Republike Hrvatske

Ponajopasnija zabluda ili slabost hrvatske državne politike prema političkom srpstvu u Hrvatskoj, a na taj način izravno i u odnosima s Republikom Srbijom, jest pristajanje i legaliziranje srbijanske, srpske i Pupovčeve interpretacije prava srpske manjine u Hrvatskoj na temelju, kako Pupovac tvrdi i inzistira – međunarodnih sporazuma, počevši od Erdutskog sporazuma preko Tuđmanovog Pisma namjere Vijeću sigurnosti UN-a, do kasnijih zakonskih i ustavnih odredbi.

Pozivajući se na Erdutski sporazum, čija je i prilikom potpisivanja „međunarodnost“ bila isključivo sporedna i u mjeri svjedočenja aktu predstavnika međunarodne zajednice, ali su akt potpisivali Republika Hrvatska i pobunjeni Srbi iz Podunavlja, Pupovac neizravno, a praktično pokazuje da ne prihvaća manjinski status hrvatskih Srba. Srbi u tom sporazumu nisu imali status međunarodnoga pravnoga subjekta, niti je Podunavlje imalo izvorišnu međunarodnu subjektivnost, nego isključivo značaj uvažavanja zatečene tadašnje činjenice okupacije dijela međunarodno priznatoga teritorija Republike Hrvatske.

Erdutski sporazum bio je instrument, s jedne strane mirnoga, ali zbog hrvatske političke odlučnosti i vojne spremnosti prisiljenoga srpskog odustajanja od okupacije i imperijalnih namjera, a s druge strane, hrvatskog odustajanja u tom slučaju, od – vojnoga oslobođenja svojih okupiranih teritorija. Ništa drugo.

Zato Erdutski sporazum nikako nije mogao biti temelj srpskih političkih prava u Hrvatskoj.

Taj sporazum ih je umjesto tenkova, trebao dovesti u mogućnost uživanja stečevina hrvatskoga državnoga poretka, a ne stečevina okupacije i nasilja u kojoj i u čemu su do tada živjeli.

Pupovac ne govori o međunarodnom sporazumu zbog svjedoka koji su ga potvrdili, jer su sve institucije koje su ti svjedoci predstavljali priznavali teritorijalnu cjelovitost i državni subjektivitet Republike Hrvatske, ničim nisu priznavali bilo kakav međunarodni subjektivitet pobunjenim Srbima ili paradržavi na okupiranom teritoriju, pa je priča o međunarodnom sporazumu samo zapravo maska za trajnu – internacionalizaciju političkoga srpstva u današnjoj Hrvatskoj, koja je Srbiji i Pupovcu potrebna radi ostvarivanja srpskih političkih, a sve redom neprijateljskih ciljeva.

I to u okviru državnoga poretka današnje Hrvatske.

Zašto Pupovac i sve manjinske srpske institucije u Hrvatskoj inzistiraju toliko na Erdutskom sporazumu?

Vrlo jednostavno.

Zato što je sporazum dokument koji su u jednome specifičnom povjesnom kontekstu potpisale – dvije suprotstavljene strane. Naglašavam ovo dvije strane.

Republika Hrvatska i pobunjeni Srbi.

U današnjim Pupovčevim institucijama nema ni jednoga Srbina koji je bio lojalan Republici Hrvatskoj

Na taj način se postiže trajna legalizacija prava na suprotstavljenost i na status dviju strana u okvru jedne forme, ali ne i političke sadržine. Tako se pristaje na egzistenciju u Republici Hrvatskoj i njenome državnome poretku bez stvarnoga priznanja samoga sadržaja hrvatske državnosti.

Zato je posve logično da kontinuitet „srpske strane“ iz toga sporazuma danas u svim institucijama koje personificira Pupovac kadrovski čine Srbi pripadnici javnih, vojnih, političkih, policijskih i svih drugih parainstitucija ondašnje RSK, te njihovi skriveni, a danas otvoreni sponzori i pomagači s prostora pod tadašnjom hrvatskom državnom kontrolom.

Zato u današnjim Pupovčevim institucijama nema ni jednoga Srbina koji je bio lojalan Republici Hrvatskoj. Jer oni nisu – „druga strana“.

Ako taj termin „dvije strane“ stavimo u kontekst najnovije izjave SNV i ZVO s, kako oni to nazivaju, Velike skupštine Srpskog narodnog vijeća, u kontekst preambule te izjave, gdje Pupovac i njegovi „suborci“, kako ih je noseći „mirotvornu“ i „dobrosusjedsku“ grančicu nazvao srbijanski predsjednik Vučić nazad nekoliko dana shvaćajući njihovo djelovanje u Hrvatskoj očito kao nekakvu trajnu bitku, zahvaćaju duboko u povijest hrvatsko-srpskih odnosa u uvjetima potrage hrvatske nacionalne slobode, stvari postaju puno jasnije.

U izjavi SNV-a i ZVO se polazi s temeljnim preduvjetom suvremenih srpskih zahtjeva u Hrvatskoj „od crkveno-narodnih sabora iz 1706. godine, preko priznavanja ravnopravnosti srpskog naroda s hrvatskim 1867., priznavanja crkveno-narodne autonomije od strane Hrvatskog sabora 1887., do odluka ZAVNOH-a iz 1943. kojima se iznova potvrđuje ravnopravnost i formira Klub srpskih vijećnika“, da bismo došli do Erdutskog sporazuma kao izvorišta suvremenoga srpskoga političkog statusa u Hrvatskoj.

Kriminalizacija samih temelja suvremene hrvatske državnosti

S obzirom da tema ove analize nije analiza konteksta i značenja povijesnih činjenica na koje se Pupovac i njegovi „suborci“ pozivaju danas definirajući svoje zahtjeve, što ćemo ostaviti za neku drugu prigodu i prije svega predstaviti kroz prizmu epohalnoga povijesno-sociološkoga istraživanja Ive Pilara u njegovome djelu „Južnoslavensko pitanje“, s naglaskom na povijesno izvorište srpske imperijalne mitomanije u pravoslavlju SPC-a, samo ću naglasiti da i u ovome kontekstu Pupovac i SNV polaze od – povijesne neutemeljnosti suvremene hrvatske države.

Južnoslavensko pitanje

To je posve na crti osporavanja i žestokih pokušaja kriminalizacije samih temelja suvremene hrvatske državnosti krivotvorinama iz i oko oslobodilačkoga Domovinskog rata, ataku na Hrvatsku „ustašizacijom“ i „fašizacijom“ putem kriminalizacije pozdrava ZDS, preko poistovjećivanja suvremene hrvatske države s krivotvorinama o hrvatskom genocidu tijekom Drugog svjetskog rata.

To je sve dukobo povezano i čini idejni, programski i politički pravac djelovanja današnjih srpskih institucija u Hrvatskoj i njihovih zagovornika na izdajničkom ili anacionalnom spektru hrvatskih politika.

Zbog toga se Pupovac i njegovi Srbi, zatim njihovi agenti u Hrvatskoj tako grčevito drže – antifašizma, jer ne mogu naći idealniju platformu za stalne nasrtaje na nacionalni hrvatski identitet, ali i kao formulu osporavanja temeljnih nacionalnih državnih odluka na referendumu i u Saboru Republike Hrvatske o samostalnosti Hrvatske, iz čega zajednički proizlazi „reintegracija“ Hrvatske u „region“. Tako zapravo famozna „reintegracija“ na temelju Erdutskog sporazuma u biti nije integracija srpske manjine u Hrvatsku, nego instrument reintegracije Hrvatske u – zajedničku političku integraciju sa Srbijom.

Ponajbolje to pokazuju riječi Pupovčevog suradnika Dejana Mihajlovića tijekom posjeta Vučića Hrvatskoj, koji u kamere i mikrofone HTV-a govori da ne razumije zbog čega se toliko inzistira na međusobnim prijeporima Hrvata i Srba i lošim iskustvima iz neposredne prošlosti, kad imamo toliko zajedničkih „dobrih“ iskustava. Pa u dobra iskustva bez da trepne ubraja zajedničku borbu u Drugom svjetskom ratu, stečevine takvoga antifašizma i tadašnju borbu za – zajedničku državu.

Cilj je da Srbi postanu politički narod u Hrvatskoj

Pupovac Stanimirović

U tom kontekstu valja gledati i programski proglas Milorada Pupovca i Vojislava Stanimirovića s početka predizborne kampanje SDSS-a u Zagrebu, na jesen 2015. godine, kada su otvoreno nagovjestili „historijsku mogućnost“ostvarivanja statusa Srba u Hrvatskoj kao „političkog naroda“, a svemu tome je nužno radi ispravnoga razumjevanja ukupnih srpskih političkih težnji i postupaka u suvremenoj Hrvatskoj dodati poslanice patrijarha SPC-a Irineja, koje nikada, ali baš nikada nisu u obraćanju „pravoslavcima“ na području Republike Hrvatske izustile riječ Republika Hrvatska, a jesu locirale svoju „subraću“ na područjima Like, Banije, Korduna, Dalmacije i Slavonije te – Hrvatske.

Zato Vučić i svi srbijanski dužnosnici, te Milorad Pupovac, pravoslavni svećenici u Hrvatskoj i praktično svi Srbi danas koji imaju javni prostor u hrvatskom medijskom i političkom diskursu govore o – srpskoj zajednici u Hrvatskoj.

Ne manjini, nego zajednici.

Jer zajednica otvara mogućnost ustavne preformulacije manjine u – narod.

I, to je cilj.

A izvorište danas, uz sve navedeno iz povijesti, je – krivotvorenje značaja i uloge Erdutskog sporazuma.

Pitamo se u tom sveopćem kontekstu – zašto Srbi u Hrvatskoj i Srbija danas ne priznaju srpsku agresiju na Hrvatsku, zašto država Srbija ne preuzme odgovornost za događaje s početka devedesetih godina, zašto ne daju podatke o poginulima, zašto država Srbija potražuje od Republike Hrvatske podatke o poginulima na hrvatskom državnom teritoriju i u navodnom „građanskom ratu“ na čemu inzistiraju oni i njihovi apologeti i agenti u Hrvatskoj.

Stvar je vrlo jednostavna.

Onoga trenutka kad bi hrvatski Srbi prihvatili definiciju srpske agresije na Hrvatsku, kad bi Republika Srbija i bilo koja srpska nacionalna institucija prihvatila odgovornost za nasrtaj na Republiku Hrvatsku – odrekli bi se imperijalne politike i mita o velikoj Srbiji. A tražeći podatke o nestalim Srbima u Hrvatskoj, ne priznaju posredno kako naivci u Hrvatskoj znaju reći – svoju agresiju, nego upravo suprotno, iskazuju da je i dalje hrvatski državni teritorij pod njihovom političkom nadležnošću.

Drugim riječima, i na taj način odbijaju priznati pravo na državnost hrvatskom narodu.

Posljedice povijesne srpske paradigme o srpskim prostorima do Jadrana do pod Zagrebom

Velika Srbija

Jer, oni ne smiju prihvatiti odgovornost za agresiju, niti misle da ju imaju, jer polaze od činjenice da su se Srbija i tadašnji Srbi borili za povijesne srpske nacionalne prostore i državne interese, pa se to tragom toga ne može ni nazivati agresija. Jer, je to za Srbe bio pokušaj oslobađanja svojih zemalja.

Agresija je stoga Oluja i Bljesak, te svaki pokušaj Republike Hrvatske da suvereno upravlja na svojim područjima u okviru međunarodnih granica Republike Hrvatske koje jednostavno, usprkos diplomatskim odnosima, usprkos realnom postojanju dviju država, srpska politika ne priznaje niti kani priznati.

Niti tu međunarodno-pravnu činjenicu priznaju hrvatski Srbi oko Pupovca.

Zato inzistira na Erdutskom sporazumu.

Dakle, priča o srpskoj agresiji, ponašanju Milorada Pupovca, SPC-a u Hrvatskoj i uopće, ponašanje srpskih institucija u Hrvatskoj danas, jednostavno su posljedice povijesne srpske paradigme o srpskim prostorima do Jadrana do pod Zagrebom.

Što uopće znači riječ – integracija?

Riječ integracija prema Klaiću znači spajanje nekih dijelova u cjelinu, povezivanje, ujedinjavanje. Ako pažljivo osmotrimo, vidjet ćemo da se u hrvatskom političkom i javnom diskursu udomaćila riječ, odnosno izraz – reintegracija.

Zašto?

Na izgled logično, jer hrvatski Srbi ili kako se nazivaju „pobunjeni Srbi“ i jesu bili sastavni dio hrvatskoga teritorija, pučanstva koje je živjelo na tom teritoriju, bili su sastavnica državnoga poretka uređenoga u ustavu i dokumentima ondašnje SR Hrvatske, ali i SFRJ koja je bila zapravo ključna definicijska odrednica svih političkih statusa na području te savezne države. Srbi su imali status naroda, a upravo zbog toga se Pupovac i poziva na povijesne činjenice koje pod različitim okolnostima Srbe drže svojevrsnim partnerom hrvatskim politikama.

Ne sastavnim djelom tih politika, nego – neovisnim partnerom.

Biti sastavni dio hrvatskih nacionalnih politika, značilo bi polaziti od – integracije.

Zato se koristi – reintergacija.

Vrlo je pogrješno i opasno govoriti o – reintegraciji.

Smrtonosno pismo za razvoj velikosrpskih ciljeva

Jer ona podrazumjeva zadržavanje dviju strana u novim uvjetima, polazi od činjenice da je nešto od prije bilo i ostalo posve isto danas, da vrijednosti koje Srbi u novome hrvatskom političkom kontekstu unose u Republiku Hrvatsku ostaju nepromijenjene, što polazi i od statusa političkog naroda u suvremenoj Hrvatskoj, ali i priznavanja svega što su imali kao druga strana s čega su pristupili sporazumu – pa i prava na vojnu pobunu protiv Hrvatske.

Priznajući pravo na takvu interpretaciju Erdutskoga sporazuma kao temelja današnjih srpskih prava u Hrvatskoj, Hrvatska praktično prihvaća i priznaje pravo Srba na vojnu pobunu iz tog razdoblja, ali i politički legalizira neku buduću pobunu i njene ciljeve.

Tuđman

S obzirom da su Erdutski sporazum potpisali Republika Hrvatska i neprijateljska strana, tada „pobunjeni Srbi“, Pupovcu je ultimativno nužno inzistirati na tome sporazumu. Iako se on i SNV tu i tamo, kao i u ovim zahtjevima usputno spomenu i Pisma namjere predsjednika Tuđmana, to pismo im je smrtonosno za velikosrpske ciljeve i političko srbovanje u današnjoj Hrvatskoj.

U tom pismu iz siječnja 1997. godine, na temelju kojega je i došlo od jednogodišnjega produženja mandata UNTAES-a na čelu s američkim umirovljenim generalom Jacques Paul Kleinom, ne postoje dvije strane, niti pobunjeni Srbi, nego jedino – srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj.

To je eksplicitan politički termin, koji je hrvatska država u tome pismu koristila, Vijeće Sigurnosti potvrdilo, to je temeljna kvalifikacija političkoga statusa srpske manjine u Hrvatskoj i to je istodobno – smrt velikosrpskome imperijalizmu.

Zato se ni Srbija ni Pupovac ne pozivaju na to pismo, jer označava kraj svih snova o nekim budućim ostvarenjima na hrvatskomživotnom i povijesnom, te državnom prostoru.

Erdutski sporazum je povijesna kategorija i ništa više. Redom su najugledniji stručnjaci teorije države, prava i ustavnoga prava u Hrvatskoj, naravno ne oni s antifa predznakom i kapitulantskim stavovima o hrvatskoj državnosti, jasno i egzaktno višestruko pokazali i dokazali da Erdutskog sporazuma kao žive i važeće pravne činjenice odavno – nema.

Uvod u razvoj srpskih zahtjeva za federalizacijom Hrvatske

Politička legalizacija izrazito opasne terminologije uvod je u razvoj srpskih zahtjeva za federalizacijom Hrvatske. Taj zahtjev se ponovo očituje i u tzv. izjavi Velikoga (zamislite samo službenog naziva udruge srpske manjine s takvim povjesnim biljegom u memoriji hrvatskoga naroda) vijeća, koja eksplicitno inzistira na teritorijalnome statusu srpskih institucija u Hrvatskoj, što je izravan akt nepriznavanja hrvatskoga ustavno-pravnoga poretka.

Autonomija je ovdje prijelazni eufemizam do države u državi s teritorijalnom dimenzijom, koju Pupovčevi Srbi i danas u svim ostalim segmentima ostvaruju na temelju pogubnoga Ustavnoga zakona. Tragikomično je bilo gledati izjavu predsjednice republike HINI koja je od nje tražila očitovanje o tim zahtjevima.

Predsjednica te zahtjeve drži izarazom demokratskih prava svakoga u Hrvatskoj, bez uviđanja izravnoga političkoga zahtjeva za federalizacijom Hrvatske, što je atak na ustavno-pravni poredak koga je predsjednica Republike prisegnula – štititi.

Zbog svega toga je posve sinkronizirano srpsko inzistiranje na tzv. antifašizmu u Hrvatskoj, zbog toga načelnik Krnjaka Mihajlović jauče za dobrim odnosima iz vremena kad su se „dva naroda borila za istu državu“ pri čemu taj srpski mladac u Hrvatskoj ne shvaća (ili shvaća a prkosi) da i na taj način izravno osporava ustavno-pravni poredak današnje Republike Hrvatske, jer je on utemljen na političkom i svakom drugom otklonu od „zajedničke države“, zbog toga toliko inzistiranje na mrtvom Erdutskom sporazumu, zbog toga Srbija i Srbi inzistiraju na „dvije istine“ o srpskoj agresiji na Hrvatsku, zbog toga imamo model ustavno-pravnoga ozakonjivanja političkog srpstva u Hrvatskoj, koji je nastao kao plod međunarodnih pritisaka ali i kao plod nevjerojatne neodgovornosti hrvatskih državnih politika, koje su ili zlonamjerno ili idiotski nasjele na – političku legalizaciju statusa političkog srpstva u tzv. modelu riješavanja statusa nacionalnih manjina između dviju država.

Zbog toga konačno Srbija tako teško pristaje i na takav reciprocitet, jer ne želi čak i u posve benignim okolnostima koje njoj izrazito odgovaraju priznati političko hrvatsvo kao kategoriju na svome državnom prostoru, jer, ne priznaje ga uopće kao političku činjenicu ni u Republici Hrvatskoj.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nema napretka bez oslobođanja od postojećega političkog ustrojstva i zloporabe moći

Published

on

By

Kako zaustaviti demografske gubitke?

Na izbornom saboru Istarskoga demokratskoga saveza (IDS) održanoga u subotu 17. veljače u Labinu delegati te hrvatske parlamentarne političke stranke mogli su birati samo jednoga jedinoga kandidata na četverogodišnji mandat na čelu te političke stranke.

Ta, čini se na prvi pogled, nevažna informacija ipak zaslužuje veću pozornost i temeljitiji osvrt ne samo zato što ta politička stranka pojam »demokracije« odnosno »demokratski« ima u samom svom imenu, nego puno više zato što takva praksa ima posljedice u političkom životu cjelokupnoga hrvatskoga društva.

IDS

Neosporno je pravo, u skladu s važećim hrvatskim zakonodavstvom, da ta parlamentarna politička stranka na takav način bira svoje vodstvo pa se ovim osvrtom nipošto ne želi ni na koji način ulaziti u unutarnje stranačke odnose ili u (ne)kompetentnost ili (ne)prikladnost osobe jedinoga kandidata. Ktomu, mediji su javili da je dan prije izborne skupštine postojao kandidat za protukandidata, no on nije dobio dovoljan broj glasova delegata pa je ostao samo jedan kandidat za najvišu stranačku poziciju, što bi značilo da sami delegati izbornoga sabora nisu željeli odnosno marili za demokratsku sliku svoje političke stranke.

Činjenica da neka parlamentarna politička stranka nakon tolikih godina procesa tranzicije i demokratizacije hrvatskoga društva nema potrebe voditi brigu o svojoj demokratskoj slici pred općom javnošću trebala bi pobuditi zabrinutost, ne samo članova takve političke stranke, nego i svih demokratski orijentiranih hrvatskih građana.

Važna je stranačka podobnost

Premda se na prvi pogled može činiti da je za hrvatsko društvo gotovo irelevantno što se događa u nekoj političkoj stranci kad se čelnik te stranke zapravo ne može birati, nego samo potvrđivati, u aktualnoj hrvatskoj stvarnosti to je znak za uzbunu, i to zbog više razloga.

Prvi je razlog što hrvatsko društvo još uvijek vrlo sporo izlazi iz komunističkoga totalitarnoga režima u kojem je sve konce javnoga, političkoga, kulturnoga i društvenoga života držala jedna jedina politička partija i što su vrlo brojni pripadnici te političke partije, te brojni sinovi i kćeri vodećih članova te partije, protagonisti u gotovo svim današnjim političkim strankama.

Već zbog te okolnosti sve bi političke stranke, ako stvarno žele biti demokratske i ako žele pridonositi izgradnji demokratskoga društva, morale svjesno učiniti odmak od bivše partije i njezinih oblika unutarstranačkih funkcioniranja, pa i »biranja« čelnih ljudi.

Drugi, ne manje važan, razlog za dizanje uzbune zbog demokratskoga deficita u samim relevantnim političkim strankama je u činjenici da relevantne političke stranke dijele kolač moći, vlasti na raznim razinama, ponašajući se vrlo često po modelu bivše jedine partije.

Premda je nespojivo sa stvarnim demokratskim poretkom i demokratskim ustrojem društva, u današnjem hrvatskom društvu za svakoga tko želi na ikoji način napredovati u strukturama vlasti, prema odgovornijim položajima u javnim tvrtkama ili na društvenoj ljestvici još je uvijek važnija stranačka pripadnost, javno simpatiziranje određene političke stranke negoli sposobnost, kompetentnost, radinost, poštenje…

Drugim riječima, premda to nitko ne želi otvoreno priznati ili tako nazivati, u današnjem hrvatskom društvu i dalje je najvažnija politička i ideološka podobnost. Dok je u komunističkom režimu postojala jasna podjela na »naše«, tj. partijske članove, simpatizere i podobnike i »ostale«, tj. građane drugoga reda, danas je ta podjela kompleksnija jer je na sceni više relevantnih političkih stranaka i svaka od njih još uvijek preferira za sva napredovanja svoje članove i simpatizere – dakle svoje podobnike, a to istodobno znači da drugi, svi oni izvan tih krugova, nemaju prave prilike ma koliko bili kompetentni, radini, pošteni.

Vladavina partitokracija

Takvo strukturiranje moći u suvremenom hrvatskom društvu zapravo je vladavina partitokracije, u kojoj stranačka politika, na svim razinama gdje god joj je to moguće, prožima cjelokupni društveni život i sudbinski utječe na život ljudi, na napredovanje u strukturama vlasti, u odgovornijim položajima u javnim tvrtkama ili na društvenoj ljestvici.

Budući da kolač moći i vlasti dijeli više relevantnih političkih stranka, nema više one klasične i jednoznačne podjele na »naše« i »ostale« na razini cjelokupnoga hrvatskoga društva. Ipak, taj model živi na svim razinama ovisno o tome koja politička stranka ili koalicija kontrolira koju razinu moći i vlasti.

U postojećoj partitokraciji, koja vođama političkih stranaka daje gotovo neograničenu vlast u stranci, korijen je političke i svake druge korupcije, nepotizma i onemogućavanja sposobnih, kompetentnih i poštenih.

Dok se god Hrvatska ne oslobodi toga društvenoga političkoga ustrojstva i zloporabe moći, ne će moći napredovati ni na kojem planu: ni u tranziciji, demokraciji, ni u gospodarstvu ni u kvaliteti života. Dok je god na djelu takva zloporaba političke moći i vlasti, mnogi sposobni, često s čitavim svojim obiteljima, morat će svoje mjesto i svoj kruh tražiti pod suncem tuđega neba.

Želi li mijenjati postojeće neprihvatljivo stanje, Hrvatska mora smoći snage te na nov način zakonski definirati i funkcioniranje političkih stranaka (možda ih čak natjerati zakonom da moraju imati unutarnje legalne frakcije), donijeti nova izborna pravila koja će omogućiti biračima birati određene osobe s imenom i prezimenom umjesto otuđenih i manipulativnih stranačkih lista, i točno propisati koje su funkcije političke, te se usklađuju s Izbornim rezultatima, a koje su funkcije stručne u koje se politika ne smije miješati. 0 tim zakonskim ustrojstvenim promjenama ovisi zaustavljanje i iseljavanja i demografskih gubitaka.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

facebook komentari

Continue Reading