Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Hrvatska izložena trostrukoj agresiji, odnosno četverostrukoj

Objavljeno

na

Rujan obećava da će biti rujnoga vina – vinogradari su zadovoljni klimatskim promjenama koje su im donijele berbu dvadesetak dana prije no što je nekad bilo, bralo se po lijepom i toplom ljetnom vremenu. Okolne države pobrale su Hrvatsku – Slovenija, Mađarska i nefunkcionalna BiH koja u zadnje vrijeme funkcionira samo kada treba napakostiti Hrvatskoj.

U berbi grožđa iduće će godine u Hrvatskoj možda sudjelovati i mudžahedini, spretni s noževima i sabljama, a ako nekomu od hrvatskih berača usput odrube glavu, bit će to samo nehajna nespretnost za koju će ih hrvatsko sudstvo poslati da rade za opće dobro – recimo, da beru grožđe.

Javna je tajna da u BiH ima deset tisuća ekstremnih islamista koji su za kalifat spremni, valjda s kalifom Bakirom na vlasti i genjcima oko njega, koji ratna zvjerstva mudžahedina svode na „individualne“ zločine, dočim je Hrvatska po njima izvršila masovnu agresiju na BiH zajedničkim zločinačkim pothvatom. Bakir čeka presudu Žalbenoga vijeća u Haagu kao ozebao sunce, da njegovo „pravosuđe“ može pohapsiti sve poznate i nepoznate Hrvate iz bivše i buduće republike Herceg-Bosne, a dok čeka on i zvizdići zvižde oko Pelješkoga mosta za koji Hrvatskoj nisu dali suglasnost, kažu, premda jesu, ali hajdmo malo i tu nervirati Hrvate na koje su navalili sa svih strana, pa što ne bi malo i s muslimanske. Nastavak je to stare taktike pokojnog Alije, taktike koju je sjajno opisao Miroslav Tuđman u knjizi „Druga strana Rubikona“, predstavljenoj prošloga tjedna uz asistenciju Aralice, Rudolfa i Nazora: potpiši, pa iste večeri povuci potpis, ili: potpiši ali već znaš da potpisano ne ćeš priznati ni da te kolju.

Sada više ne govore samo o navodno neriješenim graničnim pitanjima blizu Neuma, nego i o tome da nisu dogovoreni gabariti, kao što jesu. Što se promijenilo? Izvori kažu da je ionako snažna i visoka bosanskohercegovačka(čitaj: muslimanska) mornarica u međuvremenu sagradila brod visok 150 metara, a umjesto jarbola minaret, pa taj ne može proći ispod Pelješkoga ni na koji način, jer je njegov dogovoreni „gabarit“ pedeset metara ili nešto više. Da ne bilo samo s druge strane, u priču se umiješao (na HTV-u emitirani) bivši (?) autonomaš i sadanji europejac Ivan Jakovčić koji muti vodu s hrvatske (?) strane i nalazi hrvatske grijehe, kao što dvolično i nejasno govori o hrvatsko-slovenskom sporu oko Savudrijske vale koju naziva Piranskim zaljevom. U kojemu i dalje po starom love hrvatski odnosno istarski ribari (kako suptilno čini razliku reporterka HTV-a). Ta Jakovčićeva mutež nije bezopasna, ipak je on briselac, a ne više običan autonomaš. Otvoreno se glede Pelješkog mutikašama pridružuje prononsirana klatež. Tako čuveni Puhovski “ne razumije zašto Hrvatskoj treba Pelješki most“. Taj lik razumije samo ono što šteti Hrvatskoj. Zaključno: mnogima je zabavno što je Hrvatska rascijepljena kod Neuma, odnosno podijeljena. Na toj podjeli sada inzistira i službena bošnjačka politika. Znači, na podjeli Hrvatske. Isti oni iz čijega je izvora svojedobno potekla laž da Hrvatska (Tuđman) hoće podijeliti BiH.

JakovčićU vrijeme dok su genjci smišljali kako napakostiti Hrvatskoj, po Bosni i Hercegovini je putovao premijer Plenković i posjetio sve hrvatsko što se dalo, to jest na stanovit način premjestio Vladinu rezidenciju u BiH, kao što je predsjednica države na nekoliko dana izmjestila Pantovčak u Liku, pa uz Udbinu (Crkva hrvatskih mučenika) i Široku Kulu (gdje su srpski četnici uz ostale Hrvate ubili i 13-godišnju Vericu), obišla Starčevića i Teslu. Pišem „obišla“ jer sam tako vidio u medijima, a ta mi riječ oduvijek ide na živce: ako tko nešto obiđe, znači da ondje nije bio, ako se vozite zagrebačkom obilaznicom a ne uđete u Zagreb itd..znate što hoću reći. Mi, znači, posjećujemo, a ne obilazimo.

Vraćam se teranu: Slovencima je Jakovčićevo petljanje melodija za uši, ta oni i računaju s „različitim mišljenjima“ u Hrvatskoj, uvijek se netko nađe. Naši prijatelji Kranjci i u ovom vremenu pronalaze načine da Hrvatsku malim nožićem bockaju u leđa, kao što je njihova politika uvijek činila. Da ne odem predaleko u povijest, recimo do popa Korošeca, navest ću jedan podatak na koji sam i ja zaboravio, ali me je podsjetila sjajna knjiga Vladimira Šeksa „Državni udar, 1. dio“: naime, 1993. u jeku rata (koji je Slovenija elegantno izbjegla u dogovoru s Beogradom), u vrijeme kada se Hrvatskoj prijetilo sankcijama zbog navodne umiješanosti u BiH-ratove, tadanji slovenski predsjednik K. javno se založio da Hrvatska bude izbačena iz Ujedinjenih nacija. Istoga toga predsjednika K. u vrijeme kada se uplašio da ne će sve ostati na opereti, našao sam u noći 1991. kako spava u zatamnjenom predvorju Tuđmanova ureda, kamo je bio dotrčao u panici. Pitam kakvo to dijete tamo spava, vele mi da nije dijete nego K. No, poslije se, kako je rečeno, dobro oporavio. Na istom su tragu sve žice postavljene i na neupitno hrvatskom teritoriju (lijeva obala Mure, recimo, Sveta Gera odnosno sv. Ilija i tako dalje.)

Ja postavljam kao ključno pitanje Mokrica, koje su izvan svake sumnje pripadale području Zagrebačke nadbiskupije, a u sedamnaestom su stoljeću Mokricama vladali Frankopani – tu je mladi Fran Krsto Frankopan sa svojom mlađahnom talijanskom ženom provodio puno vremena. Inače, slovenski narod kao da ne haje za protimbe, na sajmu u Samoboru ima više kupaca Kranjaca nego Hrvata, a je li im ovdje jeftinije, ne znam – u svakom slučaju našli su dimnjak usprkos potomku konja s hvataljkama, oprostite, jahaču na konju, kao i usuprot diplomatski vrlo odgojenom Karlu Erjavcu za kojega je naša ministrica vanjskih poslova izjavila da je bezobrazan, premda imamo finiju hrvatsku riječ koja glasi – drzak. Erjavec se ponaša kao ratni konj bez hvataljka, drži se odluke komparbitražnoga suda, koji je nastavio raditi bez hrvatskoga predstavnika i povrijedio međunarodno pravo, a sada za tu odluku navija i Europska unija (ne cijela), što je sramotno, usporedivo s tužiteljstvom haaškoga Suda koje odavno radi mimo svih uzanca međunarodnoga kaznenog prava a isto tako ga podržava i Unija. U lijepo smo društvo upali. Čak i Mađarska, inače svjesna u kakvo je društvo upala, blokira ulazak Hrvatske u OECD zbog sitne molovske pakosti, a hoće li odustati ili trgovati, ne znam dok ovo pišem.

Nije najljepša nego samo Lijepa naša

Dok je tako, znači, Hrvatska izložena trostrukoj agresiji, odnosno četverostrukoj jer i dalje, kao uvijek, tinja ona unutarnja s Pupovcem koji skida ploče hrvatskim braniteljima, Lijepa naša je na natječaju lijepih zemalja ovoga svijeta izbila među prvih dvadeset, to jest našla se naša na devetnaestom mjestu – vrlo dobro, no ne znam kako se inače ne baš nelijepa Slovenija plasirala bolje od Hrvatske, na jedanaesto mjesto. Glede uspjeha gospodarskih i inih, Hrvatska se i dalje nalazi na začelju i nije poznato jesu li ju Bugarska i Rumunjska prestigle ili će uskoro. Hrvatska tako ostaje zemlja nevjerojatnih mogućnosti i stalnih nemogućnosti da iskoristi nevjerojatne mogućnosti. Dakle, sarkastično rečeno: Bog je imao nevjerojatno nadahnuće kada je stvarao ovaj dio Zemlje na kojemu živimo, ali je bio malo rastresen kada ju je dao Hrvatima koji ne znaju ni što bi sa sobom, a kamoli s njom.

PupovacNo dobro, turizam nam ide. Ide turizam ,zahvaljujući i terorizmu kojega u Hrvatskoj nema (kucnimo o drvo) osim u požarnom smislu, nema ni uragana, čak nema ni kiše (ljeti). Turisti su sigurniji nego o Londonu, Parizu i Bruxellesu, u zadnje vrijeme strahuje i Prag (Zeman), ali da se gosti slučajno ne opuste brinu se zastrašujući zvučnici koje je sada jeftinije kupiti nego nekada, pa se turisti trude naspavati danju na plaži jer noću ne mogu oka sklopiti – to jest danju ih i na plažama (ne svim) teroriziraju bukom iz lokala. U dalmatinskim ljekarnama povećana je prodaja čepića za uši. Sezona je na izmaku, turistička i požarna, a oproštajni je požar potpalio neki čovjek u Krilima Jesenica – uhićen je, ali mu nismo saznali ime i prezime, kao ni tridesetorici pronađenih terorista, da nedajbože ne budemo politički nekorektni. Tako ohrabrujemo terorizam, ne samo požarni. Pa i nakon oproštajnog izbio je još jedan na ulazu u parku Krke.

Micanjem ploča hrvatskim braniteljima ohrabrujemo popovečki terorizam, kamufliran u rat protiv navodnih ustaša „na cijelom području Hrvatske“. Osnažen jasenovačkim uspjehom, Pupovac (gdje je dr. Šreter?) pokušava potaknuti novi val detuđmanizacije, demonizirajući Tuđmanove znamenite riječi da NDH nije bila samo zločin, nego i težnja Hrvata za samostalnom državom. Kako god bilo, Pupovac, kojega ne trpi ni jedna srpska stranka osim SDSS-a, a i to je upitno), neupitni je pobjednik u aferi ploče s imenima ubijenih Hrvata (ubijenih od Srba), pripadnika HOS-a koji su se odvažno borili za modernu, demokratsku Hrvatsku a protiv fašističke srpske i srbijanske agresije. Je li odvijač iliti šrafnciger kojim je odvijena ploča, isti onaj kojemu su srpski teroristi iskopali oči hrvatskom branitelju, inače po narodnosti Slovencu? No, i druge srpske stranke već mute vodu, osjećajući da će doći na red i ploče koje nazivaju krajinskim a ne četničkim, to jest fašističkim iz vremena devedesetih.

Pupovečki i komunistički mutavci zakinuti su na drugoj strani micanjem ploče s imenom maršala koji je na marš smrti poslao stotine tisuća Hrvata i slavio smrt pozdravom koji započinje smrću. U strahu od promjena i drugih ako ne trgova a ono ulica u Zagrebu, jutarnje novine su se potrudile prevenirati, pa čitateljima otkriti tko bi sve, navodno, trebao bili odpločan. Tako su našli i Petra Preradovića, koji bi trebao nadrljati jer je bio Srbin, kažu vurušići ili slični, a ne će ga spasiti ni što je prešao na katoličku vjeru, insinuiraju. Eto kako nesretna ljevica (koja iz ne samo tiražnih razloga na tri stranice donosi Bujančev pir) pokušava na sitno provocirati. Preradović, rođen u Grabrovnici u graničarskoj vlaškoj obitelji, pobočnik bana Jelačića, general, najveći je lirik hrvatskoga romantizma, i ne samo da je politički Hrvat nego i Hrvat po svemu od glave do pete, hrvatski piesnik – kako i dalje „korijenski „ piše na njegovu spomenuku na Preradovićevu, odnosno Cvjetnom trgu. Ah, da su barem svi Hrvati bili Hrvati koliko i on, bilo bi nam bolje i drukčije. Na hrvatskom je jeziku propjevao nakon njemačke faze, ali kad je propjevao, bilo je to veličanstveno… No, jutarnji pregled imena koja bi navodno trebalo maknuti, ima doista i neka koja treba maknuti, ali o tom – potom. Neka će doći i pod udar Kusićeva Vijeća za HOSsuočavanje s prošlošću iliti (prvi put sam čuo) Vijeća za nedemokratske režime. Ako je potonji naziv točan, onda sam protiv, jer se tako totalitarni režimi prikrivaju eufemizmom (nedemokratski režim može biti i onaj koji ne ubija ljude), a ono „za“ nedemokratske režime je dvosmisleno. Nisam ni za onaj sklop „ totalitarni i autoritarni režimi“, budući da će komunisti sigurno pokušati Titov zločinački režim progurati pod „autoritarni“.

Glede pozdrava Za dom spremni, potrebna je lingvistička analiza, to jest razdjelba na riječi. Je li riječ „za“ sporna? Nije. Je li sporna riječ „dom“ ? Nije. Je li sporna riječ „spremni“ ? Nije. Je li sporno da su HOS-ovi dečki umrli za domovinu? Nije. Onda čemu sav taj cirkus? Radi stabilnosti Vlade. Sljedeću rečenicu sam napisao pa izbrisao, budući da sam dobro odgojen. Unutar nje ima i pristojan dio koji pita je li važnija stablinost hrvatskoga naroda kojemu je puna kapa zabrana i nove uspostave verbalnog delikta. Pozdrav ZDS treba deustašizirati, to jest podignuti prst samo ako je izvan svake sumnje utvrđeno da njime netko slavi totalitarni ustaški režim. U ostalim slučajevima, a HOS-ova ploča je jedan od takvih, pozdrav treba tolerirati, jer će se inače probuditi, i već jest, masovni narodni inat. A kad se Hrvati zainate, znate kako je to.

Hrvatske traume i tanane posebnosti treba razjasniti i novom američkom veleposlaniku Robertu Kohortu, koji valjda za savjetnike ne će uzeti protuhrvatske kohorte pri pisanju podloge za izvješća State Departmenta. Nadajmo se.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nakon Ukrajinske autokefalnost dobivaju i Makedonska i Crnogorska pravoslavna crkva?

Objavljeno

na

Objavio

Davor Dijanović: Nalazimo se pred velikim raskolom u pravoslavnome svijetu

Kao što je poznato, pred pet dana Carigradska patrijaršija (Vaseljenski ili Ekumenski carigradski patrijarhat) priznala je neovisnost Ukrajinske Pravoslavne crkve (UPC). U ukrajinskim medijima odluka je, očekivano, pozdravljena s velikim odobravanjem. Navodi se kako je nanesen „ozbiljan udarac“ utjecaju Moskve u zemlji i da je nakon 332 godine prekinuto rusko vjersko tutorstvo u Moskvi. Ruski pak mediji u priznanju autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve vide legalizaciju crkvenog raskola, tj. legalizaciju „otpadnika iz Kijeva“. Ruska pravoslavna crkva (RPC) upozorila je i na moguće nemire u Ukrajini jer su pojedini crkveni dužnosnici vjerni Moskvi pozvali vjernike da budu spremni braniti crkve i manastire. Za Ukrajince odluka o autokefalnosti UPC-a predstavlja akt osamostaljivanja od Moskve, dok Rusi carigradskog patrijarha optužuju za potpuno potčinjavanje NATO-u i interesima Zapada.

Inače, carigradska patrijaršija najstarija je pravoslavna crkva, carigradski patrijarh prvi je po časti među pravoslavnim episkopima kao svepravoslavni biskup (primus inter pares) i na neki način ima ulogu glasnogovornika pravoslavlja. No, Moskovska patrijaršija je najmoćnija i ima najveći broj vjernika. Radi se, dakle, nesumnjivo o sukobu koji će duboko podijeliti pravoslavni svijet i imati ozbiljne vjersko-političke reperkusije.

Prekid odnosa RPC-a i Vaseljenske patrijaršije

Sinod RPC-a donio je odluku o prekidu odnosa s Vaseljenskom patrijaršijom. Ruski svećenici, episkopi i vjernici, odluka je RPC-a, više se ne smiju pričešćivati u hramovima Carigradske patrijaršije, a to znači da ni na Svetoj gori više ne će moći služiti mise sa svećenstvom Carigradske patrijaršije, a vjernici se ne moći pričešćivati u tamošnjim crkvama na Atosu. Sveta gora Atos, naime, administrativno pripada Vaseljenskoj patrijaršiji, a tamo se nalazi ruski pravoslavni manastir Sveti Pantelejmon, ali i druge svetinje koje posjećuju ruski vjernici.

Govoreći o ekumenskom patrijarhatu, zanimljivo je spomenuti Grčku pravoslavnu crkvu (GPC). Nakon što je 1829. završena borba za oslobođenje Grčke od turske vlasti, Pravoslavna crkva Grčke odijelila se od jurisdikcije ekumenskog patrijarhata i postigla autokefalnost. U početku je bila konstituirana po uzoru na Rusku pravoslavnu crkvu, a na čelu su joj se nalazili Sveti sinod i grčki kralj. No, iz poštovanja prema ekumenskom patrijarhatu, Grčka pravoslavna crkva dobila je uspostaviti vlastitu patrijaršiju. Zato sve do danas na čelu Grčke pravoslavne crkve stoji „Arhiepiskop Atene i cijele Grčke“, koji ne nosi naslov patrijarha (Juraj Kolarić, Pravoslavni, Veritas, Zagreb, 1985., str. 122.).

Vratimo se, međutim odluci o priznanju autokefalnosti UPC-a. Mišljenje je analitičara i religiologa da bi onno mogl imati utjecaja i na status Makedonske i Crnogorske pravoslavne crkve koja je u liturgijskom zajedništvu s UPC-om.

Makedonska pravoslavna crkva – Ohridska arhiepiskopija pred rješenjem kanonskog statusa?

MPCDa se ne vraćamo dalje u prošlost, prvi korak prema potpunoj vjerskoj i neovisnosti Makedonija je učinila obnavljanjem Ohridske arhiepiskopije, na koju pravoslavna Makedonija ima povijesno i kanonsko pravo. U tu je svrhu osnovan Inicijativni odbor za organiziranje Pravoslavne crkve Makedonije. Na crkveno-narodnom saboru u Ohridu, održanom od 4. do 6. listopada 1958., donesena je povijesna odluka o obnovi Ohridske Arhiepiskopije. Izglasan je i Ustav Makedonske pravoslavne crkve, prema kojemu su regulirani odnosi sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Dvije crkve od tada su do 1967. povezane samo zajedničkim patrijarhom. 1967. MPC je na Ohridu proglasila svoju autokefalnost koju SPC do danas ne priznaje i kao jedinu legalnu pravoslavnu crkvu u Makedoniji priznaje Pravoslavnu ohridsku arhiepiskopiju. Od 1977. MPC ima svoj teološki fakultet (J. Kolarić, „Pravoslavni“, str. 139.).

U studenom prošle godine Makedonska pravoslavna Crkva – Ohridska arhiepiskopija uputila je molbu Bugarskoj pravoslavnoj crkvi (BPC), najstarijoj autokefalnoj slavenskoj pravoslavnoj crkvi, da kao „majka crkva“ prihvati njezinu autokefalnost i da ju predstavlja pred Carigradskom patrijaršijom i drugim crkvama što je izazvalo zahlađenje odnosa Sofije i Beograda. Carigradska patrijaršija u svibnju je izdala izdala službeno priopćenje u kome navodi da njezin Sveti sinod razmatra pitanje neriješenog kanonskog statusa Ohridske arhiepiskopije.

CPC je 1920. izgubila autokefalnost

Kad je u pitanju Crna Gora, u toj državi imamo Mitropoliju crnogorsku-primorsku kao eparhiju SPC-a na čelu koje je arhijerej mitropolit Amfilohije sa sjedištem na Cetinju. No, 1993. je obnovljena i Crnogorska pravoslavna crkva, također sa sjedištem na Cetinju, na čelu koje je bio episkop Antonije Abramović, a nakon njegove smrti naslijedio ga je aktulani mitropolit Mihailo. CPC do sada nije kanonski priznata.

Inače, autokefalnost CPC-a ukinuta je ukazom regenta Aleskandra Karađorđevića 1920., objavljivanjem dekreta o „Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS)“. U travnju ove godine grupa javnih osoba u Crnoj Gori uputila je premijeru Dušku Markoviću prijedlog za poništenje spomenutog dekreta Aleksandra Karađorđevića.

Predsjednik Savjeta Mitropolije CPC-a Stevo Vučinić nakon priznanja autokefalnosti UPC-a izjavio je da će odluka patrijarha Bartolomeja utjecati „na bolji i drugačiji odnos države Crne Gore prema CPC-u“. On smatra da SAD i EU potiču afirmaciju „europskih vrijednosti kod pravoslavnih crkava“, kod Ukrajinske, a onda i Crnogorske i Makedonske crkve, što pak predstavlja težak udarac „za crkve s velikim imperijalnim ambicijama, kao što su Ruska i Srpska crkva, koje u suštini i nisu crkve nego su političke organizacije“.

Kako god, odluka Carigradske patrijaršije da prizna autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve mogla bi izazvati veliki raskol u pravoslavnom svijetu s još uvijek nesagledivim posljedicama. Tko zna, možda jednom i 16 000 Hrvata pravoslavne vjere dobije svoju, Hrvatsku pravoslavnu crkvu?

Davor Dijanović/HKV

Carigradski patrijarhat priznao neovisnu Ukrajinsku pravoslavnu crkvu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Nije bitno tko potpisuje, već tko broji potpise

Objavljeno

na

Objavio

Što smo saznali na prosvjedu u Vukovaru? Zapravo smo samo utvrdili gradivo: glasanje o Istanbulskoj konvenciji u Saboru bio je jednokratni politički show, nema nikakve šanse da bi pod tako ultimativnim i otvoreno prijetećim pritiskom sa samog vrha u bilo kojoj stranci na vlasti, pa tako ni u HDZ-u, došlo do masovnog neposluha.

Plenkovićevo “vidjet ćemo” bilo je više nego dovoljno rječito. To što se u Vukovaru pokazalo da nije bilo baš nikakvog razloga za takvo histeriziranje i stavljanje samog sebe u centar univerzuma, danas ne znači mnogo, jer su svi viđeniji hadezeovci poslušno bojkotirali taj prosvjed – na vlastitu sramotu, jer je nedvojbeno da su u fokusu prosvjeda bili potresni iskazi vukovarskih žrtava, a ne nekakva dnevna politika.

Ako je među organizatorima bilo onih koji su priželjkivali drugačiji ishod, to se na prosvjedu nije ničim dalo naslutiti. Ako su možda u zadnji tren odlučili reterirati, onda su ispravno postupili, jer nijedna poruka ne bi imala snagu šokantnih životnih priča Vukovaraca koji navode da se svakodnevno susreću sa svojim mučiteljima, silovateljima i krvnicima.

Skandalozno je da se i HRT ponio tako servilno da nije izravno prenosio najiščekivaniji javni događaj još od dočeka Vatrenih! Javni servis tako je sudjelovao u prigušivanju vapaja vukovarskih žrtava, no to ne znači da se nije čuo. Zato, oni koji iskreno tvrde da je ovo bila velika Plenkovićeva pobjeda, očito ne vide širu sliku, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ovo nije bilo rušenje premijera već pokušaj postavljanja temeljnih zahtjeva koje bi jedna relevantna vlada s hrvatskim predznakom bila dužna realizirati. U subotu nije trijumfirao, ali malu moralnu i humanu pobjedu nedvojbeno je odnio vukovarski gradonačelnik Ivan Penava koji je u inat svim pritiscima uspio složiti respektabilan i dostojanstven skup te pokazati rijetku vrlinu: da ipak nije beskralješnjak kao većina u političkom biznisu. I poslati poruku: Ne učini li Plenković ništa, onda će, za razliku od ovog, koji je bio protiv svih prethodnih vlada, a najmanje protiv ove, sljedeći prosvjed biti prije svega – protiv ove.

Jasno je doduše da Plenković baš ništa od toga ne namjerava poslušati. Nema baš nikakve šanse da će on ičim ugroziti koaliciju s Pupovcem, a kamoli podići europsku rampu Srbiji ako ona nastavi štititi počinitelje ratnih zločina. Ne zato što se boji Vučića, već njihovih zajedničkih političkih pokrovitelja koji ne žele da ih dosadna Hrvatska sapliće u ubrzanom ulasku Srbije u eurointegracije.

Ta, Plenkovićeva i Vučićeva stranka u istom su belosvetskom stranačkom klubu, kao dva balkanska golgetera koji složno zabijaju za isti klub u Primeri! HDZ-ovi zastupnici bez grižnje savjesti digli su ruku za ulazak Vučića u klub europskih pučana, pa je opravdano pitati hoće li jednako tako pustiti Vučićevu Srbiju u EU prije no što ona vrati Hrvatskoj granicu s istočne strane Dunava?

Nadam se da će hrvatski suverenisti do tada dovoljno ojačati da takva nacionalna izdaja neće biti moguća. Iz istih razloga državni vrh RH još nije spreman poduzeti bilo koji odlučniji korak kako bi od minorizacije zaštitila Hrvate u BiH.

Iako je Dragan Čović nagovijestio da je ipak došao pameti te da ovaj put neće tako lakomo pristati na konstituiranje vlasti, odmah je uslijedila zaušnica iz američkog veleposlanstva, uobičajena poruka kojom se od Hrvata traži kooperativnost – da u ime fiktivnih i iracionalnih viših ciljeva zaborave na vlastite životne interese.

Naravno, bilo bi ludo srljanje u potpuni bojkot, jer bi se tako nešto Hrvatima ponovno obilo o glavu, no jednako tako idiotski bilo bi odustati od temeljnog uvjeta – novog izbornog zakona. Dakle, jasno je i zašto Plenković od začetka ruši referendum za promjenu izbornog sustava. On to iskreno smatra demokratskim korakom unatrag, no jasno je da prije svega ničim ne želi ugroziti savezništva koja ga održavaju na vlasti, ali niti budućnost političara savršeno skrojenog za eurobirokratske sinekure.

Naravno, to su samo mokri snovi njegovih neprijatelja da će on uskoro put Bruxellesa. Sasvim sigurno neće prije predsjedanja Europskom unijom 2020., a zatim će mu trebati još jedan mandat hrvatskog premijera.

Otpočetka smo znali da će se potvrditi parafraza čuvene Staljinove sentence: “Nije važno tko potpisuje, važno je tko broji potpise”. Time ciljam na kronično licemjerje vlasti, bez obzira o kome se radi, a nipošto ne želim prejudicirati govori li ministar Lovro Kuščević istinu ili ne kad navodi da je na desetke tisuća potpisa krivotvoreno. Ako se to potvrdi, netko će za to morati odgovarati, no činjenica da Vlada nije omogućila barem simboličan građanski nadzor prebrojavanja ostavit će trajnu sumnju koju će eventualni dokazi teško do kraja isprati.

Ivan Hrstić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari