Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Hrvatska izložena trostrukoj agresiji, odnosno četverostrukoj

Objavljeno

na

Rujan obećava da će biti rujnoga vina – vinogradari su zadovoljni klimatskim promjenama koje su im donijele berbu dvadesetak dana prije no što je nekad bilo, bralo se po lijepom i toplom ljetnom vremenu. Okolne države pobrale su Hrvatsku – Slovenija, Mađarska i nefunkcionalna BiH koja u zadnje vrijeme funkcionira samo kada treba napakostiti Hrvatskoj.

U berbi grožđa iduće će godine u Hrvatskoj možda sudjelovati i mudžahedini, spretni s noževima i sabljama, a ako nekomu od hrvatskih berača usput odrube glavu, bit će to samo nehajna nespretnost za koju će ih hrvatsko sudstvo poslati da rade za opće dobro – recimo, da beru grožđe.

Javna je tajna da u BiH ima deset tisuća ekstremnih islamista koji su za kalifat spremni, valjda s kalifom Bakirom na vlasti i genjcima oko njega, koji ratna zvjerstva mudžahedina svode na „individualne“ zločine, dočim je Hrvatska po njima izvršila masovnu agresiju na BiH zajedničkim zločinačkim pothvatom. Bakir čeka presudu Žalbenoga vijeća u Haagu kao ozebao sunce, da njegovo „pravosuđe“ može pohapsiti sve poznate i nepoznate Hrvate iz bivše i buduće republike Herceg-Bosne, a dok čeka on i zvizdići zvižde oko Pelješkoga mosta za koji Hrvatskoj nisu dali suglasnost, kažu, premda jesu, ali hajdmo malo i tu nervirati Hrvate na koje su navalili sa svih strana, pa što ne bi malo i s muslimanske. Nastavak je to stare taktike pokojnog Alije, taktike koju je sjajno opisao Miroslav Tuđman u knjizi „Druga strana Rubikona“, predstavljenoj prošloga tjedna uz asistenciju Aralice, Rudolfa i Nazora: potpiši, pa iste večeri povuci potpis, ili: potpiši ali već znaš da potpisano ne ćeš priznati ni da te kolju.

Sada više ne govore samo o navodno neriješenim graničnim pitanjima blizu Neuma, nego i o tome da nisu dogovoreni gabariti, kao što jesu. Što se promijenilo? Izvori kažu da je ionako snažna i visoka bosanskohercegovačka(čitaj: muslimanska) mornarica u međuvremenu sagradila brod visok 150 metara, a umjesto jarbola minaret, pa taj ne može proći ispod Pelješkoga ni na koji način, jer je njegov dogovoreni „gabarit“ pedeset metara ili nešto više. Da ne bilo samo s druge strane, u priču se umiješao (na HTV-u emitirani) bivši (?) autonomaš i sadanji europejac Ivan Jakovčić koji muti vodu s hrvatske (?) strane i nalazi hrvatske grijehe, kao što dvolično i nejasno govori o hrvatsko-slovenskom sporu oko Savudrijske vale koju naziva Piranskim zaljevom. U kojemu i dalje po starom love hrvatski odnosno istarski ribari (kako suptilno čini razliku reporterka HTV-a). Ta Jakovčićeva mutež nije bezopasna, ipak je on briselac, a ne više običan autonomaš. Otvoreno se glede Pelješkog mutikašama pridružuje prononsirana klatež. Tako čuveni Puhovski “ne razumije zašto Hrvatskoj treba Pelješki most“. Taj lik razumije samo ono što šteti Hrvatskoj. Zaključno: mnogima je zabavno što je Hrvatska rascijepljena kod Neuma, odnosno podijeljena. Na toj podjeli sada inzistira i službena bošnjačka politika. Znači, na podjeli Hrvatske. Isti oni iz čijega je izvora svojedobno potekla laž da Hrvatska (Tuđman) hoće podijeliti BiH.

JakovčićU vrijeme dok su genjci smišljali kako napakostiti Hrvatskoj, po Bosni i Hercegovini je putovao premijer Plenković i posjetio sve hrvatsko što se dalo, to jest na stanovit način premjestio Vladinu rezidenciju u BiH, kao što je predsjednica države na nekoliko dana izmjestila Pantovčak u Liku, pa uz Udbinu (Crkva hrvatskih mučenika) i Široku Kulu (gdje su srpski četnici uz ostale Hrvate ubili i 13-godišnju Vericu), obišla Starčevića i Teslu. Pišem „obišla“ jer sam tako vidio u medijima, a ta mi riječ oduvijek ide na živce: ako tko nešto obiđe, znači da ondje nije bio, ako se vozite zagrebačkom obilaznicom a ne uđete u Zagreb itd..znate što hoću reći. Mi, znači, posjećujemo, a ne obilazimo.

Vraćam se teranu: Slovencima je Jakovčićevo petljanje melodija za uši, ta oni i računaju s „različitim mišljenjima“ u Hrvatskoj, uvijek se netko nađe. Naši prijatelji Kranjci i u ovom vremenu pronalaze načine da Hrvatsku malim nožićem bockaju u leđa, kao što je njihova politika uvijek činila. Da ne odem predaleko u povijest, recimo do popa Korošeca, navest ću jedan podatak na koji sam i ja zaboravio, ali me je podsjetila sjajna knjiga Vladimira Šeksa „Državni udar, 1. dio“: naime, 1993. u jeku rata (koji je Slovenija elegantno izbjegla u dogovoru s Beogradom), u vrijeme kada se Hrvatskoj prijetilo sankcijama zbog navodne umiješanosti u BiH-ratove, tadanji slovenski predsjednik K. javno se založio da Hrvatska bude izbačena iz Ujedinjenih nacija. Istoga toga predsjednika K. u vrijeme kada se uplašio da ne će sve ostati na opereti, našao sam u noći 1991. kako spava u zatamnjenom predvorju Tuđmanova ureda, kamo je bio dotrčao u panici. Pitam kakvo to dijete tamo spava, vele mi da nije dijete nego K. No, poslije se, kako je rečeno, dobro oporavio. Na istom su tragu sve žice postavljene i na neupitno hrvatskom teritoriju (lijeva obala Mure, recimo, Sveta Gera odnosno sv. Ilija i tako dalje.)

Ja postavljam kao ključno pitanje Mokrica, koje su izvan svake sumnje pripadale području Zagrebačke nadbiskupije, a u sedamnaestom su stoljeću Mokricama vladali Frankopani – tu je mladi Fran Krsto Frankopan sa svojom mlađahnom talijanskom ženom provodio puno vremena. Inače, slovenski narod kao da ne haje za protimbe, na sajmu u Samoboru ima više kupaca Kranjaca nego Hrvata, a je li im ovdje jeftinije, ne znam – u svakom slučaju našli su dimnjak usprkos potomku konja s hvataljkama, oprostite, jahaču na konju, kao i usuprot diplomatski vrlo odgojenom Karlu Erjavcu za kojega je naša ministrica vanjskih poslova izjavila da je bezobrazan, premda imamo finiju hrvatsku riječ koja glasi – drzak. Erjavec se ponaša kao ratni konj bez hvataljka, drži se odluke komparbitražnoga suda, koji je nastavio raditi bez hrvatskoga predstavnika i povrijedio međunarodno pravo, a sada za tu odluku navija i Europska unija (ne cijela), što je sramotno, usporedivo s tužiteljstvom haaškoga Suda koje odavno radi mimo svih uzanca međunarodnoga kaznenog prava a isto tako ga podržava i Unija. U lijepo smo društvo upali. Čak i Mađarska, inače svjesna u kakvo je društvo upala, blokira ulazak Hrvatske u OECD zbog sitne molovske pakosti, a hoće li odustati ili trgovati, ne znam dok ovo pišem.

Nije najljepša nego samo Lijepa naša

Dok je tako, znači, Hrvatska izložena trostrukoj agresiji, odnosno četverostrukoj jer i dalje, kao uvijek, tinja ona unutarnja s Pupovcem koji skida ploče hrvatskim braniteljima, Lijepa naša je na natječaju lijepih zemalja ovoga svijeta izbila među prvih dvadeset, to jest našla se naša na devetnaestom mjestu – vrlo dobro, no ne znam kako se inače ne baš nelijepa Slovenija plasirala bolje od Hrvatske, na jedanaesto mjesto. Glede uspjeha gospodarskih i inih, Hrvatska se i dalje nalazi na začelju i nije poznato jesu li ju Bugarska i Rumunjska prestigle ili će uskoro. Hrvatska tako ostaje zemlja nevjerojatnih mogućnosti i stalnih nemogućnosti da iskoristi nevjerojatne mogućnosti. Dakle, sarkastično rečeno: Bog je imao nevjerojatno nadahnuće kada je stvarao ovaj dio Zemlje na kojemu živimo, ali je bio malo rastresen kada ju je dao Hrvatima koji ne znaju ni što bi sa sobom, a kamoli s njom.

PupovacNo dobro, turizam nam ide. Ide turizam ,zahvaljujući i terorizmu kojega u Hrvatskoj nema (kucnimo o drvo) osim u požarnom smislu, nema ni uragana, čak nema ni kiše (ljeti). Turisti su sigurniji nego o Londonu, Parizu i Bruxellesu, u zadnje vrijeme strahuje i Prag (Zeman), ali da se gosti slučajno ne opuste brinu se zastrašujući zvučnici koje je sada jeftinije kupiti nego nekada, pa se turisti trude naspavati danju na plaži jer noću ne mogu oka sklopiti – to jest danju ih i na plažama (ne svim) teroriziraju bukom iz lokala. U dalmatinskim ljekarnama povećana je prodaja čepića za uši. Sezona je na izmaku, turistička i požarna, a oproštajni je požar potpalio neki čovjek u Krilima Jesenica – uhićen je, ali mu nismo saznali ime i prezime, kao ni tridesetorici pronađenih terorista, da nedajbože ne budemo politički nekorektni. Tako ohrabrujemo terorizam, ne samo požarni. Pa i nakon oproštajnog izbio je još jedan na ulazu u parku Krke.

Micanjem ploča hrvatskim braniteljima ohrabrujemo popovečki terorizam, kamufliran u rat protiv navodnih ustaša „na cijelom području Hrvatske“. Osnažen jasenovačkim uspjehom, Pupovac (gdje je dr. Šreter?) pokušava potaknuti novi val detuđmanizacije, demonizirajući Tuđmanove znamenite riječi da NDH nije bila samo zločin, nego i težnja Hrvata za samostalnom državom. Kako god bilo, Pupovac, kojega ne trpi ni jedna srpska stranka osim SDSS-a, a i to je upitno), neupitni je pobjednik u aferi ploče s imenima ubijenih Hrvata (ubijenih od Srba), pripadnika HOS-a koji su se odvažno borili za modernu, demokratsku Hrvatsku a protiv fašističke srpske i srbijanske agresije. Je li odvijač iliti šrafnciger kojim je odvijena ploča, isti onaj kojemu su srpski teroristi iskopali oči hrvatskom branitelju, inače po narodnosti Slovencu? No, i druge srpske stranke već mute vodu, osjećajući da će doći na red i ploče koje nazivaju krajinskim a ne četničkim, to jest fašističkim iz vremena devedesetih.

Pupovečki i komunistički mutavci zakinuti su na drugoj strani micanjem ploče s imenom maršala koji je na marš smrti poslao stotine tisuća Hrvata i slavio smrt pozdravom koji započinje smrću. U strahu od promjena i drugih ako ne trgova a ono ulica u Zagrebu, jutarnje novine su se potrudile prevenirati, pa čitateljima otkriti tko bi sve, navodno, trebao bili odpločan. Tako su našli i Petra Preradovića, koji bi trebao nadrljati jer je bio Srbin, kažu vurušići ili slični, a ne će ga spasiti ni što je prešao na katoličku vjeru, insinuiraju. Eto kako nesretna ljevica (koja iz ne samo tiražnih razloga na tri stranice donosi Bujančev pir) pokušava na sitno provocirati. Preradović, rođen u Grabrovnici u graničarskoj vlaškoj obitelji, pobočnik bana Jelačića, general, najveći je lirik hrvatskoga romantizma, i ne samo da je politički Hrvat nego i Hrvat po svemu od glave do pete, hrvatski piesnik – kako i dalje „korijenski „ piše na njegovu spomenuku na Preradovićevu, odnosno Cvjetnom trgu. Ah, da su barem svi Hrvati bili Hrvati koliko i on, bilo bi nam bolje i drukčije. Na hrvatskom je jeziku propjevao nakon njemačke faze, ali kad je propjevao, bilo je to veličanstveno… No, jutarnji pregled imena koja bi navodno trebalo maknuti, ima doista i neka koja treba maknuti, ali o tom – potom. Neka će doći i pod udar Kusićeva Vijeća za HOSsuočavanje s prošlošću iliti (prvi put sam čuo) Vijeća za nedemokratske režime. Ako je potonji naziv točan, onda sam protiv, jer se tako totalitarni režimi prikrivaju eufemizmom (nedemokratski režim može biti i onaj koji ne ubija ljude), a ono „za“ nedemokratske režime je dvosmisleno. Nisam ni za onaj sklop „ totalitarni i autoritarni režimi“, budući da će komunisti sigurno pokušati Titov zločinački režim progurati pod „autoritarni“.

Glede pozdrava Za dom spremni, potrebna je lingvistička analiza, to jest razdjelba na riječi. Je li riječ „za“ sporna? Nije. Je li sporna riječ „dom“ ? Nije. Je li sporna riječ „spremni“ ? Nije. Je li sporno da su HOS-ovi dečki umrli za domovinu? Nije. Onda čemu sav taj cirkus? Radi stabilnosti Vlade. Sljedeću rečenicu sam napisao pa izbrisao, budući da sam dobro odgojen. Unutar nje ima i pristojan dio koji pita je li važnija stablinost hrvatskoga naroda kojemu je puna kapa zabrana i nove uspostave verbalnog delikta. Pozdrav ZDS treba deustašizirati, to jest podignuti prst samo ako je izvan svake sumnje utvrđeno da njime netko slavi totalitarni ustaški režim. U ostalim slučajevima, a HOS-ova ploča je jedan od takvih, pozdrav treba tolerirati, jer će se inače probuditi, i već jest, masovni narodni inat. A kad se Hrvati zainate, znate kako je to.

Hrvatske traume i tanane posebnosti treba razjasniti i novom američkom veleposlaniku Robertu Kohortu, koji valjda za savjetnike ne će uzeti protuhrvatske kohorte pri pisanju podloge za izvješća State Departmenta. Nadajmo se.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nema promjena dok narod i politički predstavnici ne sazriju

Objavljeno

na

Objavio

Sudeći po dosadašnjim rezultatima izbora i opakom medijskom zaglupljivanju naroda, proći će još puno mjeseci i godina, možda još cijela dva naraštaja, dok u Hrvatskoj sve sjedne na svoje mjesto…

Kroz svoju burnu povijest hrvatski narod znao se često puta u pristupu politici zalijetati u međusobna trvenja i borbe, ni ne primjećujući kako na taj način prepušta drugima da mu kroje sudbinu. To naše notorno političko ludilo, izazvano uglavnom hrvatskim jalom i lukavim podmetanjima naših neprijatelja, funkcioniralo je perfektno do pojave Tuđmana. Nakon njegove smrti, ono se ponovno sve više vraća i dolazi do izražaja. I ponovno postaje tradicionalno, gotovo kao rakija, sarma i srbijanski turbofolk, na svadbama i kojekakvim zabavama po Hrvatskoj, piše Željko Dogan/HKV

Način na koji se u zadnje vrijeme s lijeva i desna napada i blati trenutnu hrvatsku predsjednicu tipičan je primjer povratka tog našeg ‘bivšeg’ političkog ludila. Tragično je što jedna i druga strana očito pokazuju kako ne djeluju u najboljem interesu hrvatskog naroda.

Ako se jedna tako sposobna i u narodu popularna predsjednica koja uporno gradi međuhrvatske mostove i koja je u priličnoj mjeri uspjela popraviti odnose i ugled Hrvatske u svijetu tako perfidno ruši, onda je to siguran znak da nismo ništa naučili ni razumjeli iz dosadašnjeg povijesnog iskustva. Teško je predvidjeti kako će ova balkanski divlja hajka na hrvatsku predsjednicu na kraju završiti ali nije teško predvidjeti da bi se mogla završiti vrlo loše po Hrvatsku.

Kolateralna žrtva u i ovome najnovijem metežu, opet je zbunjeni obični čovjek. Kod kojeg će se još više povećati razočaranje (‘svi su oni isti’) i nezainteresiranost za izlazak na izbore. Na sreću, (za sada) ankete pokazuju da se običan narod, kojem se sve više otvaraju oči, malo obazire na dirigirani lavež dobro uhljebljenih i vražje dresiranih jugonostalgičnih pudlica s lijeva. Ali i žučne kritike medijskih perjanica s desna, onih kojima je izgleda jedina politika njihov veliki ego.

Zahvaljujući dakle takvom ponašanju i utjecaju medijski najeksponiranijih jastrebova desnice, Hrvatska bi mogla biti veliki gubitnik na nadolazećim predsjedničkim izborima. Sjetite se kako je zbog slične egomanije i jala na predsjedničkim izborima prošao časni domoljub Andrija Hebrang. No, svijetlo na kraju tunela, uz običan narod su i mladi, ničim bivšim opterećeni birači, među kojima je gospođa predsjednica jako popularna.

Bizarno

U cijelom tom rušilačkom pohodu na gospođu Grabar- Kitarović bilo bi vrlo važno pohvatati niti isprepletene paučine veza i obveza koje su dovele do zajedničke hajke jugoudbaške ljevice i turbodomoljubne desnice. Taj njihov savez nema nikakvu logiku i toliko je neprirodan da s razlogom navodi na mnoge sumnje.

Zar nije bizarno kada se na istom zadatku nađu Ante Tomić, Velimir Bujanec, Tomislav Klauški, Ivo Goldstein, Matija Babić, Ivica Marijačić, Drago Pilsel, Robert Bajruši… Pupovčeve Novosti, Hrvatski tjednik, Indeks i Bujica?

S desnog političkog spektra gledano, ovo je iznenađujuće iz najmanje dva razloga: prvo, jer se jako dobro zna zbog čega jugoudbaška ljevica vodi protupredsjedničinu kampanju i drugo, koliko je njihova vlast donijela ‘dobrog’ hrvatskom narodu, odnosno koje je posljedice ostavila za sobom. Je li ova njihova zajednička hajka na predsjednicu zaista slučajna? Možda. Ali ako nije u čijem je onda interesu? U hrvatskom sigurno nije.

Bilo bi dakle vrlo interesantno otkriti što je to potaklo medijske jastrebova s desna da se tako strasno zalete na crvenu krpu iznuđene smjene jednog predsjedničinog savjetnika (za kojeg se po njegovom ponašanju nakon toga očito vidjelo da on to nije ni trebao biti) i njenog pristanka da se u Bruxelles ipak na kraju pošalje veleposlanika upitnih moralnih i nacionalnih vrijednosti.

Što je drugo predsjednica mogla uraditi? Poslati počasnu gardu Trenkovih pandura da osvoje Banske dvore? Tjerati mak na konac? Otvoreno zaratiti s vladajućom strankom koja ju je dovela na vlast? Dati ostavku i time sebe eliminirati iz sudjelovanja u kritičnim političkim procesima kada se očekuju tektonski poremećaji u ‘Našoj Regiji’, Europi i svijetu?

Mudra politika ne bere nezrelo voće. Ako je ona umijeće mogućeg onda se pravila političke realnosti svaki ozbiljan i odgovoran političar mora pridržavati.

Koliko li se puta samo Bogomdani prvi hrvatski predsjednik na sličan način vizionarski prilagođavao danom političkom trenutku i odgađao važne odluke? Imajući u vidu kako je bolje u određenom trenutku ‘progutati žabu nego izgubiti kravu’.

Zar nije gospođa Grabar – Kitarović bezbroj puta do sada pokazala koliko veliko srce i odanost za hrvatski narod i državu ima? Kada su nešto slično pokazali Mesić, Josipović, Milanović? Nažalost, njoj razjareni turbodomoljubi ne opraštaju ni minimalni stupanj prilagodljivosti trenutnom političkom okruženju. Kao da je njoj danas na raspolaganju predsjednička moć jednog Franje Tuđmana ili Donalda Trumpa. U trenutnom okruženju ona na svojoj funkciji može nastaviti raditi dobre stvari za Hrvatsku jedino mudrošću i strpljenjem. I umjesto da joj u tome pomažu medijske perjanice s desna u svojim TV emisijama i s naslovnica vrište i prijete joj otvorenim ratom, dok je ne skinu s Pantovčaka (By, by Kolinda). Pa makar nakon toga na njeno mjesto ponovno ‘neočekivano’ zasjedne neki novi Mesić. U liku legendarnog Zorana Milanovića.

Takvo ponašanje ne vodi nigdje

Takvo ponašanje ne vodi hrvatski narod nigdje. Osim što mu povećava jad i nezadovoljstvo. Složeni politički problemi ne mogu se rješavati vratolomnim skakanjem s konja na magarca s magarca na plot. Niti mijenjanjem boljeg za lošije. Ima puno toga što treba promijeniti u Hrvatskoj. Ali to sigurno nije iznimno sposobna i popularna predsjednica.

Isto kao što je sigurno da su medijski najeksponiraniji hrvatski domoljubi mogli izići s boljim, manje žučnim i prijetećim pristupom u njenom kritiziranju. Vidite li samo s kakvim je oduševljenjem ta (ne)očekivana potpora naporu pete kolone da balkanski prljavom kampanjom sruši predsjednicu dočekana u njihovom taboru? Vidite li kako su vodeći hrvatsko-srpski mediji i portali u ‘Našoj Regiji’ čak jednog Velimira Bujanca, kojeg su prije toga ismijavali kao ‘našmrkanog crnokošuljaša’, sada prihvatili kao uvaženog kolegu, čijim žestokim kritikama i denunciranju predsjednice daju širok prostor i publicitet.

Poznat je Bujančev pubertetski živahan i populistički površan pristup kompleksnim političkim problemima, ali provale bujice bijesa i njegovo neuljuđeno iznošenje u javnost detalja s privatne večere s predsjednicom samo pokazuje kako su takvi ljudi u dnu duše (u nedostatku boljeg opisa) ipak Balkanci. Naravno, njima se ne može poreći gorljivo domoljublje, ali (ako nije nešto malignije) od te ljubavi jača je osvetoljubiva ljubomora i želja za osobnim isticanjem. Izgleda kako je njima ipak najvažnije privući pozornost na sebe, da oni budu u prvom planu. Pa ako zatreba hraniti svoj ego oni će to raditi ne samo javnim pričama o bliskosti s predsjednicom nego čak i o njenim gastronomskim pikanterijama.

Takvi sebeljubivi turbodomoljubi ne shvaćaju da hrvatska predsjednica nije njihovo privatno vlasništvo, kojim mogu upravljati kao sa svojim automobilom. I odnositi se prema njoj kao prema kumici na placu. Ako ništa drugo onda bi barem morali znati da ona nije samo njihova predsjednica, već je po definiciji predsjednica svih hrvatskih građana. I ako se svaki put ne ponaša baš onako kako bi oni htjeli, zar nije suludo pridruživati se onima koji je medijski najviše pljuju i ruše – upravo zbog njenog neupitnog domoljublja. Zbog koristi velike većine naroda i zdravomislećih domoljuba, koje ovakva situacija vrijeđa i nanosi štetu, nadajmo se da će neki na hrvatskoj desnici progutati svoj ego i shvatiti kuda ovakvo ponašanje vodi.

Uljuđena i dobronamjerna kritika je dobrodošla

Naravno, uljuđena i dobronamjerna kritika nekih predsjedničinih poteza svakako je dobrodošla, no ne smije se odmah bijesno hvatati za vrat i time davati vjetar u leđa profesionalnim antihrvatskim aktivistima koji to jedva dočekaju. Pa onda preuveličavaju i zlorabe za promociju međuhrvatskih podjela i mržnje.

Za zlonamjerna podmetanja svađa i afera, medijsko nametanje ozračja prevarenosti i bespomoćnosti, širenje glasina kako u Hrvatskoj ništa ne valja, kako se loše živi, za poticanje mladih na iseljavanje i slične pakosti.

Nitko nije savršen pa ni gospođa Grabar-Kitarović, ali u kakvom političkom i javnom okruženju djeluje, dobro je još i normalna. Postoje naime međusobne političke borbe i kritika vladajućih u svakoj civiliziranoj zemlji, ali ono što se radi u Hrvatskoj, a poglavito predsjednici, daleko je ispod toga. To je notorno balkanski prljava i ratoborna kampanja zabijanja noža u leđa, prizemnog vrijeđanja i omalovažavanja punog površnog senzacionalizma.

Dobro je ipak što kod sve većeg broja ljudi to izaziva prijezir i kontraefekt od onog kojeg bi nositelji takve kampanje s lijeva i desna željeli postići.

Pokušajmo sada baciti malo više svijetla na razloge koji su doveli do toga da se predsjednica s jasnom vizijom budućnosti ali i golemim teretom mračne jugobalkanske prošlosti u zaleđu, našla na meti usred neraskrčene političke šikare u mladoj hrvatskoj državi.

Glede povijesnih okolnosti i naslijeđa iz bivšeg sustava teško je naći zemlju sličnu Hrvatskoj po odnarođenosti, korumpiranosti i inertnosti njenog upravljačkog kadra. Mora nam biti jasno da su izvana sponzorirani ‘bivši’ Jugoslaveni, koji trenutno dominiraju hrvatskim institucijama i vodećim medijima, sebe od 2000-te godine postavili u najbolju poziciju s koje mogu sabotirati svaku promjenu ovakvog stanja te marginalizirati i svetiti se onima koji se s njima ne slažu. To je jedna svemoćna klika s kojom, za sada, ni predsjednica i niti jedna državna institucija ne mogu izići na kraj.

Malo je onih koji još ne vidi da se na ključnim mjestima u vitalnim institucijama i na svim razinama društva nalaze pojedinci ili umrežene ‘bivše’ interesne strukture preko kojih se, iznutra i izvana, Hrvatska sustavno pljačka i bojkotira. I omalovažava svaka predsjedničina inicijativa. Treba li navoditi primjere za to?

Demokratska lustracija

Čitav taj ponovo nametnuti ‘bivši’ zagušujući teret trebalo bi raščišćavati ne velikom bukom (‘sad ćemo mi njih bum pa tras’) kako to zagovaraju turbodomoljubi. Razumnim ljudima je jasno da se tako dramatične promijene u administrativno-upravljačkom aparatu Hrvatske ne mogu izvesti preko noći, bez revolucije ili državnog udara. To ne znači da Hrvatska mora ostati talac nametnute pete kolone zauvijek. Ali je važno da se u trenutnom odnosu snaga stvari ne lome preko koljena i riskira građanski rat na ulicama. Umjesto toga izbornom lustracijom i demokratskim putem treba osvajati i preuzimati instituciju po instituciju. Motivirajući pri tom mlade i sposobne ljude u Domovini i iseljeništvu da sudjeluju u rekonstrukciji trenutnog stanja.

Osim toga, Hrvatska mora obuzdati golemu moć utjecaja ‘bivših’ Jugoslavena, kvaziantifašista i nevladinih aktivista, na mainstream medije i javni život ako želi spriječiti rast desnog populizma tipa Bujanec. I slijepcu je vidljivo kako horde izvana ucijenjenih ili bogato sponzoriranih ‘bivših’ udbaša, kvaziantifa i nevladinih aktivista svakodnevno provociraju i pale vatru sukoba i podjela u Hrvatskoj. U takvim uvjetima, zbog njihovog još uvijek prevelikog utjecaja, teško je graditi svehrvatsku slogu i zajedništvo. A bez toga nema iskoraka naprijed. Ukoliko želi spriječiti još veću dezintegraciju i nerede u zemlji službena vlast morala bi im jasno dati do znanja da se to dalje neće tolerirati. Hrvatska je dovoljno dugo bila žrtva njihovih manipulacija i subverzivnih aktivnosti i vrijeme je nedvosmisleno im dati do znanja kako im više neće osiguravati utočište ni potporu.

Ako se to ne uradi Hrvatska će još dugo ostati država slučaj i poprište permanentnog društveno-političkog kaosa. Postoje, dakle, neke vrlo važne činjenice s kojima mi, kao narod, konačno trebamo biti na čisto:

Prvo: svima nam mora biti jasno da zbog nedostatka ovlasti, današnja predsjednica ne može donijeti Hrvatskoj toliko željene promjene i potrebite reforme. Netko bi narodu trebao objasniti da se, kresanjem predsjedničkih ovlasti, veliki meštar svega hrvatskog nereda, Stipe Mesić, nakon Tuđmanove smrti pobrinuo da Hrvatska nikada više na čelu ne može imati tako moćnog državnika. Koji bi snagom svog autoriteta bio u stanju srediti nefunkcioniranje institucija i nezadovoljstvo naroda koje se time stvara.

Poticati na rješavanje problema

Današnja predsjednica nije dakle izabrana da rješava probleme u društvu već da ih uočava, adresira i potiče njihovo rješavanje. Odnosno daje smjernice i budi nadu da bi se oni mogli riješiti. Može ona biti koliko hoćeš pametna i sposobna, ali ne može biti učinkovita u rješavanju nagomilanih problema ako Vlada i državne institucije, zagušene bivšim kadrom, ne surađuju s njome smisleno. Drugim riječima, ne rade svoj posao onako kako to rade Vlade i institucije u uređenim državama. Korijeni današnjeg stanja i problema u Hrvatskoj leže dakle u nedovršenoj tranzicijskoj izgradnji lustriranih državnih i javnih institucija koja je prekinuta Tuđmanovom smrću. I nakon toga njihovim vraćanjem u stanje prije 90-tih.

Drugo – Nikakve relevantne promjene u hrvatskom društvu neće se dogoditi dok hrvatski narod i njegovi politički predstavnici ne budu sazreli za te promijene. A svako sazrijevanje zahtijeva određeni period vremena. Sudeći po dosadašnjim rezultatima izbora i opakom medijskom zaglupljivanju naroda, proći će još puno mjeseci i godina, možda još cijela dva naraštaja, dok u Hrvatskoj sve sjedne na svoje mjesto. Ako se taj proces želi ubrzati potrebno je na vlasti imati (birati) sposobne i ozbiljne političare. Ali istovremeno graditi stručne i učinkovite državne institucije, koji će ih oboružati pravim informacijama kako bi se na pravi način mogli suočiti sa izazovima. Sve drugo je jalovo nadmudrivanje, lajanje na mjesec i gubljenje dragocjenog vremena.

Udba i KOS

Treće – Ne smije se zanemariti nazočnost ostataka UDBE i KOS-a u Hrvatskoj, koji još uvijek snažno i nažalost vrlo uspješno ispod žita djeluju na zaprječavanju procvata novostvorene hrvatske države. Bivši glavni operativac UDBE zadužen za likvidacije, Boža Spasić, u emisijama na YOU TUBE i vodećim srpskim TV stanicama (gdje je uz Šešelja gotovo svakodnevni gost) nadmeno tvrdi da UDBA i KOS u Hrvatskoj nikada neće biti uništeni. Očito, on čuva kartone svojih ljudi u dubokoj državi i vladajućoj administraciji u Hrvatskoj. Jer se čak hvali da mu jedan ‘ugledni’ hrvatski odvjetnik i prijatelj, koji se ‘proslavio’ obranom Perkovića i Mustača u Njemačkoj, šalje svaku svoju napisanu knjigu mjesec dana prije objave, na pregled i recenziju. Kako bi sve bilo pod kontrolom. Nema dakle nikakve sumnje da ucijenjeni i dobro umreženi ostaci UDBE i KOSA iz podzemnih kuhinja za svoje bivše šefove i vanjske sponzore još uvijek odrađuju zadane poslove. Cilj tih poslova je jasan – destabilizirati novostvorenu hrvatsku državu blateći i rušeći svaku njenu uspješnu priču.

Očito je da ih krticama penetrirane hrvatske obavještajne i kontraobavještajne službe u tome ne mogu spriječiti. Jednostavno im nisu dorasle, a ni adekvatno ekipirane kako bi detektirale, pratile i neutralizirale njihovo djelovanje. Kao potvrdu inferiornosti hrvatskih službi, monstruozni zločinac Spasić, koji se javno hvali da je samostalno organizirao likvidaciju preko 60 ‘ustaša’ i ‘šiptarskih terorista’u inozemstvu, (zbog čega je osuđen na doživotni zatvor u Belgiji) navodi kako su srpske službe uspjele otkriti i uhititi sedam hrvatskih agenata u Srbiji, a hrvatske nisu niti jednog srpskog u Hrvatskoj.

Vrlo je važno da velika većina Hrvata ima jasnu sliku o temeljnim unutarnjim problemima i regionalno-globalnim odnosima kako bi se znalo što je za nas korisno, a što ne. No, današnji moderan, užurban život, malom broju ljudi ostavlja dovoljno vremena, prigode i mogućnosti, analizirati širu sliku koja oblikuje i usmjerava naše živote. Osim toga treba znati čitati između redova i gledati ispod žita jer se sve vješto miješa, iskrivljuje i zamagljuje. Nažalost, kod velikog broja hrvatskih političara, javnih radnika i običnog naroda zaista se osjeća poguban nedostatak razumijevanja ‘nevidljivih’ utjecaja Hrvatskoj nesklonih čimbenika, izvana i iznutra. Zbog toga imamo tako kaotičnu situaciju u Saboru, u Vladi, u državnim institucijama, medijima i općenito u društvu.

U teško sagledivom vrtlogu današnje hrvatske zbilje, bez uzimanja u obzir utjecaja i razumijevanja gore spomenutih ključnih čimbenika, svi drugi problemi u Hrvatskoj ostaju nam nejasni i nerazumljivi.

Čuvajmo se dakle, mi Hrvati, da nam se zbog toga povijest ne ponovi.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Nevidljivo suđenje Vasiljeviću

Objavljeno

na

Objavio

Čula sam posljednjih dana mnogo iznenađenja niskim profilom, gotovo nevidljivošću suđenja generalu Aleksandru Vasiljeviću za ratne zločine nad hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima u Srbiji, pred osječkim sudom. Jer, osim prvih najava, suđenje je medijski potpuno zanemareno.

Kao da je Osijek na medijskom kraju Hrvatske i svijeta. A bio je tako blizu kada se, primjerice, raspravljalo jesu li Luka Modrić i Dejan Lovren počinili krivokletstvo pred časnim hrvatskim sudom.

Što su prema takvom „zločinu” sitni grijesi koje je u sklopu ratnih operacija JNA, od Vukovara i šireg Podunavlja, preko Banovine i Like, do Škabrnje i šire Zagore, nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima osmislio, isplanirao, organizirao i nadgledao šef njezine kontraobavještajne službe, KOS-a?

Nešto beznačajno i nezanimljivo. Sukladno tome suđenje je, koliko čujem, organizirano u maloj sudnici, da ne kažem sudničici osječkog suda. Praktički bez javnosti. Da se ne bi dao prevelik značaj šefu kontraobavještajne službe vojske koja je 1991. izmasakrirala gotovo trećinu Hrvatske.

Jeste li ga vidjeli?

Onim bivšim logorašima, koji su već svjedočili je, koliko čujem, u sjećanju najviše ostalo pitanje: jesu li vidjeli generala Vasiljevića u logorima u Stajićevu, Begejcima, Nišu?

Jer ako se šef kontraobavještajne službe JNA nije izravno šetao po logorima i zlostavljao logoraše, onda valjda nije kriv. A sve da je i šetao, tko bi ga prepoznao? Tko bi ga i danas prepoznao da u civilu ušeta, primjerice, u hrvatsku sabornicu?

Mogao bi se bez problema integrirati u vladajuću koaliciju kao novi član Bandićeva kluba iz kvote umirovljenika, koji obožava politikuPlenkovićeve vlade, koji će bezrezervno podržavati hrvatsku stabilnost i boriti se protiv populizma. I, ovo je sad sasvim ozbiljno – Sabor bi njegovim sudjelovanjem svakako dobio na ozbiljnosti.

Koliko sam dosad vidjela u tom nevidljivom suđenju u odsutnosti nema pravnog zastupnika žrtava, koji bi bio barem neki osigurač da institucije neće odvesti suđenje u pravcu groteske.

Uz to, čim je postupak započet, odmah su se razbudili hrvatski pravni stručnjaci, problematizirajući uopće svrhu ovog postupka u odsutnosti.

Pa koja bi uistinu mogla biti svrha suđenja u odsutnosti šefu kontraobavještajne službe agresorske vojske, preko kojeg se može rasvijetliti i presudom potvrditi uloga JNA u ratnim zločinima u Hrvatskoj počinjenim u sklopu projekta velike Srbije, kao i uloga iste službe u infiltraciji svojih agenata i suradnika u sve segmente hrvatskog društva i države u kojima djeluju do današnjih dana?

Pred Haaškim sudom se govorilo o tristotinjak infiltriranih i financijski održivih kontraobavještajnih grupa (KOG-ova), koje je u Hrvatskoj za sobom ostavio general Vasiljević. Pred munchenskim je sudom to spominjano kao nešto općepoznato. Pred hrvatskim sudovima – ni spomena.

Priznajem, mene ne iznenađuje ta „nevidljivost” suđenja generalu Vasiljeviću. Zato jer je to kontinuitet djelovanja hrvatskih institucija prema kaznenoj odgovornosti vrha JNA, osobito prema KOS-u i njegovu šefu.

Tako je ova sveprisutna „ptica” još na prijelazu stoljeća netragom nestala iz prvog podneska hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde.

Za nju se nije našlo mjesta u opsežnom memorijalu te tužbe, preko 2000 stranica, iako je jedina prava poveznica genocidnih djela sa Srbijom i velikosrpskim projektom.

Za „pticu” se sve do posljednjih godina nije našlo mjesta u istragama hrvatskog DORH-a, a sami su se pobrinuli da naknadno ispadnu i iz optužnica Haaškog suda.

Kada je na pritisak nevladinih udruga (nije Documenta) DORH ipak bio prinuđen pokrenuti istragu protiv Vasiljevića za zločine u srpskim logorima, odmah ju je i znalački ubio. Poslao ju je beogradskom tužiteljstvu za ratne zločine, koje nije našlo elemenata za optužnicu.

No tada hrvatski DORH nije pokrenuo postupak u odsutnosti, kako bi Hrvatska imala najznačajniju presudu vlastitog suda za argumentaciju tužbe za genocid – već je spis stavio u ladicu.

Bili su zapravo prinuđeni izvući spis iz ladice nedavno, pod pritiskom vukovarskog pokreta za utvrđivanje istinske odgovornosti za zločine počinjene nakon pada Vukovara, uključujući i zločin na Ovčari, za koje zapovjedna odgovornost vodi izravno do vrha KOS-a i generala Vasiljevića.

I zanimljivo, „izvori upućeni u slučaj” već sada pomalo šire priče kako u osječkom procesu zapravo nema dokaza o Vasiljevićevoj krivnji.

Iako se nikada neće fizički naći pred hrvatskim sudom, slučaj Vasiljević je za sudbeno rasvjetljavanje naravi agresije na Hrvatsku isto što je slučaj Perković – Mustač za rasvjetljavanje naravi jugoslavenskog komunističkog sustava. Zato je u Hrvatskoj tako nevidljiv.

Zato se iz Beograda čini sve da bi se suđenje pretvorilo u – ništa. Zato se u Beogradu podižu kaznene prijave protiv generalaKrstičevića. Zato Pupovac zaoštrava retoriku prema Penavi. Zato će biti još sličnih poteza. A i hrvatske su institucije zainteresirane za takav ishod. Jer general Vasiljević ima mnogo dosjea.

Zamislite scenu: čika Aca sa svojim mikrofilmovima šeta hrvatskim institucijama, tražeći suradnike. Kakav bi to tek bio predložak za film: Koja je ovo država?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Višnja Starešina: Jedno suđenje u Osijeku i čika Acina država

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari