Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Hrvatska izložena trostrukoj agresiji, odnosno četverostrukoj

Objavljeno

na

Rujan obećava da će biti rujnoga vina – vinogradari su zadovoljni klimatskim promjenama koje su im donijele berbu dvadesetak dana prije no što je nekad bilo, bralo se po lijepom i toplom ljetnom vremenu. Okolne države pobrale su Hrvatsku – Slovenija, Mađarska i nefunkcionalna BiH koja u zadnje vrijeme funkcionira samo kada treba napakostiti Hrvatskoj.

U berbi grožđa iduće će godine u Hrvatskoj možda sudjelovati i mudžahedini, spretni s noževima i sabljama, a ako nekomu od hrvatskih berača usput odrube glavu, bit će to samo nehajna nespretnost za koju će ih hrvatsko sudstvo poslati da rade za opće dobro – recimo, da beru grožđe.

Javna je tajna da u BiH ima deset tisuća ekstremnih islamista koji su za kalifat spremni, valjda s kalifom Bakirom na vlasti i genjcima oko njega, koji ratna zvjerstva mudžahedina svode na „individualne“ zločine, dočim je Hrvatska po njima izvršila masovnu agresiju na BiH zajedničkim zločinačkim pothvatom. Bakir čeka presudu Žalbenoga vijeća u Haagu kao ozebao sunce, da njegovo „pravosuđe“ može pohapsiti sve poznate i nepoznate Hrvate iz bivše i buduće republike Herceg-Bosne, a dok čeka on i zvizdići zvižde oko Pelješkoga mosta za koji Hrvatskoj nisu dali suglasnost, kažu, premda jesu, ali hajdmo malo i tu nervirati Hrvate na koje su navalili sa svih strana, pa što ne bi malo i s muslimanske. Nastavak je to stare taktike pokojnog Alije, taktike koju je sjajno opisao Miroslav Tuđman u knjizi „Druga strana Rubikona“, predstavljenoj prošloga tjedna uz asistenciju Aralice, Rudolfa i Nazora: potpiši, pa iste večeri povuci potpis, ili: potpiši ali već znaš da potpisano ne ćeš priznati ni da te kolju.

Sada više ne govore samo o navodno neriješenim graničnim pitanjima blizu Neuma, nego i o tome da nisu dogovoreni gabariti, kao što jesu. Što se promijenilo? Izvori kažu da je ionako snažna i visoka bosanskohercegovačka(čitaj: muslimanska) mornarica u međuvremenu sagradila brod visok 150 metara, a umjesto jarbola minaret, pa taj ne može proći ispod Pelješkoga ni na koji način, jer je njegov dogovoreni „gabarit“ pedeset metara ili nešto više. Da ne bilo samo s druge strane, u priču se umiješao (na HTV-u emitirani) bivši (?) autonomaš i sadanji europejac Ivan Jakovčić koji muti vodu s hrvatske (?) strane i nalazi hrvatske grijehe, kao što dvolično i nejasno govori o hrvatsko-slovenskom sporu oko Savudrijske vale koju naziva Piranskim zaljevom. U kojemu i dalje po starom love hrvatski odnosno istarski ribari (kako suptilno čini razliku reporterka HTV-a). Ta Jakovčićeva mutež nije bezopasna, ipak je on briselac, a ne više običan autonomaš. Otvoreno se glede Pelješkog mutikašama pridružuje prononsirana klatež. Tako čuveni Puhovski “ne razumije zašto Hrvatskoj treba Pelješki most“. Taj lik razumije samo ono što šteti Hrvatskoj. Zaključno: mnogima je zabavno što je Hrvatska rascijepljena kod Neuma, odnosno podijeljena. Na toj podjeli sada inzistira i službena bošnjačka politika. Znači, na podjeli Hrvatske. Isti oni iz čijega je izvora svojedobno potekla laž da Hrvatska (Tuđman) hoće podijeliti BiH.

JakovčićU vrijeme dok su genjci smišljali kako napakostiti Hrvatskoj, po Bosni i Hercegovini je putovao premijer Plenković i posjetio sve hrvatsko što se dalo, to jest na stanovit način premjestio Vladinu rezidenciju u BiH, kao što je predsjednica države na nekoliko dana izmjestila Pantovčak u Liku, pa uz Udbinu (Crkva hrvatskih mučenika) i Široku Kulu (gdje su srpski četnici uz ostale Hrvate ubili i 13-godišnju Vericu), obišla Starčevića i Teslu. Pišem „obišla“ jer sam tako vidio u medijima, a ta mi riječ oduvijek ide na živce: ako tko nešto obiđe, znači da ondje nije bio, ako se vozite zagrebačkom obilaznicom a ne uđete u Zagreb itd..znate što hoću reći. Mi, znači, posjećujemo, a ne obilazimo.

Vraćam se teranu: Slovencima je Jakovčićevo petljanje melodija za uši, ta oni i računaju s „različitim mišljenjima“ u Hrvatskoj, uvijek se netko nađe. Naši prijatelji Kranjci i u ovom vremenu pronalaze načine da Hrvatsku malim nožićem bockaju u leđa, kao što je njihova politika uvijek činila. Da ne odem predaleko u povijest, recimo do popa Korošeca, navest ću jedan podatak na koji sam i ja zaboravio, ali me je podsjetila sjajna knjiga Vladimira Šeksa „Državni udar, 1. dio“: naime, 1993. u jeku rata (koji je Slovenija elegantno izbjegla u dogovoru s Beogradom), u vrijeme kada se Hrvatskoj prijetilo sankcijama zbog navodne umiješanosti u BiH-ratove, tadanji slovenski predsjednik K. javno se založio da Hrvatska bude izbačena iz Ujedinjenih nacija. Istoga toga predsjednika K. u vrijeme kada se uplašio da ne će sve ostati na opereti, našao sam u noći 1991. kako spava u zatamnjenom predvorju Tuđmanova ureda, kamo je bio dotrčao u panici. Pitam kakvo to dijete tamo spava, vele mi da nije dijete nego K. No, poslije se, kako je rečeno, dobro oporavio. Na istom su tragu sve žice postavljene i na neupitno hrvatskom teritoriju (lijeva obala Mure, recimo, Sveta Gera odnosno sv. Ilija i tako dalje.)

Ja postavljam kao ključno pitanje Mokrica, koje su izvan svake sumnje pripadale području Zagrebačke nadbiskupije, a u sedamnaestom su stoljeću Mokricama vladali Frankopani – tu je mladi Fran Krsto Frankopan sa svojom mlađahnom talijanskom ženom provodio puno vremena. Inače, slovenski narod kao da ne haje za protimbe, na sajmu u Samoboru ima više kupaca Kranjaca nego Hrvata, a je li im ovdje jeftinije, ne znam – u svakom slučaju našli su dimnjak usprkos potomku konja s hvataljkama, oprostite, jahaču na konju, kao i usuprot diplomatski vrlo odgojenom Karlu Erjavcu za kojega je naša ministrica vanjskih poslova izjavila da je bezobrazan, premda imamo finiju hrvatsku riječ koja glasi – drzak. Erjavec se ponaša kao ratni konj bez hvataljka, drži se odluke komparbitražnoga suda, koji je nastavio raditi bez hrvatskoga predstavnika i povrijedio međunarodno pravo, a sada za tu odluku navija i Europska unija (ne cijela), što je sramotno, usporedivo s tužiteljstvom haaškoga Suda koje odavno radi mimo svih uzanca međunarodnoga kaznenog prava a isto tako ga podržava i Unija. U lijepo smo društvo upali. Čak i Mađarska, inače svjesna u kakvo je društvo upala, blokira ulazak Hrvatske u OECD zbog sitne molovske pakosti, a hoće li odustati ili trgovati, ne znam dok ovo pišem.

Nije najljepša nego samo Lijepa naša

Dok je tako, znači, Hrvatska izložena trostrukoj agresiji, odnosno četverostrukoj jer i dalje, kao uvijek, tinja ona unutarnja s Pupovcem koji skida ploče hrvatskim braniteljima, Lijepa naša je na natječaju lijepih zemalja ovoga svijeta izbila među prvih dvadeset, to jest našla se naša na devetnaestom mjestu – vrlo dobro, no ne znam kako se inače ne baš nelijepa Slovenija plasirala bolje od Hrvatske, na jedanaesto mjesto. Glede uspjeha gospodarskih i inih, Hrvatska se i dalje nalazi na začelju i nije poznato jesu li ju Bugarska i Rumunjska prestigle ili će uskoro. Hrvatska tako ostaje zemlja nevjerojatnih mogućnosti i stalnih nemogućnosti da iskoristi nevjerojatne mogućnosti. Dakle, sarkastično rečeno: Bog je imao nevjerojatno nadahnuće kada je stvarao ovaj dio Zemlje na kojemu živimo, ali je bio malo rastresen kada ju je dao Hrvatima koji ne znaju ni što bi sa sobom, a kamoli s njom.

PupovacNo dobro, turizam nam ide. Ide turizam ,zahvaljujući i terorizmu kojega u Hrvatskoj nema (kucnimo o drvo) osim u požarnom smislu, nema ni uragana, čak nema ni kiše (ljeti). Turisti su sigurniji nego o Londonu, Parizu i Bruxellesu, u zadnje vrijeme strahuje i Prag (Zeman), ali da se gosti slučajno ne opuste brinu se zastrašujući zvučnici koje je sada jeftinije kupiti nego nekada, pa se turisti trude naspavati danju na plaži jer noću ne mogu oka sklopiti – to jest danju ih i na plažama (ne svim) teroriziraju bukom iz lokala. U dalmatinskim ljekarnama povećana je prodaja čepića za uši. Sezona je na izmaku, turistička i požarna, a oproštajni je požar potpalio neki čovjek u Krilima Jesenica – uhićen je, ali mu nismo saznali ime i prezime, kao ni tridesetorici pronađenih terorista, da nedajbože ne budemo politički nekorektni. Tako ohrabrujemo terorizam, ne samo požarni. Pa i nakon oproštajnog izbio je još jedan na ulazu u parku Krke.

Micanjem ploča hrvatskim braniteljima ohrabrujemo popovečki terorizam, kamufliran u rat protiv navodnih ustaša „na cijelom području Hrvatske“. Osnažen jasenovačkim uspjehom, Pupovac (gdje je dr. Šreter?) pokušava potaknuti novi val detuđmanizacije, demonizirajući Tuđmanove znamenite riječi da NDH nije bila samo zločin, nego i težnja Hrvata za samostalnom državom. Kako god bilo, Pupovac, kojega ne trpi ni jedna srpska stranka osim SDSS-a, a i to je upitno), neupitni je pobjednik u aferi ploče s imenima ubijenih Hrvata (ubijenih od Srba), pripadnika HOS-a koji su se odvažno borili za modernu, demokratsku Hrvatsku a protiv fašističke srpske i srbijanske agresije. Je li odvijač iliti šrafnciger kojim je odvijena ploča, isti onaj kojemu su srpski teroristi iskopali oči hrvatskom branitelju, inače po narodnosti Slovencu? No, i druge srpske stranke već mute vodu, osjećajući da će doći na red i ploče koje nazivaju krajinskim a ne četničkim, to jest fašističkim iz vremena devedesetih.

Pupovečki i komunistički mutavci zakinuti su na drugoj strani micanjem ploče s imenom maršala koji je na marš smrti poslao stotine tisuća Hrvata i slavio smrt pozdravom koji započinje smrću. U strahu od promjena i drugih ako ne trgova a ono ulica u Zagrebu, jutarnje novine su se potrudile prevenirati, pa čitateljima otkriti tko bi sve, navodno, trebao bili odpločan. Tako su našli i Petra Preradovića, koji bi trebao nadrljati jer je bio Srbin, kažu vurušići ili slični, a ne će ga spasiti ni što je prešao na katoličku vjeru, insinuiraju. Eto kako nesretna ljevica (koja iz ne samo tiražnih razloga na tri stranice donosi Bujančev pir) pokušava na sitno provocirati. Preradović, rođen u Grabrovnici u graničarskoj vlaškoj obitelji, pobočnik bana Jelačića, general, najveći je lirik hrvatskoga romantizma, i ne samo da je politički Hrvat nego i Hrvat po svemu od glave do pete, hrvatski piesnik – kako i dalje „korijenski „ piše na njegovu spomenuku na Preradovićevu, odnosno Cvjetnom trgu. Ah, da su barem svi Hrvati bili Hrvati koliko i on, bilo bi nam bolje i drukčije. Na hrvatskom je jeziku propjevao nakon njemačke faze, ali kad je propjevao, bilo je to veličanstveno… No, jutarnji pregled imena koja bi navodno trebalo maknuti, ima doista i neka koja treba maknuti, ali o tom – potom. Neka će doći i pod udar Kusićeva Vijeća za HOSsuočavanje s prošlošću iliti (prvi put sam čuo) Vijeća za nedemokratske režime. Ako je potonji naziv točan, onda sam protiv, jer se tako totalitarni režimi prikrivaju eufemizmom (nedemokratski režim može biti i onaj koji ne ubija ljude), a ono „za“ nedemokratske režime je dvosmisleno. Nisam ni za onaj sklop „ totalitarni i autoritarni režimi“, budući da će komunisti sigurno pokušati Titov zločinački režim progurati pod „autoritarni“.

Glede pozdrava Za dom spremni, potrebna je lingvistička analiza, to jest razdjelba na riječi. Je li riječ „za“ sporna? Nije. Je li sporna riječ „dom“ ? Nije. Je li sporna riječ „spremni“ ? Nije. Je li sporno da su HOS-ovi dečki umrli za domovinu? Nije. Onda čemu sav taj cirkus? Radi stabilnosti Vlade. Sljedeću rečenicu sam napisao pa izbrisao, budući da sam dobro odgojen. Unutar nje ima i pristojan dio koji pita je li važnija stablinost hrvatskoga naroda kojemu je puna kapa zabrana i nove uspostave verbalnog delikta. Pozdrav ZDS treba deustašizirati, to jest podignuti prst samo ako je izvan svake sumnje utvrđeno da njime netko slavi totalitarni ustaški režim. U ostalim slučajevima, a HOS-ova ploča je jedan od takvih, pozdrav treba tolerirati, jer će se inače probuditi, i već jest, masovni narodni inat. A kad se Hrvati zainate, znate kako je to.

Hrvatske traume i tanane posebnosti treba razjasniti i novom američkom veleposlaniku Robertu Kohortu, koji valjda za savjetnike ne će uzeti protuhrvatske kohorte pri pisanju podloge za izvješća State Departmenta. Nadajmo se.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Zašto sam potpisao inicijativu ‘Narod odlučuje’

Objavljeno

na

Objavio

Što se politike i političara u Hrvatskoj tiče, više od svih politoloških rasprava i znanstvenih radova rekla je jedna zbirka “čudnovatih pjesmica”.

Naslov zbirke je “Uprknuće”, autor je ugledni splitski arhitekt i pisac Jerko Rošin, koji je samim naslovom knjige, jednom riječju sažeo svoje iskustvo funkcioniranja političkog sustava.

Ovom prigodom evo jedne “pjesmice” pod naslovom “Sabor odlučuje”. Tako Jerko pjeva: “Zemljom odjekuje: ‘Sabor odlučuje, o njemu ovisi jesi li ili nisi!’ Ljudi, to su priče za imat pokriće, Sabor su tek ruke bez svoje odluke.”

Budući da vjerujem g. Rošinu i njegovu iskustvu pretočenom u duhovitu i britku satiru, umjesto “Sabor odlučuje”, kako ga je opisao Rošin u “Uprknuću”, ne preostaje drugo nego okrenuti se i podržati referendumsku inicijativu koja želi riješiti problem uprknuća, a nazvana je “Narod odlučuje“, dakle, za “ruke od svoje odluke”, a ne šefa stranke.

Sjevernokorejski klonovi

Važeći izborni zakon u kojem šefovi stranaka, od Plenkovića do Bernardića, odlučuju o poretku na listi i ucjenjuju neposlušne da ih neće staviti na listu ako se ne uprknu, generira klijentelizam, korupciju, uhljebljivanja, a od demokracije čini farsu, svodi je na ispitivanje javnog mnijenja koje Plenkovići i Bernardići provode svake četiri godine.

I onda prevare narod i svoje birače, kao aktualna transrodna koalicija HDZ – HNS. Kada sam vidio da su sve stranke, od HDZ-a do SDP-a, protiv izmjena aktualnog izbornog zakona na platformi uprknuća, jer uvođenjem tri preferencijska glasa Plenkovićev, Bernardićev… anus prestaje biti politički faktor, a demokracija se od uprknuća pretvara u odgovornost biračima, a ne šefu stranke; dakle, kada su svi političari protiv izmjene takvog izbornog zakona, i uvođenja novog s većim brojem preferencijskih glasova, prosječno inteligentan čovjek ne treba imati dileme i treba potpisati referendumsku inicijativu “Narod odlučuje”.

Represija protiv naroda i inicijative, plaćanje štandova, zabrane…, govori kako se političke kaste boje svog (?) naroda i njegova mišljenja, kako oni ne daju da se narod, nakon što se izborio za državu, izbori za demokraciju i slobodu.

Da, imamo državu, no ne živimo u demokratskom, nego u partitokratskom društvu, daleko od volje naroda, kojeg su upravo takvim uprknutim izbornim zakonom ne samo masu puta izvarali, nego i opljačkali, osiromašili, a ljudi od tih “borgova” bježe iz države, jer pored partijskih uprknutih uhljeba ne mogu naći posao, niti zaraditi za pristojan život.

Političari koji u narodnim inicijativama i narodu vide neprijatelje nisu demokrati, nego manje ili više uspješni sjevernokorejski klonovi, samo imaju drugačije frizure od Kim Jong-una, i ništa drugo.

Imali su priliku više od dvadeset godina kroz institucije izmijeniti taj zakon, duboko uprknut, ali nisu. Zato ne preostaje drugo, kao kada se svrgavaju diktature, pa i ova demokratura, da se narod sam organizira i izbori za stvarnu slobodu i demokraciju protiv uprknokracije.

Sauche niču na sve strane

Što se tiče referendumskog prijedloga kako manjine ne bi mogle odlučivati o vlasti, prigovara se o diskriminaciji. U redu, onda cijela napredna Europa, na koju se inače “mainstream” uprkature pozivaju, diskriminira manjine, jer one nigdje u EU-u ne odlučuju o vlasti, a cijela Europa ima osam zagarantiranih mjesta manjinama, kao i mala Hrvatska.

Jedan od najvećih ustavnopravnih stručnjaka, i sam pripadnik manjine, prof. Smerdel, smatra kako takav prijedlog niti je protuustavan, niti diskriminirajući, dapače, sadašnje stanje omogućuje da manjine formiraju vlast s par stotina glasova, ali da manjinama, kao što već jest, treba zagarantirati sva moguća prava.

Pri tome treba reći da se ne smanjuje broj samo zastupnika nacionalnih manjina, nego SVIH zastupnika, pa onda, logično, i manjinskih.

Koliko je ovaj izbori zakon apsurdan, evo zornog primjera Furija Radina koji je bio jedini zastupnik talijanske manjine, i bilo bi dovoljno da samo s jednim glasom, svojim, uđe u Sabor!? Zato se i Radin i Pupovac bune.

Zašto se Radin ne zapita imaju li Hrvati u Italiji ili Srbiji takva prava? Ne, nemaju, niti igdje drugdje bilo koja manjina.

K tome, jedno je pozitivna diskriminacija, koju pozdravljam, a odlučivanje o vlasti je drugo, i u ovakvom sustavu, kako je upozorio i Smerdel, ono je izvor koruptivnog djelovanja, političke trgovine.

Nije Europa glupa niti “diskriminatorska” kada manjinama ne da da odlučuju o vlasti, ali im jamči sva moguća građanska i ljudska prava.

Mladi se iseljavaju, korupcija, klijentelizam i uhljebi cvjetaju na svim razinama, Sauche niču kao gljive poslije kiše, autokratski stil vladanja u strankama, reketarenje medija…, sve je to posljedica izbornog sustava uprknuća.

Pa onda, s Rošinom počesmo, neka Jerko i završi: “Saborski statisti po svemu su isti kao kazališni, važni i suvišni kako radnja traži, samo nek im važi ona glavna stvar: pristojan honorar!”

Eto, zato sam potpisao referendum za promjenu izbornog zakona koji traje do nedjelje. Dosta je uprknuća!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Inicijativa Narod odlučuje pokreće ustavne tužbe protiv nekoliko hrvatskih gradova

 

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Bakirovci u Bosni i Hercegovini zatiru Hrvate i kršćanstvo

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj je puknuo film u toplim svibanjskim danima: čim je iz Vijeća Europe stigla u Hrvatsku bezočna optužnica za veličanje kvislinškog režima i ugnjetavanje manjina, hrvatska je vlast odgovorila odlučno i promptno – preuzela je vlast u Vijeću Europe i tako izravnom akcijom onemogućila da se iz Strasbourga šire lažne vijesti i pamfletima šteti modernoj, suverenoj, samostalnoj Republici Hrvatskoj. Ha! Svaka čast, patuljci.

Narod doduše i ne zna što je Vijeće Europe niti ga posebno zanima, niti bilo tko u Europi drži do toga vijeća i odbora ministara, toga tijela koje postoji da bi postojalo, a sastoji se od otprilike 47 zemalja od kojih je tek polovica u Europskoj uniji.

Navodno se bave ljudskim pravima, a budući da u svim brojkom navedenim zemljama sve pršti od ljudskih prava, lukavo su se usredotočili na Hrvatsku i na svoje doušnike iz te strašne države gdje manjince tuku na ulicama i trgovima.

Glede spomenutog izvješća Vijeća Europe o groznom stanju u Hrvatskoj: nigdje nisam vidio cjelovit tekst, možda i svojom krivnjom, ali ono što sam vidio u domaćim (ne ću reći hrvatskim, da me ne hvatate za riječ) medijima, bilo je prepričavanje teksta – kao što je uobičajeno u takvim prilikama.

Znači, Srbi, Romi i LGBT žive u Hrvatskoj u velikom strahu od hrvatskih nacionalista, neljudski im se uskraćuju ljudska prava i uopće im je nesnosno jer takvu Hrvatsku nisu sanjali. Štoviše, vidio sam negdje u prepričavanju teksta, jedna od zamjerka Hrvatima je da Srbe nazivaju agresorima, što je znak mržnje i nesnošljivosti. Ne kaže se da tako nazivamo one Srbe koji su doista bili agresori, nego valjda i njih moramo nekako korektnije nazivati, recimo srpski branitelji koji su se branili od hrvatskih branitelja, pri čemu je srpskima uz pomoć Srbije i srbijanske vojske, plus crnogorske, u obrambenom zanosu pošlo za rukom da osvoje nešto više od četvrtine Hrvatske, što se može tolerirati, to jest nisu bili agresori, samo agresorske frtaljke praćene pjesmama trofrtaljka.

Ozbiljnije rečeno: sada treba u Vijeću Europe pročitati Deklaraciju o Domovinskom ratu iz koje je svima, samo ne njima, jasno da je Hrvatska bila izložena unutarnjoj i vanjskoj agresiji, te da je u unutarnjoj sudjelovao dobar (ha) dio srpske manjine, a taj dio i nadalje nazivamo agresorima iz onoga strašnog vremena umorstava petnaest tisuća Hrvata, većinom civila. To što bi i oni i Vijeće Europe htjeli tu činjenicu zaboraviti i smjestiti u nepoštivanje ljudskih prava, komičan je zahtjev koji valjda spada u područje „političke korektnosti“. Vrlo opasna, podmukla igra.

Ostale etničke skupine ili zajednice ne spominju se u tom kontekstu (tekstu), s iznimkom Roma, jer bi se postavilo pitanje kako to da su jedni manjinci devedesetih ubijali druge, recimo srpski mađarske i češke itd. Znači, ako vam se pokraj kuće šeće četnik (kao u Vukovaru) za kojega pouzdano znate da je bio u agresorskoj vojsci, čak znate da je zločinac, potpuno je u suprotnosti s mišljenjem Vijeća Europe ako mu to zamjerite ili ga nazovete agresorom.

Tu više nema morala i ideologije, samo interesnih skupina

Odakle je stigla podloga za rečeni tekst? Pa iz Hrvatske, naravno, od klateži iz raznih orjunaških udruga kojima ravnaju žestoki borci za demokraciju, preodjeveni totalitarci i šljam koji Hrvatsku ne može smisliti, u uskoj svezi sa Srbijom. Pa onda njihovi istomišljenici iz medija objeručke dočekuju „mišljenje“ Vijeća Europe. Svoje mišljenje. D

otle se ugrožena srpska manjina dobro zabavlja, s tri glasa u Hrvatskom saboru osigurava krhku stabilnost Vlade, Pupovac u ime vlasti oštro upozorava oporbu da joj nije potreba pustolovina rušenja Vlade, njemu je ovako dobro, usput je prisvojio za svoje „antifašizam“ i sudjeluje na skupovima s jugoslavenskim zastavama, izrađuje popise nepoćudnih Hrvata i uopće lijepo koristi osebujne hrvatske izborne zakone koji protežiraju manjine sve do besmislenosti.

No, pojavljuje se opasnost u obliku referenduma za promjenu izbornog zakona, pokreta u sklopu općenarodnog bunta protiv ustaljene i uštogljene kaste i lijeve i desne, koja će i koalirati ako bude morala, jer tu više nema morala i ideologije, samo interesnih skupina.

Manjici nastoje prokazati referendum i njegove bitne značajke kao smokvin list za ugrožavanje prava manjina i (kako reče u emisiji HTV-a Fulio Radin) stvaranje „čistog“ hrvatskog Hrvatskog sabora, što je laž. Naime, kao i do sada lijeve stranke s istočnim grijehom na leđima imat će u svojim redovima pripadnike srpske manjine, prikrivene ili neprikrivene, nadalje i talijanske i ostale, pa iako su te stranke trenutno u žalosnom rasulu, ipak će dobiti na izborima stanovit broj zastupnika, među njima i rečene u svojim redovima.

Zato je teza o pokušaju eliminiranja svega što nije hrvatsko, promašena i žalosna teza, lažna teza s kojom će protivnici referenduma ići na Ustavni sud i vjerojatno dobiti potporu šarolikog sastava toga suda. I što znače izjave o „stečenim pravima“? Kada je to i kako SDSS (utemeljio ga Hadžić) stekao prava na tri glasa u parlamentu? Sjećamo se. I kako su „stečena prava“ hrvatskih iseljenika bez pardona odvedena u stečaj, pa se sa dvanaest Hrvata izvan domovine u Hrvatskom saboru došlo do svega nekolicine?

I nadalje me srdi tekst Vijeća Europe. Zato mu se vraćam, jer bi se opet mogao proizvesti sličan, čak i pod predsjedanjem Hrvatske. Taj pamflet se jednostavno nije smio pojaviti, i nije drugo do miniranje hrvatskoga predsjedanja, krivotvorina koja u biti kaže da je Hrvatska (crna) vrana u Europi, jedina u kojoj se „veliča fašistički režim“, najgrješnija zemlja ne samo sada nego i Drugom svjetskom ratu, dok su se od stigme izvukle ne samo države koje su srdačno kolaborirale, od sjevera Europe do zapada (Francuska), nego i one iz kojih je potekao nacistički i fašistički totalitarizam. Sve te zemlje, uz još mnoge, izabrale su Hrvatsku da se na njoj iživljavaju, kako bi od sebe svratile pozornost.

Jajčana ima posvuda

Razlog je ovaj: samostalna hrvatska država koja se nije smjela dogoditi, a kad se već dogodila treba učiniti sve da ju se blokira, banalizira i polako uništava, što je na djelu. Istodobno, to vajno Vijeće Europe više ne spominje dvije europske rezolucije o komunističkom totalitarizmu, ne pita što je u Hrvatskoj urađeno „po tom pitanju“. (Odgovor bio bio: Nije ništa). Bilo bi dobro da naši istraživački novinari pronađu autore teksta, pa bi se vidjelo da su – makar pod promijenjenim prezimenima – iz neke od balkanskih avlija koje sežu i do hrvatskih krajeva. Kao što se ispostavilo da taj Eliezer koji je dignuo buku u svezi s Hasanbegovićem, nije Eliezer nego Ranko, i nije Papo nego Jajčanin.

Takvih jajčanina ima posvuda, na zapadnim radijskim i televizijskim postajama, u novinama, oni su vezivno tkivo orjunaške klateži u Hrvatskoj i zapadnih medija u kojima i nadalje vlada duh intelektualaca koji su do pedeset šeste bili staljinisti, u međuvremenu lenjinisti, a od šezdeset osme titoisti. Nestanak Jugoslavije za njih je bio velik udarac od kojega se još nisu oporavili, niti ne će. A tko je kriv za njihove traume? Hrvatska, kažu. Pa udri po njoj, možda još nije sve izgubljeno.

U Hrvatskoj dotle uporno hoda pokret koji crveni nazivaju konzervativnom revolucijom, a plavi ju ne nazivaju nikako, nego samo gledaju što se događa – zbunjeni su. Oni, plavi, bi po prirodi stvari trebali biti dio te mirne, ali uporne borbe za vrijednosti imanentne hrvatskom narodu, a nekako im je neugodno, osim iznimaka u obliku nekoliko osoba koje još imaju vezu s hrvatskom tradicijom i njezinim univerzalnim vrjednotama, a što je univerzalnije nego život.

Tako se hrvatska vlast, bilo koje boje, izgubila na početku i na kraju puta čovjekova, jer ni dostojanstvo nerođenoga djeteta ni dostojanstvo umrloga čovjeka ne poštuje. Da poštuje život, bila bi u Hodu za život, odnosno hod ne bi bio ni potreban, da poštuje dostojanstvo mrtvih ne bi prepustila zaboravu i korovu stotine tisuća Hrvata razasutih po Sloveniji i Hrvatskoj (i drugdje), ubijenih u krvoločnim divljanjima jugoslavenskih komunista. Dok su oni iz kojih je krenula strahota Drugoga svjetskog rata potiho i sustavno tražili i uglavnom nalazili svoje mrtve.

Mediji kao nojevi

Mediji se kronično ponašaju kao nojevi, vide što nitko ne vidi, ne vide što svi vide, na jutarnjim brifinzima namještavaju brojke – ponekad uz pomoć policije – ili pokušavaju prodati javnosti priče o dva valjda podjednako snažna i važna skupa, skupu i kontraskupu, u brižnom naporu da ih izjednače, pa i onda kada je na strani hodača petnaest tisuća, a u protunapadu sedam kostimiranih šetačica iz Oktogona. Lijepo je da se probudila i Rijeka, gdje komunisti vladaju od četrdeset pete, a gradonačelnik Obersnel u maniri arogantnog partijskog moćnika iz pedesetih grmi s ekrana protiv nazadnog hrvatskoga puka, podmeće mu nogu gdje stigne. U Splitu posve druga slika.

No, da se vratim manjincima, ali Hrvatima u Vojvodini. Poradi nekih putovanja nisam na vrijeme opisao dolazak Tomislava Žigmanova i njegove ekipe u Zagreb, u povodu predstavljanja novih svezaka Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, održanog u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.

Začudno leksikografsko djelo koje se objavljuje godinama i godinama, koliko snage i novac dopuštaju, izniklo iz manje skupine entuzijasta, znanstveno potkovano i neprocijenjivo za memoriju Hrvata koji su obitavali i obitavaju uz Dunav od sjevera Mađarske do Novoga Sada. Predstavljanje u Zagrebu sjajno posjećeno, ima i državnih dužnosnika.

Poslije sjedimo u kavani podno NSK, Žigmanov je čovjek od malo riječi, zabrinut, očito čvrsta značaja, visok i stamen. Na pitanje kako ga doživljavaju u beogradskim političkim krugovima, kaže da se time ne opterećuje. Nešto je rječitiji kada ga pitam za zbivanja oko rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu. Hvalim još jednom njegovu predstavu „Bunjevački blues“, izvedenu ne tako davno u Histrionima. U svemu – Hrvati u Vojvodini dobili su vođu od formata, a Hrvatska bi ga trebala čuvati kao kap vode na dlanu. Književnik, prozni i dramski pisac, intelektualac visoke razine, Tomislav Žigmanov našao se u ulozi koja zahtijeva smirenost, dobre živce i postojanost u obrani hrvatstva.

Glede spomenutog Leksikona u nakladi Hrvatskoga akademskog društva iz Subotice, Žigmanov je izvršni urednik, glavni je urednik Slaven Bačić. Kao (bivši) kazališni čovjek zastajem na pojmu Hrvatsko narodno kazalište koje je kao profesionalno utemeljeno u Subotici 1945. na tradicijama onoga iz 1747. u franjevačkoj Gramatikalnoj školi kada je bila održana prva predstava na hrvatskom jeziku.

HNK je živio pet godina, a onda je započela hajka i manipuliranje unitarističko i srpsko, pa su HNK i mađarsko kazalište spojeni u jedno Narodno pozorište s odsjecima za hrvatsku i mađarsku dramu. Tako je danas Hrvatsko kazalište Pečuh jedini samostalni hrvatski teatar izvan granica Republike Hrvatske. Ondje Vojislav Šešelj ne zalazi, njemu su zanimljivi Hrtkovci, gdje nastupa u staroj ulozi Vojislava Šešelja.

Erdogan i Bakir

A što je s Hrvatima u BiH, formalno konstitutivnim narodom na cijelom području te zagonetne države? Eto, bore se svim snagama, na načine kojekakve, da ne postane manjinom u skoroj budućnosti. Njima se ne odriče samo budućnost nego i prošlost, povijest.

Erdoganova predstava u Sarajevu očišćenom od migranata (upućeni su Hrvatima, u blizinu Mostara) drastično je finale staroturske i velikoturske ekspanzije, praćeno povijesnim krivotvorinama glomaznoga formata.

Tako Erdogan ne samo za BiH nego za Europu u cjelini kaže da su Turci tu živjeli tisuću godina. Znači, bili su i 1018., premda povijest bilježi da su se Turci Seldžuci tek 1071. ponešto ustalili u Anatoliji. A čija je zemlja tada bila od Drave do Jadranskoga mora, koje je to kraljevstvo vladalo na tom prostoru?

Bit će da je bilo Hrvatsko kraljevstvo, i prije petnaestoga stoljeća ni Turaka ni nikoga drugoga ne bješe osim Hrvata.
Ali, eto, Erdogan zna nešto više, zna i Bakir kojemu je sam Bog poslao Erdogana, a prije i njegova oca Aliju.

Također je krivotvorina da su Bošnjaci branili Tursku kao svoju domovinu, štoviše, pobune islamiziranih Hrvata protiv Istanbula (ne zbog konvencije) bile su česte, poznato je. Sve je to žalosno neznanstveno i priglupo, ali je najveću glupost izrekao Bakir u svezi s devedesetim godinama prošloga stoljeća, naime da „ne možete objasniti kako smo se mi ovdje uspjeli obraniti, to je moguće samo Božjom intervencijom i Božjom voljom.“ Istina je ova, neka im (mi) Bog oprosti, da su se muslimani u BiH uspjeli obraniti intervencijom Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane koji su potpuno bespomoćne muslimane i naoružali i organizirali, a Hrvatska pružila utočište civilima, hranila ih, oblačila i školovala, pa i Alijinu obitelj, čak kada se Alija okrenuo oružjem protiv Hrvata. Je li to bila Božja volja, ne znam, treba ga pitati, ali svakako nije da dvadeset godina poslije bakirovci u Bosni i Hercegovini zatiru Hrvate i kršćanstvo.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati