Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Hrvatska izložena trostrukoj agresiji, odnosno četverostrukoj

Objavljeno

na

Rujan obećava da će biti rujnoga vina – vinogradari su zadovoljni klimatskim promjenama koje su im donijele berbu dvadesetak dana prije no što je nekad bilo, bralo se po lijepom i toplom ljetnom vremenu. Okolne države pobrale su Hrvatsku – Slovenija, Mađarska i nefunkcionalna BiH koja u zadnje vrijeme funkcionira samo kada treba napakostiti Hrvatskoj.

U berbi grožđa iduće će godine u Hrvatskoj možda sudjelovati i mudžahedini, spretni s noževima i sabljama, a ako nekomu od hrvatskih berača usput odrube glavu, bit će to samo nehajna nespretnost za koju će ih hrvatsko sudstvo poslati da rade za opće dobro – recimo, da beru grožđe.

Javna je tajna da u BiH ima deset tisuća ekstremnih islamista koji su za kalifat spremni, valjda s kalifom Bakirom na vlasti i genjcima oko njega, koji ratna zvjerstva mudžahedina svode na „individualne“ zločine, dočim je Hrvatska po njima izvršila masovnu agresiju na BiH zajedničkim zločinačkim pothvatom. Bakir čeka presudu Žalbenoga vijeća u Haagu kao ozebao sunce, da njegovo „pravosuđe“ može pohapsiti sve poznate i nepoznate Hrvate iz bivše i buduće republike Herceg-Bosne, a dok čeka on i zvizdići zvižde oko Pelješkoga mosta za koji Hrvatskoj nisu dali suglasnost, kažu, premda jesu, ali hajdmo malo i tu nervirati Hrvate na koje su navalili sa svih strana, pa što ne bi malo i s muslimanske. Nastavak je to stare taktike pokojnog Alije, taktike koju je sjajno opisao Miroslav Tuđman u knjizi „Druga strana Rubikona“, predstavljenoj prošloga tjedna uz asistenciju Aralice, Rudolfa i Nazora: potpiši, pa iste večeri povuci potpis, ili: potpiši ali već znaš da potpisano ne ćeš priznati ni da te kolju.

Sada više ne govore samo o navodno neriješenim graničnim pitanjima blizu Neuma, nego i o tome da nisu dogovoreni gabariti, kao što jesu. Što se promijenilo? Izvori kažu da je ionako snažna i visoka bosanskohercegovačka(čitaj: muslimanska) mornarica u međuvremenu sagradila brod visok 150 metara, a umjesto jarbola minaret, pa taj ne može proći ispod Pelješkoga ni na koji način, jer je njegov dogovoreni „gabarit“ pedeset metara ili nešto više. Da ne bilo samo s druge strane, u priču se umiješao (na HTV-u emitirani) bivši (?) autonomaš i sadanji europejac Ivan Jakovčić koji muti vodu s hrvatske (?) strane i nalazi hrvatske grijehe, kao što dvolično i nejasno govori o hrvatsko-slovenskom sporu oko Savudrijske vale koju naziva Piranskim zaljevom. U kojemu i dalje po starom love hrvatski odnosno istarski ribari (kako suptilno čini razliku reporterka HTV-a). Ta Jakovčićeva mutež nije bezopasna, ipak je on briselac, a ne više običan autonomaš. Otvoreno se glede Pelješkog mutikašama pridružuje prononsirana klatež. Tako čuveni Puhovski “ne razumije zašto Hrvatskoj treba Pelješki most“. Taj lik razumije samo ono što šteti Hrvatskoj. Zaključno: mnogima je zabavno što je Hrvatska rascijepljena kod Neuma, odnosno podijeljena. Na toj podjeli sada inzistira i službena bošnjačka politika. Znači, na podjeli Hrvatske. Isti oni iz čijega je izvora svojedobno potekla laž da Hrvatska (Tuđman) hoće podijeliti BiH.

JakovčićU vrijeme dok su genjci smišljali kako napakostiti Hrvatskoj, po Bosni i Hercegovini je putovao premijer Plenković i posjetio sve hrvatsko što se dalo, to jest na stanovit način premjestio Vladinu rezidenciju u BiH, kao što je predsjednica države na nekoliko dana izmjestila Pantovčak u Liku, pa uz Udbinu (Crkva hrvatskih mučenika) i Široku Kulu (gdje su srpski četnici uz ostale Hrvate ubili i 13-godišnju Vericu), obišla Starčevića i Teslu. Pišem „obišla“ jer sam tako vidio u medijima, a ta mi riječ oduvijek ide na živce: ako tko nešto obiđe, znači da ondje nije bio, ako se vozite zagrebačkom obilaznicom a ne uđete u Zagreb itd..znate što hoću reći. Mi, znači, posjećujemo, a ne obilazimo.

Vraćam se teranu: Slovencima je Jakovčićevo petljanje melodija za uši, ta oni i računaju s „različitim mišljenjima“ u Hrvatskoj, uvijek se netko nađe. Naši prijatelji Kranjci i u ovom vremenu pronalaze načine da Hrvatsku malim nožićem bockaju u leđa, kao što je njihova politika uvijek činila. Da ne odem predaleko u povijest, recimo do popa Korošeca, navest ću jedan podatak na koji sam i ja zaboravio, ali me je podsjetila sjajna knjiga Vladimira Šeksa „Državni udar, 1. dio“: naime, 1993. u jeku rata (koji je Slovenija elegantno izbjegla u dogovoru s Beogradom), u vrijeme kada se Hrvatskoj prijetilo sankcijama zbog navodne umiješanosti u BiH-ratove, tadanji slovenski predsjednik K. javno se založio da Hrvatska bude izbačena iz Ujedinjenih nacija. Istoga toga predsjednika K. u vrijeme kada se uplašio da ne će sve ostati na opereti, našao sam u noći 1991. kako spava u zatamnjenom predvorju Tuđmanova ureda, kamo je bio dotrčao u panici. Pitam kakvo to dijete tamo spava, vele mi da nije dijete nego K. No, poslije se, kako je rečeno, dobro oporavio. Na istom su tragu sve žice postavljene i na neupitno hrvatskom teritoriju (lijeva obala Mure, recimo, Sveta Gera odnosno sv. Ilija i tako dalje.)

Ja postavljam kao ključno pitanje Mokrica, koje su izvan svake sumnje pripadale području Zagrebačke nadbiskupije, a u sedamnaestom su stoljeću Mokricama vladali Frankopani – tu je mladi Fran Krsto Frankopan sa svojom mlađahnom talijanskom ženom provodio puno vremena. Inače, slovenski narod kao da ne haje za protimbe, na sajmu u Samoboru ima više kupaca Kranjaca nego Hrvata, a je li im ovdje jeftinije, ne znam – u svakom slučaju našli su dimnjak usprkos potomku konja s hvataljkama, oprostite, jahaču na konju, kao i usuprot diplomatski vrlo odgojenom Karlu Erjavcu za kojega je naša ministrica vanjskih poslova izjavila da je bezobrazan, premda imamo finiju hrvatsku riječ koja glasi – drzak. Erjavec se ponaša kao ratni konj bez hvataljka, drži se odluke komparbitražnoga suda, koji je nastavio raditi bez hrvatskoga predstavnika i povrijedio međunarodno pravo, a sada za tu odluku navija i Europska unija (ne cijela), što je sramotno, usporedivo s tužiteljstvom haaškoga Suda koje odavno radi mimo svih uzanca međunarodnoga kaznenog prava a isto tako ga podržava i Unija. U lijepo smo društvo upali. Čak i Mađarska, inače svjesna u kakvo je društvo upala, blokira ulazak Hrvatske u OECD zbog sitne molovske pakosti, a hoće li odustati ili trgovati, ne znam dok ovo pišem.

Nije najljepša nego samo Lijepa naša

Dok je tako, znači, Hrvatska izložena trostrukoj agresiji, odnosno četverostrukoj jer i dalje, kao uvijek, tinja ona unutarnja s Pupovcem koji skida ploče hrvatskim braniteljima, Lijepa naša je na natječaju lijepih zemalja ovoga svijeta izbila među prvih dvadeset, to jest našla se naša na devetnaestom mjestu – vrlo dobro, no ne znam kako se inače ne baš nelijepa Slovenija plasirala bolje od Hrvatske, na jedanaesto mjesto. Glede uspjeha gospodarskih i inih, Hrvatska se i dalje nalazi na začelju i nije poznato jesu li ju Bugarska i Rumunjska prestigle ili će uskoro. Hrvatska tako ostaje zemlja nevjerojatnih mogućnosti i stalnih nemogućnosti da iskoristi nevjerojatne mogućnosti. Dakle, sarkastično rečeno: Bog je imao nevjerojatno nadahnuće kada je stvarao ovaj dio Zemlje na kojemu živimo, ali je bio malo rastresen kada ju je dao Hrvatima koji ne znaju ni što bi sa sobom, a kamoli s njom.

PupovacNo dobro, turizam nam ide. Ide turizam ,zahvaljujući i terorizmu kojega u Hrvatskoj nema (kucnimo o drvo) osim u požarnom smislu, nema ni uragana, čak nema ni kiše (ljeti). Turisti su sigurniji nego o Londonu, Parizu i Bruxellesu, u zadnje vrijeme strahuje i Prag (Zeman), ali da se gosti slučajno ne opuste brinu se zastrašujući zvučnici koje je sada jeftinije kupiti nego nekada, pa se turisti trude naspavati danju na plaži jer noću ne mogu oka sklopiti – to jest danju ih i na plažama (ne svim) teroriziraju bukom iz lokala. U dalmatinskim ljekarnama povećana je prodaja čepića za uši. Sezona je na izmaku, turistička i požarna, a oproštajni je požar potpalio neki čovjek u Krilima Jesenica – uhićen je, ali mu nismo saznali ime i prezime, kao ni tridesetorici pronađenih terorista, da nedajbože ne budemo politički nekorektni. Tako ohrabrujemo terorizam, ne samo požarni. Pa i nakon oproštajnog izbio je još jedan na ulazu u parku Krke.

Micanjem ploča hrvatskim braniteljima ohrabrujemo popovečki terorizam, kamufliran u rat protiv navodnih ustaša „na cijelom području Hrvatske“. Osnažen jasenovačkim uspjehom, Pupovac (gdje je dr. Šreter?) pokušava potaknuti novi val detuđmanizacije, demonizirajući Tuđmanove znamenite riječi da NDH nije bila samo zločin, nego i težnja Hrvata za samostalnom državom. Kako god bilo, Pupovac, kojega ne trpi ni jedna srpska stranka osim SDSS-a, a i to je upitno), neupitni je pobjednik u aferi ploče s imenima ubijenih Hrvata (ubijenih od Srba), pripadnika HOS-a koji su se odvažno borili za modernu, demokratsku Hrvatsku a protiv fašističke srpske i srbijanske agresije. Je li odvijač iliti šrafnciger kojim je odvijena ploča, isti onaj kojemu su srpski teroristi iskopali oči hrvatskom branitelju, inače po narodnosti Slovencu? No, i druge srpske stranke već mute vodu, osjećajući da će doći na red i ploče koje nazivaju krajinskim a ne četničkim, to jest fašističkim iz vremena devedesetih.

Pupovečki i komunistički mutavci zakinuti su na drugoj strani micanjem ploče s imenom maršala koji je na marš smrti poslao stotine tisuća Hrvata i slavio smrt pozdravom koji započinje smrću. U strahu od promjena i drugih ako ne trgova a ono ulica u Zagrebu, jutarnje novine su se potrudile prevenirati, pa čitateljima otkriti tko bi sve, navodno, trebao bili odpločan. Tako su našli i Petra Preradovića, koji bi trebao nadrljati jer je bio Srbin, kažu vurušići ili slični, a ne će ga spasiti ni što je prešao na katoličku vjeru, insinuiraju. Eto kako nesretna ljevica (koja iz ne samo tiražnih razloga na tri stranice donosi Bujančev pir) pokušava na sitno provocirati. Preradović, rođen u Grabrovnici u graničarskoj vlaškoj obitelji, pobočnik bana Jelačića, general, najveći je lirik hrvatskoga romantizma, i ne samo da je politički Hrvat nego i Hrvat po svemu od glave do pete, hrvatski piesnik – kako i dalje „korijenski „ piše na njegovu spomenuku na Preradovićevu, odnosno Cvjetnom trgu. Ah, da su barem svi Hrvati bili Hrvati koliko i on, bilo bi nam bolje i drukčije. Na hrvatskom je jeziku propjevao nakon njemačke faze, ali kad je propjevao, bilo je to veličanstveno… No, jutarnji pregled imena koja bi navodno trebalo maknuti, ima doista i neka koja treba maknuti, ali o tom – potom. Neka će doći i pod udar Kusićeva Vijeća za HOSsuočavanje s prošlošću iliti (prvi put sam čuo) Vijeća za nedemokratske režime. Ako je potonji naziv točan, onda sam protiv, jer se tako totalitarni režimi prikrivaju eufemizmom (nedemokratski režim može biti i onaj koji ne ubija ljude), a ono „za“ nedemokratske režime je dvosmisleno. Nisam ni za onaj sklop „ totalitarni i autoritarni režimi“, budući da će komunisti sigurno pokušati Titov zločinački režim progurati pod „autoritarni“.

Glede pozdrava Za dom spremni, potrebna je lingvistička analiza, to jest razdjelba na riječi. Je li riječ „za“ sporna? Nije. Je li sporna riječ „dom“ ? Nije. Je li sporna riječ „spremni“ ? Nije. Je li sporno da su HOS-ovi dečki umrli za domovinu? Nije. Onda čemu sav taj cirkus? Radi stabilnosti Vlade. Sljedeću rečenicu sam napisao pa izbrisao, budući da sam dobro odgojen. Unutar nje ima i pristojan dio koji pita je li važnija stablinost hrvatskoga naroda kojemu je puna kapa zabrana i nove uspostave verbalnog delikta. Pozdrav ZDS treba deustašizirati, to jest podignuti prst samo ako je izvan svake sumnje utvrđeno da njime netko slavi totalitarni ustaški režim. U ostalim slučajevima, a HOS-ova ploča je jedan od takvih, pozdrav treba tolerirati, jer će se inače probuditi, i već jest, masovni narodni inat. A kad se Hrvati zainate, znate kako je to.

Hrvatske traume i tanane posebnosti treba razjasniti i novom američkom veleposlaniku Robertu Kohortu, koji valjda za savjetnike ne će uzeti protuhrvatske kohorte pri pisanju podloge za izvješća State Departmenta. Nadajmo se.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad bi svaki Hrvat bar jednom otišao u Vukovar, Škabrnju, Bleiburg, Čavoglave, Siget…

Objavljeno

na

Objavio

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude.

Jučer sam putovao kroz nekoliko različitih zemalja, a nikad nisam otišao iz Lijepe naše… Jedan od najboljih prijatelja koje najduže znam slavio je rođendan, požurili smo iz Vukovara u Zagreb kako bih stigao na druženje. Prijatelji s kojima sam putovao u Vukovar ljubazno su me ostavili u centru iako su iz krajnje južnog dijela grada samo kako bih što prije došao jer je već bilo kasno.

Već u centru primjećujem da sam došao u drugu stvarnost. U drugu zemlju. Ovdje su ljudi drugačije nasmijani, drugačije obučeni, drugačije postavljeni. Smijali smo se i mi u Vukovaru, grlili, razgovarali, ali drugačije. Drugačije od ovoga, na drugačiji način, iz drugih razloga…

Sjedio sam s prijateljima u pubu, a povremeno sam pogledao oko sebe ljude za svim stolovima koji pričaju o poslovima, o craft pivu, kako pjevuše pjesme koje sviraju i prepričavaju neke meni u tome trenutku potpuno besmislene stvari. Odjednom sam osjetio tugu koja je prerasla u frustraciju. Bio sam žalostan jer sam osjetio da ovdje ne pripadam.

Nedostajalo mi je ono što sam imao par sati ranije. Falili su mi prijatelji s kojima sam uživao u razgovoru, pričali smo satima o ratu, Vukovaru, drugim bojištima, o onome što se događalo tada, što se događa sada, što treba napraviti i o svemu onome što uglavnom već i znamo i stalno ponavljamo, no i dalje je to bilo sto puta zanimljivije, prirodnije i ugodnije od svih razgovora koje sam oko sebe čuo u ovom okružju.

U obitelji se gradi osjećaj pripadnosti

Djecu nemam, ali ako ću ih ikada imati, neću propustiti niti jednu priliku odvesti ih na sve događaje gdje će vidjeti i naučiti o svojoj Domovini, o svojoj krvi i svome narodu. Neka idu i sa školom, neka uče tamo, ali iz obitelji to mora poteći. U obitelji se gradi ljubav, odgovornost i osjećaj pripadnosti. Kako reče naša nova heroina Barbara Turk: “To se dobiva majčinim mlijekom“. Moja djeca neće na dan pada Vukovara u ritmu strane glazbe njihati glave i pričati o novim serijama, nego će uzdignuta čela hodati u Koloni sjećanja i odavati počast poginulima i pobijenima u Gradu heroju. A obići ćemo i sve druge gradove heroje te odati počast svim žrtvama Domovinskog rata, svim našim herojima svih ratova. Jer moja djeca će znati tko nam teče venama, ne što nego tko! Čija herojska ratnička krv! Moja djeca će znati tko su Hrvati!

Zato će obilaziti Vukovar, ući u bolnicu, pogledati gdje su bez sanitetske opreme u malom prostoru liječili desetine novih ranjenika svakog dana, gdje su bebe u inkubatoru bile par metara dalje od mjesta gdje je zločinačka JNA bacila razornu bombu krmaču na bolnicu. Osjećao sam da mi suze kreću kad sam na pločicama vidio popis ljudi koji su u bolnici ubijeni i onih koji su odvedeni, koje su četnici i komunisti izveli iz bolnice i poubijali. Za mnoge se ni danas ne zna gdje su im ostaci. A ovi šute, ne žele reći gdje su. Ljudi desetljećima ne znaju gdje su im ostaci najmilijih, a ovi znaju i šute, neće ni anonimno dojaviti. S tim “ljudima” da mi živimo u nekakvom suživotu i dajemo im milijune da nas vrijeđaju kroz svoje časopise i zastupnike u Saboru?!

Abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna

Bili smo na Ovčari, doveo nas je domaćin Vlado, čovjek koji je preživio logore i koji je pričao što je i kako doživio, pričao je o mučenjima kojima su vukovarske civile i zarobljenike podvrgnuli njihovi susjedi, ali i pijani četnici koji su dolazili iz Srbije. Pričao je kako su ih izvlačili iz bolnice i s raznih mjesta gdje su ih zarobili, odvodili na mučenja, stratišta. Pričao je kako su susjedi Srbi ulazili u autobuse, izvlačili ljude koji su im se ikada u životu zamjerili, mučili ih i ubijali, silovali žene zato jer su mogli. Ovi koji su dolazili iz Srbije bili su izgubljeni od alkohola i mržnje, ubijali su koliko su mogli, ali tek nakon mučenja, pričao je tome kako su se tek rijetki spasili i to na nevjerojatne načine, poput iskakanja iz kamiona dok su išli na stratište.

Jedna od najsnažnijih priča koje sam čuo, koje su ostavile snažan dojam je o čovjeku koji je bio četvrti na redu za smaknuće, kad su trojicu prije njega ubili, došao je red na njega, prislonili su mu pištolj na glavu, on se okrenuo refleksno i izbio pištolj te preskočio ogradu i pobjegao. Takvih priča ima previše, priča o surovosti Srba i jugoslavenske vojske koja je ušla u grad klati, silovati, ubijati i pljačkati.

Mnogi od njih još i danas žive tamo abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna. Dok naši ljudi ne znaju gdje su im ostaci pobijenih članova obitelji. Postoje ljudi kojima su silovali sestre, očeve i majke, silovali su im cijele obitelji pred očima, silovali, ubijali, mučili. Ti ljudi danas žive sa svojim mučiteljima i krvnicima. Nemoćni tražiti pravdu jer na vlasti u Hrvatskoj sjede isti oni od kojih smo Hrvatsku oslobađali.

Teške su to priče, teško je bilo slušati sve što su ti ljudi prošli, teško je bilo na Ovčari, suze nisam zadržao, pred punim memorijalnim centrom nije me bilo sram plakati od tuge i bola dok smo slušali priču o tome što se dogodilo. Zato mislim da bi svaki Hrvat trebao otići u Vukovar, proći sva stratišta, bolnicu, hodati u koloni s brojnim herojima. Volio bih da svaki Hrvat ima svog domaćina kao što je Vlado koji će mu pričati o onome što bi svatko od nas morao znati, da će imati svoga Nevena iz planinske satnije, svoju Tatjanu, Roberta, Marijana, Lovru, Damira, Bobbya i sve one ljude koje sam imao danas u svome društvu, s kojima sam bio u koloni i na koje sam ponosan što sam hodao s njima i palio svijeće. Nadam se da će osjetiti srdačnost i gostoljubivost domaćina kao što mi osjetili kod Vladinih roditelja gospođe Evice i gospodina Milana koji su nas dočekali s tonom predivne preukusne hrane i kolača, omogućili nam da se daleko od kuće osjećamo kao kod kuće.

Stotinu tisuća, toliko nas je bilo

Bilo je divno, zajedništvo i sloga. Puno puta sam nekoga trknuo ili oni mene, nakon toga bismo se s osmijehom ispričali, zagrlili, dodirnuli… voljeli smo se svi. Bilo je nemoguće da se dogodi nešto ružno. Bio sam ponosan na sve ljude u koloni. Na sve navijače koji su hodali jedni pored drugih bez ijednog incidenta, na sve udruge, na sve heroje, na sve ožalošćene, na sve one koji tiho mole ispred križa na groblju. Ponos i ljubav – to je ono što nas je sve spojilo. Da to imamo ostale dane Hrvatska bi s pravom bila raj – najljepša i najsretnija zemlja ikada.

Na jednoj od benzinskih crpki na kojima smo stajali parkirali smo pored kombija beogradskih oznaka. Često sam putovao takvim sličnim kombijima poslovno u Beograd i znam da imaju nekoliko linija dnevno. Kad bih sjedio naprijed pričao bih cijelim putem s vozačima i bilo ih je svakakvih, ali u konačnici to su ljudi koji rade svoj posao, koji ni nije lagan i nisu ni krivi ni dužni za mnogo drugih stvari. Na crpki je bila gomila autobusa i automobila punih branitelja u uniformama i navijača sa svojim obilježjima. Vidio sam da vozač “štrika” u kombiju koji radi. Prvi put sam vidio da vozač sjedi u kombiju i čeka putnike, obično je riječ o pauzi od 15 minuta i vozač je to vrijeme zajedno s putnicima vani. Ovaj je sjedio u kombiju i na licu mu se vidjelo što proživljava. Pogledao sam ga pokušavaju se sjetiti je li jedan od onih s kojima sam pričao da ga umirim jer sam znao da mu se neće ništa dogoditi. Neki klinci navijači nešto su mu dobacili, ništa ozbiljno, nešto kratko, neki stih neke pjesme, nisam prepoznao o čemu se radi, on je doslovno glavu okrenuo što je više mogao od njih vjerojatno želeći biti nevidljiv i žaleći zbog dana kad je prihvatio ovaj posao. U jednom trenutku je otišao nekud bez putnika, bez ičega, samo je ubacio u rikverc i zgibao. Bilo mi je žao jer boji se bez razloga. Mi nismo oni koji rade zlo ljudima koji nisu ništa napravili. Mi mu nećemo ništa. Klinci su bili nabrijani, a i oni su mu samo dobacili, a ni nije bio jedini s “njihovim” registarskim oznakama pa nikome ništa nije bilo. Mi smo svoje odratovali, ako će trebati opet ćemo, ali nećemo sigurno izvlačiti vozače iz automobila jer nam nisu ništa napravili i mi svi to znamo pa i klinci koji su nešto tek otpjevali zbog čega je ovaj zbrisao, iako je razumljivo to što je osjećao.

Voditi ću djecu u Vukovar, u Škabrnju i na Bleiburg

Želim svojoj djeci usaditi pozitivne vrijednosti, naučiti kako se i zašto voli svoja zemlja, koje su normalne vrijednosti i što je pozitivno, a što suludo u našem društvu. Zato ću ih voditi u Vukovar. Da vide hrabrost jedva naoružanih ljudi koji su se herojski odupirali napadima i okupaciji tri mjeseca, koji su podnijeli strašne muke i slomili njihov napad dok se ostatak zemlje stigao pripremiti i obraniti zbog čega im doživotno dugujemo zahvalnost. Odvest ću djecu i u Škabrnju da im pokažem što znači biti Hrvat i HOS-ovac i 43 dana braniti mjesto od sve siline JNA, a što su komunisti i Srbi napravili kad su ušli u palu Škabrnju pa kad sljedeći put negdje čuju da udbaški mediji i policija nešto pričaju protiv IX. bojne HOS-a da znaju na čiju stranu stati, kome pružiti ruku i podršku.

Odvest ću ih u Bleiburg da vide gdje se dogodio sličan pokolj kao devedesetih i da se podsjetim što bi se dogodilo nama da smo 95. godine mi bili na poraženoj strani. Želim da djeca vide snagu, zajedništvo i ponos koji se osjeti u svim tim kolonama, komemoracijama i okupljanjima. U našu djecu moramo usaditi vjeru i ljubav prema Domovini i obitelji. Tek tad ćemo imati zdravo društvo, a ne društvo izgubljenih otpadnika koji sanjaju o tome kako će u znak inata otići iz zemlje.

Želim da vide prave domoljube, da shvate da ih nisu pokrali oni koji vole Hrvatsku, nego oni koji ju nikada nisu ni htjeli ni voljeli. Da nauče razlike između pravih Hrvata, domoljuba i onih koji se pretvaraju, a proizlaze iz jugoudbaških kadrova, nasljednih nob-jugo-miješanih linija kojima je urođena mržnja prema svemu hrvatskome, koliko god to zvučalo kao klišej. Naučit ću ih istinu o Drugom svjetskom ratu i pokazati im svrhu te stvarnu pozadinu svih laži kojima su nas učili i na kojima još uvijek inzistiraju kako bi prikrili svoje zločine, svoju mržnju i svoju tiraniju.

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici….

Teško je objasniti i opisati snagu koja se osjeća na tim događanjima. Tko nije bio mora otići, promijenit će mu se sklop u glavi. Tko nije osjetio što je njegov ili njezin hrvatski narod mora doći na neko od tih mjesta, mora doći u Čavoglave ili na bilo koju proslavu Oluje da osjeti ponos pobjede, ponos junačke obrane, snage hrvatskog nacionalnog bića. Da osjeti što mi sve možemo napraviti i bez oružja samo sa snagom svoje volje i željom. Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude. Na koncertu gdje slavimo moćne pobjede zagrljeni, okruženi jedni drugima najbolja su mjesta za naučiti prave vrijednosti. Iz tekstova Marka Perkovića Thompsona djeca mogu naučiti samo kako voljeti i živjeti za pozitivne vrijednosti. Ničeg lošeg tu nema, a i glazbeno je vrhunski napravljeno. Kad ološ proziva Thompsona uglavnom mu moraju izmišljati laži o neplaćenom porezu što je dokazana laž, o tome da pjesme ne valjaju iako imaju milijune pogleda i oduševljenih komentara te posjetitelja na koncertima i ono najgore je što mu pokušavaju prišiti fašizam i nacizam iako pjeva o pozitivnim obiteljskim vrijednostima, vjeri te ljubavi prema Bogu i Hrvatskoj.

Kada bi svi Hrvati znali o našoj slavnoj prošlosti, kada bi osjetili bar dio ponosa za naše junačke pretke, kada bi im se divili bar djelomično koliko nam se dive drugi… u Sigetu su Mađari izgradili čuda, kod nas rijetko tko zna što se tamo dogodilo. Rijetko tko zna da su hrvatski junaci s malo Mađara zaustavili stotinu tisuća Turaka u pohodu na Beč i slomili ih zbog čega je pohod prekinut. Trideset tisuća Turaka svoje je kosti ostavili kod Sigeta, a i dvije tisuće naših branitelja. Uvijek su naši heroja ostavljali kosti da bi Domovina mogla živjeti. Ostavljali su obitelji i za njih ginuli posvuda ostavljajući kosti tko zna gdje. Mnogi ni prije ni u ovom ratu ni u prijašnjima nisu nikada pronađeni, ali zauvijek će živjeti u srcima i mislima svih nas. Nas koji to znamo i poštujemo. Nas koji i jesmo Hrvatska.

Svatko od nas bi trebao barem na jedan dan osjetiti kako je to biti okružen svojima, gdje se svi razumijemo, gdje je sloga, ljubav i zajedništvo, gdje stotinu tisuća ljudi hoda zajedno i nitko glas ni na koga ne podigne. Ma očeši me kišobranom, stani mi na cipelu, nije problem, znam da nisi htio i ispričavam se i ja tebi i daj da se zagrlimo, brate. Svatko mora osjetiti kakav je osjećaj hodati između Bad Blue Boysa i Torcide i osjetiti zajedništvo, među svim udrugama iz cijele zemlje, gdje možeš viknuti “Kaj ima dečki?” ekipi iz bilo kojeg dijela Hrvatske i svi će ti uzvratiti smiješkom, a vjerojatno se nećeš izvući bez zdravice. Jer smo jedno, jer smo svi zajedno, jer tamo pripadamo. To je Hrvatska u kojoj želim živjeti, u kojoj sam sretan, to je budućnost koju želim ostaviti djeci, to je zajedništvo o kojem sanjam kad se vratim u turobnu zagrebačku stvarnost iskvarenu i izopačenu sa stotinu strana. A dok sanjam svoju Hrvatsku u srcu nosim ovakve dane, sve svoje prijatelje, heroje i mjesta gdje pripadam.

Domagoj Pintarić / Projekt Velebit

 

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hodak: Ni jedan student Filozofskog fakulteta u Zagrebu nije znao što se dogodilo 18. studenog 1991.

Objavljeno

na

Objavio

A na tom faksu se obrazuju, među ostalim, budući hrvatski povjesničari!!! Zato veliki bravo za Ivu Goldsteina, Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovinu koji marljivo i pedantno plasiraju svoju paralelnu povijest.

Svi zajedno moramo biti ponosni na Lijepu našu. Ovog je ljeta holivudska elita otkrila našu obalu i otoke. Hrvatska postaje prestižna destinacija. Vjerojatno nas zato sve druge države i prestižu!

Trenutno smo u utrci s Bugarskom i Rumunjskom za drvenu medalju. Volimo diskretno pljuckati po Rumunjima, a Rumunjska je po stopama gospodarskog rasta ove godine po drugi put u deset godina prestigla Kinu! Prema nedavnim podacima njihovog statističkog zavoda oni su u trećem tromjesečju imali rast od 8,8% na godišnjoj razini. Dobro, možda u njihovom Fiskalnom vijeću, neovisnom tijelu koje savjetuje vladu o proračunskoj politici, sjede isti majstori koji su se brinuli o bilanci Agrokora. No, pustimo bilance i gospodarski rast.

Danas je 18. studenog. Dan kad se obilježava ‘pad’ Vukovara. Još mi je Mile Dedaković, dok smo se zajedno vukli po sudovima, tvrdio da Vukovar nije pao. Tri mjeseca je odolijevao pedeset puta jačem agresoru. U ta tri dragocjena mjeseca Hrvatska je stala na svoje noge i nastavila borbu do konačne pobjede. U ta tri mjeseca postalo je jasno da Jugoslavija ‘nije dovoljno funkcionalna’, kako to lijepo kaže Dejan Jović, da spriječi hrvatsku neovisnost, piše Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

U vojno taktičkom smislu pala je i Moskva jer je Hitlerova soldateska ušla u grad. Pao je i ‘Alamo’ gdje su svi branitelji izginuli. I Staljingrad je sravnjen sa zemljom… Iz patnje i tragedija tih gradova nikla je kasnija pobjeda. Bolja i kvalitetnija od ‘Pirove pobjede’ koju su agresori postigli u prvoj fazi agresije u Vukovaru. Gledam na HRT-u kako se govori o neprijateljima i agresorima. Nitko ne spominje JNA i četnike. Gledam tradicionalnu kolonu. Nigdje ni jedne HOS-ove zastave. Znam da su tamo, ali kamermani su uvježbani.

Netko će reći, pa nije samo HOS branio Vukovar. Točno, ali čemu prizemne manipulacije? Na našim filozofskim faksovima slavi se Oktobarska revolucija u kojoj su ubijeni silni milijuni ljudi, a s druge strane Karolina Vidović Krišto iznosi podatak o anketi iz 2010.g. koju je prikazao baš HRT. Po toj frapantnoj anketi ni jedan student Filozofskog fakulteta u Zagrebu nije znao što se u novijoj povijesti dogodilo 18. studenog!!! Na tom faksu se obrazuju, među ostalim, budući hrvatski povjesničari!!!

Zato veliki bravo za Ivu Goldsteina, Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovinu koji marljivo i pedantno plasiraju svoju paralelnu povijest. Budite sigurni da za njima ne zaostaju Markovina, Perica i dr… Što studenti uz takove profesore znaju o Erdutskom sporazumu čiji smisao je integracija, a nastala je segregacija koja je na kraju prerasla u smo-segregaciju. Sve škole u Vukovaru su dvojezične sa ćiriličnim i latiničnim pismom. Usprkos svemu Vukovar se sam svrstao među najsjajnije pobjede u hrvatskoj povijesti. Bez obzira što nema posla i što ga zato na dnevnoj bazi Vukovarci napuštaju.

Hrvatska demografska politika je u ekspanziji. Ministrica se ukazala na svim televizijama i slavodobitno izjavila da će od sada dječji doplatak ‘uživati’ puno širi krug obitelji. Ono na čemu nije previše inzistirala jer bi to pokvarilo uspjeh njene prve demografske mjere je da će roditelji u prosjeku dobivati oko 200 kuna po djetetu. Sad kad je ova Vlada tako velikodušno odlučila pomoći u mijenjanju demografske slike Hrvatske i u zadržavanju mladih da ne odu izvan zemlje, očekuje se masovni povratak mladih iz Irske i Novog Zelanda. Iako Vlada nabavlja hrpu novih automobila, povećava sredstva za svoje koalicijske partnere, naše dragocjene i ljubljene nacionalne manjine, očito je kako nema novaca za reanimaciju demografije.

Čitam tako da je Vlada na zatvorenoj sjednici 9. XI. 2017.g. donijela odluke o povećanju sredstava nacionalnim manjinama, zapravo samo nekim. Srpska nacionalna manjina će, umjesto dosadašnjih 30 milijuna ustašoidnih kuna, u 2018.g. dobivati 50 milijuna kn. Radinovi Talijani će umjesto dosadašnjih 25 milijuna kuna u idućoj godini dobiti 45 milijuna kunića. Česi i Slovaci rastu s 10 na 19 milijuna kuna itd. Ove zadnje dvije manjinske zajednice inače nitko ne ugnjetava i diskriminira pa su i dobili najmanje kunića. Sad se s blagošću i puni ljubavi prisjetimo tzv. nevladinih udruga i njihove love. Love koju dobivaju kao da je RH njihov osobni bankomat.

Zamislite da svakoj od par stotina udruga Vlada dodijeli u prosjeku 200 kuna godišnje. Evo nove oktobarske revolucije. Grube procjene govore da bi lovom koju kanaliziramo Teršelički, Radi, Radi i familiji, Mirovnim studijima i njihovim ‘studentima’, Babama, Radničkoj ratničkoj fronti, časnim antifašistima itd., mogli u tri godine vlastitim sredstvima izgraditi Pelješki most. A možda čak i još jedan Izetbegoviću – od Sarajeva do Ankare. Kad bi sva ta silna lova bila dostupna onima koji su od 18. studenog 1991.g. do 5.kolovoza 1995.g. stvarali ovu državu mislite li da bi Irska i Novi Zeland bili puni Hrvata? Stvarno mislite da bi?! Na fejsu, nakon ovog ‘plesa milijuna’ predlažu Pupovca za predsjednika RH. Kažu da bi tamo imao daleko manje ovlasti nego što ih sad ima…

Naši političari me pomalo podsjećaju na tipa koji se ovih dana javio na fejsu riječima:

Evo dragi moji ljudi, danas je presudan dan… odlučio sam prestati piti i prestati kockati. Konačno… Još samo da prestanem ovako lagati i bit će dobro.. pas m……“

Lijepoj našoj javnom scenom dominiraju ljevičari. Osim na izborima. Rovovska borba s ‘proustaškim nacionalistima’, kako reče mladi i borbeni Igor Mandić. Dragec Pilsel s molotovljevim koktelom u ruci za obračun bira samo kapitalce. Misu zahvalnicu za Gotovinu i Markača u Katedrali, pun liberalnog senzibiliteta i tolerancije, nazvao je ‘naci-orgijama’. Pun revolucionarnog zanosa i prkosa skresao je Gotovini gledajući u pod slijedeće: “Ante Gotovina, nemoj huliti! Ne svjedoči lažno! Tvoj bog se zove Theodor Meron i njemu se samo klanjaj! (povodom ”naci-orgije” u katedrali). Što vidimo iz ove tri intelektualne rečenice tipične za hrvatsku ljevičarsku elitu? Naš Dragec, Zvonimir, Carlos piše Bog malim slovom jer on u njega ionako ne vjeruje.

Gotovina je nacist, Markač podravski fašist… a što je Čermak? I takvog velikana lijeve misli Ivo Josipović nije zadržao na Pantovčaku. Čitajući ove ‘mudre’ nepročešljane misli našeg Drageca, budimo realni pa si priznajmo da je naš Dragec sigurno nekakav ubačeni ustaški agent. Ha,ha,ha! Nitko nije tako lako demaskirao hrvatsku ljevicu k’o on. Sjetih se Grahama Greena i njegovog sjajnog romana “Naš čovjek u Havani“. Roman govori o apsurdnoj i komičnoj strani obavještajnog djelovanja u Drugom svjetskom ratu. Glavni junak Wormold je trgovac usisivačima. Isti Dragec, samo nije imao toliko imena. Ako je ljevica danas spala na likove kao što su Pilsel i Velimir Visković onda njih zaista ne treba napadati. Njih treba samo iskreno žaliti.

Tihomir Dujmović je napisao ‘otvoreno’ pismo Aci Stankoviću. Budući da je ‘otvoreno’, pročitao ga je i naš vrli i zaokruženi Velimir Visković. I odlučio čovjek, onako intelektualno i dijalektički superioran, otrti pod s nesretnim Dujmovićem. Kaže naša lijeva perjanica Velimir: “Javio se na stranicama marginalnog desničarskog portala Tihomir Dujmović. Boli ga anonimnost u koju je upao nakon uzleta u Karamarkovoj eri; nema više tezgi ni na HTV-u ni u Slobodnoj…” itd. itd. Čovjek ostao bez posla, a ljevičarska perjanica se veseli. To je valjda uobičajena reakcija kod nekih ljevičara. Sumorno je to i jadno kako i priliči Pilselu i Viskoviću. Zašto onda trošim vrijeme i papir na te borbene ljevičare poznatije po svojim trbusima nego po svojoj pameti?

Naime, reakcije na Veljino zadovoljno zavijanje jer je neki desničar ostao bez posla je nešto što treba urbi et orbi objaviti svekolikoj hrvatskoj javnosti. I lijevoj i desnoj. Bezbroj komentara. Goran Fric Frigelj: “Dujmović je Bujanec, a Bujanec je klerofašistička budala“. Duboko skoro k’o Fric Krleža… Ivan Ivić: “ovaj Dujmović je stvarno dno dna…ustaški veličatelj, pljuccccc!” Miljenko Belić: “Tiho bi i NU2 popunio popadijom. Nije im dovoljna zastupljenost na sva 4 katolibanska programa?”!Violeta Viki Pavlović: “Koji debil”. Biljana Stojković: “Dujmović je sramota novinarske profesije, kvazi-intelektualac, polusvijet”… Potrošio bih čitavu kolumnu kad bih navodio sve što su lijevi ‘intelektualci’ izbacili iz svojih čirastih želudaca.

Toliko mržnje, toliko bijesa… a zašto? Zato jer se netko usudio njihovom guruu napisati otvoreno pismo. Znam što pišu i kako komentiraju ovu kolumnu. Ali ja ne živim od nje. Mene ne može neki frustrirani ljevičar, kojeg muči čir na želudcu još od 5.kolovoza 1995.g, eliminirati s HRT-u ili u Slobodanki. I zato me za taj frustrirani antihrvatski polusvijet boli ona stvar. Veseliti se nečijem gubitku posla samo asocira što bi bilo da smo slučajno izgubili rat… Srećom, protiv ovakvih nema rata kojeg bismo mogli izgubiti. Nema više “po šumama i gorama naše zemlje ponosne, idu čete (četnika) partizana…“ Takvi su većinom u doba Domovinskog rata ostajali u podrumima. Štab im je najvjerojatnije bio u ‘Gradskom podrumu’ u Zagrebu gdje se je čekao Šljivančanin, Kadijević, Adžić, Mrkšić i Martić… da zajedno popiju ‘pobjedničku ljutu’. Sad im je ostala samo destilirana mržnja prema desničarima, ognjištarima, Hercegovcima i svakom obliku hrvatskog domoljublja. Jedina zastava koju oni još mogu podržati je zastava duginih boja.

N1 javlja: “Najmanje četiri žrtve oluje na sjeveru Italije.“ To treba odmah javiti Teršelički, Viskoviću, Brani Pofuku, Anti Tomiću, Žarku Puhovskom, Radi, Robertu Bajrušiju, Robertu De Niru da interveniraju jer eto opet se događa neka ‘oluja’!

U nadnaravnoj borbi da prisili Trumpa na ostavku, Marina Šerić, partijski sekretar ‘šeste ličke’, u Večernjaku je našla vremena baciti malo oko i na nestašnu Poljsku. I ono što je tamo vidjela izazvalo je duboku depresiju naše Marine. U svojoj tuzi, gledajući u što se nekadašnja socijalistička Poljska pretvorila, Marini se u Varšavi pričinio sam Isus. Marina misli i štoviše je uvjerena kako bi bio popljuvan i sam Isus da se našao u povorci povodom obilježavanja Dana neovisnosti Poljske. Biblijska alegorija jedne ‘intelektualne proleterke’, kako je novinare nazvao genijalni Lav Trocki još pred sto godina. Marina je ogorčena jer je 60.000 tisuća ‘desnih’ Poljaka osramotilo njihove antifašiste koji su otprilike sličnih kvaliteta kao i naše antife.

Među 60.000 domoljuba našao se zaista i marginalan broj onih koji su nosili parole o ‘bijeloj’ i ‘čistoj’ Europi. I to je bilo dovoljno lijevoj medijskoj falangi u RH da čitav skup proglase čistim ‘klerofašističkim’. Ne podsjeća li vas to na Thompsonov koncert u Čavoglavama pred 100.000 tisuća ljudi kad su mediji uspjeli pronaći među publikom par kapa sa mitskim slovom U? Drugi dan su unisono brujali o Thompsonovom koncertu na kojem je bilo 100.000 ustaša s krvavim kamama. Razularena svjetina. Što to oni slave? Gdje je tu nestala decentnost s kojom partizani svake godine slave 27. srpnja u Srbu? Tamo se s puno mjere ‘okrene’ vol. U prošla vremena ‘okrenuo’ se i katolički svećenik. I tako je u Varšavi bilo 60.000 tisuća klerofašista koji bi čak i ‘popljuvali’ Isusa, a u Čavoglavama 100 000 ustaša koji dižu tlak Viskoviću, Pilselu, Lovrićki, Bajrušiju, Borisu Vlašić i sličnima. Duboki su korijeni tog svojevrsnog medijskog mazohizma u ovoj zemlji. Ne treba zaboraviti kako smo 817 godina bili u zajedničkoj državi sa Mađarima, nešto manje od 400 godina sa Austrijancima, pa ipak ni jedni ni drugi nisu počinili takove monstruozne zločine kao što bili počinjeni za 73 godine u zajedničkoj državi s našim komšijama južnim Slavenima. Lovas, Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik, Gospić, Bleiburg, Huda jama, Tezno, Kočevski rog, Saborski… I dobro je rekao Krleža ‘plakat ćemo mi za Austrijom.’

Još je Horacije rekao: ‘Hostes omnibus omnes’ ili svi su svima neprijatelji.

Bio sam sa suprugom na sjajnom koncertu Zbora Crvene armije u Lisinskom. I kako je napisao Branimir Pofuk bila je to “velika glazba velikog naroda“. Podnaslov našeg progresivca u komentaru tog koncerta bio je: “Silna ruska mašina nije se odrekla svoje pobjede ’45“. ‘Lucidan’ zaključak našeg Brane. A zašto bi se to Rusi odrekli svoje pobjede nad Hitlerom? Rusi su se borili, koliko ja znam, za SSSR i Rusiju. Ispod žita Pufok protura tezu da smo se mi vjerolomni Hrvati odrekli svojih pobjeda. I jesmo. Zato jer su se Branini ‘Rusi’ borili četiri godine za Jugoslaviju. Ako je netko i živio u iluziji da se bori za Hrvatsku onda ga se za primjer ‘objesilo’ u Beogradu za radijator visok 1 metar.

Kao Andriju Hebranga starijeg. Ali se zato nikada nećemo odreći naše borbe za RH. Makar i s Istambulskom konvencijom. S rodnim ideologijama i sa svim onim što u Rusiji neće proći ni slučajno. Ponosan je to i samosvjestan narod. Nastupili su talentirani glazbenici, pjevači, fenomenalni plesači. U Rusiji ne prolaze gay parade i roditelji 1 i 2. I tako je, nama na žalost, ostao još samo Putin i zbor Crvene armije. Naravno s vremena na vrijeme. A preostalo vrijeme imamo Frljića, Radu, rodne i transrodne likove, istospolne brakove, ženske brkove i slične novotarije.

Najnovija istraživanja su pokazala da su muškarci s bradom privlačniji nego žene s brkovima.

Zvonimir Hodak / Dnevno.hr

 

Karolina Vidović Krišto: VUKOVAR NIJE PAO – ŽRTVA VUKOVARA HRVATSKOJ JE DONIJELA POBJEDU!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari