Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Mi u Hrvatskoj imamo velika iskustva s ljudima koji imaju crvene oči i crvene očnjake

Objavljeno

na

Suho i hladno počela je godina, dočekana zebnjom kao rijetko koja do sada. I kao ni jedna u povijesti uvedena u kalendar uz pomoć elitnih antiterorističkih postrojba koje su se smrzavale na otvorenim prostorima, trgovima i ulicama još donedavno mirne Europe (osim jugoistoka). Teroristi se nisu htjeli smrzavati, pa je sve više-manje prošlo u najboljem redu – oni ionako čekaju bolje prigode, s manje rizika, dočekuju Novu u Turskoj. U Hrvatskoj su pucale samo petarde i šampanjski čepovi, a jedino su televizijske postaje blago terorizirale publiku nesuvislim „dočecima“, toliko inventivnim, maštovitim i kreativnim da je narod odahnuo kada su se u sitne sate skinuli s ekrana.

Na žalost, koliko god sam blagonaklon, u taj se niskopodni zabavljački cušpajz uspjela ubaciti i Hrvatska televizija, Bože moj veliki. Iskupila se djelomično prve večeri nove godine prikazujući film o modernim gladijatorima Kostelićima, prepunom osjećaja, pobjeda i ozljeda, s kronologijom povlačenja snage iz prirode same, iz šuma, planina, stijena, gorskih rijeka i morskih hridi, što je u ovo doba sjedeće djece pred zaslonima djelovalo baš primordijalno i podsjetilo na seriju „Vikinzi“. Popratni tekst nešto manje atraktivan, posebno uvodni i zavodni koji kaže da povijest pamti samo velike vojskovođe i olimpijske pobjednike. Što bi rekao Aristotel, koji nije bio ni jedno ni drugo (osim što je neko vrijeme radio kao posebni savjetnik u Ministarstvo navale Aleksandra Velikog)?

Dobra je vijest da se Janica Kostelić vraća skijanju, doduše na stazi od Katedrale do Manduševca, premda bi bolja bila staza od Trga sv. Marka, kroz Kamenita vrata pa Dugom ulicom do Jelačić placa, i to zato što bi se skijašice i skijaše moglo do startne pozicije prevoziti uspinjačom. Negativna strana te verzije bila bi ova: kamere bi hvatale krov crkve sv. Marka s prvim bijelim, a u zvoniku vriskao zvonar Zuroff:“ Ustaše! Ustaše!“.

MigrantiDiletanti, to jest rekreativci, već su i prije Snježne kraljice počeli napuštati Zagreb i Hrvatsku uopće, zemlju bez snijega (je li, a što je ono bijelo koje bacamo lopatama ispred ulaza?) i otišli sa sarmama na skijališta u Austriji, Sloveniji, Italiji i Švicarskoj. Mnogi se ne će ni vratiti ako ondje pronađu bolje plaćeni posao. Zalete li se u tim i sličnim zemljama u stablo ili budu blesirani na druge načine, pomoći će im hrvatski liječnici koji su ondje već dulje vrijeme, a uskoro će ih biti i više. U 2017. jedno od gorućih pitanja bit će kako zadržati liječnike u Hrvatskoj. Zatvoriti granice, razapeti bodljikavu žicu – samo je jedno od radikalnih rješenja, no ako budu putovali u skupinama, izvodit će operacije na licu mjesta. Hrvatska već sada nema liječnika koliko ih treba, pa ćemo uvoziti doktore iz trećih zemalja koji će se s pacijentima sporazumijevati gestikulacijom ili obostrano slabim engleskim, što može dovesti do povremenih nesporazuma – uostalom, nije se jednom dogodilo i u razvijenim zemljama da nekomu umjesto bolesne noge bude odrezana zdrava.

Hrvati – rođeni trgovci

Da bismo preživjeli bez liječnika, treba jačati prevenciju a o tome se brine država, i to dobro: automobili će biti skuplji, narod će ih manje kupovati, manje se voziti, što znači da ne će biti većih prometnih nesreća, benzin skače, bit će skuplje (ili već jesu) cigarete, pa će narod lakše disati i izbjeći sve one strašne prizore koji se uskoro moraju pojaviti na kutijama. Struja će navodno pojefitiniti – u HEP-u predviđaju otvaranje nakladničkog odjela koji će izdavati priče za malu djecu. No HEP ima i ozbiljnijih problema jer će, kažu, prodajom četvrtine financirati kupovanje INE od Mađara, ali privremeno, pa ćemo tu četvrtinu za koju godinu otkupiti, makar po znatno višoj cijeni. Mi smo Hrvati rođeni trgovci: prodamo nešto za pola milijarde, a onda to isto kupimo natrag za, recimo, tri do pet milijardi. Zato nas svi vole, i nije istina da o nama loše misle ili nas potcjenjuju. Štoviše. I uopće, vole nam prodavati stare migove, stare helikoptere, jer znaju da su Hrvati jedan od najstarijih naroda u Europi.

MemorandumDomovinska je sigurnost na visokoj razini, pa nabavljamo streljivo iz Srbije, ali iz te pitome zemlje uvozimo i đuveđ za Hrvatsku vojsku, što Srbijancima otvara velike mogućnosti zacrtane u SANU 2 – svašta se može umiješati u taj đuveđ, pa dobar dio hrvatskih vojnika završiti u bolnici, a kako u bolnicama nema liječnika, eto sjajnog strateškog poteza, uz napomenu da je srbijansko streljivo neuporabivo. Jedino su srbijanske čokoladice navodno dobre, pa ih podvaljuju i Kolindi a kada se predsjednica ispričava, diže se na noge kompletna medijska peta kolona i zavija u korist četničkih čokoladica koje bi dubrovačka djeca valjda trebala konzumirati baš na sv. Nikolu kada su Srbi i Crnogorci razarali Dubrovnik. Taj grad nema sreće. Prvo su ga terorizirali teroristi, a sada turisti.

No, pustimo čokoladu. Vraćam se na činjenicu da je 2017. dočekana s velikom zebnjom i to ne samo zbog oružanih igara prijestolja i ne samo poradi nje same, te ozeble godine, nego i stoljeća u cjelini, pa i šire. Vjerojatno ste u ovim danima opazili enormno velik broj napisa koji se bave futurološkim temama – kao da je 2017. nulta godina s kojom počinje nova era čovječanstva a završava pretpovijest ljudskoga roda, te ulazimo u povijest kao takvu. Umjesto kraja povijesti, nagovješćuje se početak, premda je početak već odavno počeo, tehnologija je zavladala svim područjima života i životom samim.

Hrvatska inteligencija je već odavno umjetna

Kažu da smo korak do umjetne inteligencije. Za mene to nije ništa novo, ni za Hrvatsku općenito, jer držim da je hrvatska inteligencija već odavno umjetna, a hrvatski inteligenti se stoljećima ponašaju potpuno neprirodno i umjesto da se nametnu kao elita, služe uglavnom kao potrkala političarima čija inteligencija nije ni prirodna ni umjetna, to jest nikakva. Znanstvenici kažu, isto tako, da će ljudi u budućnosti imati crvene oči. Ni to nije ništa novo, jer mi u Hrvatskoj imamo velika iskustva s ljudima koji imaju crvene oči i crvene očnjake, od Bleiburga do dana današnjeg, do Nove ljevice.

Robotizacija napreduje: auti će sami voziti (već voze), zrakoplovi sami letjeti, što je dobro jer su piloti uglavnom alkoholizirani, roboti će pospremati stanove i kuhati (to s kuhanjem je dosta opasno), predavati u školama i na fakultetima, raditi u tvornicama (već odavno rade) i vrtićima, pisati knjige, pjevati, glumiti i plesati. I skijati. Na kraju će roboti zahtijevati svoja prava, među ostalim da biraju i budu birani. Države će mijenjati ustave, pa i Hrvatska svoj Ustav. Morat će im zajamčiti barem deset mjesta u Saboru. Za početak.

Što će raditi ljudi, još nije poznato. Oni će vjerojatno sjediti i gledati u prazno, s nostalgijom se sjećati vremena kada su Gips i njegova djeca vukli snagu iz zemlje, iz prirode. U finalu će se ljudi pokupiti s ovoga planeta i potražiti drugi. Domrodci će ih dočekati vrlo razdragani, s uzvicima: Dobro došli, idioti.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Može li se istodobno biti vjernik, moralan čovjek i političar

Objavljeno

na

Objavio

Je li moguće u politiku i sustav vladanja uvesti vjerske i moralne vrednote?

O tome smo u emisiji Agape razgovarali s dr. Markom Tokićem i Sašom Grgićem.

Uz još neke priloge koje smo objavili pokušali smo progovoriti o potrebi uključivanja u politiku vjernika na što poziva i papa Franjo. Također smo dotaknuli pitanje: Jesu li izdajnici oni koji misle drugačije!

fratar.net

Marijan Knezović u Otvorenom: BiH nije onakva kako je dogovoreno

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Javor Novak: Perverzija pod krinkom umjetničke slobode

Objavljeno

na

Objavio

Nikada se nije toliko govorilo o govoru mržnje kao danas. Bilo da je riječ o mržnji u međumrežju, bilo u elektronskim i pisanim medijima, bilo na javnim okupljanjima ili pri tzv. umjetničkoj slobodi u kazalištu ili na filmu. O performansima da i ne govorim. Pri tome se zaboravlja da najizdašniji izvor govora mržnje ali i primitivizma jest nažalost Hrvatski sabor.

Zatim su izvori mržnje vrlo česti u javnih osoba, poznatih ljudi i tek se tada trebamo zabrinuti za govor mržnje u narodu. Ako nas taj ventil uopće treba zabrinjavati jer za posljedice zapravo ne znamo. Važno je sankcionirati samo prijetnje. I kad se najavljuje donošenje zakona o zabrani govora mržnje u međumrežju hoće li zakonodavac kažnjavati samo hrvatske govornike? Hoće li zakonodavac kažnjavati srbske Novosti? Ili nikada ne će biti globljeni oni koji prijete, vrijeđaju i pozivaju na obračun s primjerice gđom Željkom Markić? Upravo kreće nova hajka na UIO i njezinu čelnicu. Hoće li dakle postojati, kao u komunizmu, ovlašteni mrzitelji, oni koji su nedodirljivi i oni drugi, koji su žrtvena janjad?

Nakon što sam na međumrežju odgledao netalentirano rađen i primitivan film „Ministarstvo ljubavi“, pratio sam i javne istupe drvenih advokata ovog banalnog, a mrzilačkog filma te sam posebnu pozornost obratio onome čime se sve služe te advokatlije e ne bi li ovakvi filmovi potpali pod umjetničku slobodu i bili našim (obilatim) novcima snimani i u buduće. Po mogućnosti uz placet i svesrdnu podršku ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek.

Novinar Aleksandar Stanković, glasovit po svojim tezama o građanskome ratu u Hrvatskoj, čime uporno širi prostor mržnje te vrijeđa ne samo hrvatske branitelje već i sve hrvatske građane, u svom je osobnom (i privatizirajućem) istupu kazao: “Nije normalno da se u javnom prostoru nekome psuju majke bilo partizanske, bilo ustaške, bilo četničke, nije normalno bilo kakve majke da se psuju, nije normalno da se nekome prijeti vješanjem na trgu bana Jelačića, nije normalno da se nekome prijeti klanjem i da nitko na to ne reagira čak i vi koji to slušate i čitate, pa vam je i to smiješno. Svi vi koji se tako iživljavate u medijima i na društvenim mrežama dajte bar na trenutak razmislite tko vas je učio da drugima psujete majke, da drugima prijetite ubojstvom”, zavapio je Stanković pravdoljubivi. “Nije normalno da na psovanje i prijetnje smrću na društvenim mrežama i u javnom prostoru nitko ne odgovara. Država može i mora sankcionirati medije koji dopuštaju i potiču iživljavanje nad drugima.“(…) „Portali koji u komentarima prenose prijetnje moraju biti sankcionirani”, naredio je humanitarno-borbeni Stanković, koji je pred kamere (privatizirajući tv emisiju i cijeli medij) stao s transparentom. Apelirao je na Sabor, Vladu, političke stranke i HND da zakonskim prijedlogom o elektroničkim medijima napokon stanu na kraj nesnošljivosti u medijima. Ali nije se usudio navesti osnovne: političare već on upravo od njih traži pomoć!?

Je li govor mržnje Tomićevo veselje da se hadezeovci međusobno poubijaju

Zašto se nije usudio pozvati prvo njih na barem nekakvu minimalnu kulturu dijaloga u Saboru? Na Aktualnom satu, ali i inače u „slikovitim“ raspravama koje mediji jedva čekaju udarno razglasiti i prenijeti. Ponavljati iz vijesti u vijest.

Je li to govor mržnje, kada se Ante Tomić unaprijed veseli i sanja kako bi to bilo lijepo kada bi se hadezeovci međusobno poubijali? Treba li sankcionirati Antu Tomića ili je i to umjetnička sloboda? A što reći za kamarilu koja ne poznaje ni elementarno značenje komemoracije niti sam pojam pijeteta pa se na komemoraciji za Predraga Lucića cerekaju i radosno pjevaju ove stihove i javno šire govor mržnje teiniciraju novo pozivanje na premlaćivanje i ubijanje. Pjesmu je najavio i ponosno predvodio odiozni Vili Matula. Pjesma (tobože na melodiju „Bojne Čavoglave“) završava ovim stihovima:

 

Oj Hrvati, braćo mila
Ispred HNK,
Nek’ u mraku svatko svoju
Žrtvu sačeka!
Žrtvu sačeka!
Žrtvu sačeka!

Treba li sankcionirati cijelu skupinu tih nazovi intelektualaca, koji su pjevali ovu sklepanu, a mračnu pjesmu? Je li to govor mržnje? Misli li Stanković i na njih?, jer nismo vidjeli da je protestirao niti izašao, a bio je na komemoraciji. Kamera ga je uhvatila za trajanja tog (krvoločnog) zavijanja, bio je dakle s njima. S tim najnovijim vučjim čoporom. Bio je jedan od njih. Zavijao ili ne. Kome dakle mažete oči Stankoviću? Osim što se iz novinara i vi pretvarate u pukog ego-performera?

Naravno da se u zbor advokata govora mržnje i hvalitelja filma uključio i poklopac na svaki lonac – Branimir Pofuk. PokukNjemu je to „tragikomedija u režiji udovica“. Pa kaže: „Na čitav taj udovičko-heroinski cirkus oko jednog bezazlenog filma ne bi se trebalo ni obazirati kada bi to bio usamljen slučaj.“

Ovoj tipično komunjarskoj izreci „ne bi se trebalo ni obazirati kada bi to bio usamljen slučaj“ nedostaje samo ono: drugovi, ne bi se trebalo obazirati, kada bi ovaj nacionalistički napad bio samo usamljen slučaj, ali drugovi…

Tako Pofuk, osobnom podsviješću piše podle napade na sve ono, što u nas, ne spada u njegov tor. Posebno apostrofira udovice jer, po njemu, „one su cirkus započele… (…)„Ako je išta u Hrvatskoj svedeno na otrcanu floskulu onda su to tekovine, vrijednosti, svetinje, žrtve i sve ostalo vezano uz Domovinski rat, upravo zahvaljujući ovakvim grupicama koje se u javnosti nameću kao predstavnici, čuvari i glasnogovornici svega hrvatskog.“ Možete samo zamisliti što bi od pojma i suštine obrambenog i pobjedničkog Domovinskog rata ostalo da nema časnih ljudi koji ga brane u miru… I već je to maligni paradoks per se, da pravednu obranu danas trebamo braniti!

A one, koji ne razmišljaju kao Pofuk, isti, prevrćući rukav časti ovako: „Oni su upravo ono za što optužuju sve koji ih kritiziraju: mentalne karijerističke i oportunističke komunjare.“ (…)„ Međutim, to gaženje po polju kulture i umjetnosti s braniteljsko-domoljubnih pozicija postaje trend. I to vrlo opasan.“ (Drugovi! O-pa-san!).„Te male grupacije šire bez ikakve zadrške gnjusne laži i raspiruju mržnju protiv…“(bratstva i jedinstva?) „…svakoga tko nije po njihovom estetskom ili etničkom ukusu. Sve odreda udovice u filmu Pave Marinkovića su likovi koji osvajaju simpatije gledatelja, a meta njegove satire je upravo bešćutna birokratska država bezobzirna prema svima, pa i ratnim udovicama.“

Ćušpajz od mozga

Vidite kako mi nismo shvatili što je to pravi govor mržnje, a nismo shvatili ni sadržaj filma, jer ratne udovice te ratnice Hrvatske vojske nisu ismijane i ponižene, njih publika simpatizira. „Ma da se Vlaj ne dosjeti“ kazao bi narod. „Oni su po kratkom postupku sve, koji su sudjelovali u stvaranju ‘Ministarstva ljubavi’ već proglasili velikosrpsko-četničkim mrziteljima svega hrvatskog. No, čitajući popis tih mrskih neprijatelja kukavički su prešutjeli jednog kojem je na odjavnoj špici upućena posebno istaknuta zahvala što je za potrebe filma ustupio pjesmu ‘Vjetar s Dinare’, gospodina Marka Perkovića Thompsona. Cirkus u režiji udovica i heroina.“

Dakle, mudri obrtmetar Pofuk… g. Marko Perković je valjda prije snimanja filma, unaprijed znao kako će on izgledati?? I kada su prevarili i njega baš kao što su oklevetali i udovice hrvatskih branitelja i žene na službi u Hrvatskoj vojsci, Pofuk u tome vidi paradoks, cirkus i kontradikciju. Koja prozirna izvrtanja. Koji ćušpajz od mozga.

(Opa. u vrijeme pisanja kolumne J.Novak nije imao informaciju da se oglasio Thompson: Nikakva autorska prava nisam ustupio niti me je itko kontaktirao vezano za film “Ministarstvo ljubavi”  )

Nadalje, u emisiji televizije N1 ‘Novi dan’ gostovao je redatelj i član nadzornog odbora Hrvatskog društva redatelja Dalibor Matanić. Reklo bi se osoba od formata i funkcije, strukovne udruge. „Bili smo malo šokirani“ – kaže on- „ovo je 2018. godina, Hrvatska je članica Europske unije, poštuje Europski parlament i Hrvatski sabor, koji ima jasan Zakon o HRT-u, koji zabranjuje svaki pritisak na rad javne televizije. Nas je šokiralo da netko uopće može doći na portu televizije i cenzurirati program, rekao je Matanić.“ Dakle ovom se demokratu čini potpuno sablažnjivim (do šoka) da se korisnici električne energije primjerice okupe u nezadovoljstvu pred vratima Elektre. No zato, uvjeren sam, dični Matanić, sigurno brani svekoliko pravo performera i punog ekzibicioniste Vilija Matule da okuplja ljude i demonstrira protiv ovog i onog a u stvari samo za svoj Centralni komitet, koji nikako da izađe iz njega. Vidi vraga, demonstracije ovdje ne smetaju ni Pofuka niti Matanića.

Dalibor Matanic444I ne samo da ga hrvatske demonstracije smetaju, njega smeta što ljudi ne razumiju, pa nam i on (srećom) objašnjava. I on se dosjetio kako će nam protumačiti to što nam je pred očima a mi to eto ne vidimo: „Ono što ljudi ne shvaćaju, kad je u pitanju film ‘Ministarstvo ljubavi’, jest da je to fikcija. Ne pričamo o dokumentarnom filmu, koji se bazira na činjenicama, ovo je fikcija. Po mom osobnom sudu, taj je film benigna komedija.“ Ako je fikcija, zašto redatelj nije izmislio neku apstraktnu vojnu odoru ili uzeo recimo neku stranu ili američku? Nego je baš uzeo odoru Hrvatske vojske. Kakva je to fikcija? I sam novinar Žabec kojeg sam ranije naveo kaže da se u filmu propitivalo „krši li se zakon RH“. Zgodno je kako je ovaj mudri novinar ovim lijepo pokazao kako u filmu nije riječ ni o kakvoj fikciji niti satiri jer „zakon RH kaže“… Zgodno je nadasve kako je demantirao i samog redatelja i člana nadzornog odbora Hrvatskog društva redatelja Dalibora Matanića. Toliko o umjetnosti koju treba pokušavati braniti i fikcijom. Lažno i bezuspješno.

Stavljajući sebe, pojedinca, u istu ravninu s braniteljima Domovinskog rata i udrugama te s udrugama udovica, Matanić ispaljuje još i ovo: „Znate li koliko je stvari u zadnjih 20 godina mene vrijeđalo pa nisam išao na televiziju. Moja je poruka udovicama hrvatskih branitelja da su se njihovi muževi borili za slobodnu Hrvatsku, ne samo od okupatora, nego i slobodu misli. To je pravo umjetnika, to je naš pokazatelj koliko volimo ovu zemlju da je napravimo boljom.“ (…)„Ne smijemo naučiti naše društvo da su takvi pritisci mogući.“ Tako je drugovi! Dolje pritisci! Nitko ne sme da nas skrene s našeg jedinoga puta! Dole demonstranti! To su aveti prošlosti koje iskazuju nedopuštenu slobodnu volju. Dole volja!

Što je još krivotvorio Matanić?

To nekakvo pravo redatelja na „umjetničko“ vrijeđanje i natražno je i glupo.

Vrijeđanje

Jeftino. Suvisao redatelj ne vrijeđa nikoga nego umjetničkim sredstvima potencira ili izabire iz stvarnosti ovakve ili onakve. Stvara vrijednost i donosi originalan umjetnički izraz. Daje viđenje, a ne tumačenje. Ne kalja časnu odoru hrvatskog vojnika. A današnja, opće zlorabljena umjetnička sloboda, tek je loša prilagodba latinske izreke licentia poetica, koja pak kaže kako pjesnik može u svojem stvaranju odstupiti od uobičajenih retoričkih, poetičkih i gramatičkih pravila ako time postiže određeni stilski učinak ili ako to zahtijeva metrička organizacija pjesme. A kakva je poetika ili stilski učinak vrijeđanje??

Kaže Matanić da smo članica… Da, mi smo nažalost članica EU. EU koja nam sada sudi i presuđuje čak i onda kada stvara presedanske presude, čak i onda kada je sud nepovratno kompromitiran. Da, mi smo članica EU koja ne provodi EU preporuke i konvencije o jednoumnom i zločinačkom režimu kakav je stvorio i vodio Tito. Ali kad nam treba EU, onda se pozivamo na njezine velike i sjajne tekovine, kao sada(evidentno isprazno) Matanić.

Nadalje, protest na porti je legitiman i nije riječ o cenzuri nego o tome da ako se jednom a najranjivijem dijelu društva, filmom pljuje u lice, onda ti ljudi imaju puno ustavno pravo, za svoj novac, tražiti da ih se ne vrijeđa. Riječ je o HRT pretplati kojom se podmiruju troškovi više od 90% proizvodnje programa. Prema tome, oni koji plaćaju i oni koji žele državnu televiziju, a ne neki provincijski provokativni kupleraj, imaju pravo tražiti da se njihovo dostojanstvo štiti. Kao što se štiti dostojanstvo Cigana, Židova, LGTB grupacije ili manjina. U najmanjem. Zašto se ti i takvi redatelji ne dohvaćaju tih tema, zašto ne prave komedije na račun Srba? Pa da vidimo onda kako bi prošla i njihova umjetnička sloboda i njihova redateljska licenca. Hajdmo onda i pornografiju proglasiti umjetničkom slobodom. Prikazujmo i to, nismo za cenzuru.

Prozirnu bajku, o blagoj komediji i o fikciji, neka Matanić objesi mačku o rep. Taj njegov abolicijski i obranaški pokušaj tek je impotentan iskorak. Fikcija se ne snima s časnom odorom hrvatskog vojnika. Fikcija ne zahvaća već ionako i odavno proskribirane hrvatske branitelje, njihove udovice i djecu. Fikcija se ne služi istinitim tračem o tome kako se udovice bogate, a varaju i pljačkaju državu. Sve su to opake i živuće generalizirajuće tvrdnje u hrvatskom medijskom prostoru, a ne nikakva fikcija. To je Matanićev proziran i jalov pokušaj branjenja nečeg što je neobranjivo.

Perverzija umjetničke slobode

Matanić zatim pati od grandezze. Kako može, kako ga nije stid, sebe kao pojedinca uspoređivati i stavljati u istu razinu s cijelim jednim slojem društva? Kako može svoju taštinu stavljati u istu razinu s Domovinskim ratom? Hrvatski se branitelji nisu borili za ovakvu Hrvatsku. Za državu koja poklanja svoj teritorij, prodaje svoje nacionalno bogatstvo, medijski neprestano blati pobjedničku Hrvatsku vojsku, stvara primitivne obrasce vrijeđanja i psovanja na filmu, ali i u Pupovčevim Novostima, umjesto uljuđenog srednje-europskog ponašanja. Laž je da su se branitelji borili za takvu slobodu riječi i takvu umjetničku slobodu. Laž je da je to slobodna domovina. Ovo je perverzija umjetničke slobode.

Neka Matanić navede neki američki, engleski ili francuski film u kojem se vrijeđa odora i ustroj njihovih vojnika. Primjerice. A u Hrvatskoj se slobodno vrijeđa i Hrvatska vojska i časnici i hrvatski branitelji i udovice pa čak i djeca. I mrtvim se braniteljima premješta ploča! Ako je to umjetnost, ako je to demokracija i sloboda, zašto treba vrijeđati i provocirati hrvatske branitelje? Čak i mrtve! Kako to da je demokratski skidati ploču HOS-ovih postrojbi jer to navodno jedne vrijeđa a nije demokratski tražiti skidanje s nacionalne televizije filma koji vrijeđa druge?? Imamo li dvije kategorije vrijeđanja i dvostruka mjerila? Zar (i) taj film nema stotinu drugih mjesta za emitiranje? Zar je nacionalna televizija jedna i jedina?

I onda, kada reagira ministar obrane, Matanić se tome čudi. On to naziva nespretnošću a redatelj Pavo Martinović se valjda pokazao jako spretnim, taktičnim, uljuđenim i duhovitim? Pa neka onda prikazuje svoju vlastitu mater kako kleči na koljenima i pruža felacio, jer to je umjetnički domet te strašno i fikcijski i duhovito.Licentia poetica.

I na kraju to Matanićevo slobodarstvo, europejstvo, ta 2018-ta i ta svjetska širina koju valjda, mi zadrti ognjištari gušimo, prozirna je i neuvjerljiva. Evo kakav je bio slučaj umjetnice Andreje Kulunčić: „Problem je nastao kad je odlučila da želi rad o maloljetničkoj trudnoći, gdje bi na jumbo plakatima stajalo da je Britanija u tome najgora u Europi. To je u tom trenutku bila statistička činjenica. Osmislila je čitavu kampanju – i onda je krenulo fino maltretiranje. U liverpulskom ogranku muzeja Tate Modern rekli su joj, Andreja, s tom temom nećeš ući u Tate. “Nudili su mi 10.000 funti za produkciju i mislili su da to neću odbiti. Kad si mlad i tek gradiš karijeru, ne propuštaš Tate. Ja sam rekla ne, mislim da je ovo jako važno, ne želim potrošiti 10.000 funti da bih pričala kako je Liverpool sjajan grad… I onda je krenulo mrcvarenje. Baš su me maltretirali, izgubila sam pet kila i imala stalne glavobolje.”

Na kraju je pristala na kompromis, ostala je njezina tema, ali naravno ne i elitno mjesto u Tateu. (…) Građani su rekli da je to važna tema, da su spremni volontirati… ali je iz Liverpoola više nisu zvali. Kasnije je saznala da je i danas vode na crnoj listi Tatea. “Nisam ni znala da tako nešto postoji”. (…) „O tome stalno govorim i svojim studentima” zaključila je Kulunčić.

Andreja Kulunčić (1968.) je diplomirala na Fakultetu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Beogradu, odsjek kiparstva. Zatim nastavlja studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti. Sudjelovala je na značajnim međunarodnim izložbama poput: Kassel (Njemačka), Frankfurt/Main, Istanbul, New York, Liverpool… Značajnije stipendije uključuju: Mexico City, New York, Minneapolis, Sydney te Jaipur (Indija). Od 2009., u svojstvu docentice, predaje umjetnost novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu…Tako da mislim kako se umjetnička osoba, sa svjetskim iskustvom, nikako ne bi složila s Matanićem da je tu riječ samo o nekom hrvatskom specifikumu, ili da je to nešto što bi nas imalo šokirati. Svako društvo ima svoje osjetljive teme i na njih reagira onda kada se one ne poštuju. Legitimno je prosvjedovati,ima na to ustavno pravo svatko tko plaća projekte a osjeća da mu oni pljuju u lice. Kako vidimo u britanskome primjeru,otvoreno se zabranjuje, ucjenjuje i čak maltretira umjetnika koji se služi podacima (iz upravo njihove!) službene statistike. Oni ratuju i protiv vlastitih činjenica. Nema tu nikakve umjetničke slobode. Znači, ne samo da se ignorira umjetničko djelo u tom velikome i bijelome svijetu, nego se želi sakriti (u Britanaca bome i prava mračna) istina. Što drugo reći nego: Mataniću, prošeći malo svijetom… i otvori oči.

Na kraju nekoliko pitanja: Zašto se ne reprizira primjerice film „Projekt 55“ Kristijana Milića? Zašto se ne reprizira „Bogorodica“? Kad ste te hrvatske filmove mogli vidjeti? Zašto filmove Jakova Sedlara možemo vidjeti jednom u pet godina?

„Bogorodica“ (1999.) je dugometražni prvijenac redatelja Nevena Hitreca s akcijskom, ljubavnom i političkom tematikom. U Puli je osvojio Veliku zlatnu arenu za najbolji film i Zlatne arene za glavnu žensku te mušku ulogu (Ivo Gregurević), a odlična je i rola Ljubomira Kerekeša… Gdje je taj film nestao? Gdje su svi ti filmovi nestali? Je li skrivanje također alat širenja prostora mržnje? Je li to politička i ideološka cenzura?

Javor Novak/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari