Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Ignorirati srbijanske prijetnje, bilo bi pogubno i povijesno nesvjesno

Objavljeno

na

Olimpijada je više-manje završena, iz olimpijskih fondova povukli smo dosta zlata, srebra i bronce, velik su uspjeh postigli neki od kojih smo jako puno očekivali i mnogi od onih od kojih nismo previše očekivali – najviše individualci i individualke poput Sare Kolak koja nije imala dosta kopalja u pripremama, a ni na Igrama. Da je takav odnos prema kopljanicima bio u vrijeme ratova s Turcima, šesnaesto i sedamnaesto stoljeće, sada bi granica Osmanskoga carstva bila na Piavi i Rajni.

No i ovako je sretno završilo, osim u momčadskim športovima gdje su rukometaši na trenutke igrali kao da imaju virus zoki, košarkaši bolje, a vaterpolisti najbolje što su mogli, ali su na kraju potpali pod srbijansku jurisdikciju. Sjetni životopisi novih junakinja i junaka kazuju da su se u Hrvatskoj pojavili OŠG-ovi (uz OPG-ove), to jest obiteljska športska gospodarstva koja imaju male državne poticaje ili ih uopće nemaju, športski heroji iz garaža, a posebno iz Dubrave koja je na trenutak postala poznatijom od Dubrovnika.

Olimpijada se nastavlja u Hrvatskoj, gdje u izbornoj utrci više i nije toliko važno što je tko rekao, nego – ako je zaključiti po novinskim analizama – koliko je kilometara prošpartao po lijepoj zemlji Hrvatskoj. Po dosadašnjim rezultatima vodi HDZ sa tisuću i petsto kilometara prijeđenih u tjedan dana, na čemu bi mu zavidio i Emil Zatopek koji je bio vrlo brz maratonac, u što sam se uvjerio kada sam ga svojedobno lovio sve do Visokih Tatra ne bi li mi dao intervju za „Sportske novosti“ u kojima sam tada radio. I nisam ga ulovio.

Glede izbornih obećanja, najtočnija je Puntarićeva karikatura koju sam u subotu vidio na njegovoj izložbi u dvorcu Začretje: kandidat govori publici da obećanja njegove stranke nisu velika, ali imaju povijesno utemeljenje, to jest slogan glasi: Nigdar ni bilo da ni nekak bilo.

U hrvatsku se izbornu kampanju s najviše se strasti umiješala Srbija, kao što se i inače nekažnjeno miješa u unutarnje hrvatske poslove, s Vučićevim ispadom u Donjoj Gradini da „Srbija ne će dopustiti ponavljanje Jasenovca, Jadovna, Jastrebarskog ali ni Oluje“, što u srbijanskim glavama znači da su Srbi opet jednom užasno ugroženi u Hrvatskoj, samo što ih ne trpamo u logore, samo što nismo oterali i one koji ostadoše nakon što su mnogi njihovi samoizbjegli u Oluji. To je ratni rječnik, to histerično „ne ćemo dopustiti“ Srbija može ostvariti jedino novim ratom da bi zaštitila „ugroženo srpstvo“ u Hrvatskoj, poruka je to da propala srpska agresija početkom devedesetih poduzeta na istim „teorijskim zasadama“ ugroženosti ima da bude opet provedena, ali ovaj put vaterpolski uspješno, ako Bog dade uz pomoć Rusa s kojima agresiju već uvježbavaju. Poruka je to ugroženim četnicima u Hrvatskoj da divljaju kao što divljaju, i još više, da crtaju svoje simbole po Osijeku i Sisku uz titovske, komunističke, da dovode djecu iz Bobote u Srb i mašu sekiricama kako bi izazvali barem blag otpor hrvatski, što jedva čekaju kao casus belli.

Uz to, ohrabreni iz Bruxellesa i Berlina hvataju i dalje na granici hrvatske branitelje, a one koje ne mogu uhvatiti zastrašuju ne govoreći izravno imena što su im na zubu – dok s druge strane u Hrvatsku ulaze kolone srbijanskih turista i mnogo se prijatno odmaraju, među njima zasigurno velik broj onih koji su haračili po Hrvatskoj, izležavaju se, jedre i čude kako je „lepo u zapadnim srpskim pokrajinama“, a nitko ih u Hrvatskoj ne pita za zdravlje niti obraća pozornost na njihovu promidžbu (kaže mi jedan konobar da mu pijani Srbin govori kako su Hrvati katolički Srbi), nitko i ne pomišlja uvesti im vize kao što je odavno trebalo.

Niti je itko u Hrvatskoj podignuo optužnicu protiv ratnog huškača Vučića koji je usred Hrvatske urlao „Ovo je Srbija“, a i sada tako misli i djeluje, niti protiv četničke seljačine Nikolića za kojega je upravo iz srpskih izvora poznato da je ubijao u Hrvatskoj, a niti protiv Pupovca koji je podgrijava srpsku agresiju izmišljotinama o prekrštavanju djece, a sada opet tuli o velikom strahu koji se uvukao u Srbe. (No jest, protiv Pupovca će podići otpužnice upravo Srbi zbog navodnog pranja novca preko „Tesla banke“, ali i poteza koje vuče prema Prosvjeti.)

Od „institucija“ nitko ništa ne poduzima, tek postoji izvješće SOA-e da jača četnički element u Hrvatskoj – a kada događaji zorno pokažu da jest tako, onda ni SOA ni POA ni OVA ni ONA ne poduzimaju ništa. Ali poduzima peta kolona u Hrvatskoj smještena u institucijama i medijima, jugoslavenska kolona kojoj je poznato i vrlo prihvatljivo da je svaka Jugoslavija velikosrpska tvorevina, a četnici njezina ideološka perjanica, pa kolona u medijima glasno proziva hrvatske znanstvenike i umjetnike koji se bave istinom o Jasenovcu, Jadovnu i Jastrebarskom – pomažući tako ne samo zatiranju sloboda znanstvenih istraživanja nego i izravno dajući prostor srbijanskim i srpskim lažima da postanu, to jest ostanu „istine“ koje se onda „proturaju“ u svijet nikada presiječenim jugoslavenskim diplomatskim kanalima, oduvijek u službi „velike Srbije“. Isti oni mediji u Hrvatskoj , iste one udruge koje su nedavnih dana umjetno proizvele tzv. buđenje ustaštva, pa sada Vučić samo ponavlja njihove priglupe objede. Opet se jednom vanjska i unutarnja agresija na Hrvatsku usrdno nadopunjuju.

Ignorirati srbijanske prijetnje, bilo bi pogubno i povijesno nesvjesno. Hrvatska sada mora (a ne treba) prijeći u protuudar, spriječiti da Srbija uđe u Europsku uniju ne samo zbog nakaznog zakona kojim agresor iz devedesetih želi dohvatiti one koji su branili Hrvatsku, ne, mi se sa Srbijom ne smijemo nikada više naći ni u kakvoj uniji, makar se zvala i europska. Srbiju, koja je izazvala tolike ratove u bližoj povijesti, treba izolirati i nametnuti joj prisilnu međunarodnu upravu sve do nekih vrlo dalekih vremena kada će prestati biti remetilački faktor u Europi. Hoće li vlast koja bude izabrana u Hrvatskoj 11. rujna biti na visini povijesne zadaće? Kada je u starom Rimu postojala neka opasnost, govorilo se „Caveant consules“, to jest poručilo konzulima da pripaze.

Ako jedna Njemačka poseže za instrumentom građanske, civilne garde, nije li vrijeme da mi opet ustrojimo Zbor narodne garde?

Velika priča iza uhićenja na granici

Hrvatska je javnost je saznala da je (drugi, a ne pravi) branitelj uhićen na srbijanskoj granici zbog „terorizma“ u vrijeme srpske agresije. Agresija na Hrvatsku bila je teroristička na stotinu načina, u Haagu je izvan svake sumnje utvrđeno da je srpska („jugoslavenska“) vojska zajedno s „domaćim četnicima“ činila zločine u Hrvatskoj, što je bio haaški eufemizam za genocid. Velike snage srbizirane JNA i „stranih četnika“ napadale su preko mosta u Batini koji je ostao na mjestu za cijelo vrijeme rata, premda sam ja (ne samo ja) zahtijevao da se most digne u zrak dok se još moglo. Nisu me poslušali (vidi knjigu „Lijepa moja“ iz 1992.). No, jedna skupina hrabrih ljudi pokušala je to učiniti u vrijeme kada su srpske snage bile s obje strane mosta – srušiti most diverzantskom akcijom iza neprijateljskih linija.

I tu je veza s prošlotjednim uhićenjem čovjeka za kojega su srbijanske vlasti držale da pripada rečenoj skupini, a ne pripada.

Ne ću sada, iz razumljivih razloga, spominjati imena, ali je velika priča opisana i zapisana. Došla je u ruke i meni prije mnogo godina, trljao sam ruke zamišljajući filmski scenarij pisan na podlozi toga rukopisa, ha! Tko bi prihvatio, tko odobrio u današnjoj Hrvatskoj? Elem, kao što piše autor rukopisa u uvodu: „Kad ono za Veliku Gospu 1993. Srbi opet odgodiše zamjenu skupine hrvatskih vojnika i Hrvata bačkih zatočenih i osuđenih na tamnice do 20 godina, a kako trojicu hrvatskih vojnika i jednog bačkog Hrvata već ubiše u sužanjstvu, odlučih pisati o poduhvatu i kobi dvadesetorice uskočkih dragovoljaca i više bačko-bezdanskih rođaka jednog od uskoka.“

Pothvat je počeo jedne zimske noći, u Osijeku 1991. iz kojega su ispraćeni grmljavinom srpskog topništva koje je već mjesecima sa sjevera i juga razaralo grad. Prešli su Dravu provlačeći se uzduž jedinoga neporušenog mosta, u vozilima, a kada ona upadoše u snijeg i glib, preostala im je amfibija i pješačenje. „Pa pođosmo na sjeveroistok u zaleđenu močvaru.“ Druge su noći stigli do Dunava, čunovima hrabroga peljara prebacuju se preko rijeke, tegleći i oklopljenu amfibiju s eksplozivom, „rekviriraju“ traktor s prikolicom koji dio puta vuče amfibiju, voze se prema Apatinu. Prespavaju kod seljaka Srbina (rodom s Korduna) koji misli da uskoci pripadaju srpskoj vojsci, piju rakiju s četnicima koji se pojavljuju u blizini. Nastavljaju prema Somboru, motor amfibije se kvari, pa ga ni vješti Slovaci (a bilo ih je nekoliko u uskočkoj skupini) ne uspijevaju popraviti. Uskoro su otkriveni, čuju kako Srbi iz daljine zapovijedaju Somborcima da ostanu kod kuće jer kroz Sombor „uzmiče neprijateljska vojska koja se pokušava probiti do Mađarske“. Otkriveni ali ne i uhvaćeni, nastavljaju se probijati šumom, spavaju hodajući, skreću prema Bezdanu i svome cilju, mostu kod Batine, sustiže ih potjera i zametne se bitka, nekoliko je uskoka ranjeno, gaze preko beskrajnih bačkih njiva i privremeno se spašavaju. Do mosta nisu doprijeli, trojica su ubijena u Baranji pri proboju od Bezdana u Bačkoj prema Osijeku, osmorica zarobljena i mučena, neki od njih umoreni, ostali se dočepali slobodnoga dijela Hrvatske.

O tome je, znači, riječ, o suludo hrabroj diverzantskoj akciji. Možda sam ispričao površno, kao što su 1994. površno opisale taj događaj dnevne novine koje su tek tada saznale za zbivanja iz 1991., možda sam čak već i pisao o tome pa zaboravio, ali eto – sada je nakon četvrt stoljeća velika priča neizravno aktualna. Šteta zbog površnosti, jer je rukopis o kojemu sam govorio pun neopisivo zanimljivih, dramatičnih detalja.

Nikola Subic ZrinskiPukim slučajem, baš sam ovih dana zamolio Antu Nazora da mi pošalje svoju raspravu o legendarnoj diverzantskoj Zimskoj vojni Nikole VII. Zrinskog, hrvatskoga bana i praunuka Nikole Sigetskog, a kada sam ju dobio i pročitao, vidjeh u bilješci ispod teksta da spominje i uskočku „Somborsku skupinu“ kao bliskopovijesni primjer diverzantskoga pohoda. Razlika je jedino u mnoštvu od dvadeset i pet tisuća vojnika u slučaju Zrinskog i tek nekoliko desetaka ljudi u slučaju diverzanata iz 1991., ali cilj je bio isti – most. Razlika je i u tome što je Nikola Zrinski uspio (barem djelomično) spaliti Sulejmanov most kod Osijeka, a uskoci iz devedesetih prošloga stoljeća nisu dignuli u zrak most kod Batine, premda je malo nedostajalo. I još jedna razlika: Zrinski je za svoj pothvat ovjenčan slavom, postao je vitezom Zlatnoga runa i francuskim peirom, a naši diverzanti na svršetku 20. stoljeća završili u šutnji, anonimnosti, u grobu. Preživjeli još moraju i strahovati da Srbija, ako u nekom paklenskom scenariju doista uđe u EU, pošalje europski uhidbeni nalog svojoj družici u Uniji, Hrvatskoj…

Da ne ostane u zraku: i Nikola Zrinski VII. je na kraju stradao ne od Turaka ni od vepra nego od EU Beča, a njegov brat Petar dobio je uhidbeni nalog i umro na austrijskom, europskom panju. Tako da je sve u stvari isto. O Barešićevoj diverzantskoj akciji sve je poznato i ništa nije poznato, no on barem ima spomenik po kojemu sprejem riše crvena falanga. Na kraju, da olimpijski zaokružim ovaj napis – u Riju su se hrvatski športski diverzanti ušuljali u svjetsku elitu. Sedamnaesti na planetu, kako to dobro zvuči, jer dolaze iz brojem nevelikoga naroda koji navodno izumire. Ma vraga izumire, to je samo manja kriza koju ćemo prevladati kao uvijek u povijesti. A ako doista izumiremo, učinimo to barem sa stilom.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Svijet je pao na koljena

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme moskovsko, kišovito. Vrijeme nogometno, slavno vrijeme. Formalno nismo postali prvaci svijeta, ali smo bez sumnje najbolji na kugli zemaljskoj, to jest lopti zemaljskoj.

Vrijeme kada su Hrvati opet jednom nakon 1995. zadivili svijet, pa će se i naša nogometna strategija proučavati na West Pointu. Sličnost s rečenom godinom: Oluja je sjajno provedena, ali su nas (znamo tko) zaustavili na ulazu u Banju Luku, da ne bismo slučajno okrunili trijumfalni put.

Drugo mjesto na SP-u je ogromna stvar, a to što smo očekivali prvo, naša je stvar. Optimisti su očekivali picokijadu. Znanje je bilo na našoj strani, umijeće koplje iznad francuskog, ali je sreća poljubila Francuze, kao i činjenica da su na vrijeme naturalizirali Afrikance iz svojih bivših kolonija, one koji su najbrže trčali.

Strani mediji koji su zadnjih desetljeća pljuckali po Hrvatskoj, nakon četvrtfinala polako su počeli okretati ploču i na kraju pali na koljena pišući tako osjećajne eseje o Hrvatima kao da je stvarni autor Matoš, recimo, ma gotovo da ljepše misle o nama nego mi o sebi.

Razumjeli su da je zbroj kvadrata nad obim katetama jednak kvadratu nad hipotenuzom, a Hrvatska je ta hipotenuza kojoj su davali samo hipotetske šanse za pobjedu nad mnogim velikim imperijalnim silama koje su unesrećile pola svijeta i maznule mu silna bogatstva pa u njima uživaju i sada, kao i u nasljedstvu bahatosti i arogantnosti predaka, predvođeni Engleskom čiji su nas mediji proglasili podljudima koji jedu cijele janjeće glave, prostacima i slično, ali u nedjelju je i BBC slavio hrvatski artizam.

U Hrvatskoj potresi i to stvarni, odjednom se na ulicama, trgovima, na automobilima, na odjeći i na koži pojavio hrvatski narod pod svojim pravim imenom i u pravoj, nesputanoj, slobodnoj ljubavi prema domovini, koju su čak i tuđinci prepoznali kao čistu ljubav i priznali da je hrvatski nacionalizam pozitivan osjećaj (što marginalci kao ja često govore i u nevremenima).

Euforija, da, ali ne i eu-forija, nigdje se nisu mogle vidjeti EU-zastave kao u drugim prilikama kada političari bez njih ne mogu otići ni na zahod, samo hrvatski barjak i hrvatske pjesme od kojih su inače neke zabranjene, ali su sada puštene iz zatvora. Privremeno.

S nogometašima je bila Hrvatska vojska, Crkva u Hrvata, hrvatski branitelji, hrvatska policija, hrvatski službenici, radnici i seljaci, hrvatski iseljenici, roditelji 1 i roditelji 2 skupa s djecom, naravno i Hrvati u Herceg-Bosni, ali i u Vojvodini, u Mađarskoj, Gradišću, Moliseu… Čak i većina intelektualaca, čak i mediji koji se inače gnušaju hrvatstva, a odjednom su im mili „hrvatski sinovi“.

Do prve prilike. Ma, na trenutak je doista postojala Sjedinjena Hrvatska Država i neka joj bude dug život. Još nešto pod „čak“: navodno je čak kapetan Dragan slavio uspjehe hrvatske nogometne reprezentacije, u društvu sudaca Vrhovnog suda. Kako je slavio zatočeni, bolesni junak Domovinskoga rata Tomislav Merčep, ne zna se.

Poznati jugoslavenski medijevalisti sa (sve više privremenim) boravištem u Hrvatskoj zašutjeli su, posve zgromljeni, stavili na usta flastere i svoje kolumne u finišu svjetskog prvenstva usmjerili prema sitnim bedastoćama. Ošle su k vragu licemjerne multi-kulti bizantinske bajke i isto takve nametnute priče o političkoj korektnosti koja podrazumijeva sve i svašta samo ne hrvatsko ime, samosvojnost, posebnost i nacionalni ponos.

Za klatež je nastao pakao kada su otkrili da hrvatski reprezentativci ne stavljaju samo ruku na srce, nego da srce i imaju, srce koje kuca za domovinu, cinkaroš Puhovski otkrio da su svi oni desničari kao što je i cijeli hrvatski narod desni, sve u svemu protuhrvatski je ološ zaključio da smo u Rusiju poslali dvadesetak klerofašista, katotalibana i ultranacionalista koji su umjesto na Ultru krenuli do vrha svijeta.

Grozno, sramotno, škripala je zubima jugoslavenska (znači velikosrpska) bagra i smucala se uz tarabe u svim nijansama sivila. Budući da im nije bilo pametno u tom velikom hrvatskom uzbuđenju plasirati veće napade i smutnje, bacili su se na povijest i to naizgled analizirajući nogometne protivnike i njihove nacionalne historije. Istaknuo se i inače istaknuti istoričar dnevnih novina koje izlaze u Hrvatskoj, Vurušić, koji je uoči utakmice s Englezima izvolio napisati da „dio desne opcije“ u Hrvatskoj zamjera Englezima što su izručili Hrvate jugoslavenskim ubojicama. Dio. Dio desne. Ostali dijelovi desne i hrvatski narod u cjelini valjda im ne zamjeraju, nemaju ništa protiv.

Prije finala s Francuzima, isti se istoričar dosjetio kako da u toj svehrvatskoj provali emocija ipak negdje uvali i zločinca Tita, pa ga je stavio pokraj Napoleona i de Gaullea, ali ne na listi zločinaca, gdje francuskom generalu nije ni bilo mjesto za razliku od jugoslavenskog maršala.

A da je, glede nogometne reprezentacije, riječ o katotalibanima i klerofašistima, za klatež nema nikakve sumnje: eto u doba kada oni istjeruju vjeronauk i traže raskid ugovora s Vatikanom, u doba kada se oni rugaju bilo čemu što ima veze s vjerom i nacijom – na leđima hrvatskoga nogometaša je Blažena Djevica Marija i dijete Isus, pa čak i Posljednja večera, mnogi se prekriže prije početka utakmice, izbornik Dalić zaziva Božju pomoć, govori o Gospodinu, čak (opet čak) odlična ekipa sportskih novinara i komentatora HTV-a svaki čas izriče onu klateži groznu zahvalu „Hvala Bogu“.

Da, družba je zapazila da su u pobjedonosnim utakmicama naši nogometaši nosili crne (crno-tamnoplave) dresove, što je još gore od bijelo-crvenih, puno gore od crveno-bijelih. Katastrofa. Dokaz fašizacije Hrvatske. Ne budimo i tu pretjerani optimisti: klatež je odahnula nakon poraza od Francuza, u svojim su kafićima i jazbinama zaključili da nije sve izgubljeno, još samo da prođe ponedjeljak i idemo po starom.

Jedina je glasna i priglupa glede „političke korektnosti“ ostala infantilna Fifa. Za nju je „Slava Ukrajini“ gadna psovka teška desetke tisuća dolara, za nju je prekršaj i „Nema poraza“, valjda i „Do pobjede“, za Fifine bajoslovno plaćene dužnosnike sve je nekorektno osim šutnje, a zapravo jedva čekaju da netko zine pa da napune džepove.

Fifa se bori protiv seksizma, grintajući što snimatelji hvataju lijepe djevojke u publici. Vrhunac bitke protiv seksizma: Kolindu su ostavila na kiši, dok su muški političari dobili kišobrane i gentlemanski ih držali nad (svojim) glavama. DavorGlede Kolinde: i ona je prošla put od „anonimne“ navijačice s tribina, do svečanih loža i sastanka s Putinom, djelovala je iskreno i radosno, čime je vjerojatno osigurala drugi mandat.

Džepove je uz Fifu napunio i Hrvatski nogometni savez čija je kratica HNS, što me srdi jer se miješa s jednom minornom strankom političkih švercera. Nogometni HNS je ostao na nogama, Šuker uz Kolindu, Putina i Macrona, iz nogometne „močvare“ (bivši Jovanović) izronio je najbolji igrač na svijetu, Luka Modrić, HNS je izabrao najboljeg izbornika, Hrvatska je svjetska senzacija i sada nam ostaje samo da s nekoliko stopera spriječimo stampedo turista na naše more i kopno. Svi znaju za Hrvatsku, napokon, jer su u školi sjedili na ušima. Jedino Vis ima priliku da se obrani, budući je već pokazao da ne želi ultraše na svom tlu. Buka i droga, je li to budućnost hrvatskoga turizma?

Probudili su se politolozi i sociolozi, pa pokušali odgovoriti na pitanje zašto Hrvatska i na drugim područjima nije tako uspješna kao u športu, osobito sada u nogometu. Ja ću dati jednostavan odgovor: ako u momčadi imate dva ili tri igrača koji igraju za protivnike, ako štoviše znate da igraju za suparnike (blago rečeno, to jest neprijatelje), ako imate još dva ili tri igrača koji igraju samo za sebe, ako takve niste lustrirali prije odlaska na svjetsku političku,gospodarsku i kulturnu scenu, onda po prirodi stvari morate ostati na dnu. Eto, tako.

U sjeni Rusije

Dok se svijet zabavljao nogometom u Rusiji, u tih mjesec dana štošta se događalo, s možda dalekosežnim posljedicama. Njemačka se prilično približila Rusiji, a udaljila od Amerike, kao i cijela Europa a s njom i brexitsko Ujedinjeno kraljevstvo, u čije vjerno savezništvo s Washingtonom ipak ne treba sumnjati. Na kraju krajeva, Engleska je i dalje, bez obzira na sve, američki žandar u Europi. Odmah je dala do znanja da se ne misli povući i iz jugoistočne Europe, to jest „zapadnoga Balkana“, a ta je njezina objava korespondirala s američkom porukom da će se jače angažirati na tom Balkanu, nakon što je neko vrijeme ispuštan iz vida.

Rusi ništa nisu gubili iz vida, hladnokrvo su se infiltrirali u sve balkanske pore i čvrsto zasjeli, pa se uz granice s Hrvatskom sprema veliko hladnoratovsko nadmetanje, čijom žrtvom ne smiju postati Hrvati u Herceg-Bosni koje i tako maltretiraju Erdoganovi ljubimci.

Zlosutni novi migrantski val mogao bi dati dodatnu dimenziju. S tim su svezi: EU se očito našla u škripcu koji je sama pripremila, pa sada ima blistavu ideju da pošalje Frontex i druge neuspješne snage – ne na vanjske granice Unije, nego na schengenske. I tu bi se mogla naći usporedba s devedesetima prošloga stoljeća, kada je UN poslao plave šljemove i rasporedio ih ne na vanjske (to jest međunarodno priznate) granice RH, nego na „granice“ krajinske, srpske paradržavne izmišljotine, pa smo imali puno posla i muka, dopisivanja i ratovanja dok nismo izbili kamo je izbiti trebalo.

Tako nama Europa i svijet, koji je našu borbu za opstanak tek letimice pratio kao tamo neko rubno puškaranje, na trenutak nas opazio kada smo pobijedili usprkos očekivanju moćnika, a tek sada – preko nogometa –usmjerio reflektore prema toj baš nevjerojatnoj zemlji, i narodu. Još da smo skuhali pijetla u loncu, gdje bi nam bio kraj. A da smo glupo izgubili u finalu, štono reče Lovren, točno je. I da se nesretno umiješala nova varovska tehnologija poradi koje smo dobili gol iz jedanaesterca, isto je tako točno. Na transparentima je trebalo pisati: STOP THE VAR IN CROATIA.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ima nas ima… Bilo nas je, ima nas i bit će nas

Objavljeno

na

Objavio

A? Što kažete? Je l’ bilo dobro!? Kako se osjećate dan poslije – nakon najvećeg narodnog skupa u Hrvatskoj ikad?

Kad ste posljednji put na jednom mjestu u glavnom gradu svih Hrvata vidjeli pola milijuna ljudi?

Nemojte se ni pokušavati sjetiti. Nikad se ništa slično nije dogodilo.

Što reći osim… NEOPISIVO… VELIČANSTVENO…
I bilo je s razlogom. Narod je došao pozdraviti i počastiti one koji su u njegovo ime za nacionalne boje ginuli na travnatom terenu i izvan njega, svoje hrabre ratnike, svoje Spartance kojima se cijeli svijet divi, svoja 23 viteza kojima nema ravnih na Zemljinoj kugli.
I nije tom narodu bilo teško čekati gotovo 7 sati na glavnom trgu svih Hrvata dok su se VATRENI JUNACI, hrvatski lavovi i heroji lagano kretali od zračne luke dr Franjo Tuđman prema središtu grada pozdravljajući se sa razdraganim mnoštvom.

Podijelili su narodu sve što su imali – od dijelova svoje sportske opreme, darova i suvenira – mahali, pružali ruke, pozdravljali se, potpisivali na zastave, majice, lopte i druge sportske rekvizite, pjevali… I kroz taj spontano formirani špalir, konačno su oko 21 sat stigli na pozornicu nedaleko od spomenika Bana Jelačić, u središte tog razdraganog mnoštva, u grotlo od preko pola milijuna ljudi čija su srca kucala za njih i Hrvatsku.

Zagreb je sinoć gorio, Zagreb je sinoć bio srce i duša Hrvata, Zagreb je sinoć pokazao da hrvatski narod nije izgubio svoj duh, ponos i nacionalno dostojanstvo.

I nikako ne zaboravimo:
S NAMA U TOM VELIČANSTVENOM SLAVLJU BILI SU I LJUDI DRUGIH NACIJA, VJERA I RASA, SVI KOJIMA JE STALO DO DOBROBITI NAŠE HRVATSKE, ČAK ŠTO VIŠE, SVIJET JE BIO S NAMA, SVIJET ZA KOJEGA SMO (MOŽDA) DO JUČER MISLILI KAKO NAM BAŠ I NIJE SKLON, LJUDI DOBRE VOLJE I OTVORENA SRCA KOJI SU SLAVILI VELEBNO POSTIGNUĆE JEDNOG MALOG, ALI HRABROG I ČASNOG NARODA KOJI SE NIKAD NIJE ODREKAO BOGA I SVOJIH SVETINJA!

Redatelj Krešo Dolenčić najavio je kako će cijela koncepcija programa koji će se odvijati na svečanoj pozornici biti prepuštena slavljenicima – našoj reprezentaciji, igračima, izborniku i stručnom stožeru.

Naši ZLATNI DEČKI željeli su da im slavlje uveliča i simbol Domovinskog rata, junak i domoljub Marko Perković Thompson. Kapetan vrste i ponajbolji nogometaš današnjice, lav dječjeg lica, jedinstveni, neponovljivi i neslomljivi Luka Modrić, naš ponos i dika, u ime Vatrenih, na putu od zračne luke do Trga Bana Jelačića pronašao je Thompsona i u doslovnom smislu riječi dečki su ga uvukli u autobus i nastavio je dalje s njima.

Usred tog grotla, u masi obasjanoj bakljama, uz poklike oduševljenja, uz navijačke pjesme i skandiranja u čast i slavu hrvatskih junaka, u kulminaciji sveopćeg veselja, zapjevali su s Markom neslužbenu hrvatsku himnu „Lijepa li si“. Za kraj, kad je već onima koji su po zadatku bili zaduženi za scenarij i nastojali iz sjene upravljati feštom,

ZLATNI DEČKO, NAŠ MUŠKETIR, JUNAČINA, HEROJ, LAV DJEČJEG LICA, NAJBOLJI NOGOMETAŠ DANAŠNJICE, VLASNIK ZLATNE LOPTE, SLAVLJENIK I BORAC S NAJVEĆIM SRCEM NA SVIJETU poželio je čuti i pjesmu „Geni kameni“. I otpjevali su je, naš Marko i naši junaci, doduše a capella (jer žbiri su u međuvremenu isključili mikrofon, glazbenu matricu i razglas), ali to nije pokvarilo slavlje.

NEOPISIVO… riječ je koja donekle (ali samo donekle) može dočarati ono što smo doživjeli jučer, 16. srpnja ljeta Gospodnjeg 2018. u Zagrebu.
Nemojmo dopustiti da nam išta pokvari to. Ostavimo se rasprava o bespriznornim likovima i njihovim strelicama mržnje što ih upućuju preko društvenih mreža.

Njima je Hrvatska bila zadnji izbor i prihvatili su je onda kad više nisu imali kud, a nama je Hrvatska ostala svetinja vrijedna svake žrtve.

Thompson je simbol Domovinskog rada i jedinstva hrvatskoga naroda i to njima smeta, a ne ova ili ona pjesma.

Pjevali smo a capella i na prvoj crti te davne 1991. godine, pa su četnici i jugokomunisti to itekako dobro čuli. Čuju i danas, čuju itekako i čut će, kad god bude trebalo.

HVALA VATRENIMA, HVALA NAŠEM NARODU, HVALA VELIKOJ I PONOSNOJ RUSIJI, HVALA SVIMA U SVIJETU KOJI SU BILI I OSTALI UZ NAS!

Ponos je ono što nas ispunjava i daje nam snagu, i neka voljom Boga svemogućega tako i ostane.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori