Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Ignorirati srbijanske prijetnje, bilo bi pogubno i povijesno nesvjesno

Objavljeno

na

Olimpijada je više-manje završena, iz olimpijskih fondova povukli smo dosta zlata, srebra i bronce, velik su uspjeh postigli neki od kojih smo jako puno očekivali i mnogi od onih od kojih nismo previše očekivali – najviše individualci i individualke poput Sare Kolak koja nije imala dosta kopalja u pripremama, a ni na Igrama. Da je takav odnos prema kopljanicima bio u vrijeme ratova s Turcima, šesnaesto i sedamnaesto stoljeće, sada bi granica Osmanskoga carstva bila na Piavi i Rajni.

No i ovako je sretno završilo, osim u momčadskim športovima gdje su rukometaši na trenutke igrali kao da imaju virus zoki, košarkaši bolje, a vaterpolisti najbolje što su mogli, ali su na kraju potpali pod srbijansku jurisdikciju. Sjetni životopisi novih junakinja i junaka kazuju da su se u Hrvatskoj pojavili OŠG-ovi (uz OPG-ove), to jest obiteljska športska gospodarstva koja imaju male državne poticaje ili ih uopće nemaju, športski heroji iz garaža, a posebno iz Dubrave koja je na trenutak postala poznatijom od Dubrovnika.

Olimpijada se nastavlja u Hrvatskoj, gdje u izbornoj utrci više i nije toliko važno što je tko rekao, nego – ako je zaključiti po novinskim analizama – koliko je kilometara prošpartao po lijepoj zemlji Hrvatskoj. Po dosadašnjim rezultatima vodi HDZ sa tisuću i petsto kilometara prijeđenih u tjedan dana, na čemu bi mu zavidio i Emil Zatopek koji je bio vrlo brz maratonac, u što sam se uvjerio kada sam ga svojedobno lovio sve do Visokih Tatra ne bi li mi dao intervju za „Sportske novosti“ u kojima sam tada radio. I nisam ga ulovio.

Glede izbornih obećanja, najtočnija je Puntarićeva karikatura koju sam u subotu vidio na njegovoj izložbi u dvorcu Začretje: kandidat govori publici da obećanja njegove stranke nisu velika, ali imaju povijesno utemeljenje, to jest slogan glasi: Nigdar ni bilo da ni nekak bilo.

U hrvatsku se izbornu kampanju s najviše se strasti umiješala Srbija, kao što se i inače nekažnjeno miješa u unutarnje hrvatske poslove, s Vučićevim ispadom u Donjoj Gradini da „Srbija ne će dopustiti ponavljanje Jasenovca, Jadovna, Jastrebarskog ali ni Oluje“, što u srbijanskim glavama znači da su Srbi opet jednom užasno ugroženi u Hrvatskoj, samo što ih ne trpamo u logore, samo što nismo oterali i one koji ostadoše nakon što su mnogi njihovi samoizbjegli u Oluji. To je ratni rječnik, to histerično „ne ćemo dopustiti“ Srbija može ostvariti jedino novim ratom da bi zaštitila „ugroženo srpstvo“ u Hrvatskoj, poruka je to da propala srpska agresija početkom devedesetih poduzeta na istim „teorijskim zasadama“ ugroženosti ima da bude opet provedena, ali ovaj put vaterpolski uspješno, ako Bog dade uz pomoć Rusa s kojima agresiju već uvježbavaju. Poruka je to ugroženim četnicima u Hrvatskoj da divljaju kao što divljaju, i još više, da crtaju svoje simbole po Osijeku i Sisku uz titovske, komunističke, da dovode djecu iz Bobote u Srb i mašu sekiricama kako bi izazvali barem blag otpor hrvatski, što jedva čekaju kao casus belli.

Uz to, ohrabreni iz Bruxellesa i Berlina hvataju i dalje na granici hrvatske branitelje, a one koje ne mogu uhvatiti zastrašuju ne govoreći izravno imena što su im na zubu – dok s druge strane u Hrvatsku ulaze kolone srbijanskih turista i mnogo se prijatno odmaraju, među njima zasigurno velik broj onih koji su haračili po Hrvatskoj, izležavaju se, jedre i čude kako je „lepo u zapadnim srpskim pokrajinama“, a nitko ih u Hrvatskoj ne pita za zdravlje niti obraća pozornost na njihovu promidžbu (kaže mi jedan konobar da mu pijani Srbin govori kako su Hrvati katolički Srbi), nitko i ne pomišlja uvesti im vize kao što je odavno trebalo.

Niti je itko u Hrvatskoj podignuo optužnicu protiv ratnog huškača Vučića koji je usred Hrvatske urlao „Ovo je Srbija“, a i sada tako misli i djeluje, niti protiv četničke seljačine Nikolića za kojega je upravo iz srpskih izvora poznato da je ubijao u Hrvatskoj, a niti protiv Pupovca koji je podgrijava srpsku agresiju izmišljotinama o prekrštavanju djece, a sada opet tuli o velikom strahu koji se uvukao u Srbe. (No jest, protiv Pupovca će podići otpužnice upravo Srbi zbog navodnog pranja novca preko „Tesla banke“, ali i poteza koje vuče prema Prosvjeti.)

Od „institucija“ nitko ništa ne poduzima, tek postoji izvješće SOA-e da jača četnički element u Hrvatskoj – a kada događaji zorno pokažu da jest tako, onda ni SOA ni POA ni OVA ni ONA ne poduzimaju ništa. Ali poduzima peta kolona u Hrvatskoj smještena u institucijama i medijima, jugoslavenska kolona kojoj je poznato i vrlo prihvatljivo da je svaka Jugoslavija velikosrpska tvorevina, a četnici njezina ideološka perjanica, pa kolona u medijima glasno proziva hrvatske znanstvenike i umjetnike koji se bave istinom o Jasenovcu, Jadovnu i Jastrebarskom – pomažući tako ne samo zatiranju sloboda znanstvenih istraživanja nego i izravno dajući prostor srbijanskim i srpskim lažima da postanu, to jest ostanu „istine“ koje se onda „proturaju“ u svijet nikada presiječenim jugoslavenskim diplomatskim kanalima, oduvijek u službi „velike Srbije“. Isti oni mediji u Hrvatskoj , iste one udruge koje su nedavnih dana umjetno proizvele tzv. buđenje ustaštva, pa sada Vučić samo ponavlja njihove priglupe objede. Opet se jednom vanjska i unutarnja agresija na Hrvatsku usrdno nadopunjuju.

Ignorirati srbijanske prijetnje, bilo bi pogubno i povijesno nesvjesno. Hrvatska sada mora (a ne treba) prijeći u protuudar, spriječiti da Srbija uđe u Europsku uniju ne samo zbog nakaznog zakona kojim agresor iz devedesetih želi dohvatiti one koji su branili Hrvatsku, ne, mi se sa Srbijom ne smijemo nikada više naći ni u kakvoj uniji, makar se zvala i europska. Srbiju, koja je izazvala tolike ratove u bližoj povijesti, treba izolirati i nametnuti joj prisilnu međunarodnu upravu sve do nekih vrlo dalekih vremena kada će prestati biti remetilački faktor u Europi. Hoće li vlast koja bude izabrana u Hrvatskoj 11. rujna biti na visini povijesne zadaće? Kada je u starom Rimu postojala neka opasnost, govorilo se „Caveant consules“, to jest poručilo konzulima da pripaze.

Ako jedna Njemačka poseže za instrumentom građanske, civilne garde, nije li vrijeme da mi opet ustrojimo Zbor narodne garde?

Velika priča iza uhićenja na granici

Hrvatska je javnost je saznala da je (drugi, a ne pravi) branitelj uhićen na srbijanskoj granici zbog „terorizma“ u vrijeme srpske agresije. Agresija na Hrvatsku bila je teroristička na stotinu načina, u Haagu je izvan svake sumnje utvrđeno da je srpska („jugoslavenska“) vojska zajedno s „domaćim četnicima“ činila zločine u Hrvatskoj, što je bio haaški eufemizam za genocid. Velike snage srbizirane JNA i „stranih četnika“ napadale su preko mosta u Batini koji je ostao na mjestu za cijelo vrijeme rata, premda sam ja (ne samo ja) zahtijevao da se most digne u zrak dok se još moglo. Nisu me poslušali (vidi knjigu „Lijepa moja“ iz 1992.). No, jedna skupina hrabrih ljudi pokušala je to učiniti u vrijeme kada su srpske snage bile s obje strane mosta – srušiti most diverzantskom akcijom iza neprijateljskih linija.

I tu je veza s prošlotjednim uhićenjem čovjeka za kojega su srbijanske vlasti držale da pripada rečenoj skupini, a ne pripada.

Ne ću sada, iz razumljivih razloga, spominjati imena, ali je velika priča opisana i zapisana. Došla je u ruke i meni prije mnogo godina, trljao sam ruke zamišljajući filmski scenarij pisan na podlozi toga rukopisa, ha! Tko bi prihvatio, tko odobrio u današnjoj Hrvatskoj? Elem, kao što piše autor rukopisa u uvodu: „Kad ono za Veliku Gospu 1993. Srbi opet odgodiše zamjenu skupine hrvatskih vojnika i Hrvata bačkih zatočenih i osuđenih na tamnice do 20 godina, a kako trojicu hrvatskih vojnika i jednog bačkog Hrvata već ubiše u sužanjstvu, odlučih pisati o poduhvatu i kobi dvadesetorice uskočkih dragovoljaca i više bačko-bezdanskih rođaka jednog od uskoka.“

Pothvat je počeo jedne zimske noći, u Osijeku 1991. iz kojega su ispraćeni grmljavinom srpskog topništva koje je već mjesecima sa sjevera i juga razaralo grad. Prešli su Dravu provlačeći se uzduž jedinoga neporušenog mosta, u vozilima, a kada ona upadoše u snijeg i glib, preostala im je amfibija i pješačenje. „Pa pođosmo na sjeveroistok u zaleđenu močvaru.“ Druge su noći stigli do Dunava, čunovima hrabroga peljara prebacuju se preko rijeke, tegleći i oklopljenu amfibiju s eksplozivom, „rekviriraju“ traktor s prikolicom koji dio puta vuče amfibiju, voze se prema Apatinu. Prespavaju kod seljaka Srbina (rodom s Korduna) koji misli da uskoci pripadaju srpskoj vojsci, piju rakiju s četnicima koji se pojavljuju u blizini. Nastavljaju prema Somboru, motor amfibije se kvari, pa ga ni vješti Slovaci (a bilo ih je nekoliko u uskočkoj skupini) ne uspijevaju popraviti. Uskoro su otkriveni, čuju kako Srbi iz daljine zapovijedaju Somborcima da ostanu kod kuće jer kroz Sombor „uzmiče neprijateljska vojska koja se pokušava probiti do Mađarske“. Otkriveni ali ne i uhvaćeni, nastavljaju se probijati šumom, spavaju hodajući, skreću prema Bezdanu i svome cilju, mostu kod Batine, sustiže ih potjera i zametne se bitka, nekoliko je uskoka ranjeno, gaze preko beskrajnih bačkih njiva i privremeno se spašavaju. Do mosta nisu doprijeli, trojica su ubijena u Baranji pri proboju od Bezdana u Bačkoj prema Osijeku, osmorica zarobljena i mučena, neki od njih umoreni, ostali se dočepali slobodnoga dijela Hrvatske.

O tome je, znači, riječ, o suludo hrabroj diverzantskoj akciji. Možda sam ispričao površno, kao što su 1994. površno opisale taj događaj dnevne novine koje su tek tada saznale za zbivanja iz 1991., možda sam čak već i pisao o tome pa zaboravio, ali eto – sada je nakon četvrt stoljeća velika priča neizravno aktualna. Šteta zbog površnosti, jer je rukopis o kojemu sam govorio pun neopisivo zanimljivih, dramatičnih detalja.

Nikola Subic ZrinskiPukim slučajem, baš sam ovih dana zamolio Antu Nazora da mi pošalje svoju raspravu o legendarnoj diverzantskoj Zimskoj vojni Nikole VII. Zrinskog, hrvatskoga bana i praunuka Nikole Sigetskog, a kada sam ju dobio i pročitao, vidjeh u bilješci ispod teksta da spominje i uskočku „Somborsku skupinu“ kao bliskopovijesni primjer diverzantskoga pohoda. Razlika je jedino u mnoštvu od dvadeset i pet tisuća vojnika u slučaju Zrinskog i tek nekoliko desetaka ljudi u slučaju diverzanata iz 1991., ali cilj je bio isti – most. Razlika je i u tome što je Nikola Zrinski uspio (barem djelomično) spaliti Sulejmanov most kod Osijeka, a uskoci iz devedesetih prošloga stoljeća nisu dignuli u zrak most kod Batine, premda je malo nedostajalo. I još jedna razlika: Zrinski je za svoj pothvat ovjenčan slavom, postao je vitezom Zlatnoga runa i francuskim peirom, a naši diverzanti na svršetku 20. stoljeća završili u šutnji, anonimnosti, u grobu. Preživjeli još moraju i strahovati da Srbija, ako u nekom paklenskom scenariju doista uđe u EU, pošalje europski uhidbeni nalog svojoj družici u Uniji, Hrvatskoj…

Da ne ostane u zraku: i Nikola Zrinski VII. je na kraju stradao ne od Turaka ni od vepra nego od EU Beča, a njegov brat Petar dobio je uhidbeni nalog i umro na austrijskom, europskom panju. Tako da je sve u stvari isto. O Barešićevoj diverzantskoj akciji sve je poznato i ništa nije poznato, no on barem ima spomenik po kojemu sprejem riše crvena falanga. Na kraju, da olimpijski zaokružim ovaj napis – u Riju su se hrvatski športski diverzanti ušuljali u svjetsku elitu. Sedamnaesti na planetu, kako to dobro zvuči, jer dolaze iz brojem nevelikoga naroda koji navodno izumire. Ma vraga izumire, to je samo manja kriza koju ćemo prevladati kao uvijek u povijesti. A ako doista izumiremo, učinimo to barem sa stilom.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Meghan Markle opet zablistala

Objavljeno

na

Objavio

Svako jutro čim se probudim, i ne popiškim se, prvo što napravim jest da vidim što je obukla Meghan Markle.

Dakako, posebno me zanimaju promjene na njezinu trbušćiću i kad će se konačno beba ritnuti u izravnom prijenosu.

Imperij

Za tu moju opsesiju ne treba napora pronaći vijest jer svaki dan svi mediji, i ozbiljni i tabloidi, imaju je na naslovnici, jedino je još nema, pa korim Ivana Miklenića, na portalu Glasa Koncila, što je neoboriv dokaz zatucanosti Katoličke Crkve, koja ne ide u korak s današnjim vremenom, piše Ivica Šola / Glas Slavonije

I inače jako volim čitati portale vodećih hrvatskih dnevnih novina. Idem ciljano, na najčitanije vijesti.

Tako da naš najtiražniji (donedavno, kažu) dnevni list, ne tabloid, među prvim najčitanijim člancima ima sljedeće članke (ovo pišem u utorak, 20. studenoga 2018.): 1. “Nevjerojatno što je sudac rekao igraču, morate pročitati” 2. “Pogledajte prvu emisiju trenerice koju baš svatko…” 3. “Netko od vatrenih prodaje broncu” 4. “Omiljeni natjecatelj ‘Života na vagi’ našao djevojku”.

Nakon što se, kako vidite, temeljito informiram u našim medijima o gorućim problemima hrvatskog društva i države, počnem čitati strane medije.

Odem na njemački Handelsblatt Global i doživim šok. Nema moje Meghan, nema suca koji nešto govori igraču, nema ljepotice koja je zablistala na zagrebačkoj špici, nema savjeta za povećanje penisa na konto smanjenja mozga, čak ni Vere Čudine, koja svako malo proriče budućnost sukladno s horoskopskim znacima za naše političare.

Dosadno do boli, naslovnicu nosi neki anonimni kreten iz neke nebitne zemlje EU-a, francuski ministar financija Bruno Le Maire, a naslov totalno nezanimljiv: “We need a European empire”, eto, čovjek vidi Europsku uniju, zajedno s drugom nebitnom državom, Njemačkom, kao – imperij.

Ne spominje demokraciju, ljudska prava, nego kao ministar bivše imperijalne sile u projektu “više Europe” manje nacionalnih suvereniteta, otvoreno traži od Berlina, koji de facto već tretira EU kao svoj imperij, gdje je tenk zamijenjen valutom zvanom euro, da krenu u akciju. Što je to imperij? Imperij s latinskog možemo prevesti kao “vlast”, sinonim je za carstvo, a vlast je u rukama imperatora, ili malene oligarhije.

Politika imperija zove se imperijalizam, što u ekonomskom smislu znači: “Gospodarska politika kojom nekolicina razvijenih zemalja podređuje svojim interesima i gospodarski iskorištava druge manje razvijene zemlje.

Karakteristično doba imperijalizma traje od početka 70-ih godina 19. stoljeća do kraja 30-ih godina 20. stoljeća, a elementi takve politike susreću se prije i poslije toga razdoblja.

Monopolizacija proizvodnje, prometa i plasmana robe glavna je značajka imperijalizma.”U francuskom pak imperijalist je sinonim za bonapartist, to će reći, osvajač, pljačkaš.

Istinabog, francuski ministar financija ne nudi ništa što njegov sunarodnjak Napoleon i njegova zemlja kroz povijest nisu već provodili, uz rijeke krvi i terora, eksploatacija, gušenja sloboda, podčinjavanja slabijih.

Njemačka, druga, uz Francusku, osovina Europe (ne) odbija, ali je suzdržana, a razlog je, kako rekoh, što Europska unija de facto funkcionira kao Treći Reich, a euro je samo oslabljena dojčmarka, kojom su, izvozom i ostalim mehanizmima, pokorili Europu.

Imperijalistička politika Njemačke posebno je bila vidljiva u slučaju Grčke, danas Italije, koja je veliki gubitnik uvođenja eura.

Dakle, Le Maire je zapravo izrekao ono što je na djelu, jasno rekavši: “O tome smo (s Nijemcima) razgovarali dugo, sada je vrijeme da donesemo odluku.

Odluka će biti donesena 4. prosinca, na sljedećem sastanku ministara gospodarstva i financija. Ne mogu zamisliti ništa drukčije (od imperija, I. Š.).”

Vrag je u detaljima

Hrvatska je članica Europske unije, snažna, važna, suverena. Mora biti ponosna što će biti važan dio velikog imperija koji je uvijek bio naklon prema malenima i slabima.

Zato ovaj europski neoimperijalni projekt ne treba raspravljati u našoj javnosti, jer on će slabima i malima, kao i svaki imperij, jamčiti stabilnost, slobodu i prosperitet.

Zato ne razumijem ni europske medije koji pišu o ovakvim imperijalnim bizarnostima i daju prostor nečem nebitnom za naše živote i budućnost ove zemlje.Idem natrag na naše medije.

Meghan Markle opet je zablistala. Pogledajte izbor boja za večeru, ostat ćete iznenađeni jednim sitnim detaljem… Naime, vrag je u detaljima.

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Ivica Šola: Inšalah, Europo, inšalah

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Krvavo stoljeće – solidarnosti sa Srbijom

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati su stari europski narod, s dugom i teškom tragičnoj  povijesti prožetoj, s izričitom nacionalnom i kršćanskom uljudbom, s velikom i prebogatom  tradicijom ali nastanjeni na kutak kugle zemaljske za kojeg su se otimali kraljevstva i carstva. Stoljećima su u Hrvatskoj vladali europski, balkanski i azijatski okupatori, dakako uz kolaboraciju domaćih veleizdajnika, mijenjali su kulturu, jezik, običaje, narodnu nošnju, čak i način bogoslužja – sukladno sadržaju okupatorskog svjetonazorja.

U suštini, svi tirani koji su se zadržali kraće ili duže u državi hrvatskog naroda, imali su istu postupnost upravljanja: nametanje straha  okrutnim metodama, u prvom redu brutalna masovna ubijanja, zlostavljanja i izgoni. Stezali su i pritezali okove nasilja s ciljem da čim prije ostane što manje Hrvata na broju, parcelirali bi hrvatski državni i etnički grunt (zemljišni posjed) na pokrajine – bez ikakvih hrvatskih nacionalnih predznaka, s naglaskom na nadimak (”Dalmatinci”, ”Ličani” i sl.) kao nacionalnu pripadnost u dotičnom ”državnom” okviriu.  Uz krvave tragove zločina, okupatori su ostavili dalekosežne posljedice partikularizma, težnju za što većom neovisnošću, odnosno seperatizmu, te međusobnu mržnju, a sve to na štetu općenacionalnih i općedržavnih interesa hrvatskog naroda.

Okupatorske vlasti održavale su se silom i uz motto: divide et impera, znajući da su razdvojeni narodi  istodobno i nesložni i oslabljeni protivnici. Posljedice (podjeli pa vladaj), za hrvatski narod su sve do danas katastrofalne: sve manje Hrvata živi u domovini, a sve više u iseljeništvu, ukorijenivši u narodu sebičnost, međusobnu netrpljivost i zavist  u kroničnu bolest – Croatian korcion, čemu još nema lijeka.

Neznanje je uzrok svakakvu zlu

Ima mnogo toga što hrvatski čovjek treba pročitati i naučiti iz tisućljetne povijesti: Rane povijesti Kraljevstva Hrvata, unije s Ugarskom, ”suživota” s Habsburzima, u Kraljevini SHS, u kraljevini Jugoslaviji, u ratu stvorenoj NDH, u komunističkoj Jugoslaviji, o Domovinskom obrambenom ratu i uspostavi samostalne Republike Hrvatske, te pristupanje RH Europskoj uniji.

Tuđinske su vlasti pisale povijest hrvatskog naroda (pri tom prešućujući povijesne velikane, junake u svjetskim razmjerima poput Nikole Šubića Zrinjskog, Nikole Jurišića i još barem njih desetak koji imaju međunarodni status antičkog Leonide.) Spaljivale su hrvatske povijesne knjige, kulturne ustanove i škole, jer samo tako je bilo moguće upravljati neupućenim narodom. U eduktivnom pogledu nije se puno toga promijenilo u Hrvatskoj  – ni o danas!

”Hrvati su jedini narod u demokratskoj Europi koji ne poznaje svoju stvarnu povijest, pa su povijesno politički nepismen narod i bez revizije nacionalne svijesti… I današnji školski udžbenicii povijesti napisani su pod vodstvom Milanovićeva ministra obrazovanja Hrvata, velikosrpskog ideologa Željka Jovanovića mrzitelja svega što simbolizira hrvatski nacionalni identitet, svega što je stvoreno u Domovinskom obrambenom ratu.

Sveučilišta u Hrvatskoj dupkom su natrpana idejnim i političkim antihrvatskim profesorima i ”znanstvenicima” na svim odjelima, posebice katedre povijesti, političke znanosti i filozofije. Indoktrinirajući hrvatsku mladež u razredima sa srpskim i jugoslavenskim natruhama, te iste osobe također redovito se javljaju u medijama i pojavljuju u televizijskim emisijama. Studenti filozofije na Sveučilištu u Zagrebu, nedavno u jednom istraživanju nemaju ni pojma što se obilježava na dan 18. studenog u RH, a proslavili su Oktobarsku revoluciju i ove godine!? Horresco referens. (Užas me spopada dok pričam.)

U odgoju djece je spas ili  propast obitelji i nacije. Na primjer, Turci su od otete hrvatske djece odgojili janjičere, koji su bili najkrvoličniji ubojice  hrvatski katolika. Srbo-komunisti su također u školama i omladinskim akcijama odgojili (vaspitali) hrvatsku mladež, kojoj su natovarili zločinački kompleks tako da su se distancirali od hrvatstva i dokazivali svoje jugoslavenstvo. Zbog zabluđivanja hrvatska je privrženost jugoslavenstvu bila najjugoslavenskija u Jugoslaviji, čak je Republika Hrvatska  bila jedina u državi, koja je imala – ”Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti”, što je bio izgovor da zbog toga nema potrebe imati još i posebno Hrvatsku.

Velika je zabluda, prije svega, da se današnja država hrvatskog naroda temelji na odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a (29./11./1943. u Jajcu); i ZAVNOHA zabluda je također da su donesene pravedne odluke ratnih saveznika:  Roosevelta, Staljina i Churchilla, na zasjedanju (29./11./1943.) u Teheranu, gdje su skrojene novom zemljovidnom kartom Europe; zabluda je i u Šeksovu Ustavu RH naglašen oslonac na odluke donesene, istog dana, u Jajcu i Teheranu, kao i na ZAVNOH-u..

Dakle, cjelovita država hrvatskog naroda nije sveobuhvatno oslobođena u Domovinskom obrambenom ratu, u tom krvavom ratu de facto oslobođen je samo Avnojski (jugoslavenski) dio   hrvatskog prostora (današnje Republike Hrvatske)

Odlukom  međunarodnih saveznika (12./10./1995.) zaustavljena je ”Operacija Južni potez”, upravo kada je Hrvatska vojska bila na ulazu u Banja Luku. S tom odlukom, uz prijetnju sile, neprijateljska Europa je spriječila uspostavu neovisne demokratske Države Hrvatske na njenim povijesnim i nacionalnim prostorima. Također s tom odlukom su ostavili stogodišnje uzroke sukobu i povodu bosanskohercegovačkom (bošnjačko-srpsko-hrvatskom) ratu, na što upućuju i ovogodišnji (2018.) općii izbori u BiH.

Treba podsjetiti protagoniste AVNOJ-a u Hrvatskoj, BiH i Srbiji da je Banja Luka imala hrvatsko-muslimansku većinu prije ovog rata, a osobito prije Drugog svjetskog rata.Velikosrpska politika je  demolirala Jugoslaviju u cilju stvaranja Velike Srbije, pri tome se okrenula i protiv hrvatskih komunista, što je imalo i pozitivan efekt, koji zbog toga nisu imali drugog izbora nego pridružit se Tuđmanu

Nema više ni kraljevsko-četničke, ni srpsko-komunističke Jugoslavije na zemljovidnim kartama svijeta. Ali, ostala je opaka ideja ”jugoslavenstva” u preživjelim i priveligiranim jugofilima, koji se pojavljuju na (anti)fašističkim skupovima  u borbi protiv imaginarnog ”fašizma” i udrugama za ”ljudska prava” u kojima, izuzev izrugivanja, nema ništa zajedničkog niti u ljudskosti ni u pravednost. A sve to čine i pored ostalog i zbog mužnje novca iz državnog proračuna.

Ne mogu se odlučiti čije bih citate naveo kao klasičan primjer veleizdaje stranačkih i državnih čelnika, koje je, na veliku žalost, narod izabrao za  vođe stranaka (partija), a posljedično i članova Vlade i zastupnike u Sabora RH. Počet ću od aktualnog predsjednika vlade RH Andreja Plenkovića, koji kaže za velikosrpsku-crnogorsku četničku agresiju i obrambeni Domovinski rat, da su to bili ”Neki sukobi koji su ovdje postojali prije 15-ak, 20 ili 25 godina…”  Contra principia negantem non est dispoutandum! (Ne možeš se prepirati s onim koji poriče osnovne istine!)

Balkanski europejac Plenković, ne može, ili ne umije skrivati svoje osjećaje za Europsku zajednicu, kao ni svoje simpatije za balkanske susjede, posebice Srbiju. Plenković kaže: ”Hrvatska ima velike simpatije i solidarnost za naše susjede  koji se nadaju ući u Europsku uniju. Spremni smo im pomoći da ispune pristupne kriterije….” Bivši predsjednici RH Stjepan Mesić i Ivo Josipović su mnogo pomogli Srbiji na putu u EU darujući im hrvatsku dokumentaciju o kriterijima prevedenu s engleskog jezika, te upute što i kako treba ispuniti.  Srbija nije ni tražila prijevod papira, nije platila troškove prevoda, nije se ni zahvalila.

Andrija Plenković, na izgled, mnogo drži do Božje zapovijedi: ”Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” (Mk 12: 30-31) u tom dobrosusjedskom duhovnom nadahnuću navodi odlučne predgovore EU za Albaniju, Makedoniju, Kosovo, naročito  Bosnu i Hercegovinu, ”… Čiji nam je europski put vrlo važan jer su Hrvati jedan od konstitutivnih naroda u toj zemlji.” Plenkoviću su bližnji susjedi (Srbi) nego sunarodnjaci (Hrvati) – što nije u skladu s Božjom zapovijedi.

Nema konstitutivnosti bez države

O kakvoj konstutivnosti Hrvata u BiH govori ”pobožni” predsjednik vlade RH? Veća prava u Hrvatskoj ima srpsko-četnička manjina, homoseksualci i lezbijke  nego ”konstitutivni” Hrvati u BiH, koje po treći put predstavlja u Predsjedništvu BiH poturica Željko Komšić. Saladin (sultan) Željko već se prijeti predsjednici države i predsjedniku vlade RH tužbom Međunarodnom sudu protiv gradnje Pelješačkog mosta radi tobožnje smetnje ”bošnjačkoj mornarici”, ”otuđenih graničnih zemljišta BiH”, ”korištenju bosanke vode iz jezera” i drugih sijaset (neprilika).

Kakve li ironije – ”hrvatski” predstavnik Predsjedništva BiH, nakon izbora, došao je ”ispod radara” u Zagreb, gdje je bio ”državnički” primljen kod kolege Stjepana Mesića. Komšić, naime, nema hrvatsko državljastvo, niti ulaznu vizu, pa se pitamo, kako je mogao nezapaženo doći u Zagreb? Plenković-Pupovčeva vlada nikad se ne bi odlučila na uvođenje viza građanima BiH, Srbije i drugi Republika bivše  jad-države, da Europska komisija nije objavila izmjene i dopune viznog sustava od početka 2021. godine, koji se odnose na BiH, Srbiju i Crnu Goru.

Europska Hrvatska će, sudeći po tursko-bošnjačkoj teoriji, ponovo graničiti s Osmanskom vlašću u hrvatskom gradu Bihaću, gdje je bila prije 426 godina zacrtana  granična međa.

Plenković se nije ugrizao za jezik (!) kad je rekao ”Hrvatska ima velike simpatije i solidarnost za naše susjede..”, što je očita laž – ako nije riječ o njegovim osobnim osjećajima. Plenković više drži do deklaracija: Haške, Aruške, Istanbulske, Marakaške, nego do izravnog odlučivanja hrvatskog naroda – referendumom.

Što su Hrvtaskoj donijele odluke u institucijama kojima su upravljali: Mesić, Sanader, Josipović, Kosor, Milanović i aktualni Plenković, odreda veleizdajnici nacionalnog suvereniteta i hrvtskih dobara?  Pristupnicu ulazaka Hrvatske u EU plaćeno je velikim ustupcima i popustima Sloveniji i EU. Vjerojatno će Plenković zbog ”susjedske solidarnosti” uglačati put balkanskim državama u EU i protiv suglasnost i volje  hrvatskog naroda.

Europska Unija je utopija

Ako EU,  po kratkom postupku,  podari pristup ovakvoj zločinačkoj Srbiji, Crnoj Gori i BiH,  onda je za Hrvatsku jedino rješenje – napustiti EU, kao što je učinila Engleska. Ako su Englezi došli do spoznaje (”something stinks in the EU”) i na referendumom se odlučili napustiti EU,  to je putokaz i drugim europskim narodima kako treba braniti nacionalne interese i državne granice. Čim prije hrvatski narod treba izabrati državotvornu Vladu, a Hrvatski državni sabor onda trebala ozbiljno razmišljati o izlasku iz Europske unije.

”EU postaje crna rupa u koju upadaju i nestaju mali europski narodi, prioritetno iz balkanskih zemalja, bez obzira jesu li u sastavu EU ili ne”, konstatira hrvatski akademik Mile Prpa, autor Codex  moralis Croaticum, u znanstvenom eseju o sudbini Europske unije – Melting pot ili tragedija naroda, ”Pojavljuju se snažni politički segment tzv. ‘tigrove kože’. (…) Ti ljudi, sada već narodi, donose i svoje frustracije, svoje ideologije, svoje konfesije, svoju kulturu, svoje duhovno nasljedstvo, svoje običaje, a u konačnici i svoj fizički izgled i stil oblačenja. Sve to čini vrlo zapaljivi materijal koji bi dobrano hranio veliki građanski rat u Europi, gdje bi svatko pucao na svakoga. Gdje bi nastao najveći kaos u cijeloj europskoj i svjetskoj povijesti”, kaže autor Prpa.

Predsjednika Francuske Emmanuel Macron u Parizu, na obilježavanju 100. obljetnice svršetka Prvog svjetskog rata, među ostalim oštro se okomio na popularnost isticanja nacionalizam, jer je predsjednik SAD Donald J. Trump u Bijeloj kući, pred medijima, sebe deklarirao nacionalstom, što su ljevičari i globalisti zlouporabili i poistovjetili s nacizmom, otvoreno aludirajući na predsjednika Trumpa, ali indirektno i predsjednika Mađarske Viktora Orbana, predsjednika Poljske Andrzeja Dudu i predsjednicu Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović.  Macron je hipokrat, jer Francuzi su najekstremniji nacionalisti u Europi, koji glorificiraju svoju nacionalnost: Viva la Nacionale France!

Krvavo stoljeće – ”solidarnosti”  sa Srbijom

Ima li Plenković-Pupovčeva vlada uvida u prijetnje i neprijateljske izazove  hrvatskih susjeda: Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine? Ili, to nije njihov  prioritet? Napisao sam osvrt – Stoljeće u ratu sa Srbijom, u travnju 2018.) kojga su objavili domoljubni mediji, što je ponukalo brojne čitatelje da se jave s porukom,  među kojima je jedna od njih ostavila snažan dojam: ”Članak ima dobar naslov, još na tu temu nisam naišao nigdje takav naslov , a sveobuhvatan je.”

Bio sam ushićen, kad sam čuo da je hrvatski režiser Jakov Sedlar snimio dokumentarni film Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj (Od Karađorđevića i Pribičevića do Vučića i Pupovca), koji će ovih dana biti prikazan u Zagrebu, Splitu i Zadru, kao i drugim gradovima u RH, u BiH, te mnogim hrvatskim zajednicama u dijaspori. Isto tako, na temu – Stoljeće rata i terora, u povodu obilježavanja 100. grozne obljetnice u Odesi 1916. – 1917. priredio je dr. Ante Čuvalo knjigu povijesnog zanačaja, koja je bila predstavljena 24./10./2018. u dvorani ”Vijenac”. O knjizi su govorili Ivo Banac, Hrvoje Hitrec, Stjepan Matković, Tomislav Janjić i autor Ante Čuvalo. Kritički osvrt na knjigu napisao je  H. Hitrec Od Odese do Ovčare – pročitaj na portalu hkv.hr

Ova bolna sjećana na tragičnu prošlost hrvatskog naroda upravo su došla na Dan sjećanja na masakr u Vukovaru (18./11./1991.), gde se svake godine na ovu obljetnicu okupi mnoštvo ucviljenih i  ožalošćenih roditelja, rodbine i prijatelja hrvatskih branitelja i stanovnika grada Vukovara. Uz hrvatske hodočasnike iz domovine, BiH i cijelog svijeta svrstani u tihom hodnu u povorku tuge, u mislima i molitvi za sve mučno ubijene u Vukovaru i na Ovčari, kao i svugdje diljem Hrvatske,  za čije se grobove još i ne zna, ali zna se za počinitelje ovog gnjusnog zločina koji slobodno žive u Lijepoj našoj.

”Priča o ratnim zločinima u Vukovaru još je na početku. Zašto”,  post faktum je nakon Dana sjećanja, u osvrtu Mladena Pavković (hrsvijet.net). ”Nedopustivo je da se srpski zločinci, a poglavito oni koji su zapovijedali u Vukovaru ne budu kažnjeni, makar – na papiru. Već je Haaški sud prestao radom, a mi još nismo počeli sa sudskim procesom za  strašne zločine u Vukovaru, ali i u Škabrnji, Pakracu, Lipiku, Voćinu, Saborskom, Goslipću, Županji, Novoj Gradiški, Osijeku, Kninu i brojnim drugim gradovima i mjestima diljem Hrvtaske. Nekima je očito u interesu da se nevine žrtve Vukovara zaborave, jer ako nema zločinaca nema ni – zločina!?”

Plenkovića poruka u Vukovaru bila je da treba ”otvoriti stranicu pomirdbe”. A dan ranije njegov drug Milorad Pupovac bio je u Vukovaru i bacio vijenac zavezan u srpsku trobojnicu u rijeku Dunav. Saborski zastupnik i koalicijski partner u Vladi omalovažio je žrtve, uvrijedio ožalošćene hodočasnike i nanio veliku sramotu Vladi i Saboru u Hrvatskoj.  Da li će i dalje članovi HDZ-a, u Vladi i zastupnici u Saboru, ostati lojalni Plenković-Pupovčevoj Vladi?

Mada je riječ o stoljetnom ratu sa Srbijom,”Hrvatska nikada nije vodila nikakve osvajačke ratove ili se za njih pripremala”, rekao je Željko Cvirtilo, istaknuti stručnjak s područja sigurnosti, koji upozorava na sigurnosne probleme s obzirom na njene susjede, okruženje i geopolitičku situaciju, te zaključio kako za razliku neke zemlje u okružju samo čekaju priliku da ostvare neke svoje davne snove. (direktno.hr)

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno se pohvalio, kako je Srbija ”najbolje naoružana” od svih država u regiji. Bivši predsjednik Predsjedništva BiH Bekir Izetbegović najavio je također  da će Bošnjaci u BiH proizvoditi svoje oružje i biti spremni za rat protiv agresora iz Zagreba, jer Turska je pomirila Sarajevo i Beograd. Sinovi četnika, partizana i islamista imaju šibice u ruci i čekaju (ćuće) …  kod skladišta punog eksplozivne nacionalne i vjerske napetost, mržnje i osvete.

U Srbiji misle da su Hrvati – Srbi

”Pa čak i Srbi u Hrvatskoj, kad bi ih se na najintimniji način pitalo, oni bi rekli da su njihove ‘komšije’ Srbi. To je jednostavno dio našeg nacioanalnog identiteta. U Srbiji postoji opći konsenzus o tome.” Srbijanski novinar Teša Tešanović često ponavlja – ”kako Hrvati ne znaju svoju povijest te kako su Hrvati zapravo Srbi i potomci Srba.(…) Kod Srba, 99.99 posto Srba smatra Hrvate Srbima. U Srbiji se ta priča  uopće ne smatra nikakvim ekstremizmom, povijesnim revizionizmom, to je priča iza koje stoje svi povjesničari, skoro svi, čak i srpski liberali vjeruju u to. Svi Srbi to misle”, Teša tvrdi i dodaje kako nije iznio nešto u čemu nema konsenzusa.(Podcast Inkubator) Ovako govori i Vojislav Šešelj, dok Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin, Milorad Pupovac i drugi misle isto kao Tešanović i Šešelj, iako eksplicitno  ne govore.

U jugoslavenskom zagrebačkom ”Globusu” pojavio se lik i tekst Vuka Draškovića, najortodoksnijeg četnika, kojeg je uredništvo zavilo velom pisca, političara i ideologa, kako bi se dobio dojam, da je Vuk zakopo četničku kamu u ledinu i s križem uz blagoslv  sv. Save putuje u Europsku zajednicu? Narodna kaže: Vuk mijenja dlaku ali ne i ćud!

Drašković je 1990.  kazao kako sve nesreće u Jugoslaviji potječu od Hrvata. A 1991. osnažio kontinuitet Memoranduma velikosrpske šovinističke  politike kao svoj program. ”Optimalni program je (…) sjedinjenje svih srpski zemalja u jednu državu. Jedan optimalan program, mora računati i, na primjer, Skadra. (…) Ako je nešto do Ogulina, ako je tako zapisano u ‘Načertaniji’ naš idel će biti da u pogodnim historiskim okolnostima stignemo do Ogulina. (…) daje pobijedio Draže Mihailović, mogli smo ga dobiti…”

Iz današnje perspektive Vuk smatra, da će suradnja  Srba i Albanaca biti lakše ostvarljiva od suradnje i pomirenja  Srba i Hrvata ”jednostavno zato što srpsko-hrvatske odnose opterećuje  problem malih razlika.” Ta ideja je uklesan u (ne)razum srpskog naroda, od Karađorđevića, Karadžića do Vuka i Vučića. Vuk je također  kazao da je Wilson na Pariškoj mirovnoj konferenciji čestitao Aleksandru na stvaranju Jugoslavije, uz želju da mora stvoriti i Jugoslavene. Nakon smrt Aleksanda ubijene su dvije Jugoslavije, na žalost, ostali su ”stvoreni”  – Jugoslaveni.

Četnici progone pravoslavce u Hrvatskoj

U općini Gvozdu četnici progone pravoslavene obitelji koji nisu pobjegli na traktorima u Bosnu, Srbiju i Njemačku, nego su ostali na svojim ognjištima. Požalio se u otvorenom pismo Rade Dragić, kako na groblju često nađe ljudski izmet, te kako je zatekao Nikolu Malobabića gdje vrši nuždu na grobu njegovih roditelja. Malobabić, četnik iz Njemačke, fizički je naletio na Dragića, koji se je uspio oteti i pozvati policiju. Ništa po tom pitanju nije učinjeno. U Hrvastkoj pijani četnički kreten rade što hoće, posebice u Gvozdu.

Na primjeru Dragića vidi se kakvu SDSS vodi brigu o pravoslavcima i koliko podržava četništvo.  Komunjare iz SDP-a podržavaju četnike iz SDSS-a koji ugrožavaju lojalne pravoslavne građane u Hrvatskoj. Dok Pupovac stalno cmizdri ”kako su Srbi jako ugroženi u RH”, u što je uvjerio sljedbenike u RH i beogradsku čaršiju, da su svi pravoslavci Srbi u Hrvatskoj. Nedavno se zbio dramatičan događaj na tržnici u Zagrebu, čovjek je prolaz bacio zalogaj pizze na Pupovaca, a ta vijest ”zapalila” Zagreb, da je ”izvršen atentat” na saborskog zastupnika Pupovca! No, nije to bio atentat, nego kršćanski čin: Tko tebe kamenom, ti njega kruhom!

Hrvatskom španciraju srbijanski turbo folk derači/ce

Jadranska je obala ovog ljeta bila preplavljena plakatima najboljih ”pevača” iz Srbije: Todorović, Aleksić, Lukas, Karleuš, Čolić, Joksimović, Đorđević, Balešivić, Ilić, Baja, Bajaga, Brena i drugi, kojima je Hrvatska postala  najsigurniji izvor zarade – rudnik zlata.

Ivan Jakovčć je rekao Thompsonu kako ”nikad neće pjevati u Areni”. U Arenu ne daju održarti koncert hrvtskom branitelju, a daju Bajagi koji je pjevao na skupovima četnika u okupiranom Kninu!  Ipak, Bajagi je bio zabranjen koncert u Karlovcu, jer su hrvatski branitelji prosvjedovali, ali gradonačelnik u Varaždinu Čehok, nije udovolji braniteljima – nego Bajagi, koji je ”zapalio” Varoždin, tako je javili (anti)hrvatski mediji.

Navodno je Arkanova supruga Svetlana Ceca Ražanjatović, jedna od tajkunica turbo folk, zabrinuto izjavila: ”Da sam znala da će me hrvatska deca slušati nikad ne bih ni počela pevati.”

Počelo je sa glazbom, koju se ne vidi ali se čuje na koncertima i ostavlja dojam da smo ”jedan narod koji su razdvojile religije.” U stoljetnom ratu Srbija nije mogla podvrgnuti hrvatski narod vojnom silom, ali već duže vremena uvodi nove metode prisvajanja i osvajanje u noćnim klubovima, koncertim dvoranama i prigodnim festivalima ”zabavne muzike.” Pune dvorane ponajbolje ”zvezde srbijanske folk muzike”, koji s pozornice solo ili u grupama ”zapale” Zagreb pred mnoštvom hrvatske mladeži. Postavlja se pitanje, kako Bajaga i Brena moglu ”zapaliti” Zagreb, a Milošević i Mladić nisu mogli s topovima i avionskim bombama! ?

Beograd je rasadnik ”kulture, muzike i sporta” u regiji. Već se radi na pripremama organiziranja ”Balkanske nogometne lige”, gdje bi se međusobno natjecali prvaci domaćih liga iz 8 država, ustavri mini liga, po uzoru na Ligu europskih prvaka. Ako i dođe do udaraca na travnjaku, ulicama i kafićima zbog nacionalnih znakovlja, može biti i frcanje glava od budala, koji bi mogli izazvati i oštrije međudržavne sukobe, jer na Balkanu vatra stalno tinja, samo ju treba potpiriti.

Hrvatska nogometna reprezentacija je postavila hrvatstvo na oltar domoljublja, čemu se divi cijeli svijet, a vrhunac uspjeha postigli su na Svjetskom prvenstvu u Rusiji (2018.) gdje je s Vatrenima zablistala predsjednica RH  Kolinda Grabar Kitarović. Hrvatske su nogometne predstave i diva Kolinda, zbog uspjeha i slave u svijetu, stalno na udaru pete kolone i – susjeda.

Bandić ruši barijere u regiji

Zagrebački gradonačelnik više ne igra zakulisnu igru, već otvoreno nastupa na međunarodnoj pozornici, a u isto vrijeme okuplja u svojoj ”političkoj” stranci otpadnike iz drugih političkih partija u RH. Mnogi i ne obraćaju veliku pažnju Milanu Bandiću, mada se on nameće ljudima na ulicama, trgovima i skupovima! Nije bilo puno govorilo o Bandićevu diplomatskom sastanku gradonačelnika Sarajeva,Zagreba i Beograda  u Sarajevu (17. 08. 2018.)!?

Gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka, gradonačelnik Beograda Zoran Radojčić i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić sastali su se  u Sarajevu, nakon čega su iznijeli impresije sa zajedničkog sastanka napominjući da imaju ambiciju da se uvežu u zajedničku turističku rutu.

Sarajlija Abdulah Skaka, uz ugodan doček podržao je ideju suradnje gradskih čelnika na turističkom projektu, te je najavio da će slijedeći sastanak biti u Beogradu. Na sastank je bilo razgovora o Olimpijskim igrama za mlade (EYOF), koje će se održati 2019. u Sarajevu i Istočnom Sarajevu, te pozvao gradonačelnike da budu  promotori jedne takve ideje.

Dragan Malković Palma, predsjednik pročetničke  stranke ”Zajedništvo Srbije”, parlamentarni zastupnik i predsjednik skpštine Jagodina, došao je u Zagreb na poziv gradonačelika Bandića. ”Želimo napraviti odnose kao u staroj Jugoslaviji, da ti mladi vide daje budućnost suradnja, da više nitko ne treba poginuti za svoju državu, treba živjeti za državu. (…) Srbi vole Hrvate i Hrvate vole Srbe.”,  bila je poruka palma, Arkanovog ratnog druga iz Šumadije, na prijemu kod Bandića u Zagrebu. Bandić je obećao kada bude išao u Beograd da će se svratiti u Šumadiju jer i tamo žive dobri ljudi. ”Mi moramo rušiti barijere. Presudan odnos na ovim prostorima je odnos hrvatskog i srpskog naroda, bez obzira na naše tektonske poremećaje. Moramo delati, moramo raditi”, rekao je Bandić

Zaključna misao

”Pitam se na kraju: dali zaista treba doći do jedne istinske revolucije u Hrvatskoj, poput ovih događaja u Rumunjskoj naših dana, koja je svijetli primjer, kad narodu postane nepodnošljiv, okorijeli kriminal, korupcija, licimjerje i bahatost, kako bi pomela iz našeg krugovida ova politička smeća, koja uništavaju ugled i naroda i države, konačno svakog i decentnog hrvatskog građanina.” (Ante Glibota)

U Republici Hrvtskoj je temeljna kriza ustavnih vrednota i vrijeme je zauvijek istjerati Srbiju iz Hrvatske (Marko Ljubić). Treba također istjerati i Srpsku pravoslavnu crkvu iz Hrvtske – dezinficirati srpski virus u Hrvtaskoj. S takvom čvrstom odlukom bit će dotučena i peta kolona (četnici, jugofili, balkanci regionalci, europejci  i manjinci), tek onda će se stvoriti preduvjet za političko i nacionalno definiranje države hrvatskog naroda i obrambenog Domovinskog rata s ustanovljenim državnim granicama. Onaj koji nema hrabrosti ustati za svoja prava ne može zaslužiti tuđe poštovanje. (Rene Torres)

Žalosno je što se mladež masovno iseljava, ne toliko zbog nezaposlenosti koliko zbog neizvijesne i bez perspektivne budućnosti, jer se hrvtski narod stalno bombardira negativnim vjestima u dnevnim antihrvatskim sredstvima priopćavanja, skoro iz svih područja društvenog života. U Hrvatskoj, kao i u Americi, medji su u službi neprijtelja naroda.

Mladež bi se trebala ugledati na hrvatske vatrene vitezove, kao i sve sportaše, koji i u porazu vide uspjeh, jer su se junački borili i manifestirali hrvatsku naciju, ne samo virtuoze na u športskim diciplinama, nego  kulturne i moralne vrline, usput i rasvjetljivaju ljepote Lijepe naše – diljem svijeta. Vatreni su, zaslužno, bili kraljevski dočekani u Zagrebu nakon povratka sa Svjetskog prvenstva iz Rusije, kojima je bio na čelu Luka Modrć, živa legenda nogometa u svijetu, predvođeni s Thompsonom na manifestaciji hrvatskog športa i nacije.

Hrvatska se mladež, isto tako, u velikom broju okuplja i na duhovnim obnovama, nacionalnim i vjerskim blagdanima u Hrvatskoj, BiH i dijaspori, što ulijeva veliku nadu u bolju budućnost hrvatskog naroda. Hrvatska  je puna dobrih ljudi, ako ne nađeš jednog onda to budi ti! – parafrazirana latinska izreka.

Nije sve izgubljeno i ne treba se bojati za budućnost, ako se okuražimo i odlučimo na požrtvovnost, radišnost, privrženost svojoj obitelji i odanost domovini hrvatskog naroda. Ako podignemo ljestvicu samopouzdanja u hrvatsko zajedništvo i vjeru u Crkvom u Hrvata, ako predamo sebe i hrvatski naroda u ruke  Isusa Krista i Kraljici Hrvata, onda ćemo sigurno pobijediti svoje ljudske mane i neprijatelje Hrvatske. I.H.S / U ovom ćeš znaku pobijediti!

Rudi  Tomić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari