Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Ignorirati srbijanske prijetnje, bilo bi pogubno i povijesno nesvjesno

Objavljeno

na

Olimpijada je više-manje završena, iz olimpijskih fondova povukli smo dosta zlata, srebra i bronce, velik su uspjeh postigli neki od kojih smo jako puno očekivali i mnogi od onih od kojih nismo previše očekivali – najviše individualci i individualke poput Sare Kolak koja nije imala dosta kopalja u pripremama, a ni na Igrama. Da je takav odnos prema kopljanicima bio u vrijeme ratova s Turcima, šesnaesto i sedamnaesto stoljeće, sada bi granica Osmanskoga carstva bila na Piavi i Rajni.

No i ovako je sretno završilo, osim u momčadskim športovima gdje su rukometaši na trenutke igrali kao da imaju virus zoki, košarkaši bolje, a vaterpolisti najbolje što su mogli, ali su na kraju potpali pod srbijansku jurisdikciju. Sjetni životopisi novih junakinja i junaka kazuju da su se u Hrvatskoj pojavili OŠG-ovi (uz OPG-ove), to jest obiteljska športska gospodarstva koja imaju male državne poticaje ili ih uopće nemaju, športski heroji iz garaža, a posebno iz Dubrave koja je na trenutak postala poznatijom od Dubrovnika.

Olimpijada se nastavlja u Hrvatskoj, gdje u izbornoj utrci više i nije toliko važno što je tko rekao, nego – ako je zaključiti po novinskim analizama – koliko je kilometara prošpartao po lijepoj zemlji Hrvatskoj. Po dosadašnjim rezultatima vodi HDZ sa tisuću i petsto kilometara prijeđenih u tjedan dana, na čemu bi mu zavidio i Emil Zatopek koji je bio vrlo brz maratonac, u što sam se uvjerio kada sam ga svojedobno lovio sve do Visokih Tatra ne bi li mi dao intervju za „Sportske novosti“ u kojima sam tada radio. I nisam ga ulovio.

Glede izbornih obećanja, najtočnija je Puntarićeva karikatura koju sam u subotu vidio na njegovoj izložbi u dvorcu Začretje: kandidat govori publici da obećanja njegove stranke nisu velika, ali imaju povijesno utemeljenje, to jest slogan glasi: Nigdar ni bilo da ni nekak bilo.

U hrvatsku se izbornu kampanju s najviše se strasti umiješala Srbija, kao što se i inače nekažnjeno miješa u unutarnje hrvatske poslove, s Vučićevim ispadom u Donjoj Gradini da „Srbija ne će dopustiti ponavljanje Jasenovca, Jadovna, Jastrebarskog ali ni Oluje“, što u srbijanskim glavama znači da su Srbi opet jednom užasno ugroženi u Hrvatskoj, samo što ih ne trpamo u logore, samo što nismo oterali i one koji ostadoše nakon što su mnogi njihovi samoizbjegli u Oluji. To je ratni rječnik, to histerično „ne ćemo dopustiti“ Srbija može ostvariti jedino novim ratom da bi zaštitila „ugroženo srpstvo“ u Hrvatskoj, poruka je to da propala srpska agresija početkom devedesetih poduzeta na istim „teorijskim zasadama“ ugroženosti ima da bude opet provedena, ali ovaj put vaterpolski uspješno, ako Bog dade uz pomoć Rusa s kojima agresiju već uvježbavaju. Poruka je to ugroženim četnicima u Hrvatskoj da divljaju kao što divljaju, i još više, da crtaju svoje simbole po Osijeku i Sisku uz titovske, komunističke, da dovode djecu iz Bobote u Srb i mašu sekiricama kako bi izazvali barem blag otpor hrvatski, što jedva čekaju kao casus belli.

Uz to, ohrabreni iz Bruxellesa i Berlina hvataju i dalje na granici hrvatske branitelje, a one koje ne mogu uhvatiti zastrašuju ne govoreći izravno imena što su im na zubu – dok s druge strane u Hrvatsku ulaze kolone srbijanskih turista i mnogo se prijatno odmaraju, među njima zasigurno velik broj onih koji su haračili po Hrvatskoj, izležavaju se, jedre i čude kako je „lepo u zapadnim srpskim pokrajinama“, a nitko ih u Hrvatskoj ne pita za zdravlje niti obraća pozornost na njihovu promidžbu (kaže mi jedan konobar da mu pijani Srbin govori kako su Hrvati katolički Srbi), nitko i ne pomišlja uvesti im vize kao što je odavno trebalo.

Niti je itko u Hrvatskoj podignuo optužnicu protiv ratnog huškača Vučića koji je usred Hrvatske urlao „Ovo je Srbija“, a i sada tako misli i djeluje, niti protiv četničke seljačine Nikolića za kojega je upravo iz srpskih izvora poznato da je ubijao u Hrvatskoj, a niti protiv Pupovca koji je podgrijava srpsku agresiju izmišljotinama o prekrštavanju djece, a sada opet tuli o velikom strahu koji se uvukao u Srbe. (No jest, protiv Pupovca će podići otpužnice upravo Srbi zbog navodnog pranja novca preko „Tesla banke“, ali i poteza koje vuče prema Prosvjeti.)

Od „institucija“ nitko ništa ne poduzima, tek postoji izvješće SOA-e da jača četnički element u Hrvatskoj – a kada događaji zorno pokažu da jest tako, onda ni SOA ni POA ni OVA ni ONA ne poduzimaju ništa. Ali poduzima peta kolona u Hrvatskoj smještena u institucijama i medijima, jugoslavenska kolona kojoj je poznato i vrlo prihvatljivo da je svaka Jugoslavija velikosrpska tvorevina, a četnici njezina ideološka perjanica, pa kolona u medijima glasno proziva hrvatske znanstvenike i umjetnike koji se bave istinom o Jasenovcu, Jadovnu i Jastrebarskom – pomažući tako ne samo zatiranju sloboda znanstvenih istraživanja nego i izravno dajući prostor srbijanskim i srpskim lažima da postanu, to jest ostanu „istine“ koje se onda „proturaju“ u svijet nikada presiječenim jugoslavenskim diplomatskim kanalima, oduvijek u službi „velike Srbije“. Isti oni mediji u Hrvatskoj , iste one udruge koje su nedavnih dana umjetno proizvele tzv. buđenje ustaštva, pa sada Vučić samo ponavlja njihove priglupe objede. Opet se jednom vanjska i unutarnja agresija na Hrvatsku usrdno nadopunjuju.

Ignorirati srbijanske prijetnje, bilo bi pogubno i povijesno nesvjesno. Hrvatska sada mora (a ne treba) prijeći u protuudar, spriječiti da Srbija uđe u Europsku uniju ne samo zbog nakaznog zakona kojim agresor iz devedesetih želi dohvatiti one koji su branili Hrvatsku, ne, mi se sa Srbijom ne smijemo nikada više naći ni u kakvoj uniji, makar se zvala i europska. Srbiju, koja je izazvala tolike ratove u bližoj povijesti, treba izolirati i nametnuti joj prisilnu međunarodnu upravu sve do nekih vrlo dalekih vremena kada će prestati biti remetilački faktor u Europi. Hoće li vlast koja bude izabrana u Hrvatskoj 11. rujna biti na visini povijesne zadaće? Kada je u starom Rimu postojala neka opasnost, govorilo se „Caveant consules“, to jest poručilo konzulima da pripaze.

Ako jedna Njemačka poseže za instrumentom građanske, civilne garde, nije li vrijeme da mi opet ustrojimo Zbor narodne garde?

Velika priča iza uhićenja na granici

Hrvatska je javnost je saznala da je (drugi, a ne pravi) branitelj uhićen na srbijanskoj granici zbog „terorizma“ u vrijeme srpske agresije. Agresija na Hrvatsku bila je teroristička na stotinu načina, u Haagu je izvan svake sumnje utvrđeno da je srpska („jugoslavenska“) vojska zajedno s „domaćim četnicima“ činila zločine u Hrvatskoj, što je bio haaški eufemizam za genocid. Velike snage srbizirane JNA i „stranih četnika“ napadale su preko mosta u Batini koji je ostao na mjestu za cijelo vrijeme rata, premda sam ja (ne samo ja) zahtijevao da se most digne u zrak dok se još moglo. Nisu me poslušali (vidi knjigu „Lijepa moja“ iz 1992.). No, jedna skupina hrabrih ljudi pokušala je to učiniti u vrijeme kada su srpske snage bile s obje strane mosta – srušiti most diverzantskom akcijom iza neprijateljskih linija.

I tu je veza s prošlotjednim uhićenjem čovjeka za kojega su srbijanske vlasti držale da pripada rečenoj skupini, a ne pripada.

Ne ću sada, iz razumljivih razloga, spominjati imena, ali je velika priča opisana i zapisana. Došla je u ruke i meni prije mnogo godina, trljao sam ruke zamišljajući filmski scenarij pisan na podlozi toga rukopisa, ha! Tko bi prihvatio, tko odobrio u današnjoj Hrvatskoj? Elem, kao što piše autor rukopisa u uvodu: „Kad ono za Veliku Gospu 1993. Srbi opet odgodiše zamjenu skupine hrvatskih vojnika i Hrvata bačkih zatočenih i osuđenih na tamnice do 20 godina, a kako trojicu hrvatskih vojnika i jednog bačkog Hrvata već ubiše u sužanjstvu, odlučih pisati o poduhvatu i kobi dvadesetorice uskočkih dragovoljaca i više bačko-bezdanskih rođaka jednog od uskoka.“

Pothvat je počeo jedne zimske noći, u Osijeku 1991. iz kojega su ispraćeni grmljavinom srpskog topništva koje je već mjesecima sa sjevera i juga razaralo grad. Prešli su Dravu provlačeći se uzduž jedinoga neporušenog mosta, u vozilima, a kada ona upadoše u snijeg i glib, preostala im je amfibija i pješačenje. „Pa pođosmo na sjeveroistok u zaleđenu močvaru.“ Druge su noći stigli do Dunava, čunovima hrabroga peljara prebacuju se preko rijeke, tegleći i oklopljenu amfibiju s eksplozivom, „rekviriraju“ traktor s prikolicom koji dio puta vuče amfibiju, voze se prema Apatinu. Prespavaju kod seljaka Srbina (rodom s Korduna) koji misli da uskoci pripadaju srpskoj vojsci, piju rakiju s četnicima koji se pojavljuju u blizini. Nastavljaju prema Somboru, motor amfibije se kvari, pa ga ni vješti Slovaci (a bilo ih je nekoliko u uskočkoj skupini) ne uspijevaju popraviti. Uskoro su otkriveni, čuju kako Srbi iz daljine zapovijedaju Somborcima da ostanu kod kuće jer kroz Sombor „uzmiče neprijateljska vojska koja se pokušava probiti do Mađarske“. Otkriveni ali ne i uhvaćeni, nastavljaju se probijati šumom, spavaju hodajući, skreću prema Bezdanu i svome cilju, mostu kod Batine, sustiže ih potjera i zametne se bitka, nekoliko je uskoka ranjeno, gaze preko beskrajnih bačkih njiva i privremeno se spašavaju. Do mosta nisu doprijeli, trojica su ubijena u Baranji pri proboju od Bezdana u Bačkoj prema Osijeku, osmorica zarobljena i mučena, neki od njih umoreni, ostali se dočepali slobodnoga dijela Hrvatske.

O tome je, znači, riječ, o suludo hrabroj diverzantskoj akciji. Možda sam ispričao površno, kao što su 1994. površno opisale taj događaj dnevne novine koje su tek tada saznale za zbivanja iz 1991., možda sam čak već i pisao o tome pa zaboravio, ali eto – sada je nakon četvrt stoljeća velika priča neizravno aktualna. Šteta zbog površnosti, jer je rukopis o kojemu sam govorio pun neopisivo zanimljivih, dramatičnih detalja.

Nikola Subic ZrinskiPukim slučajem, baš sam ovih dana zamolio Antu Nazora da mi pošalje svoju raspravu o legendarnoj diverzantskoj Zimskoj vojni Nikole VII. Zrinskog, hrvatskoga bana i praunuka Nikole Sigetskog, a kada sam ju dobio i pročitao, vidjeh u bilješci ispod teksta da spominje i uskočku „Somborsku skupinu“ kao bliskopovijesni primjer diverzantskoga pohoda. Razlika je jedino u mnoštvu od dvadeset i pet tisuća vojnika u slučaju Zrinskog i tek nekoliko desetaka ljudi u slučaju diverzanata iz 1991., ali cilj je bio isti – most. Razlika je i u tome što je Nikola Zrinski uspio (barem djelomično) spaliti Sulejmanov most kod Osijeka, a uskoci iz devedesetih prošloga stoljeća nisu dignuli u zrak most kod Batine, premda je malo nedostajalo. I još jedna razlika: Zrinski je za svoj pothvat ovjenčan slavom, postao je vitezom Zlatnoga runa i francuskim peirom, a naši diverzanti na svršetku 20. stoljeća završili u šutnji, anonimnosti, u grobu. Preživjeli još moraju i strahovati da Srbija, ako u nekom paklenskom scenariju doista uđe u EU, pošalje europski uhidbeni nalog svojoj družici u Uniji, Hrvatskoj…

Da ne ostane u zraku: i Nikola Zrinski VII. je na kraju stradao ne od Turaka ni od vepra nego od EU Beča, a njegov brat Petar dobio je uhidbeni nalog i umro na austrijskom, europskom panju. Tako da je sve u stvari isto. O Barešićevoj diverzantskoj akciji sve je poznato i ništa nije poznato, no on barem ima spomenik po kojemu sprejem riše crvena falanga. Na kraju, da olimpijski zaokružim ovaj napis – u Riju su se hrvatski športski diverzanti ušuljali u svjetsku elitu. Sedamnaesti na planetu, kako to dobro zvuči, jer dolaze iz brojem nevelikoga naroda koji navodno izumire. Ma vraga izumire, to je samo manja kriza koju ćemo prevladati kao uvijek u povijesti. A ako doista izumiremo, učinimo to barem sa stilom.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Borislav Ristić: Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Objavljeno

na

Objavio

Krajem prošlog stoljeća svi su nas uvjeravali kako ćemo do 2020. putovati letećim automobilima, imati kolonije na Marsu i androide koji će obavljati poslove umjesto nas, a umjesto toga smo dobili realnost nesnosnih prometnih gužvi, hipnotizirane zombi generacije koje nepomično zure u svoje mobitele i migrantske kolone na granicama.

Ipak, svi volimo sanjariti o budućnosti. Prilika je to da, zavaljeni negdje na plaži, mozak pustimo na pašu i svoju prozaičnu sadašnjost obavijemo svijetom mašte o kojem nikome ne moramo polagati račune.

Možemo, tako, i dalje sanjariti o tome kako ćemo za desetak godina živjeti u ugodnoj hladovini ekoloških i samoodrživih “zelenih nebodera”, putovati na more ili kod rodbine nekim superbrzim prometalom, a roboti će nam odrađivati sve kućanske poslove.

Iako znamo da budućnost nikada ne ispadne onakva kakvom smo ju zamišljali, takva sanjarenja, oslobođena realističkih obzira, uvijek nam govore ponešto i o nama samima, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ovo sada nije svijet kakvog smo zamišljali, ali možemo se tješiti time kako on ne odgovara ni nekoj orvelovskoj postapokaliptičkoj viziji komunističkog svijeta okrutnosti i bijede, u kojemu smo svi već trebali živjeti. Iako je Orwellova mračna vizija bila intuitivno razumljiva, ona nije bila realna.

Ljudima se ne može vladati strahom, kao što pokazuje jalova sudbina svih tiranija prošlosti. Stvar je obrnuta, ljudima se vlada udovoljavanjem i podilaženjem njihovim željama.

Pogledajte samo današnju stvarnost, ona je sva u službi ljudske lijenosti. Tako je zadaća poduzetnika da prepozna određenu ljudsku potrebu i da ju olakša.

Ako on udovolji toj našoj potrebi, mi smo mu to spremni platiti novcem. U tom nekom uskom smislu moglo bi se reći kako ispada da su svi izumi svijeta nastali upravo iz ugađanja našoj lijenosti, odnosno, ljudske potrebe da nešto napravi lakšim.

Paradoks je u tome da je lijenost majka izuma. Ne samo zato što lijenčina ima vremena za kreativnost nego upravo zato što se po samoj prirodi stvari tijelo u mirovanju opire svakom gibanju.

Spremno je smisliti more izgovora zašto se nešto ne može, ali ako se ipak mora – onda smisli način kako to učiniti na najlakši mogući način. I tako, dok nas se plašilo mračnom distopijom Orwellova svijeta, naš svijet sve više teži stvarnosti koju je u romanima “Vrli novi svijet” i “Otok” opisao Aldous Huxley.

Huxleyeva naoko utopijska budućnosti nije svijet rata i okrutnosti, već svijet u kojem vlada sveopće blagostanje. To je svijet bez patnje, u kojemu su individue slobodne od svake odgovornosti, nisu vezane brakom, obitelji, niti roditeljstvom. U tom svijetu nema potrebe za nacionalnim državama, jer se misli kako će se tako iskorijeniti svi ratovi.

Religije ne postoje, a ustoličena je samo jedna – hedonizam. Iskorijenjene su bolesti, kao i starenje. Ljudi su zdravi, lijepi i mladoliki. Svi žive u stanju nepomućenog egoizma. Seks je rekreativan i svi imaju slobodan pristup kontracepciji. U smrt se odlazi dragovoljno, programirano i bez boli.

Iako u Huxleyevoj viziji budućnosti postoji vladajuća klasa, takozvani Kontrolori, oni u biti imaju vrlo malo posla, jer daju ljudima ono što oni žele. To je hologramska tvornica želja. Samo nije jasno tko će ispunjavati sve te želje ako su svi slobodni raditi što žele? Koliko god vladalo blagostanje, ono nikada neće moći ispratiti taj porast želja, jer “lijenčinu ubija želja njegova”.

Svijet bez patnje, u kojemu je ispunjenje svakog prohtjeva čovjeku nadohvat ruke, uskoro postaje svijet u kojem život gubi smisao. Orwellov svijet je okrutan, ali je to još uvijek ljudski svijet, jer ipak ostavlja nadu u oslobođenje od ropstva.

Huxleyev svijet je svijet blagostanja, ničim narušene harmonije i slobode, ali je on nehuman, njegov je horizont zatvoren. To je život bez svrhe, koji nije vrijedan življenja. Užitak u blagostanju koje nam donosi tehnokratska civilizacija, za sobom vuče gubitak na duhovnoj strani.

To je stanje u kojem imaš sve, ali s ničim nisi zadovoljan. Oslobodili smo se okova ropstva samo kako bismo se objesili o gadgete naših želja. To stvara duhovnu pustoš i to je ono zastrašujuće i distopijsko u civilizaciji koju smo stvorili.

Svi izumi čovječanstva u funkciji su naše lijenosti i želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom ovoga svijeta ako ujutro nemate razloga ustati? Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Ako kao civilizacija ne postavimo na pijedestal čovjekova života potragu za istinom i smislom, umjesto ugađanja željama, osigurana nam je budućnost prodanih duša – ljudi koji kao muhe bez glave trče za proizvodima iz nepresušne tvornice želja.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari