Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Ignorirati srbijanske prijetnje, bilo bi pogubno i povijesno nesvjesno

Objavljeno

na

Olimpijada je više-manje završena, iz olimpijskih fondova povukli smo dosta zlata, srebra i bronce, velik su uspjeh postigli neki od kojih smo jako puno očekivali i mnogi od onih od kojih nismo previše očekivali – najviše individualci i individualke poput Sare Kolak koja nije imala dosta kopalja u pripremama, a ni na Igrama. Da je takav odnos prema kopljanicima bio u vrijeme ratova s Turcima, šesnaesto i sedamnaesto stoljeće, sada bi granica Osmanskoga carstva bila na Piavi i Rajni.

No i ovako je sretno završilo, osim u momčadskim športovima gdje su rukometaši na trenutke igrali kao da imaju virus zoki, košarkaši bolje, a vaterpolisti najbolje što su mogli, ali su na kraju potpali pod srbijansku jurisdikciju. Sjetni životopisi novih junakinja i junaka kazuju da su se u Hrvatskoj pojavili OŠG-ovi (uz OPG-ove), to jest obiteljska športska gospodarstva koja imaju male državne poticaje ili ih uopće nemaju, športski heroji iz garaža, a posebno iz Dubrave koja je na trenutak postala poznatijom od Dubrovnika.

Olimpijada se nastavlja u Hrvatskoj, gdje u izbornoj utrci više i nije toliko važno što je tko rekao, nego – ako je zaključiti po novinskim analizama – koliko je kilometara prošpartao po lijepoj zemlji Hrvatskoj. Po dosadašnjim rezultatima vodi HDZ sa tisuću i petsto kilometara prijeđenih u tjedan dana, na čemu bi mu zavidio i Emil Zatopek koji je bio vrlo brz maratonac, u što sam se uvjerio kada sam ga svojedobno lovio sve do Visokih Tatra ne bi li mi dao intervju za „Sportske novosti“ u kojima sam tada radio. I nisam ga ulovio.

Glede izbornih obećanja, najtočnija je Puntarićeva karikatura koju sam u subotu vidio na njegovoj izložbi u dvorcu Začretje: kandidat govori publici da obećanja njegove stranke nisu velika, ali imaju povijesno utemeljenje, to jest slogan glasi: Nigdar ni bilo da ni nekak bilo.

U hrvatsku se izbornu kampanju s najviše se strasti umiješala Srbija, kao što se i inače nekažnjeno miješa u unutarnje hrvatske poslove, s Vučićevim ispadom u Donjoj Gradini da „Srbija ne će dopustiti ponavljanje Jasenovca, Jadovna, Jastrebarskog ali ni Oluje“, što u srbijanskim glavama znači da su Srbi opet jednom užasno ugroženi u Hrvatskoj, samo što ih ne trpamo u logore, samo što nismo oterali i one koji ostadoše nakon što su mnogi njihovi samoizbjegli u Oluji. To je ratni rječnik, to histerično „ne ćemo dopustiti“ Srbija može ostvariti jedino novim ratom da bi zaštitila „ugroženo srpstvo“ u Hrvatskoj, poruka je to da propala srpska agresija početkom devedesetih poduzeta na istim „teorijskim zasadama“ ugroženosti ima da bude opet provedena, ali ovaj put vaterpolski uspješno, ako Bog dade uz pomoć Rusa s kojima agresiju već uvježbavaju. Poruka je to ugroženim četnicima u Hrvatskoj da divljaju kao što divljaju, i još više, da crtaju svoje simbole po Osijeku i Sisku uz titovske, komunističke, da dovode djecu iz Bobote u Srb i mašu sekiricama kako bi izazvali barem blag otpor hrvatski, što jedva čekaju kao casus belli.

Uz to, ohrabreni iz Bruxellesa i Berlina hvataju i dalje na granici hrvatske branitelje, a one koje ne mogu uhvatiti zastrašuju ne govoreći izravno imena što su im na zubu – dok s druge strane u Hrvatsku ulaze kolone srbijanskih turista i mnogo se prijatno odmaraju, među njima zasigurno velik broj onih koji su haračili po Hrvatskoj, izležavaju se, jedre i čude kako je „lepo u zapadnim srpskim pokrajinama“, a nitko ih u Hrvatskoj ne pita za zdravlje niti obraća pozornost na njihovu promidžbu (kaže mi jedan konobar da mu pijani Srbin govori kako su Hrvati katolički Srbi), nitko i ne pomišlja uvesti im vize kao što je odavno trebalo.

Niti je itko u Hrvatskoj podignuo optužnicu protiv ratnog huškača Vučića koji je usred Hrvatske urlao „Ovo je Srbija“, a i sada tako misli i djeluje, niti protiv četničke seljačine Nikolića za kojega je upravo iz srpskih izvora poznato da je ubijao u Hrvatskoj, a niti protiv Pupovca koji je podgrijava srpsku agresiju izmišljotinama o prekrštavanju djece, a sada opet tuli o velikom strahu koji se uvukao u Srbe. (No jest, protiv Pupovca će podići otpužnice upravo Srbi zbog navodnog pranja novca preko „Tesla banke“, ali i poteza koje vuče prema Prosvjeti.)

Od „institucija“ nitko ništa ne poduzima, tek postoji izvješće SOA-e da jača četnički element u Hrvatskoj – a kada događaji zorno pokažu da jest tako, onda ni SOA ni POA ni OVA ni ONA ne poduzimaju ništa. Ali poduzima peta kolona u Hrvatskoj smještena u institucijama i medijima, jugoslavenska kolona kojoj je poznato i vrlo prihvatljivo da je svaka Jugoslavija velikosrpska tvorevina, a četnici njezina ideološka perjanica, pa kolona u medijima glasno proziva hrvatske znanstvenike i umjetnike koji se bave istinom o Jasenovcu, Jadovnu i Jastrebarskom – pomažući tako ne samo zatiranju sloboda znanstvenih istraživanja nego i izravno dajući prostor srbijanskim i srpskim lažima da postanu, to jest ostanu „istine“ koje se onda „proturaju“ u svijet nikada presiječenim jugoslavenskim diplomatskim kanalima, oduvijek u službi „velike Srbije“. Isti oni mediji u Hrvatskoj , iste one udruge koje su nedavnih dana umjetno proizvele tzv. buđenje ustaštva, pa sada Vučić samo ponavlja njihove priglupe objede. Opet se jednom vanjska i unutarnja agresija na Hrvatsku usrdno nadopunjuju.

Ignorirati srbijanske prijetnje, bilo bi pogubno i povijesno nesvjesno. Hrvatska sada mora (a ne treba) prijeći u protuudar, spriječiti da Srbija uđe u Europsku uniju ne samo zbog nakaznog zakona kojim agresor iz devedesetih želi dohvatiti one koji su branili Hrvatsku, ne, mi se sa Srbijom ne smijemo nikada više naći ni u kakvoj uniji, makar se zvala i europska. Srbiju, koja je izazvala tolike ratove u bližoj povijesti, treba izolirati i nametnuti joj prisilnu međunarodnu upravu sve do nekih vrlo dalekih vremena kada će prestati biti remetilački faktor u Europi. Hoće li vlast koja bude izabrana u Hrvatskoj 11. rujna biti na visini povijesne zadaće? Kada je u starom Rimu postojala neka opasnost, govorilo se „Caveant consules“, to jest poručilo konzulima da pripaze.

Ako jedna Njemačka poseže za instrumentom građanske, civilne garde, nije li vrijeme da mi opet ustrojimo Zbor narodne garde?

Velika priča iza uhićenja na granici

Hrvatska je javnost je saznala da je (drugi, a ne pravi) branitelj uhićen na srbijanskoj granici zbog „terorizma“ u vrijeme srpske agresije. Agresija na Hrvatsku bila je teroristička na stotinu načina, u Haagu je izvan svake sumnje utvrđeno da je srpska („jugoslavenska“) vojska zajedno s „domaćim četnicima“ činila zločine u Hrvatskoj, što je bio haaški eufemizam za genocid. Velike snage srbizirane JNA i „stranih četnika“ napadale su preko mosta u Batini koji je ostao na mjestu za cijelo vrijeme rata, premda sam ja (ne samo ja) zahtijevao da se most digne u zrak dok se još moglo. Nisu me poslušali (vidi knjigu „Lijepa moja“ iz 1992.). No, jedna skupina hrabrih ljudi pokušala je to učiniti u vrijeme kada su srpske snage bile s obje strane mosta – srušiti most diverzantskom akcijom iza neprijateljskih linija.

I tu je veza s prošlotjednim uhićenjem čovjeka za kojega su srbijanske vlasti držale da pripada rečenoj skupini, a ne pripada.

Ne ću sada, iz razumljivih razloga, spominjati imena, ali je velika priča opisana i zapisana. Došla je u ruke i meni prije mnogo godina, trljao sam ruke zamišljajući filmski scenarij pisan na podlozi toga rukopisa, ha! Tko bi prihvatio, tko odobrio u današnjoj Hrvatskoj? Elem, kao što piše autor rukopisa u uvodu: „Kad ono za Veliku Gospu 1993. Srbi opet odgodiše zamjenu skupine hrvatskih vojnika i Hrvata bačkih zatočenih i osuđenih na tamnice do 20 godina, a kako trojicu hrvatskih vojnika i jednog bačkog Hrvata već ubiše u sužanjstvu, odlučih pisati o poduhvatu i kobi dvadesetorice uskočkih dragovoljaca i više bačko-bezdanskih rođaka jednog od uskoka.“

Pothvat je počeo jedne zimske noći, u Osijeku 1991. iz kojega su ispraćeni grmljavinom srpskog topništva koje je već mjesecima sa sjevera i juga razaralo grad. Prešli su Dravu provlačeći se uzduž jedinoga neporušenog mosta, u vozilima, a kada ona upadoše u snijeg i glib, preostala im je amfibija i pješačenje. „Pa pođosmo na sjeveroistok u zaleđenu močvaru.“ Druge su noći stigli do Dunava, čunovima hrabroga peljara prebacuju se preko rijeke, tegleći i oklopljenu amfibiju s eksplozivom, „rekviriraju“ traktor s prikolicom koji dio puta vuče amfibiju, voze se prema Apatinu. Prespavaju kod seljaka Srbina (rodom s Korduna) koji misli da uskoci pripadaju srpskoj vojsci, piju rakiju s četnicima koji se pojavljuju u blizini. Nastavljaju prema Somboru, motor amfibije se kvari, pa ga ni vješti Slovaci (a bilo ih je nekoliko u uskočkoj skupini) ne uspijevaju popraviti. Uskoro su otkriveni, čuju kako Srbi iz daljine zapovijedaju Somborcima da ostanu kod kuće jer kroz Sombor „uzmiče neprijateljska vojska koja se pokušava probiti do Mađarske“. Otkriveni ali ne i uhvaćeni, nastavljaju se probijati šumom, spavaju hodajući, skreću prema Bezdanu i svome cilju, mostu kod Batine, sustiže ih potjera i zametne se bitka, nekoliko je uskoka ranjeno, gaze preko beskrajnih bačkih njiva i privremeno se spašavaju. Do mosta nisu doprijeli, trojica su ubijena u Baranji pri proboju od Bezdana u Bačkoj prema Osijeku, osmorica zarobljena i mučena, neki od njih umoreni, ostali se dočepali slobodnoga dijela Hrvatske.

O tome je, znači, riječ, o suludo hrabroj diverzantskoj akciji. Možda sam ispričao površno, kao što su 1994. površno opisale taj događaj dnevne novine koje su tek tada saznale za zbivanja iz 1991., možda sam čak već i pisao o tome pa zaboravio, ali eto – sada je nakon četvrt stoljeća velika priča neizravno aktualna. Šteta zbog površnosti, jer je rukopis o kojemu sam govorio pun neopisivo zanimljivih, dramatičnih detalja.

Nikola Subic ZrinskiPukim slučajem, baš sam ovih dana zamolio Antu Nazora da mi pošalje svoju raspravu o legendarnoj diverzantskoj Zimskoj vojni Nikole VII. Zrinskog, hrvatskoga bana i praunuka Nikole Sigetskog, a kada sam ju dobio i pročitao, vidjeh u bilješci ispod teksta da spominje i uskočku „Somborsku skupinu“ kao bliskopovijesni primjer diverzantskoga pohoda. Razlika je jedino u mnoštvu od dvadeset i pet tisuća vojnika u slučaju Zrinskog i tek nekoliko desetaka ljudi u slučaju diverzanata iz 1991., ali cilj je bio isti – most. Razlika je i u tome što je Nikola Zrinski uspio (barem djelomično) spaliti Sulejmanov most kod Osijeka, a uskoci iz devedesetih prošloga stoljeća nisu dignuli u zrak most kod Batine, premda je malo nedostajalo. I još jedna razlika: Zrinski je za svoj pothvat ovjenčan slavom, postao je vitezom Zlatnoga runa i francuskim peirom, a naši diverzanti na svršetku 20. stoljeća završili u šutnji, anonimnosti, u grobu. Preživjeli još moraju i strahovati da Srbija, ako u nekom paklenskom scenariju doista uđe u EU, pošalje europski uhidbeni nalog svojoj družici u Uniji, Hrvatskoj…

Da ne ostane u zraku: i Nikola Zrinski VII. je na kraju stradao ne od Turaka ni od vepra nego od EU Beča, a njegov brat Petar dobio je uhidbeni nalog i umro na austrijskom, europskom panju. Tako da je sve u stvari isto. O Barešićevoj diverzantskoj akciji sve je poznato i ništa nije poznato, no on barem ima spomenik po kojemu sprejem riše crvena falanga. Na kraju, da olimpijski zaokružim ovaj napis – u Riju su se hrvatski športski diverzanti ušuljali u svjetsku elitu. Sedamnaesti na planetu, kako to dobro zvuči, jer dolaze iz brojem nevelikoga naroda koji navodno izumire. Ma vraga izumire, to je samo manja kriza koju ćemo prevladati kao uvijek u povijesti. A ako doista izumiremo, učinimo to barem sa stilom.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Svi bi srpski političari potpisali Šešeljevu tvrdnju o ‘veštačkoj hrvatskoj naciji’

Objavljeno

na

Objavio

Trešnje se rascvale i bit će ih više nego banana, ako ne bude mraza kao lani. U prošlom je tjednu cvala i nova ljubav između Hrvatske i Srbije, ma upravo obiteljska atmosfera koja je završila obiteljskim nasiljem kao i obično. Koja je uopće bila svrha putovanja hrvatske saborske delegacije u prijateljsku zemlju s kojom nemamo nikakve račune, teško se domisliti. Ako je riječ o gospodarskoj suradnji, ona ionako postoji i trgovci trguju kao što su činili uvijek u povijesti, pa i u ratovima. Tu zakonodavna hrvatska vlast iliti Hrvatski sabor ionako ne može ni pomoći ni odmoći.

Ako je riječ o pravosuđu, ni tu se saborski i skupštinski manekeni nemaju što dogovarati, budući da je prijateljska zemlja velikodušno preuzela na sebe regionalnu jurisdikciju, koja je po prirodi stvari nadređena nacionalnoj, znači i hrvatskoj. Ako je riječ o nestalim hrvatskim ljudima, braniteljima i civilima koji su ubijeni u srpskoj i srbijanskoj agresiji, i tu se nema što reći jer Srbija zadržava za sebe dokumente i bolničke kartone (Vukovar) da ne bi otkrila koliko je Hrvata masakrirala njezina vojska, s pridruženim četnicima iz Srbije i Hrvatske. Ako je riječ o arhivima iz doba Nezavisne Države Hrvatske, ne samo filmovima nego i arhivima Jasenovca primjerice, i oko toga se nije moglo razgovarati jer je i prije posjeta delegacije rečeno da se radi o „zaštićenom kulturnom dobru, važnom za Srbe i Srbiju“, za Hrvatsku nevažnom.

Koga to još štite Srbi i Srbija, nije se teško domisliti, bit će da štite svoju industriju laži jer bi dokumenti progovorili  skrivenim istinama. Ako je bila namjera razgovarati o stanju hrvatske manjine u Vojvodini, ni tu se nije imalo što reći jer je stanje sve lošije, o čemu svjedoči odvažni Tomislav Žigmanov. Ergo, hrvatska saborska delegacija išla je u Beograd na nepotrebni izlet koji je umjesto roštiljem završio novim uvrjedama upućenim i delegaciji, hrvatskom narodu i simbolima hrvatske države, koji su za vladajuću srbijansku garnituru, prevođenu četnikom Vučićem, crvena (crveno-bijelo-plava) krpa od koje im pada mrak na oči.

Predstava s vrijeđanjem (kao u „Kerempuhu“) bila je očito dogovorena između vlasti i psihopata Vojislava Šešelja da malo prestraše i prodrmaju „ustaše“ i usput se osvete za prosvjede protiv Vučićeva dolaska u Hrvatsku. Naivni hrvatski zastupnici (uz Pupovca koji nikada ne će postati zreli Pribićević iz 1928., a on je ionako u Beogradu svaki vikend) opet su jednom u povijesti otišli u Belgrad i beogradsku Skupštinu, ne znajući valjda da se ondje ništa nije promijenilo niti ne će. A delegacija je bila doista oprezno sastavljena: od ljudi koji se uglavnom nisu jako zamjerili Srbima braneći oružjem svoju domovinu od srpske agresije.

Jedan se član delegacije čak preziva Milošević, pa je i to bilo u podsvijesti, premda Domagoj nema veze sa Slobodanom i Hrvat je. Anka Mrak je valjda nevino neutralna. Dobar je potez što u delegaciji nije bio Pernar, jer voditi Pernara u Beograd znači zazivati vraga i sjećanja na dvadeset osmu kada je dr. Ivan Pernar, narodni zastupnik, upucan s dva metka, od kojih je onaj u grudima nosio do kraja života, no ipak je bolje prošao od Stjepana i Pavla Radića, te Basaričeka.

Da će se zbiti atentat na Radića, znalo se danima prije, a beogradski je tisak (štampa) posve otvoreno pozivao na ubojstvo tadanjega vođe hrvatskoga naroda (a ne samo HSS-a). Atentat je dogovoren između kralja Aleksandra Karađorđevića, Slovenca popa Korošeca i ubojice Račića, koji je patološkli mrzio i ubijao Albance i Hrvate. Na sličan je način vjerojatno dogovoren verbalni atentat 2018., a „osiguranju“ naloženo da bude diskretno i neaktivno. Isti mentalni sklop kao i Račić ima zločinac Vojislav Šešelj koji govori što četnički huškač Vučić misli, a svi su oni ispali iz Miloševićeva šinjela.

Raditi distinkcije između srbijanskih političara, obično je licemjerje i defetizam: svi su oni na istim, Šešeljevim pozicijama, Vulin je ministar blagoslovom Vučića, znači dio izvršne vlasti, pa ne prolaze „analize“ da je u slučaju napada na hrvatsku delegaciju riječ samo o cirkusantu koji je više-manje na margini politike. Svi bi oni, da javno otvore dušu, potpisali Šešeljevu tvrdnju o veštačkoj hrvatskoj naciji kao rimokatoličkom zločinačkom projektu. Ne će to izreći u mikrofon, a tako bi rado. A nije ni potrebno, budući da svakim činom u odnosu na Hrvatsku potvrđuju privrženost starom projektu velike Srbije, kojemu su Hrvati smetnja. Budući da se (još) ne usuđuju oružjem krenuti opet na Hrvatsku, zabavljaju se usmeno i pisano, u tišini bruse noževe i čekaju povoljan trenutak. Vjerojatno ih Vulinova izjava da će doći u Hrvatsku kad hoće odnosno po „zapovedi vojnog komandanta“ nije razveselila, jer brbljavac trči pred rudo i otkriva skrivene zamisli. I ne baš previše skrivene.

U svemu: bilo kakvo pružanje ruke Srbiji, iz bilo kakve pobude i na poticaj bilo koje vanjske sile, besmisleni je azohizam i repriza viđenih predstava iz kojih Hrvati izlaze opečenih prstiju. Hrvatska se treba lišiti naivaca i razumjeti da zveckanje oružjem nije tek „zabava za plašenje ustaša“ nego vrlo realna opasnost koja – uz sličnu militarizaciju Bakirovih junoša – može brže nego što bilo tko misli dovesti do ratne katastrofe na jugoistoku Europe, a naša zemlja biti uvučena u novi nametnuti rat. U taj rat – ne daj Bože da ga bude – Hrvatska jednostavno ne može ući s postojećom petom kolonom, s nelustriranima i amnestiranima, jer ako nam je jednom za divno čudo usprkos tako širokoj i dubokoj petoj koloni uspjelo pobijediti, ne znači da će se i opet tako dogoditi.

Situacija je sada na stanovit način lošija: u ono doba tektonskih promjena u SSSR-u i istočnoj Europi, pada komunizma i preokreta na ovim prostorima koji se munjevito događao, ljubitelji jugoslavenske – znači velikosrpske odnosno na svaki način protuhrvatske opcije u Hrvatskoj bili su psihički, da tako kažem, dotučeni i očajni. Svijet im se srušio. Sada postupaju više-manje racionalno, imaju razrađene strategije, shvatili su da ništa nije izgubljeno, u sedlu su, kontroliraju ne samo duboku nego i plitku državu, hrvatsko-srpska kolacija izvrsno funkcionira, imaju medije i sposobni su eliminirati svakoga tko im stane na put.

Naime, nema ama baš nikakve razlike između Vojislava Šešelja i kolumnista srpskih „Novosti“, „Novog lista“, subotnjih komentatora sličnih tiskovina ili portala – istu mržnju prema svima koji ne misle kao oni bljuju neuvijeno i sustavno, a već spomenuti frljićevski „Kerempuh“ otišao je i korak dalje od Šešelja ubijajući tobože teatarski simbolično ugledne naše suvremenike, što je do detalja imitirani stil beogradskih novina 1928. koje su pozivale na ubojstvo Stjepana Radića. Rečeni današnji mediji i njihovi poslenici, te u ustanovama djelujući D. jovići i ne će pucati, oni su samo huškači kao što je bio Vučić u Glini, oni samo uzimaju na zub i daju ideje, rovareći u svim područjima, od borbe protiv „zaostalih Hrvata“ i pretežitog svjetonazora naroda, krivotvorenja povijesti, podmetanja, puštanja balona o razvrgnuću vatikanskih ugovora, kao i pokušaja da se grijesi ustaškoga režima prošire na cijeli hrvatski naroda, da mu se nametne stara hipoteka protiv koje je prvi ili među prvima ustao upravo Franjo Tuđman.

Hrvatska vlast danas vrlo mlako reagira, kao i jučer. Malo se okuražila i zabranila ulazak Vulinu, ali takvih „persona“ ima još mnogo. Kada sam spomenuo abolirane nisam mislio na baš sve abolirane, ali svakako na one koji su činili zločine, a našli se među aboliranima zbog nedjelovanja hrvatskoga pravosuđa. Ilustracija ima mnogo, a jedna se odnosi i na Šešelja koji je sredinom devedesetih na osječkom sudu bio osuđen na četiri i pol godine zatvora, a 1998. – aboliran. A bolnog li pravosuđa. Zatim su abolirani i neabolirani počeli zauzimati i dužnosti u sudstvu i policiji, pa vjerujem Glavašu kada tvrdi da je neki pomoćnik tužitelja ili što već, bio u agresorskim redovima. S hrvatskim pravosuđem dogodilo se isto što i s Hrvatskom u cjelini, jednostavno je izgubilo energiju, što koriste neprijatelji.

Isto je s Hrvatskim saborom koji je nejedinstven u svjetonazorskim i inim nacionalno krucijalnim pitanjima, za razliku od srbijanske skupštine koja unisono i izvan svake sumnje, bez obzira na stranke i kako se zovu, najvulgarnijim riječima napada zastupnicu Jerkov koja traži da se Šešelj makne iz zgrade i politike. Nadam se da ondje ne će biti pucnjave, makar ne masovne, jer im u skupštini nedostaje Hrvata za tako što, a jedini poslanik i predstavnik Hrvata, sjajni književnik Tomislav Žigmanov mora oprezno živjeti. U javljanju za HTV djelovao je odustno, kao progonjeni jelen za kojim trče psi, vukovi i vučići. Svaka mu čast na hrabrosti u obrani sve manje hrvatske manjine u Vojvodini. Ne tako daleko, u Pečuhu, hrvatska manjina ima sve što želi (dok razni protuhrvatski i protumađarski novinari u Zagrebu sotoniziraju Orbana). Imaju Hrvati u Pečuhu i hrvatsko kazalište, što je lijepo.

Vraćam se na različite persone koje nisu dobile status neželjenih u Hrvatskoj. Jadni brbljavi Vulin ne smije preko granice, ali je zato došao Irinej koji ima izjava i gorih od ministra. Zašto Irineju nije zabranjen dolazak u Hrvatsku ne tek sada, nego nakon što je izvan svake sumnje ustvrdio da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu (kao svojedobno Lajoš), to jest ako nešto slično postoji onda je zapadno od granice Karlobag-Karlovac- Virovitica. Dalmacija, Lika i Slavonija ne spadaju u Hrvatsku, to je neizravno, ali u stvari vrlo izravno rekao prije godinu ili dvije, tri – u Hrvatskoj su se vlasti malo uznemirile, ali počasnu titulu (persona non grata) patrijarh nije dobio. Valjda mora još malo napredovati, sada je za hrvatske vlasti tek u rangu novaka. Pitanje svih pitanja je što uopće radi srbijanska državna Crkva u Hrvatskoj, ona koja je u strašnom času bila duhovna JNA (citiram povjesničarku Štefan). Danas: po uzoru na pravosudnu regionalnu i globalnu srbijansku jurisdikciju, SPC uzima sebi ista prava.

Ovih dana došla je do mene knjiga o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, oko koje (Crkve) sam imao nekih dvojba, ali sada imam sve manje. Za sada citiram: „Trenutačno u Hrvatskoj djeluje SPC, koja nema niti povijesni razlog niti kanonsku osnovu za postojanje kao nacionalna crkva u Hrvatskoj, jer bi zapravo značilo da je RH srpska kolonija.“ Podsjeća se također da je patrijarh Germogen jedini poglavar neke autokefalne Crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu (to jest u prvim minutama poslijeratnog komunističkoga zločinačkog poretka).

Manja i veća medijska (politička) ubojstva

Vrijeđanja u Beogradu, vrijeđanja u Zagrebu s istih pozicija. Za bljujuće medije u Hrvatskoj nema embarga ni stotinu dana (Vučić), u nas je bljuvanje po Hrvatskoj i „konzervativnim“ Hrvatima danonoćno i bez zadrške. Lijevonasađeni i za Jugoslavijom tugujući osobito su zapjenjeni kada misle da ih je tko iz njihovih redova izdao. Tako sam samo čekao kada će početi napad na nanovo osviještenog Prosperova Novaka, koji se bio devedesetih onesvijestio, a onda je valjda proučavajući povijest hrvatske književnosti koja je i opća povijest, osvijestio da se našao u lošem društvu te ga viđamo i u sve boljoj (u nekim vremenima tamnoj) emisiji „Pola ure kulture“.

E, to je prevršilo mjeru, za Novakom je izdana tjeralica. Za egzekutora je izabran Jurica Pavičić koji glede ljudi s prezimenom Novak ima teškoća: nakon što je sada već pokojnoga Slobodana Novaka nazvao kretenom, sada Prosperova Novaka naziva glupanom, to jest pametnim čovjekom koji svjesno izigrava glupana. Ispod svega je užas koji orjunaši osjećaju kada shvate da su im redovi sve više prorijeđeni, plaču kao djeca.

Drugi je primjer pokušaja medijskog ubojstva slučaj prizemnoga napada na Anu Lederer u sedmodnevnom listu koji se bio pojavio iz duboke države, glumeći na dijelu stranica vojujuće hrvatstvo. Ana koju je trijezna Milanovićeva (Pusićkina) ministrica kulture s mukom eliminirala iz HNK Zagreb, mijenjajući čak i zakon, donoseći novi neslužbeno zvan „lex Lederer“, izložena je u rečenom tjedniku do sada rijetko viđenoj torturi, masakru s motornom pilom i tako očitim lažima o njezinu profesionalnom i još više privatnom životu da će ih na sudu biti lako dokazati. No, šteta je učinjena, a tjednik ima dovoljno novaca da se može igrati ljudskim sudbinama. Konotacije su i šire, Ana Lederer je udovica u ratu ubijenog snimatelja Gordana Lederera, pa se medijska svinjarija uklapa u progon i ruganje udovicama branitelja. I još nešto, vrlo važno: udbaški nasrtaj tempiran je u vrijeme kada se Ana Lederer pojavljuje kao ozbiljna kandidatica za pročelnicu zagrebačkoga Ureda za kulturu, pa ju je duboka država opet uzela na zub.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Falange Jugoslavena gube utjecaj, ostaje im samo nostalgija

Objavljeno

na

Objavio

Poljski političar i publicist Roman Dmowski, pišući između dva svjetska rata, iznio je misao koja se, dakako, prije svega odnosila na izgradnju neovisne poljske države: “Kada se nešto ruši, na mjestu starog treba sagraditi novo.

Prilikom planiranja takve političke tvorevine ne smije se fantazirati, nego treba u oblike države ugraditi ono što ima svoj nacionalni odraz u životu. U današnje doba umjetno stvorene države, koje nemaju taj odraz, ne mogu opstati.”

Dmowski piše i kako je davno shvatio da neće biti nezavisne Poljske bez rušenja zastarjele građevine austrougarske države. Ipak, u njezinu stvaranju bilo je presudno to što su poljske težnje bile u suglasnosti s potrebama vremena i zahtjevima povijesnog razvoja Europe.

Prebacimo li se iz vremena Dmowskoga u naš svijet neće biti teško zaključiti kako ni Hrvatska nije mogla postati neovisna država bez rušenja jugoslavenske države, posebno zato što su hrvatstvo i jugoslavenstvo jedno drugo isključivali te bili i ostali nepomirljivi protivnici.

Dakle, rušenje Jugoslavije bio je prvi uvjet stvaranja neovisne hrvatske države. Ta je država nastala kroz demokratski proces, ali i obrambeni rat te u punom smislu ima “svoj nacionalni odraz u životu”. Republika Hrvatska nije fantazija niti je “neuspio projekt”, kako to povremeno tvrde i kako bi željeli oni koji ne mogu prihvatiti njezino postojanje i ne mogu prežaliti raspad Jugoslavije.

Za razumijevanje takvog osjećaja i ponašanja opet ću se kratko osvrnuti na pisanje Dmowskog, jer u poljskome iskustvu iz vremena nakon Prvog svjetskog rata nije teško pronaći puno toga što je slično pojavama našega današnjega svijeta.

On piše: “Zajedno s Poljacima iz Galicije u našu je državnu organizaciju ušla falanga Austrijanaca, a među njima i takvi koji su postali poljski državljani jedino zbog toga što im je Austrija prestala davati kruh i karijeru. Bolje bi se osjećali u Beču, ali ih tamo ne trebaju. Oni tretiraju Poljsku kao da je pašnjak, tako se osjećaju i ponašaju, kao da služe tuđoj državi. Samo što Poljskoj služe gore nego Austriji, jer se manje boje.

To je živalj koji je već davno prestao shvaćati što je domovina jer nije imao domovinu: imao je Austriju koja nije bila domovina ni za koga. To je moralno i politički opasan živalj, i dok ne bude potisnut u sjenu, poljska država ne stoji na sigurnim nogama. A nije ga lako potisnuti jer je zauzeo mnoge položaje i – povezan međusobno austrijskom vezom – pokušava ih osvojiti sve više, a druge potisnuti.”

Ako Poljsku zamijenimo Hrvatskom, Beč Beogradom, a Austriju Jugoslavijom, dobit ćemo odgovore na mnoga pitanja. Zar i Hrvatsku danas mnogi bivši jugoslavenski kadrovi koji se bolje osjećaju u Beogradu ne tretiraju kao pašnjak i ponašaju se kao da služe tuđoj državi?

Korijeni takvog osjećaja i ponašanja nalaze se u mentalitetu stare hrvatske elite koja je to, zapravo, i prestala biti onoga momenta kada je zanemarila nacionalne interese te se u svojoj malodušnosti i pasivnosti prepustila blagodatima društvenoga položaja, intelektualizmu koji je uglavnom reproducirao bečke, a kasnije beogradske uzore i manje-više lošoj umjetnosti.

Upravo je to vidio pouzdanik američke vlade poručnik Leroy King koji je početkom 1919. godine boravio u Zagrebu, kao član posebne misije koja je po nalogu predsjednika Woodrowa Wilsona osnovana i poslana u Europu, odnosno u Beč gdje joj je bilo sjedište.

Ona je bila dio skupine od oko 120 znanstvenika koji su pripremali materijale američkoj Komisiji za mirovne pregovore. Istočnoeuropsku skupinu vodio je Archibald Cary Coolidge, profesor povijesti na Sveučilištu Harvard, koji je imenovan posebnim pomoćnikom u Ministarstvu vanjskih poslova.

Ta je skupina znanstvenika i obavještajaca trebala provjeriti brojna izvješća koja su u Washington stizala od Britanaca, Francuza i Talijana, a ocijenjena su dezinformacijama. Uglavnom su se odnosila na društvene i političko stanje u zemljama bivše Austro-Ugarske Monarhije.

Trebalo je vidjeti stvarno stanje na terenu i provjeriti vijesti o tome da Hrvati ne žele ujedinjenje sa Srbima. Govorilo se o pokretu za samostalnu hrvatsku državu koji su, navodno, podržavali Talijani i Mađari čiji su agenti kao i oni austrijski poticali pobunu, razdor i pesimizam.

King je napisao i poslao tridesetak izvješća u kojima je opisao društvenu i političku situaciju, ali i, u skladu sa shvaćanjima onoga doba, analizirao nacionalni karakter Hrvata, točnije pripadnika društvene i političke elite u Zagrebu s kojima je dolazio u doticaj.

U jednom od svojih prvih izvješća napisao je između ostaloga da je vrlo upečatljiva razlika između zagrebačkog civiliziranog ozračja i Beograda iz kojeg je upravo stigao, a koji sliči na “ruševnu vojarnu”. U prvim mjesecima života novostvorenoga Kraljevstva Srba Hrvata i Slovenaca King piše kako mnogi Hrvati ne vole Srbe, a posebno ne vole srbijansku vojsku koja je razmještena po cijeloj Hrvatskoj.

Pretpostavljao je da će animozitet prema vojsci i vojnoj upravi s vremenom prerasti u animozitet prema Srbima uopće. Navodi i da su Hrvati bolje obrazovani te rado ističu svoju civilizacijsku superiornost u odnosu na Srbe. On procjenjuje kako Hrvati “nisu idealisti kao Slovenci, niti su jak ratnički narod poput Srba”.

Hrvati su po habitusu “pasivni intelektualci”, a Srbi “seljaci ratnici”. Hrvatsko poimanje slobode svodi se na to da ih se pusti na miru i nemaju želje niti odlučnosti biti važan čimbenik u svijetu. Posljedično, navodi King, Hrvati uglavnom puno bolje znaju što ne žele nego što žele. Oni su narod “kome se najlakši put nameće kao rješenje”.

Razlog za sve navedeno pronađen je u samom karakteru (očito ljudi s kojima je dolazio u kontakt) te slaboj i neodređenoj političkoj misli. Sve se to odnosilo na gornje društvene slojeve u Zagrebu, “koji su davno odustali od borbe protiv svojih tlačitelja i posvetili se umjetnosti”.

Hrvatski seljaci uglavnom žive od svoje bogate zemlje, a njihov je neosporni vođa Stjepan Radić, o kojem King piše s poštovanjem, iako se s njim nije uspio sastati. Navodi i da nije uspio prosvjedni skup republikanaca (HRSS) u Zagrebu gdje Radić, za razliku od sela, nema veliki utjecaj.

Ipak, ono što je predstavljalo najizraženiji nacionalni osjećaj, a što je i pomoglo stvaranju jugoslavenske države, bio je široko rasprostranjen animozitet prema Talijanima, odnosno prema njihovim teritorijalnim zahtjevima i okupaciji dijela hrvatskoga nacionalnog teritorija.

Utoliko je podrška ujedinjenju i novoj državi bila puno veća u Dalmaciji nego u Zagrebu gdje je postojao prilično jak otpor. Vodeću ulogu u antitalijanskim studentskim prosvjedima u Zagrebu imali su Dalmatinci, Bosanci i Istrani.

King procjenjuje da su socijalističke i klerikalne stranke u Hrvatskoj nevažne te da Hrvate kao ni Slovence ne vode svećenici, iako će “nevolja” zbog religije između njih i Srba vjerojatno biti.

Kao izvore postojećih i budućih problema u Hrvatskoj King označava bivše austrijske časnike i službenike koji “šire pesimizam i spremni su poticati na nezadovoljstvo”, a odmah uz njih trgovce čije su pozicije i interesi u Austriji i Mađarskoj ugroženi. Slično kao i u Poljskoj po ocjenama Romana Dmowskog.

King piše i da su Amerikanci u Zagrebu “vrlo popularni”, ali ta je popularnost više teorijska, dok Francuzi nisu omiljeni – dijelom zbog približavanja Talijanima, a dijelom zbog načina na koji pokušavaju ostvariti svoje gospodarske interese. Boljševizma nema, a zagrebačke su ulice sigurne i žive do kasno u noć.

Jako je zadovoljan centralizacijom države i činjenicom što se vlast i moć koncentriraju u Beogradu, smatrajući da će smanjenje političke snage Zagreba i Ljubljane osnažiti i ujediniti državu. Vrijeme će pokazati da je King pogriješio i da nije bilo tako, nego suprotno od toga.

Centralizacija i unitarizacija uz konstantne pritiske i represiju uzrok su propasti svake nasilno stvorene države koja nema svoj nacionalni odraz u životu, nego je održavaju vanjski pritisci proizašli iz interesa velikih sila. To je bio slučaj s obje Jugoslavije, a danas se i te kako dobro vidi na primjeru Bosne i Hercegovine.

Što se Republike Hrvatske tiče, mentalitet s kojim se sreo i koji je, smatrajući to “nacionalnim karakterom”, manje ili više točno opisao Leroy King, u proteklih sto godina bitno se promijenio. Hrvati su odavno prestali biti “bonvivani i umjetnici” ravnodušni prema svome položaju u svijetu.

Ne samo da su u ratu pobijedili “ratnički narod” s kojim ih je King uspoređivao nego su i nakon rata u velikom broju ostali služiti u profesionalnoj vojsci i u hrvatskoj policiji. S druge strane, “falange Jugoslavena”, da parafraziram Dmowskoga koji se tako slikovito izrazio o “Austrijancima”, s vremenom će izgubiti utjecaj koji su imali i još ga imaju u hrvatskoj državi i društvu.

Dijelom zato što će dio njih doista prihvatiti hrvatsku državu, a dijelom stoga što će biti uklonjeni s pozicija koje su zauzeli zahvaljujući starim vezama. Zahtjevi vremena i zakoni prirode čine svoje, a stvarni život puno je jači od nostalgije.

Ivo Lučić / Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati