Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Ignorirati srbijanske prijetnje, bilo bi pogubno i povijesno nesvjesno

Objavljeno

na

Olimpijada je više-manje završena, iz olimpijskih fondova povukli smo dosta zlata, srebra i bronce, velik su uspjeh postigli neki od kojih smo jako puno očekivali i mnogi od onih od kojih nismo previše očekivali – najviše individualci i individualke poput Sare Kolak koja nije imala dosta kopalja u pripremama, a ni na Igrama. Da je takav odnos prema kopljanicima bio u vrijeme ratova s Turcima, šesnaesto i sedamnaesto stoljeće, sada bi granica Osmanskoga carstva bila na Piavi i Rajni.

No i ovako je sretno završilo, osim u momčadskim športovima gdje su rukometaši na trenutke igrali kao da imaju virus zoki, košarkaši bolje, a vaterpolisti najbolje što su mogli, ali su na kraju potpali pod srbijansku jurisdikciju. Sjetni životopisi novih junakinja i junaka kazuju da su se u Hrvatskoj pojavili OŠG-ovi (uz OPG-ove), to jest obiteljska športska gospodarstva koja imaju male državne poticaje ili ih uopće nemaju, športski heroji iz garaža, a posebno iz Dubrave koja je na trenutak postala poznatijom od Dubrovnika.

Olimpijada se nastavlja u Hrvatskoj, gdje u izbornoj utrci više i nije toliko važno što je tko rekao, nego – ako je zaključiti po novinskim analizama – koliko je kilometara prošpartao po lijepoj zemlji Hrvatskoj. Po dosadašnjim rezultatima vodi HDZ sa tisuću i petsto kilometara prijeđenih u tjedan dana, na čemu bi mu zavidio i Emil Zatopek koji je bio vrlo brz maratonac, u što sam se uvjerio kada sam ga svojedobno lovio sve do Visokih Tatra ne bi li mi dao intervju za „Sportske novosti“ u kojima sam tada radio. I nisam ga ulovio.

Glede izbornih obećanja, najtočnija je Puntarićeva karikatura koju sam u subotu vidio na njegovoj izložbi u dvorcu Začretje: kandidat govori publici da obećanja njegove stranke nisu velika, ali imaju povijesno utemeljenje, to jest slogan glasi: Nigdar ni bilo da ni nekak bilo.

U hrvatsku se izbornu kampanju s najviše se strasti umiješala Srbija, kao što se i inače nekažnjeno miješa u unutarnje hrvatske poslove, s Vučićevim ispadom u Donjoj Gradini da „Srbija ne će dopustiti ponavljanje Jasenovca, Jadovna, Jastrebarskog ali ni Oluje“, što u srbijanskim glavama znači da su Srbi opet jednom užasno ugroženi u Hrvatskoj, samo što ih ne trpamo u logore, samo što nismo oterali i one koji ostadoše nakon što su mnogi njihovi samoizbjegli u Oluji. To je ratni rječnik, to histerično „ne ćemo dopustiti“ Srbija može ostvariti jedino novim ratom da bi zaštitila „ugroženo srpstvo“ u Hrvatskoj, poruka je to da propala srpska agresija početkom devedesetih poduzeta na istim „teorijskim zasadama“ ugroženosti ima da bude opet provedena, ali ovaj put vaterpolski uspješno, ako Bog dade uz pomoć Rusa s kojima agresiju već uvježbavaju. Poruka je to ugroženim četnicima u Hrvatskoj da divljaju kao što divljaju, i još više, da crtaju svoje simbole po Osijeku i Sisku uz titovske, komunističke, da dovode djecu iz Bobote u Srb i mašu sekiricama kako bi izazvali barem blag otpor hrvatski, što jedva čekaju kao casus belli.

Uz to, ohrabreni iz Bruxellesa i Berlina hvataju i dalje na granici hrvatske branitelje, a one koje ne mogu uhvatiti zastrašuju ne govoreći izravno imena što su im na zubu – dok s druge strane u Hrvatsku ulaze kolone srbijanskih turista i mnogo se prijatno odmaraju, među njima zasigurno velik broj onih koji su haračili po Hrvatskoj, izležavaju se, jedre i čude kako je „lepo u zapadnim srpskim pokrajinama“, a nitko ih u Hrvatskoj ne pita za zdravlje niti obraća pozornost na njihovu promidžbu (kaže mi jedan konobar da mu pijani Srbin govori kako su Hrvati katolički Srbi), nitko i ne pomišlja uvesti im vize kao što je odavno trebalo.

Niti je itko u Hrvatskoj podignuo optužnicu protiv ratnog huškača Vučića koji je usred Hrvatske urlao „Ovo je Srbija“, a i sada tako misli i djeluje, niti protiv četničke seljačine Nikolića za kojega je upravo iz srpskih izvora poznato da je ubijao u Hrvatskoj, a niti protiv Pupovca koji je podgrijava srpsku agresiju izmišljotinama o prekrštavanju djece, a sada opet tuli o velikom strahu koji se uvukao u Srbe. (No jest, protiv Pupovca će podići otpužnice upravo Srbi zbog navodnog pranja novca preko „Tesla banke“, ali i poteza koje vuče prema Prosvjeti.)

Od „institucija“ nitko ništa ne poduzima, tek postoji izvješće SOA-e da jača četnički element u Hrvatskoj – a kada događaji zorno pokažu da jest tako, onda ni SOA ni POA ni OVA ni ONA ne poduzimaju ništa. Ali poduzima peta kolona u Hrvatskoj smještena u institucijama i medijima, jugoslavenska kolona kojoj je poznato i vrlo prihvatljivo da je svaka Jugoslavija velikosrpska tvorevina, a četnici njezina ideološka perjanica, pa kolona u medijima glasno proziva hrvatske znanstvenike i umjetnike koji se bave istinom o Jasenovcu, Jadovnu i Jastrebarskom – pomažući tako ne samo zatiranju sloboda znanstvenih istraživanja nego i izravno dajući prostor srbijanskim i srpskim lažima da postanu, to jest ostanu „istine“ koje se onda „proturaju“ u svijet nikada presiječenim jugoslavenskim diplomatskim kanalima, oduvijek u službi „velike Srbije“. Isti oni mediji u Hrvatskoj , iste one udruge koje su nedavnih dana umjetno proizvele tzv. buđenje ustaštva, pa sada Vučić samo ponavlja njihove priglupe objede. Opet se jednom vanjska i unutarnja agresija na Hrvatsku usrdno nadopunjuju.

Ignorirati srbijanske prijetnje, bilo bi pogubno i povijesno nesvjesno. Hrvatska sada mora (a ne treba) prijeći u protuudar, spriječiti da Srbija uđe u Europsku uniju ne samo zbog nakaznog zakona kojim agresor iz devedesetih želi dohvatiti one koji su branili Hrvatsku, ne, mi se sa Srbijom ne smijemo nikada više naći ni u kakvoj uniji, makar se zvala i europska. Srbiju, koja je izazvala tolike ratove u bližoj povijesti, treba izolirati i nametnuti joj prisilnu međunarodnu upravu sve do nekih vrlo dalekih vremena kada će prestati biti remetilački faktor u Europi. Hoće li vlast koja bude izabrana u Hrvatskoj 11. rujna biti na visini povijesne zadaće? Kada je u starom Rimu postojala neka opasnost, govorilo se „Caveant consules“, to jest poručilo konzulima da pripaze.

Ako jedna Njemačka poseže za instrumentom građanske, civilne garde, nije li vrijeme da mi opet ustrojimo Zbor narodne garde?

Velika priča iza uhićenja na granici

Hrvatska je javnost je saznala da je (drugi, a ne pravi) branitelj uhićen na srbijanskoj granici zbog „terorizma“ u vrijeme srpske agresije. Agresija na Hrvatsku bila je teroristička na stotinu načina, u Haagu je izvan svake sumnje utvrđeno da je srpska („jugoslavenska“) vojska zajedno s „domaćim četnicima“ činila zločine u Hrvatskoj, što je bio haaški eufemizam za genocid. Velike snage srbizirane JNA i „stranih četnika“ napadale su preko mosta u Batini koji je ostao na mjestu za cijelo vrijeme rata, premda sam ja (ne samo ja) zahtijevao da se most digne u zrak dok se još moglo. Nisu me poslušali (vidi knjigu „Lijepa moja“ iz 1992.). No, jedna skupina hrabrih ljudi pokušala je to učiniti u vrijeme kada su srpske snage bile s obje strane mosta – srušiti most diverzantskom akcijom iza neprijateljskih linija.

I tu je veza s prošlotjednim uhićenjem čovjeka za kojega su srbijanske vlasti držale da pripada rečenoj skupini, a ne pripada.

Ne ću sada, iz razumljivih razloga, spominjati imena, ali je velika priča opisana i zapisana. Došla je u ruke i meni prije mnogo godina, trljao sam ruke zamišljajući filmski scenarij pisan na podlozi toga rukopisa, ha! Tko bi prihvatio, tko odobrio u današnjoj Hrvatskoj? Elem, kao što piše autor rukopisa u uvodu: „Kad ono za Veliku Gospu 1993. Srbi opet odgodiše zamjenu skupine hrvatskih vojnika i Hrvata bačkih zatočenih i osuđenih na tamnice do 20 godina, a kako trojicu hrvatskih vojnika i jednog bačkog Hrvata već ubiše u sužanjstvu, odlučih pisati o poduhvatu i kobi dvadesetorice uskočkih dragovoljaca i više bačko-bezdanskih rođaka jednog od uskoka.“

Pothvat je počeo jedne zimske noći, u Osijeku 1991. iz kojega su ispraćeni grmljavinom srpskog topništva koje je već mjesecima sa sjevera i juga razaralo grad. Prešli su Dravu provlačeći se uzduž jedinoga neporušenog mosta, u vozilima, a kada ona upadoše u snijeg i glib, preostala im je amfibija i pješačenje. „Pa pođosmo na sjeveroistok u zaleđenu močvaru.“ Druge su noći stigli do Dunava, čunovima hrabroga peljara prebacuju se preko rijeke, tegleći i oklopljenu amfibiju s eksplozivom, „rekviriraju“ traktor s prikolicom koji dio puta vuče amfibiju, voze se prema Apatinu. Prespavaju kod seljaka Srbina (rodom s Korduna) koji misli da uskoci pripadaju srpskoj vojsci, piju rakiju s četnicima koji se pojavljuju u blizini. Nastavljaju prema Somboru, motor amfibije se kvari, pa ga ni vješti Slovaci (a bilo ih je nekoliko u uskočkoj skupini) ne uspijevaju popraviti. Uskoro su otkriveni, čuju kako Srbi iz daljine zapovijedaju Somborcima da ostanu kod kuće jer kroz Sombor „uzmiče neprijateljska vojska koja se pokušava probiti do Mađarske“. Otkriveni ali ne i uhvaćeni, nastavljaju se probijati šumom, spavaju hodajući, skreću prema Bezdanu i svome cilju, mostu kod Batine, sustiže ih potjera i zametne se bitka, nekoliko je uskoka ranjeno, gaze preko beskrajnih bačkih njiva i privremeno se spašavaju. Do mosta nisu doprijeli, trojica su ubijena u Baranji pri proboju od Bezdana u Bačkoj prema Osijeku, osmorica zarobljena i mučena, neki od njih umoreni, ostali se dočepali slobodnoga dijela Hrvatske.

O tome je, znači, riječ, o suludo hrabroj diverzantskoj akciji. Možda sam ispričao površno, kao što su 1994. površno opisale taj događaj dnevne novine koje su tek tada saznale za zbivanja iz 1991., možda sam čak već i pisao o tome pa zaboravio, ali eto – sada je nakon četvrt stoljeća velika priča neizravno aktualna. Šteta zbog površnosti, jer je rukopis o kojemu sam govorio pun neopisivo zanimljivih, dramatičnih detalja.

Nikola Subic ZrinskiPukim slučajem, baš sam ovih dana zamolio Antu Nazora da mi pošalje svoju raspravu o legendarnoj diverzantskoj Zimskoj vojni Nikole VII. Zrinskog, hrvatskoga bana i praunuka Nikole Sigetskog, a kada sam ju dobio i pročitao, vidjeh u bilješci ispod teksta da spominje i uskočku „Somborsku skupinu“ kao bliskopovijesni primjer diverzantskoga pohoda. Razlika je jedino u mnoštvu od dvadeset i pet tisuća vojnika u slučaju Zrinskog i tek nekoliko desetaka ljudi u slučaju diverzanata iz 1991., ali cilj je bio isti – most. Razlika je i u tome što je Nikola Zrinski uspio (barem djelomično) spaliti Sulejmanov most kod Osijeka, a uskoci iz devedesetih prošloga stoljeća nisu dignuli u zrak most kod Batine, premda je malo nedostajalo. I još jedna razlika: Zrinski je za svoj pothvat ovjenčan slavom, postao je vitezom Zlatnoga runa i francuskim peirom, a naši diverzanti na svršetku 20. stoljeća završili u šutnji, anonimnosti, u grobu. Preživjeli još moraju i strahovati da Srbija, ako u nekom paklenskom scenariju doista uđe u EU, pošalje europski uhidbeni nalog svojoj družici u Uniji, Hrvatskoj…

Da ne ostane u zraku: i Nikola Zrinski VII. je na kraju stradao ne od Turaka ni od vepra nego od EU Beča, a njegov brat Petar dobio je uhidbeni nalog i umro na austrijskom, europskom panju. Tako da je sve u stvari isto. O Barešićevoj diverzantskoj akciji sve je poznato i ništa nije poznato, no on barem ima spomenik po kojemu sprejem riše crvena falanga. Na kraju, da olimpijski zaokružim ovaj napis – u Riju su se hrvatski športski diverzanti ušuljali u svjetsku elitu. Sedamnaesti na planetu, kako to dobro zvuči, jer dolaze iz brojem nevelikoga naroda koji navodno izumire. Ma vraga izumire, to je samo manja kriza koju ćemo prevladati kao uvijek u povijesti. A ako doista izumiremo, učinimo to barem sa stilom.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki proces zbog dva stola na tržnici

Objavljeno

na

Objavio

Bučno najavljivan i praćen proces protiv Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika, zbog toga što je dozvolio udruzi “U ime obitelji” prikupljanje potpisa za referendum na stolovima gradske tržnice, djeluje zaista bizarno.

Što je tu kriminalno? Bit će nemoguće dokazati kako je Bandić od tog posla imao neku materijalnu korist ili da je Grad Zagreb nešto izgubio, pa će optužnica najvjerojatnije biti odbačena. I mladi zastupnik optužbe djelovao je zbunjeno i nesuvislo jer se našao u nezgodnoj situaciji okrivljivanja bez krivnje. Kome je, prema tome, ovaj proces bio potreban?

Milan Banidć nije svetac, to već svatko zna.Osim što je politički prefarban svim mogućim duginim bojama, pa će ponosno staviti bedž s Titovim likom na rever da bi uklonio naziv trga s njegovim imenom, a sve za potrebe političkog trenutka, dugogodišnji čelnik glavnoga grada raspolaže enormnim bogatstvima, a sve to zahvaljujući svojem nesebičnom političkom radu za građane.

Uspio je čak podići i dvorac u Poganoj Vlaki. Našao se čak jednom prilikom u pritvoru zbog daleko ozbiljnije optužbe za korupciju i zloupotrebu položaja, ali to je već stavljeno ad acta, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Zato se ovaj proces zbog štandova ili banaka za potpise može razumjeti kao manevar tužiteljstva da, kad već nisu ulovili Bandića zbog nečeg velikog, barem nečim opravdaju svoju kampanju protiv njega, ili pak kao namjerno prikrivanje onoga što je teže i delikatnije.

Slično je svojedobno Ivo Sanader u suradnji s Državnim odvjetništvom, dok je bio na vlasti, aferom “Indexi” htio uvjeriti javnost i Bruxelles u vlastitu čistoću.

I nije samo Bandić u pitanju. O nesposobnosti ili (lošim) namjerama pravosudnih tijela (odvjetništava i sudova) svjedoči čitav niz drugih pokrenutih ili nepokrenutih slučajeva protiv visokih državnih dužnosnika (Sanader, Vidošević, Kalmeta, Jakovčić…) koji su, umjesto da štite državu, državu organizirali kao pljačkašku instituciju. Svi se ti slučajevi vuku godinama. Ili su optužnice loše sastavljene, ili sudovi zakone pretvaraju u sofističku filozofiju, pa i ako se donese neka presuda, u pomoć priskoči Ustavni sud.

U ovom Bandićevu procesu moguća je još jedna pretpostavka. Ovaj bi proces lako mogao biti i proces protiv Željke Markić i njezine udruge. Ako im se ne može (a možda i može) suditi, može ih se zastrašiti, uzdrmati, obeshrabriti, kompromitirati. Njihove referendumske inicijative ozbiljno drmaju jedan sustav koji je po mjeri vladajuće kaste. Vidimo kakvi se sve napori ulažu kako bi se pronašla kakva pogrješka u prikupljenim potpisima.

A ako je netko trebao sjesti na optuženičku klupu u vezi s referendumom, onda to nije trebao biti Bandić, koji je pomogao akciju jedne civilne udruge, nego onaj riječki gradonačelnik, koji je neustavno zabranio njezino prikupljanje potpisa u svojem gradu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari