Pratite nas

Vijesti

H. Hitrec: Intelektualna razina ispod morske…

Objavljeno

na

Hrvoje Hitrec – Hrvatske kronike – Polovicom travnja 2015.

Vrlo velike oscilacije temperature. Početkom tjedna Hrvati ostali kratkih rukava svršetkom tjedna bilo im je pak tako hladno da ih je režim morao zalijevati benzinom. Cirkusanti na vlasti odlučili trošarinama potrošiti i minimalnu šansu da prežive na izborima to jest uguraju barem deset svojih klaunova u budući parlament piše Hrvoje Hitrec/HKV.hr. Podizanje trošarina je najprimitivniji oblik punjenja proračuna nedostatak svake ideje i priznanje da režim ne želi ništa promijeniti da ne želi primijeniti ništa što bi donijelo boljitak da sve drskije zavlači šape u ionako šuplje džepove građana. Potvrda da je aktualni režim razbojnički.

Vrlo sam gnjevan jer spadam u dvostruke žrtve vladajućih spadala – em vozim automobil em u njemu pušim (i izvan njega osim kad točim benzin). Istodobno vlasti odnekud vade optimistične statistike u smislu „ovo je početak kraja krize” a po običaju prednjači Branko Grčić. Pasionirani pretraživači različitih portala pronašli su fotografiju četničke družbe početkom devedesetih pa me nagnali da ju pogledam i doista – ili je Grčić ili njegov dvojnik mnogo velike obrve posve burduške oči optimistične valjda u nadi da će Hrvatska pasti za koji mjesec. Ma ako nije na slici (dvadeset godina mlađi) Branko onda je pljunuti Grčić.

Fotografija je doduše neoštra ali me svejedno podsjetila na priču jednoga tjednika i portala usporedo u kojoj se ta Grčićeva epizoda spominjala a usput i splitski profesor koji je mladom balvanašu navodno omogućio povratak u Split usred rata. No rečeni je tjednik površno istraživao i optužio potpuno nevinog profesora. Nevini profesor je umro krivi profesor nikada nije imenovan a Grčić postao potpredsjednikom Vlade u suvremenoj hrvatskoj državi.

Znanstvena otkrića

Dok se otkriva i skriva tko je što i tko je tko u protuhrvatskoj (naravno) vlasti dok mudraci pokušavaju otkriti razloge pogubnih poteza njezinih članova oporba se strpljivo sprema za izbore na kojima će pobijediti ali joj nije naodmet pripraviti se za ono što slijedi. Akademska zajednica dr. Ante Starčević u okrilju HDZ-a i pod ravnanjem Ivice Kostovića imala je preporodni skup u Preporodnoj dvorani stotinu metara od Trga sv. Marka.

Govorilo se o visokom školstvu i znanosti. Citiram: “U razdoblju od 2007. do proračuna za 2015. sredstva namijenjena projektima odnosno znanstvenoistraživačkom radu više su nego prepolovljena. U Strategiji obrazovanja znanosti i tehnologije – osim institucijskog financiranja – predviđalo se povećanje za projekte na najmanje 015 posto BDP-a što bi bilo 500 mlijuna kuna. Istodobno je u proračunu osigurano 100 mlijuna kuna što je pet puta manje.”

Znanstvenoistraživački sustav sveden je na prosjački štap. Od milijardu kuna prije pet godina stigli smo na šesto i nešto milijuna što čini 021 posto BDP-a. Europski prosjek je 202 posto. Umjesto europskoga prosjeka postali smo europski prosjak. Mudraci sve svaljuju na krizu a iskustvo govori da razvijene zemlje baš u vrijeme krize ulažu sve više novaca u znanost i obrazovanje jer znaju da bez toga nema izlaska.

Okupljeni u Preporodnoj dvorani to odnekud znaju i može se očekivati da će učiniti jedino što se mora (osim umrijeti) ako se želimo spasiti. No znaju i to da novac nije sve da „upravljači” mogu uprskati i bogato podržavane projekte pa se preporuča „jačanje izborazbe u području upravljačkih sposobnosti te sposobnosti samostalnog i brzog donošenja odluka kao temelja modernog poduzetništva”. U tom grmu i leži zec kad budemo imali mnoštvo takvih samostalnih brzih i odlučnih poduzetnika onda ne će biti ni važno što je politika spora nesamostalna i neodlučna. Ili drugim riječima: kada politika postane toliko nevažna da ne bude u stanju napakostiti gospodarstvu.

Kolinda dobro radi

hrvatsko bugarskiŠtoviše vrlo dobro. Vidjelo se to i po vanjskopolitičkim potezima – na početku mandata službeni posjeti BiH pa Njemačkoj zatim u posjet Kolindi došao prošli tjedan bugarski predsjednik Plevneliev svršetkom tjedna trilaterala Kolinda-Pahor- Fischer. Austrija Njemačka i Bugarska kao prirodni saveznici BiH važna prije svega zbog dijela hrvatskoga naroda koji ondje živi u nefunkcionalnoj virtualnoj državi Slovenija kao susjeda s mušicama i neprevladanom nagnuću prema Srbiji s kojom nikako više nikada ne bi htjela biti zajedno ali se s nostalgijom sjeća povijesnih savezništava protiv Hrvata pa se ondje upravo daje kazališna predstava s Jugoslavijom u naslovu a u „drami” se govori uglavnom „srpskohrvatski” kako izvješćuje kolumnist jutarnjih novina.

Bugarskoga predsjednika upoznao sam u prostorijama bugarske zajednice kamo je navratio sutradan nakon sastanka s Kolindom. Mlad simpatičan i elokventan a što je još važnije – očito ne pripada ostatcima starih nomenklatura. Glede povijesnih veza Hrvatske i Bugarske sve mu je jasno. Bugarski govori tako lijepo da razumijem (gotovo) svaku riječ. Mediji su ga popratili vrlo škrto a zapamtio sam i reportažu iz Sofije (HTV ili neka komercijalna TV) tendenciozno usmjerenu samo na ružne stvari. A ima i onih drugih.

I na unutarnjem planu predsjednica vuče snažne poteze među kojima odstranjivanje Titove biste nije tek simbolična gesta nego naznaka početka kraja još i dalje u izvršnoj vlasti arogantne arhaične jugokomunističke klateži koja pruža tek infantilni otpor pod vodstvom Z. Milanovića i sve dublje se ukopava. Milanoviću preostaje još samo da se duri udara zvečkom po krevetiću i urla da ne će k teti na Pantovčak. Ostali kukurikavci vide da je vrag odnio šalu pa ili dolaze na Kolindin poziv ili odgađaju neminovno slabašnim isprikama kao sestra Pusić. Sestrin bivši šef sada reformirani Čačić brzo se odazvao pozivu na razgovor. Još bi mu bilo draže da ga je pozvao Karamarko.

Milanović dotle luta Hrvatskom i drži motivacijske govore od kojih slušatelji padaju u depresiju. Tuži se na perfidnu oporbu koja „pravi spiskove onih koje ne vole Hrvatsku”. Prije svega mi Hrvati imamo popise a ne spiskove. Spiskove su imali očevi ove klateži ali to su bili popisi onih koji vole Hrvatsku rađeni nakon sloma Hrvatskoga proljeća.

Mini Haag u Sarajevu

Generalski zbor i njegov čovjek na prvoj crti Pavao Miljavac učinili su pravu stvar iskorakom u javnost ne samo u svrhu prevencije. Imaju informacije ali za sada ne žele spominjati imena a obavijesti koje su do njih stigle govore da bi „Sarajevo” moglo u skorije vrijeme prirediti predstavu pod nazivom Mini Haag to jest optužiti više hrvatskih generala valjda za „agresiju” na BiH. Znano im je da bez Hrvata te njihove BiH više ne bi bilo znano im je da su ih Hrvati tri puta spasili da bez Hrvatske ne bi postojali – ali vrag im ne da mira. Sada i muslimani valjda posežu za regionalnom jurisdikcijom po uzoru na Srbijance sada i oni posežu za Hrvatima umjesto da se posvete svojim džihadistima koji su oduševljeni „kalifatom” jer u njemu mogu silovati maloljetnice i rubiti glave.

Hrvatska treba snažno odgovoriti na ovu sablazan i spriječiti da se razvije. Na potezu je Ministarstvo vanjskih poslova iz kojega sestra Pusić ne daje znake života nego se vjerojatno zabavlja budući da je upravo ona (i slični) zastupnica lažne teorije o agresiji Hrvatske na BiH. Pa ne će sada valjda konvertirati.

Hrvatska mora odlučno intervenirati i zbog ljudi iz političkog i vojnog vrha Herceg Bosne koji još čame u Haagu i očekuju presudu – na koju bi Mini Haag mogao loše djelovati te se Maksi i Mini Haag sjedinjeni iživljavati nad hercegbosanskim Hrvatima. Na kraju krajeva u „čistom” političkom smislu Mini Haaag je poluga protiv opstanka hrvatskoga naroda u BiH batina koja je podignuta u trenutku kada se hrvatske stranke ujedinjuju u zahtjevu za federalizacijom BiH ili točnije federalizacijom Federacije BiH što je crvena krpa za muslimanske stratege i komšićevsku jugoslavensku bagru.

Nikolić u zraku (vazduhu)

Papa širokih nazora pozvao je u Rim čak i četničkoga predsjednika Nikolića koji je ubijao katolike po Slavoniji. Nikolić se odazvao sjeo u zrakoplov i poletio prema Rimu došao do Mostara i vratio se u Beograd. Srbijanci su lagali (kao što je običaj) da se pokvario motor.

Druga verzija bila je još vjerodostojnija – nespretna stjuardesa prolila je kavu u kokpitu baš po komandnoj ploči. Treća i vjerojatno najbliža istini jest verzija koja kaže da se Nikolić doista uputio u Rim i tako pokazao dobru volju ali nije ni namjeravao stići do Rima da se ne zamjeri svojima – pa su izmišljene prve dvije verzije. Hrvatske televizije nisu htjele nagađati. Incident je zataškan.

Imamo i mi sudište

Hrvatsko nacionalno sudište koje djeluje profesionalno u skladu s pravnim normama i univerzalnom etikom osudilo je (za sada) tri hrvatska ili srpska političara dva muška i jedno žensko naime S. Mesića V. Pusić i M. Pupovca. Osuđeni se i dalje slobodno kreću jer HNS (!) to jest Hrvatsko nacionalno sudište nema pravu nacionalnu jurisdikciju budući da nije u službenom pravosudnom sustavu.

Službeni sustav šuti valjda drži da se radi o „luđacima” kako ih je nazvao bivši Josipović za kojega se još skupljaju dokazi. Šute i mediji. Rečeno im je da se ne osvrću („Ne okreći se sine”) da taškaju. No dokumenti iz taške (torbe) Hrvatskoga nacionalnog sudišta prije ili kasnije moraju biti dostupni javnosti pa i pravosuđu.

Žrtvoslovna Documenta

U gornjem slučaju glavnu riječ vodi Hrvatsko žrtvoslovno društvo koje se bavi prvenstveno žrtvama i zato je opasno režimu. O tome društvu i njegovom radu mediji šute jer je njihov žrtvoslovni izvor samo i jedino Teršeličkina Documenta i čim ona nešto „otkrije” – eto simpatične protuhrvatske dame (ah) u središnjem dnevniku HTV-a. Još nije obuhvatila cijelu voljenu joj Hrvatsku pa je izašla s reprezentativnim nalazima o zapadnoj Slavoniji i ustanovila da je doista dosta Hrvata ondje ubijeno u vrijeme srpske agresije ali gotovo isto toliko Srba tek nešto manje. Mladi naš suvremenik i gledatelj televizije zaključio je da se radi o podosta dobroj ravnoteži ali ništa nije shvatio jer mu nije ponuđen kontekst. A bez konteksta se ne računa. Što bi rekli Turci (u svezi s Armencima) bio je valjda „građanski rat” koji je završio uglavnom neodlučeno.

Nije Sag nego Dag

Kad već spominjem genocid nad Armencima početkom prošloga stoljeća jedna isprika. Pišući o toj temi u prošlom javljanju spomenuo sam roman Franza Werfela – tehničkom pogreškom (mojom) napisano je da se roman zove „Četrdeset dana Musa Saga” a ispravno je „Četrdeset dana Musa Daga”. Događa se posebno meni. Usput i opet se otvorilo pitanje koliko to ljudi iz jednoga naroda treba poubijati da bi masovni zločin bio nazvan genocidom? Očito ni brojka iznad milijuna nije dovoljna.

Kamo preseliti kazališta?

U zadnje se vrijeme uobičajilo da razni cirkusanti nastupaju u – kazalištima. Valjda su cijeli život sanjali da se pojave na pozornici pa im sada hrvatska kazališta omogućuju ostvariti želje. Tako je marksistički mrzitelj Hrvatske Slavoj Žižek nastupao u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu koje inače muku muči s tri ansambla te se oni otimaju za termine a na kraju nastupi –Žižek. Kad on ode dođe neki ekonomist i hoće baš na pozornicu HNK. Glumci balerine i operni pjevači uskoro će tražiti gdje da nastupe – možda u Klubu novinara Filozofskom društvu ili na Ekonomskom fakultetu. Kad je sve u Hrvatskoj naopako zašto bi tu bilo nekoga reda.

Usput spomenuti ekonomist traži od Hrvatske podatke o plaćama i druge traži na engleskom jeziku. Za svoje istraživanje. Pročulo se da Hrvatska daje sve što se traži i svakomu još od vremena dilanja transkripata s Pantovčaka. I tada su tražiteljima bili potrebni za istraživanja to jest istrage. Na engleskom jeziku.

Vrlo dobar broj „Matice”

Ljubomir AnticTo jest glasila Hrvatske matice iseljenika. Posebno: velik napis o prof. dr. Ljubomiru Antiću koji je nedavno umro a da njegovu odlasku nije posvećena medijska pozornost. Seriozan istraživač sudbine hrvatskih iseljenika u obje Amerike (istražio 70.000 dokumenata!) povjesničar od formata jedan od onih kojemu su komunisti onemogućili novinarsku karijeru nakon sloma Hrvatskog proljeća. Posvetio se zatim historiografiji i na tom polju postigao zavidan uspjeh. Autor brojnih knjiga posljednjih godina života bavio se poviješću Hrvatske u 20. stoljeću. U monografiji „Velikosrpski nacionalni program ishodišta i posljedice” znanstveno potvrdio da taj program ima transvremenski karakter. Upravo tako u svakom pa i ovom vremenu isti trans.

Borac protiv anglizama

Ravnatelj Instituta za jezik i jezikoslovlje Željko Jozić postaje medijska zvijezda a kada znamo čiji su mediji sve je jasno. Čovjek koji se našao na kraju hranidbenoga lanca S. Goldstein- Ž. Jovanović – Ž. Jozić te poslušno proveo zadanu diverziju na „Hrvatski pravopis” objavljujući oktroirani istoimeni pravopis (da se zavaraju neuki) i namećući varijantu s novosadskim natruhama hrvatskim školarcima taj dakle jezikoslovni mag – na užas jezične zajednice koja njegov pravopis odbacuje -postaje arbitar uz pomoć režimskih medija kontrira časopisu „Jezik” izdajući svoj (Institutov) časopis itd. šarmira neupućene sloganom „ Bolje je hrvatski” predstavlja se kao borac protiv anglizama.

Čini sve da se zaboravi istočni grijeh no zaboraviti se ne može i ne će. Zadnjih se mjeseci pokušava približiti sadašnjoj oporbi odnosno budućoj vlasti ali ondje ipak ima ljudi koji znaju o čemu je riječ. U međuvremenu tužaka sudu sve koji podsjećaju javnost na njegovu koaliciju s bivšim Jovanovićem i na rezultate te srdačne suradnje vrijeđa strane kroatiste a u polemici s ruskim kroatistom armenskoga porijekla Bagdasarovim (polemika vođena na stranicama „Kola”) pokazao je intelektualnu razinu ispod morske…

[ad id=”68099″]

Bože moj što su u stanju uraditi mediji: proglasiti značajnim piscima nepismene i nedarovite značajnim redateljima netalentirane provokatore važnim kolumnistima protuhrvatske protuhe. Kako god se okrene mediji su uz politiku (aktualnu izvršno to jest ovršno vladajuću) i pravosuđe najveća hrvatska katastrofa što zaključuju i sami novinari koji još imaju časti. Nije zato čudno da Hrvatska demokratska zajednica traži tematsku sjednicu Hrvatskoga sabora – o medijima.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Što je s Danom zajedništva, ponosa i sreće?

Objavljeno

na

Objavio

Kada je u povodu prve obljetnice hrvatskoga viceprvaštva na Svjetskom prvenstvu u nogometu održanom u Rusiji izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić, koji zajedno s Organizatorima bez granica stoji iza inicijative prvoga »Dana zajedništva, ponosa i sreće«, dao intervju za Sportske novosti, riječi kojima se osvrnuo na nogometni uspjeh lako bi se mogle primijeniti i na sve druge hrvatske uspjehe izborene otkad je proglašena njezina samostalnost. Više je nego znakovito da je posebna proslava te obljetnice u utorak 9. srpnja održana u Vukovaru pa bi se načelo koje je istaknuo u razgovoru moglo pogotovo ticati pitanja Domovinskoga rata i nedavne odluke Ustavnoga suda povezane s »ćirilicom u Vukovaru«. Hrvatska je, naime, u ratu pobijedila srpskoga agresora i agresiju Jugoslavenske narodne armije, a unatoč tomu na mnogim područjima planirano se njeguje mentalitet gubitnika.

Njemu suprotan, mentalitet pobjednika nije u tome da se oholo slave obljetnice radi njih samih, nego da se novi naraštaji naklone žrtvi pobjednika te u ime te podnesene žrtve donose nove plodove, nove pobjede. Evo znakovitih izbornikovih riječi: »Emocije me još tresu, mislim da je tako većini. Ali Hrvatska nema ništa konkretno od toga jer nije iskoristila taj fantastičan trenutak, to je moj stav danas. (…) Žao mi je zbog toga, nismo uspjeli zabiti, a imali smo sjajnu šansu, nogometnim rječnikom. Na euforiji i onom osjećaju koji smo imali, mogli smo napraviti puno, ali nismo i žao mi je zbog toga, iskreno i duboko. Hrvatska nije iskoristila titulu viceprvaka svijeta…« rekao je među ostalim izbornik Dalić. Na Dalićevu inicijativu, dakle, ne bi se trebalo gledati kao na doprinos inflaciji proslava raznih godišnjica i obljetnica, nego je potrebno svaku časnu pobjedu shvatiti kao paradigmu za djelovanje u budućnosti, i to na svim društvenim područjima.

Nacionalni prioriteti

Pitanje odluke Ustavnoga suda da se naprave preduvjeti da se provede uvođenje dvojezičnih natpisa u Vukovaru tiče se pitanja nacionalnih prioriteta, koji su po svemu sudeći izgubili redoslijed. Vukovarski je gradonačelnik, reagirajući na odluku Ustavnoga suda, u tom smislu rekao: »Bez trenutka dvojeći i ne želeći bilo kome uskratiti bilo kakvo pravo, moram se pozvati na temeljne odredbe Ustava, Božje, ljudske zakone i zdrav razum. Oni govore o tome da se prvo rješavaju ta temeljna pitanja (žrtava Domovinskoga rata, op. a.), da je prvo na redu ’91. a tek onda neka druga prava koja nisu temeljna koja se potražuju od 2016. godine.« Vukovar je mjesto neizmjerne boli koju s Vukovarcima dijeli čitav hrvatski narod gdje god da njegovi pripadnici žive. Ta bol nije, međutim, neka puka nostalgija, nego ona zacijelo ima svoj korijen i u temeljnoj civilizacijskoj gesti koja je izostala kod vukovarskih i drugih hrvatskih žrtava: mrtve pokopati. »Samo kada dostojno pokopamo smrtne ostatke naših pokojnika koji su bačeni u jame ili usputne jarke na križnim putovima, bez obzira kojoj su političkoj opciji pripadali, jer svi su naši, samo tada će završiti Drugi svjetski rat u nas. To isto vrijedi i za Domovinski rat«, rekao je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodeći ovogodišnju misu za domovinu.

Ako se prema podatcima Ministarstva hrvatskih branitelja još uvijek traga za 1481 osobom te ako je nepoznato mjesto ukopa posmrtnih ostataka 411 smrtno stradalih osoba iz Domovinskoga rata, a da do dana današnjega nema naznaka da će se za njihove grobove i mjesta i okolnosti mučenja ikad doznati, može li se uvođenje ćirilice kao nacionalnoga prioriteta u Vukovaru ikako drukčije shvatiti nego kao donošenje odluke preko mrtvih tijela! Uopće razmišljati o uvođenju dvojezičnoga pisma u Vukovaru a da prethodno nisu dostojanstveno pokopane sve žrtve koje su se svojim životima ugradile u vrijednost hrvatske krvlju izborene samostalnosti i neovisnosti jednostavno se opire zdravorazumskomu poretku, jer tko još u civiliziranom svijetu trguje vrijednostima pokojnika a da se prethodno nije održala ostavinska rasprava?

Goleme žrtve

Hrvatska je država izgrađena na golemoj žrtvi hrvatskih branitelja i naroda, i ako je dojam da se dosad i sudski i državnički više zauzimalo za ćirilične natpise nego za istinu o nestalima, onda to jasno govori da su prioriteti opasno pobrkani. Ako država, politika i sudstvo nisu razvili okvire za rješavanja sudbonosnih pitanja – a mrtvi, nestali, silovani i zatočeni za svako društvo svakako pripadaju toj kategoriji – s pravom se može sumnjati i u kvalitetu rješavanja pitanja suživota. Jer ćirilični natpisi ne će pronaći ni jednu mučenu, ubijenu i zakopanu žrtvu, no pronalazak istine o tim žrtvama itekako bi mogao biti preduvjet kvalitetnoga suživota. To bi bio državnički potez.

Svaka je hrvatska pobjeda vrijednost, a jedino istinskim vrijednostima s vremenom cijena ne opada, nego samo raste. No ne raste ako ih se samo povremeno izlaže na proslavama obljetnica, nego ako se iz njih izvlače nove vrijednosti. Muzeji i dokumentacijski centri Domovinskoga rata jesu potrebni, no preko njih vrijednosti ne postaju većima. Hrvatskoj su potrebni instituti Domovinskoga rata, studijski smjerovi, knjižnice, centri, biblioteke, škole, seminari i projekti koji bi pobjedu u Domovinskom ratu kao vrijednost izdignuli, neprestano je oplemenjivali i šireći istinu o njoj donosili nove plodove. Zato, na primjer, ne ulazeći u ocjenu umjetničke kvalitete filma o ratnom putu generala Gotovine, nedavno premijerno prikazanom na Pulskom filmskom festivalu, u fokusu ne bi trebalo biti koliko je projekcija zbog manifestacije otvorenja »kasnila«, nego je pitanje zašto o hrvatskim generalima postoji dosad samo jedan atirmativan film; zašto postoji teški deficit igranih filmova o prvom hrvatskom predsjedniku, o znamenitim velikanima iz bilo kojega područja novije i starije hrvatske povijesti, uključujući i crkvene velikane… Vrijeme je, dakle, da zavlada mentalitet pobjednika.

Branimir Stanić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Ukop žrtava Drugog svjetskog rata izvađenih iz Propadne jame kod Broda na Kupi

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Riječki nadbiskup Ivan Devčić predvodio je u subotu misu u župnoj crkvi sv. Marije Magdalene u Brodu na Kupi, molitvu odrješenja za pokojne i ukop za ukupno šest žrtava Drugog svjetskog rata s područja te župe, koje su prošle godine izvađene iz Propadne jame na Drgomlju iznad Broda na Kupi.

Posmtni ostaci šest žrtava lani su izvađeni iz Propadne jame na Drgomlju iznad Broda na Kupi, a dvije žrtve identificirane su DNA metodom. Prema izjavama osoba upoznatih s lokacijom i osobnim predmetima, kao i dobi, pretpostavlja da je jedna žrtva vlč. Ante Zvonimir Milinović, župnik Podstena, a kada se pronađu živi srodnici bit će izvršena DNA analiza i ostalih žrtava.

Svih šestero su civilne žrtve, a kako je jedan o njih svećenik, dok su ostali neidentificirani, župni ured Broda na Kupi i crkveni odbor odlučili su da je najbolja lokacija pogreba posmrtnih ostataka župna crkva, odnosno kripta koja se nalazi u crkvi, dok će posmrtne ostatke dviju identificiranih žrtava preuzeti obitelj.  Do otvaranja i uređenja kripte, posmrtni ostaci bit će privremeno položeni u pokrajnji oltar sv. Josipa.

Pročišćenje memorije

Velečasni Josip Tomić rekao je da su prije oko godine dana, kada je preuzeo župu Brod na Kupi, neki stariji ljudi dali izjave i željeli si olakšati dušu, kazivajući da su na području te župe postoje jame gdje su bacani ljudi, odnosno ubijani za vrijeme Drugog svjetskog rata od strane partizana i da bi željeli da se to istraži.

Kontaktirali smo i provjerili koji bi to ljudi mogli biti i nakon nekog vremena saznali moguću lokaciju, kazao je Tomić i nastavio da je potom u dogovoru s Crkvenim odborom napravljena prijava Ministarstvu hrvatskih branitelja i policiji, a oni su odmah reagirali i pokrenuli akciju.

Nakon iskapanja, željeli smo utvrditi činjenice i indicije, pa smo kontaktirali i tada pretpostavljene obitelji žrtava, ispričao je velečasni Tomić kazavši da je riječ o civilima, dvije žrtve su identificirane, a pretpostavlja se da je među ubijenima svećenik, no to još nije potvrđeno.

“Mi kao župa želimo postići pročišćenje naše memorije, nije sada tu bitno tko je ubio, nego je bitno da žrtve nađu dostojno mjesto sahrane, svoj grob, ime i prezime, a obitelj utjehu, a Bog neka oprosti onima koji su te zločine počinili,” rekao je.

Lani na širem području Zagreba ekshumirano više od 300 posmrtnih ostataka

Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved rekao je da je sudbina nestalih osoba važno i prvorazredno pitanje, da Ministarstvo na tom tragu nastavlja aktivnosti te da je danas stoga posljednji ispraćaj šest mještana Broda na Kupi, ekshumiranih iz Propadne jame na osnovi informacija župnika i mještana. “U međuresornoj suradnji i suradnjom s Državnim odvjetništvom, proveden je postupak ekshumacije i identificirali smo dva mještana, čiji su potomci bili dostupni.”

Medved je kazao da sredstva za takve postupke nikada nisu bila upitna. Nastavljamo s tim postupcima, rekao je dodao da je lani na širem području Zagreba ekshumirano više od 300 posmrtnih ostataka te da se i sada provodi ekshumacija, odnosno pregled terena školskog dvorišta u Savskoj ulici. Intenzivno se, kaže,  radi u suradnji sa svim drugim tijelima, ugrađuju se nove metode pretrage terena i razmjenjuju i obrađuju sva saznanja.

Naglasio je da je apsolutni prioritet pronalazak, ekshumacija i identifikacija osoba nestalih u Domovinskom ratu te da se istodobno povodi pregled terena i probna iskapanja na području Vukovarsko-srijemske županije, s ciljem pronalaska posmrtnih ostataka nestalih osoba iz Domovinskog rata, kao i žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja.

Na novinarsko pitanje kontaktira li u vezi s time s kolegama iz Srbije, ministar je rekao da su naša tijela i nadležne službe su u stalnom kontaktu sa Srbijom, poglavito kada se govori o žrtvama Domovinskog rata.

“Nismo zadovoljni s doprinosom Srbije,  kontinuirano je naše traženje kvalitetnih informacija koje su nam važne za pronalazak, odnosno za saznanja o sudbini naših nestalih osoba. Republika Hrvatska i Ministarstvo hrvatskih branitelja kao nositelj tog procesa su apsolutno spremni za suradnju,” rekao je Medved.

Naglasio je da je prošlog tjedna učinjen snažan iskorak u normativnom pogledu, jer je donesen zakon o osobama nestalima u Domovinskom ratu, pravni okvir, koji prvi put jasno definira nadležnost nad građanima Hrvatske na teritoriju Hrvatske.

Vukovar je žrtva i zaslužuje posebnu pozornost i razmatranje stanja

Na pitanje o gradonačelniku Vukovara Penavi i njegovu odnosu prema odluci Ustavnog suda o unaprjeđenju prava srpske nacionalne manjine u Vukovaru, Medved je rekao da smatra da je Penava vrlo jasno dao svoj stav glede poštivanja stava Ustavnog suda. Dodao je da je i predsjednik Vlade jučer i prekjučer dao svoj stav glede odnosa i postupanja prema mišljenjima koje je dao Ustavni sud te da ne bi dalje komentirao.

Na pitanje o vlastitu stavu, ministar je odgovorio je da je Vukovar žrtva, da zaslužuje posebnu pozornost i razmatranje stanja te da je u tom pogledu važeća odredba iz statuta Grada Vukovara, na koju se Ustavni sud nije refereirao, da Gradsko vijeće Vukovara u listopadu svake godine analizira stanje i donosi zaključke i mjere. “Mislim da je to najbolje rješenje, jer vijećnici Vukovara najbolje znaju kakvo je stanje u gradu i u skladu s time donose mjere i zaključke.”

Na upit kakvo je stanje odnosa između hrvatskog i srpskog naroda u Vukovaru, Medved je odgovorio da je gradonačelnik Penava to nabolje opisao.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari