Pratite nas

Vijesti

H. Hitrec: Intelektualna razina ispod morske…

Objavljeno

na

Hrvoje Hitrec – Hrvatske kronike – Polovicom travnja 2015.

Vrlo velike oscilacije temperature. Početkom tjedna Hrvati ostali kratkih rukava svršetkom tjedna bilo im je pak tako hladno da ih je režim morao zalijevati benzinom. Cirkusanti na vlasti odlučili trošarinama potrošiti i minimalnu šansu da prežive na izborima to jest uguraju barem deset svojih klaunova u budući parlament piše Hrvoje Hitrec/HKV.hr. Podizanje trošarina je najprimitivniji oblik punjenja proračuna nedostatak svake ideje i priznanje da režim ne želi ništa promijeniti da ne želi primijeniti ništa što bi donijelo boljitak da sve drskije zavlači šape u ionako šuplje džepove građana. Potvrda da je aktualni režim razbojnički.

Vrlo sam gnjevan jer spadam u dvostruke žrtve vladajućih spadala – em vozim automobil em u njemu pušim (i izvan njega osim kad točim benzin). Istodobno vlasti odnekud vade optimistične statistike u smislu „ovo je početak kraja krize” a po običaju prednjači Branko Grčić. Pasionirani pretraživači različitih portala pronašli su fotografiju četničke družbe početkom devedesetih pa me nagnali da ju pogledam i doista – ili je Grčić ili njegov dvojnik mnogo velike obrve posve burduške oči optimistične valjda u nadi da će Hrvatska pasti za koji mjesec. Ma ako nije na slici (dvadeset godina mlađi) Branko onda je pljunuti Grčić.

Fotografija je doduše neoštra ali me svejedno podsjetila na priču jednoga tjednika i portala usporedo u kojoj se ta Grčićeva epizoda spominjala a usput i splitski profesor koji je mladom balvanašu navodno omogućio povratak u Split usred rata. No rečeni je tjednik površno istraživao i optužio potpuno nevinog profesora. Nevini profesor je umro krivi profesor nikada nije imenovan a Grčić postao potpredsjednikom Vlade u suvremenoj hrvatskoj državi.

Znanstvena otkrića

Dok se otkriva i skriva tko je što i tko je tko u protuhrvatskoj (naravno) vlasti dok mudraci pokušavaju otkriti razloge pogubnih poteza njezinih članova oporba se strpljivo sprema za izbore na kojima će pobijediti ali joj nije naodmet pripraviti se za ono što slijedi. Akademska zajednica dr. Ante Starčević u okrilju HDZ-a i pod ravnanjem Ivice Kostovića imala je preporodni skup u Preporodnoj dvorani stotinu metara od Trga sv. Marka.

Govorilo se o visokom školstvu i znanosti. Citiram: “U razdoblju od 2007. do proračuna za 2015. sredstva namijenjena projektima odnosno znanstvenoistraživačkom radu više su nego prepolovljena. U Strategiji obrazovanja znanosti i tehnologije – osim institucijskog financiranja – predviđalo se povećanje za projekte na najmanje 015 posto BDP-a što bi bilo 500 mlijuna kuna. Istodobno je u proračunu osigurano 100 mlijuna kuna što je pet puta manje.”

Znanstvenoistraživački sustav sveden je na prosjački štap. Od milijardu kuna prije pet godina stigli smo na šesto i nešto milijuna što čini 021 posto BDP-a. Europski prosjek je 202 posto. Umjesto europskoga prosjeka postali smo europski prosjak. Mudraci sve svaljuju na krizu a iskustvo govori da razvijene zemlje baš u vrijeme krize ulažu sve više novaca u znanost i obrazovanje jer znaju da bez toga nema izlaska.

Okupljeni u Preporodnoj dvorani to odnekud znaju i može se očekivati da će učiniti jedino što se mora (osim umrijeti) ako se želimo spasiti. No znaju i to da novac nije sve da „upravljači” mogu uprskati i bogato podržavane projekte pa se preporuča „jačanje izborazbe u području upravljačkih sposobnosti te sposobnosti samostalnog i brzog donošenja odluka kao temelja modernog poduzetništva”. U tom grmu i leži zec kad budemo imali mnoštvo takvih samostalnih brzih i odlučnih poduzetnika onda ne će biti ni važno što je politika spora nesamostalna i neodlučna. Ili drugim riječima: kada politika postane toliko nevažna da ne bude u stanju napakostiti gospodarstvu.

Kolinda dobro radi

hrvatsko bugarskiŠtoviše vrlo dobro. Vidjelo se to i po vanjskopolitičkim potezima – na početku mandata službeni posjeti BiH pa Njemačkoj zatim u posjet Kolindi došao prošli tjedan bugarski predsjednik Plevneliev svršetkom tjedna trilaterala Kolinda-Pahor- Fischer. Austrija Njemačka i Bugarska kao prirodni saveznici BiH važna prije svega zbog dijela hrvatskoga naroda koji ondje živi u nefunkcionalnoj virtualnoj državi Slovenija kao susjeda s mušicama i neprevladanom nagnuću prema Srbiji s kojom nikako više nikada ne bi htjela biti zajedno ali se s nostalgijom sjeća povijesnih savezništava protiv Hrvata pa se ondje upravo daje kazališna predstava s Jugoslavijom u naslovu a u „drami” se govori uglavnom „srpskohrvatski” kako izvješćuje kolumnist jutarnjih novina.

Bugarskoga predsjednika upoznao sam u prostorijama bugarske zajednice kamo je navratio sutradan nakon sastanka s Kolindom. Mlad simpatičan i elokventan a što je još važnije – očito ne pripada ostatcima starih nomenklatura. Glede povijesnih veza Hrvatske i Bugarske sve mu je jasno. Bugarski govori tako lijepo da razumijem (gotovo) svaku riječ. Mediji su ga popratili vrlo škrto a zapamtio sam i reportažu iz Sofije (HTV ili neka komercijalna TV) tendenciozno usmjerenu samo na ružne stvari. A ima i onih drugih.

I na unutarnjem planu predsjednica vuče snažne poteze među kojima odstranjivanje Titove biste nije tek simbolična gesta nego naznaka početka kraja još i dalje u izvršnoj vlasti arogantne arhaične jugokomunističke klateži koja pruža tek infantilni otpor pod vodstvom Z. Milanovića i sve dublje se ukopava. Milanoviću preostaje još samo da se duri udara zvečkom po krevetiću i urla da ne će k teti na Pantovčak. Ostali kukurikavci vide da je vrag odnio šalu pa ili dolaze na Kolindin poziv ili odgađaju neminovno slabašnim isprikama kao sestra Pusić. Sestrin bivši šef sada reformirani Čačić brzo se odazvao pozivu na razgovor. Još bi mu bilo draže da ga je pozvao Karamarko.

Milanović dotle luta Hrvatskom i drži motivacijske govore od kojih slušatelji padaju u depresiju. Tuži se na perfidnu oporbu koja „pravi spiskove onih koje ne vole Hrvatsku”. Prije svega mi Hrvati imamo popise a ne spiskove. Spiskove su imali očevi ove klateži ali to su bili popisi onih koji vole Hrvatsku rađeni nakon sloma Hrvatskoga proljeća.

Mini Haag u Sarajevu

Generalski zbor i njegov čovjek na prvoj crti Pavao Miljavac učinili su pravu stvar iskorakom u javnost ne samo u svrhu prevencije. Imaju informacije ali za sada ne žele spominjati imena a obavijesti koje su do njih stigle govore da bi „Sarajevo” moglo u skorije vrijeme prirediti predstavu pod nazivom Mini Haag to jest optužiti više hrvatskih generala valjda za „agresiju” na BiH. Znano im je da bez Hrvata te njihove BiH više ne bi bilo znano im je da su ih Hrvati tri puta spasili da bez Hrvatske ne bi postojali – ali vrag im ne da mira. Sada i muslimani valjda posežu za regionalnom jurisdikcijom po uzoru na Srbijance sada i oni posežu za Hrvatima umjesto da se posvete svojim džihadistima koji su oduševljeni „kalifatom” jer u njemu mogu silovati maloljetnice i rubiti glave.

Hrvatska treba snažno odgovoriti na ovu sablazan i spriječiti da se razvije. Na potezu je Ministarstvo vanjskih poslova iz kojega sestra Pusić ne daje znake života nego se vjerojatno zabavlja budući da je upravo ona (i slični) zastupnica lažne teorije o agresiji Hrvatske na BiH. Pa ne će sada valjda konvertirati.

Hrvatska mora odlučno intervenirati i zbog ljudi iz političkog i vojnog vrha Herceg Bosne koji još čame u Haagu i očekuju presudu – na koju bi Mini Haag mogao loše djelovati te se Maksi i Mini Haag sjedinjeni iživljavati nad hercegbosanskim Hrvatima. Na kraju krajeva u „čistom” političkom smislu Mini Haaag je poluga protiv opstanka hrvatskoga naroda u BiH batina koja je podignuta u trenutku kada se hrvatske stranke ujedinjuju u zahtjevu za federalizacijom BiH ili točnije federalizacijom Federacije BiH što je crvena krpa za muslimanske stratege i komšićevsku jugoslavensku bagru.

Nikolić u zraku (vazduhu)

Papa širokih nazora pozvao je u Rim čak i četničkoga predsjednika Nikolića koji je ubijao katolike po Slavoniji. Nikolić se odazvao sjeo u zrakoplov i poletio prema Rimu došao do Mostara i vratio se u Beograd. Srbijanci su lagali (kao što je običaj) da se pokvario motor.

Druga verzija bila je još vjerodostojnija – nespretna stjuardesa prolila je kavu u kokpitu baš po komandnoj ploči. Treća i vjerojatno najbliža istini jest verzija koja kaže da se Nikolić doista uputio u Rim i tako pokazao dobru volju ali nije ni namjeravao stići do Rima da se ne zamjeri svojima – pa su izmišljene prve dvije verzije. Hrvatske televizije nisu htjele nagađati. Incident je zataškan.

Imamo i mi sudište

Hrvatsko nacionalno sudište koje djeluje profesionalno u skladu s pravnim normama i univerzalnom etikom osudilo je (za sada) tri hrvatska ili srpska političara dva muška i jedno žensko naime S. Mesića V. Pusić i M. Pupovca. Osuđeni se i dalje slobodno kreću jer HNS (!) to jest Hrvatsko nacionalno sudište nema pravu nacionalnu jurisdikciju budući da nije u službenom pravosudnom sustavu.

Službeni sustav šuti valjda drži da se radi o „luđacima” kako ih je nazvao bivši Josipović za kojega se još skupljaju dokazi. Šute i mediji. Rečeno im je da se ne osvrću („Ne okreći se sine”) da taškaju. No dokumenti iz taške (torbe) Hrvatskoga nacionalnog sudišta prije ili kasnije moraju biti dostupni javnosti pa i pravosuđu.

Žrtvoslovna Documenta

U gornjem slučaju glavnu riječ vodi Hrvatsko žrtvoslovno društvo koje se bavi prvenstveno žrtvama i zato je opasno režimu. O tome društvu i njegovom radu mediji šute jer je njihov žrtvoslovni izvor samo i jedino Teršeličkina Documenta i čim ona nešto „otkrije” – eto simpatične protuhrvatske dame (ah) u središnjem dnevniku HTV-a. Još nije obuhvatila cijelu voljenu joj Hrvatsku pa je izašla s reprezentativnim nalazima o zapadnoj Slavoniji i ustanovila da je doista dosta Hrvata ondje ubijeno u vrijeme srpske agresije ali gotovo isto toliko Srba tek nešto manje. Mladi naš suvremenik i gledatelj televizije zaključio je da se radi o podosta dobroj ravnoteži ali ništa nije shvatio jer mu nije ponuđen kontekst. A bez konteksta se ne računa. Što bi rekli Turci (u svezi s Armencima) bio je valjda „građanski rat” koji je završio uglavnom neodlučeno.

Nije Sag nego Dag

Kad već spominjem genocid nad Armencima početkom prošloga stoljeća jedna isprika. Pišući o toj temi u prošlom javljanju spomenuo sam roman Franza Werfela – tehničkom pogreškom (mojom) napisano je da se roman zove „Četrdeset dana Musa Saga” a ispravno je „Četrdeset dana Musa Daga”. Događa se posebno meni. Usput i opet se otvorilo pitanje koliko to ljudi iz jednoga naroda treba poubijati da bi masovni zločin bio nazvan genocidom? Očito ni brojka iznad milijuna nije dovoljna.

Kamo preseliti kazališta?

U zadnje se vrijeme uobičajilo da razni cirkusanti nastupaju u – kazalištima. Valjda su cijeli život sanjali da se pojave na pozornici pa im sada hrvatska kazališta omogućuju ostvariti želje. Tako je marksistički mrzitelj Hrvatske Slavoj Žižek nastupao u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu koje inače muku muči s tri ansambla te se oni otimaju za termine a na kraju nastupi –Žižek. Kad on ode dođe neki ekonomist i hoće baš na pozornicu HNK. Glumci balerine i operni pjevači uskoro će tražiti gdje da nastupe – možda u Klubu novinara Filozofskom društvu ili na Ekonomskom fakultetu. Kad je sve u Hrvatskoj naopako zašto bi tu bilo nekoga reda.

Usput spomenuti ekonomist traži od Hrvatske podatke o plaćama i druge traži na engleskom jeziku. Za svoje istraživanje. Pročulo se da Hrvatska daje sve što se traži i svakomu još od vremena dilanja transkripata s Pantovčaka. I tada su tražiteljima bili potrebni za istraživanja to jest istrage. Na engleskom jeziku.

Vrlo dobar broj „Matice”

Ljubomir AnticTo jest glasila Hrvatske matice iseljenika. Posebno: velik napis o prof. dr. Ljubomiru Antiću koji je nedavno umro a da njegovu odlasku nije posvećena medijska pozornost. Seriozan istraživač sudbine hrvatskih iseljenika u obje Amerike (istražio 70.000 dokumenata!) povjesničar od formata jedan od onih kojemu su komunisti onemogućili novinarsku karijeru nakon sloma Hrvatskog proljeća. Posvetio se zatim historiografiji i na tom polju postigao zavidan uspjeh. Autor brojnih knjiga posljednjih godina života bavio se poviješću Hrvatske u 20. stoljeću. U monografiji „Velikosrpski nacionalni program ishodišta i posljedice” znanstveno potvrdio da taj program ima transvremenski karakter. Upravo tako u svakom pa i ovom vremenu isti trans.

Borac protiv anglizama

Ravnatelj Instituta za jezik i jezikoslovlje Željko Jozić postaje medijska zvijezda a kada znamo čiji su mediji sve je jasno. Čovjek koji se našao na kraju hranidbenoga lanca S. Goldstein- Ž. Jovanović – Ž. Jozić te poslušno proveo zadanu diverziju na „Hrvatski pravopis” objavljujući oktroirani istoimeni pravopis (da se zavaraju neuki) i namećući varijantu s novosadskim natruhama hrvatskim školarcima taj dakle jezikoslovni mag – na užas jezične zajednice koja njegov pravopis odbacuje -postaje arbitar uz pomoć režimskih medija kontrira časopisu „Jezik” izdajući svoj (Institutov) časopis itd. šarmira neupućene sloganom „ Bolje je hrvatski” predstavlja se kao borac protiv anglizama.

Čini sve da se zaboravi istočni grijeh no zaboraviti se ne može i ne će. Zadnjih se mjeseci pokušava približiti sadašnjoj oporbi odnosno budućoj vlasti ali ondje ipak ima ljudi koji znaju o čemu je riječ. U međuvremenu tužaka sudu sve koji podsjećaju javnost na njegovu koaliciju s bivšim Jovanovićem i na rezultate te srdačne suradnje vrijeđa strane kroatiste a u polemici s ruskim kroatistom armenskoga porijekla Bagdasarovim (polemika vođena na stranicama „Kola”) pokazao je intelektualnu razinu ispod morske…

[ad id=”68099″]

Bože moj što su u stanju uraditi mediji: proglasiti značajnim piscima nepismene i nedarovite značajnim redateljima netalentirane provokatore važnim kolumnistima protuhrvatske protuhe. Kako god se okrene mediji su uz politiku (aktualnu izvršno to jest ovršno vladajuću) i pravosuđe najveća hrvatska katastrofa što zaključuju i sami novinari koji još imaju časti. Nije zato čudno da Hrvatska demokratska zajednica traži tematsku sjednicu Hrvatskoga sabora – o medijima.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Biskup Košić: Pet časnih sestara Kćeri Božje ljubavi, Drinske mučenice su nam svjetlo i primjer vjernosti i pobjede

Objavljeno

na

Objavio

Spomendan bl. Drinskih mučenica svečano je proslavljen, u subotu 15. prosinca u katedrali Uzvišenja svetog Križa u Sisku, svečanom misom zornicom koju je predvodio biskup Vlado Košić u zajedništvu s generalnim vikarom mons. Markom Cvitkušićem i katedralnim župnikom preč. Markom Karačom.

Uz brojne vjernike misnom slavlju prisustvovale su i sestre iz sisačke zajednice Kćeri Božje ljubavi.

U homiliji biskup je progovorio o mučeništvu s. Jule Ivanišević, s. Bernadete Banja, s. Berchmane Leidenix, s. Krizine Bojanc i s. Antonije Fabjan koje su prije 77 godina ubijene od četnika.

“Dana 11. prosinca 1941. godine četnici su opkolili ‘Marijin dom’, opljačkali ga i zapalili, a redovnice su odveli u zarobljeništvo. Vodili su ih po snijegu uz preslušavanja i ispitivanja do Carevih voda i Sjetline. Tamo je časna sestra Berchmana, shrvana od puta ostala a kasnije ubijena 23. prosinca 1941. godine.

Ostale četiri časne sestre odvedene su do Goražda, gdje su stigle 15. prosinca 1941. godine. Smještene su bile u zgradu vojarne na 2. katu. Četnici su u pijanom stanju po noći provalili u sobe u kojima su bile časne sestre.

Časne sestre hrabro su skočile kroz prozor, nakon čega su ubijene i bačene u rijeku Drinu. Tih dana, četnici su ubili i bacili u Drinu oko 8 000 ljudi.

Prvi koji je zapisao zločine bio je slovenski svećenik Franc Ksaver Meško, koji se tih dana nalazio na Palama, no on nije vidio njihov kraj jer je na putu prema Drini pušten, a svjedok koji je vidio sljedeće jutro mrtve časne sestre na obali Drine bio je dječak, kasnije svećenik Anto Baković koji je to opisao i svjedočio na procesu za njihovo proglašenje blaženim“, rekao je biskup te u nastavku podsjetio na riječi kardinala Amata koje je izgovorio na proglašenju mučenica blaženim, a koji je istaknuo kako povijest Drinskih mučenica može izgledati kao primjer poniznih ljudi, koji ostaju i uvijek podliježu, pobijeđeni i poraženi, ali u stvarnosti, to je pet redovnica koje su svojom čvrstom i blagom ustrajnošću pobjednice zla i njegove zatorne snage.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na spomendanu Drinskih mučenica

Časne sestre Kćeri Božje ljubavi, koje su došle u Sarajevo na poziv nadbiskupa Stadlera, otvorile su 1911. godine na Palama samostan „Marijin dom”. Tu su održavale nastavu osnovne škole i pomagale susjedima bez obzira na vjeru i narodnost te se ta kuća, prvotno namijenjena za odmor bolesnih i starijih sestara, prozvala „gostinjcem siromaha“.

Ratne 1941. godine, u samostanu na Palama bile su: predstojnica č. s. Jula Ivanišević, Hrvatica, č. s. Berchmana Leidenix, Austrijanka, č. s. Krizina Bojanc, Slovenka, č. s. Antonija Fabjan, Slovenka, i č. s. Bernadeta Banja, Hrvatica mađarskog porijekla.

Dana 11. prosinca 1941. godine četnici su opkolili „Marijin dom”, opljačkali ga i zapalili, a redovnice su odveli u zarobljeništvo. Vodili su ih po snijegu uz preslušavanja i ispitivanja do Carevih voda i Sjetline. Tamo je časna sestra Berchmana, shrvana od puta ostala a kasnije ubijena 23. prosinca 1941. godine.

Ostale četiri časne sestre odvedene su do Goražda, gdje su stigle 15. prosinca 1941. godine. Smještene su bile u zgradu vojarne na 2. katu. Četnici su u pijanom stanju po noći provalili u sobe u kojima su bile časne sestre.

Časne sestre hrabro su skočile kroz prozor, nakon čega su ubijene i bačene u rijeku Drinu. Tih dana, četnici su ubili i bacili u Drinu oko 8 000 ljudi. Prvi koji je zapisao zločine bio je slovenski svećenik Franc Ksaver Meško, koji se tih dana nalazio na Palama, no on nije vidio njihov kraj jer je na putu prema Drini pušten, a svjedok koji je vidio sljedeće jutro mrtve časne sestre na obali Drine bio je dječak, kasnije svećenik Anto Baković koji je to opisao i svjedočio na procesu za njihovo proglašenje blaženim.

Dana 24. rujna 2011. bila je u Sarajevu beatifikacija Drinskih mučenica u olimpijskoj dvorani Zetra. Beatifikaciju je predvodio papinski izaslanik i pročelnik kongregacije za proglašenje svetaca kardinal Angelo Amato.

U prigodnoj je propovijedi kardinal Amato istaknuo, da je mučeništvo pet redovnica Družbe Kćeri Božje ljubavi “tragična, ali slavna stranica Crkve Katoličke u plemenitom narodu Bosne i Hercegovine… Njihova pobjeda ima značenje mučenika prvih stoljeća, kada su poganski idoli zahtijevali nevine žrtve za nastavak njihovog prolaznog i nesigurnog postojanja.

Tragedija njihovog ubojstva se dogodila za vrijeme nasilnog civilnog rata 1941-1945. godine”, rekao je kardinal te podsjetio kako su ubojice, oslijepljeni protukatoličkom mržnjom i beskonačnim egoizmom, počinili pokolj grupe nemoćnih ali neukrotivih žena.

“Sestre, budući da se nisu htjele podvrgnuti neurednoj volji ratnika, pokušavaju pobjeći da bi obranile dostojanstvo svoga posvećenja”, kazao je kardinal i dodao da povijest Drinskih mučenica može izgledati kao primjer ljudi poniznih, koji ostaju i uvijek podliježu, pobijeđeni i poraženi. Ali u stvarnosti, to je pet redovnica koje su svojom čvrstom i blagom ustrajnošću pobjednice zla i njegove zatorne snage“, istaknuo je kardinal Amato.

Mi smo čuli Riječ Božju:

Poslanicu sv. Pavla ap. Rimljanima (Rim 8,31b-39) u kojoj Apostol snažno ističe kako nas od Krista ne može ništa na ovom svijetu rastaviti, pa bila to i „nevolja… pogibao, mač“. I nastavlja: „Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje.“ I zaključuje: „U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.“

Doista, kad je Krist za nas umro, što nam mogu njegovi mrzitelji i oni koji nas zbog njega progone i ubijaju? Koji nam podmeću i „sve zlo slažu protiv nas“ (Mt 5,11)? Gospodin u svojim blaženstvima na gori za progonjene radi kraljevstva nebeskoga kaže: „Radujte se i kličite! Velika je plaća vaša na nebesima!“ (Mt 5,12)

Tako se upravo dogodilo Drinskim mučenicama. One su bile progonjene, nad njima se vršilo nasilje i one su ubijene „iz mržnje na vjeru“. Zato su one svojim hrabrim otporom nasilnicima primjer svima nama da se ne bojimo oduprijeti se svakome tko nas zbog naše vjere progoni i pokazuje svoju mržnju. Mi ne uzvraćamo nikome mržnjom, ali branimo svoju vjeru i ljubav prema Kristu, pa i pod cijenu smrti. To je prava vjernost, za koju Gospodin u Otkrivenju sv. Ivana kaže: „Esto fidelis usque ad mortem et tibi dabo coronam vitae – budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života!“ (Otk 2,10)

U Evanđelju (Lk 9,23-26) Isus nam poručuje da trebamo uzeti križ svoj i ići za njim jer: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.“

Ovaj paradoks, koji se čini nelogičnim, zapravo nam kaže kako je pravi život samo – život s Kristom i za Krista. I on nagrađuje onoga tko se je spreman za njega žrtvovati. Isus postavlja alternativu pitanjem što je vrednije: zadobiti sav svijet ili sačuvati samoga sebe? Naime, čuvajući svoj zemaljski život pod svaku cijenu često znači odreći se sebe, svojih stavova i uvjerenja. Ako je cijena vjernosti sebi, Isusu i vjeri u njega vlastiti život, što je veće: ovaj prolazni život u kojem nikada i nikako ne možemo zadobiti čitav svijet ili vječni život koji Gospodin obećava onima koji ga ljube?

Pet časnih sestara Kćeri Božje ljubavi, Drinske mučenice, znale su dobro izabrati i zato su nam svjetlo i primjer vjernosti i pobjede.

Molimo ih da za nas zagovaraju i nama isprose hrabrost da se ne bojimo za svoju vjeru žrtvovati, da se hrabro suprotstavimo svakom nasilju i da ostanemo vjerni Kristu Gospodinu. Amen.

 

15. prosinca – Spomendan bl. Drinskih mučenica

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Hrvatski Sabor izglasao Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Glasovanjem o raspravljenim točkama Hrvatski sabor danas zaključuje redovito jesensko zasjedanje, a zastupnici će otići na jednomjesečni odmor.

Sabor je s 81 jednim glasom za, 4 sudržana i 11 protiv u petak izglasao Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH. Zastupnici Mosta nisu glasali.

Na deklaraciju je bilo podneseno dva HDZ-ova amandmana, četiri Mostova te 15 SDP-ovih.

Od dva HDZ-ova amandmana djelomično je prihvaćen onaj kojim se ‘pozdravlja rješavanje statusnih i egzistencijalnih pitanja pripadnika HVO-a’, te onaj kojim se od MVEP-a traži da jednom godišnje Saboru podnese izvješće o provedbi Deklaracije.

Vlada je također prihvatila osam amandmana SDP-a – dva u cijelosti i šest djelomično. Riječ je o uglavnom o amandmanima tehničke prirode dok su oni kojima su nastojali utjecati politički i suštinski na sadržaj Deklaracije odbijeni. Među djelomično prihvaćenima je onaj kojim se u preambuli tekst mijenja te glasi: ‘Naglašavajući važnost bilateralnih odnosa između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Hrvatski sabor pozdravlja posvećenost svih vlada Republike Hrvatske jačanju odnosa s Bosnom i Hercegovinom’

Na odbijanje Mostovih amandmana reagirao je Božo Petrov. ‘Licemjerno se opet pružili lažnu ruku mira Hrvatima u BiH. Ostavili ste ih na vjetrometini i na milosti drugih’, kazao je Petrov.

Kazao je da je originalni tekst Deklaracije izgledao sasvim drugačije. ‘Sve se izmijenilo u deset dana. Ja ću vam postaviti pitanje. gospodine Ljubiću, tko i kad vas je natjerao da pogazite svoju riječ i svoja stajališta, da zaboravite Hrvate koje ovdje trebate braniti, da razvodnite dodatno Deklaraciju, da usvojite dodatno SDP-ove amandmane, a oni vas na kraju prevare’, rekao je Petrov.

‘SDP ne treba trbuhozborca u vidu Mosta. Što je Most mislio pokazao je 2015. godine’, odgovorio je Petrovu SDP-ov Joško Klisović.

SDP je odlučio ne podržati Deklaraciju. Presudilo je to što Vlada nije prihvatila amandman koji kaže da ‘Hrvatski sabor osuđuje sve politike i postupke koje su imale ili imaju za cilj dezintegraciju BiH, njenu podjelu, ugrožavanje teritorijalnog integriteta, te narušavanje ravnopravnosti konstitutivnih naroda i građana.’

‘Ne želimo nositi teret HDZ-ove politike iz ’90-tih prema BiH. riješite nas tog tereta, a onda tražite od nas da podijelimo’, kazao je Arsen Bauk.

Nakon što su i službeno odbijeni svi Mostovi amandmani, a uoči glasanja o samoj Deklaraciju, stanku je zatražio Božo Petrov, a nakon stanke održano je glasovanje.

Petrov: Licemjerno ste ponudili lažnu ruku mira Hrvatima u BiH

Mostu nije prihvaćen niti jedan amandman. Tako nije prošao prijedlog da se najmanje dva puta godišnje traži reakcija i izvještava Vijeće sigurnosti UN-a i brojne europske institucije, od Vijeća Europske unije do OESS-a, o svim postupcima i odlukama na štetu hrvatskog naroda, ali i stabilnosti i funkcionalnosti BiH. Odbijen im je i amandman kojim se traži promjena Ustava RH kako bi se svim Hrvatima izvan Hrvatske omogućilo dopisno i elektroničko glasanje, onaj kojim se traži pružanje kontinuirane pravne potpore pripadnicima HVO-a te onaj o izjednačavanju u pravima studenata hrvatskih državljana, neovisno o tome je li im prebivalište u RH ili BiH, kao i prava studenata koji su djeca ratnih invalida HVO-a sa studentima djecom ratnih invalida HV-a.

„Licemjerno ste ponudili lažnu ruku mira Hrvatima u BiH, a ostavili ste ih na vjetrometini i milosti drugih”, poručio je čelnik Mosta Božo Petrov u raspravi o amandmanima.

Petrov se obrušio na predsjednika matičnog saborskog Odbora Božu Ljubića poručivši mu da je prvi prijedlog Deklaracije bio konkretan. „Svi ovi amandamani su stajali koji su bili u prvom nacrtu i sve se izmijenilo kroz deset dana. Tko i kad vas je natjerao da pogazite svoju riječ i svoja stajališta, da zaboravite Hrvate koje trebate braniti, da razvodnite deklaraciju”, pitao je Petrov.

Bačić: Izdignite se iznad svoji uskih stranačkih interesa

U saborskoj stanci za slobodan govor šef HDZ-ova Kluba Branko Bačić pozvao je „sve parlamentarne stranke da se danas na dan kada je potpisan Daytonski sporazum u Parizu izdignu iznad svojih uskih stranačkih interesa i podrže Deklaraciju čija je isključiva namjera poboljšati, definirati jednakopravnost i konstitutivnost hrvatskog naroda i BiH”.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari