Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Izljevi ljubavi masovnom ubojici Titu od strane patoloških tipova

Objavljeno

na

Lipnja 2017., dana 25., Dan nezavisnosti moderne hrvatske države slavi se pod kodnim nazivom Dan državnosti, što je isto kao da Božić slavimo na Uskrs, otprilike, ili obratno. U međuvremenu je učinjeno sve da mlađi naraštaj ne prepoznaje krucijalnu važnost toga datuma, kao i da srednji zaboravi, a stari se teško prisjeća. Tako bih valjda i ja da nisam toga dana 1991. bio u sabornici, najvažnijega dana u hrvatskoj povijesti od vremena nesretnog Petra Svačića, pa mi je nekako ostalo u osobnom sjećanju.

Da ne ostane u kolektivnom sjećanju brinu se mnogi u Hrvatskoj, poglavito u medijima. Tako Jutarnji list unedjelju 25. lipnja 2017. nema ni jednoga jedinog slova o danu koji je dramatično promijenio hrvatsku povijest, Večernji ponešto ima, HTV je plasirao čestitke Trumpa i Putina – prvi je čestitao bez ograda, prijateljski, drugi više kondicionalno, s porukama između redaka. No, da dan koji ima krivo ime bude dobrano zamućen i nadigran u medijima, pobrinuli su se svi kojima nije stalo do Hrvatske i njezine državnosti, niti su ju htjeli niti ju sada žele i vole, jer demokratsku hrvatsku državu drže svojim povijesnim porazom. Tako su spomenuti zlorabili vrlo upitan Dan antifašističke borbe u šumi Brezovica da daju oduška svojim komunističkim, jugoslavenskim porivima i pozdravljaju riječima koje počinju imenicom Smrt, što je njihova trajna strast, Smrt koja im je u genima, Smrt ne samo fašizmu nego hrvatskom narodu u cjelini, nad kojim su izvršili genocid nakon rata, na tisućama mjesta pa i u toj šumi Brezovici iz čijega je tla na smrtni pozdrav ustalo osam tisuća domobrana ubijenih u ime „antifašizma“, mladih ljudi regrutiranih u hrvatsku vojsku tijekom Drugoga svjetskog rata, ustalo iz plitkih grobova samo na trenutak, samo da bi vidjeli kako se ništa nijepromijenilo od dana kada su pobijeni, da opet neka komunistička sisačka gradonačelnica zaziva Smrt na rezak i fatalan način, okružena izaslanicima ne jugoslavenske vojske i naddržave, nego hrvatske države – one koja tri dana poslije slavi svoj makar i pogrješno nazvan Dan državnosti. Pa kada su to vidjeli i razumjeli, mrtvi su se domobrani vratili u grobove i sami se prekrili zemljom, zauvijek.

Srećom da nisu vidjeli sablasni ples vampira na trgu zločinca Tita, čuli govore sljedbenika jugoslavenskog oberzločinca u slavu kojega su spremni i povući noževe ne bi li obranili njegovu ploču koja se počela njihati nakon toliko godina hrvatske srdžbe na bijedno oklijevanje svih državnih vlasti nakon Dana nezavisnosti 1991. Ratno vrijeme u prvoj polovici (i ponešto nakon nje) donosi moguću izliku, premda izlike ne priznajem ni odobravam. Da ponovimo gradivo za one kojima već nisam dosadan, a uvijek treba ponavljati jer netko može biti prvi put čuje: potpisnik ovih redaka je kao predsjednik Povjerenstva za imenovanje trgova i ulica u Zagrebu, potpisao odluku dotičnoga tijela da se trg oberzločinca preimenuje u Kazališni trg. (članovi povjerenstva bili su, između ostalih, više no ugledni Petar Šimunović i Lelja Dobronić).

Na sjednicu Gradske skupštine ta odluka nije došla, budući da je u međuvremenu intervenirano s visoke razine.Paradoksalno: u to sam vrijeme bio član predsjedništva vladajuće stranke, što nije pomoglo. Novi pokušaj, za koji sam saznao tek godinama poslije, navodno negdje svršetkom devedesetih, također je propao. Zagreb je izgubljen na prijelazu stoljeća i od tada se od pretežito crvene Gradske skupštine naravno nije moglo očekivati da skine Tita. Zastavu je preuzeo Krug za trg koji se godinama bori bez efekta, na žalost.

U prvim godinama su razni pusići organizirali kontraprosvjed, štićeni hrvatskom policijom, no kada su vidjeli da nema opasnosti od krugovaša – ostali su kod kuće. Redali su se govornici na trgu svake godine, spominjale rezolucije Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina, ali se ništa nije mijenjalo – Hrvatska je ušla u Europsku uniju s Titom na čelu kolone, pa je ploča ostala. Među govornicima prije nekoliko godina bio sam i ja, pa pokušao podignuti stvar, štono riječ, na višu razinu: rekao sam da zagrebačka Gradska skupština i nije prava adresa, nego Hrvatski sabor mora donijeti zakon kojim se zabranjuje nazvati trg ili ulicu imenima istaknutim u totalitarnim režimima, zabraniti jednom zauvijek u cijeloj Hrvatskoj. Ali ne, ni to nije učinjeno. Nije učinjeno ništa.

Sada se „problem“ vraća na Gradsku skupštinu i naizgled je izgledno da bi Tito napokon mogao ostati samo na ploči na kojoj su upisana imena najvećih zločinaca u dvadesetom stoljeću, što za Zapad nikada nije bilo sporno i ondje se vrlo čude što Hrvati nemaju snage (političke volje) da stanu na krvavi rep onomu koji je nakon Drugoga svjetskog rata poklao i postrijeljao više od pola milijuna „narodnih neprijatelja“ – uglavnom Hrvata i muslimana koji su se osjećali Hrvatima. Pa kada prije tjedan dana podosta moćna udruga „U ime obitelji“ piše toj istoj Europi da ne samo što ju u svezi s komunističkim zločinima nitko ne šljivi, nego i da su ljubiteljizločinca i zločina uopće počeli javno divljati hrvatskim gradovima obećavajući krv i Smrt – tada to pismo nije obično „cinkanje“ Hrvatske kakvih smo se nagledali iz suprotnog tabora, nego upozorenje da tu ima krvožedne klateži s potporom dubokih medija, ali i duboke države koju je ilegalno i legalno premrežila toliko da može glasno i javno govoriti u ime i za račun zločina.

Pravne države nema bez zakona, naravno, zakoni su njezino oruđe. U zadnje vrijeme, ali i u svako vrijeme, svjedoci smo svakojakih prijetnja smrću javnim osobama iz svjetovnog i crkvenoga kruga, i te se prijetnje sankcioniraju, ovako ili onako, nesustavno. Također smo svjedoci u zadnje vrijeme, i u svako vrijeme, osobnih , takoreći pojedinačnih ubojstava iz koristoljublja, strasti, bolesti uma itd. Pa što bi se dogodilo kada bi nakon nekoga od tih ubojstava dio građana (uz pratnju kulturnih djelatnika) zapjenjeno stao na stranu ubojice, opravdavao ubojstvo (djeteta, primjerice), demonstrirao i urlao? Oh, kakve bi osude najvećega dijela javnosti doživio, kakva snebivanja, užasavanja, kakvu ogorčenost. Međutim, kada se radi o opravdavanju, o obrani i izljevima ljubavi masovnom ubojici kakav je Tito izvan svake sumnje bio, onda „neutralni“ mediji donose izjave patoloških tipova, teze jugoslavenskih komunističkih povjesnika i sve se retušira u korist Burtona i poživinčevih likvidatora od Bleiburga do Niša, krajnjeg istočnog kraka križnih putova.

Jedna posveta

Obitelj vojvode Hrvoja

Jednu sam knjigu selio sa sobom u svim mojim selidbama, a nikada ju nisam pozorno pročitao, tek površno: „Obitelj vojvode Hrvoja“ Narcisa Jenka (pseudonim fra Eugena Matića). Valjda su trebale proći tolike godine daju napokon mogu pročitati kako zaslužuje, i bio sam fasciniran pripovjedačkim umijećem toga nesretnog fratra te mogu posvjedočiti isto što je napisao Josip Andrić 1932. u pogovoru knjige: da Narcis Jenko stoji uz bok Šenoi, da je na tih pet stotina stranica Jenko – kao nitko prije ni poslije njega – upečatljivo i na mahove majstorski romansirao povijest bosansku, hrvatsku, na prijelazu iz četrnaestoga u petnaesto stoljeće, znalac povijesti, ali i umjetnik, jak u opisima turnira, dvoboja i bitaka, nešto slabiji u ljubavnim zapletima. Jednom riječi, Narcis Jenko je naš Walter Scott…

No, kao što sam tek sada razumio visoku vrijednost pisca, tako sam tek sada obratio pozornost na posvetu pisanu nalivperom i lijepim rukopisom: „Svojoj dragoj Gizeli danas i uviek sve najbolje želi njezina Emica.“ Datum: 7. svibnja 1945., znači dan prije preokreta i početka komunističke strahovlade. Gizela je moja baka, a Emica, to jest Ema, bila je mlađa kći filozofa i pjesnika Đure Arnolda koji je umro 1941., vrlo učena žena i poznavateljica mnogih jezika. Njezina je starija sestra Vlasta pripadala katoličkom pokretu i bila oduševljena stvaranjem hrvatske države 1941. Nakon preokreta zatvorena je u logor i duge godine provela u najgorim mogućim uvjetima, mučena i ponižavana. Prošla je ipak „bolje“ od Budakove kćeri kojoj su pomahnitale partizanke pilom prepilile udove.

Vlasta je živjela je još nekoliko godina nakon puštanja iz logora,izmučena i bolesna…Eto, htio sam ilustrirati na pojedinačnom primjeru (primjerima) koga su to slavile „umjetnice“ prošloga tjedna na Trgu maršala Tita pod čijim su visokim pokroviteljstvom počinjeni i još mučniji zločini nad do sada (i od sada, očito) nepoznatom i nebrojenom djecom. I njihovim majkama. I očevima. I koga je slavila sisačka gradonačelnica okružena mrtvim domobranima. Nije ta nevažna žena nasljednica hrvatskih antifašista koje su jugoslavenski komunisti bezočno prevarili ili likvidirali (Hebrang), nego one nehrvatske komponente koja je terorizirala hrvatski narod, a htjela bi opet, u nevrijeme.

Da spustim loptu: koliko god su glasni i koliko god potpore imali izvana i iznutra, crveni titovskoga kova su nakraju puta. Zanjihala se i zadnja njihova utvrda u Rijeci, pa se može očekivati preokret (ha) u gradu gdje Hrvati sedamdeset godina žive u strahu i šute. Sisak, grad sv. Kvirina i stožer smjeloga hrvatskog kneza Ljudevita, grad koji je definitivno razbio iluziju islam(ista) da će pokoriti zapadnu Europu, ne može i ne smije postati nova Rijeka. Tek sada, nakon Brezovice i komunističkog ispada sisačke gradonačelnice, javnosti je jasno s čime se mora nositi biskup Košić, na terenu, u gradu jedva obranjenom u srpskoj agresiji devedesetih (srpska paravojska i jugoslavenska vojska s Titovom petokrakom), Sisku koji je obranio Đuro Brodarac, a hrvatska mu država zahvalila bacanjem u zagušljivu tamnicu po vrućini kakva je i ovih dana, gdje je umro, ne sluteći da će mu sugrađani godinama potom još zagorčiti onostrani život biranjem za gradonačelnicu obične staljinističke propagandistice. Petrinja je bila godinama okupirana, i povijesna Hrastovica, a u Glini je jedan Srbijanac urlao da je tu Srbija.

Aleksandar Vucic

Rečeni Srbijanac s izgledom četničkog štrebera inauguriran je prošloga tjedna u Beogradu. Predsjednik Srbijeokružen sa šest tona čevapčića i bocama jake rakije, delovao je mnogo zadovoljno, a kako i ne bi kada se za njim trgaju i Berlin i Moskva. U bivšoj zgradi jugoslavenskog SIV-a priredio je uz jelo i piće – izložbu: u svakoj dvorani jedan dio Srbije, među dijelovima i „Kosovo i Metohija“. U intervjuu za HTV reče da se Srbija promijenila. I jest, ostala je bez Kosova, što se spomenutom izložbom htjelo zaboraviti. Više ne tvrdi da je Glina u Srbiji, ali mu je retorika i dalje na glinenim nogama, sav se raspada od obećanja da će se Srbija popraviti, ili već jest, da ne će biti remetilački faktor na Balkanu, nego štoviše predvodnik mire i suradnje u poduniji, gdje po njemu (neizrečeno) i Sorosu (izrečeno) spada i Hrvatska.

Dobro je zato što je Kolinda ukrašena glagoljicom i noseći dar s Kamenitih vrata, čim je napustila dvorane SIV-a koje su mirisale po čevapima i luku, otišla u Vukovar na promociju polaznika vojnoga učilišta dr. Franjo Tuđman, u grad koji će Hrvatska napokon napučiti hrvatskim vojnicima i njihovim obiteljima pa vukovarski branitelji ne će biti sami. Kad nije uspio proboj Hrvatske vojske u Vukovar ujesen 1991., eto barem je sada stigla s nešto zakašnjenja. Zatim je Kolinda otišla u Slavonski Brod gdje su Srbi u ratu s druge obale gađali poglavito djecu, nastavljajući Titovu tradiciju. A nakon svih tih putešestvija, priređena je na Pantovčaku decentna svečanost na Dan nezavisnosti, bez luka i čevapa. Kolinda je dobro definirala domoljublje i političkim rječnikom ponovila mnoge postulate koje je prije podne u katedrali nabrojao kardinal Bozanić.

Jedna je svečanost održana dan prije, u zagrebačkom hotelu, gdje su se okupili mnogi od onih sinova hrvatskih iseljenika koji su odigrali ulogu uglavnom nepoznatu javnosti, u najtežim ratnim danima. Mladi hrvatski domoljubi sa svih strana svijeta organizirali su press-službu i s iskaznicama pošli na „teren“, brifirajući strane novinare koji državnim informacijama nisu vjerovali, ali jesu tim mladim ljudima koju su govorili mnoge jezike (usput, među njima je bio i Davor Stier). I spomenimo: ključnu ulogu u organiziranju imao je Ante Beljo, i onda i sada kada su se nešto stariji nego tada okupili u Westinu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih.

Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana.

Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“.

Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama.

Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već.

Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira.

Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje.

Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari