Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Izljevi ljubavi masovnom ubojici Titu od strane patoloških tipova

Objavljeno

na

Lipnja 2017., dana 25., Dan nezavisnosti moderne hrvatske države slavi se pod kodnim nazivom Dan državnosti, što je isto kao da Božić slavimo na Uskrs, otprilike, ili obratno. U međuvremenu je učinjeno sve da mlađi naraštaj ne prepoznaje krucijalnu važnost toga datuma, kao i da srednji zaboravi, a stari se teško prisjeća. Tako bih valjda i ja da nisam toga dana 1991. bio u sabornici, najvažnijega dana u hrvatskoj povijesti od vremena nesretnog Petra Svačića, pa mi je nekako ostalo u osobnom sjećanju.

Da ne ostane u kolektivnom sjećanju brinu se mnogi u Hrvatskoj, poglavito u medijima. Tako Jutarnji list unedjelju 25. lipnja 2017. nema ni jednoga jedinog slova o danu koji je dramatično promijenio hrvatsku povijest, Večernji ponešto ima, HTV je plasirao čestitke Trumpa i Putina – prvi je čestitao bez ograda, prijateljski, drugi više kondicionalno, s porukama između redaka. No, da dan koji ima krivo ime bude dobrano zamućen i nadigran u medijima, pobrinuli su se svi kojima nije stalo do Hrvatske i njezine državnosti, niti su ju htjeli niti ju sada žele i vole, jer demokratsku hrvatsku državu drže svojim povijesnim porazom. Tako su spomenuti zlorabili vrlo upitan Dan antifašističke borbe u šumi Brezovica da daju oduška svojim komunističkim, jugoslavenskim porivima i pozdravljaju riječima koje počinju imenicom Smrt, što je njihova trajna strast, Smrt koja im je u genima, Smrt ne samo fašizmu nego hrvatskom narodu u cjelini, nad kojim su izvršili genocid nakon rata, na tisućama mjesta pa i u toj šumi Brezovici iz čijega je tla na smrtni pozdrav ustalo osam tisuća domobrana ubijenih u ime „antifašizma“, mladih ljudi regrutiranih u hrvatsku vojsku tijekom Drugoga svjetskog rata, ustalo iz plitkih grobova samo na trenutak, samo da bi vidjeli kako se ništa nijepromijenilo od dana kada su pobijeni, da opet neka komunistička sisačka gradonačelnica zaziva Smrt na rezak i fatalan način, okružena izaslanicima ne jugoslavenske vojske i naddržave, nego hrvatske države – one koja tri dana poslije slavi svoj makar i pogrješno nazvan Dan državnosti. Pa kada su to vidjeli i razumjeli, mrtvi su se domobrani vratili u grobove i sami se prekrili zemljom, zauvijek.

Srećom da nisu vidjeli sablasni ples vampira na trgu zločinca Tita, čuli govore sljedbenika jugoslavenskog oberzločinca u slavu kojega su spremni i povući noževe ne bi li obranili njegovu ploču koja se počela njihati nakon toliko godina hrvatske srdžbe na bijedno oklijevanje svih državnih vlasti nakon Dana nezavisnosti 1991. Ratno vrijeme u prvoj polovici (i ponešto nakon nje) donosi moguću izliku, premda izlike ne priznajem ni odobravam. Da ponovimo gradivo za one kojima već nisam dosadan, a uvijek treba ponavljati jer netko može biti prvi put čuje: potpisnik ovih redaka je kao predsjednik Povjerenstva za imenovanje trgova i ulica u Zagrebu, potpisao odluku dotičnoga tijela da se trg oberzločinca preimenuje u Kazališni trg. (članovi povjerenstva bili su, između ostalih, više no ugledni Petar Šimunović i Lelja Dobronić).

Na sjednicu Gradske skupštine ta odluka nije došla, budući da je u međuvremenu intervenirano s visoke razine.Paradoksalno: u to sam vrijeme bio član predsjedništva vladajuće stranke, što nije pomoglo. Novi pokušaj, za koji sam saznao tek godinama poslije, navodno negdje svršetkom devedesetih, također je propao. Zagreb je izgubljen na prijelazu stoljeća i od tada se od pretežito crvene Gradske skupštine naravno nije moglo očekivati da skine Tita. Zastavu je preuzeo Krug za trg koji se godinama bori bez efekta, na žalost.

U prvim godinama su razni pusići organizirali kontraprosvjed, štićeni hrvatskom policijom, no kada su vidjeli da nema opasnosti od krugovaša – ostali su kod kuće. Redali su se govornici na trgu svake godine, spominjale rezolucije Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina, ali se ništa nije mijenjalo – Hrvatska je ušla u Europsku uniju s Titom na čelu kolone, pa je ploča ostala. Među govornicima prije nekoliko godina bio sam i ja, pa pokušao podignuti stvar, štono riječ, na višu razinu: rekao sam da zagrebačka Gradska skupština i nije prava adresa, nego Hrvatski sabor mora donijeti zakon kojim se zabranjuje nazvati trg ili ulicu imenima istaknutim u totalitarnim režimima, zabraniti jednom zauvijek u cijeloj Hrvatskoj. Ali ne, ni to nije učinjeno. Nije učinjeno ništa.

Sada se „problem“ vraća na Gradsku skupštinu i naizgled je izgledno da bi Tito napokon mogao ostati samo na ploči na kojoj su upisana imena najvećih zločinaca u dvadesetom stoljeću, što za Zapad nikada nije bilo sporno i ondje se vrlo čude što Hrvati nemaju snage (političke volje) da stanu na krvavi rep onomu koji je nakon Drugoga svjetskog rata poklao i postrijeljao više od pola milijuna „narodnih neprijatelja“ – uglavnom Hrvata i muslimana koji su se osjećali Hrvatima. Pa kada prije tjedan dana podosta moćna udruga „U ime obitelji“ piše toj istoj Europi da ne samo što ju u svezi s komunističkim zločinima nitko ne šljivi, nego i da su ljubiteljizločinca i zločina uopće počeli javno divljati hrvatskim gradovima obećavajući krv i Smrt – tada to pismo nije obično „cinkanje“ Hrvatske kakvih smo se nagledali iz suprotnog tabora, nego upozorenje da tu ima krvožedne klateži s potporom dubokih medija, ali i duboke države koju je ilegalno i legalno premrežila toliko da može glasno i javno govoriti u ime i za račun zločina.

Pravne države nema bez zakona, naravno, zakoni su njezino oruđe. U zadnje vrijeme, ali i u svako vrijeme, svjedoci smo svakojakih prijetnja smrću javnim osobama iz svjetovnog i crkvenoga kruga, i te se prijetnje sankcioniraju, ovako ili onako, nesustavno. Također smo svjedoci u zadnje vrijeme, i u svako vrijeme, osobnih , takoreći pojedinačnih ubojstava iz koristoljublja, strasti, bolesti uma itd. Pa što bi se dogodilo kada bi nakon nekoga od tih ubojstava dio građana (uz pratnju kulturnih djelatnika) zapjenjeno stao na stranu ubojice, opravdavao ubojstvo (djeteta, primjerice), demonstrirao i urlao? Oh, kakve bi osude najvećega dijela javnosti doživio, kakva snebivanja, užasavanja, kakvu ogorčenost. Međutim, kada se radi o opravdavanju, o obrani i izljevima ljubavi masovnom ubojici kakav je Tito izvan svake sumnje bio, onda „neutralni“ mediji donose izjave patoloških tipova, teze jugoslavenskih komunističkih povjesnika i sve se retušira u korist Burtona i poživinčevih likvidatora od Bleiburga do Niša, krajnjeg istočnog kraka križnih putova.

Jedna posveta

Obitelj vojvode Hrvoja

Jednu sam knjigu selio sa sobom u svim mojim selidbama, a nikada ju nisam pozorno pročitao, tek površno: „Obitelj vojvode Hrvoja“ Narcisa Jenka (pseudonim fra Eugena Matića). Valjda su trebale proći tolike godine daju napokon mogu pročitati kako zaslužuje, i bio sam fasciniran pripovjedačkim umijećem toga nesretnog fratra te mogu posvjedočiti isto što je napisao Josip Andrić 1932. u pogovoru knjige: da Narcis Jenko stoji uz bok Šenoi, da je na tih pet stotina stranica Jenko – kao nitko prije ni poslije njega – upečatljivo i na mahove majstorski romansirao povijest bosansku, hrvatsku, na prijelazu iz četrnaestoga u petnaesto stoljeće, znalac povijesti, ali i umjetnik, jak u opisima turnira, dvoboja i bitaka, nešto slabiji u ljubavnim zapletima. Jednom riječi, Narcis Jenko je naš Walter Scott…

No, kao što sam tek sada razumio visoku vrijednost pisca, tako sam tek sada obratio pozornost na posvetu pisanu nalivperom i lijepim rukopisom: „Svojoj dragoj Gizeli danas i uviek sve najbolje želi njezina Emica.“ Datum: 7. svibnja 1945., znači dan prije preokreta i početka komunističke strahovlade. Gizela je moja baka, a Emica, to jest Ema, bila je mlađa kći filozofa i pjesnika Đure Arnolda koji je umro 1941., vrlo učena žena i poznavateljica mnogih jezika. Njezina je starija sestra Vlasta pripadala katoličkom pokretu i bila oduševljena stvaranjem hrvatske države 1941. Nakon preokreta zatvorena je u logor i duge godine provela u najgorim mogućim uvjetima, mučena i ponižavana. Prošla je ipak „bolje“ od Budakove kćeri kojoj su pomahnitale partizanke pilom prepilile udove.

Vlasta je živjela je još nekoliko godina nakon puštanja iz logora,izmučena i bolesna…Eto, htio sam ilustrirati na pojedinačnom primjeru (primjerima) koga su to slavile „umjetnice“ prošloga tjedna na Trgu maršala Tita pod čijim su visokim pokroviteljstvom počinjeni i još mučniji zločini nad do sada (i od sada, očito) nepoznatom i nebrojenom djecom. I njihovim majkama. I očevima. I koga je slavila sisačka gradonačelnica okružena mrtvim domobranima. Nije ta nevažna žena nasljednica hrvatskih antifašista koje su jugoslavenski komunisti bezočno prevarili ili likvidirali (Hebrang), nego one nehrvatske komponente koja je terorizirala hrvatski narod, a htjela bi opet, u nevrijeme.

Da spustim loptu: koliko god su glasni i koliko god potpore imali izvana i iznutra, crveni titovskoga kova su nakraju puta. Zanjihala se i zadnja njihova utvrda u Rijeci, pa se može očekivati preokret (ha) u gradu gdje Hrvati sedamdeset godina žive u strahu i šute. Sisak, grad sv. Kvirina i stožer smjeloga hrvatskog kneza Ljudevita, grad koji je definitivno razbio iluziju islam(ista) da će pokoriti zapadnu Europu, ne može i ne smije postati nova Rijeka. Tek sada, nakon Brezovice i komunističkog ispada sisačke gradonačelnice, javnosti je jasno s čime se mora nositi biskup Košić, na terenu, u gradu jedva obranjenom u srpskoj agresiji devedesetih (srpska paravojska i jugoslavenska vojska s Titovom petokrakom), Sisku koji je obranio Đuro Brodarac, a hrvatska mu država zahvalila bacanjem u zagušljivu tamnicu po vrućini kakva je i ovih dana, gdje je umro, ne sluteći da će mu sugrađani godinama potom još zagorčiti onostrani život biranjem za gradonačelnicu obične staljinističke propagandistice. Petrinja je bila godinama okupirana, i povijesna Hrastovica, a u Glini je jedan Srbijanac urlao da je tu Srbija.

Aleksandar Vucic

Rečeni Srbijanac s izgledom četničkog štrebera inauguriran je prošloga tjedna u Beogradu. Predsjednik Srbijeokružen sa šest tona čevapčića i bocama jake rakije, delovao je mnogo zadovoljno, a kako i ne bi kada se za njim trgaju i Berlin i Moskva. U bivšoj zgradi jugoslavenskog SIV-a priredio je uz jelo i piće – izložbu: u svakoj dvorani jedan dio Srbije, među dijelovima i „Kosovo i Metohija“. U intervjuu za HTV reče da se Srbija promijenila. I jest, ostala je bez Kosova, što se spomenutom izložbom htjelo zaboraviti. Više ne tvrdi da je Glina u Srbiji, ali mu je retorika i dalje na glinenim nogama, sav se raspada od obećanja da će se Srbija popraviti, ili već jest, da ne će biti remetilački faktor na Balkanu, nego štoviše predvodnik mire i suradnje u poduniji, gdje po njemu (neizrečeno) i Sorosu (izrečeno) spada i Hrvatska.

Dobro je zato što je Kolinda ukrašena glagoljicom i noseći dar s Kamenitih vrata, čim je napustila dvorane SIV-a koje su mirisale po čevapima i luku, otišla u Vukovar na promociju polaznika vojnoga učilišta dr. Franjo Tuđman, u grad koji će Hrvatska napokon napučiti hrvatskim vojnicima i njihovim obiteljima pa vukovarski branitelji ne će biti sami. Kad nije uspio proboj Hrvatske vojske u Vukovar ujesen 1991., eto barem je sada stigla s nešto zakašnjenja. Zatim je Kolinda otišla u Slavonski Brod gdje su Srbi u ratu s druge obale gađali poglavito djecu, nastavljajući Titovu tradiciju. A nakon svih tih putešestvija, priređena je na Pantovčaku decentna svečanost na Dan nezavisnosti, bez luka i čevapa. Kolinda je dobro definirala domoljublje i političkim rječnikom ponovila mnoge postulate koje je prije podne u katedrali nabrojao kardinal Bozanić.

Jedna je svečanost održana dan prije, u zagrebačkom hotelu, gdje su se okupili mnogi od onih sinova hrvatskih iseljenika koji su odigrali ulogu uglavnom nepoznatu javnosti, u najtežim ratnim danima. Mladi hrvatski domoljubi sa svih strana svijeta organizirali su press-službu i s iskaznicama pošli na „teren“, brifirajući strane novinare koji državnim informacijama nisu vjerovali, ali jesu tim mladim ljudima koju su govorili mnoge jezike (usput, među njima je bio i Davor Stier). I spomenimo: ključnu ulogu u organiziranju imao je Ante Beljo, i onda i sada kada su se nešto stariji nego tada okupili u Westinu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Zagreb 1945. bio je kao Vukovar 1991.

Objavljeno

na

Objavio

Kako su Titovi prljavi četnici i partizani upali u Zagreb i izvršili neopisivi masakr nad Hrvatima?

Ivan Šibl će se prvi put razočarati još u partizanima, kad dođe zapovijed da Deseti zagrebački korpus ne smije prvi ući u Zagreb. Životna priča Ivana Šibla, partizana kojemu je prvi pištolj poklonio Rade Končar, da bi mu baš taj Udba oduzela 1971. godine ne bi bila zaokružena, a da se ne prozbori o Desetom zagrebačkom korpusu Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, u kojemu je od osnivanja on obnašao dužnost komesara.

Deseti korpus djelovao je u sjevernome dijelu Hrvatske, takozvana Zagrebačka oblast, na terenu između Ilove, Drave, Slovenije i Save, a od 16. travnja 1945. godine, nalazio se u sastavu Treće armije. Sastav korpusa činilo je uglavnom ljudstvo rodom iz Zagreba i širega okružja, ustrojenoga od sedam brigada i više samostalnih postrojba, 32. i 33. divizije i sedam partizanskih odreda – Kalničkoga, Zagorskog, Zagrebačkog, Podravskog, Bjelovarskog, Moslavačkog i Pokupskoga.

Zapovjednik korpusa bio je Vladimir Matetić, rodom iz Lovrana, a kasnije Mate Jerković, rodom iz Siska, koji je do sredine 1942. bio vojnik Nezavisne Države Hrvatske, a poslije rata postat će zapovjednikom Ratne mornarice, komesar Ivan Šibl, pomoćnik Šime Balen, a načelnik Josip Rukavina.

Među ostalima, u zapovjedništvu Desetog korpusa bio je i čelnik Personalnoga odsjeka Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, kao i znani zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, Rade Bulat i drugi. Do kraja Drugoga svjetskog rata u njegovim redovima borilo se oko dvadeset tisuća partizana, od kojih je 7.786 poginulo i ranjeno.

Oko ovoga korpusa poslije Drugog svjetskog rata nastat će namjerna nesuglasica o njegovoj ulozi u oslobađanju Zagreba 8. svibnja 1945. godine.

znackaXkorpusNaime, godinama se tvrdilo da su njegovi pripadnici prvi ušli u Zagreb, koji su dva dana ranije napustili većina ustaša i domobrana, ali i mnoštvo civila, dok je povijesna istina posve drukčija, a prešućivala se namjerno zbog ideološke dogme zvane bratstvo i jedinstvo.

Snage koje su prve ušle u Zagreb bile su iz Prve armije čiji je zapovjednik bio Peko Dapčević, rođen u Crnoj Gori, i Druge armije pod zapovjedništvom Koče Popovića, rođenoga u Beogradu. Tu su bile i 21. 25. srpska divizija – obje iz središnje Srbije – sastavljene od onih koji su poslije listopada 1944. četničke kokarde zamijenili petokrakama.

Zatim, 6. lička proleterska divizija Nikola Tesla, pod zapovijedanjem ratnoga zločinca iz ‘srpskoga ustanka’ u Srbu 1941. Đoke Jovanića i 28. slavonska divizija pod zapovijedanjem Radojice Nenezića, rođenoga u Nikšiću u Crnoj Gori, u čijem su sastavu i vodstvu bili pretežito Srbi – iz četničkih monarhističkih ili komunističkih krugova.

Glavnu ulogu u ‘oslobađanju’ Zagreba imala je 45. srpska divizija, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu, a među kojima je bilo i mnoštvo aboliranih četnika. Oni su prvi ušli u opustjeli grad i već u prvim satima počeli sustavno, već unaprijed pripremljeno, preuzimanje svih značajnih ustanova i masovna uhićenja uz brojne likvidacije.

Pripadnici Desetoga zagrebačkog korpusa u grad su ušli sljedećega dana. Tek tada su stanovnici izašli na ulice pozdravljajući vojsku jer je u tom korpusu bilo mnoštvo njihovih rođaka, susjeda i prijatelja.

„Oslobađanje“ Zagreba u krvi tisuća nevinih

Postavlja se logično pitanje: zašto su partizani, to jest četnici iz Srbije, morali ući prvi u Zagreb, a ne hrvatski partizani? Zagrebački je korpus namjerno nekoliko dana zadržan u blizini Zagreba, da bi u njega prve mogle ući postrojbe sastavljene od Srba iz Srbije, Bosne i Hrvatske te Crnogoraca.

Zagrebački partizanski 10. korpus čekao je u blizini Sesveta da prvi uđe u Zagreb, ali im je dopušten ulaz u Zagreb preko Sljemena te Sesveta i Dubrave tek 9. svibnja poslije podne, s tim, da su jednu noć morali prenoćiti na otvorenome u Sesvetama, a drugu na tadašnjem Špartinu stadionu, jer su sve prostore u gradu bile zauzele srpske postrojbe. Zagrebački je korpus 10. svibnja formalno preuzeo dužnost “Zagrebačkog garnizona”, da bi već 15. svibnja 1945. bio rasformiran i stavljen pod zapovjedništvo 2. armije Koče Popovića.

Koliko je sve planski bilo osmišljeno da se Hrvate ponizi, pokazuju činjenice da je ‘guverner’ okupiranoga Zagreba od strane partizanskih četničkih postrojba postao Mijalko Todorović-Plavi, Srbin iz Kragujevca. Odnosno, da je zapovjednik tadašnjega mimohoda Jugoslavenske armije održane u Zagrebu, 13. svibnja 1945., bio Vaso Jovanović iz Podgorice, zapovjednik 1. proleterske divizije. O ovome, smišljenom i provedenom protuhrvatskom planu general Ivan Šibl pisat će u svojoj knjizi “Sjećanja”.

Ovakvo je ‘oslobađanje’ Zagreba i Hrvatske donijelo smrt i rijeke krvi za stotine tisuća Hrvata. Dan 9. svibnja u Europi slavi se kao Dan pobjede, a na žalost, hrvatski je narod taj dan, ali i cijeli svibanj 1945. upamtio kao krvavo razdoblje najgore komunističke represije i terora. Osobito je Zagreb u svibnju 1945. doživio jedan od najtamnijih trenutaka u svojoj povijesti. Nadali su se Zagrepčani dolasku dobro organizirane i obučene vojske, a dočekali su gomilu prljavih i okrutnih dojučerašnjih četnika.

Njihov ulazak u Zagreb značio je strahoviti i jezoviti zločin nad onima koji su se tih dana zatekli u njemu, a nisu podržavali komunističku vlast. Zagrebačke bolnice, poglavito Rebro, postale su stratište golobradih hrvatskih vojnika, koji su izbačeni sa svojih ležajeva, prebačeni u kamione i odvezeni na stratišta. Na stotine nepoćudnih Zagrepčana zatvoreno je u zloglasne logore “Kanal”, današnji Autobusni kolodvor u Držićevoj, Prečko i druge.

Gotovo da nije bilo zagrebačke obitelji iz koje nije bilo odvedenih u zatvor ili logor. O tim strašnim zločinima u Zagrebu se šuti i do dana današnjega. Zato Zagreb, što je tragično, ima Trg žrtava fašizma, ali nema Trga žrtava komunizma.

Stratišta na području Zagreba dogodili su se u njegovim rubnim naseljima ispod Medvednice. Gračani, Markuševec, Čučerje, Remete, Šestine i Bukovec, čine niz od nekoliko prigorskih sela koja su od davnina gravitirala Zagrebu vežući svoje življenje uz glavni hrvatski grad. Dolazak 6. ličke proleterske divizije u Gračane bio je traumatičan događaj za cijelo mjesto, kojega se i danas stariji mještani sjećaju sa suzama u očima.

Nakon dvodnevne bitke u kojoj su pripadnici ove brigade svladali hrvatske i njemačke snage u povlačenju, započeo je cjelomjesečni masakr i iživljavanje nad poraženima. U Gračanima je uspostavljen stožer brigade i vojni zatvor. Podrum kuće gdje je bio stožer služio je kao mučilište, dok su gospodarske zgrade postale zatvor. Ovi događaji po mnogo čemu podsjećaju na Vukovar, nakon što su ga Jugoslavenska narodna armija i četničke postrojbe ‘oslobodile’ 18. studenoga 1991. godine. Povijest se Hrvatima, nakon svibnja 1945. ponovila 46 godina kasnije.

Gračani – stratište i danas bez imenovanih ubojica

Prema navodima svjedoka, svako jutro partizani bi čistili podrum od krvi i dijelova tijela mučenih ljudi. U njemu ne samo što su mučeni hrvatski i njemački vojnici, nego i velik broj civila, osobito žena, a i domaći stanovnici. Posebno je stravičan pokolj ranjenika iz bolnice za plućne bolesti “Brestovac” na Sljemenu, iznad Gračana i Šestina, gdje su hrvatski vojnici izbačeni iz bolesničkih kreveta, poklani i pobacani u jame.

Krvavi pir pripadnika 6. ličke proleterske divizije trajao je sve do početka lipnja 1945. godine. 2SR Gračani Obernjak 0002Da je zločin u Gračanima izvršen smišljeno, više nego jasno govori zapovijed koju je Aleksandar Ranković, čelnik Ozne, ili Odjeljenja za zaštitu naroda, odnosno komunističke tajne policije osnovane 13. svibnja 1944. godine, uputio 17. svibnja zapovjedništvu Ozne u Zagrebu: “Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita.

Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.” Dakle, sve je jasno, Ranković kao čelnik Ozne, izravno je podređeni i najbliži Titov suradnik, što znači da je Tito taj koji ne neizravno, nego izravno, stoji iza ovih stravičnih pokolja u glavnom gradu Hrvata.

Desetke i desetke godina o ovim stratištima nije se smjelo govoriti, a grobovi su bili jame bez cvijeća i križa. Zagrepčani se nisu dali pa su stanovnici već nekoliko mjeseci nakon gračanskoga pokolja na pojedinim stratištima ostavljali cvijeće. Uglavnom su to mladi ljudi koji su time prkosili komunističkoj vlasti.

Kada je, jednoga dana, milicija razbila raspelo u blizini grobnice na Lonjščini, Gračanci su razumjeli poruku pa su prestali s tom ljudskom gestom. Obilježavanje stratišta, bez straha, moći će započeti tek stvaranjem slobodne Republike Hrvatske.

Gračani su, na žalost, samo jedno od brojnih stratišta glavnoga grada Hrvatske o kojima se i danas, zbog halabuke kojekakvih radničkih fronti, nevladinih udruga poput Dokumente, zabludjelih bivših predsjednika, sveznajućih jugoslavenštinom zadojenih “vučjih čopora”, povjesničara mrzitelja s Filozofskoga fakulteta i Fakulteta političkih znanosti ne smije govoriti, ne smije se napraviti dokumentarni film, odnosno da se činjenično i povijesno i etički ispravno označi kao kolektivni zločin iz mržnje golemih razmjera na području Zagreba i cijele nam Hrvatske.

A činjenice koje nisu podvrgnute takozvanim povjesničarima sljedbenicima ideologije zla zvanom komunizam, može se znati kao što je to učinio dr. Josip Jurčević navodeći podatke državnih komisija bivše Jugoslavije iz kojih proizlazi da su komunističke vlasti počinile 89 posto zločina, Talijani 8 posto, partizani i četnici 1,5 posto, a režim Nezavisne Države Hrvatske 0,13 posto.

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari