Connect with us

Pregled

H. Hitrec: Jugonacionalisti su stali na zadnje noge i poveli revolucionarne brigade

Objavljeno

on

Vrlo nezanimljiv prošli tjedan. Jedino što sam zabilježio kao ponešto interesantno jest međunarodno priznanje zagorskoga purana, autohtone vrste koja je u 16. stoljeću iz Krapine prenesena u Ameriku.

Pticoznalci i povjesnici tvrde da je bilo obratno, ali ja im ne vjerujem. Možda su ipak u pravu, ali samo glede purana, ali ne i purica s mlincima koje su stoposto zagorske, kao i pjesma „Tak malo dobrega na svetu tuj se najde“, a ako se ipak nekaj najde – kao što je hrvatska nogometna reprezentacija na Eurosongu koja igra bolje i ljepše od svih razvikanih nacionalnih vrsta na europskom prvenstvu, eh, onda i to treba iz dobroga pretvoriti u loše kakvom proračunatom diverzijom. Smišljenim, organiziranim i dobro plaćenim prekomjernim topovskim udarima po terenu, razbojničkim činom koji ima i te kakvu političku pozadinu. To jest povijesno-političku.

[ad id=”93788″]

Kolinda je najtočnije reagirala, premda stavljajući ispred orjunaša neznatnu ogradu „tzv“. O Orjuni se i radi, ilegalnoj organizaciji jugoslavenskih nacionalista. Ona djeluje pod pokroviteljstvom legalnih stranaka (partija) kojima je zajednički cilj razaranje i nestanak hrvatske države. Orjuna obavlja prljave poslove za crvene poslodavce, a u srdačnoj je svezi s ostatcima (krupnim ostatcima) Udbe i KOS-a. Djeluje na svim područjima, od školstva i kulture do športa i posebno nogometa koji je vrlo privlačan glede masovnosti i popularnosti. Ponekad ju nazivamo petom kolonom, što je isto tako točno.

Nije se Orjuna ubacila samo među nogometne navijače, lisičji se predstavljajući kao glasnogovornica nekih od njih (sve dok ju pravi navijači nisu prepoznali), nego i u većinu „pokreta“ koji uživaju simpatije protuhrvatskih stranaka i medija – što je više ljudi na trgovima, ulicama, stadionima, to je veća šansa orjunašima da se umiješaju, pomiješaju, podignu svoje otrovne transparente. Štoviše, u zadnje se vrijeme legalni crveni i ne libe dati potporu svojoj Orjuni sklonoj „mladeži“ koja traži zabranu pjesme „Lijepa li si“, a Milanović istodobno lije krokodilske suze što Srbije nema na nogometnom Euru koji je tako, valjda, užasno osakaćen. A ako Hrvatska ondje jest, onda joj treba zagorčati život od prve minute, a ne samo od 85. Da ne dočeka devedesetu, jer su komunisti na tu brojku alergični, izgubili su (prvi put) vlast, ali i Jugoslaviju, što je neoprostivo. U St. Etienneu se to umalo i dogodilo, lako je moglo doći do trajnog prekida, pa se može reći da je sve nekako ipak dobro završilo, premda tužno. Za sada. Presudu Uefe još ne znam u trenutku dok ovo pišem.

S dosta indicija, može se reći da ni Francuzi nisu bez putra na glavi. Njihovu nevoljkost da spriječe ono što se dogodilo, mogu objasniti i vrlo prozaičnim razlogom: francuska reprezentacija je domaćin i želi postati europskim prvakom, a igra dvaput lošije od hrvatske, što znači da bi u mogućem finalu izgubila. Zato se Francuzi raduju svakom incidentu koji bi izbacio Hrvate ne samo iz takta nego i s prvenstva. To više ako sami ne trebaju ništa poduzimati jer, eto, Hrvati sami sebi priređuju nevolje. No i to nije puna istina: zašto su navijači St. Etiennea pomogli „Hrvatima“ da unesu topove, odnosno sami ih donijeli na stadion? Očito su bili instruirani sa strane (s dvije strane) i plaćeni, jer zašto bi to radili badave, pitanje je.

Vrlo je neuvjerljiva bila „analiza“ tehnoministra Orepića koji u mnogočemu nije daleko od Ostojića. Orepić je pokušao jednu povijesno-političku i u sadašnjosti djelujuću crvenu falangu jugoslavenskoga nagnuća svesti na nekoliko osoba iz raznih dijelova Hrvatske, to jest minorizirati i bagatelizirati opasnost, reći javnosti da se radi o nepovezanim pojedincima. Ako se tako odnosi i prema drugim ugrozama hrvatske sigurnosti i državne stabilnosti, onda su stvari tragične.

Elem, orjunaši su plaćeni diverzanti i provokatori čiji je cilj diskreditirati Hrvatsku prozirnim presvlačenjem u boje onih koji Hrvatsku vole. Njih možete vidjeti kao provokatore na Bleiburgu i u Saint Etienneu, u prosvjedima kao što su „Hrvatska može bolje“, u crtanju svastika, među „kulturnjacima“, u civilnim udrugama utemeljenim da urade sve kako u Hrvatskoj ne bi bilo bolje. Nisu to kreteni i idioti kako ih mediji nazivaju (pa i oni koji znaju o čemu je riječ), nisu oni „hrvatski idioti“ kako ih naziva europski tisak koji u podtekstu vrijeđa cijeli hrvatski narod, nego promišljena produljena ruka, šaka one ruke koja se i nadalje nada padu hrvatske države i povratku nekoga oblika Jugoslavije.

Toj šaci ide na ruku i nezdrava, nepotrebna tenzija između Hrvatskoga nogometnog saveza i (prvenstveno) Hajduka, nesuglasice koje su u začetku trebale biti eliminirane, a nisu nego su eskalirale, što je Orjuna dobro iskoristila. Postavljena je formula: HNS i Šuker jednako su Dinamo i Mamić, a za reprezentaciju su odgovorni HNS i Šuker, znači Mamić, pa udri po hrvatskoj reprezentaciji – i topovima. Radi se o klasičnoj proizvodnji mržnje i unutarhrvatskoga šovinizma u službi jugoslavenskoga nacionalizma, što je rezultiralo i događajima u St. Etienneu, ali su posljedice loše pa i kobne upravo za Orjunu. Jer su i oni Hrvati kojima raspored snaga u HNS- ide na jetra ali vole nogomet, Hrvatsku, hrvatsku reprezentaciju i njezine igrače, hrvatske boje i hrvatsku himnu, shvatili da ih plaćeni gadovi odvode ondje gdje ne žele ići, pobunili se i sada će se svom silinim okrenuti protiv njih. Nastojim to pročitati i iz racionalne izjave Torcide, vrlo smirene. Svako zlo za nešto dobro. Podjele između sjevera i juga (ne na tribinama) najopasnije su što se može dogoditi Hrvatskoj, a to je dobro razumio i Irenej kao i „domaća“ peta kolona.

Što se još dogodilo?

Gotovo sam zaboravio. Da, još je pala Vlada, to jest postala tehničkom i sada može mirno raditi. Tehniciralo se pomalo i s Hrvatskim saborom premda su mu u ovom sastavu očito bili odbrojeni dani, ali su tehnika i matematika zakazale. Iznenađujući obrat nije se dogodio – saborski zastupnici svih fela – makar i vrlo nevoljko – napuštaju klupe i zamjenjuju ih riskantnom pustolovinom koja ih može odvesti daleko od Sabora i komfora koji su tek okusili, a već moraju otputovati. Domoljubna koalicija i HDZ nisu izvukli zeca iz šešira.

Prijevremeni su izbori realnost, s predizbornom kampanjom u jeku turističke sezone – što ćemo gostima prikazati kao za njih priređene folklorne svečanosti s novim atrakcijama, skokovima s mosta na glavu (betonska podloga), ekstremnim športovima, čarobnjačkim trikovima i utrkama magaraca. Crveni će formirati Narodnu koaliciju (na koje sve narode računaju, nije jasno), Domoljubna će koalicija ostati u istom ili sličnom sastavu (minus HSS) i trebala bi se nazvati Hrvatskom domoljubnom koalicijom, da ne bude zabune, natjecat će se Most i Živi zid (bez Sinčića?) te Bandić Milan koji pretendira na mjesto predsjednika Vlade jer mu je Zagreb postao premalenim. Imaju li Bandićeve ambicije veze s tek tu i tamo spomenutim najavama da Željka ide s novom strankom Domovina, bumo vidli. Možda budu na istom štandu. A ni Baldasar nije samo za lokalne izbore.

Hrvatska demokratska zajednica, najveća stranka u hrvatskoj povijesti i nositeljica pokreta koji je doveo do stvaranja suvremene hrvatske države, postala je žrtvom unutarnje agresije u Vladi u kojoj je brojčano premoćno participirala, ali i bespomoćno pratila nedostojne ucjene, kao i vanjske agresije paklenske mašinerije koja je uz pomoć milosrdno ostavljenih Milanovićevih kadrova proizvodila afere, pažljivo tempirane tako da nakon ministara u pravo vrijeme bude snajperskim hitcem pogođen i šef stranke, Karamarko. Pratio sam televizijski prijenos Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa u slučaju Karamarko, i iz svega što sam čuo nikako se nije mogao izvući zaključak da je šef HDZ u bilo kakvom sukobu interesa, pa je Dalijina presuda vrlo interesantna i past će na Upravnom sudu kao zrela kruška. Hoće li? Ha, ako i padne, više ne će biti važno. Zadaća je obavljena. No ostaje zapitati se koji će to čovjek izvučen iz „realnog sektora“ preuzeti neku političku dužnost kada shvati da mu taj famozni sukob interesa može biti uteg koji će ga povući u vodu, makar i nategnutim objašnjenjima.

Karamarko nije klasičan primjer, nije samo izvučen iz realnog sektora u koji je ulazio kada su ga u bližoj povijesti prevarili ili likvidirali, nego ima i političku povijest podosta kontroverznu, a to će sada izvlačiti i oponenti u HDZ-u koji zahtijevaju njegovu ostavku, kao što će s pravom govoriti da je u zadnjim izborima igrao neodlučeno nakon što je HDZ vodio 2:0 protiv crvenih štetočina. Zaboravit će se na ono dobro što je učinio: preuzeo je HDZ u blagom rasapu i konsternaciji nakon gubitka parlamentarnih izbora, pa vrlo brzo, pobjedama na lokalnim, europarlamentarnim i na kraju parlamentarnim izborima opet doveo HDZ na visoku razinu, ne i potpuno na vlast jer se umiješao Most. Stranku je vratio izvorima, barem djelomično, točno se odredio prema komunizmu i sljednicima, i to je bio početak pada jer je svaka razgovijetna hrvatska, protukomunistička politika znak za uzbunu i naziva ju se ekstremizmom (vidi intervju M. Pupovca beogradskim novinama).

[ad id=”68099″]

Jugonacionalisti su stali na zadnje noge i poveli revolucionarne brigade koje su mogle divljati jer je stanje u Vladi bilo kakvo je bilo. Može se naravno reći i ovo: tko god bio na čelu HDZ-a u zadnje četiri godine namjerno (ili ne) nesposobne Milanovićeve Vlade, narod bi se vratio toj stranci kao spasu i utočištu od ideološke represije i izravnih uvrjeda hrvatskom biću.

Ne pada mi sada na pamet cipelariti Karamarka i pridružiti se onima koji putem medija traže njegovu ostavku. Za to postoji stranačka procedura. Na ono legendarno pitanje „Predsjedniče (stranke) što će ostati“, odgovor je i nadalje jasan: ostat će Hrvatska demokratska zajednica koja je bila jača, pametnija i čvršća od svojih vođa, premda se dala voditi i vodati (Tuđmanovo vrijeme je druga priča) pa će i sada naći načina da ne samo ostane na nogama nego i dobije izbore u koaliciji sa strankama desnoga centra i desnije od centra. U protivnom, opet će četiri godine vladati crveni jugonacionalisti, a gadovi s tribina St.Etiennea biti uhljebljeni u državnim službama.

Hrvoje Hitrec/HKV

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari