Connect with us

Pregled

H. Hitrec: Kiši po cijeloj Europi, pa i u Parizu, gdje osim kiše padaju i Turci

Objavljeno

on

Pedeset litara kiše po četvornom metru skoro svakoga dana – jedno od obećanja ove Vlade ostvaruje se iznad očekivanja, problem navodnjavanja je riješen: Hrvatska se dobro natapa.

Kiši po cijeloj Europi, pa i u Parizu, gdje osim kiše padaju i Turci. U vrijeme 450. obljetnice sigetske bitke, hrvatska nogometna vojska uzvratila je za sve turske opačine, a mogla je i bolje da djelatnici na francuskom stadionu nisu prenisko postavili gredu. Dovoljan razlog za žalbu koje ipak nije bilo. Dežurni idioti iz Hrvatske koji ne prate igru reprezentacije nego ponašanje publike u cilju opanjkavanja domovine koju mrze, prošli su kao i Turci – izgubili su, nisu došli na svoje.

[ad id=”93788″]

Čekali su da se na hrvatskoj strani terena pojavi svastika, ali se nije ukazala, što ne znači da ju ne mogu proizvesti u „fotošopu“ i prodati „Liberationu“. Zato se pojavila stanovita inicijativa mladih za ljudska prava (uz djecu komunizma sada smo dobili i unuke komunizma, jer vrijeme leti) koja ima nešto protiv reprezentativne nogometne svečane pjesme „Lijepa li si“, a pjesma govori o Hrvatskoj koju ni njihovi djedovi ni očevi nisu mogli smisliti, pa se tiha i uporna mržnja prenosi s koljena na koljeno –a trebalo bi tu balavurdiju preko koljena kao u dobrim starim vremenima kada se zabludjelu mladež nije gladilo peruškom. To više što ti inicijativni mladi nisu nikada ni živjeli u Jugoslaviji, pa i ne znaju o čemu govore. Samo znaju da moraju mrziti Hrvatsku jer su tako odgojeni u toplim i glede djedova i očeva krvavim obiteljima.

No, da skrenu pozornost sa svoje patnje, našli su da se u Thompsonovoj pjesmi spominje Herceg Bosna, gdje žive Hrvati koje idioti mrze i više nego Hrvate u Hrvatskoj jer hercegbosanski Hrvati pojačavaju jedinstveni hrvatski korpus i smanjuju hrvatski demografski slom, podsjećaju da je Bosna (i Hercegovina) hrvatska povijesna baština koje se nitko i nikada ne smije odreći. Vele crveni malci da Herceg Bosna nikada nije službeno priznata, što je također laž – treba pročitati dokumente o utemeljenju Federacije BiH, gdje se kaže da u taj organizam ulazi Herceg Bosna. Uopće ne sumnjam da će inicijativni mladi tražiti od Uefe da se zbog te pjesme Hrvatska izbaci s prvenstva Europe, a već su im se pridružili i slični eruopski bedaci iz međunarodne mreže za maltretiranje Hrvatske.

Hrvatski nogometni savez glatko je odbio ponudu da pjesmu „Lijepa li si“ skine s repertoara, Davor Šuker je ismijao inicijativu i pjeva se dalje, hrvatski nogometaši drže ruku na srcu kada se pjeva druga (to jest prva) svečana pjesma, hrvatska himna „Lijepa naša domovino“, što jugonacionaliste dovodi do delirija, a posebno bivšeg Jovanovića koji nije uspio zabiti gol HNS-u i svojedobnom predsjedniku Vlatku Markoviću te traži priliku u novim (parlamentarnim) izborima. Poslije ovoga europskog prvenstva, ipak, Hrvatski nogometni savez mora poraditi na posve iracionalnom sukobu s Dalmacijom (Hajdukom) gdje zbog HNS-a (!) ljudi nisu (javno) navijali za reprezentaciju ili je barem tako rečeno u medijima. Barem tu možemo biti jedinstveni, za Boga miloga, zaboraviti na trenutak naše unutarnje svađe. Barem nogometne. Barem.

Ibis, redibis

Svi znate tu latinsku doskočicu sa zarezom ili bez zareza, proročanstvo koje se može tumačiti ovako ili onako, a vrlo je primjenjivo za hrvatsku političku scenu ovih dana. Što će se dogoditi s Vladom i Saborom, što će ići a što ostati i tko će ostati a tko otići – ostaje u sferi nagađanja, nesigurnih predviđanja i podrumskih kockarnica. Listam knjigu Dostojevskog „Kockar“, ali ne nalazim odgovore, pa dohvatim Sartreovu „Mučninu“ (zbog naslova a ne pisca kojega prezirem). Jest, mučno je, ali bili smo i u gorim situacijama, recimo kada je svećenik udbinskog dekanata spavao na drvetu u vrijeme komunističke represije ili u doba provale Tatara u Hrvatsku, o srpskoj agresiji da i ne govorim. Ali da je mučno, jest, da se hrvatska scena nije podijelila samo po već tradicionalnom ključu nego na neprozirne rubne silnice koje drže ili misle da drže do sada nepoznate ključeve – razvidno je. Još su crveni i najjasniji, oni jednostavno žele opet na vlast, ne će Vladu desnoga centra ni bilo kakvu desnu, samo svoju, lijevu i protuhrvatsku. Budući da cijelu Vladu ne mogu strijeljati kao 1945., pribjegavaju suvremenim načinima – potkopavaju, podvaljuju, izmišljaju afere uz pomoć kadrova koji su u obilnim količinama ostali u DORH-u i službama. Rade. Trljaju ruke. O postojećoj Vladi govore kao o zadnjem smeću.

Zdravko MaricZa to vrijeme Vlada desnoga centra, to jest ministri u Vladi uglavnom rade vrlo dobro (osim kojekavih repića koji se i dalje vuku) pa da uopće nema predsjednika Vlade, pa da nema ni dopredsjednika, bilo bi isto ili još bolje. Vrlo zanimljiva situacija. Isto tako u poslovnom svijetu sve ide uglavnom vrlo dobro, kao da politička kriza ne postoji, što bi značilo da se može živjeti i poslovati i bez Vlade ili barem bez vrhova Vlade, to jest bez politike općenito. Možda zvuči blesavo, ali je tako kako jest. Zašto ne bismo eksperimentirali, kad nam je eksperiment ionako u krvi? Zašto ne bi svaki mjesec jedan od ministara bio prvi ministar, a drugi mjesec drugi, kao u starom Dubrovniku?

Šalim se, donekle u očaju. Ali ono što se predlaže, naime da Zdravko Marić postane premijerom, i nije daleko od moga, to jest dubrovačkog prijedloga. Plediram za bilo koju kombinaciju, kako god se zvala, ali koja zadržava na vlasti desni centar i sve desnije od njega, s tim da Hrvatska demokratska zajednica jednostavo mora participirati u velikoj mjeri jer je relativni pobjednik izbora. To jest pobjednik. Pa kada se ovih dana stalno poteže pitanje izbornoga legitimiteta glede nekih osoba, kako to da se ne potegne pitanje izbornog legitimiteta pobjedničke stranke na izborima, nego se ona pokušava minorizirati, kao i cijela Domoljubna koalicija.

Podli sufleri pokušavaju uvjeriti javnost da je sadašnja nevolja HDZ-a u tome što je u predizborno vrijeme bio suviše „radikalan“, a to jednostavno nije istina. Bio je isuviše hrvatski, isuviše je i s pravom progovarao „iz duše i srca naroda“, što bi rekao Tuđman, pa je zato i dobio izbore, nasuprot klateži iz SDP-HNS-a koja je ideološkom presijom i represijom (Ostojić) rasrdila hrvatsko biće, a ono uzvratilo, koja je zadužila Hrvatsku preko svake mjere s namjerom da ju uništi. HDZ je pokušao staviti stvari na svoje mjesto, reći još jednom da je Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda i da se Hrvatima ne može i ne smije nitko miješati u unutarnje poslove i unutarnje osjećaje naroda, a najmanje manjine koje imaju svoje nacionalne države, a u ovoj, hrvatskoj, trebaju biti poštovane glede svoje kulture i običaja i to je sve, a ako žele biti politički Hrvati – to bolje.

Izbori su ispali kako su ispali kako su ispali, Most je odigrao što je odigrao – po mojem mišljenju potpuno pogrješno) ponešto nesvjesno, ponešto – u nastavku utakmice – i svjesno, a pritisak crvenih iz stranaka „Do istrage vaše ili naše“ pojačao se do bezumne mjere kada se vidjelo da koalacija dvaju koalicija ne funkcionira, da Most nije suradljiv nego svadljiv i to u pitanjima koja su mogla biti glatko riješena, a nisu. Most se zapeleo kao pile u kučine i sada ne može van, pao je u ruke onih silnica koje agresivno nastoje vratiti Milanovića, išao je protiv HDZ-a čak i u suradnji s Oreškovićem koji se uspio posvađati sa strankom koja ga je dovela na mjesto predsjednika Vlade, sa mnom koji sam ga u početku branio od razne muteži, tumačeći da je sjajno što imamo Hrvata iz iseljeništva i da je to snažna pljuska onima koji hrvatske iseljenike (crveni, naravno) i dalje smatraju „ustašama“… – ali ne, Orešković se povezao upravo s onim morhovskim i tajnoslužbenim elementima koji služe crvenim gospodarima i smicalicama ih žele opet dovesti na vlast.

Elem, HDZ i Domoljubna koalicija igrali su čisto, pravili ustupke, srdili se, ali i pristajali na sve i svašta da bi se sačuvala Vlada desnoga centra. Most nije igrao čisto, zavlačio je, raspadao se od velikih riječi koje su se svele na (u stvari) tihu mržnju protiv HDZ-a s korijenima na lokalnim razinama, a zahvatom u Ministarstvo unutarnjih poslova pokazao da mu je vrlo strasno stalo do očuvanja crvenih kadrova i njihove politike, te je SOA (uz medije i velike kompanije) unaprijeđena u vrhovnu vlast. Bez izbornog legitimiteta.

Znači, Orešković mora otići jer se bavio poslovima kojima se nije trebao baviti, a u tom bavljenju – ne poznavajući vučju hrvatsku političku scenu – možda i nesvjesno (opet ja s tim nesvjesnim) pao u mrežu koju nazivamo raznim imenima. I sada je stao na zadnje noge: branit će, veli, u Saboru svoju čast. Ma nitko njegovu čast ne dovodi u pitanje, ne dovodi u pitanje njegov integritet kao privatne osobe, nego je sukobom sa strankom koja ga je doslovce iznijela na leđima pokazao neoprostivu nezahvalnost, što je već toliko puta viđeno u povijesti da je dosadno.

Oslonio se onda na Most, a Most na njega i tako oslonjeni idu prema zajedničkom samoubojstvu. Ne radi se tu o trećem putu, radi se o jednom putu, u propast i nestajanje (uz pomoć sumnjivih savjetnika). Pa smo tako umjesto stabilne Vlade kojoj se smiješila lijepa budućnost, to više što polako izlazimo iz krize, dobili kaos iz kojega bi se valjda trebala opet na scenu ušuljati protuhrvatska Milanovićeva falanga, što se jednostavno ne smije dopustiti. U tom smislu treba poduzeti sve što se upravo i poduzima, nazivalo se to preslaganjem ili kakvim drugim sredstvima – unatoč svim mogućim rizicima – pa zatim brzo posložiti karte i smanjiti štetu koja je nastala u prvi šest mjeseci, krenuti napokon prema onoj Hrvatskoj kakvu smo sanjali, a još ima vremena, još nije sve izgubljeno – čak i istospolci paradiraju sa sloganom „Još Hrvatska nij propala“.

Prema Hrvatskoj koja ne zaboravlja prošlost i, usporedo s brigama sadašnjim, prošišćava Augijeve staje komunističke historiografije, prema Hrvatskoj koja želi dobrosusjedske odnose, ali ne zaboravlja srpsku agresiju, prema Hrvatskoj koja želi trgovati u „regiji“, ali ne i vraćati se u tu umjetnu, opasnu izmišljotinu, prema Hrvatskoj koja traži saveznike od Baltika do Jadranskoga mora – u zemljama koje čvrsto stoje na svome nacionalnom dostojanstvu i jednako osjećaju ugroze od naddržava, zvale se one Sovjetski savez ili Europska unija.

Dosta je bilo oklijevanja, dosta je bio uzmicanja pred onima koji i najčišći i najsvetiji hrvatski osjećaj prokazuju kao radikalizam, nacionalizam (koji je pozitivan i također svet osjećaj) – s takvima se treba obračunati bez velikih riječi, mirno i odlučno. Ta nije taj politički Hrvat Hasanbegović slučajno postao novim hrvatskim miljenikom, nije slučajno dobio toliko glasova na konvenciji HDZ-a, nije naravno slučajno da se na njega obrušava sve što je protuhrvatsko i protuprirodno – pa ako se njega netko želi „riješiti“, onda sam sebi kopa jamu za buduće izbore, do kojih, nadam se (prijevremenih) ne će doći. Bilo kakvo popuštanje i razvodnjavanje nije dopustivo, bilo kakvo urlikanje tzv. kulturnjaka i njihovih zuroffa ne smije i ne može biti povodom da se toj rulji baci ministar kulture. A nagovještaji postoje. I u svezi su s manjinama, odnosno srpskom manjinom.

Srpska manjina, odnosno Pupovčevi i Stanimirovićevi Srbi, sada vide svoje priliku. Već ih dugo nema na vlasti, pa su postali nervoznima i nadaju se da će HDZ posegnuti za njima u potrebi, kao što je Sanader posegnuo za njima bez potrebe. Na SDP-HNS su bijesni (potmulo) jer ih nije uzeo u vlast budući da je imao toliko svojih Srba da nije znao što bi s njima, pa je četrdeset posto Vlade napučio njima. Oni nisu bili politički Hrvati, ali nisu baš htjeli biti prepoznati kao Srbi, pa ih je javnost tek s vremenom detektirala. Pupovčevi i Stanimirovićevi ne žele biti ništa drugo nego Srbi, što bi bilo u redu da nisu produžena ruka silnica izvan Hrvatske – prvi politički agent Beograda, drugi prononsirani četnik koji je preuzeo vukovarsku bolnicu nakon (ili za vrijeme) ubojstva hrvatskih ranjenika, a u Tovarniku (vodi se sudski proces) krivotvorio potvrde o smrti Hrvata, to jest o načinu njihova usmrćenja. I tu je granica koju se ne smije prijeći, pa makar i po cijenu novih izbora. Osobno, uz dobru promidžbu i nabrajanje (svakodnevno) grijeha crvene klateži – ja se novih izbora i ne bih bojao, premda me je i dalje strah od hrvatskih smušenjaka.

Braća Radić

Prošloga sam tjedna bio gost jedne vrlo lijepe svečanosti, uz Dan Županije sisačko-moslavačke i obljetnice rođenja (11. lipnja, ali ne iste godine) braće Antuna i Stjepana Radića. Po njima se zove škola u Martinskoj Vesi Desnoj, moderna škola za razliku od one koju sam zatekao svršetkom osamdesetih kada sam na poziv Janice Šterc došao u taj znameniti posavski kraj zajedno sa sada vrlo poznatim demografom Stjepanom Štercom.

Naime, stara je škola bila derutna, sastojala se od samo jedne prostorije usred koje bijaše peć na drva – tako su se komunisti odnosili prema zavičaju dvojice velikana, Trebarjevu i Martinskoj Vesi. Ni most im nisu sagradili preko Save. Onda smo Šterc i ja (ako sam to već ispričao, ispričavam se) počeli galamiti, lupati šakom po stolu, što je zbunilo ondašnje općinske i ine čelnike, interveniralo se i na državnoj razini (uskoro će doći samostalna Hrvatska). Rezultat: gradnja nove škole početkom devedesetih, još u ratu, pa tako djeca iz Martinske Vesi nisu morala u školu u Sisak, kako je već bilo „zacrtano“ u doba raspadajućega komunizma.

Tu je, sada već pomalo legendarnu storiju, na rečenoj svečanosti prošloga tjedna u prepunoj dvorani hotela „Panonija“ osvježila Janica Šterc. A povod svečanosti bila je knjiga (više slikovnica) Marice Stanković „Dva brata, dva Hrvata“, koju je Janica ilustrirala. Vrlo dobar posao, jednostavno, ali uznosito prepričani životopisi braće Radić, baš za mladež. I, rekoh tada, ta bi knjiga mogla biti uzorom kako djeci približiti hrvatsku povijest i povijesne osobe, jer se suhoparnim podatcima u predavanju povijesti ne postiže ništa, jer dječju dušu treba uzbuditi.

No, spomenuo sam u govoru i nesretni „kurikulum“, povezujući stvari, a na kraju rekoh da je situacija u Hrvatskom saboru ovih dana neobično nalik stanju u beogradskoj skupštini 1928. Odmah sam dodao da se šalim, da nije tako dramatično, da ćemo sve to prevladati, i hoćemo, jer je Hrvatska vječna.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari