Pratite nas

Istaknuto

H. Hitrec: Komšije drže kako im je Tito ostavio Hrvatsku u amanet

Objavljeno

na

Vrijeme više-manje pristojno, štoviše, tek s ponekim izletom zapadne ciklone u ovu blagoslovljenu zemlju Hrvatsku u kojoj žive ljudi što se nazivaju Hrvatima, a u školama ih uopće ne uče da su zapravo Srbi koji se iz tko zna kojih iracionalnih razloga zovu drukčije nego ostatak srpstva. Tako se mali ili mladi Hrvat mora preseliti u Srbiju da bi ondje pošao u školu i naučio što je i kako je, zajedno sa djecom u Srbiji koja, otkrilo se tek sada (?) već deset godina iz udžbenika spoznaju pravu istinu o Slavoncima, Dalmatincima i Ličanima posebno, to jest da su svi navedeni Srbi. Pa što će djeci kada izađu iz srbijanskih škola ostati u glavi nego ta neprijeporna činjenica?

Drugim riječima, u srbijanskim se školama odgajaju djeca da kada budu velika budu velikosrpska i tako se ta besmrtna ideja prenosi na nove naraštaje. U Hrvatskoj se za udžbeničke srbijanske nestašluke nitko nije zanimao, nije bilo ni nota ni slova a možda nikomu nije bilo ni stalo, pa komšije imaju sada svoju državu a mi svoju, mislili su, što je posve krivo, budući da komšije drže kako im je Tito ostavio Hrvatsku u amanet, kao Izetbegović Bosnu Turcima. Barem je onaj nesretnik Željko Jovanović mogao nešto priupitati o srbijanskim udžbenicima u onom trenutku kada je u Beograd nosio na pregled hrvatske udžbenike iz Hrvatske, ali nije.

Tvrtko Jakovina HRT

Rečena edukacija mališana u Srbiji znatno je opasnija za budućnost nego idiotske dosjetke o „građanskom ratu“ u Hrvatskoj devedesetih, opasnija jer bi tu djecu indoktriniranu krivotvorinama stari četnici iz devedesetih lako mogli poslati u novu avanturu, da u novom „građanskom“ ratu ubijaju hrvatsku djecu, u Hrvatskoj naravno, a nego gdje, bez obzira što će ta srbijanska djeca iz Srbije, a nego odakle, u stvari (prema udžbenicima) ubijati srpsku djecu u Hrvatskoj koja iz nepoznatoga razloga misle da su hrvatska djeca. Tako bi i teza o bratoubilačkom ratu opet bila aktualna kao i vrijeme komunizma.

A teza o navodno građanskom ratu provlači se i nadalje, čak sipa iz srbijanskih medija i visoke politike (ha!), četničke, srbijanske. U Hrvatskoj visoka i niska politika s indignacijom odbijaju taj novi napad, ali ne svi. Pokušava se pronaći zlatna sredina. Tako jedan hrvatski povjesničar, ne ću mu navesti prezime, ali ime mu je Tvrtko, pronalazi salamonsko rješenje (ne dolazi od riječi salama, ali u ovom slučaju može), to jest kaže se: bio je i građanski rat i agresija. Povjesnik to dokazuje na primjeru dvaju sela, oba u Hrvatskoj, koliko sam površno pročitao radi se valjda o hrvatskom selu i „srpskom“ selu u Hrvatskoj, naravno, a jedno je selo (valjda ipak „srpsko“) napalo hrvatsko selo. I gdje je tu agresija, pobogu, pita se historik? Pa zar taj primjer nije zoran da se radilo o uzornom građanskom ratu, sve na ozemlju a nešto i vazduhu iste zemlje Hrvatske? Eto kako lisice pokušavaju malo ispeglati povijest u protuhrvatskom smislu, namjerno zaboravljajući da se radilo o vanjskoj ali i te kako o unutarnjoj agresiji, a „srpska“ su sela bila na vrijeme naoružana od istodobnih vanjskih agresora, to jest od Srbije, kao što je poznato. Budući da se radi o selima (u navedenom primjeru), nova teza pričuvnih istorika mogla bi glasiti da rat možda doista nije bio građanski nego seoski, uz dodatnu vanjsku agresiju.

Listopad je 2017. Nakon rujanskih tragedija 1991. komemoriraju se listopadske: ubijanja i progon Iločana nakon nastupnih govora četničkih krvnika („ubijajte ih kao kera pored tarabe“), podla ubojstva gotovo stotinu Hrvata u Lovasu, od kojih su mnogi natjerani u minsko polje. Slušam i gledam središnji Dnevnik u ulozi čovjeka koji ništa ne zna i ništa ne razumije. Ide prilog o Lovasu, govori se o zločincima koji su ubijali Lovašane, ali se ne kaže tko su i odakle razbojnici, spominje se krvava berba grožđa i još uvijek ne znam što je posrijedi, tek kada u kameru govori gospođa iz Srbije koja se bori protiv nekažnjivosti zločinaca, odjednom sine i meni i ostalim neukim gledateljima da sav taj užas ima valjda neke veze sa Srbijom, jer zašto bi gospođa spominjala tu (svoju) zemlju?

Eto tako uvježbani reporteri i reporterke rade priloge s gotovo umjetničkim nervom da izbjegavaju jasne nazive i pripadnost zločinaca, što nije samo medijska hrvatska navada već godinama, nego ulazi i u sferu politike kojoj Irinej pod nosom, u samoj Hrvatskoj, govori o „osveti koja se nazire u našem narodu“ (citat po sjećanju), a kada SPC-kondotijer govori o našem narodu, zna se na koga misli – pa tako od školskih udžbenika u Srbiji, do kađenja Nikodimu u Hrvatskoj, raznih Vulina i Vučića, poznata hrvatska blesava pospanost i nesvjesno (?) dopušta gradnju mostobrana za provalu trećega ili kojeg memoranduma, umjesto da punom snagom reagira na svaki i najmanji znak velikosrpskoga novog zamaha. Ponešto je ipak nadonosno da se Hrvatska potiho pomalo naoružava, čak bismo mogli u skorijoj budućnost imati letjelice koje lete, pozivaju se mladi ljudi u vojsku i mnogi odazivaju, svraćaju se oči na tradiciju pobjedonosne hrvatske vojske ne samo iz devedesetih nego i one domobranske koja je dobila hrvatsko nazivlje i zastavu još u doba Miroslava Kulmera, starijeg brata Franje Kulmera koji je (Franjo) doduše završio u umobolnici, ali je prije toga učinio velike stvari, pa u Beču progurao i Jelačića za bana. Na žalost, za Kulmere se danas zna samo po konspirativnom prezimenu Todorić. Jedan noviji Kulmer, to jest Ferdinand, bio je vrsni slikar i još je dospio za života oslikati naslovnu stranicu moje knjige.

Obezglavljena Hrvatska

Prošloga je tjedna Hrvatska obezglavljena: Kolinda u opatijskom Sočiju i Moskvi, Plenković kod štipača Junckera u PutinBruxellesu, Jandroković u Kanadi na Sveučilištu Waterloo gdje se hrvatski jezik (doduše za dobre novce) pojavio prije nego u Hrvatskoj, ali poslije Australije. I što se dogodilo: ljudi su potpuno bespomoćno i očajno lutali ulicama u čupali kose, hodali su kao muhe bez glave, doista obezglavljeni, kršili ruke i pitali što ćemo sada kada nam nema vlasti, i tko ima vlast kada vlasti nema. Nisu se u tom bunilu sjetili da je u Hrvatskoj ostao Milorad Pupovac koji je na vlasti kada vlasti ima i kada je nema, sve pokriva i sve organizira u dosluhu s Beogradom, a njegovi promatrači prate televizijske i ine programe pa interveniraju kada se nešto kosi s njihovom vlasti.

Pupovac

Eto sam naletio na novinski razgovor s televizijskom voditeljicom, baš profesionalnom, ne ću reći ime ali prezime je Hrga, koja je morala napustiti RTL, a na pitanje je li bila izložena političkim pritiscima odgovara: „Nitko takvo što nije radio osim Srpskog narodnog vijeća i Milorada Pupovca.“ Da se zna tko je glavni urednik naših televizijskih, radijskih i tiskovnih kuća – komesari su posvuda kao i poslije Hrvatskoga proljeća, ali i u vrhunskim državnim institucijama, pa i u Ministarstvu kulture koje im je već desetljećima omiljeno utočište. U Sabor ulaze kao u krčmu, a ako tko spomene promjenu Ustava i izbornog zakona u smislu da komesari ne mogu utjecati baš sve hrvatske posle, jako su srditi i trče u Beograd po zaštitu. A kada netko spomene dopisno glasovanje Hrvata izvan Hrvatske posebno, i opet se zajapure… Izborni zakon (i promjena Ustava) na dnevnom su redu i u BiH gdje Hrvati također ne mogu glasovati za koga hoće, nego za koga hoće Bošnjaci.

No, uvodna priča o obezglavljenosti bila je naravno humoristično tonirana. Predsjednica je obavila dobar posao u Rusiji koja je dugo vremena imala diplomatske i druge odnose s Hrvatskom kao u doba Jurja Križanića. Sastav delegacije bez ministrice vanjskih poslova bio je doduše pomalo neobičan, ali bi bio i s njom, pa je državna tajnica Zdravka Bušić dobro rješenje. Vladimir nije štipao Kolindu, nego svoga državnog bankara nazivajući ga škrticom, što je bila ljupka predstava ispod koje se uvijek skriva vrag nimalo bezopasne zbilje i cjenkanje u korist ruskih interesa, što sam već i napisao, a potvrdilo se ležernim Putinovim ponudama za plinofikaciju Hrvatske, za početak, bolje to ne nego rusifikacija. Zemljopisno je znanje svladano: kao što Trump zna za Krk, tako i Putin za Slavonski Brod. Barem nešto.

U Beogradu su svakako bili užasnuti vidjevši šarmiranoga Putina koji je njima prodao stare migove, a mladu hrvatsku predsjednicu prima kao da ona predstavlja državu od osamdeset tisuća žitelja, uz to u vlasništvu nuklerne bombe. Zagonetka u hrvatskoj delegaciji bio je Božinović, ali još više Cvitan koji je ondje nešto potpisivao s ruskih tužiteljstvom, a ne znamo što. Ja bih u ime hrvatske javnosti želio da se otkrije ta tajnost, jer (posebno) kada se radi o Rusima ili Srbima, svaki papir mora biti predočen hrvatskim ljudima, velikim slovima i preveden na jazik rvacki. Na kraju krajeva, vlasti prolaze, a mi ostajemo i nije nam svejedeno kao političarima novoga kova koji svrgnuti s vlasti prelaze u poslovnu sferu koristeći veze setečene u doba vlasti, pa se obogate preko svake razborite mjere i iz bivšega rada za opće dobro (to jest politike, odnosno onoga što bi trebala biti) nakon mnogo godina punih kesa i opet u trenutku sloma rade za opće dobro, sudskom presudom.

A glede Putina, on ima puno veće brige – zabrinulo ga je genetsko programiranje ljudi, pa je o tome i javno govorio. Nema uvida u Hrvatsku, gdje je rečeno programiranje odavno poznato i dobro se odvija, programirani su u doba Jugoslavije i komunizma protuhrvatski Hrvati, a ti dobri geni pojavljuju se i u sljedećim naraštajima, popunjavaju kadrove na humanističkim fakultetima i u kulturnoj sferi, prelaze na studente i umjetnike, gibaju se po plahti (film), ili po daskama (kazalište, da).

Još nešto o štipanju: asistentice starih mačora u Bruxellesu pobunile su se jer ih mačori zlostavljaju, pa se osjećaju (one) kao meso. Usporedo isti mačori pišu europskim državama da žurno prihvate Istanbulsku konvenciju o nasilju nad ženama, dokument u koji je ubačena trojanska kobila rodne ideologije.

Što bi rekao Matoš?

Spominjući mjesta u istočnoj Slavoniji koja su okupirali agresori 1991. izostavio sam Sarvaš koji je manje od dvadeset kilometara udaljen od Osijeka, u pravcu Aljmaša – mnogi su Hrvati i ondje pobijeni, sa zemljom sravnjena crkva Rođenja Isusova, mnogi prognani. Neki dan razgovarao sam s braniteljem iz Sarvaša koji bijaše mlad, a pušku mu kupio ili dao otac, preživio je, a sada mi govori o stanju u Sarvašu – svaka treća kuća zatvorena, ljudi ostavili susjedima na brigu psa i mačku pa se otputili put sretnijih zemalja gdje će naći posla, a i ako je tko imao posla nije mogao preživjeti s obitelji za dvije i pol tisuće kuna koliko su mu davali veliki latifundisti tipa Kulmer (oprostite, Todorić) i još poneki uz koje su propala mala gospodarstva. Što je s „projektom Slavonija“? Nadam se da se miče, ali trebao je započeti odmah nakon tzv. mirne reintegracije, a nije. Prije dvadeset godina.

No nisam htio pisati o Sarvašu nego i opet o srijemskom Tovarniku koji stoji, kako reče akademik Jelčić, na straži, na sadašnjoj hrvatsko-srbijanskoj granici. Ondje je, kao što znate, rođen A. G. Matoš, a oko obnove (dovršetka obnove) njegove rodne kuće bije se bitka između Društva A.G. Matoš iz Tovarnika i Matice hrvatske iz Zagreba, ali i Odbora za dovršenje spomen-doma u kojemu je pregršt književnika, akademika i tako dalje (bore se na strani Tovarnika). Priča je postala atraktivnom (da tako kažem) kada je jedan portal objavio što se događa, a zatim predsjednik Matice akademik Damjanović pozvao novinara na razgovor. Da objasni. I tu dolazi do intrige: novinar stigne na dogovoreni intervju, ali ga u tajništvu upućuju na tajnika (Z. Lukić), no novinar se ne da i hoće razgovarati s Damjanovićem, koji ga je i pozvao. Naravno. Na kraju se ipak probija do Damjanovića i tu slijedi drugi dio drame. Naime, Damjanović mu odmah kaže da mu je predsjedništvo zabranilo davati izjave. Ma zamislite vi to, dragi čitatelji.

Matoš

Privatno ipak kaže da je za kompromis, u što ne sumnjam jer se radi o dobrodušnom čovjeku i velikom profesoru, koji je svojevremno i sam kao tajnik bio uključen u projekt obnove Matoševe kuće – ali eto, sada kada je predsjednik Matice hrvatske ne smije govoriti, to jest službeno. Pa kakvi su to sada odnosi u Matici, pitam se ja, kakve su to zabrane u instituciji koja je zabrane iskusila na svojoj koži, tko to ne da govoriti predsjedniku, istaknutom jezikoslovcu?… Predsjedništvo je doduše izdalo službeno priopćenje i objasnilo da je riječ o onome što smo ionako znali, o nekoj nevelikoj svoti za koju se netko u Matici uhvatio kao da je riječ o Kulmerovim dvorima, pa ta zadrtost blokira dovršenje spomen-kuće i kompleksa na straži, kulturološki dragocjenog zahvata.

Ma gledajte, sada se jednostavo treba uključiti država i riješiti spor jer ovako rodna kuća Matoševa nikada ne će biti dovršena. Da je riječ o inatu iz Zagreba, svjedoči rečenica iz priopćenje predsjedništva Matice koja veli da se oni „ne daju ponižavati“? Tko ih ponižava, i je li to razina komuniciranja Matice prema javnosti? Svi dobronamjerni, zajedno s Damjanovićem – kako je rečeno – nastoje tu nesretnu trakavicu mirno privesti kraju. Nego, ako su u Matici vlast preuzeli neki više-manje tehnički kadrovi, onda nije dobro, prevažna je to i povijesno znamenita ustanova hrvatskoga naroda, o kojemu je narodu i njegovoj zemlji Hrvatskoj najljepše stihove (i proze) napisao baš Matoš. Onaj Matoš koji je „sveto ime hrvatske književnosti“ (citiram Jelčića), onaj koji je morao doslovce moljakati tadanju upravu Društva hrvatskih književnika da mu daju nešto novaca jer ne može preživjeti. Pa moraju li sada Tovarničani gdje je Matoš rođen (i brojni sadanji književnici u Odboru) opet moljakati za Matoša – ovaj put Maticu, da se pribere i postupi u skladu sa svojom tradicijom?

Elem, i Ministarstvo kulture se treba pribrati. Reče Plenković, govoreći o godinu dana ove Vlade, da se radi na AGM kućaspašavanju književno-nakladničke djelatnosti koja je duboko pogođena u krizi. Posebno autori, kojima privatni nakladnici (a svi su privatni, uglavnom) daju manje honorare nego što ih je dobivao Matoš. Usprkos svemu ljudi čitaju knjige, priča o smrti Gutenbergove galaksije ne drži vodu. Posuđuju čitači iz javnih knjižnica. U državnom je proračunu čak osigurana neka naknada za posuđivane autore. Sjajno.Manje je sjajno što naknada nije isplaćena ni za 2015. ni za 2016. Nešto je gadno zastalo u trokutu NSK – MKRH- DKH, s još jednim posrednikom. Zašto bi bilo jednostavno kada može komplicirano.

Na kraju saznajem da je stvar preuzeo ZAMP. Što god mislili o njemu, efikasan je. Tako je to u zemlji Hrvatskoj, koja će usprkos svemu preživjeti (kao i autori), jer floskula o nestanku Starčevićeve i Tuđmanove galaksije također ne drži vodu , a oni koji zapomažu o sumraku Hrvatske malodušna su i zbunjena stvorenja što navode vodu na mlin genetski programiranim protivnicima hrvatstva. Živjeli!…

Sjećam se slogana još iz doba komunizma „Živjeli uz vinjak Trenk“, a ne spominjem bez razloga: 11. studenoga bit će na Interliberu predstavljen moj novi roman, epistolarni, u kojemu je jedna od važnih osoba upravo legendarni Trenk, kojemu se u Beču sudilo za ratne zločine. U utvrdi (kaznionici) Špilberk iznad Brna bio je istodobno i Antun Mateša Kuhačević, nepravedno osuđen za pobunu u Brinju. On je poslije iz Špilberka prebačen u Graz, kao i Dario Kordić, također osuđen bez ijednoga dokaza.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

HODAK: Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima

Objavljeno

na

Objavio

U Lijevoj i desnoj našoj koplja se i dalje lome oko Istanbulke. Dok u “naprednoj“ Švedskoj dječacima od 5 do 7 godina u školama oblače haljinice kako bi se u najranijoj dobi priviknuli na svoj pravi spol, na brdovitom Balkanu spektar zanimanja puno je širi i maštovitiji.

Recimo, rođendan Jože Manolića, i koliko to košta. Zlobnici tvrde da su ga svjećice na torti koštale puno više nego torta. Nacionalni sindikat policije piše ministru Božinoviću i tvrdi da su “policijski službenici, kojima je to struka i koji redovito sudjeluju u organiziranju i provođenju mjera osiguranja javnih okupljanja, u svezi predmetnog okupljanja, prvotno utvrdili kako u istom javnom okupljanju sudjeluje oko 50.000 ljudi da bi 15-ak minuta poslije tog prvog priopćenja, nakon intervencije iz političkog vrha, taj broj bio smanjen na 5.000 sudionika prosvjeda… što Vam ne ide na čast“. Kako to već ide u razvijenim demokracijama pismo je potpisao Nacionalni sindikat policije, a njih ima previše za bilo kakovu eventualnu “nagradu za hrabro držanje“. Malo mi je nategnuto ono “nakon intervencije iz političkog vrha“. Gdje bi u EU državi politički vrh intervenirao zbog pedesetak tisuća klerofašista. A možda sindikalci misle na KGK i Pantovčak koji je zasigurno najviši “politički vrh“ u Hrvatskoj. Možda misle na 500 metara iznad Banskih Dvora.

Zgodna je vijest iz Lijeve njihove koja je promakla hrvatskoj medijskoj falangi. Naime, na zgradu hrvatskog koncerna Agrama u Banja Luci ispaljen je protutenkovski projektil i to oko ponoći kada, u pravilu, nema Hrvata na poslu. Srećom srpski čuvar nije ozlijeđen. Inače bi u Zagreb hitno doletio GREVIO na čelu sa Carlom de Ponte. Sad zamislite da je neki ustašoid u Mostaru iz praćke pogodio prozorsko staklo na nekom srpskom predstavništvu. Koja bi to vijest bila! Indeks, Telegram, Jutarnji, Slobodanka, Novi list… Puhovski bi grmio na “Otvorenom“, a Dragan Zelić bi se vjerojatno potužio samom Sorošu. Svi bi se sramili. K’o Peđa Grbin. Onako jako muški. Dobro je u nedjelju u Koloseumu Papa Franjo rekao da ga je sram zbog općeg nedostatka srama. Sreća da nije ispaljena raketa iz ruskog sustava S-400 koja ima domet do 600 km. Ta bi preletjela preko Zagreba. A možda i ne bi.

Kada sam već spomenuo Dragana Zelića, zanimljiv je njegov prelazak iz GONG-a u “ligu prvaka“ odnosno u SDP. Dragan me je u neku ruku iznenadio. I to pozitivno. GONG je k’o fol nevladina udruga koja po svojim pogledima i sastavom prije spada u Kapovićevu Radničku frontu nego u sadašnji mlohavi SDP. Srećom da je prelazni rok završen jer bi, ako srce povuče i preostale “neovisne“ gongiće, to moglo označiti kraj jedne važne “nevladine i ne stranačke“ ljevičarske udruge u Hrvata. Sjećam se “skandala“, kolutanja očima, krštenja s tri prsta kada je prilično davno sindikalac Boris Kunst prešao u HDZ. Javnost je bila zgranuta. Rat je bio počeo. HDZ je bio na vlasti. Tuđman – diktator, kojeg se nitko nije bojao. I umjesto u ‘Jugoslavensku sintezu’ nesretni Kunst je otišao ravno na Trg žrtava antifašizma. Jeleni Lovrić, Butkoviću, Feralovcima, “demokratskoj“ ljevici tlak je skočio preko 300 pa je Kunstova zvijezda brzo nestala s hrvatskog političkog neba. Ali Zelićeva tek počinje sjati. ‘Neutralni’ GONG sad zvoni kako već imaju nekoliko gongovaca u raznim strankama. Vi sad pogađajte jesu li te “razne stranke“ na lijevom ili desnom političkom spektru. Uglavnom GONG je bio i bit će ljevičarsko “kukavičje jaje“ u hrvatskom političkom ringu kojeg sve hrvatske vlade uporno hrane iz proračuna vjerujući u fatamorganu kako je riječ o nestranačkoj, objektivnoj i nepolitičnoj udruzi. Uz živog Soroša. I sad je Zelić našao starog prijatelja za novog.

”Amicus certus in re incerta cernitur” napisao je Erazmo Roterdamski. Pravi se prijatelj u nevolji poznaje.

Stalno me svrbi desni kažiprst kojim vas uspješno gnjavim sve ove godine. Ne dam se navući. Barem ne potpuno. Dosta je Istanbulske konvencije. Od sada samo Istanbulska nevjesta. Ja čvrsto držim do svoje riječi. Naime, sva paljba prema dragoj, pastoralnoj i kompromisnoj Konvenciji pada na EU. Nezasluženo. Ona je, međutim, čedo Vijeća Europe, međunarodne organizacije koja nema veze s EU, bavi se ljudskim pravima, sjedište joj je u Strasbourgu, a ima 47 članica, od čega je samo 24 ratificiralo Istanbulku. Od 28 članica Europske Unije ratificiralo je tu musaku 14 članica!!! O tom spektakularnom fijasku naši mediji muče k’o zaliveni. Đakić iz HDZ-a je uvjeren da je od 47 članova Vijeća Europe Konvenciju ratificiralo svih 150 članova. Valjda i Rusija. Žarko Puhovski ne voli reciklirane teme, a što u naravi, Istanbulka i predstavlja. Kako je rekao Zoki za kojim svi pomalo žalimo – ili mi ili oni. Naravno grah se okrenuo “na mi“. Stalni gost ”Otvorenog“ naš Žarko uslišao je uporne pozive Zorana Šprajca i ukazao se na RTL-u. Iz njega je izbijala, kao i obično, ljevičarska blagost, dobrota i pastoralnost. Ne trepnuvši progresivnim jugo-okom, on je proglasio treću generaciju iseljenih Hrvata u Argentini ”ustašama”. Točnije, trećom generacijom ustaša. Treća generacija partizanskih koljača kraj Hude jame otišla je u Argentinu na kruzeru. Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima. A neki nisu otišli nikuda. Evo ih u Zagrebu. Na RTL-u, na HRT-u, u Večernje itd. Tako Goran Gerovac, naš Gero, u svojoj kolumni “Nikad robom“ nariče nad mlakonjama iz njegovog Karlovca. “Intelektualna pustoš…“ Nitko da se hrabro javi. Plevnik… da, na Danka Plevnika misli naš Gera. Bivši novinar Komunista i Borbe još se nije stigao odazvati Gerinom pozivu. Možda za odlazak u šumu… A zadnji urednik Komunista, a danas kolumnist, iako uvijek komunist, Novog lista Branko Mijić pozvan je iz crvene Rijeke na HRT 4 da nas obdari istinom o broju prosvjednika protiv IK. Branko se malo zamislio, počeo brojati na prste, zakolutao progresivnim očima i izbacio brojku 10.000 tisuća – klerofašista. Ostalih 50.000 do 70.000 tisuća čekali su tramvaj. Prije bi dočekali “Tramvaj zvan čežnja“ Tennesseeja Williamsa iz 1951. s Marlonom Brandom kao vozačem, nego ZET-ova bojna kola koja su se jedva uspjela probiti kroz 5.000 tisuća“ zaslijepljenih desničara“ na Jelačić placu.

RH snažno osjeća potrebu za liječnicima i bivšim urednicima Komunista koji se još nisu uspjeli “uhljebiti“ u Večernjaku i Jutarnjem. Strateška podrška Mijiću bila je Jasmina Popović tako da smo ostali na disidentskoj brojci od 10.000 “grla“. Uredničkim propustom Mijića i Jasminu nisu podržali Branimir Pofuk, Igor Mandić, Boris Vlašić, Jelena Lovrić, Matija Babić, Roby Bajruši itd. Stvarno tko je urednik na HRT 4? Google kaže Denis Latin! Morat će Denis drugarskom samokritikom objasniti drugovima što je Mijić htio reći s tih 10.000…

Javio se i obožavatelj IK Krešo Beljak. Okom stručnjaka proglasio je kupnju F-16 totalnim promašajem. Nemaju ugrađen auto-radio i zato ne valjaju! Hoće li se jedan s drugim dovikivati kroz one ogromne kacige? Zašto nismo sklopili posao sa Švedskom? U slučaju rata pomogao bi nam stari prijatelj i vikendaš s Korčule – Carl Bildt. On kuži avione. Toliko je letio ”avijunima” da nije nikada završio fakultet. Kao ni njegov ljevičarski kolega Martin Schulz iz njemačkog SPD-a, s tom razlikom da Martin nije uspio ni maturirati. No, u svakom slučaju prošlotjedne demonstracije protiv IK su raritetne u novijoj hrvatskoj povijesti. Protiv onih koji su na vlasti digli su se njihovi najtvrđi birači. Na jednoj strani gubiš, ali na drugoj dobivaš. Koja je strana važnija u političkom pokeru? Samo da ne prođemo kao Srbija. Dobila je sa 2:0 Nigeriju, a izgubila Kosovo. Treba samo pročitati strastveni komentar Slavice Lukić u Jutarnjem: “Svi uzaludni Plenkovićevi ustupci“. Naša Slavica je srcem i jezikom za Plenkija. I ne treba tome neki poseban komentar. Kad su uz tebe Slavica Lukić, Boris Vlašić, Robert Bajruši, Branimir Pofuk i ostali lijevi falangisti koji za HDZ i Plenkija ne bi dali ni pola trule jabuke onda je to tema za ozbiljnu analizu. Jednom je navodno Toma Bebić napisao (po Anti Gugi) “Trku dobiva konj, a nagradu osvaja jahač“. Možda se trenutno tako osjećaju birači HDZ-a. Oni su dobili zadnjih šest – što lokalnih što državnih izbora. Nagradu su odnijeli drugi – njihovi “jahači“ kao Slavica, Rada, Sanjasvraka, HNS (koji je tradicionalni “jahač“ bez konja za utrku).

Lukička je zgrožena. “Odlazi iz HDZ-a! Izdaja, izdaja!” “Ultra konzervativni prosvjed“. Iza koga stoji katolički kler u Hrvatskoj? Slavica je sigurna da katolici u Italiji i Vatikanu ne stoje iza ovog prosvjeda. Za one u Argentini nije sigurna. Slavica nas blago i majčinski pita zašto nitko nije pročitao IK i njenih 12 poglavlja. IK treba jednostavno “pročitati“, a to su katolici u RH i učinili. Jedna mudra HNS-ovka pročitala je Konvenciju 20 puta, a da je nije uspjela “pročitati“ što sve u njoj piše. I na kraju, kad se podvuče zajednički nazivnik što ostaje? Ljevičari i liberali su za Plenkovića i ratifikaciju. Ali kad dođu izbori ni HDZ ni Plenković njihov glas neće dobiti. A što je dobila Hrvatska? Cinici na fejsu kažu “Hrvatska je postala duševna bolnica otvorenog tipa“. Dubravka Šuica nas tješi “I Tuđman bi tako postupio!“ Što je onda s obitelji koja je protiv IK. Dvije Tuđmanove unuke su bile na prosvjedu. Jedna je čak zbog IK izašla iz HDZ-a. Studentski kapelan Don Stojić kaže: “Ako za naše novinare i političare muško može biti ženko i žensko muško, onda i 50.000 može biti 5.000.“

William Shakespeare je napisao: ”Ako nekog mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek.“ I ja mislim da je Plenković jako dobar čovjek.

Željko Trkanjec misli da se Hrvatska pokazala vjerodostojnim saveznikom. Naravno, riječ je o Velikoj Britaniji. Hrvatska i vjerodostojnost. Britanci nas vole i cijene. Odmah nakon Srbije, BiH, Slovenije, Makedonije, Kosova dolazimo mi. Zato su nas i razoružavali. Smislili su genijalan plan Z4 kojeg Srbi nisu željeli prihvatiti jer je bio toliko povoljan za Miloševića da je isti mislio kako se radi prijevari i klopki. Čuveni lordovi kroatofobi Owen i Carrington otvoreno su simpatizirali Miloševića. Svaka mirovna inicijativa RH i BiH u svom sastavu je imala bar jednog britanskog diplomata. Sjetite se Paddya Ashdowna i njegove izmišljene salvete na kojoj je Tuđman tobože nacrtao podjelu BiH. Da je taj jeftini trik prošao, naš Paddy pronašao bi još par salveta u kojima je Tuđman “dijelio“ Sloveniju, Austriju i Vatikan.

U Britaniji je otrovan bivši ruski špijun. Munjevitom istragom Englezi su zaključili “da je vrlo visoki stupanj vjerojatnosti kako su to učinili Rusi”. Možda čak i Putin osobno. Nešto slično atomskom oružju koje je posjedovao Sadam Husein. I tko je odmah skinuo gaće? Hrvatska. Vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu. RH je protjerala trećeg tajnika ruskog veleposlanstva. No, tim vazalskim odnosom prema EU i Britaniji te ubodom komarca pljucnuli smo na sve što su nam Rusi učinili za vrijeme rata. Najviše oružja, najbolje cijene i najbrži rok isporuke. Dok je London slušao Budu Lončara i strogo se držao embarga Vijeća sigurnosti, Moskva je otvorila skladišta bivšeg SSSR-a i dobro nas naoružala. Šimecki u tur trećeg tajnika iz Bosanske ulice je beznačajna gesta s diplomatskog aspekta, ali je u isto vrijeme i znak vazalskog odnosa prema Londonu. A Putin, osim što je sposoban, u isto je vrijeme i zlopamtilo. Ne čudi me što Slovenija nije sudjelovala u tom “plovećem kazalištu“. U njihovom MVP – u ne sjede đaci Mate Granića. To je pokazala i arbitraža oko Savudrijske vale. Još kad pridodamo skoro 25% duga Agrokora dvjema ruskim bankama onda je očito, kako kažu Bračani, da smo ‘debelo falili’. I ne treba nam više neprijatelja. Dosta smo sami sebi, a sada su nam i Rusi. Dobro, da ne bi ispao neki rusofil moram priznati da i Englezi imaju dosta dobrih stvari. Tamo je na snazi Istanbulska konvencija pa je jedna žena stupila u brak sa psom. Ne kaže se je li pas njen ili susjedov. Na fejsu imate zgodne slike s njihovog “vjenčanja“. Ona izgleda sretno, a mladenac je nekako savio rep. Ili se to meni samo čini.

Svojedobno je Madelaine Albright predlagala da se Slobodanu Miloševiću, umjesto u Haagu, sudi u Beogradu. Na pitanje hoće li se isti kriteriji primijeniti onda i na Gotovinu i osumnjičene Hrvate, odgovorila je: “Kako ne, neka i njima sude u Beogradu“.

I na kraju spominjem još samo jedan naslov u Večernjaku. Sebastian Kurz Savezni kancelar Austrije je rekao: “Mir u Europi možemo imati samo s Rusijom, a ne bez nje“. Možda preko Kurza malo zatoplimo naše odnose sa Rusima.

Evo nama Uskrsa! Stoga želim svako dobro i sretan Uskrs svima koji čitaju ovo moje štivo! Neka vas ne ljuti nestašica jaja. Važnije je da naša Vlada napokon pronađe svoja jaja. K’o što su ih pronašli Slovenci. Na Trgu Svetog Petra papa Franjo održao je uskršnju misu pred 5.000 vjernika. Ostalih 150.000 tisuća našlo se tu u šetnji, hranjenju golubova i čekajući “Tramvaj zvan čežnja”. Nazočne su, naime, brojili drugovi iz osiguranja hrvatskog veleposlanstva…

Zvonimir Hodak/7dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Istaknuto

Srami se haški sude, svake suze s našeg lica

Objavljeno

na

Objavio

Pogni glavu haški sude
i sram nek te bude,
zločincima slobodu daješ
a ubijaš časne ljude!

Srami se haški sude,
svake suze s našeg lica,
umjesto da sudiš pravo
postao si ubojica!

Ubio si samo tijelo
al duša se ubit ne da,
što se nekad pravdom zvalo
to je sada jad i bijeda!

Pravda je na koljenima,
ako to se pravda zove
al istinu ti ne možeš
nikad bacit u okove.

Istina ne umire
nit će poražena biti,
ne može se ona sakrit
nit se može zatvoriti!

Istina je sad u nama,
nikad neće umrijet slika,
ubili ste generala
a oživjeli besmrtnika!!!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari