Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Na Interliberu se dodjeljuje nagrada nazvana po ideologu četništva

Objavljeno

na

Snijeg već ponegdje ozbiljnije pada, a Hrvatska još nije nabavila zimske gume, skliže se po cestama neposipanim čvrstom i odlučnom politikom, pa taj crveno-bijelo-plavi automobil često završi u mreži pokraj autoceste pletenoj u Beogradu, Sarajevu i Banjaluci ili u kanalu verbalnog rogoborenja protiv poteza susjednih država, plitkoj grabi tetošenja pete kolone i rupama u kojima se valjaju veprovi jugoslavenskoga čopora.

Nova svilena garnitura središnje opcije sa za sada blagim desnim nagnućem još ne pokazuje da ispod rukavica ima šake, ako ih uopće ima. U njoj se osjeća izrazit strah od snažnijeg nacionalnog izričaja, da se ne zamjeri nadnacionalnoj tvorevini i interesima jačih igrača koji se lecnu od pomisli da bi i ta srednje malena zemlja mogla pokazati zube i sjetiti se svoga dostojanstva pa i ona uskočiti u kolo zemalja kojima je pala na pamet „renacionalizacija„ odnosno – prevedeno – svijest o vlastitosti, samosvojnosti, političkom i kulturnom identitetu na čijem se razvodnjavanju silno radilo.

Masovne postrojbe od zbilje potpuno otuđenih europskih birokrata smišljale su sve nove i perverznije načine da starim, ali osobito novim eurograđanima propišu što smiju a što ne smiju, od jedino ispravnog svjetonazora do dužine mrkve, a buntovnicima slijede batine u obliku novčane uskrate. Kada su već i sami sebi postali smiješnima, odlučili su ovih dana stornirati obveznu uputu o visini potpetica za frizerke. Sve ostalo ostaje po starom, posebno težnja krupnoga kapitala da jedinstvenom europskom narodu u jedinstvenoj naddržavi Europskoj uniji, koju sanjaju, izbrišu ne samo granice nego i operu mozak u sluzavoj asimilaciji. Pokazalo se i pokazuje, međutim, da je taj glajhšaltung obična, mekanom silom nametana iluzija, utopizam koji se utapa u otporu nacionalnih država koje razumiju da je riječ o soft varijanti fašizma i komunizma, to jest elitističkom liberalnom fašizmu koji vrlo brzo može postati isto tako opasnim kao spomenuta dva. Pokret otpora samosvjesnih naroda nepredviđeno (za autore projekta) brzo pokazao je da tako ne će ići, pa se birokracija zblenula i, ustrašena, počela organizirati skupove na visokoj razini pod patetičnim naslovom „Quo vadis, Europa“, što samo po sebi svjedoči o jeftinoj razini razmišljanja.

Uostalom, i ta je nevesela doktrina uvezena, zajedno s posve izokrenutim teorijama o ljudskim pravima, antropološkim zastranjenjima i izmišljenim „novim“ vrijednostima. Uvezena je iz Sjedinjenih Američkih Država (premda je u njih u rudimentarnom obliku prvotno uvezena iz Europe). Ta sluz o kojoj govorim počela je u zadnjim desetljećima obilno curiti iz silicijskih kvaziintelektualnih, debelo potplaćenih krugova, dobro i točno vođena i navođena prvenstveno u područja kulture i širena većma filmskim i televizijskim proizvodima, podosta i novinama a tek ponešto i knjigama.

Razorili prirodu i prirodan život američkoga naroda

Kulturna proizvodnja sa skrivenim ili neskrivenim idejnim podlogama i porukama nije bila prepuštena amaterima nego u velikom broju slučajeva profesionalcima koji znaju plasirati zamisli naručitelja na pristojnoj umjetničkoj razini, bilo da se radi o drami, melodrami ili komediji, kriminalističkoj seriji i „sitkomu“. Dobro (krezovski) plaćeni redatelji i glumci, kao i ostali pripadajući kadar, usvojili su svjetonazor svojih producenata i sorosevskih uputa i zato ih je toliko bilo oko Hillary: pjevačice i pjevači, mondeni i medijski svijet, svih dvije stotine relevantnih novina – sva ta sila koja je Trumpa nazivala životinjskim imenima trebala je biti polugom koja će USA „demokrate“ održati na vlasti.

Elita koja talentom privlači ljude, ali publiku ne poznaje i kada dođe trenutak istine – izlazi na vidjelo koliko je tanka, manjinska, svedena na oaze u ugodnoj Kaliforniji, na manje klimatski ugodan New York i na… u stvari nema više. Znači, manjinska, ali medijski obilno podržavana politička i kulturna elita (kulturnjaci u kolu s političkim profesionalcima koji uglavnom nikada ništa tvarno nisu radili osim što su se od malih nogu bavili politikom) uspjela je bila razoriti prirodu i prirodan život američkoga naroda kojega je (ne javno, naravno) proglasila abderićanski priglupim, njegova normalna stajališta o spolnosti, etici, vjeri i radu nazvala zatucanim, konzervativnim, nazadnim i neuporabljivim na putu prema androginskoj budućnosti i robotizaciji.

Ako vas to podsjeća na Hrvatsku, posve ste u pravu. S tim da je ta blasfemija uvožena u Hrvatsku iz rečenih oaza u Americi, ali daleko više iz europskih središta diktata manjim i nevažnim narodima, kojima je putem domaće klateži trebalo objasniti kakve filmove treba snimati, što igrati u kazalištima, kakve televizijske serije snimati odnosno ne snimati, kako zaglupljivati ljude sve dok ne postanu bezlični konzumenti krajnje subverzivnih proizvoda koje – a to je najstrašnije – kao takve više i ne prepoznaju. Čime je svjetska kulturna revolucija završena pobjedom… Odnosno tako su mislili, a sada i sami vide da je samo završena i da joj sudbina nije drukčija od svojedobne kineske kulturne revolucije. Matoš je negdje uporabio izraz a c e d i j a kao sažeti pojam za duhovnu tupost, a danas se acedija cijedi iz opisane sluzi koja pod ovih dana mnogo puta spominjanom „političkom korektnosti“stvara iz ljudi amorfnu, dezorijentiranu bespolnu masu navodno postindustrijskog doba koju treba škakljati ogromnom industrijom zabave, kao u doba rimskoga imperijalnog carstva.

Hrvati su prepoznali tendencije na hrvatskoj kulturnoj sceni, spoznali su da je od početka stoljeća ni zavladalo sirovo jednoumlje iz lijevih, dotično crvenih, središta moći natopljenih sluzi „novih vrijednosti“ kojima su pokušali rastočiti hrvatsko društvo. Vidjeli su također da desni i kada su na vlasti odmahuju rukom na tu pojavu, i to ne zato što bi im se sviđala, nego zato što se tako ulizuju svojim europskim gospodarima (i transatlantskim), pa od Bruxellesa traže i mišljenje o postavljanju prave osobe za ministra kulture, s dodatnom preporukom domaćeg desnoga centra da se malo olabavi glede rečenoga jednoumlja i doda mu se nešto blago nacionalno i tako stvori privid „pluralizma“. Samo kako bi stvari ostale uglavnom iste.

Podjele u Hrvatskoj

Što uopće znači „pluralizam“? Priznanje da je Hrvatska podijeljena, a i jest: na onu manjinu koja je do sada vladala hrvatskim kulturnim prostorom, a nije hrvatska nego protuhrvatska, regionalna, paraeuropska, te joj se i nadalje treba dati širok prostor, i na onu ogromnu većinu kojoj treba dati nešto prostora, ali nikako više nego onoj prvoj, protuhrvatskoj. I eto nam sretne ravnoteže. S tim da je hrvatska kulturna scena toliko već zagađena da su i nekad normalni ljudi postali nenormalnima i srame se svega izvorno duhovno hrvatskog, pa na taj način – premda se duboko u duši protive – i sami radije ostaju u okrilju one kulturne politike koja im daje sigurnost i posao, znači novac. Politike koja će ionako prevladati bez obzira tko je na vlasti.

Nemam nikakve iluzije o trumpovskoj kulturnoj revoluciji, niti će se dogoditi. Naime, u Americi se samo posredno radi o osvješćivanju onoga što zovemo američkim narodom, unutarnjim vrijenjem toga mošta koji, međutim – bez obzira na podjele – ima izražen patriotski osjećaj, pa i iz onih sluzavih dolina koje žele promijeniti prirodnu bit čovjekovu ne ćete u devedeset i devet posto slučajeva pronaći subverzivan odnos prema SAD kao državi (ili sjedinjenim državama). Štoviše, i u tim proizvodima uvijek je nazočna manje ili više otvorena propaganda koja govori: tradicionalne etičke vrijednosti ne poštujemo, imamo mi nove, ali SAD kao država je zakon. U to se ne dira. U Hrvatskoj je posve suprotno: preko kulture i kulturnih „proizvoda“ provodi se već petnaestak godina izravna, otvorena subverzivna akcija protiv hrvatske države, protiv njezina Ustava i institucija, u čemu je filmska proizvodnja otišla najdalje – uz notornu medijsku, naravno – pa gotovo da i nema filma koji nije izravno ili neizravno obojen jugoslavenskom promidžbom u krajnjoj želji za povratkom „divne Jugoslavije“, kako bi rekao Rade Šerbedžija.

Hrvatski igrani film u ovom trenutku uglavnom ne postoji. Ono što postoji jest regionalno tumaranje u svrhu memorandumskoga licemjerja koje želi zaboraviti tko je širio oružano zlo i unesrećio tolike hrvatske obitelji, pa se hrvatskim novcem snimaju filmovi u kojima se bez Srba jednostavno ne može, pričaju se priče o dobroti i ljubavi, opraštanju srpskim zločincima, pri čemu je Hrvat u filmu u najvećem broju slučajeva prikazan kao ustaša ili barem zavedeni nitkov. Ili se ulazi u koprodukcije u kojima manjinski hrvatski udjel postaje prateća glazba za protuhrvatska podmetanja naših vajnih susjeda i ratnih neprijatelja. Dokumentarni filmovi poput onoga o Ovčari prikazanog u nedjelju nemaju potporu jer nisu „izbalansirani“, ne vidi se kako Hrvati ubijaju Srbe na Ovčari, to je. A glede najavljenog „pluralizma“ u svojim područjima kulture, posebno u književnom: vrla povjerenstva trebaju gledati samo i isključivo djelo a ne autora. Znači, ako je nešto doista umjetničko djelo, treba ga podržati bez obzira na javna politička stajališta autora. Takvim načinom u startu će otpasti većina djela lijevih mediokriteta.

Na Interliberu se dodjeljuje nagrada nazvana po ideologu četništva

Sve rečeno o sadašnjem stanju koje dopušta da se na Interliberu dodjeljuje književna regionalna nagrada nazvana po ideologu velikosrpskoga četništva Kočiću, jest toliko memorandumski prilježno da uopće ne treba objašnjavati. Savršeno se uklapa u srbijanske i srpske težnje da njihovo zlo bude zaboravljeno, a u tome su majstori. Naraštaj kojemu pripadam nikada u vrijeme komunističke Jugoslavije nije saznao dimenzije totalnog istrjebljena Židova u Srbiji za vrijeme Drugoga svjetskog rata, niti je bilo objašnjeno kako to da je Srbija bila tako nepogodno tlo za komunističke antifašiste da su jadni partizani morali landrati Bosnom (i Hercegovinu potom), lutati na tromeđi s Crnom Gorom.

Pobjednici su pisali povijest, pa prešutjeli što je odgovaralo Srbiji koja je i komunističku Jugoslaviju smatrala svojom proširenom domenom. Tu istinu da pobjednici pišu povijest (jer se Srbija upisala u ratne pobjednike, što je laž) Srbija sada glede ratova devedesetih pokušava prometnuti u novu maksimu: poraženi pišu povijest, što se može izvesti ako pobjednici imaju priglupe ili izdajničke političare koji dopuštaju da se istina isprva relativizira, a zatim i potpuno preokrene. Igra izgleda ovako: Srbija nije uopće sudjelovala u agresiji devedesetih, nego JNA koja je bila jugoslavenska vojska a ne srbijanska, sudjelovali su Srbi Prečani u Hrvatskoj, u građanskom ratu, te Srbi u BiH koji su bili prisiljeni boriti se protiv agresije ustaša i balija.

Na tako postavljenu „povijesnu osnovicu“ nakalemljene su srbijanske uspravnice iz tradicionalne tvornice laži uz pomoć iste one europske zajednice koja je mirno gledala srpsku agresiju, pa sama naknadno oprala i svoje grijehe odbacujući hrvatsku tužbu za genocid (premda se u „presudi“ govorilo o masovnim zločinima za koje je odgovorna Srbija, ali su hrvatski mediji presudu selektivno objavljivali i realtivizirali!) i uz pomoć Ujedinjenih naroda koji su putem Vijeća sigurnosti oprali svoju savjest za grijeh nečinjenja ili činjenja u korist Srba.

Eto, vele memorandisti, nitko od visokopozicioniranih srbijanskih političara i vojnih zapovjednika, čak ni onih iz JNA, nije osuđen, jadni je Milošević umro (je li?) čist pred Bogom i ljudima, bez presude, a ako je tko od srbijanskih državljana bio u Haagu i nešto dobio, zanemarimo. Za razliku od ustaša koji su suđeni u Haagu i to ustaša najviše političke i vojne razine. Pa što to govorio neupućenom čovjeku u svijetu, pitaju se memorandisti. Samo jedno! Prokleti Hrvati, ustaše dakle, snose najveću odgovornost, što potvrđuje i međunarodni sud, a to što su Gotovina i Markač oslobođeni, ne znači ništa. I njima ćemo doskočiti jednoga dana, zaključili su u Beogradu, gdje su kao nešto sudili zločincima s Ovčare (Hrvati su im prepustili to suđenje!) i brzo ih pustili na slobodu, nego što, a onda počeli razmišljati kako smanjiti štetu i dosjetili se: ako su se već Gotovina, Markač i još četrnaest generala izvukli u Haagu za Knin, smjestit ćemo im za Maestral i Južni tok i to uz pomoć glupih hrvatskih političara.

Idiotska hrvatska politika

Tako je počela igra koja ovih dana poprima ozbiljne razmjere. Idiotska hrvatska politika pristala je na lukavi čin potpisivanja sporazuma između hrvatskog državnog odvjetništva i beogradskih i sarajevskih tužiteljstava o „međusobnoj suradnji“, što je Srbiji a i vladarima FBiH došlo kao dar s neba. U prvi mah nisu mogli vjerovati da su Hrvati toliko blesavi, a onda navalili na arhive u Zagrebu. Dalje je priča poznata, Hrvati iz Orašja već čame u Zenici, a šesnaest generala Hrvatske vojske drže na uzici i mogu dignuti optužnice kad god se sjete.

Oni koji su se borili za slobodu, sada nisu slobodni ljudi, ne mogu se slobodno kretati po slobodnoj Europi ni nigdje po svijetu jer Srbi iz BiH, to jest iz proširene Srbije mogu poslati tjeralice via Interpol i barem trenutačno zagorčiti život hrvatskim generalima. Ako ih države u kojima se nađu i ne izruče kadijama u Sarajevu, barem će dobro doći u promidžbene svrhe i malo ojačati drugomemorandumsku ideju o potpunom skidanju krivnje sa Srbije. A ako se generali nesmotreno nađu na teritoriju BiH, koji inače tako dražesno presijeca teritorij RH na jugu, uz more, svakako će završiti u Zenici – i tu pomažu glupi Hrvati (to jest političari) koji još nisu napravili taj svoj pelješki most a nisu (kažu u Beogradu, Banjaluci i Sarajevu) jer su naši ljudi u Hrvatskoj, našavši se na vlasti, prekinuli projekt kao nepotreban. Tako su hrvatski vojni zapovjednici ipak osuđeni na – Hrvatsku.

A biti danas osuđen na Hrvatsku nije baš neka sreća, što znaju mladi ljudi koji se svakodnevno pakiraju. I nije baš sve ni kod njih u egzistencijalnom pitanju, nego im se ne sviđa gdje žive i u čemu žive, makar su mladi ipak osjećaju da je i njih izdala hrvatska politika kao i njihove očeve (ili već djedove) koji su se borili na prvim crtama, za Hrvatsku. Ne za ovakvu Hrvatsku, nego onu koja bi u sadašnjim okolnostima učinila sljedeće: udarila šakom po stolu i napokon podignula optužnice protiv svih koji su razarali Hrvatsku, ultimativno tražila ratnu odštetu od Srbije i do trenutka isplate uvela vize za Srbijance, potaknula Hrvate u BiH da proglase hrvatski entitet te čvrsto stajala iza te odluke koja je legitimna nakon svega što se događalo i događa, povukla iz velikih svjetskih središta veleposlanike i diplomate jugoslavenskog nagnuća (s Titovim slikama iza radnih stolova), nizom poteza ohrabrila hrvatsko iseljeništvo da ulaže u hrvatsko gospodarstvo, obračunala se s petom kolonom u Hrvatskoj, uključujući financiranje „manjinskih“ listova koji nisu nego srbijanske agenture, vratila hrvatskoj kulturi prirodno nacionalno obilježje ne zatvarajući se „svijetu“, ali eliminirajući u začetku sve što ju želi razoriti, vratiti dostojanstvo hrvatskom jeziku po kojemu rovare Jovanovićevi kadrovi, vratiti se tradicijama hrvatskoga školstva uz preuzimanje dobrih ideja izvana, a nikako robovanje njima. Toliko za početak, a ima toga još koliko hoćete jer smo nisko pali, jer hrvatska politika vrvi idiotima i nikako ne nalazi rješenja ni za što, nekmoli za upravu i naše vajne birokrate koji će svaku dobru ideju, ako je uopće bude, pretvoriti u mučionicu za investitore. Štono kaže Kolinda u Gorskom kotaru, da se ondje bore s „klimatskim uvjetima, divljim životinjama i državnom birokracijom.“

Tako je valjda ad urbe condita s Hrvatskom i njezinom nevoljnom sudbinom. Jest ljepotica, ali uvijek nekako zavladaju zvijeri. Ljudi uvijek iznova biraju na izborima, a kada vide što su izabrali – biraju tuđinu. U tuđini nauče jezik i čitaju novine u kojima piše da je Tito jedan od deset najvećih zločinaca u dvadesetom stoljeću, pa se pitaju zašto to nisu čitali u „hrvatskim“ novinama. A njih u tuđini pitaju kako takav zločinac koji je poubijao stotine tisuća Hrvata ima najšarmantniji trg u Zagrebu i jeste li vi Hrvati uopće normalni.

Divljanje po hrvatkom jeziku

S tim u svezi, moram se vratiti na svoj govor održan prije nekoliko godina na tom nesretnom trgu, u okviru Trga za krug. Rekao sam tada da stvari nisu dobro postavljene, da o tome ne treba odlučivati zagrebačka Gradska skupština nego Hrvatski sabor mora donijeti zakon po kojemu se zločincima iz totalitarnih sustava ne mogu davati trgovi i ulice. Sada je „bolja“ situacija – kad je već svileni desni centar na vlasti, zašto to ne učini u Saboru, nego mirno promatra kako se u Zagrebu oko toga bakću, predlažu referendumi i slično. A maršal i dalje stoji, pridržavaju ga crveni i zaplotnjački šute plavi (Mikulić je iznimka), a on u sredini u bijeloj uniformi, te bi se moglo reći da je crven-bijeli-plavi. Simbol hrvatstva u današnoj nesretnoj Hrvatskoj. A gdje je trg Alojzija Stepinca? Ili se mora ići po odobrenje u Beograd, kod Irineja, u SPC ? Ili u Vatikan gdje papa Franjo uz srbijansku pomoć razmatra već razmotreno. Ako papa ovako nastavi, uspjet će mu ono što nije J. B. Titu – da Crkvu u Hrvata odvoji od Vatikana.

Za kraj – spomenuo sam kao i obično hrvatski jezik. Idiotska hrvatska politika ni tu nije doma, pa dopušta divljanje po hrvatskom jeziku u Hrvatskoj, ali ga ne brani i štiti ni u inozemstvima gdje se, po Europama osobito, na sveučilištima i drugdje predaje nepostojeći BHS jezik. S tim u svezi istitina priča koju sam nedavno čuo: udala se Hrvatica za Nijemca koji je, da joj ugodi, pošao na predavanja iz hrvatskoga jezika, ili je barem mislio da je hrvatski. Tajio je to od žene i čekao priliku kada ih je posjetila njezina obitelj, a tada pobjedonosno rekao hrvatskoj majci svoje hrvatske žene: „Kevo, evo ima da ti ja dodam šerpu“. A „keva“ završila na hitnoj.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari