Pratite nas

Pregled

H. Hitrec: Nadudruga za opanjkavanje Hrvatske

Objavljeno

na

Na samom svršetku travnja plus prvi svibnja 2016.

Kišni tjedan, urbani hodaju kao kišni ljudi, kišu, hladan tuš za seljake – odoše voćke, bit će uvoza. Rasplamsala se ljubav prema Turskoj pa je čak i šator u Savskoj maknut da Erdogan ne pomisli kako još živimo u čadorima. On, inače, vidi velike promjene u Hrvatskoj, koje mi slabo zapažamo. O povijesti nije bilo govora, samo o ulaganjima. No i u povijesti je Turska ulagala napore da velike dijelove hrvatskih zemalja utjelovi u Osmansko carstvo, što joj je uspjelo iznad svakog očekivanja, pa sada imamo što imamo, to jest imamo što je ostalo. Još samo možemo (zemljopisno) držati BiH u zagrljaju, kao što se ženstveno izrazila Kolinda.

Inače, Turci su samo jednom došli vrlo blizu Zagrebu, do sela gdje je sada urbanizirano Zapruđe, a pobjegli su navodno jer je grički top pogodio šator i kopuna namijenjenog za gozbu. Isti je grički top pucao i kada je Erdogan bio u Zagrebu, ali nam nije uzeo za zlo. Povijest ko povijest, okrenimo se sadašnjosti da ne bismo morali spominjati kako su Turci izim Bosne, te Hercegovine, držali stoljećima i Slavoniju te zaleđe Dalmacije i Liku do Perušića, doveli Vlahe, odveli u roblje stotine i stotine tisuća Hrvata i isto toliko poslali na onaj svijet, gusarili po Jadranu i slično, a vrlo mnogo kršćana preveli na islam i poturčili. Jedino što su poturčeni zadržali bio je jezik, hrvatski jezik kojim su i nadalje govorili te ga u svojoj (neka im) varijanti samo malo drukčije izgovaraju, s nešto više turcizama i srbizama, pa ga nazivaju bosanskim (ne može) ili bošnjačkim (neka im bude).

[ad id=”93788″]

Ne ćemo o tome kolike su stotine tisuća Hrvata prebjegle preko Drave u zapadne dijelove Mađarske (Gradišće, danas austrijsko) pa sve do Češke, i Slovačke (koja se tada nazivala sjevernom Mađarskom) gdje bijaše u vrijeme turskoga Budima pričuvna mađarska prijestolnica pa su i zajednički hrvatsko-ugarski sabori ondje zasjedali, za Habsburge vrlo zgodno jer su mogli stići iz Beča i tramvajem. Hoću reći, Turci su izazvali migrantski val vrlo sličan sadašnjem muslimanskom, samo što su tada bježali kršćani među kršćane. Pa ako se sada zgražamo nad demografskom situacijom u Hrvatskoj, sjetimo se kako je sve počelo.

Enver PashaMoglo bi se tu govoriti o genocidu, što po sadašnjim modernim definicijama u međunarodnom kaznenom pravu i jest, ali zašto kvariti dobru suradnju. Ni to što su u modernijim vremenima Turci izvršili genocid nad kršćanima Armencima (i Grcima i Sirijcima) – ni o tome ne ćemo, premda se Ismail Enver-paša na listi najvećih zločinaca u 20. stoljeću našao na izvrsnom mjestu s dva milijuna na duši, podosta mjesta ispred J. B. Tita koji sa svojih 570.000 na duši izgleda kao naučnik, to jest šegrt, a što se među tih puno više od pola milijuna nalaze uglavnom Hrvati i muslimani, ne ćemo ni o tome, bit će uostalom riječi na Bleiburgu koji se bliži.

No to je povijest, je li, ne ćemo o tome. Ja sam i inače u orjunaškim listovima proglašen diletantom (a u Pupovčevim srpskim Novostima ništarijom) pa se ne želim dublje zakopavati. Sadašnje prijateljske veze Hrvatske i Turske odobravam i zadržavam pravo na oprez, kao i u vrijeme Tuđmana i Demirela kada samo što nisam hodao s fesom na glavi, ha. I ja mislim da su muslimani sjajno integrirani u hrvatsko društvo – kao da nas je zajedno odabrao Đelo Hadžiselimović. Jezikoslovci i jezikoslavci (Inštitut) pretrgnuli su se dokazujući koliko smo riječi pokupili od Turaka, što smo i prije znali, premda ja i danas ne spavam na jastuku nego na vanjkušu.

Pokupili smo (i Mađari s nama) umjetnost vrtlarenja pa je mnogo voćaka i cvijeća razmjenjivano zajedno sa zarobljenicima, već u šesnaestom, ali najviše i u sedamnaestom stoljeću. A i bugarski su vrtlari vjerojatno učili od turskih, pa nastavili vrtlariti u Hrvatskoj sve do komunizma. S Bugarima u svezi: u Zagrebu je nekako u vrijeme Erdogana i zavarenih šahtova bio i bugarski ministar obrane, ali to masivni mediji nisu registrirali, a odmah za njim dolazi i ministar vanjskih poslova Hrvatima vrlo bliske Bugarske, što će valjda netko zabilježiti. Rečeni ministar obrane je u Domu specijalne policije imao vrlo dobar govor i u jedno spojio hrvatske dragovoljce u Domovinskom ratu s bugarskim dragovoljcima u ratovima za nacionalno oslobođenje Bugarske. Oslobođenje od koga? Ja kao diletant teško mogu dokučiti, ali mislim da ima neke veze sa šahtovima.

Točka na zarez

Casopis zarezU cijeloj toj gužvi najgore je prošao Zarez na koji je Ministarstvo kulture stavilo točku. Riječ je o užasnom činu utrnuća jednog tako čitanog, tako hrvatskog, tako briljantnog dvotjednika za kulturu koji je godinama opstojao i letio ne na lijevom nego na besmislenom krilu, bogato financiran osobito u vrijeme gospođe Zlatar za koju je bio Zlatarovo zlato, a bez zarezovaca se nije moglo složiti ni jedno povjerenstvo Ministarstva koje je odlučivalo o potporama hrvatskim umjetnicima, ravnajući se po crnim listama nikada napisanim, ali u glavama dotičnih zapisanim (Hitrec? Križaj ga, pa znaš ko je on.)

„Hrvatsko slovo“ dobilo je nedostatno „povećanje“ (nakon mračnih godina ne samo novčanoga terora nad tim tjednikom), pa će i nadalje izlaziti samo zahvaljujući prijateljskim vezama i poznanstvima, a suradnici će i dalje pisati za nula kuna po minuti. Nađen je prelaganim i La voce del popolo, to jest upućen u područje manjina, pa ćemo ga valjda financirati kao i srpske Novosti, iz proračunog novca namijenjenih manjinama, to jest i opet iz hrvatskoga proračuna. Mi smo proračunata nacija.

Slično su prošla neka kazališta, a o nekima će se još čuti kada budu dostupni dokumenti, s tim da postoji realna opasnost zamjene igrača, to jest da Frljića naslijedi Blažević po načelu sjaši Murta…. Zašto protiv Frljića još nije podignuta optužnice glede izvrgavanja ruglu hrvatske zastave, ne znam, ali znam da tim nečinjenjem policija, državno odvjetništvo i sudstvo gubi ionako upitan ugled, dopuštajući dripcima da nekažnjeno krše zakon. Pa što, reći ćete, ni za ubojstvo hrvatskih redarstvenika u Borovu selu nitko (ili tek jedan?) nije odgovarao, a stoji ondje spomenik srpskom ratnom zločincu. S druge strane, u dobro se piše Orepiću (ako su vijesti istinite) da će malo bolje nego trijezni Ostojić proučiti priču o vukovarskom branitelju kojega je umlatio policajac, a ne bi mu bilo loše da se vrati događaju na Trgu sv. Marka kada je policija tukla branitelje i u žaru bitke ušla u crkvu. No, to se već teško može očekivati, ali da će stopostotni branitelji podsjećati – hoće, svakog 28. svibnja služit će se misa u spomen na najsramotniji događaj u novijoj, poslijeratnoj hrvatskoj povijesti.

Ranjeni, teško ranjeni Hrvati u srpskoj i crnogorskoj agresiji na Hrvatsku. Koliko ih je ranjeno, saznali smo na predstavljanju monografije (urednik Andrija Hebrang). Monografija je naslovljena „Hrvatski sanitet tijekom srpsko-crnogorske agresije na RH 1990-1995.“ , a podatci su točni: 55.520 Hrvata i Hrvatica je ranjeno, od toga broja 30.520 teško. A umrlo ih je tada od ranjavanja 1,4 posto, što je gotovo nezamislivo i svjedoči o više nego sjajno organiziranom sanitetu. Još je začudniji podatak da nikakve epidemije nije bilo, ama baš nikakve (tek dva slučaja tetanusa), zahvaljujući prvenstveno primarijusu dr. Mati Ljubičiću.

Imali smo, znači, sustav koji će stoljećima proučavati i Amerikanci i Rusi, a sada ga više nemamo jer su ga račanovci po povratku na vlast – uništili. Pa ako se opet nađemo u sličnoj situaciji, a život i povijest su dinamični, opet ćemo ispočetka. O, veliki Bože. I tu se radi, naravno, o veleizdaji… I još nečemu služi monografija, naime da u naslovu podsjeti zaboravljive na crnogorsku agresiju, za koju veprovi tvrde da je nije ni bilo.

Srpsku i srbijansku agresiju se ne može prešutjeti, ali ju se može relativizirati blažim nazivima kao što je građanski rat, sukob plemena, ugroženost Srba i slično. Koja će se od formulacija naći u jokićevsko-šusterovskim udžbenicima, još nije poznato. Nakon Erdoganova posjeta i očekivanih ulaganja, jasnije je zašto u lektiru nije uvršten Marulić koji je u „Molitvi suprotiva Turkom“ raspirivao mržnju prema ulagačima. Ma nemojmo se okretati prošlosti. Pa i Kolinda to govori. Hrvati moraju biti kao Orfej, ne okretati se jer će Euridika, to jest Hrvatska, opet završiti u paklu.

Ne smijemo preispitivati krivotvorine jugoslavenske historiografije, jer se onda ne možemo okrenuti prema boljoj budućnosti. Ako se nađu povjesničari i ne samo povjesničari koji imaju dokaze, imaju dokumente i izložili su ih javnosti putem mnogih portala (odlučna i nepotkupljiva Blanka Matković) – nasuprot Goldsteinovim lažima – o trostrukom logoru Jasenovac, hajdmo barem da dokumenti ne dođu na ekrane HTV-a i komercijalnih televizija ili u stupce masivnih medija koji su i nadalje pod nadzorom nevidljive ideološke komisije, a urednici i sami nevidljivi članovi toga povjerenstva zaduženog za prešućivanje povijesne istine. S tim u svezi ne mogu ni ja prešutjeti da se negdje oko dvadesetih dana travnja na inače ponešto kroatiziranoj javnoj (državnoj, nacionalnoj) televiziji čuo podatak o dvadeset tisuća djece ubijene u Jasenovcu, što je monstruozno, nedokazano i nedokazivo, a ta se rečenica prošvercala u Dnevnik na samom svršetku priloga, kao da ju je nepoznat netko dopisao, tako je i zvučala.

Komunistički Jasenovac je postojao i o tome više nema nikakve sumnje. Postojao je pod imenom Zavod za prisilni rad Jasenovac, a zna se i ime (prezime) „upravnika“ 1946. (Avramov).

Revizionizam? Da, ako bilo što u povijesti ukazuje da se krivotvorilo u korist ili na štetu bilo koga, onda trebaju nastupiti revizionisti. Vrlo me se dojmio citat američkoga povjesnika Jamesa McPhersona (pročitao sam ga u razgovoru sa spomenutom doktorandicom Blankom Matković) da je „revizionizam životna snaga povijesne znanosti“. Pa ako gubimo (a gubimo) tu životnu snagu, radimo protiv interesa znanosti, i, posebno u našem slučaju, protiv interesa Hrvatske i hrvatskoga naroda kojemu se opet nameću hipoteke. Protivnici takvoga zdravog i pravednog revizionizma uče nas da „ne treba gledati u retrovizor“.

Ja vozim automobil (automobile) pola stoljeća, i da nisam gledao u retrovizor, sada bih bio na Mirogoju već pola stoljeća. Toliko o okretanju, osvrtanju, a udžbenike nisam slučajno spomenuo, naravno, jer sve završava u udžbenicima i sve s njima počinje, pa kako ćemo dobiti široko obrazovanog mladog čovjeka ako će učiti laži? I što će misliti kad odraste i sazna što treba saznati (kao što su naraštaji prije njega naknadno saznali o čudovičnom opsegu komunističkih zločina), što će misliti o svojim „profesorima“ ako mu na vrijeme ne kažu da su na trgu koji se zove Trg žrtava fašizma – komunisti objesili 1945. glavnoga muftiju u Zagrebu nakon što mu je prethodno odrezan jezik, da je strijeljan Germogen i svećenici Hrvatske pravoslavne crkve, grkokatolički biskup, da o šest stotina ubijenih katoličkih svećenika i ne govorimo.

S tim u svezi, današnjih se dana bliži čas kada će HPC biti uvrštena u popis religijskih zajednica koje djeluju u Hrvatskoj. A na postojanje Bugarske pravoslavne crkve, kao i Makedonske, podsjetio je Hasanbegović u uskrsnoj čestitki julijancima.

Udružene udruge za opanjkavanje Hrvatske

Plavsa MaticaS velikim sam zanimanjem pročitao negdje da je na čelu Nacionalne zaklade za udruge i dalje Cvjetana Plavša-Matić. Ona je, navodi se, na tom mjestu petnaest godina, znači – ako je istina da jest još ondje gdje jest – pokriva razdoblje u kojemu su procvjetale protuhrvatske udruge svih fela i dobivale grandiozne financijske potpore, s mnogih strana. Je li to ista ona gospođa (a čini se da jest) koju sam prije deset godina pohodio, u vrijeme utemeljenja Hrvatskoga kulturnog vijeća, nakon što me je stavila na čekanje tri mjeseca, a onda ipak hladno „primila“ znajući da nisam ni lijevospolan ni istospolan (znamo mi njega!) dala mi neku hrpu papira koje nisam ni prelistao, pretpostavljajući otprilike kakvi su savjeti u njima. Znači, mene koji sam – htjeli se neki sjećati ili ne – u okviru svojih mogućnosti pridonio stvaranju moderne hrvatske države, mene bagatelizira Cvjetana. I još je, vele, ondje.

Vrlo dobro. Udruge koje su u zadnjih petnaest godina procvjetale uz pomoć raznih cvjetana, sada su se udružile u nadudrugu drugova i drugarica koje opanjkavaju Hrvatsku još većim žarom otkako su osjetile da će biti udaljene od kopanje, pa kad im na nacionalnoj razini ne ide, onda vrište po Europama. U Zagrebu je, zabilježili su neki mediji, boravio izvjesni anonimni gospodin iz Vijeća Europe, očito na poziv nadudruge, i sastao se s „predstavnicima civilnih udruga“. Kojih civilnih udruga? Zašto ondje nije bilo HKV-a, koji je civilna udruga? Vjerojatno su izgovorili toliko laži o Hrvatskoj, novom vodstvu HRT-a, fašizaciji i sličnim bedastoćama, da se anonimus nije usudio izaći na ulicu, popušio je sve što su mu pričali i dao intervju u kojemu je izvolio reći što Hrvatska mora učiniti. Naglasak je na riječi „mora“.

Hrvatska ne mora ništa. Ako se tu pojavi netko tko joj govori što mora, onda mora biti na lijep način podučen da ona ne mora činiti ništa što ona ne želi i da joj nikakvi mora-tutori nisu potrebni.

Očito nam je slovo „B“ suđeno: Beč, Budimpešta, Bratislava (Požun), Berlin, Beograd, Bruxelles. Oni koji se bave grafikom i znakovima ne zapažaju to u većoj mjeri, jer je očito i nepotrebno ponavljati, ali se javljaju novi stručnjaci za znakove, slova i brojke, pa tako jedan dizajner – u slavu histerije koja se javlja kao poplava – tvrdi da je neka brojka, ne sjećam se koja (recimo da je osamnaest) tajni znak nacista (neonacista). Eh, to je već zabrinjavajuće. Ako vam konobar za dvije kave ispostavi račun na kojemu je tajna brojka (recimo osamnaest) odmah mu opalite šljagu, zovite policiju, odvedite ga pusićima i mesićima.

Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan

U masivnim tiskovinama, to jest u blagdanskim dvobrojevima (30. travnja, 1. svibnja) nigdje ni riječi o dvama hrvatskim mučenicima, tek se u Dneviku HTV-a navečer pojavljuje prilog o obilježavanju datuma njihove smrti na habsburškom panju – misa u Katedrali gdje se nalaze posmrtni ostatci, nazočan i Reiner koji kao pravi revizionist (u smislu životne snage revizionizma povijesti) tumači da „urota“ nije prava riječ, što je točno. Oni koji rabe riječ „urota“ (pokušaj ostvarenja težnje za samostalnom državom Hrvatskom, kao i samostalnom Mađarskom, u tom trenutku sjedinjene težnje), vjerojatno bi vrlo rado rabili istu riječ za pokret koji je utemeljen 1989. i završio državotvornim trijumfom.

I danas je to njima urota protiv Jugoslavije i Beograda, i danas ne mogu prežaliti što nismo završili na panju. I danas, a to je i smisao njihove tužne egzistencije, eto usrdno tvrde da smo mi bili u–rotnici. I danas usred Hrvatske potkopavaju Hrvatsku, i danas su za njih Bljesak (proslavljen u nedjelju u Okučanima) i Oluja tragični datumi nakon kojih je definitivno utrnula njihova nada u nanovo slijepljenu Jugoslaviju kojoj zamjeraju samo to što jugoslavenska vojska nije odmah u početku devedesetih stigla do Zagreba i napravila reda, u što se svojedobno ufala i Jelena Lovrić kojoj sada, 2016. intervju daje Kolinda, valjda u nedostatku boljih sugovornika. Aferim. Očekujem da ministar obrane RH dade intervju Lazanskom.

Ljubica Štefan i Dubravko Horvatić

Po njima su nazvane nagrade što ih jednom godišnje dodjeljuje Zaklada u čijim je njedrima i tjednik „Hrvatsko slovo“. Ta su dva imena blistave točke hrvatske historiografije i hrvatske književnosti. Ljubica Štefan upravo ovih dana divljanja patriopata opet postaje aktualnom: igrom sudbine živjela je poslije II. svjetskog rata u Beogradu, nakon što je rat provela u Karlovcu i spašavala Židove pa joj je ime potom uklesano u ploču pravednika među narodima. U Beogradu nije dangubila nego diplomirala i švrljala po arhivima, te pronašla štošta Zagrebu nedostupno, a kada se preselila u Zagreb počela je i objavljivati što je našla o srpskom genocidu nad Židovima i Teslinu hrvatskom porijeklu. (Glede genocida i Srbije u Drugom svjetskom ratu, uskoro će biti prikazan film Jakova Sedlara o jedinoj Romkinji koja je proglašena pravednicom među narodima.) Zabilježen je i incident 1999., kada ju je lakše ozlijedio Zoran Pusić. Nagradu „Ljubica Štefan“ dobio je ove godine dr. Mate Artuković koji je, uzgred rečeno, također dio mladih dana proveo u Beogradu.

Nagradu „Dubravko Horvatić“ dobio je za novu zbirku pjesama Alojz Majetić, prijatelj mojega pokojnog prijatelja Dubravka Horvatića, jedan od rodonačelnika književnosti u trapericama (Čangi), izvrstan pjesnik i prozaist (Omiški gusari), o kojemu se u zadnje vrijeme rijetko ili nikako pisalo, kao što se Horvatića pokušava i ne spomenuti u jagnapogačnikovskom svemiru gdje ne obitavaju hrvatski pisci domoljubnoga osjećaja, nacionalisti hrvatski, kao što je bio i Matoš, sram ga bilo. A i Matoš je kao vojni bjegunac neko vrijeme živio u Beogradu, pa je zatim (i zato) tako ganutljivo i zaljubljeno govorio o – Zagrebu.

Janko Bučar

Janko BucarUmro nedavnih dana u Indiji, u zagonetnim okolnostima. Živio u mlađim danima u Južnoj Africi. U Hrvatskoj, u Zagrebu, radio u banci i usporedo objavljivao knjige, uglavnom u vlastitoj nakladi. Sklon humoru i posebno karikaturistima, bio je često u Društvu hrvatskih karikaturista, nije crtao, ali se smijao. Posebno je i gotovo fanatično bio privržen Oti Reisingeru o kojemu je objavio i knjigu „Veliki Oto Reisinger“. Domoljub, autor knjige anegdota „Domovinski rat kroz smijeh i suze“. U Društvo hrvatskih književnika nisu ga htjeli primiti, pa je kroz smijeh i suze objavio cijelu jednu knjigu sastavljenu od svojih molba za primitak, kao i odbijenica. Vrlo čudnovata osoba.

O njegovoj smrti i sprovodu obavijestio me je Felix, o sprovodu na Miroševcu na koji sam zakasnio zbog prometne gužve i krivog skretanja – našao sam se odjednom u Kozari putovima među Romima, ljudi i djeca u dvorištima, rano je popodne i jedan od rijetkih toplih dana bez kiše, vozim dalje i dolazim do kraja, pokazalo se, ćorsokaka, ne mogu ni naprijed ni natrag u uskoj ulici, i ostao bih ondje da mi jedan Rom ne otvara „kapiju“ kako bih se mogao okrenuti. Vrlo srdačni ljudi, ni traga nepovjerenju o kojemu se pisalo zadnjih dana. No, tako je čudnovato završila moja povijest poznanstva s čudnovatim Bučarom, a obitelji ovim putem izražavam sućut i odužujem se uspomeni na Janka barem ovom crticom.

Prvi svibnja

Odlučno sam protiv da bilo tko (osim dežurnih služba) radi na Praznik rada, kao što sam protiv toga da se radi na državne i vjerske blagdane, i protiv toga da se radi nedjeljom. Vrlo odlučan sam pristaša rada radnim danom, čak i u državnim službama.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

BUJICA: JAZOVKA – SPOMEN POHOD 2018!

Objavljeno

na

Objavio

VIDEO! HTV ni riječi o Jazovci, ali je zato cijela Bujica bila posvećena obilježavanju stradanja hrvatskih vojnika, ranjenika i civila; Titovi “antifašisti” u jamu Jazovku bacili su i tri časne sestre!

Bujica donosi govore hrvatskih biskupa i izaslanika Predsjednice RH, izjave dr. Zlatka Hasanbegovića i Romana Leljaka te potresna svjedočanstva obitelji žrtava…

U posebnom izdanju, cijela je Bujica u petak navečer bila posvećena Jazovci: Z1 i partnerske televizije u udarnom su terminu 22. lipnja objavile jednosatnu reportažu s obilježavanja stradanja hrvatskih vojnika, ranjenika i civila. Titovi “antifašisti” u jamu Jazovku bacili su i tri časne sestre! Dnevnik Hrvatske televizije o tome nije izvjestio ni sekunde…

Na Žumberku se unatoč kiši i lošem vremenu, na 29. obljetnicu otkrića i prvog spuštanja u strašnu jamu Jazovka okupilo, prema procjenama policije, oko 2.000 Hrvata. Mnogo više nego u Brezovici…

TRI ČASNE SESTRE IZ FRANKOPANSKE UBIJENE NA JAZOVCI!

Svetu misu zadušnicu za hrvatske mučenike pobijene na Jazovci služio je biskup Križevačke eparhije, mons.Nikola Kekić, a nazočio joj je i vojni ordinarij u miru, biskup Juraj Jezerinac. Pored domaćeg svećenika Ivana Vučka iz Krašića, kod Jazovke se okupilo još desetak rimokatoličkih i grkokatoličkih svećenika te časnih sestara.

Biskup Kekić je tijekom propovijedi bio vrlo jasan, govoreći o pripadnicima Titove Jugoslavenske armije koji su počinili strašan zločin kod jame Jazovka: – Evo nas na stratištu gdje je zlo haralo, neizrecivo zlo, nepojmljivo, početkom siječnja 1943. isto kao i u svibnju i lipnju 1945. godine, kada su ovamo bili dovedeni stari i mladi… Bez ikakve osude i suđenja bili su bačeni u ovu jamu. To je vrijeme vladanja nezamislivog zla.

“Sigurno je samo to da je hrvatski narod stoljećima tražio način da bude svoj na svome. Nije uspio za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali nekoliko desetljeća kasnije to mu je uspjelo u Domovinskom ratu,” riječi su biskupa Kekića iz kojih se najbolje vidi što misli o 22. lipnju.

Na kraju Svete mise časne sestre otpjevale su ‘Rajska djevo, kraljice Hrvata’, na što je voditelj komemoracije Velimir Bujanec rekao: – Upravo smo čuli našu himnu Majci Božjoj. Napisao ju je otac Petar Perica, isusovac ubijen od strane Titovih partizana, u listopadu 1944. godine, na otoku Daksi pokraj Dubrovnika. Ti isti koji su ubijali naše svećenike danas napadaju našu Katoličku crkvu bez koje se kod Jazovke ne bi mogli okupiti…

Voditelj se posebno obratio nazočnim predstavnicima medija: – Nadamo se korektnom izvještavanju. Nadamo se da će u središtu izvještavanja biti nevine žrtve, a među njima su i tri časne sestre…

Vatikan je, prema proglasu biskupa gospičko-senjskog, mons. Zdenka Križića, koji je pročitan na Jazovci, pokrenuo postupak beatifikacije sestre Geralde Ane Jakob, Konstantine Roze Mesar i Lipharde Josipe Horvat.  Tri sestre milosrdnice iz Frankopanske u Zagrebu, Titovi antifašisti odveli su na Jazovku i tamo ih ubili te bacili u mračnu jamu.

HASANBEGOVIĆ: ”DAN ‘ANTIFAŠISTIČKE’ BORBE 22. LIPNJA TREBA UKINUTI KAO DRŽAVNI BLAGDAN!”

Žrtvama Jazovke u ime stranke Neovisni za Hrvatsku vijenac je položio dr. Zlatko Hasanbegović. Bivši ministar kulture i saborski zastupnik za Bujicu je izjavio: ”Ovo je strašno i zlokobno mjesto koje svjedoči o pravoj naravi jugoslavenskog komunizma. Ovdje su od zločinačke partizanske ruke stradali ne samo razoružani vojnici, nego i časne sestre i ranjenici iz zagrebačkih bolnica.”

Hasanbegović je nastavio: ”Temeljni problem Hrvatske države je to da se ne može suočiti s baštinom jugoslavenskog komunizma i njezinim posljedicama. O tome svjedoči i današnji dan. Više je od simbolike da se ova komemoracija održava na 22. lipnja, lažni apokrifni nadnevak iz jugoslavenske komunističke mitologije, koji se nažalost obilježava kao državni blagdan. To je taj paradoks moderne hrvatske države koja je nastala upravo nasuprot jugoslavenske komunističke baštine, a njezini simbolički i stvarni relikti još egzistiraju i u kalendaru državnih blagdana. Naša je politička i državna zadaća to poništiti! Sve dok se ne ukine taj zlokobni državni blagdan trajat će podjele i sukobi u narodu.”

Komentirao je i skup u Brezovici: – Od tamo se mogu čuti zloguke poruke, tamo su se okupile aveti prošlosti, nažalost pod pokroviteljstvom države.

HOZ ‘JAZOVKA’ TRAŽI PONOVNO UVOĐENJE PREDSJEDNIČKOG SUSTAVA!

Ivan Vukelić iz Hrvatskog obrednog zdruga ‘Jazovka’ pročitao je Prosvjedni zahtjev sa Spomen-pohoda Jazovka 2018.

Vlasima Republike Hrvatske upučeno je točno 6 zahtijeva. HOZ ‘Jazovka’, između ostaloga traži “moratorij na derneke lažnih antifašista od Kumrovca, Brezovice, Srba, Šaranove jame itd.“ Zahtijevaju i ustavne promjene: “Očistiti ustav od zabluda ZAVNOH-a i AVNOJ-a, lažnog antifašizma i priznati da je temelj suvremene hrvatske države obrambeno-osloboditeljski Domovinski rat.“  U HOZ-u ‘Jazovka’ podržavaju referendumsku inicijativu za promjenu izbornog sustava i traže da se ubuduće smanji broj potrebnih potpisa za referendum. Zalažu se i za povratak presjedničkog sustava u Hrvatskoj: “Vratiti ovlasti instituciji predsjednika RH.“

U ime predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović vijence kod Jazovke položio je njezin izaslanik dr. Andrija Hebrang. Održao je vrlo zapažen govor: “Nedavno je predsjednica izjavila kako se treba otkriti istina o Jasenovcu i radi toga je bila žestoko napadana. Oni koji traže istinu uvijek će biti napadani u ovom društvu kakvo je sada… Stojimo danas nad kostima ljudi koji su pobijeni bez suda, stojimo i molimo se, a mislimo i na one koji su krivi i koji ni dan, danas ne daju da se istina objelodani. Osim ovog mjesta, po cijeloj Hrvatskoj imamo još 940 lokaliteta skrivenih grobišta, preko 300 u Sloveniji, a o Bosni i Hercegovini da i ne govorim. Tragedije je naše generacije da nismo iskopali niti jedan posto tih žrtva, a bez otkapanja i dostojanstvenog pokopa – nema sretne budućnosti. Zato smo danas ovdje da podsjetimo kako istinu o prošlosti treba iskopati iz zemlje, jer inače ćemo tapkati kao narod i država još desetljećima…“

HEBRANG: “IZMEĐU DESNICE I LJEVICE JE PROVALIJA OD VIŠE STOTINA TISUĆA UBIJENIH LJUDI!“

Hebrang se u dijelu govora kod Jazovke osvrnuo i na učestale najave o sklapanju tzv. velike koalicije: “Cilj toga je da se ide naprijed bez otkrivanja prave istine. No, to je nemoguće jer između desnice i ljevice u Hrvatskoj postoji provalija od od više stotina tisuća ljudi!”

I voditelj protokola na Jazovci Velimir Bujanec žestoko se obrušio na one koji pokušavaju sakriti povijesnu istinu: ”Vidimo na Jazovci danas kišu, koja može padati još godinama – ali neće sprati svu nevinu krv koja je ovdje prolivena. Samo 80-ak kilometara od ovoga strašnoga mjesta slavi se nekakav praznik, a slave ga oni koji su odgovori za likvidacije hrvatskih mučenika. Osim katolika, bilo je ovdje i Hrvata islamske vjeroispovijesti. Danas se zato i njih prisjećamo.”

POTRESNO SVJEDOČENJE JURAJA BOŠNJAKA: “OCA SU MI UBILI NA JAZOVCI KADA SAM IMAO SVEGA 9 MJESECI!“

Bujanec je kod Jazovke podsjetio na šestoricu uhićenih Hrvata na Bleiburgu koji su još uvijek u austrijskom zatvoru: “Kiša je možda spriječila nazočne da razviju svoje zastave. Vidimo u prvome redu HOS-ovu zastavu, kakve su bile zabranjene u Bleiburgu. Slobodno je razvijte! Živimo u demokratskom društvu i ne prihvaćamo nikakve zabrane. Danas se zato sjećamo i šestorice naše braće koji su nedužni u ovome trenutku u austrijskome zatvoru, a za koje hrvatska vlast i Ministarstvo vanjskih poslova prepuno bivših Udbaša nije učinila baš ništa! Također ne zaboravljamo niti hrvatske branitelje od nižih časnika do generala, koji još uvije nedužni ćame u hrvatskim zatvorima. Ova jama je veliki simbol – jer su ovdje ubijali ranjenike iz zagrebačkih bolnica i to je poveznica onih događaja i događaja iz Domovinskog rata. Isto što su učinili u bolnici u Vukovaru pod zvijezdom petokrakom, učinili su nedužnim ljudima na Jazovci.”

Bujica je objavila i potresnu priču Juraja Bošnjaka iz Svete Jane, koji je imao samo 9 mjeseci kada su mu Titovi ‘antifašisti’ odveli oca i smaknuli ga na Jazovci: – Moj je tata ovdje doveden 1943. godine. Komunistička banda ga je ulovila kada je išao na posao u Zagreb. Bio je u tadašnjem hrvatskom redarstvu, policiji… Imao sam samo 9 mjeseci kada je ubijen, a on 29 godina. Odveli su ga u Kukuljevićev dvorac, a potom s drugim ljudima na Jazovku. Nikada to neću zaboraviti. Slušam i danas na radiju kako Brezovicu svi spominju, ali Jazovku nitko! U Hrvatskoj još vlada komunizam i neka ih bude sram!

Juraj Bošnjak na Jazovku je došao sa svojim unukom, Juricom, koji je također dao izjavu za Bujicu: – Ovdje je moj pradjed Juraj i bio je ‘Za dom spreman’…

Djeda Juraj je zaključio: – Neka mene pitaju je li smo spremni?! Da nismo bili spremni ’91. godine crvena bi nas banda pregazila!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

BUJICA! Performans u Saboru: Zakanović Pupovcu donio punu torbu eura!

Objavljeno

na

Objavio

BUJICA! Danilo, Ćićonina i 30 milijuna kuna – nastavlja se kriminal u HAVC-u!

JURČEVIĆ: “I nakon Hribara – Hribar! Novim Zakonom o audiovizualnim djelatnostima kriminal postaje legalan; Stazić u Saboru brani Ninu Obuljen, a Maras Hrvoja Hribara – sve je jasno!”

KAMERE BUJICE U SABORU SU SNIMILE NEVIĐENI PERFORMANS: Zastupnik Hrasta Hrvoje Zekanović na Odbor za kulturu Pupovcu i ekipi donio je punu torbu lažnih eura, a državnog tajnika Krešimira Partla je pitao: – Znate li kako izgleda 29 milijuna i petsto tisuća kuna? Je li vi znate koliko je to novaca?! Za kojeg se ne zna gdje je!

Zbog misterioznog nestanka gotovo 30 milijuna kuna kazneno je prijavljen Danilo Šerbedžija, sin Rade Šerbedžije i šef Društva hrvatskih filmskih redatelja – potvrdio je na Z1 gost Bujice dr. Josip Jurčević i pred kamerama pokazao prijavu zaprimljenu u DORH-u…

ZAKANOVIĆ U SABOR DONIO TORBU PUNU LAŽNIH EURA, ŽESTOKO SE SUKOBIO  S KREŠIMIROM PARTLOM!

Državni tajnik za kulturu Krešimir Partl pokušao je na Odboru koji su snimile jedino kamere Z1 televizije, uvjeriti Zekanovića: ”Ovih 29 milijuna o kojim govorite, nisam siguran da vi konkretno znate o čemu pričate… Radi se o 2008. godini kada je osnovan Audiovizualni centar i kada je HAVC preuzeo 54 milijuna kuna, koji su već prije bili dogovoreni u Ministarstvu kulture… Nije mogao riješiti sve dogovorene obaveze i one se sukcesivno tijekom godina rješavaju…”

Zekanović je odgovorio: “Ja ne znam slijed novca, ali ne znate ga ni vi! Znam da u financijskim izvješćima Društva hrvatskih filmskih redatelja do lani te stavke, potraživanja u iznosu od skoro 30 milijuna kuna – nije bilo. Sada se odjednom pojavila! Toga 10 godina nije bilo i brojka nije kumulativno rasla… Sve imam u dokumentima i mogu vam ih dati pa ćete znati o čemu govorim. Nisam ja niti DORH, niti sam podizao kaznene prijave. Jednostavno sam zastupnik, koji želi da nam država bude bolja. Govorim vam o novcu od ZAMP-a i retransmisije, a radi se o 10 milijuna kuna godišnje… Želim da taj novac ne ide samo jednoj udruzi, jer ta udruga okuplja tek nekoliko redatelja.”

Protiv Društva hrvatskih filmskih redatalja postoji čak nekoliko kaznenih prijava – nastavio je Zekanović i dodao: – Postoje članovi te udruge koji otvoreno sumnjaju u njezin rad, a vi usprkos svemu tome, upravo tu udrugu gurate u novi Zakon o audiovizualnim djelatnostima kao privilegiranu. Takvi ljudi ubuduće će odabirati tko će dobivati javni novac! Najgore je što će upravo članovi te udruge kroz Audiovizualno vijeće novac dodjeljivati sami sebi…

ILIJIĆ: HRVATSKIM FILMOM VLADA KORUPCIJA!

Zekanovićeve riječi za Bujicu je potvrdio i ugledni hrvatski redatelj Zvonimir Ilijić: – Ja sam jedan od onih koji postavlja neugodna pitanja Društvu hrvatskih filmskih redatelja već nekoliko godina. Član sam od ’78. godine, jedan od najstarijih. Javno sam postavljao pitanja HAVC-u, njihovom ravnatelju i Ministarstvo kulture, no redovito sam ostajao bez odgovora… Zakon kakav se sada predlaže samo će poslužiti za daljnje pokrivanje hrpe djelatnosti koje su u suprotnosti sa zakonima ove države! I dalje će se nezakonito ili nepravilno dodjeljivati veliki novac povlaštenima. Zapravo, novim će se Zakonom o audiovizualnim djelatnostima zaštiti jedan koruptivno interesni sustav, koji vlada u hrvatskom filmu.

Prijedlog novog Zakona o audiovizualnoj djelatnosti komentirao je gost Bujice Josip Jurčević: ”Braniteljska koordinacija već nekoliko godina ukazuje na kriminalne djelatnosti HAVC-a. Podnijete su brojne kaznene prijave. Nije ih podnijela samo Koordinacija, već i bivši predsjednik Upravnog vijeća, zajedno sa šeficom pravne službe HAVC-a… DORH je na to sve ostao nijem, što nam govori da se radi o jednoj veliko kriminalnoj hobotnici, koja pruža svoje pipke vrlo široko i koja troši između 70 i 80 milijuna kuna bez ikakve odgovornosti i javne kontrole. Novim zakonom legalizira se i višegodišnji kriminal HAVC-a, kao i udruge na čelu s Danilom Šerbedžijom, sinom Rade Šerbedžije. Hrvatska javnost dobro zna o kojem se amoralnom familizmu radi; od Brijuna pa nadalje… Danilo Šerbedžije godinama je u bilancama Društva filmskih redatelja potpisivao da novca od reemitiranja nema, a sada se odjednom pojavio! Napominjem, to nije novac Društva redatelja, nego svih onih koji su proizvodili filmove. Sada je dokazano da se radi o desetak milijuna kuna godišnje, a govori se i o 30 milijuna kuna koji su se nakupili, a zapravo – nestali… Čak ni članovi te udruge ne mogu vidjeti vlastita financijska izvješća. Postoje mail Danila Šerbedžije u kojem priznaje da taj novac ipak postoji i u kojem je pokušao obrazložiti da je trošen za potrebe Društva, što je također protuzakonito i kazneno djelo. Šerbedžijina udruga počinila je nekoliko kaznenih djela; prvo je krivotvorila svoje bilance, zatim su novac protupravno trošili, a na kraju se niti ne zna gdje je završio! I sada ono ključno; ta se udruga pokušava uvrstiti u novi zakon koji predlaže Nina Obuljen i njezino ministarstvo!”

JURČEVIĆ: PARADOKS JE DA NINU OBULJEN U SABORU BRANI STAZIĆ!

Profesor Jurčević je nastavio o Nini Obuljen, komentirajući saborsku sjednicu na kojoj se raspravljalo o novom zakonskom prijedlogu: ”Ninu Obuljen najžešće u Saboru brani Stazić, a Hrvoja Hribara Maras, što je paradoks. Mislim da je iz toga sve jasno. Unatoč promjenama vlasti, korupcijska hobotnica vezana uz HAVC i dalje opstaje, a Nenad Stazić i Gordan Maras podupiru zakon koji u proceduru upućuje HDZ-ova Vlada! To samo pokazuje da se radi o nadstranačkoj korupcijskoj hobotnici i mafiji koja će novim Zakonom o audiovizualnim djelatnosti svoje poslove napokon legalizirati. I nakon Hribara – Hribar, kriminal u HAVC-u se nastavlja.“

Nakon što je voditelj Bujice bivšem SDP-ovom ministru unutarnjih poslova Ranku Ostojiću dao nadimak Ostoja Ranković, sada je smislio i jedan za HDZ-ovu ministricu kulture Ninu Obuljen. Zove je – Ćićonina. “Njezina oca kojem duguje političku karijeru u Dubrovniku zovu Ćićo, pa je logično da ministricu sada zovemo Ćićonina,“ konstatirao je voditelj.

U drugom dijelu emisije bilo je riječi o 22. lipnju, Danu ‘antifašističke’ borbe. Jurčević je izjavio: – Nacionalna je sramota da imamo takav praznik!

Voditelj Bujice pozvao je sve gledatelje da na taj dan umjesto u Brezovicu, dođu na Žumberak, gdje se održava komemoracija za sve ubijene hrvatske vojnike, ranjenike i civile kod strašne jame Jazovka. Povorka iz Sošica prema Jazovci kreće u petak, 22. lipnja, u 10:00 sati. Organizator komemoracije je HOZ ‘Jazovka’ iz kojeg su priopćili da “neće biti zabrana poput onih na Bleiburgu”.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori