Pratite nas

Pregled

H. Hitrec: Natjerati kukurikavce da odmah raspišu izbore

Objavljeno

na

Hrvoje Hitrec – Hrvatske kronike – Prema svršetku travnja 2015.

U neuređenoj državi Hrvatskoj samo je proljeće stiglo vrlo uredno i za sada obećavajuće, premda malo više kiše ne bi škodilo. Počinje sadnja u privatnim vrtovima, a sve više gradova i općina daju ljudima javnu zemlju za vrtove koji neodoljivo podsjećaju na one ratne – eto je u zadnje tri godine država vraćena u opako stanje premda klasičnoga rata hvala Bogu nema, ali je podmukla unutarnja agresija učinila svoje, piše  Hrvoje Hitrec/HKV.hr

I nije točno da klatež na odlasku nije imala projekte – njihov je edini, veliki i uspješan projekt ostvaren do savršenstva, u što su se napokon birači potpuno i bespridržajno uvjerili. Protuhrvatskim protuhama preostalo je još samo da do kraja nadziru odane medije i huckaju ih protiv Kolinde koja im je trn u oku i bespridržajno ju mrze pa analiziraju svaku njezinu riječ, koju razumiju i koju ne razumiju. Dični sudac Meron bi za bespridržajno rekao – izvan svake sumnje. Tako Kolinda ubacuje u siromašan birokratski politički rječnik neke za klatež nove riječi, kao što je Tuđman u mnogo većim količinama svršetkom osamdesetih nudio začudne riječi u svojim knjigama koje mu nitko nije htio tiskati dok književnica Marija Peakić nije stavila glavu na panj.

Klatež je smislila novi datum parlamentarnih izbora – u veljači 2016., premda je crvenoj koaliciji i taj datum nekako prebliz, najradije bi i njega pomaknuli na veljaču 2017. ili još radije da nikakvih izbora ne bude, da osnaže crvene brigade, dobro ih naoružaju i vladaju vječno. Kako se to ne bi ostvarilo, narod treba izvršiti pritisak i natjerati kukurikavce da odmah raspišu izbore. Ili da oni u najgorem slučaju padnu u listopadu.

Veleizdajnici i maloizdajnici

Hrvatsko nacionalno etičko sudište objavilo je drugu knjigu pod naslovom „Hrvatske veleizdaje II.” s podnaslovom: Josipović-Mesić-Milanović-Pusić-Lončar-Trešelič-Bildt. Sudbeno vijeće HNES-a donijelo je, podsjećam, u studenome prošle godine odluku o etičkoj osudi veleizdaje Ive Josipovića jer je etički odgovoran za postupanje protivno pravno zaštićenim načelima i temeljnim tradicijskim vrijednostima hrvatskoga naroda, jer je zloporabom moći i djelovanju suprotnom Ustavnu i zakonima RH počinio veliku i nenadoknadivu štetu hrvatskim nacionalnim i državnim interesima.

U obrazloženju se navodi sustavno njegovo djelovanje na krivotvorenju povijesne istine o Domovinskom ratu, o sudjelovanju u izradi strategije o suradnji RH s Haaškim tribunalom na temelju koje je RH optužena za udruženi zločinački pothvat, nadalje za sukreatorstvo na Deklaraciji kojom je prihvaćena nadležnost Haaga za Oluju, za potajno sastajanje sa srbijanskim veleposlanikom u vrijeme dorade tužbe RH protiv Srbije za genocid, i predavanje dokumentacije, što se okružio osobama projugoslavenski orijentiranim (Lončar, Jović), što je u vrijeme posjeta Sarajevu ustvrdio da je hrvatska državna politika izvršila agresiju na BiH i da snosi glavnu krivnju za sva  zla počinjena devedesetih, što se odustalo od tužbe protiv Crne Gore i bitnog dijela optužbe za etničko čišćenje koje je RS provela uoči i na početku Oluje nad etničkim Srbima,što je 2010. u Vukovaru izjednačavao agresora i žrtvu, što je zagovarao nezakonito postavljanje ćiriličnih ploča u Vukovaru, što je nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima nastavio podupirati petokolonaške organizacije, što je sudjelovao u organiziranju i nadalje podržavao protuhrvatsku Documentu, što aktivno sudjeluje u nestručnim interpretacijama hrvatske povijesti, što u javnim govorima želi poistovjetiti RH s NDH, što sudjeluje u promicanju hrvatske državne politike zasnovanom na komunističkoj totalitarnoj idelogiji, što je u javnim nastupima veličao titoizam itd. sve do afere „lex Perković”.

U travnju 2015., znači nedavno, osuđen je i stanoviti Stjepan Mesić. Etički je odgovoran što je 1967. „iznimno žestoko progonio potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika”, što je u Australiji i europskim zemljama držao proustaške govore i pjevao ustaške pjesme (prva polovice 1990-tih) i tako kompromitirato RH, što je u proljeće 1994. „sudjelovao u izvođenju državnog udara”, što je u svibnju 1995. lažno optužio RH za etničko čišćenje Srba iz zapadne Slavonije, što je 1998. bio lažni svjedok protiv RH na MKSJ u Haagu i bio jedan od glavnih promicatelja optužbe o navodnoj krivnji hrvatske države za ratne zločine i agresiju na BiH, što je 2000. umirovio sedam generala Hrvatske vojske koji su uputili pismo hrvatskoj javnosti, što je bio jedan od najvećih zagovaratelja lažne teze da Crna Gora nije sudjelovala u agresiji na RH, što je bio jedan od najistaknutiji progonitelja hrvatskih branitelja, što je izravno sudjelovao u najtežoj veleizdaji protiv teritorijalnog integriteta RH (Savudrijska vala – pristajanje na izvansudsku arbitražu sa Slovenijom), itd.

Osuđena je i Vesna Pusić, odgovorna za sustavnu borbu protiiv hrvatskih interesa, širenje krivotvorina o Domovinskom ratu, za sustavne pokušaje pretvaranja agresije Srbije, Crne Gore i JNA u navodni građanski rat, za pokušaj povlačenja hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, za organizaciju Okruglog stola pod nazivom „Hrvati i Srbi” usred rata 1993. na kojemu se tvrdilo da nema agresora ni žrtve nego se radi o dogovoru Tuđman-Milošević oko komadanja BiH. Nadalje: za izjave kako je Deklaracija Hrvatskoga sabora o Domovinskom ratu sramota i najave da će zajedno s A. Nobilom napisati novu, za izjavu da podržava pravo Srbije da aktivira presude Vojnog tužilaštva i Vojnog suda JNA protiv hrvatskih branitelja.

Kriva je što je najteže diskriminirala Hrvate iz BiH i opirala se dopisnom glasovanju rekavši da su oni „na niskoj civilizacijskoj razini da bi mogli dopisno glasovati”, što je u svojoj prosrbijanskoj politici zastupala bezuvjetnu potporu ulasku Srbije u EU a da nisu riješena pitanja granica, nestalih, naknade štete itd., što je sprječavala gradnju Pelješkoga mosta namjerno varajući hrvatsku javnost, što je pristrano dijelila novac nevladinim udrugama, što je počela kandidaturu za gl. tajnicu UN za koju nema kvalifikacije – bez suglasnosti predsjednice Republike i Vlade RH i započela kampanju apsurdno skupim interkontinentalnim putovanjem na kojemu obmanjuje, što je pokazala bešćutnost prema žanama silovanim u ratu pozivajući ih na „gay paradu”, što je u Saboru tražila da se Vice Vukojević izbaci iz Ustavnog suda (izmišljeno silovanje Muslimanke), što je 1993. bila supotpisnica pisma u kojemu se tražila smjena Franje Tuđmana, što je 2014. otkrila državne tajne (slučaj četiriju Hrvatica pripadnica islamske ISIL), te još podosta toga uključujući neobično reagiranje na izjave Vojislava Šešelja…. U obrazloženju se mogu naći i ostali detalji, primjerice da V. Pusić kao ministrica vanjskih poslova nije reagirala kada je FIFA u presudi Joeu Šimuniću napisala da su Hrvati u vrijeme II. svjetskog rata bili manjina, ali su pobili milijune pripadnika drugih naroda koji su tu živjeli.

Također je 18. travnja 2015. osuđen Milorad Pupovac, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pripadnik srpske etničke manjine. Etički je odgovoran što je od početka agresije stao na stranu okupatora, umjesto da pokuša umiriti dio etničkih Srba koji su se priključili agresoru, posjećivao je svoje selo Ceranje Donje kod Benkovca iz kojega su istjerani svi Hrvati i hrabrio sunarodnjake da ustraju u agresiji, što je u veljači 1992. napao kardinala Kuharića i optužio Katoličku crkvu u Hrvatskoj izjavivši da je u Hrvatskoj „11 tisuća srpske djece pokršteno”, a te tvrdnje nikada nije dokazao, što je 1991. kao predstavnik Srba sudjelovao u razmjeni dvojice srpskih liječnika za Hrvata i domoljuba dr. Šretera, premda je znao da je Šreter već mučen i ubijen nekoliko dana prije, nadalje: što je političku moć gradio na protuhrvatskoj mitologiji o Drugom svjetskom ratu, komunizmu i jugoslavenstvu, što je u Saboru pročitao provokativno lažno pismo izmišljenog Hrvata koji vrijeđa Muslimane, što je u Saboru nosio žutu traku sugerirajući da su Srbi progonjeni kao Židovi u vrijeme II. rata, što je privatizirao srpski tjednik Novosti koji plaćaju hrvatski porezni obveznici, a u njemu potiče mržnju među većinskim hrvatskim i manjinskim srpskim narodom, što je zlorabio poziciju da SNV-u i sebi priskrbi materijalnu korist te je po nalazu Državne revizije otuđio milijune kuna, što je prekršio zakon o sprječavanju sukoba interesa (Tesla banka), što je u Srbu pokušavao rehabilitirati četnički pokret, ne spominjući zločine nad Hrvatima, što nikada nije osudio srpsko-četničke zločine nad hrvatskim narodom niti se ispričao za zločine nad hrvatskim življem u tzv. krajini od 1990. do 1995., te što je prozvao predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović da je bliže ustaškoj nego europskoj ideji Hrvatske, te izrekao uvrede zbog crkvenog blagoslova njezina Ureda.

Znači, tri su hrvatska ili srpska političara osuđena (etički ), a podignuta je etička optužba za veleizdaju protiv Zorana Milanovića zato što je postupao protivno etičkim načelima i temeljnim vrijednostima hrvatskoga naroda, što je pokušavao onemogućiti izručenje Perkovića i Mustača, kriminalizirao Domovinski rat brojnim postupcima kao što je prisilno uvođenje ćiriličnih natpisa u Vukovar i pokretanje kaznenih postupaka protiv osoba iz Stožera za hrvatski Vukovar, što je hrvatska vlada pod njegovim vodstvom prihvatila da Srbija vodi postupke protiv hrvatskih branitelja, što je zajedno s Josipovićem i Pusićkom diskreditirao tužbu Hrvatske protiv Srbije za genocid, što je inicirao ukidanje pokroviteljstva Hrvatskoga sabora nad komemoracijom u Bleiburgu, što je ignorirao branitelje, stopostotne invalide, što je zastupao militantni ateizam protivan većinskom katoličkom hrvatskom narodu (referendum o braku), sramotio hrvatski narod i Hrvatsku u zemlji i inozemstvu izjavama o slučajnom narodu itd. Te najvažnije: da je svojom politikom doveo do najdublje gospodarske, dužničke, društvene krize i vrlo raširenog siromaštva i beznađa.

Etička optužba za veleizdaju podignuta je i protiv Budimira Lončara čije nepodopštine vode do razdoblja kada je bio šef OZN-e, odgovoran za brojna pogubljenja na otoku Ugljanu (kamenovani, ustrijeljeni, utapani s kamenom oko vrata), preko udbaških dužnosti u vrijeme totalitarne zločinačke komunističke vlasti te u JNA, što je na poziv Domovine 1991. izjavio „Ja sam za Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku”, što je u „Izjavi za Jugoslaviju” proglasio Hrvatsku i Sloveniju „nesposobnim za demokraciju”, što je branio vojnu agresiju JNA na Hrvatsku, što je u rujnu 1991. na poticaj britanske vlade ishodio da Vijeće sigurnosti UN donese Rezoluciju 713 o embargu na uvoz oružja za Jugoslaviju, čime je štetio isključivo Hrvatskoj, što je kao savjetnik Mesića i Josipovića usmjeravao vanjsku politiku prema Beogradu i Londonu, protivno hrvatskim interesima.

Podignute su i optužnice protiv Vesne Teršelič i Carla Bildta za kojega je Milošević bio „dobar momak”. Blidt je, kaže se u optužnici, kao agent Britanaca uspio isposlovati osudu Oluje u Haagu, što je smislio urotu zvanu „zajednički zločinački pothvat”, što je razradio plan privezivanja Balkana za EU i isključio individualni pristup, što je predstavljao plan za ekonomsku kolonizaciju, itd.

Hrvatske veleizdajeKnjiga „Hrvatske veleizdaje II.” više je nego dragocjena bez obzira što će protagonisti (veleizdajnici) za sada ostati samo u – po njih bezazlenoj i za njih nepostojećoj – etičkoj sferi. Do dana kada iz etičke prijeđu u sudbenu realnost. Ili nikada, ako jugokomunisti izvrše državni udar i onemoguće mirni prijenos vlasti nakon izbora, te zatim donesu uredbu po kojoj zločini i drugo djelovanje protiv Hrvata i hrvatskoga naroda imaju karakter rada za opće dobro. Citirao sam i djelomično prepričao knjigu „Hrvatske veleizdaje II.” da bih ju približio onima koji nisu čitali, ali i da zajedno utvrdimo gradivo, poštovani pratitelji ove rubrike.

Naime, gotovo sve točke presuda i optužnica poznate su i komentirane u realnom vremenu (pa i na stranicama HKV-a), ali ovako vjerodostojno sažete i eksplicirane imaju olovnu težinu. Riječ je naravno samo o perjanicama, a među nama se kreću i manji šegrti koji svrdlaju rupe u potpalublju hrvatske lađe, manje poznati ili posve anonimni maloizdajnici. Veleizdajnički životopisi ovdje su predstavljeni i da bi bili kompas biračima na skorim ili redovitim izborima ili za situaciju neraspisivanja izbora ili za revolucionarno poništavanje izbora ako crveni ne pobijede, što je nemoguće. To jest nemoguće je da pobijede.

Komemoracija u Jasenovcu

Govorili ondje i neki od gore navedenih osuđenih ili optuženih na etičkom sudu. Svojim su grijesima dodali su nove, na mjestu jednoga zločina veličali drugi zločin i zločinca Tita, bespridržajno raspirivali mržnju prema hrvatskom narodu i krivotvorili povijest. Izviždali Branka Lustiga. Potvrdilo se da je Kolinda dobro postupila samostalnim posjetom Jasenovcu jer što je bio mogla učiniti da je ondje bila i morala slušati govore komunističkih nitkova? Okrenuti se i otići? DORH nije reagirao niti ne će – ionako upitna odredba o mržnji ne primjenjuje se protiv crvenih, samo protiv crveno-bijelo-plavih.

Ljudska prava

Danomice se krše temeljna ljudska prava. Dok još nije bilo poligrafa ili nisu bili tako sofisticirani kao danas, čovjek je mogao barem misliti što hoće čak i u totalitarnim režimima. Šutiš i misliš si svoje. Sada te međutim „demokratski” režim stavlja na poligraf da vidi što ti je u glavi, pa i puranska poduzeća rabe istu metodu da vide jesu li radnici odani upravi ili im se nešto vrzma po glavi. DORH i slične institucije šute, ne daju se na poligraf pa ne znamo što misle o aferi.

Zatim se u slavu ljudskih prava uključi ministar Varga čije zamisli nisu bez vraga, pa ako djevojka hoće pilulu za dan poslije mora istupiti iz reda u ljekarni i biva zatvorena u sobicu s ljekarnikom koji joj postavlja desetak pitanja o intimnom životu a možda i snima razgovor. Vjerojatno ipak ne. No i razgovor je neugodan, da. Ljudska su prava sve manja, saborski Odbor za ljudska prava kao da i ne postoji a sastav mu je glede vladajućih reprezentativan kao ulična nogometna momčad.

Cvitan ili cvit razgovora

U Dnevniku HTV-a razgovor voditeljice s novim Bajićem, to jest Cvitanom. Takvih sam se razgovora naslušao i nagledao u vrijeme komunizma – pitanja dogovorena unaprijed, sve lijepo, mirno i uredno. Eliot Neš (ti mene). Nije Cvitanu postavljeno ni jedno pitanje o Patriji i činjenici da Hrvatska ne traži zapisnike i dokumente sa suđenja u Finskoj, te zašto ne traži. U prilogu snimka na kojoj se Cvitan izderava na saborske zastupnike, vjerojatno oporbene, a predsjednik Sabora ili predsjedavajući u tom trenutku šuti i uživa.

Knjiga o Armencima

Sredinom tjedna kraj Sutle, u kući hrvatskoga književnika. U društvu nekoliko domaćih jezikoslovaca našao se i kroatist Artur Bagdasarov, ruski slavist armenskoga roda. Pokazuje mi svoju tek objavljenu knjigu na hrvatskome jeziku – o Armencima. Knjigu sam mogao samo prelistati jer bijaše tek jedan primjerak. Kada mi nakladnik pošalje knjigu, opširno ću o njoj izvijestiti no i ono što sam vidio upućuje na veliko i studiozno djelo, uključujući opremu, dizajn i fotografije. Na jednoj crno-bijeloj fotografiji nage Armenke pribijene na križeve s obje strane duge ceste. Nikada nisam vidio ništa slično. Žene su u povijesti kamenovane, klane i spaljivane na lomači, ali su očito samo Turci mogli doći na još stravičniju zamisao.

Što se događa danas s kršćanima u Siriji i Iraku, na kakve su zvjerske načine ubijani, tek ćemo saznati jer sada znamo samo dio divljaštva.

Noć knjige

Traje već dugo, ali se obilježava jednom godišnje. Knjižnice još postoje, pa i školske knjižnice. U jednoj sam takvoj bio u Noći knjige (premda je bila tek večer) – vrlo pouzdana knjižničarka, vrlo pametna djeca koja doista čitaju knjige, razumiju i znaju, vrlo ugodna atmosfera s kolačima i čajem. U predvorju križ i hrvatski grb. Puno cvijeća. Bože moj, već dugo nisam bio u školama a valjda ova u kojoj sam bio nije iznimka. Ili jest? Ili još nije sve izgubljeno.

Fabijan Knežević ili rođenje glazbe

Fabijan KnezevicLiječnici se u Hrvatskoj uz svoju profesiju bave uglavnom politikom. Dr. Fabijan Knežević bavi se umjetnošću. Započeo je bio s računalnom grafikom i otkrio beskrajne mogućnosti, a zatim se posvetio skulpturama i objektima. Izložba u „Mimari” dala mu je značajno mjesto u suvremenoj likovnosti, što potvrđuje i Ivo Kőrbler u predgovoru knjižice tiskane uz izložbu: “Savršena izbalansiranost oblika i opći dojam elegantne, odmjerene i kultivirane umjetničke poetike, elementi su koji Fabijanu Kneževiću omogućuju zanimljivu i postojanu umjetničku budućnost.”

Knežević je Zagrepčanin, u mladosti i čelist, nadaren za glazbu koju eto ovih godina pretvara u skulpture. Slika od studentskih dana, izrađuje umjetničke tepihe i – predstojnik je Zavoda za patologiju i citologiju K.B. „Sveti Duh”. Doista impresivan životopis u ovom patološkom novom primitivizmu.

Hrvatsko slovo

Mnogo se uglednih ljudi okupilo na 20. obljetnici „Hrvatskoga slova” koje je nekim čudom preživjelo i zadnjih tragičnih petnaest godina – ne uz pomoć države koja taj tjednik drži na dijeti, nego uz pomoć dobrih ljudi.

O sudbini „Slova” u dvadesetogodišnjme postojanju pisao sam nedavno na stranicama toga tjednika za kulturu koji ima nesreću da se ne zove „Zarez”.

Herman i nakaza

U Muzeju za umjetnost i obrt izložba o Hermanu Bolleu. Pokraj te zgrade koju je sam projektirao i u njoj živio, sada je ona nakaza od zgrade Muzičke akademije. Zamislite da se Bolle probudi i vidi što su uradili Zagrepčani s početka 21. stoljeća i kako su unakazili trg ionako nakaznog imena. Udario bi se velikim šestarom po glavi i opet umro.

Promet i saobraćaj

Možda vam je promaknulo, poštovani čitatelji da su BiH, Srbija, Crna Gora, Kosovo, Makedonija i Albanija potpisale deklaraciju o ključnoj prometnoj (saobraćajnoj) mreži na Balkanu. Hrvatsku nisu ništa pitale – premda nije balkanska država ipak je valjda zainteresirana za sadržaj deklaracije jer negdje postoje dodirne točke, odnosno neki se pravac valjda nastavlja na hrvatski. Recimo, u deklaraciji nema jadransko-jonskog pravca, koliko sam vidio.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Roko Antić pisao Predsjednici – Ukazao na težak položaj i životne probleme u Općini Kistanje

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani,

kao nositelji najviših državnih vlasti u proteklih godinu i pol dana imali ste prigode službeno nas posjetiti ovdje u Kistanjama. Takve su prigode u prošlosti bile iznimno rijetke. Cijenili smo da Vaši posjeti imaju za cilj konkretniju spoznaju o problemima koji općenito tište ljude na našem području i da ćete u svome djelovanju doprinijeti njihovu rješavanju.

Kao izabrani predstavnik hrvatskog naroda u Općini Kistanje, u tim prigodama nastojao sam Vam ukazati na težak položaj i neke životne probleme koji doslovno onemogućavaju opstanak naše zajednice na ovim prostorima. Osim sporosti u rješavanju pitanja stambenog zbrinjavanja, što je bio i razlog iseljavanja mnogih naših mladih obitelji, a koji u novije vrijeme dostiže dramatične razmjere, govorio sam Vam i o nemogućnosti zapošljavanja naših ljudi u javnim poduzećima i ustanovama u našoj Šibensko-kninskoj županiji. To se ne događa samo unatrag nekoliko godina, već u kontinuitetu, od našeg doseljenja, 1997. godine, do danas. Potaknut najnovijim slučajem, smatram svojom dužnošću, ponovno upozoriti na to.

Radi se o slučaju koji u sebi sadrži sve elemente nepotizma i političkog klijentelizma, i to, usudim se reći,  najgore vrste. Gospodin Nediljko Dujić, aktualni predsjednik Županijskog odbora HDZ-a, predsjednik skupštine Šibensko-kninske županije i još k tome član skupštine Trgovačkog društva Vodovod i odvodnja d.o.o. Šibenik, koristeći svoju političku moć i utjecaj, u spomenutom je poduzeću, u kojemu je ponavljam član skupštine, u posljednjih 18 mjeseci zaposlio svoja dva nećaka. Ti su mladići zaposleni na vodovodnom području naše Općine Kistanje, čiji bi stanovnici po svemu trebali imati prednost pri zapošljavanju. Smatram svojom moralnom dužnošću i obavezom, savjest mi to nalaže, upozoriti na tu nepravdu koja ima iznimno jak negativan odjek u našoj sredini. Među našim ljudima zavladala je potpuna konsternacija nakon što se saznalo da je na mjesto člana naše zajednice koji je kao djelatnik Vodovoda i odvodnje d.o.o. Šibenik otišao u mirovinu, zaposlena osoba s područja Grada Skradina.

Ljudi su jednostavno zgroženi takvim nepravednim, nekorektnim i krajnje nepoštenim i za cijelu zajednicu iznimno štetnim ponašanjem najodgovornijeg čovjeka naše Županije gospodina Dujića! Zapošljavanjem svojih nećaka na našem području dodatno je srozao povjerenje naših ljudi u sustav što će imati daljnje teške posljedice za naš kraj. Umjesto da se osnaži naša zajednica na ovome području na ovaj se način rastače i sebičnim postupcima nositelja vlasti koji bi trebali biti predvodnici u osnaživanju ostanka ljudi, dovodi u pitanje njezina budućnost.

Sam je gospodin Dujić uoči prošlih parlamentarnih izbora pred mnoštvom ljudi u našem općinskom središtu Kistanju posvjedočio da je svjestan koliko su nam u prošlosti političke strukture, pa i one koje smo podržali svojim glasovima, znale nanositi nepravdu i da će on to svojim djelovanjem promijeniti i ispraviti. Mi nikad nismo tražili nikakve privilegije nego samo ono što nam po pravu pripada. On nam je to jamčio i mogu sada potpuno otvoreno reći, prevario nas je.

Stoga Vam, kao najodgovornijim nositeljima državnih vlasti, upućujem ovaj apel da svojim autoritetima zaustavite ovu nepravdu i političko nasilje kojemu smo izvrgnuti i koje ugrožava egzistenciju naših ljudi na ovome području. Vi to možete! Ne dopustite da se nepravda čini bez ikakvih posljedica i da naš ispaćeni narod izgubi povjerenje u vlast, a onda i želju da svoju budućnost gradi u ovom divnom kutku naše lijepe Hrvatske.

Očekujući Vaš odgovor, srdačno Vas pozdravljam.

zamjenik načelnika iz reda pripadnika hrvatskog naroda u Općini Kistanje

Roko Antić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Budimir Lončar ne želi primiti priznanje Grada Zagreba: Ovo je žalosni igrokaz koji sramoti moju domovinu

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što se HDZ ogradio od odluke zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića da Budimir Lončar dobije medalju Grada Zagreba za doprinos suradnji Hrvatske i EU, oglasio se posljednji ministar vanjskih poslova Jugoslavije.

Budimir Lončar (94), prema odluci Bandića, dobit će Medalju Grada Zagreba za “izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU”.

Priopćenjem se oglasio Budimir Lončar i najavio da nikakvih drugih reakcija neće biti.

“Nakon što sam postao objektom javnog, odnosno medijskog iživljavanja pojedinaca i skupina koji žele preko mene obračunati s prošlošću, prisiljen sam obratiti se na ovaj način hrvatskoj javnosti, građankama i građanima Republike Hrvatske”, napisao je Lončar.

Ocijenio je da je postao predmetom kampanje ”što poprima sve odlike javnog linča”.

”Nemam se namjere braniti od recikliranih optužbi, jer o svemu sam tome već govorio i ono što sam rekao može se provjeriti uvidom u relevantne dokumente. Postoje, uostalom, i živi svjedoci. Dakle, niti se branim, niti ću se braniti. Optužbe su neutemeljene i bespredmetne, a one koji ih iznose ne zanimaju ni dokumenti, ni sjećanja sudionika zbivanja o kojima bestidno lažno govore”, naveo je u priopćenju.

Kaže da mu je Ispod časti ulaziti u polemiku s onima koji ga optužuju jer, dodaje, nisu zavrijedili da im se poklanja pozornost.

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

”Šutnja institucija zabrinjava više od hajke”

”Ne mogu, međutim, a da ne konstatiram kako znakovito šute oni organi i institucije države koji bi im po službenoj dužnosti morali pokloniti ne samo pozornost, nego i reagirati na njihovo nedopustivo i anticivilizacijsko ponašanje. Ta me šutnja zabrinjava čak i više od hajke što se protiv mene vodi, jer ona govori o atmosferi u našemu društvu, atmosferi u kojoj je moguće nekoga nekažnjeno pribijati na stup srama. Danas mene, a sutra – tko zna koga. Siguran više nije nitko”, poručio je nekadašnji jugoslavenski inoministar.

“Neću nikome dopustiti da mi otme moj mir i dostojanstvo”, kaže.

“Jednako tako ispod časti mi je licitirati s onime što sam učinio za Republiku Hrvatsku i njezin položaj u svijetu nakon raspada Jugoslavije. I o tome postoje dokumenti, zapisnici i živi svjedoci koji znaju što je i kako je bilo.

U nastalim okolnostima niti mogu, niti želim primiti priznanje koje mi je htio uručiti zagrebački gradonačelnik. Neki će se takvoj mojoj odluci zlurado veseliti, videći u tome svoju pobjedu, neki će biti razočarani, ocjenjujući da sam ustuknuo. Niti su oni koji me bjesomučno napadaju pobijedili, niti sam se ja povukao. Naprosto ne želim ni na koji način sudjelovati u tome žalosnom igrokazu koji sramoti moju domovinu, Republiku Hrvatsku. Ovo je moja konačna odluka i posljednja riječ u toj stvari.

Činjenice se mogu krivotvoriti, prešućivati i zlonamjerno interpretirati, može se bezočno lagati, ali na kraju će činjenice ostati ono što jesu: činjenice. Naša prošlost uključuje i strahote ustaške NDH i pobjedonosnu Narodno-oslobodilačku borbu, u kojoj sam s ponosom sudjelovao dajući svoj skromni doprinos tome da su u Hrvatskoj danas i moj Zadar, i Rijeka, Istra i otoci, te da je Hrvatska na kraju Drugog svjetskog rata bila na pobjedničkoj strani.

Prošlost o kojoj govorim uključuje i poslijeratni razvoj i međunarodnu afirmaciju Jugoslavije, a time i Hrvatske, u čemu sam imao ne malog udjela. I, napokon, ta prošlost uključuje već gotovo tri desetljeća postojanja samostalne Republike Hrvatske u čemu sam također ostavio trag. Objektivni povjesničari procijenit će moju ulogu u svemu tome. Zapjenjeni hajkači – ne!

A ja neću nikome dopustiti da mi otme moj mir i dostojanstvo”, zaključuje Lončar u priopćenju.

Višnja Starešina: Hroslavijske zlatne kočije za Budimira Lončara

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari