Connect with us

Pregled

H. Hitrec: Oni u Beogradu samo prepisuju napise Slavenke Drakulić i Slavka Goldsteina

Objavljeno

on

Manje je hladno, stručnjaci tvrde da je proljeće ipak došlo, premda nije sigurno. Navodno je proljeće bilo stopirano dok se ne kompletira hrvatska Vlada. U svakom slučaju, korizmatično vrijeme je na izmaku, karizmatičnih osoba nema i bolje da ih nema. Oni koji su pratili rađanje nove državne vlasti, sada se raduju što je Uskrs tako blizu Božiću, jer da je malo dalje – i kompletiranje vlasti bi dulje trajalo. Sreća je da predsjednik Vlade donosi brze odluke, uz pomoć Lozančića i (navodno) Ivića Pašalića, a vrlo mu se sviđaju kandidati s američkim, francuskim i sličnim putovnicama.

[ad id=”93788″]

Problem s Lozančićem upućuje one koji znaju misliti da su se u tom pitanju više nego očito sukobila dva hrvatskoj javnosti nepoznata središta moći izvan Hrvatske. Problem s Orepićem govori o neiskustvu koalicijskog ili kakvog već partnera Domoljubne koalicije kojemu tek sada možda sviće zašto Orepić želi zadržati ljude Ranka Ostojića, pa se mogu očekivati novi zapleti i samo jedan rasplet.

Ako Orepić bude inzistirao na cjelokupnom očuvanju Ostojićeve mreže, a podsjećam i ja da je Ostojić smijenio točno 2439 policijskih šerifa, onda je rasplet na vidiku. Slično je i s nekim drugim ministrima, koji žele sačuvati ljude izravno odgovorne što smo iz europskih fondova povukli u hrvatsku mrežu nekoliko srdelica umjesto tona i tona kitova. U svim tim slučajevima radi se o namjernom ili neupućenom rovarenju protiv Hrvatske.

Ono najbolje što se dogodilo jest imenovanje ministrom branitelja Tome Medveda, jednoga od zapovjednika Tigrova. Jest da sam navijao za Brkića dok se Medved još nije pojavljivao u križaljkama, ali kada već jest tako kako jest i kada se Brkić nije dao maltretirati od poznatog kroatista Oreškovića, Tomislav Medved je sjajno rješenje iz mnogo razloga. Veličanstvena vojna karijera i putanja od dragovoljca iz 1990. do generala, hrabrost, mirnoća i pribranost, ali i najvažnije u ovom trenutku: Medved je cijelo vrijeme nakon rata radio upravo ono što je trebalo raditi Ministarstvo branitelja, a nije radilo ili je čak dolazilo u sukob s braniteljima: brinuo se na stotine načina za ratne veterane, osmišljavao i realizirao projekte, lutao Hrvatskom da vidi što bi se moglo učiniti, razmišljao politički zrelo i realno pa se privremeno priklanjao i novim organizmima od kojih je očekivao promjene.

Hoću reći, Tomo Medved je bio ministar branitelja mnogo prije nego što je doista postao ministrom branitelja, pa kada je bez ikakve državne logistike uspio učiniti vrlo mnogo, što li će tek sada kao dužnosnik, u ipak boljoj poziciji. Zbog svega navedenog, čak ni oporba nije imala što pametno reći da bi ga dezavuirala kao mnoge do tada, osim što je notorni Stazić nešto ceketao o Markovom trgu, da je, naime, Medved sudjelovao u „nezakonitom“ prosvjedu branitelja, ne spominjući da je Ostojićeva policija nezakonito navalila na branitelje i čak ušla u prostor crkve sv. Marka, što je nedopustivo i nezakonito od ranoga srednjeg vijeka do danas. Uz to, Medved je doista bio pozvan da nekoga skine, ali ne iz snajpera nego s krova, to jest branitelja koji se htio baciti s krova u znak protesta. Takav je Medved u ratu i u miru, spašava ljude, čak mislim da bi išao spašavati i Stazića ako se ovaj popne na stol u saborskom kafiću i prijeti da će skočiti. To se lahko može dogoditi, jer ako netko kao Stazić tvrdi (u svezi s migrantskom krizom) da se sprema vojni udar, onda u iracionalnom bunilu lako može i stol u kafiću zamijeniti s krovom zgrade.

Brkićev grijeh

A glede Brkića, još jednom: njegov grijeh u očima sive kadrovske hobotnice nije bila navodno prepisana diploma (niti je uopće prepisana, ali nešto je hobotnica morala pronaći), nego jednostavna činjenica da je glavni tajnik HDZ-a, pobjedničke stranke, što je očito smetalo i Oreškoviću koji se upravo nalazi na dobrom putu prema Plivi, kao što Crnoji nije bila problem baraka u Samoboru nego najava o Registru agresorskih vojnika i registru izdajnika, a sve se to može ukomponirati u isti registar jer su i jedni i drugi izdali svoju domovinu.

Toliko o Ministarstvu branitelja. Očekujem da šator u Savskoj bude uskoro rašatoren, ako ne za Uskrs, a onda nešto poslije, uz prigodnu svečanost. Je li koji od naših dičnih filmaša pratio Šator od početka do kraja, ne znam, ako jest – mogao bi to biti sjajan dokumentarac, u svakom slučaju dragocjen povijesni dokument.

Što ima dalje? Kako stojimo sa susjedima iz pakla? Srbija je povela treći, ili koji već, srpski ustanak kada je saznala da će Hrvatska staviti veto na njezin ulazak u Uniju ako ne baci u koš ono svoje smeće od „univerzalne jurisdikcije“. Zašto je tako uzbuđena? Zato što je (izuzmemo li film, kazalište i estradu ) taj njezin „zakon“ o univerzalnoj jurisdikciji jedino što ju još veže uz propalu velikosrpsku ideju (kucnimo u drvo), jedino što joj – koliko god besmisleno – daje dojam (utisak, što bi oni rekli) da barem na taj način ima utjecaja na hrvatski teritorij i hrvatsku državu u čije se unutarnje stvari miješa kad god stigne. Po toj ambiciji sličan joj je SPC koji se ne zaustavlja na Hrvatskoj i Sloveniji, nego si još prisvaja i jurisdikciju nad „celom Italijom“.

Ako tko iz Hrvatske kaže nešto protiv zločinca Šešelja koji pali zastave kako mu dođe, kao i frljići, ako veli da bi se zločinački fufljavac trebao vratiti u Haag i ondje čuti presudu, eto iz Srbije drvlje i kamenje po Hrvatskoj, eto spomena crnokošuljaša i fašizacije Hrvatske. Pa što i ne bi. Oni u Beogradu samo prepisuju napise Slavenke Drakulić, Slavka Godsteina i sličnih. A to što je Brkić rekao Pupovcu da ode gdje će biti siguran, misleći (možda, samo možda) na Beograd, isto je tako nepotrebno jer je Pupovac vjerojatno više u Beogradu nego u Zagrebu pa mu treba dati naknadu za odvojeni život. Život odvojen od Hrvatske. I u tome je problem političara koji zastupaju srpsku manjinu u Hrvatskoj.

Hrvatsku većinu već petnaest i više godina nitko ne zastupa. Kad sam već spomenuo odvojeni život, ništa me već dugo nije tako kosnulo kao slika majke pred (i dalje) srušenom kućom u kojoj su poginula njezina djeca, a država ne obnavlja kuću niti joj daje kakav novac za – odvojeni život od njezine poginule djece. Baš tako je rekla, uspoređujući svoju tragičnu odvojenost od mrtve djece, žrtava srpske agresije. Dok su srpske kuće odavno lijepo obnovljene i nude se za prodaju, restaurirane. Što uraditi? Dati pupavcima i frljićima lopate u ruke pa da rade dan i noć dok spomenutoj majci zauvijek odvojenoj od djece ne sagrade kuću, a dio novca koji za svoje podlosti dobivaju iz hrvatskoga proračuna dati toj majci i mnogim još majkama (više od četiri stotine ubijene hrvatske djece), a ne ravnodušno ih proglašavati „civilnim žrtvama“ s kojima država nema ništa. Je li?

Slovenci i arbitraža

Što još ima? Aha, premda Slovenci nisu baš susjedi iz pakla, ali su mali i drčni pa zato jesu takvi kakvi jesu, i s njima još imamo posla budući da im je propala igrica s arbitražom u kojoj su igrali prljavo i sada se češu. Na kraju će ipak biti kako Bog zapovijeda, to jest odlučit će Međunarodni sud pravde ili morski u Hamburgu. Možda se treba vratiti i hrvatskoj tradiciji s potezanjem: naime, između Brača i Šolte nalazi se maleni otok Mrduja, koji su svojatali i jedni i drugi pa su Mrduju i jedni i drugi vezali konopom i potezali na svoju stranu. Legenda živi, „potezanje Mrduje“ postaje turistička atrakcija… Glede Šolte koja mi se jako sviđa, list Matica (Matice hrvatskih iseljenika) u novom broju opširno izvješćuje o tome da je CNN uvrstio Šoltu (2015.) među „nevjerojatne otoke i idealna mjesta za bijeg od stvarnosti.“

Lijepo. A Mrduju nisu pomaknuli ni za centimetar, što će se vjerojatno dogoditi i sa slučajem Savudrijska vala. Međunarodni sudovi ionako su spori kao Orešković, pa tako i Međunarodni kazneni sud za bivši Jugoslaviju (!) gdje i dalje čame hrvatski vojni i politički zapovjednici iz Herceg-Bosne, posve zasjenjeni Šešeljevim cirkusarijama. Hoće li nova hrvatska Vlada tu nešto poduzeti, ne znam. Načina ima, nema volje, ili se barem još ne vidi. I što radi u hrvatskom (!)zatvoru hrvatski branitelj Marić osuđen po „univezalnoj juirisdikciji“? Koji smo mi to kreteni, Bože moj. Koliko držimo do države koja mora štititi svoje građane, a ne loptati se s njima. Što je poduzeto u slučaju dvojice hrvatskih novinara koje je maltretirala švicarska policija, skinula ih do gola i zatočila, pa pustila bez isprike, a imali su uredne putovnice i akreditacije? Uhićeni su jer su na automobilu imali, vele Švicarci, „balkanske oznake“. Ta priča zaslužuje ako ne notu a ono barem upozorenje Švicarcima da budu pristojni i nauče razlikovati grbove država, posebno onih kojima su uvalili švicarske franke. Ili su slušali Oreškovića koji i nadalje govori o „zapadnom Balkanu“. Ja ne znam gdje je to, ja samo znam govoriti i misliti hrvatski.

Ali tko to još govori, misli i piše hrvatski? Upozorava me gospodin Bacinger iz Čakovca, pisac izvrsne knjige „Moje drago serce“, da su naši „ponuđači“ turističkih usluga preimenovali znamenitu Premužićevu stazu na Velebitu u – hiking destinaciju. Hiking na engleskom (nego na kojem će) znači dugo šetanje. Pa eto nudim hrvatsku riječ za spomenutu i slične „destinacije“ – dugošetnica. Ako tko ima bolju, neka se javi, ali ova je najbolja. Bliže se, inače, Dani dr. Šretera (gdje su njegove kosti, Milorade?), a za najbolju novu riječ proglasili smo – alkomjer. Neka se nađe. No uređaji za alkoholizirane vozače nisu baš najveći problem kroatiziranja tuđica, nego sve više anglizmi koji ulaze preko „visoke“ tehnologije koja napreduje neslućenom brzinom a mi, spori i bedasti kakvi jesmo, kaskamo kao konji u ergeli koju je posjetila vojvotkinja. Znači: glave na kup, odrediti svake godine dvadeset (barem) najupornijih riječi-zagađivača hrvatskoga jezičnog prostora, angažirati imenom i prezimenom najuglednije jezikoslovce, književnike i znanstvenike iz tehničkih [inset side=”left” title=”Jezik”]Glede jezika, čeka nas još mnogo toga, od Zakona o hrvatskom standardnom jeziku do izrade pravopisa koji ne može i ne smije biti ni sličan onome Instituta za jezik i jezikoslovlje (autori projekta Goldstein-Jovanović- Jozić). Jozić još koristi gužvu sa skladanjem državne vlasti, ali to ne će dugo trajati. A Institut treba doći pod nadzor Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti./inset]područja , pa se domisliti . Nije ni teško. Ako je Šulek mogao sam, može nas pedesetak ,kao ne. Na idiote se ne treba osvrtati, oni će svaku novokovanicu proglasiti ustaškom, kao i svaku riječ koju ne razumiju a postoji u hrvatskom jeziku od davnina. Bolje rečeno, svaku koju ne razumije Pupovec i novinari „Novosti“, „Novog lista“ i uopće novaci. A kakvo je silno bogatstvo hrvatskoga jezika najbolje svjedoče prijevodi djela svjetskih klasika iz pera fascinantnoga Mate Marasa.

Još nešto: primjećujem ja, a opažate i vi, poštovane čitateljice i čitatelji, da velika većina „javnih osoba“ ne zna hrvatske nazive mjeseci u godini. Ne govore januar, februar (kao što pišu „Novosti“), nego srednju varijantu – prvi mjesec, drugi mjesec, peti mjesec. I to bi mogao biti dio ispita koji političari i ini trebaju položiti da bi uopće djelovali u javnom prostoru, uz sigurnosnu provjeru.

Glede jezika, čeka nas još mnogo toga, od Zakona o hrvatskom standardnom jeziku do izrade pravopisa koji ne može i ne smije biti ni sličan onome Instituta za jezik i jezikoslovlje (autori projekta Goldstein-Jovanović- Jozić). Jozić još koristi gužvu sa skladanjem državne vlasti, ali to ne će dugo trajati. A Institut treba doći pod nadzor Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Reforma obrazovnog sustava

Kao što i reforma obrazovnog sustava mora doći pod nadzor autoriteta. Kada sam otvorio stranicu na računalu tražeći podatke o „kurikulumu“, prvo mi se otvorio Program osposobljavanja za upravljanje biciklom. Tražio sam dalje i ponešto našao, recimo odjeljak „Hrvatski kao materinski i državni jezik“. Tu sam prestao tražiti. Hrvatski ne može biti državni jezik, jer hrvatski ima toliko i toliko narječja i govora, da ne ponavljam, a državni jezik može biti samo hrvatski standardni jezik, jezik države i nacije. Vidim da oko toga još ima puno magle, premda je stvar jednostavna. Osim toga, kad smo već kod jezika, i nadalje se zemljopis naziva geografijom, premda sam ja išao u komunističke škole gdje se taj predmet nazivao zemljopisom i nitko ga nije nazivao ustaškim. A „Religijski odgoj“ valjda treba biti usporedan ili nasuprotan Vjeronauku koji se sada dijeli na katolički, pravoslavni, budistički valjda i tako dalje. Posve nepotrebno jer sam vidio udžbenike za vjeronauk (ima tome dosta vremena) koji su lijep dio stranica posvećivali i ostalim religijama. Kako god se okrene, i kada se još u raspravu u koju se ne može uključiti – ipak uključe stručnjaci s akademske razine iz područja prirodnih znanosti, bit će velika gužva s tom Jokićevom pričom. Da nešto nije u redu, govori emisija onoga ćelavog narcisoida s isledničkim manirama – tko god se ondje pojavi, znači da mu se ne piše dobro. Jedne nedjelje šarmantna gospođa Rakić, druge nedjelje raščupani Jokić, i tako dalje.

Glede lektire, o njoj sam već rekao što sam imao, ali moram objasniti rečenice o stručnoj raspravi. Tragajući po međumrežju gdje se to mogu usključiti u raspravu, našao sam – da se ne mogu nigdje uključiti jer se ne može uključiti. Umjesto toga naišao sam na ne baš neupućen napis nekoga autora, sklonog rodnoj ideologiji, ali načitanog, koji uživa u otkriću kako su u lektiri lukavo podvaljeni pedofilski i homoerotski romani i drugo („Smrt u Veneciji“ i još ponešto) te uz T. Manna i još neke navodi i Nazora, ponavljajući nedokazani trač da su Nazor i I.G. Kovačić bili u vezi. Ha! Neka se nađe. Ta su se podmetanja mogla svojedobno čitati i u tisku. Tada sam demantirao, jer znam iz prve ruke: moj stric, američki književnik Joseph George Hitrec, bio je Kovačićev prijatelj pa su čak i zajedno objavili knjigu pjesama (treći je Jurčić), a o traču ništa nije znao. Doduše, on se oženio i 1933. otputovao u Indiju, nikada se više nije vratio, preselio se u SAD, a u Hrvatsku dolazio tu i tamo. Toliko. Čuvenu mrziteljsku Kovačićevu pjesmu, to jest komprimirani govor mržnje, nikada nije pročitao, ili je zatajio, zgrožen…

Bivša vlast, a sada oporba do kraja se razgolitila otkako je posvećena samo sebi, zastupnici unošenja „govora mržnje“ u kaznene spise tako grdo časte jedni druge da bi se i to dalo podvesti pod spomenuti govor, a posebno im se sviđa bestijarij pa u polemikama jedni s drugima (samima sa sobom) rabe životinjska imena u tolikoj mjeri da bi unutarstranačke izbore mogli najbolje provesti u zagrebačkom Zoološkom vrtu. I tu je vidljivo komunističko naslijeđe: komunisti su bili najkreativniji u unutarpartijskim obračunima (nakon što su poubijali oporbu) s apoteozom na Golom otoku. Poubijali su komunisti i HSS-ovce koji su im se bili priklonili, među njima i Tuđmanova oca. HSS je od ponovnog oživljavanja u Hrvatskoj početkom devedesetih doživljavao svakojake turbulencije (podsjećam da sam u domovinskom pokretanju HSS-a odigrao poneku epizodnu rolu), glavinjao, padao, dizao se s vjerom u Boga i seljačku slogu, a sada je dobio novoga šerifa, Beljaka, koji bi mogao odvesti HSS ulijevo. Nadam se da ne će. Samo se nadam. I laburisti imaju novo vodstvo, ora et labora.

HDZ-u se primiču izbori za predsjednika, jedan član, jedan glas, a kako stvari sada stoje i jedan kandidat, Tomo Karamarko. Rušiti sada Karamarka, bilo bi ionako potpuno kontraproduktivno i politički slabovidno. HDZ treba stabilnu situaciju jer lahko može doći do prijevremenih izbora koje će sam HDZ forsirati – ako se ovako nastavi – da prekine političko ludilo mrcvarenja najjače političke stranke. A onda će HDZ i oni koji ostanu u Domoljubnoj koaliciji, plus oni koji će se priključiti, vjerojatno pobijediti apsolutno a ne relativno.

Kultura

Za sada su od silnih HDZ-ovih odbora u kojima su šljakali mnogi ugledni ljudi u vrijeme kada im to nije bilo nimalo lukrativno, nezadovoljstvo javno iskazali samo oni iz odbora za kulturu, predvođeni Anjom Šovagović čija je frustriranost razumljiva, no Anja i ne govori o sebi osobno nego o kulturi kao području neočekivano novčano nisko pozicioniranom u proračunu. I u pravu je. Svi smo bili ogorčeni na onih 0,49 za kulturu u bivšoj vlasti i tu mizeriju stalno isticali, a sada se događa slično (pišem ovo prije donošenja proračuna, možda se nešto u međuvremenu promijeni, ha). Pokazalo se da je jedan posto iluzija. Ma da je barem 0,99 za kulturu, pa bismo kao u robnim kućama mogli zaokružiti na jedan, ali ne. Preostaje bolja raspodjela mizerije, recimo da ne dajemo novac Dancima za filmove o izmišljenim hrvatskim zločinima ili udrugama koje bi vrlo rado djelovale kao i Danci. Odnosno djeluju. Očito se i ovdje radi o hikingu, to jest – put do jedan posto bit će dugošetnica. U doba Khuena bilo je bolje, pogledajte što je sve samo u Zagrebu učinjeno.

Kad smo pri kulturnim ustanovama, glede zagrebačkoga HNK treba ustanoviti da su Opera i Balet ostali na nogama, ali Drama šteka li šteka i jedino ju može spasiti veliki suvremeni dramski pisac Slavoj Žižek. Balet je imao u subotu prije Cvjetnice upravo cvijetne trenutke s „Romeom i Julijom“ Sergeja S. Prokofjeva u koreografiji i režiji čarobnjaka Patricea Barta koji je svaku sekundu predstave precizno programirao svim zamislivim i nezamislivim plesačkim tehnikama, dajući tako umjetnosti baleta prilog vrhunske vrijednosti, uz (gotovo) filmsko kadriranje i pomoć sjajne kostimografkinje Luise Spinatelli. Već dugo Balet HNK-a nije imao toliko dobrih plesača, nekih i iz dalekoazijskih zemalja, a naslovne uloge briljantno su otplesali Iva Vitić Gameiro kao Julija i Andrea Schifano kao Romeo, što je publika nagradila ovacijama (ovaj put ovacije nisu fraza). Da ne zaboravim: odlični Guilherme Gameiro Alves kao Tibaldo. Da ne preskočim: ima u ansamblu osim Ive Vitić još ponešto hrvatskih prezimena, vrlo malo u jačim ulogama a više u sporednim. Treba više raditi na domaćem baletnom podmlatku , pa možda za stanovito vrijeme bude više hrvatskih imena. Ako i njih ne snađe sudbina Mije Čorak Slavenske čija je obljetnica ove godine, a koja je svojedobno morala napustiti Zagreb jer ju kazališne „strukture“ nisu voljele, a zatim ju je svijet obožavao. Hrvatska posla.

Bivše Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci, sada leglo protuhrvatskih provokatora, nastavlja sa svojim subverzivnim programom. Kulturna Rijeka škrguće zubima zajedno s hrvatskim braniteljima. Kad se već provokatori podlo igraju s datumom 10. travnja, toj bi jugoslavenskoj klateži trebalo uručiti otkaze baš na taj dan, kad ga već zazivaju. Nadam se da Ministarstvo kulture, koje je pokazalo odlučnost mnogim potezima, radi na slučaju Rijeka.

[ad id=”93788″]

Kulturna ustanova zvana Hrvatska radiotelevizija bez sramežljivosti provodi promjene, što je dobro. Hoće li se vratiti legendarna Hloverka koja sada rudari u Mostaru, još nije rečeno. Prisjetimo se: Hloverka je izbačena kada je reagirala na „prijenos“ Kolindine inauguracije u otrovnoj verziji Elizabete Gojan. Najurene su i Gojanica i Hloverka, a onda se Elizabeta naglo vratila na erkane, a Hloverka nije. Crvena posla, koja sada treba ispraviti. I još nešto: nadam se da će se za smijenjenoga Deana Šošu naći dostojno mjesto jer je s HTV 3 doista napravio dobar posao i napokon opet izgradio otpisanu Kinoteku.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari