Connect with us

Pregled

H. Hitrec: Pobijedit će ona koalicija koja se ne odriče ideologije

Objavljeno

on

Ljeto prebrzo odmiče, već se bliži svršetak srpnja, a još se nije pojavio milijunti turist ili turistica pa će tehnički Kliman osobno poći po njega (nju) i dovesti ga ili ju na hrvatsko more, najljepše na svijetu i za sada najsigurnije morsko, ali i kopneno područje u Europi koja svaka tri tjedna, pa čak i tri dana, ima veći ili manji teroristički napad s velikim brojem ubijenih u režiji islamista i patoloških zanesenjaka koji imitiraju uzore poput Breivika, ubojice osamdeset i više mladih ljudi – a kako i ne bi kada se taj svat vrlo dobro provodi u zatvoru i još tužaka državu da mu ne da širokopojasni internet i dobar mobitel za hvatanje pokemona u zatvorskom dvorištu.

Hrvatsku u isto vrijeme terorizira kao i uvijek samo Srbija, a na drske provokacije četničke srbijanske vlasti nema pravih odgovora, pa ni kada Nikolić, Dačić i Vulin rabe objedni rječnik koji u najmanju ruku zatijeva privremeni prekid svih političkih odnosa i povlačenje veleposlanika iz Beograda, uvođenje viza za Srbijance i slične poteze. Da se bilo koja susjedna zemlja tako odnosi prema Hrvatskoj, vjerojatno bi reakcije bile mnogo snažnije, no Srbiji je sve dopušteno zbog bolećive ljubavi koja i sada postoji u mnogim hrvatskim centrima moći, ljubavi opasne, razorne i nakaradne. Za srbijansku četničku vlast svi su Hrvati ustaše, pa iz Srbije i nisu bili zatečeni nedavnim unutarhrvatskim crvenim trikom o „ustašizaciji Hrvatske“ te kazali „tkriste toplu vodu, bre.“

Sudski brzopotezni proces na kojemu je Turudić oslobodio Stepinca te ovaj napustio zgradu Županijskoga suda vrlo zadovoljan, to jest njegov nećak, bio je novi signal za srbijanske bezobraštine na koje se i opet mlako ili nikako odgovorilo. Da je Alojzije Stepinac, blaženik, živio u vrijeme nedavne srpske i srbijanske agresije na Hrvatsku, i on bi se našao na udaru srbijanskoga zakona o regionalnoj i univerzalnoj jurisdikciji kao i mnogi Hrvati koji su tek sada saznali – premda su i prije slutili – da se protiv njih vode „istražne radnje“ u Beogradu. I u Hrvatskoj se uvijek može naći neki Jakov Blažević koji puše u isti rog, kao i povjesničari poput Hrvoja Klasića čije sam komunistički obojene mudrolije tu i tamo opažao, a uživo ga vidio tek u emisiji HTV-a o slučaju Stepinac.

Političke emisije inače ne gledam jer i sam mogu zaključiti što je i kako je, ali rečenu jesam budući da je bila sparna i odurna večer punoga Mjeseca kada se pojavljuju vampiri i aveti iz prošlosti, pa za nešto pametnije nisam imao snage. Što će reći Klasić koji se bez moga dopuštenja zove Hrvoje, bilo je za pretpostaviti, no način na koji je govorio i kako se ponašao u studiju doista me je zaprepastio: ako crveni nemaju boljeg, pametnijeg i pristojnijeg a k tomu povijesno potkovanijega „historičara“, onda im se loše piše. A koga uopće imaju? Nešto uglađenijeg dr.sc. Nevena Budaka, notornog oca i sina Glodsteina, Jakovinu i Markovinu. To bi bilo sve.

Budak se uostalom u zadnje vrijeme više bavio reformom školstva, a Ivo Goldstein diplomacijom u jugoslavenskoj ambasadi u Parizu koja se kodnim imenom naziva hrvatskim veleposlanstvom. On se ne da iz Pariza, jede parizer s drugom Titom iza leđa, kao samo jedan od sličnih postavljenih po veleposlanstvima u doba vanjske ministrice sestre Pusić, čeka da se sestra vrati na mjesto s kojega je sišla ne bi li uzašla na položaj bankimunski, ali joj nije išlo na ispitu iz više razine globalne mature pa je završila, što bi narod rekao, u magarećoj klupi. Vele izvori da je bila bahata. Ma kako to, a u Hrvatskoj je posve drukčija. Na žalost, taj neuspjeh koji je hrvatski čovjek od srca pozdravio, vraća sestru Pusić u hrvatsku politiku, to jest samo politiku bez toga njoj i bratcu odioznog pridjeva.

Erdoganova reforma školstva

Kako se energično i munjevito provodi reforma školstva, ali i reforma pravosuđa , oružanih snaga i policije, demonstrirao je turski predsjednik Erdogan koji je potezom pera razjurio i pohapsio profesore, učitelje i učenike, suce , generale i novinare, što je u makar krhkoj hrvatskoj demokraciji ipak nemoguće i dobro da je tako, premda smo i mi imali početkom stoljeća sječu generala, a nisu se dobro proveli ni oni profesori koji su đacima lijepo govorili o Gotovini. Pa kada smo pri reviziji montiranih sudskih procesa iz doba komunizma, treba odlučno revidirati i montiranu presudu iz doba hrvatske samostalnosti (bez mogućnosti žalbe) s tadanjeg mesnog Pantovčaka kojom su generali zbog domoljubnoga pisma i daleko od pomisli o puču – najureni u mirovinu a zatim mnogi od njih postali žrtvama političkoga suda u Haagu.

Hajdemo sve revidirati, a u tim bi se revizijama mogla provesti i nikada provedena barem tiha lustracija. Spominjem još jednom dramu Mire Međimorca o emigrantima koji nakon hrvatske samostalnosti traže u arhivu svoje dosjee, pa im arhivist kaže da je bolje ne larmati s tim dokumentima u kojima piše da su teroristi. Ta nikada nije na sudu ili drugdje dokazano da nisu i ako tko potegne priču – nadrljali su. Posebno sada kada su teroristi u modi. Eto zato su potrebne pojedinačne revizije svih komunističkih svinjarija, pa ma koliko posla našem vrlom pravosuđu zadao taj napor.

Univerzalno proglašavanje svih komunističkih presuda ništetnim previše je općenito i nedovoljno. No baš bi suci bi pružili najveći otpor, budući da su mnogi od njih bili dio aparata u olovnim vremenima ili i dalje vjeruju u nepogrješivost Partije kojoj su pripadali njihovi očevi (i majke). U tom je smislu Turudićev brzinski potez ipak hrabar i ponešto iznenađujući čin jer sam (ne samo ja) pretpostavljao da će se pravorijek rastezati barem do svršetka komičnoga papinog povjerenstva. Ipak je, velim, hrvatski sud nešto učinio u sivom i crvenom pravosudnom sustavu koji smo već držali potpuno ugaslim. Pa i što će nam, razmišljao sam i ja, kada hrvatskim zapovjednicima sude u Haagu, kada hrvatskim braniteljima sude u Beogradu, hrvatskim udbašima u Muenchenu, a hrvatskim svecima u Rimu uz pomoć SPC? Koga će nam vraga sud u Zagrebu? Možda samo da sudi desnima i odbija suditi lijevima, kao što odbacuje i primisao optužnice protiv Milanovića. Ili da meni sudi za (nepostojeći) verbalni delikt?

Usporedo, treba napokon iz akcionaških voda prijeći u sudske pa posjesti na klupu (uz ostale) i dubrovačkoga gradonačelnika Vlahušića koji je, prisjeća se Hebrang, u vrijeme srpsko-crnogorske opkole Dubrovnika šurovao s Francuzima u blistavoj njihovoj ideji da se „međunarodnoj zajednici“ uz televizijski prijenos predaju ključevi grada. Komu bi zatim Francuzi dali ključeve, nije teško pretpostaviti, Hrvatima ih svakako ne bi vratili. Osim toga, imamo iskustva iz doba Napoleona, o čemu je Ivo Vojnović napisao krasnu trilogiju koja se često prikazuje ljeti u Dubrovniku, a Vlahušić zimi pobjeđuje na izborima za gradonačelnika.

Izbori pred vratima

Susreću me zabrinuti ljudi, pitaju me što mislim. Kažem da ne mislim kada je temperatura iznad trideset. Ako se malo spusti, mislim da će biti kako bude. Pobijedit će, i to relativno, ona koalicija koja se ne odriče ideologije. SDP i nenarodna koalicija u uglavnom starom kukuriku sastavu i s istim kadrovima koji su Hrvatsku bacili u smeće ne samo financijalno nego i u smislu državnog i narodnog ponosa, drsko će zadržati svoj projugoslavenski, razorni antihrvatski gard, loveći usput u onom infantilnom dijelu biračkoga bazena kojemu zaborav i praštanje služe kao peraje. HDZ i koalicija napravit će sebi i nama medvjeđu uslugu ukoliko se liše svake ideologije i počnu jahati samo na gospodarskim i sličnim temama koje ljudi uglavnom ne razumiju u makroslikama, a prošlih su se mjeseci uvjerili da je rast gospodarstva više-manje imun od političke nestabilnosti, štoviše. Svaka blaga, „pozitivna“ kampanja desnoga centra i desnice uopće, pretvorit će se u limunadu. A naši ljudi žele vino, dobro, snažno vino iz hrvatskih vinograda. I kolac koji drži lozu. Kolac za komunističke vampire.

Eko eko

Ek EkoSlučajno je to naslov moje knjige, ali nije riječ o knjizi pa čak ni o meni, a možda i jest. Radi se o mojem poznaniku, a kako najbolje poznajem sebe, moglo bi se raditi i o meni. Poznanik se grozi buke i ekološki je osviješten pa je prije podosta desetljeća sagradio kuću na moru, ali tristotinjak metara dalje od mora i ljupke uvale, u ponešto šumovitom kamenjaru. Nabavio je solarnu ćeliju i bila mu je dovoljna za nekoliko žarulja, a poslije i mobitel. Raj na Zemlji, bez televizora i tehnologije posve nepotrebne za petnaestak dana odmora. Od glazbenih uređaja samo cvrčci, od crtića samo gušteri i poneka zmija koju je čuo kako navečer kreće u lov. Bešumne sove. Tišina. Tek ponekad daleki glasovi noćnih kupača.

A onda je neki čovjek naumio u malenoj uvali otvoriti terasu s noćnom glazbom i moćnim zvučnicima, valjda kako bi nadglasao Zrće i privukao posjetitelje – u čemu nije uspio pa je treštao sve jače, do pet ujutro. Užasna buka penjala se i penje nadalje uz padine u obliku ljevka (livka, pa premetanjem nastala valjda Likva), rastjerala ptice, životinje i ljude, to više što je uvala odvajkada naseljena, a sada izrasli i apartmani u kojima se turisti noću tresu od buke. Policija nemoćna (ha!), općina nema ovlasti, navodno, a tko ima? Sanitarna inspekcija. Inspektor stoluje pet kilometara dalje i kada mu se obraća, kaže da je sve u redu. Poznanik piše na sve strane, zove, urgira, napokon iz Ministarstva zdravstva kojemu sanitarija i pripada, neki razborit službenik traži očitovanje od inspektora, koji hladnokrvno odgovara da je sve u redu, buka jest ali pod nadzorom, u dopuštenim granicama.

Decibelno imbecilna, bezopasna. Poznaniku se i dalje tresu zidovi, pa misli da da je granica višestruko prijeđena, ali sve ostaje kako je bilo. Vrata i prozore ne može zatvoriti jer bi se ugušio u vrućinama, ekološka solarna ćelija ne može dati toliko struje da ugradi klimu, pa ni više ćelija. Poznanikova žena ima problema sa srcem, jedne noći joj postane toliko loše da jedva preživi i od tada više ne ljetuju u svojoj kući. Ako žele na more, moraju negdje iznajmiti sobu, a svoju kuću ne mogu nikome iznajmiti jer bi turisti htjeli noću barem malo spavati, ta dolaze na odmor.

Stravična buka postala je zaštitinim znakom hrvatskoga turizma. Na moru, ali i na kopnu. Sjećate se još kako je šibenski biskup Ivas, sada u miru, morao s oltara progovoriti protiv buke u blizini katedrale, sjećate se okršaja na Hvaru i drugdje, buke u Dubrovniku koja tjera predstave i glumce Ljetnih igara, a mediji kao da su na strani bukača od kojih neki gube živce i dolaze u posjet zvučnicima s motornom pilom.

No, ima i boljih primjera. U zagrebačkom Zoološkom vrtu izgrađen je nov lokal na mjestu staroga iz kojega je, blizu kaveza s majmunima, ponekad treštala glazba. Sada uprava Zoološkog vrta u novom lokalu više ne dopušta glasnu disco glazbu i narodnjake. Da se ljudi ugodnije osjećaju, a osobito životinje koje od buke postaju nervozne. Pa što je činiti mojem poznaniku? A ništa, ljetovat će u Zoološkom vrtu. Eko. Usput će tužiti sudu vlasnika one grozomorne buke u morskoj uvali, a bogme i inspektora koji ništa ne čuje. Koliko ja čujem, riječ je o Sutivanu na Braču.

A ekološka osviještenost? Ma molim vas, ona će biti u programima svih stranaka na parlamentarnim izborima. I ondje ostati. I ostat će postojeći Zakon o sprječavanju buke ili kako se već zove, nije ni važno jer ga se nitko ne pridržava, a bukačka mafija ima svoje putove do mjerodavnih i kada prevrši mjeru.

Festivali

Ima ih puno, i neka ih, osim onih nepotrebnih. Jedan od potrebih je svakako pulski filmski festival koji bi trebao prikazivati godišnju hrvatsku produkciju, no mnogi ga redatelji i producenti zaobilaze ne želeći se „potrošiti“ na jednoj – po njima – neznatnoj smotri. Prikazuje se zato podosta filmova u kojima Hrvatska ima manjinski udio ( vjerojatno daje većinski novac ) a glavni su većinski partneri iz zemalja one umjetne krepane Jugoslavije, pa tako hrvatski pulski filmski festival mic po mic postaje opet jugoslavenskim, ma gotovo neprimjetno.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR