Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Ponavlja se opasna mantra da su HDZ i SDP isti

Objavljeno

na

Hrvoje Hitrec – Hrvatske kronike – U Hrvatskoj kolovoza mjeseca 2016.

Nekoliko dana prije Velike Gospe sučelili su se na Hrvatskoj televiziji Plenković i Milanović, odnosno nisu se sučelili nego stajali jedan uz drugoga i tu i tamo se pogledavali. Opskrbljeni šalabahterima, zavirivali su u brojke koje su im napisali financijski i ini stručnjaci, tumačeći ih svak na svoj način, a kada su postali dosadni i sebi i publici, jedva dočekali teme na kojima se dobivaju ili gube izbori. Milanović koji je startao kao „iskusni političar i državnik“ pa docirao o svojem znanju i ravnanju, ispuhao se oko tridesete minute kao probušeni balon kadrovirajući po HDZ-u koji u tom trenutku još nije bio predao liste, o Srbu nije znao reći ništa bolje nego da se nalazi pedeset kilometara od autoceste pa zašto bi koga brinulo što ondje orgijaju četnici i komunisti, Trg sv. Marka i opet je nudio Tuđmanu, a o Trgu maršala Tita nije bio ni pitan jer se odgovor unaprijed znao, pa je morao odgovoriti Plenković koji za bilo koju incidentnu situaciju ima lozinku primjereno-neprimjereno, s tim da mu je zagrebački maršalski trg ipak neprimjeren, što je dobro.

Novi šef Hrvatske demokratske zajednice bio je vrlo uljudan, pa premda je Milanovića nazvao, uljuđenim riječima, lošim premijerom, nije iskoristio sve što mu se pružalo na tanjuru – da izgovori barem desetak krucijalnih istina o najlošijoj Vladi u povijesti moderne hrvatske države, te na tome poentira i dovede Milanovića u stanje obrane i zaštite. A budući da je nemoguće braniti neobranjivo, Zoki bi izgubio živce i iz kontroliranoga stanja pao s „državničkog“ balkona na ulicu, kamo i spada kao uličarsko spadalo. Ovako je bio pošteđen bez razloga, Plenković se ograničio tek na bekhende i poneku dijagonalu, ali se libio forhenda, pa nije zalazio ni u bitno, naime, kako su nesposobne lijenčine SDP-HNS-a u tri i pol godine srozale Hrvatsku u gospodarskom smislu i nabile nam ogroman dug, a usporedo ideološkom presijom i represijom doslovce dignule na noge sve što razmišlja i osjeća hrvatski, pri čemu je Zokijeva tvrdnja o slučajnoj državi samo perjanica političke filozofije crvene klateži koja, kao i većina srpske manjine, osjeća prijezir prema nacionalnoj državi hrvatskoga naroda “ispoljen“ već u lipnju 1991. izlaskom iz dvorane Hrvatskoga sabora.

Tu je trebalo zabijati čavle u lijes komunističkih, jugoslavenskih sljednika koji se svoje baštine ne odriču jer im je jedina, jer nikada a ni sada nikakva socijaldemokratska stranka ni partija u Hrvatskoj nije postojala nego samo razorna crvena misao čiji su zločinački protagonisti i njihova nedjela skriveni od očiju javnosti jer SDP ne dopušta (!) otvaranje arhiva Centralnog komiteta SKH, svoje svete knjige. O tome ni slova u sučeljavanju. Ni o partnerima nenarodne koalicije u kojoj ima više izdajnika, nije bilo pitanja kako se u koaliciji mogu nalaziti oni (one) poput sestre Pusić koja se posprdno izražava o Deklaraciji o Domovinskom ratu, koja izmišlja agresiju Hrvatske na BiH, i tako dalje. Nije bilo ni riječi o upravo nevjerojatnoj drskosti da Milanović ide na izbore s ljudima dokazano ne nesposobnim nego retardiranim. Niti o tome da se na listama SDP-HNS nalazi toliko Srba te se i opet može govoriti o srpsko-hrvatskoj koaliciji koja je vladala od početka stoljeća, prekinuta tek nekoliko mjeseci u Vladi kojoj nije bilo dopušteno vladati. Niti o lijevom krilu HSS-a koji je zaboravio kako su ga crveni prevarili u šumi i poslije šume, likvidirali i eutanizirali. Samo je Beljak prošao s lakšom kaznom. Nije bilo govora ni o svinjariji koja je podmetana HDZ-u, da su taj pokret osnovali udbaši (pitajte mene) niti replike da su SDP osnivali jugokomunisti, što je nepobitna istina jer inače ne bi esdepeovci tako glatko tvrdili da su sljednici KPH (KPJ) koju su doista osnivali prononsirani zločinci s Titom na čelu, diktatorom kojemu i zapadni izvori nalaze više od pola milijuna žrtava, što je blaga procjena.

No dobro, tih smo dva sata odgledali, barem dvanaest posto hrvatskih ljudi (kako ih sada naziva Zoki, a kada smo mi prvi put spomenuli taj sklop riječi, mediji samo što nas nisu razderali) vidjelo je sudar bez ozbiljnih oštećenja a ostali se kupali ili kosili travu. Ja sam napola gledao i slušao, napola drijemao, no koliko sam vidio Plenković je pobijedio u fotofinišu. Iskreno se nadam da je teška topovska paljba sačuvana za kampanju, a viđeno u sučeljavanju držim samo čarkom ili prvim naletom u stilu hrvatske vojske sedamnaestoga stoljeća kada su arkebuziri nalijetali na lijevo krilo protivničke glavnine i izazivali metež. Kampanja je doduše počela i prije, što je i prirodno, premda se na plakatima već zna tko će biti premijer- čovjek koji tvrdi je završio Drugi svjetski rat, a to nije mala stvar. (Očekujem da se na konferenciji za medije pojave oni nesretnici Jovanović i Jokić, pa novinarima i publikumu objave da je umro Marko Marulić.) Ono što je nepoznato i prirodnom Hrvatu neprozirno, jest tzv. „biračko tijelo“ (još jedan sinonim za valjda bezglavi narod) koje ubacuje u kutije na način potpuno nepredvidljiv i neshvatljiv, ono „tijelo“ koje je svojedobno čak dvaput izglasalo Mesića, a sada ima priliku i treći put, doduše ne za Pantovčak. Ja sam se bavio politikom i prošao Hrvatsku uzduž i poprijeko, a ipak nisam postao ništa pametniji glede neuronske bombe u glavama naših ljudi. Može li netko glasovati za čovjeka koji veli, kao Zoki, da ima konzervativnu glavu a crveno tijelo? Pa može, ali bi bilo poštenije da imamo listu za kentaure, da se zna. Hrvatska kentaurska stranka, polu ljudi, polu konji, postala bi odmah jedna od srednje malih ali s velikom budućnosti. Stranaka imamo Bogu budi hvala, još jedna ne će škoditi.

U međuvremenu se ponavlja opasna mantra da su HDZ i SDP isti, blizanci, te uopće nije važno tko će od njih doživjeti 11. rujna.

Velika Gospa

O Blaženoj Djevici Mariji, kraljici Hrvata, rajskoj Djevi, marijanskom kultu i svetištima, sve je poznato. Da je postojala kao povijesna osoba, isto je tako neizravno poznato, jer ako je Isus zabilježen u rimskoj povijesti (Flavije) onda je svakako morao imati i majku koja se zvala Marija, a muslimani ju upravo tako i nazivaju, to jest majkom Marijom. Živjela je u Nazaretu, u skromnoj kućici od 48 kvadrata. Ono što ostaje zagonetnim jest upravo ta nazaretska kuća koja je u trinaestom stoljeću na čudesan način prenesena na Trsat, gdje je ostala samo tri godine, a zatim na isto tako neshvatljiv način prenesena u Loreto, provincija Ancona (iliti hrvatski Jakin). Legendu o Bogorodičinoj kući ispričao sam detaljno u knjizi „Hrvatske legende“, ne pokušavajući narušiti priču poluznanstvenim sumnjama kao što su činili mnogi i svi oni ostali pokisnuti jer je baš znanstveno utvrđeno da je kuća građena materijalom kojim su se u Isusovo doba gradile i ostale u Nazaretu. No, pitanja uvijek ima, a ključno je zašto Bogorodičina kuća nije ostala na frankopanskom Trsatu odnosno na hrvatskom tlu, nego je morala preko mora, u Italiju (a i ondje je nekoliko puta seljena na bliske lokacije). Taj zadnji dio putovanja kuće najvjerojatnije nije bio anđeoski trud nego posve ljudski i talijanski. Ta lakše je valjda hodočastiti u Italiju nego u vječno nesigurnu Hrvatsku, a i tadanji je papa imao u tome prste. Tako je kuća dospjela u Loreto koji i nije toliko daleko od Rima, premda na drugoj obali, veliki Bramante podignuo je u šesnaestom stoljeću veličanstvenu baziliku iznad kućice, pa se rijeke hodočasnika danas slijevaju u Italiju a ne u Hrvatsku koja tako ćuvstveno i iskreno slavi Majku Božju.

Nikola Šubić ZrinskiU dugim stoljećima bez narodnoga vladara, Hrvatska je ipak imala svoju, hrvatsku kraljicu i s njezinim su imenom srljali u bitke protiv Turaka Hrvati kao živi zid kršćanstva (bez Sinčića), uvijek, pa i u samrtno samoubojstvenoj provali iz Sigeta prije 450 godina, herojstvo kojemu smo u ovoj obljetničkoj godini posvetili malo pozornosti, barem do sada (bitka se vodila u rujnu), a Nikola Šubić Zrinski spominje se samo u idiotskim tekstovima priučenih povjesnika i to kao Zrinjski u operi, u svezi s poklikom „U boj, u boj“ i „Za dom“. Što znači „Za dom“? Samo po sebi ništa, ali je kontekst da su za dom spremni i umrijeti, kao što se i dogodilo. Glede opere, dnevni list u nedjelju donosi barnumski naslov koji tvrdi da „Zajc nije napisao operu Nikola Šubić Zrinjski“. Postojala je jedna opera i prije, zaboravljena. Jest, ništa novo za one koji znaju. Postojao je i Hamlet prije Hamleta, pa sigurno nitko ne će tiskati priglupi naslov: „ Shakespeare nije napisao Hamleta!“ A postojao je i Faust prije Goetheova Fausta. Ali Zajčev „Zrinjski“ je izvrsna i vrlo hrvatska opera, pa treba malo rastužiti Hrvate, barem na tako blesav način.

Što nam govori (demografska) povijest

Vlado KošićKaže nam da ne budemo malodušni. U vrijeme Nikole Šubića Zrinskog Hrvatska je bila demografski opustošena više nego danas, mnogo, mnogo više. Hrvati su izbjegli u zapadnu Mađarsku i na njezin sjever (danas Slovačka), u Austriju i Moravsku, a neki preplivali u Italiju. Na Uni su se zadržali još neko vrijeme, a poslije pogibije sigetskoga junaka pali su i preostali gradovi na Uni, s njima i Zrin. I zatim Gvozdansko. Između Une i Kupe nije ostalo nikoga, a suvremenici zapisuju da se ni na i dalje slobodnom teritoriju između Kupe i Dobre teško moglo susresti čovjeka. Najveći dio Slavonije bio je u SAO turskoj vlasti, s izbočenim Vlasima na pakračkim i inim uporištima. Dalmacija pod Mlečanima. Pa ipak smo se u 18. stoljeću počeli oporavljati i demografski, usprkos svim i tadanjim nevoljama, nastavili u devetnaestom i dvadesetom unatoč genocidnim komunističkim zločinima 1945. i poslije. A kada bismo malo zapeli, demografsku su sliku popravljali Hrvati iz Bosne i Hercegovine, dotično Herceg Bosne, u čemu je u ovim našim danima dostignut zenit, što je ponešto zabrinjavajuće. Ali ipak! Ponavljam: nema nas četiri i kusur milijuna, nego osam milijuna najmanje i kada iz Hrvatske učinimo ono što se učiniti mora, bit će nas i u Hrvatskoj barem šest milijuna. I barem pet milijuna birača. Demografsko pitanje je u uskoj svezi s odnosom prema hrvatskim iseljenicima koje su sve dosadašnje hrvatske vlade teško izigrale i prevarile, to jest one poslijeratne. Ako je u čemu preživjela udbaško-jugoslavenska struja doista uspjela, to je sprječavanje povratka „ustaša“ (kako ih nazivaju), jer oni ne bi imali toliko samilosti prema komunističkim izrodima i lustracija bi odavno bila obavljena. Ovako jugoudbaši i njihova zlatna djeca pokazuju dugi nos Hrvatima izvan domovine s tekstom:“ Mi smo unutra, a vi ste vani.“

Jasnu misao o terorističkoj komunističkoj Jugoslaviji, napokon sudski potvrđenu na žalost u Njemačkoj a ne u Hrvatskoj, kao i nasušnu potrebu za lustracijom izrekao je u govoru na Gori sisački biskup Vlado Košić, na mjestu u srpskoj agresiji razrušene crkve – agresiji, izravnom nastavku terorističke prakse srbizirane Jugoslavije koja je napokon devedesetih prošloga stoljeća iskreno provalila što je je na duši, to jest konačni nestanak hrvatskoga naroda. HTV je dobro izabrao da na Veliku Gospu prenosi misno slavlje iz Gore a one koji nisu znali podsjećam da je Gora prije mnogo stoljeća bila – županija, da, velika starohrvatska županija a potom i templarsko središte u 12. stoljeću, na putu koji je od Siska vodio prema moru.

Verbalni delikt

Goran RadmanNe ću po stoti put ponavljati da sam jedan od autora prvoga Zakona o informiranju poslije dugog komunističkog razdoblja, zakona kojim je ukinuta cenzura, pisani i verbalni delikt. Možete reći da nam se to obilo o glavu već u drugoj polovici devedesetih kada su izvana i iznutra (novcem sačuvanim u čarapama KPH-SDP) prokuljali listovi listom protuhrvatski i pozivali se upravo na demokratske vrjednote koje smo im omogućili. No, to je jedno razmišljanje. Drugo nije razmišljanje, nego činjenica da se cenzura vratila upravo u tim medijima i njihovim sljednicima, kada se mladi novinar normalnih državotvornih stajališta počeo smatrati tvorom i mediji se napučili novim naraštajem konformista pod palicom urednika zaostalih iz jugoslavenske komunističke diktature. Podosta ih se u zadnjim desetljećima namnožilo i na HRT-u, a pod zadnjim ravnateljem razgoropadilo. Uveden je svojevrsni teror, moralno-politička podobnost iz staroga sistema opet je postala neizbježnom, sve što osjeća hrvatski nepoželjnim.

Tako je stradala i Hloverka Novak Srzić, najurena s HTV-a kada se usudila opaziti da je krupna novinarska figura Elizabeta Gojan prenosila Kolindino ustoličenje na način krajnje nakaradan, sarkastičan i u biti protuhrvatski. Isto je zaključilo i Programsko vijeće, ali je Hloverka ipak dobila otkaz, a uz nju i Elizabeta. Onda se Elizabeta brzo vratila na tron a Hloverku nekakav sud osudio za verbalni delikt. Tako se sve vratilo na svoje mjesto, u ono stanje prije zakona iz 1991. kojeg sam spomenuo. (Štoviše, i ja sam bio prije koju godinu suđen za verbalni delikt, čime je krug zatvoren.)

Hloverka Novak SržićU ime Hrvatskoga kulturnog vijeća prosvjedujem protiv takve sudske prakse i tražim da se Hloverka vrati na Hrvatsku televiziju koju je mnogočime zadužila. Koliko vidim, obratila se i udruzi Hrvatskih novinara i publicista i ta je udruga pošteno i stameno stala na Hloverkinu stranu. Koliko će to pomoći, vidjet ćemo, jer HNIP-ova priopćenja teško dolaze do javnosti premda se radi o doista hrvatskoj novinarskoj organizaciji za razliku od one beogradskog profesora.

Uopće, nepoćudna priopćenja ne dolaze do javnosti. Tako je dvadeset doista uglednih ljudi, akademika i sveučilišnih profesora, zatražilo da se poštuje sloboda znanstvenog istraživanja, a o tome ni jedan medij nije izvijestio. Zašto? Jer je povod bila sloboda istraživanja pune istine o Jasenovcu. I dok se takvo priopćenje prešućuje, Srbija ide sa svojim lažima o Jasenovcu u svijet, priredit će izložbe i predavanja, doznaje se, a kada se stvari tako počnu kotrljati, Hrvatska će se opet naći u defanzivi i možda lupati po glavi što hrvatskim znanstvenicima nije pružila ruku, nego ih prepustila medijskom nasilju iz poznatih jugoudbaških izvora.

Ćirilica

Kao što sam bio najavio u prošloj rubrici, naime da će češljanje prebivališta prije izbora dovesti u pitanje ćirilicu u Vukovaru, to se i dogodilo a prema Orepiću stale letjeti otrovne strjelice ne samo Pupovčeve nego i iz Beograda, što je u stvari isto jer je Beograd Pupovčeva centrala. Orepić se preznojava, ponavlja da je zakon isti za sve, Pupovac neizravno veli da nije, da za Srbe vrijede drugi zakoni. Posebno valjda u “srpskom Vukovaru„.

Hrvoje Hitrec/Hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Liječenje medijskih tumora

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Mediji i tužbe

Večernji list je u subotu 12. siječnja u političkom magazinu »Obzor« objavio tekst pod naslovom »Suci i političari kreirali sustav bogaćenja na račun kritika u medijima«, a u podnaslovu toga teksta među ostalim navedena je tvrdnja da danas sudci »olako dosuđuju neopravdane i visoke odštete dužnosnicima protiv nakladnika medija«.

I drugi mediji u najnovije su vrijeme problematizirali sudske presude na štetu medijskih djelatnika i nakladnika medija, a neki mediji i drugi javni subjekti zbog tih pojedinih presuda zatražili su i promjenu zakonskih odredaba na temelju kojih su te presude donesene.

Očito, u javnosti je otvoreno društveno pitanje koje se tiče više članova društva nego što bi se to na prvi pogled moglo činiti, pa zaslužuje makar parcijalan osvrt sa stajališta općega dobra.

Svaki član hrvatskoga društva, kao i svaki čovjek općenito, ima potrebu biti informiran, odnosno steći znanje o svim relevantnim čimbenicima, od institucija do osoba u tim institucijama i o njihovu djelovanju.

Relevantni čimbenici nisu niti mogu biti jednoznačni, jer relevantnost ovisi o širini kruga ljudi kojih se tiče djelovanje određene institucije odnosno osoba u tim institucijama te o objektivnoj važnosti određenih podataka o tim institucijama i osobama u njima.

Dakle, mogu postojati i postoje potpuno irelevantni podatci i znanja i o pojedinim institucijama i o pojedinim osobama u njima.

Drugim riječima postoji u svakom društvu javni interes za određene relevantne informacije i spoznaje, no vrlo je teško ili nemoguče potpuno točno odrediti gdje je granica između javnoga interesa i prava na dostojanstvo i privatnost institucija i osoba u njima.

Nemogućnost da se točno objektivno odredi ta granica u većini medija vrlo se često zlorabi za pristranost, za zaštitu pripadnika mediju ili medijskim djelatnicima bliske interesne skupine, odnosno za »deranje kože« pripadnicima suprotstavljene interesne skupine.

“Deranje kože”

Vrlo je čest slučaj da se prozivaju bilo institucije bilo osobe iz suprotstavljene interesne skupine za sasvim konkretna (ne)djela, a istodobno se prešućuju doslovno takva ili još gora (ne)djela pripadnika vlastite interesne skupine ili mediju i medijskim djelatnicima bliske interesne skupine.

U takvu ponašanju često nije žrtva samo javni interes, nego i cjelokupna javnost jer pristrano obaviještena zapravo ostaje dezinformirana i izmanipulirana.

Veoma je mnogo informacija i znanja koje bi hrvatski građani voljeli doznati, što je konačno i njihovo pravo i javni interes, no ostaju uskraćeni jer »gospodari« glavne struje javnoga mnijenja doziraju informacije po svojim interesima ili po interesima svojih nalogodavaca.

Često vrlo tendenciozna pitanja koja novinari po naputku svojih urednika moraju postaviti javnim osobama očit su primjer manipulacije i zloporabe javnoga interesa.

Premda je svima očito da je već takvo medijsko ponašanje pristrano, nekorektno, često upravo bezočno, još je gore kad se za »deranje kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima pribjegava poluistinama ili čak neistinama, izmišljotinama.

Osobe tako »oderane kože« često nemaju nikakvih izgleda sa svoga lica isprati utisnutu javnu ljagu pa su prisiljene zaštitu svojega dostojanstva i svojega dobroga glasa potražiti na sudu. U hrvatskim okolnostima, u kojima ima relativno puno »deranja kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima, zapravo vrlo mali broj ocrnjenih osoba zatraži zaštitu na sudu.

Namjerno ocrnjivanje neistomišljenika

Među onima koji znaju tražiti zaštitu na sudu ima često i onih koji bi željeli da ta društvena institucija potvrdi njihovu nedužnost premda uopće nisu nedužni, jer mediji su prenijeli vjerodostojne i istinite informacije. I u takvim slučajevima vrlo je važna uloga sudaca i sudova da prepoznaju tko zastupa istinu.

Zadaća je i Državnoga odvjetništva, na svim razinama, zaštititi javni interes i hrvatske građane općenito od očitih dezinformacija i manipulacija, kao i javne institucije od pristranoga vrijeđanja, sramoćenja ili ocrnjivanja.

Dosadašnje sudske presude za duševne boli u iznosu od 15 do 50 tisuća kuna ipak nikako ne mogu biti očitovanje »sustava za bogaćenje na račun kritika u medijima« jer se s takvim svotama baš nitko ne može obogatiti, pa je očito riječ o namjernom medijskom napuhivanju i preuveličavanju.

Ne bi se moglo smatrati ni etičkim ponašanjem sudstva ako bi takvim presudama štitilo samo svoje članove, odnosno svoju skupinu, kao što se ne bi moglo etičkim smatrati ponašanje medija i medijskih djelatnika koji bi smišljeno prešućivali slabosti ili čak krivična djela u vlastitim redovima, a na velika zvona stavljali nedjela svih drugih.

Pravedne sudske presude – i medijskim djelatnicima – trebale bi imati i društveno-odgojnu ulogu te bi trebale biti s jedne strane upozorenje da se takva nedjela više ne čine, a s druge strane opomena da će takva nedjela, budu li se i dalje činila, ipak biti kažnjena.

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari