Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Ponavlja se opasna mantra da su HDZ i SDP isti

Objavljeno

na

Hrvoje Hitrec – Hrvatske kronike – U Hrvatskoj kolovoza mjeseca 2016.

Nekoliko dana prije Velike Gospe sučelili su se na Hrvatskoj televiziji Plenković i Milanović, odnosno nisu se sučelili nego stajali jedan uz drugoga i tu i tamo se pogledavali. Opskrbljeni šalabahterima, zavirivali su u brojke koje su im napisali financijski i ini stručnjaci, tumačeći ih svak na svoj način, a kada su postali dosadni i sebi i publici, jedva dočekali teme na kojima se dobivaju ili gube izbori. Milanović koji je startao kao „iskusni političar i državnik“ pa docirao o svojem znanju i ravnanju, ispuhao se oko tridesete minute kao probušeni balon kadrovirajući po HDZ-u koji u tom trenutku još nije bio predao liste, o Srbu nije znao reći ništa bolje nego da se nalazi pedeset kilometara od autoceste pa zašto bi koga brinulo što ondje orgijaju četnici i komunisti, Trg sv. Marka i opet je nudio Tuđmanu, a o Trgu maršala Tita nije bio ni pitan jer se odgovor unaprijed znao, pa je morao odgovoriti Plenković koji za bilo koju incidentnu situaciju ima lozinku primjereno-neprimjereno, s tim da mu je zagrebački maršalski trg ipak neprimjeren, što je dobro.

Novi šef Hrvatske demokratske zajednice bio je vrlo uljudan, pa premda je Milanovića nazvao, uljuđenim riječima, lošim premijerom, nije iskoristio sve što mu se pružalo na tanjuru – da izgovori barem desetak krucijalnih istina o najlošijoj Vladi u povijesti moderne hrvatske države, te na tome poentira i dovede Milanovića u stanje obrane i zaštite. A budući da je nemoguće braniti neobranjivo, Zoki bi izgubio živce i iz kontroliranoga stanja pao s „državničkog“ balkona na ulicu, kamo i spada kao uličarsko spadalo. Ovako je bio pošteđen bez razloga, Plenković se ograničio tek na bekhende i poneku dijagonalu, ali se libio forhenda, pa nije zalazio ni u bitno, naime, kako su nesposobne lijenčine SDP-HNS-a u tri i pol godine srozale Hrvatsku u gospodarskom smislu i nabile nam ogroman dug, a usporedo ideološkom presijom i represijom doslovce dignule na noge sve što razmišlja i osjeća hrvatski, pri čemu je Zokijeva tvrdnja o slučajnoj državi samo perjanica političke filozofije crvene klateži koja, kao i većina srpske manjine, osjeća prijezir prema nacionalnoj državi hrvatskoga naroda “ispoljen“ već u lipnju 1991. izlaskom iz dvorane Hrvatskoga sabora.

Tu je trebalo zabijati čavle u lijes komunističkih, jugoslavenskih sljednika koji se svoje baštine ne odriču jer im je jedina, jer nikada a ni sada nikakva socijaldemokratska stranka ni partija u Hrvatskoj nije postojala nego samo razorna crvena misao čiji su zločinački protagonisti i njihova nedjela skriveni od očiju javnosti jer SDP ne dopušta (!) otvaranje arhiva Centralnog komiteta SKH, svoje svete knjige. O tome ni slova u sučeljavanju. Ni o partnerima nenarodne koalicije u kojoj ima više izdajnika, nije bilo pitanja kako se u koaliciji mogu nalaziti oni (one) poput sestre Pusić koja se posprdno izražava o Deklaraciji o Domovinskom ratu, koja izmišlja agresiju Hrvatske na BiH, i tako dalje. Nije bilo ni riječi o upravo nevjerojatnoj drskosti da Milanović ide na izbore s ljudima dokazano ne nesposobnim nego retardiranim. Niti o tome da se na listama SDP-HNS nalazi toliko Srba te se i opet može govoriti o srpsko-hrvatskoj koaliciji koja je vladala od početka stoljeća, prekinuta tek nekoliko mjeseci u Vladi kojoj nije bilo dopušteno vladati. Niti o lijevom krilu HSS-a koji je zaboravio kako su ga crveni prevarili u šumi i poslije šume, likvidirali i eutanizirali. Samo je Beljak prošao s lakšom kaznom. Nije bilo govora ni o svinjariji koja je podmetana HDZ-u, da su taj pokret osnovali udbaši (pitajte mene) niti replike da su SDP osnivali jugokomunisti, što je nepobitna istina jer inače ne bi esdepeovci tako glatko tvrdili da su sljednici KPH (KPJ) koju su doista osnivali prononsirani zločinci s Titom na čelu, diktatorom kojemu i zapadni izvori nalaze više od pola milijuna žrtava, što je blaga procjena.

No dobro, tih smo dva sata odgledali, barem dvanaest posto hrvatskih ljudi (kako ih sada naziva Zoki, a kada smo mi prvi put spomenuli taj sklop riječi, mediji samo što nas nisu razderali) vidjelo je sudar bez ozbiljnih oštećenja a ostali se kupali ili kosili travu. Ja sam napola gledao i slušao, napola drijemao, no koliko sam vidio Plenković je pobijedio u fotofinišu. Iskreno se nadam da je teška topovska paljba sačuvana za kampanju, a viđeno u sučeljavanju držim samo čarkom ili prvim naletom u stilu hrvatske vojske sedamnaestoga stoljeća kada su arkebuziri nalijetali na lijevo krilo protivničke glavnine i izazivali metež. Kampanja je doduše počela i prije, što je i prirodno, premda se na plakatima već zna tko će biti premijer- čovjek koji tvrdi je završio Drugi svjetski rat, a to nije mala stvar. (Očekujem da se na konferenciji za medije pojave oni nesretnici Jovanović i Jokić, pa novinarima i publikumu objave da je umro Marko Marulić.) Ono što je nepoznato i prirodnom Hrvatu neprozirno, jest tzv. „biračko tijelo“ (još jedan sinonim za valjda bezglavi narod) koje ubacuje u kutije na način potpuno nepredvidljiv i neshvatljiv, ono „tijelo“ koje je svojedobno čak dvaput izglasalo Mesića, a sada ima priliku i treći put, doduše ne za Pantovčak. Ja sam se bavio politikom i prošao Hrvatsku uzduž i poprijeko, a ipak nisam postao ništa pametniji glede neuronske bombe u glavama naših ljudi. Može li netko glasovati za čovjeka koji veli, kao Zoki, da ima konzervativnu glavu a crveno tijelo? Pa može, ali bi bilo poštenije da imamo listu za kentaure, da se zna. Hrvatska kentaurska stranka, polu ljudi, polu konji, postala bi odmah jedna od srednje malih ali s velikom budućnosti. Stranaka imamo Bogu budi hvala, još jedna ne će škoditi.

U međuvremenu se ponavlja opasna mantra da su HDZ i SDP isti, blizanci, te uopće nije važno tko će od njih doživjeti 11. rujna.

Velika Gospa

O Blaženoj Djevici Mariji, kraljici Hrvata, rajskoj Djevi, marijanskom kultu i svetištima, sve je poznato. Da je postojala kao povijesna osoba, isto je tako neizravno poznato, jer ako je Isus zabilježen u rimskoj povijesti (Flavije) onda je svakako morao imati i majku koja se zvala Marija, a muslimani ju upravo tako i nazivaju, to jest majkom Marijom. Živjela je u Nazaretu, u skromnoj kućici od 48 kvadrata. Ono što ostaje zagonetnim jest upravo ta nazaretska kuća koja je u trinaestom stoljeću na čudesan način prenesena na Trsat, gdje je ostala samo tri godine, a zatim na isto tako neshvatljiv način prenesena u Loreto, provincija Ancona (iliti hrvatski Jakin). Legendu o Bogorodičinoj kući ispričao sam detaljno u knjizi „Hrvatske legende“, ne pokušavajući narušiti priču poluznanstvenim sumnjama kao što su činili mnogi i svi oni ostali pokisnuti jer je baš znanstveno utvrđeno da je kuća građena materijalom kojim su se u Isusovo doba gradile i ostale u Nazaretu. No, pitanja uvijek ima, a ključno je zašto Bogorodičina kuća nije ostala na frankopanskom Trsatu odnosno na hrvatskom tlu, nego je morala preko mora, u Italiju (a i ondje je nekoliko puta seljena na bliske lokacije). Taj zadnji dio putovanja kuće najvjerojatnije nije bio anđeoski trud nego posve ljudski i talijanski. Ta lakše je valjda hodočastiti u Italiju nego u vječno nesigurnu Hrvatsku, a i tadanji je papa imao u tome prste. Tako je kuća dospjela u Loreto koji i nije toliko daleko od Rima, premda na drugoj obali, veliki Bramante podignuo je u šesnaestom stoljeću veličanstvenu baziliku iznad kućice, pa se rijeke hodočasnika danas slijevaju u Italiju a ne u Hrvatsku koja tako ćuvstveno i iskreno slavi Majku Božju.

Nikola Šubić ZrinskiU dugim stoljećima bez narodnoga vladara, Hrvatska je ipak imala svoju, hrvatsku kraljicu i s njezinim su imenom srljali u bitke protiv Turaka Hrvati kao živi zid kršćanstva (bez Sinčića), uvijek, pa i u samrtno samoubojstvenoj provali iz Sigeta prije 450 godina, herojstvo kojemu smo u ovoj obljetničkoj godini posvetili malo pozornosti, barem do sada (bitka se vodila u rujnu), a Nikola Šubić Zrinski spominje se samo u idiotskim tekstovima priučenih povjesnika i to kao Zrinjski u operi, u svezi s poklikom „U boj, u boj“ i „Za dom“. Što znači „Za dom“? Samo po sebi ništa, ali je kontekst da su za dom spremni i umrijeti, kao što se i dogodilo. Glede opere, dnevni list u nedjelju donosi barnumski naslov koji tvrdi da „Zajc nije napisao operu Nikola Šubić Zrinjski“. Postojala je jedna opera i prije, zaboravljena. Jest, ništa novo za one koji znaju. Postojao je i Hamlet prije Hamleta, pa sigurno nitko ne će tiskati priglupi naslov: „ Shakespeare nije napisao Hamleta!“ A postojao je i Faust prije Goetheova Fausta. Ali Zajčev „Zrinjski“ je izvrsna i vrlo hrvatska opera, pa treba malo rastužiti Hrvate, barem na tako blesav način.

Što nam govori (demografska) povijest

Vlado KošićKaže nam da ne budemo malodušni. U vrijeme Nikole Šubića Zrinskog Hrvatska je bila demografski opustošena više nego danas, mnogo, mnogo više. Hrvati su izbjegli u zapadnu Mađarsku i na njezin sjever (danas Slovačka), u Austriju i Moravsku, a neki preplivali u Italiju. Na Uni su se zadržali još neko vrijeme, a poslije pogibije sigetskoga junaka pali su i preostali gradovi na Uni, s njima i Zrin. I zatim Gvozdansko. Između Une i Kupe nije ostalo nikoga, a suvremenici zapisuju da se ni na i dalje slobodnom teritoriju između Kupe i Dobre teško moglo susresti čovjeka. Najveći dio Slavonije bio je u SAO turskoj vlasti, s izbočenim Vlasima na pakračkim i inim uporištima. Dalmacija pod Mlečanima. Pa ipak smo se u 18. stoljeću počeli oporavljati i demografski, usprkos svim i tadanjim nevoljama, nastavili u devetnaestom i dvadesetom unatoč genocidnim komunističkim zločinima 1945. i poslije. A kada bismo malo zapeli, demografsku su sliku popravljali Hrvati iz Bosne i Hercegovine, dotično Herceg Bosne, u čemu je u ovim našim danima dostignut zenit, što je ponešto zabrinjavajuće. Ali ipak! Ponavljam: nema nas četiri i kusur milijuna, nego osam milijuna najmanje i kada iz Hrvatske učinimo ono što se učiniti mora, bit će nas i u Hrvatskoj barem šest milijuna. I barem pet milijuna birača. Demografsko pitanje je u uskoj svezi s odnosom prema hrvatskim iseljenicima koje su sve dosadašnje hrvatske vlade teško izigrale i prevarile, to jest one poslijeratne. Ako je u čemu preživjela udbaško-jugoslavenska struja doista uspjela, to je sprječavanje povratka „ustaša“ (kako ih nazivaju), jer oni ne bi imali toliko samilosti prema komunističkim izrodima i lustracija bi odavno bila obavljena. Ovako jugoudbaši i njihova zlatna djeca pokazuju dugi nos Hrvatima izvan domovine s tekstom:“ Mi smo unutra, a vi ste vani.“

Jasnu misao o terorističkoj komunističkoj Jugoslaviji, napokon sudski potvrđenu na žalost u Njemačkoj a ne u Hrvatskoj, kao i nasušnu potrebu za lustracijom izrekao je u govoru na Gori sisački biskup Vlado Košić, na mjestu u srpskoj agresiji razrušene crkve – agresiji, izravnom nastavku terorističke prakse srbizirane Jugoslavije koja je napokon devedesetih prošloga stoljeća iskreno provalila što je je na duši, to jest konačni nestanak hrvatskoga naroda. HTV je dobro izabrao da na Veliku Gospu prenosi misno slavlje iz Gore a one koji nisu znali podsjećam da je Gora prije mnogo stoljeća bila – županija, da, velika starohrvatska županija a potom i templarsko središte u 12. stoljeću, na putu koji je od Siska vodio prema moru.

Verbalni delikt

Goran RadmanNe ću po stoti put ponavljati da sam jedan od autora prvoga Zakona o informiranju poslije dugog komunističkog razdoblja, zakona kojim je ukinuta cenzura, pisani i verbalni delikt. Možete reći da nam se to obilo o glavu već u drugoj polovici devedesetih kada su izvana i iznutra (novcem sačuvanim u čarapama KPH-SDP) prokuljali listovi listom protuhrvatski i pozivali se upravo na demokratske vrjednote koje smo im omogućili. No, to je jedno razmišljanje. Drugo nije razmišljanje, nego činjenica da se cenzura vratila upravo u tim medijima i njihovim sljednicima, kada se mladi novinar normalnih državotvornih stajališta počeo smatrati tvorom i mediji se napučili novim naraštajem konformista pod palicom urednika zaostalih iz jugoslavenske komunističke diktature. Podosta ih se u zadnjim desetljećima namnožilo i na HRT-u, a pod zadnjim ravnateljem razgoropadilo. Uveden je svojevrsni teror, moralno-politička podobnost iz staroga sistema opet je postala neizbježnom, sve što osjeća hrvatski nepoželjnim.

Tako je stradala i Hloverka Novak Srzić, najurena s HTV-a kada se usudila opaziti da je krupna novinarska figura Elizabeta Gojan prenosila Kolindino ustoličenje na način krajnje nakaradan, sarkastičan i u biti protuhrvatski. Isto je zaključilo i Programsko vijeće, ali je Hloverka ipak dobila otkaz, a uz nju i Elizabeta. Onda se Elizabeta brzo vratila na tron a Hloverku nekakav sud osudio za verbalni delikt. Tako se sve vratilo na svoje mjesto, u ono stanje prije zakona iz 1991. kojeg sam spomenuo. (Štoviše, i ja sam bio prije koju godinu suđen za verbalni delikt, čime je krug zatvoren.)

Hloverka Novak SržićU ime Hrvatskoga kulturnog vijeća prosvjedujem protiv takve sudske prakse i tražim da se Hloverka vrati na Hrvatsku televiziju koju je mnogočime zadužila. Koliko vidim, obratila se i udruzi Hrvatskih novinara i publicista i ta je udruga pošteno i stameno stala na Hloverkinu stranu. Koliko će to pomoći, vidjet ćemo, jer HNIP-ova priopćenja teško dolaze do javnosti premda se radi o doista hrvatskoj novinarskoj organizaciji za razliku od one beogradskog profesora.

Uopće, nepoćudna priopćenja ne dolaze do javnosti. Tako je dvadeset doista uglednih ljudi, akademika i sveučilišnih profesora, zatražilo da se poštuje sloboda znanstvenog istraživanja, a o tome ni jedan medij nije izvijestio. Zašto? Jer je povod bila sloboda istraživanja pune istine o Jasenovcu. I dok se takvo priopćenje prešućuje, Srbija ide sa svojim lažima o Jasenovcu u svijet, priredit će izložbe i predavanja, doznaje se, a kada se stvari tako počnu kotrljati, Hrvatska će se opet naći u defanzivi i možda lupati po glavi što hrvatskim znanstvenicima nije pružila ruku, nego ih prepustila medijskom nasilju iz poznatih jugoudbaških izvora.

Ćirilica

Kao što sam bio najavio u prošloj rubrici, naime da će češljanje prebivališta prije izbora dovesti u pitanje ćirilicu u Vukovaru, to se i dogodilo a prema Orepiću stale letjeti otrovne strjelice ne samo Pupovčeve nego i iz Beograda, što je u stvari isto jer je Beograd Pupovčeva centrala. Orepić se preznojava, ponavlja da je zakon isti za sve, Pupovac neizravno veli da nije, da za Srbe vrijede drugi zakoni. Posebno valjda u “srpskom Vukovaru„.

Hrvoje Hitrec/Hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Očiti udbaški reket na i sa najnižim porivima!

Objavljeno

na

Objavio

Vremena u kojima portali poput Indexa ili net.hr počnu braniti bračnu vjernost, čednost i crkveni moralni nauk, možemo bez ustezanja nazvati luđačkim.

Najprije su objavljene stvarne ili navodne snimke eksplicitnog seksa s ljubavnicom jednog oženjenog HDZ-ovca iz Slavonije.

Prošli tjedan evo nam opet selfie jednog drugog HDZ-ovca, ko od majke rođenog. I kod jednog i kod drugog HDZ-ova saborskog zastupnika istaknute su dvije stvari: da su glasali protiv Istanbulske, i druga, da su praktični katolici koji idu u Crkvu.

Kao doktor moralne teologije koji je titule stekao (i) na papinskom sveučilištu (Accademia Alfonsiana), zbog najuže specijalističke upućenosti, moram i ja reći nešto o “licemjerju” “tipičnih katolika”, kao ipak malo upućeniji u to od lijevih medijskih seksualnih čistunaca čija je osjetljiva savjest po pitanjima bračne vjernosti duboko potresena.

Svećenici i diplomati

Dakle, dragi lijevi klerikalci, Katolička crkva nije tako plošna jer, za razliku od moraliziranja, od vas, razlikuje dvije razine, ali ih ne isključuje: moralnu i političku, moralnu i zakonsku. Crkva je istovremeno čuvarica i djeliteljica svetih tajni, sakramenata, ali kao takva živi u povijesti. Stoga, s jedne strane ima ispovjednike, svećenike, s druge diplomate.

Na povijesnim primjerima to izgleda ovako. Henrik VIII., engleski kralj, bio je kao katolik veliki ženskaroš. No Katolička crkva ga je proglasila “braniteljem vjere” jer se odupro reformaciji. Crkva njegov javni, politički život i djelovanje nije miješala s njegovom privatnom grešnošću, za to je zadužen njegov ispovjednik. U privatno područje ljudi zadiru samo totalitarni režimi i totalitarni mediji, dočim Crkva razlikuje nutarnje i vanjsko područje.

Henrika VIII. Katolička crkva nije izbacila zbog njegovog privatnog nemorala, već zato što je povrijedio disciplinu sakramenata i drugi puta se htio oženiti u Crkvi, što je protivno pologu vjere. Crkva se bavi moralom, a ne moraliziranjem. I ministri francuskog kralja, katolici Richelieu i Mazzarino, bili su privatno ženskaroši, za prvog se govorkalo da je kraljičin ljubavnik, no Crkvu nije zanimala njihova privatnost, to je stvar ispovjednika, već samo političko djelovanje, odnosno, donose li dobre zakone, rade li za dobro naroda.

U novijoj povijesti ima sličnih primjera poput Henrika VIII. Argentinski predsjednik Peron molio je krunicu u javnosti, išao na misu, ali je bio također lak na onoj stvari. U sukob s Crkvom nije došao zbog svoje privatne nemoralnosti, već zbog javne, zbog politike. I prvi američki predsjednik katolik Kennedy bio je privatno “razigrani dorat”, no Crkva se nije petljala u njegov privatni život, to je stvar njegovog ispovjednika, već ga je sudila kao političara, i kao takav bio joj je miljenik, i ne samo Crkve, već i najvećeg dijela svijeta.

To ne znači da odobrava(m) nemoral, ali tko sam ja, na Isusovu tragu, koji je spasio ženu uhvaćenu u preljubu koju su, kao ove hadezeovce mediji, farizeji išli kamenovati, jednostavnim argumentom “tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen”, tko sam je da sudim nečiji privatni život?

No ima ih među ljevičarskim medijima u RH koliko hoćete, koji su spremni objaviti ovakve bljuvotine u maniri totalitarnih režima koji su ljude ucjenjivali njihovim privatnim grijesima ili manama. Da se pobljuješ, ali ne nad grešnicima, već nad njihovim inkvizitorima, seksualnim puritancima s liberalne ljevice koji su postali papskiji od pape!?

Blagostanje i pravednost

Kada je Benedikt XVI. govorio o politici i političarima komentirajući Machiavellija, onda je rekao, na tragu Hane Arendt, da što vrijedi privatno moralno besprijekorni političar ako nije u stanju stvarati pravedne zakone i učinkovite institucije na dobro naroda?

Kada su medijskog savjetnika i biografa Ivana Pavla II., novinara i povjesničara, Vittorija Messorija u povodu Berlusconijevih seks skandala upitali što više preferira, katolika političara, vladara koji je privatno besprijekoran, ali koji donosi loše zakone i šteti narodu, ili katolika privatnog grešnika koji donosi dobre zakone i širi blagostanje u narodu, on je odgovorio ovog drugog, ne braneći ničiji dvostruki život, tek razlikujući političko javno (ne)dobro djelovanje od nečijeg privatnog života.

Crkva zagovara moral, a ne moraliziranje. Tko ne razlikuje privatno od javnog, neka pogleda film “Život drugih” i vidi kako je KGB i Stasi u DDR-u djelovao, kao i naši mediji koji su javno prokazali privatne poroke ova dva HDZ-ovca, katolika i protivnika Istanbulske. Očiti udbaški reket na i sa najnižim porivima!

Stoga tom logikom zaključujem da svi koji su u HDZ-u digli ruku za Istanbulsku su poput Ladislava Ilčića, nikada u životu nisu masturbirali, a kamoli prevarili svoga muža ili ženu, a prije zasjedanja Sabora idu na vjeronauk kod don Damira Stojića.

Kada je politika u pitanju, irelevantno je tko je prevario ženu/muža. Jedino pravo pitanje je je li netko prevario ovaj narod i vlastite birače. A s kim tko spava, nas konzervativce – ne zanima!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Opet nismo dobri sa Srbima? Baš čudno!

Objavljeno

na

Objavio

Guske su po tko zna koji put odlutale u maglu. Hrvati se nakon “herojskog“ čina njihove delegacije opet čude. K’o pura dreku. Isusek! Kaj opet nismo dobri sa Srbima? Neće valjda opet postaviti balvane? I orijuna se uzrujala.

S jedne strane idemo u goste prijateljskoj i nesvrstanoj Srbiji, a kod kuće dižemo spomenik kardinalu Stepincu. Kaže ćosavi vojvoda Voja: “Nikada neću poštovati predstavnike ustaškog režima koji su klali Srbe gde god su stigli i kad god im se ukazala prilika. Ako je nekom žao zbog gaženja hrvatske zastave… samo da podsetim da isti ti za nekoliko dana otkrivaju spomenik ustaškom zločincu Stepincu.“

I tako je Anka Taritaš Mrak otišla u ”prestolnicu” kao predstavnik ustaškog režima. E’ dosta je bilo klanja… Srećom se javio glas razuma i tolerancije, Aleksandar Vučić, te spustio fudbal na zemlju: “Oprostite, što su državni organi Srbije loše učinili? Jesmo li loše primili g. Jandrokovića? Nije doživio dobro gostoprimstvo kod nas?” Obzirom kakvo su “gostoprimstvo“ doživjeli braća Radić, Basariček… Aca je u pravu.

Naša Anka partizanka, umjesto od povampirenih ustaša, nastradala je od četnika u slobodarskom Beogradu. Što ti je sudbina. I nastavlja pomirljivo Vučić: “S druge strane, oni najavljuju da će za koji dan na Zrinu u općini Dvor na Uni da dignu spomenik Alojziju Stepincu, pravomoćno osuđenom za zločine protiv Srba i to u mestu gde su bili najstrašniji ustaški zločini.“ Aleksandar Vučić i njegov depilirani četnik Šešelj razlikuju se slično k’o braća Stazić. Fizički.

No, da ne bi klerofašisti pomislili kako među dva bratska naroda nije sve idealno pobrinuo se poznati ljubitelj Dobrice Ćosića i njegovih teoriji o “talentiranim lažovima“ Aleksandar Vulin. Naime, nakon što je hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova skupilo nadnaravnu hrabrost i objavilo da gospon Vulin“ nije do daljnjeg dobrodošao u Hrvatsku, Aca je održao ustašama pravu lekciju: ”To je provokacija i pokušaj ušutkavanja nekoga tko govori istinu o Jasenovcu.“ Usput je najavio odlučnu reakciju Srbije.

Visoki nediplomatski izvori doznaju da će biti zabranjen ulazak u Srbiju poznatim ustašoidima Anti Tomiću, Igoru Mandiću, Miljenku Jergoviću i Vedrani Rudan. Vulin ipak ne želi eskalaciju odnosa između bratskih naroda pa pomirljivo nastavlja: “Hoću li doći u Mlaku, u obnovljenu srpsku crkvu, tamo gde se nalaze Srbi, tamo gde se nalaze potomci žrtava Jasenovca, odlučiti će vrhovni zapovjednik Vojske Republike Srbije gospodin Aleksandar Vučić, a ne hrvatski ministri“.

Nakon ove prostodušne i pomirljive izjave Vulina s hrvatske je strane “provokativno“ izjavljeno kako smo mi k’o bajagi suverena država koju sad gospodin Vulin negira. Onda je Vulin poentirao skoro pastoralno i krajnje pomirljivo: “Najstrašnija istina o Jasenovcu nije samo što se dogodilo nego što se sadašnja Hrvatska neće čak ni pokajati za to što je uradila“. I na kraju tko je ono spomenuo balvane pred turističku sezonu? Lakše bi to podnijeli kad bi se među tim balvanima na cesti našao i Aca Vulin čekajući na znak svog vrhovnog zapovjednika. A naše purice se i dalje čude i čude…

Kaže Nino Raspudić: “Upitno je samo hoće li više vremena proteći dok čekamo srpsku dobronamjernost ili hrvatsku suverenost.“ A dotle će Dino Rađa svraćati u “kuću cvijeća“, a Igor Mandić, Pofuk, Tomić, Jergović, Rudanica, Dežulović itd., po svoju jugo-inspiraciju u Skadarliju kod Tri šešira, Dva Jelena… A naša politička “elita“ će i nadalje, nakon svakog fijaska koje doživi u Beogradu ili od Vulina, Porfirija i Irineja u Zagrebu, papagajski ponavljati da je jedan od hrvatskih prioriteta ulazak Srbije u EU.

Bojim se da je Micić ipak bio u pravu kad je u svom ”Zenitu“ napisao da su Hrvati križanci majmuna i papige. Kad je Tadić taj reprint Zenita poklonio Josipoviću nitko u prvi mah nije ni shvatio koliko je u stari bio dobronamjeran. Pokušao nam je otvoriti oči. Bezuspješno! Sisačka Ikača također misli da bi o tom spomeniku Stepincu trebalo malo razmisliti. Barem dok se Papa ne konzultira s Irinejom i SPC o kanonizaciji kardinala. Drugim riječima, od spomenika ništa.

Winston Churchill je napisao: stav je mala stvar koja čini veliku razliku. Hrvatska i stav…!

Jurica Pavičić mudro zaključuje: “Slobodan Prosperov Novak nije glupan. Za sebe nije siguran. Jugo-zombi u naslovu svog zajapurenog pamfleta misli da je Novak: “Ideološki zombi – za pare“. Jurica je intelektualac opće prakse.

Tipičan jugonostalgičar koji malo po malo pušta samoupravne suze za starim nestalim Splitom. Suza mu kane niz progresivno oko kad se sjeti oficirskog Splita 3, simbioze naroda, partije i JNA, tranzicijskog Splita, komunjara i doušnika Tita Kirigina, Ante Jurjevića Baje, Miljenka Smoje… To je bilo vrijeme lijeve partijske mudrosti. Svi su bili zadovoljni, a Goli otok pun. Malo je danas takvih velikana.

Pojavi se tu i tamo netko kao Damir Krstinić, profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje i SDP-ov vijećnik u Skupštini Splitsko-dalmatinske županije. Damir je “popizdija“ na klerofašiste pa je, u času intelektualnog nadahnuća, napisao: “Poserem se na Republiku Hrvatsku, organizirajte jebenu državu, pa onda organizirajte bicikle, nogometna prvenstva, balune i ostale pizdarije za gubljenje vrimena i slikavanje i mahanje bandirima. Mater vam jebem svima po redu.“ Naravno, osim stranci “Pametno“.

Naime, mnogi SDP-ovci su se pred prošle lokalne izbore krstili kad je Krstinić pozvao glasače SDP-a da glasuju za stranku “Pametno“. Onaj koji za sebe tvrdi da je genije ima problema sa pameću. Kao i stranka koja se naziva “Pametno“. ”M’oš mislit’” rekla bi Tanja Torbarina. Jurica je posvetio vremena i prostora da bi Prosperova demaskirao kao “pravog pravcatog hrvatskog desničara, točno onakvog kakvima se rugao 80-tih.

Simulira javnog klauna uvjeravajući glupane da su u pravu.“ I kao svaki revni partijski denuncijant on ne puca na “ušate U, etička sudišta i projekt Velebit.“ Za njih se brinu HRT, Vijeće za elektroničke medije i nove Mirjane Rakić u njima. On puca na “nezgodnu“ emisiju HRT-a “Pola ure kulture“ gdje Prosperov “deklamira političke optužnice protiv koga treba -jednom Predraga Lucića, drugi put Borisa Jokića“.

To je jasan znak drugovima na HRT-u da se posveti dužna ideološka pažnja onima koji godinama uređuju tu daleko najbolju emisiju iz kulture. Vraćamo se u zlatna doba “sudija koji se drže zakona k’o pijani plota“, imat ćete državu “kad Sava poteče uzvodno“ i “kesten pirea“ Igora Mandića koji je napravio pire od Miloša Žanka kad se ovaj malo “odmetnuo“ od mudrog partijskog rukovodstva. Sad je po staroj oprobanoj špranci na redu Slobodan Prosperov Novak. Ograničeni skriboman, Jurica, pravi intelektualac opće prakse, dobio je zadatak.

Jedan je već briljantno odradio. Za velikog hrvatskog pisca Slobodana Novaka napisao je doslovno da je kreten jer se isti drznuo napisati nešto pozitivno o dr. Franji Tuđmanu. Zamislite, uz žive Stipu Mesića, Josipovića, Budu Lončara i blagopočivajućeg Dražu Mihajlovića, glorificirati jednog Tuđmana… Sad je na redu drugi, živi Slobodan Novak. Tko je slijedeći? Možda Gaby Novak. U podnaslovu potjernice u subotnjem Jutarnjem Yu-rica piše: “ On (Novak) nije glupan. On je pametan čovjek koji se odlučio pretvarati da je glupan, odlučio je biti estradni umjetnik i za novac glupima špilati glupana da bi ih servisirao intelektualnom topničkom podrškom.

Odlučio je potpirivati samorazumljivu, pravičnu glupost(!?) – uvjeren sam – zato što je u tome bilo novaca“. I to kaže i piše Jurica Pavičić. Čovjek koji je, zahvaljujući urođenom ljevičaru Nini Paviću, postao urednik iz sjene Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije. On za novac piše i eseje, književne kritike, kolumne, filmske i kazališne kritike, političke pamflete, političke potjernice, športske kritike i komentare… uglavnom, lijevi umišljeni sveznadar. I za svoj kompleks manje vrijednosti u odnosu na pok. Slobodana Novaka, Prosperov Novaka spreman je upregnuti u svoj bujni samoupravni antitalenat, sve za njihovu kompromitaciju. Sve će to još i dobro naplatiti.

Možda bi na HRT-u trebalo osmisliti novu emisiju i nazvati je “Pola ure nekulture“. Neka je vodi Damir Krstinić. Stalni gosti mogli biti Jurica i Ante Tomić. A Jergović ? Mislim da, uz sve ograde, njemu u tom društvu nije mjesto. I na kraju, sudbina Jurice Pavičića pomalo podsjeća na sudbinu Šimuna Cirenca. On je na petoj postaji Križnog puta ponio Isusu Kristu križ. Šimun je bio malo preplašen od toga što bi mu se moglo dogoditi. Brinuo se i za sudbinu svog magarca. I Jurica se zabrinuo za sudbinu svog “magarca“ pa se i sam proturio da nosi “svoj križ“. Jurica misli da je on književnik. I što je Juričina književna priča sitnija i neprimjetnija, to je trač o Jurici i križu koji nosi kroz život veća. I davno pročitana.

Otkrivam po čemu je pisac, kritičar i esejist Jurica Pavičić – ugledan? Po tome što je nakon četverogodišnjeg skrivanja od stvarne ratne opasnosti i izmišljene privatne opasnosti opet – ugledan.

Kad smo već kod Šimuna Cirenca i nošenja “svog“ križa prisjetih se Riječanina Saše i njegovog “križnog puta“ do Zagreba i Markovog trga. Sjetimo se izvješća na TV postajama, ganuća lijevih novinarki, smrknutih antifašista duboko zabrinutih za bolesnu djecu i militarizaciju Lijeve naše. Kad su devedesetih naše oružje iz skladišta Teritorijalne obrane preko noći poslali agresoru bili su sigurni u konačan rezultat. Ali kako to obično biva kod ovisnika o klađenju, a u ovom slučaju ovisnika o Jugoslaviji, 5. kolovoza 1995.g. došlo je za njih do opće pušione.

Steve Kuštro nije nosio križ. O njemu nije vodila brigu Maja Sever i progresivna TV ljevica. On je krenuo prošle godine pješice na put dugačak 1.100 kilometara od Dubrovnika do Vukovara. Usput je skupljao novac za bolesnu djecu. I skupio je oko 120.000 kuna. Hodao je 36 dana i novac u Vukovaru dao bolnici. Nije protestirao protiv kupnje aviona, nije glumio mučenika, ni facebook ranjenika.

Portal Indeks nije organizirao doček na Markovom trgu, nitko ga nije pratio. Možda zato što nije bio protiv naoružavanja Hrvatske. Nikada nije dobio gradski stan od Obersnela. Logično. Nije on iz crvene progresivne Rijeke nego iz “ustaške“ Australije. On je sebi sam zaradio stan. I Steve Kuštro nosi i nosit će svoj križ, ali bez ljevičarskih fanfara i Maje Sever. Mirno, samozatajno i jobovski strpljivo te uporno. On nije nezaposlen. Fotograf je. On je fotografski snimio samoreklamu naših ljevičara. Skuplja novce i daruje onima koji trebaju. Njemu ne trebaju mediji stavljati svetačku auru oko glave. Oni koji znaju gledati vide je.

Vatrogasci su na Jarunu izveli pokaznu vježbu spašavanja u slučaju elementarnih nepogoda, kao što su potres, požar, poplava ili reizbor Mesića i Josipovića na mjesto predsjednika RH.

Kristina Ikić Baniček i “kulturna revolucija“ u Sisku. Tamo postoji “Kulturno vijeće grada Siska“ čiji cilj je predlaganje gradu financiranja programa javnih potreba u kulturi. Od onog što je Vijeće predložilo naša progresivna Ikača usvojila je čitavih 12%. Ostalih 88% Ikača je podijelila po “progresivnom“ kriteriju. Nekad se to zvalo “tehnika narodu“. Sad je riječ tehnika zamijenjena ”kulturom”. Tako su “Kirinovi poetski susreti“, umjesto predloženih 10.000 kn, dobili od Ikače 2.000 kn.

Kamo će ta manifestacija sa tolikom lovom? Sjetih se bivše županice Marine i njenih bezbrojnih savjetnika s visokim honorarima. Jedna od Kirinovih pjesama glasi: “Ubi me preduga olovka“. Bojim se da su, odobrivši “Kirinove poetske susrete“, oni ubijeni predugom batinom Kristine Ikić Baniček. Mora da je pjesnik rođen 1965.g. Svjetonazorski je izvan svijeta u koji pripada robusna ljevičarka, a sada gradonačelnica.

Mnogi se pitaju da li bi Ikača ikada došla na to mjesto da nije donesen odiozni Zakon o oprostu koji je omogućio velikom broju Ikačinih birača da se mirno vrate u svoje glasačke baze i glasuju za svoju “kulturnu metlu“. No, od zlatnih vremena iz 1972.g. ipak neće biti ništa. Volim se ponavljati, ali ne mogu, a da se ne podsjetim kako je te biblijske godine Željezara Sisak imala 33 direktora i uravnoteženu nacionalnu politiku. Čak njih 32. Bili su Srbi, a jedan je bio Makedonac. To su bila vremena. Samoupravna i ponosna. A Kirin će k’o i ova zemlja opstati. S Ikačom ili bez nje. Ikača nas po malo vozi.

Uostalom, smatram da su žene rođeni vozači. Prvo te upale, zatim vozaju, pa te zgaze i na kraju zaobilaze!

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati