Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Ponavlja se opasna mantra da su HDZ i SDP isti

Objavljeno

na

Hrvoje Hitrec – Hrvatske kronike – U Hrvatskoj kolovoza mjeseca 2016.

Nekoliko dana prije Velike Gospe sučelili su se na Hrvatskoj televiziji Plenković i Milanović, odnosno nisu se sučelili nego stajali jedan uz drugoga i tu i tamo se pogledavali. Opskrbljeni šalabahterima, zavirivali su u brojke koje su im napisali financijski i ini stručnjaci, tumačeći ih svak na svoj način, a kada su postali dosadni i sebi i publici, jedva dočekali teme na kojima se dobivaju ili gube izbori. Milanović koji je startao kao „iskusni političar i državnik“ pa docirao o svojem znanju i ravnanju, ispuhao se oko tridesete minute kao probušeni balon kadrovirajući po HDZ-u koji u tom trenutku još nije bio predao liste, o Srbu nije znao reći ništa bolje nego da se nalazi pedeset kilometara od autoceste pa zašto bi koga brinulo što ondje orgijaju četnici i komunisti, Trg sv. Marka i opet je nudio Tuđmanu, a o Trgu maršala Tita nije bio ni pitan jer se odgovor unaprijed znao, pa je morao odgovoriti Plenković koji za bilo koju incidentnu situaciju ima lozinku primjereno-neprimjereno, s tim da mu je zagrebački maršalski trg ipak neprimjeren, što je dobro.

Novi šef Hrvatske demokratske zajednice bio je vrlo uljudan, pa premda je Milanovića nazvao, uljuđenim riječima, lošim premijerom, nije iskoristio sve što mu se pružalo na tanjuru – da izgovori barem desetak krucijalnih istina o najlošijoj Vladi u povijesti moderne hrvatske države, te na tome poentira i dovede Milanovića u stanje obrane i zaštite. A budući da je nemoguće braniti neobranjivo, Zoki bi izgubio živce i iz kontroliranoga stanja pao s „državničkog“ balkona na ulicu, kamo i spada kao uličarsko spadalo. Ovako je bio pošteđen bez razloga, Plenković se ograničio tek na bekhende i poneku dijagonalu, ali se libio forhenda, pa nije zalazio ni u bitno, naime, kako su nesposobne lijenčine SDP-HNS-a u tri i pol godine srozale Hrvatsku u gospodarskom smislu i nabile nam ogroman dug, a usporedo ideološkom presijom i represijom doslovce dignule na noge sve što razmišlja i osjeća hrvatski, pri čemu je Zokijeva tvrdnja o slučajnoj državi samo perjanica političke filozofije crvene klateži koja, kao i većina srpske manjine, osjeća prijezir prema nacionalnoj državi hrvatskoga naroda “ispoljen“ već u lipnju 1991. izlaskom iz dvorane Hrvatskoga sabora.

Tu je trebalo zabijati čavle u lijes komunističkih, jugoslavenskih sljednika koji se svoje baštine ne odriču jer im je jedina, jer nikada a ni sada nikakva socijaldemokratska stranka ni partija u Hrvatskoj nije postojala nego samo razorna crvena misao čiji su zločinački protagonisti i njihova nedjela skriveni od očiju javnosti jer SDP ne dopušta (!) otvaranje arhiva Centralnog komiteta SKH, svoje svete knjige. O tome ni slova u sučeljavanju. Ni o partnerima nenarodne koalicije u kojoj ima više izdajnika, nije bilo pitanja kako se u koaliciji mogu nalaziti oni (one) poput sestre Pusić koja se posprdno izražava o Deklaraciji o Domovinskom ratu, koja izmišlja agresiju Hrvatske na BiH, i tako dalje. Nije bilo ni riječi o upravo nevjerojatnoj drskosti da Milanović ide na izbore s ljudima dokazano ne nesposobnim nego retardiranim. Niti o tome da se na listama SDP-HNS nalazi toliko Srba te se i opet može govoriti o srpsko-hrvatskoj koaliciji koja je vladala od početka stoljeća, prekinuta tek nekoliko mjeseci u Vladi kojoj nije bilo dopušteno vladati. Niti o lijevom krilu HSS-a koji je zaboravio kako su ga crveni prevarili u šumi i poslije šume, likvidirali i eutanizirali. Samo je Beljak prošao s lakšom kaznom. Nije bilo govora ni o svinjariji koja je podmetana HDZ-u, da su taj pokret osnovali udbaši (pitajte mene) niti replike da su SDP osnivali jugokomunisti, što je nepobitna istina jer inače ne bi esdepeovci tako glatko tvrdili da su sljednici KPH (KPJ) koju su doista osnivali prononsirani zločinci s Titom na čelu, diktatorom kojemu i zapadni izvori nalaze više od pola milijuna žrtava, što je blaga procjena.

No dobro, tih smo dva sata odgledali, barem dvanaest posto hrvatskih ljudi (kako ih sada naziva Zoki, a kada smo mi prvi put spomenuli taj sklop riječi, mediji samo što nas nisu razderali) vidjelo je sudar bez ozbiljnih oštećenja a ostali se kupali ili kosili travu. Ja sam napola gledao i slušao, napola drijemao, no koliko sam vidio Plenković je pobijedio u fotofinišu. Iskreno se nadam da je teška topovska paljba sačuvana za kampanju, a viđeno u sučeljavanju držim samo čarkom ili prvim naletom u stilu hrvatske vojske sedamnaestoga stoljeća kada su arkebuziri nalijetali na lijevo krilo protivničke glavnine i izazivali metež. Kampanja je doduše počela i prije, što je i prirodno, premda se na plakatima već zna tko će biti premijer- čovjek koji tvrdi je završio Drugi svjetski rat, a to nije mala stvar. (Očekujem da se na konferenciji za medije pojave oni nesretnici Jovanović i Jokić, pa novinarima i publikumu objave da je umro Marko Marulić.) Ono što je nepoznato i prirodnom Hrvatu neprozirno, jest tzv. „biračko tijelo“ (još jedan sinonim za valjda bezglavi narod) koje ubacuje u kutije na način potpuno nepredvidljiv i neshvatljiv, ono „tijelo“ koje je svojedobno čak dvaput izglasalo Mesića, a sada ima priliku i treći put, doduše ne za Pantovčak. Ja sam se bavio politikom i prošao Hrvatsku uzduž i poprijeko, a ipak nisam postao ništa pametniji glede neuronske bombe u glavama naših ljudi. Može li netko glasovati za čovjeka koji veli, kao Zoki, da ima konzervativnu glavu a crveno tijelo? Pa može, ali bi bilo poštenije da imamo listu za kentaure, da se zna. Hrvatska kentaurska stranka, polu ljudi, polu konji, postala bi odmah jedna od srednje malih ali s velikom budućnosti. Stranaka imamo Bogu budi hvala, još jedna ne će škoditi.

U međuvremenu se ponavlja opasna mantra da su HDZ i SDP isti, blizanci, te uopće nije važno tko će od njih doživjeti 11. rujna.

Velika Gospa

O Blaženoj Djevici Mariji, kraljici Hrvata, rajskoj Djevi, marijanskom kultu i svetištima, sve je poznato. Da je postojala kao povijesna osoba, isto je tako neizravno poznato, jer ako je Isus zabilježen u rimskoj povijesti (Flavije) onda je svakako morao imati i majku koja se zvala Marija, a muslimani ju upravo tako i nazivaju, to jest majkom Marijom. Živjela je u Nazaretu, u skromnoj kućici od 48 kvadrata. Ono što ostaje zagonetnim jest upravo ta nazaretska kuća koja je u trinaestom stoljeću na čudesan način prenesena na Trsat, gdje je ostala samo tri godine, a zatim na isto tako neshvatljiv način prenesena u Loreto, provincija Ancona (iliti hrvatski Jakin). Legendu o Bogorodičinoj kući ispričao sam detaljno u knjizi „Hrvatske legende“, ne pokušavajući narušiti priču poluznanstvenim sumnjama kao što su činili mnogi i svi oni ostali pokisnuti jer je baš znanstveno utvrđeno da je kuća građena materijalom kojim su se u Isusovo doba gradile i ostale u Nazaretu. No, pitanja uvijek ima, a ključno je zašto Bogorodičina kuća nije ostala na frankopanskom Trsatu odnosno na hrvatskom tlu, nego je morala preko mora, u Italiju (a i ondje je nekoliko puta seljena na bliske lokacije). Taj zadnji dio putovanja kuće najvjerojatnije nije bio anđeoski trud nego posve ljudski i talijanski. Ta lakše je valjda hodočastiti u Italiju nego u vječno nesigurnu Hrvatsku, a i tadanji je papa imao u tome prste. Tako je kuća dospjela u Loreto koji i nije toliko daleko od Rima, premda na drugoj obali, veliki Bramante podignuo je u šesnaestom stoljeću veličanstvenu baziliku iznad kućice, pa se rijeke hodočasnika danas slijevaju u Italiju a ne u Hrvatsku koja tako ćuvstveno i iskreno slavi Majku Božju.

Nikola Šubić ZrinskiU dugim stoljećima bez narodnoga vladara, Hrvatska je ipak imala svoju, hrvatsku kraljicu i s njezinim su imenom srljali u bitke protiv Turaka Hrvati kao živi zid kršćanstva (bez Sinčića), uvijek, pa i u samrtno samoubojstvenoj provali iz Sigeta prije 450 godina, herojstvo kojemu smo u ovoj obljetničkoj godini posvetili malo pozornosti, barem do sada (bitka se vodila u rujnu), a Nikola Šubić Zrinski spominje se samo u idiotskim tekstovima priučenih povjesnika i to kao Zrinjski u operi, u svezi s poklikom „U boj, u boj“ i „Za dom“. Što znači „Za dom“? Samo po sebi ništa, ali je kontekst da su za dom spremni i umrijeti, kao što se i dogodilo. Glede opere, dnevni list u nedjelju donosi barnumski naslov koji tvrdi da „Zajc nije napisao operu Nikola Šubić Zrinjski“. Postojala je jedna opera i prije, zaboravljena. Jest, ništa novo za one koji znaju. Postojao je i Hamlet prije Hamleta, pa sigurno nitko ne će tiskati priglupi naslov: „ Shakespeare nije napisao Hamleta!“ A postojao je i Faust prije Goetheova Fausta. Ali Zajčev „Zrinjski“ je izvrsna i vrlo hrvatska opera, pa treba malo rastužiti Hrvate, barem na tako blesav način.

Što nam govori (demografska) povijest

Vlado KošićKaže nam da ne budemo malodušni. U vrijeme Nikole Šubića Zrinskog Hrvatska je bila demografski opustošena više nego danas, mnogo, mnogo više. Hrvati su izbjegli u zapadnu Mađarsku i na njezin sjever (danas Slovačka), u Austriju i Moravsku, a neki preplivali u Italiju. Na Uni su se zadržali još neko vrijeme, a poslije pogibije sigetskoga junaka pali su i preostali gradovi na Uni, s njima i Zrin. I zatim Gvozdansko. Između Une i Kupe nije ostalo nikoga, a suvremenici zapisuju da se ni na i dalje slobodnom teritoriju između Kupe i Dobre teško moglo susresti čovjeka. Najveći dio Slavonije bio je u SAO turskoj vlasti, s izbočenim Vlasima na pakračkim i inim uporištima. Dalmacija pod Mlečanima. Pa ipak smo se u 18. stoljeću počeli oporavljati i demografski, usprkos svim i tadanjim nevoljama, nastavili u devetnaestom i dvadesetom unatoč genocidnim komunističkim zločinima 1945. i poslije. A kada bismo malo zapeli, demografsku su sliku popravljali Hrvati iz Bosne i Hercegovine, dotično Herceg Bosne, u čemu je u ovim našim danima dostignut zenit, što je ponešto zabrinjavajuće. Ali ipak! Ponavljam: nema nas četiri i kusur milijuna, nego osam milijuna najmanje i kada iz Hrvatske učinimo ono što se učiniti mora, bit će nas i u Hrvatskoj barem šest milijuna. I barem pet milijuna birača. Demografsko pitanje je u uskoj svezi s odnosom prema hrvatskim iseljenicima koje su sve dosadašnje hrvatske vlade teško izigrale i prevarile, to jest one poslijeratne. Ako je u čemu preživjela udbaško-jugoslavenska struja doista uspjela, to je sprječavanje povratka „ustaša“ (kako ih nazivaju), jer oni ne bi imali toliko samilosti prema komunističkim izrodima i lustracija bi odavno bila obavljena. Ovako jugoudbaši i njihova zlatna djeca pokazuju dugi nos Hrvatima izvan domovine s tekstom:“ Mi smo unutra, a vi ste vani.“

Jasnu misao o terorističkoj komunističkoj Jugoslaviji, napokon sudski potvrđenu na žalost u Njemačkoj a ne u Hrvatskoj, kao i nasušnu potrebu za lustracijom izrekao je u govoru na Gori sisački biskup Vlado Košić, na mjestu u srpskoj agresiji razrušene crkve – agresiji, izravnom nastavku terorističke prakse srbizirane Jugoslavije koja je napokon devedesetih prošloga stoljeća iskreno provalila što je je na duši, to jest konačni nestanak hrvatskoga naroda. HTV je dobro izabrao da na Veliku Gospu prenosi misno slavlje iz Gore a one koji nisu znali podsjećam da je Gora prije mnogo stoljeća bila – županija, da, velika starohrvatska županija a potom i templarsko središte u 12. stoljeću, na putu koji je od Siska vodio prema moru.

Verbalni delikt

Goran RadmanNe ću po stoti put ponavljati da sam jedan od autora prvoga Zakona o informiranju poslije dugog komunističkog razdoblja, zakona kojim je ukinuta cenzura, pisani i verbalni delikt. Možete reći da nam se to obilo o glavu već u drugoj polovici devedesetih kada su izvana i iznutra (novcem sačuvanim u čarapama KPH-SDP) prokuljali listovi listom protuhrvatski i pozivali se upravo na demokratske vrjednote koje smo im omogućili. No, to je jedno razmišljanje. Drugo nije razmišljanje, nego činjenica da se cenzura vratila upravo u tim medijima i njihovim sljednicima, kada se mladi novinar normalnih državotvornih stajališta počeo smatrati tvorom i mediji se napučili novim naraštajem konformista pod palicom urednika zaostalih iz jugoslavenske komunističke diktature. Podosta ih se u zadnjim desetljećima namnožilo i na HRT-u, a pod zadnjim ravnateljem razgoropadilo. Uveden je svojevrsni teror, moralno-politička podobnost iz staroga sistema opet je postala neizbježnom, sve što osjeća hrvatski nepoželjnim.

Tako je stradala i Hloverka Novak Srzić, najurena s HTV-a kada se usudila opaziti da je krupna novinarska figura Elizabeta Gojan prenosila Kolindino ustoličenje na način krajnje nakaradan, sarkastičan i u biti protuhrvatski. Isto je zaključilo i Programsko vijeće, ali je Hloverka ipak dobila otkaz, a uz nju i Elizabeta. Onda se Elizabeta brzo vratila na tron a Hloverku nekakav sud osudio za verbalni delikt. Tako se sve vratilo na svoje mjesto, u ono stanje prije zakona iz 1991. kojeg sam spomenuo. (Štoviše, i ja sam bio prije koju godinu suđen za verbalni delikt, čime je krug zatvoren.)

Hloverka Novak SržićU ime Hrvatskoga kulturnog vijeća prosvjedujem protiv takve sudske prakse i tražim da se Hloverka vrati na Hrvatsku televiziju koju je mnogočime zadužila. Koliko vidim, obratila se i udruzi Hrvatskih novinara i publicista i ta je udruga pošteno i stameno stala na Hloverkinu stranu. Koliko će to pomoći, vidjet ćemo, jer HNIP-ova priopćenja teško dolaze do javnosti premda se radi o doista hrvatskoj novinarskoj organizaciji za razliku od one beogradskog profesora.

Uopće, nepoćudna priopćenja ne dolaze do javnosti. Tako je dvadeset doista uglednih ljudi, akademika i sveučilišnih profesora, zatražilo da se poštuje sloboda znanstvenog istraživanja, a o tome ni jedan medij nije izvijestio. Zašto? Jer je povod bila sloboda istraživanja pune istine o Jasenovcu. I dok se takvo priopćenje prešućuje, Srbija ide sa svojim lažima o Jasenovcu u svijet, priredit će izložbe i predavanja, doznaje se, a kada se stvari tako počnu kotrljati, Hrvatska će se opet naći u defanzivi i možda lupati po glavi što hrvatskim znanstvenicima nije pružila ruku, nego ih prepustila medijskom nasilju iz poznatih jugoudbaških izvora.

Ćirilica

Kao što sam bio najavio u prošloj rubrici, naime da će češljanje prebivališta prije izbora dovesti u pitanje ćirilicu u Vukovaru, to se i dogodilo a prema Orepiću stale letjeti otrovne strjelice ne samo Pupovčeve nego i iz Beograda, što je u stvari isto jer je Beograd Pupovčeva centrala. Orepić se preznojava, ponavlja da je zakon isti za sve, Pupovac neizravno veli da nije, da za Srbe vrijede drugi zakoni. Posebno valjda u “srpskom Vukovaru„.

Hrvoje Hitrec/Hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari