Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Ponavlja se opasna mantra da su HDZ i SDP isti

Objavljeno

na

Hrvoje Hitrec – Hrvatske kronike – U Hrvatskoj kolovoza mjeseca 2016.

Nekoliko dana prije Velike Gospe sučelili su se na Hrvatskoj televiziji Plenković i Milanović, odnosno nisu se sučelili nego stajali jedan uz drugoga i tu i tamo se pogledavali. Opskrbljeni šalabahterima, zavirivali su u brojke koje su im napisali financijski i ini stručnjaci, tumačeći ih svak na svoj način, a kada su postali dosadni i sebi i publici, jedva dočekali teme na kojima se dobivaju ili gube izbori. Milanović koji je startao kao „iskusni političar i državnik“ pa docirao o svojem znanju i ravnanju, ispuhao se oko tridesete minute kao probušeni balon kadrovirajući po HDZ-u koji u tom trenutku još nije bio predao liste, o Srbu nije znao reći ništa bolje nego da se nalazi pedeset kilometara od autoceste pa zašto bi koga brinulo što ondje orgijaju četnici i komunisti, Trg sv. Marka i opet je nudio Tuđmanu, a o Trgu maršala Tita nije bio ni pitan jer se odgovor unaprijed znao, pa je morao odgovoriti Plenković koji za bilo koju incidentnu situaciju ima lozinku primjereno-neprimjereno, s tim da mu je zagrebački maršalski trg ipak neprimjeren, što je dobro.

Novi šef Hrvatske demokratske zajednice bio je vrlo uljudan, pa premda je Milanovića nazvao, uljuđenim riječima, lošim premijerom, nije iskoristio sve što mu se pružalo na tanjuru – da izgovori barem desetak krucijalnih istina o najlošijoj Vladi u povijesti moderne hrvatske države, te na tome poentira i dovede Milanovića u stanje obrane i zaštite. A budući da je nemoguće braniti neobranjivo, Zoki bi izgubio živce i iz kontroliranoga stanja pao s „državničkog“ balkona na ulicu, kamo i spada kao uličarsko spadalo. Ovako je bio pošteđen bez razloga, Plenković se ograničio tek na bekhende i poneku dijagonalu, ali se libio forhenda, pa nije zalazio ni u bitno, naime, kako su nesposobne lijenčine SDP-HNS-a u tri i pol godine srozale Hrvatsku u gospodarskom smislu i nabile nam ogroman dug, a usporedo ideološkom presijom i represijom doslovce dignule na noge sve što razmišlja i osjeća hrvatski, pri čemu je Zokijeva tvrdnja o slučajnoj državi samo perjanica političke filozofije crvene klateži koja, kao i većina srpske manjine, osjeća prijezir prema nacionalnoj državi hrvatskoga naroda “ispoljen“ već u lipnju 1991. izlaskom iz dvorane Hrvatskoga sabora.

Tu je trebalo zabijati čavle u lijes komunističkih, jugoslavenskih sljednika koji se svoje baštine ne odriču jer im je jedina, jer nikada a ni sada nikakva socijaldemokratska stranka ni partija u Hrvatskoj nije postojala nego samo razorna crvena misao čiji su zločinački protagonisti i njihova nedjela skriveni od očiju javnosti jer SDP ne dopušta (!) otvaranje arhiva Centralnog komiteta SKH, svoje svete knjige. O tome ni slova u sučeljavanju. Ni o partnerima nenarodne koalicije u kojoj ima više izdajnika, nije bilo pitanja kako se u koaliciji mogu nalaziti oni (one) poput sestre Pusić koja se posprdno izražava o Deklaraciji o Domovinskom ratu, koja izmišlja agresiju Hrvatske na BiH, i tako dalje. Nije bilo ni riječi o upravo nevjerojatnoj drskosti da Milanović ide na izbore s ljudima dokazano ne nesposobnim nego retardiranim. Niti o tome da se na listama SDP-HNS nalazi toliko Srba te se i opet može govoriti o srpsko-hrvatskoj koaliciji koja je vladala od početka stoljeća, prekinuta tek nekoliko mjeseci u Vladi kojoj nije bilo dopušteno vladati. Niti o lijevom krilu HSS-a koji je zaboravio kako su ga crveni prevarili u šumi i poslije šume, likvidirali i eutanizirali. Samo je Beljak prošao s lakšom kaznom. Nije bilo govora ni o svinjariji koja je podmetana HDZ-u, da su taj pokret osnovali udbaši (pitajte mene) niti replike da su SDP osnivali jugokomunisti, što je nepobitna istina jer inače ne bi esdepeovci tako glatko tvrdili da su sljednici KPH (KPJ) koju su doista osnivali prononsirani zločinci s Titom na čelu, diktatorom kojemu i zapadni izvori nalaze više od pola milijuna žrtava, što je blaga procjena.

No dobro, tih smo dva sata odgledali, barem dvanaest posto hrvatskih ljudi (kako ih sada naziva Zoki, a kada smo mi prvi put spomenuli taj sklop riječi, mediji samo što nas nisu razderali) vidjelo je sudar bez ozbiljnih oštećenja a ostali se kupali ili kosili travu. Ja sam napola gledao i slušao, napola drijemao, no koliko sam vidio Plenković je pobijedio u fotofinišu. Iskreno se nadam da je teška topovska paljba sačuvana za kampanju, a viđeno u sučeljavanju držim samo čarkom ili prvim naletom u stilu hrvatske vojske sedamnaestoga stoljeća kada su arkebuziri nalijetali na lijevo krilo protivničke glavnine i izazivali metež. Kampanja je doduše počela i prije, što je i prirodno, premda se na plakatima već zna tko će biti premijer- čovjek koji tvrdi je završio Drugi svjetski rat, a to nije mala stvar. (Očekujem da se na konferenciji za medije pojave oni nesretnici Jovanović i Jokić, pa novinarima i publikumu objave da je umro Marko Marulić.) Ono što je nepoznato i prirodnom Hrvatu neprozirno, jest tzv. „biračko tijelo“ (još jedan sinonim za valjda bezglavi narod) koje ubacuje u kutije na način potpuno nepredvidljiv i neshvatljiv, ono „tijelo“ koje je svojedobno čak dvaput izglasalo Mesića, a sada ima priliku i treći put, doduše ne za Pantovčak. Ja sam se bavio politikom i prošao Hrvatsku uzduž i poprijeko, a ipak nisam postao ništa pametniji glede neuronske bombe u glavama naših ljudi. Može li netko glasovati za čovjeka koji veli, kao Zoki, da ima konzervativnu glavu a crveno tijelo? Pa može, ali bi bilo poštenije da imamo listu za kentaure, da se zna. Hrvatska kentaurska stranka, polu ljudi, polu konji, postala bi odmah jedna od srednje malih ali s velikom budućnosti. Stranaka imamo Bogu budi hvala, još jedna ne će škoditi.

U međuvremenu se ponavlja opasna mantra da su HDZ i SDP isti, blizanci, te uopće nije važno tko će od njih doživjeti 11. rujna.

Velika Gospa

O Blaženoj Djevici Mariji, kraljici Hrvata, rajskoj Djevi, marijanskom kultu i svetištima, sve je poznato. Da je postojala kao povijesna osoba, isto je tako neizravno poznato, jer ako je Isus zabilježen u rimskoj povijesti (Flavije) onda je svakako morao imati i majku koja se zvala Marija, a muslimani ju upravo tako i nazivaju, to jest majkom Marijom. Živjela je u Nazaretu, u skromnoj kućici od 48 kvadrata. Ono što ostaje zagonetnim jest upravo ta nazaretska kuća koja je u trinaestom stoljeću na čudesan način prenesena na Trsat, gdje je ostala samo tri godine, a zatim na isto tako neshvatljiv način prenesena u Loreto, provincija Ancona (iliti hrvatski Jakin). Legendu o Bogorodičinoj kući ispričao sam detaljno u knjizi „Hrvatske legende“, ne pokušavajući narušiti priču poluznanstvenim sumnjama kao što su činili mnogi i svi oni ostali pokisnuti jer je baš znanstveno utvrđeno da je kuća građena materijalom kojim su se u Isusovo doba gradile i ostale u Nazaretu. No, pitanja uvijek ima, a ključno je zašto Bogorodičina kuća nije ostala na frankopanskom Trsatu odnosno na hrvatskom tlu, nego je morala preko mora, u Italiju (a i ondje je nekoliko puta seljena na bliske lokacije). Taj zadnji dio putovanja kuće najvjerojatnije nije bio anđeoski trud nego posve ljudski i talijanski. Ta lakše je valjda hodočastiti u Italiju nego u vječno nesigurnu Hrvatsku, a i tadanji je papa imao u tome prste. Tako je kuća dospjela u Loreto koji i nije toliko daleko od Rima, premda na drugoj obali, veliki Bramante podignuo je u šesnaestom stoljeću veličanstvenu baziliku iznad kućice, pa se rijeke hodočasnika danas slijevaju u Italiju a ne u Hrvatsku koja tako ćuvstveno i iskreno slavi Majku Božju.

Nikola Šubić ZrinskiU dugim stoljećima bez narodnoga vladara, Hrvatska je ipak imala svoju, hrvatsku kraljicu i s njezinim su imenom srljali u bitke protiv Turaka Hrvati kao živi zid kršćanstva (bez Sinčića), uvijek, pa i u samrtno samoubojstvenoj provali iz Sigeta prije 450 godina, herojstvo kojemu smo u ovoj obljetničkoj godini posvetili malo pozornosti, barem do sada (bitka se vodila u rujnu), a Nikola Šubić Zrinski spominje se samo u idiotskim tekstovima priučenih povjesnika i to kao Zrinjski u operi, u svezi s poklikom „U boj, u boj“ i „Za dom“. Što znači „Za dom“? Samo po sebi ništa, ali je kontekst da su za dom spremni i umrijeti, kao što se i dogodilo. Glede opere, dnevni list u nedjelju donosi barnumski naslov koji tvrdi da „Zajc nije napisao operu Nikola Šubić Zrinjski“. Postojala je jedna opera i prije, zaboravljena. Jest, ništa novo za one koji znaju. Postojao je i Hamlet prije Hamleta, pa sigurno nitko ne će tiskati priglupi naslov: „ Shakespeare nije napisao Hamleta!“ A postojao je i Faust prije Goetheova Fausta. Ali Zajčev „Zrinjski“ je izvrsna i vrlo hrvatska opera, pa treba malo rastužiti Hrvate, barem na tako blesav način.

Što nam govori (demografska) povijest

Vlado KošićKaže nam da ne budemo malodušni. U vrijeme Nikole Šubića Zrinskog Hrvatska je bila demografski opustošena više nego danas, mnogo, mnogo više. Hrvati su izbjegli u zapadnu Mađarsku i na njezin sjever (danas Slovačka), u Austriju i Moravsku, a neki preplivali u Italiju. Na Uni su se zadržali još neko vrijeme, a poslije pogibije sigetskoga junaka pali su i preostali gradovi na Uni, s njima i Zrin. I zatim Gvozdansko. Između Une i Kupe nije ostalo nikoga, a suvremenici zapisuju da se ni na i dalje slobodnom teritoriju između Kupe i Dobre teško moglo susresti čovjeka. Najveći dio Slavonije bio je u SAO turskoj vlasti, s izbočenim Vlasima na pakračkim i inim uporištima. Dalmacija pod Mlečanima. Pa ipak smo se u 18. stoljeću počeli oporavljati i demografski, usprkos svim i tadanjim nevoljama, nastavili u devetnaestom i dvadesetom unatoč genocidnim komunističkim zločinima 1945. i poslije. A kada bismo malo zapeli, demografsku su sliku popravljali Hrvati iz Bosne i Hercegovine, dotično Herceg Bosne, u čemu je u ovim našim danima dostignut zenit, što je ponešto zabrinjavajuće. Ali ipak! Ponavljam: nema nas četiri i kusur milijuna, nego osam milijuna najmanje i kada iz Hrvatske učinimo ono što se učiniti mora, bit će nas i u Hrvatskoj barem šest milijuna. I barem pet milijuna birača. Demografsko pitanje je u uskoj svezi s odnosom prema hrvatskim iseljenicima koje su sve dosadašnje hrvatske vlade teško izigrale i prevarile, to jest one poslijeratne. Ako je u čemu preživjela udbaško-jugoslavenska struja doista uspjela, to je sprječavanje povratka „ustaša“ (kako ih nazivaju), jer oni ne bi imali toliko samilosti prema komunističkim izrodima i lustracija bi odavno bila obavljena. Ovako jugoudbaši i njihova zlatna djeca pokazuju dugi nos Hrvatima izvan domovine s tekstom:“ Mi smo unutra, a vi ste vani.“

Jasnu misao o terorističkoj komunističkoj Jugoslaviji, napokon sudski potvrđenu na žalost u Njemačkoj a ne u Hrvatskoj, kao i nasušnu potrebu za lustracijom izrekao je u govoru na Gori sisački biskup Vlado Košić, na mjestu u srpskoj agresiji razrušene crkve – agresiji, izravnom nastavku terorističke prakse srbizirane Jugoslavije koja je napokon devedesetih prošloga stoljeća iskreno provalila što je je na duši, to jest konačni nestanak hrvatskoga naroda. HTV je dobro izabrao da na Veliku Gospu prenosi misno slavlje iz Gore a one koji nisu znali podsjećam da je Gora prije mnogo stoljeća bila – županija, da, velika starohrvatska županija a potom i templarsko središte u 12. stoljeću, na putu koji je od Siska vodio prema moru.

Verbalni delikt

Goran RadmanNe ću po stoti put ponavljati da sam jedan od autora prvoga Zakona o informiranju poslije dugog komunističkog razdoblja, zakona kojim je ukinuta cenzura, pisani i verbalni delikt. Možete reći da nam se to obilo o glavu već u drugoj polovici devedesetih kada su izvana i iznutra (novcem sačuvanim u čarapama KPH-SDP) prokuljali listovi listom protuhrvatski i pozivali se upravo na demokratske vrjednote koje smo im omogućili. No, to je jedno razmišljanje. Drugo nije razmišljanje, nego činjenica da se cenzura vratila upravo u tim medijima i njihovim sljednicima, kada se mladi novinar normalnih državotvornih stajališta počeo smatrati tvorom i mediji se napučili novim naraštajem konformista pod palicom urednika zaostalih iz jugoslavenske komunističke diktature. Podosta ih se u zadnjim desetljećima namnožilo i na HRT-u, a pod zadnjim ravnateljem razgoropadilo. Uveden je svojevrsni teror, moralno-politička podobnost iz staroga sistema opet je postala neizbježnom, sve što osjeća hrvatski nepoželjnim.

Tako je stradala i Hloverka Novak Srzić, najurena s HTV-a kada se usudila opaziti da je krupna novinarska figura Elizabeta Gojan prenosila Kolindino ustoličenje na način krajnje nakaradan, sarkastičan i u biti protuhrvatski. Isto je zaključilo i Programsko vijeće, ali je Hloverka ipak dobila otkaz, a uz nju i Elizabeta. Onda se Elizabeta brzo vratila na tron a Hloverku nekakav sud osudio za verbalni delikt. Tako se sve vratilo na svoje mjesto, u ono stanje prije zakona iz 1991. kojeg sam spomenuo. (Štoviše, i ja sam bio prije koju godinu suđen za verbalni delikt, čime je krug zatvoren.)

Hloverka Novak SržićU ime Hrvatskoga kulturnog vijeća prosvjedujem protiv takve sudske prakse i tražim da se Hloverka vrati na Hrvatsku televiziju koju je mnogočime zadužila. Koliko vidim, obratila se i udruzi Hrvatskih novinara i publicista i ta je udruga pošteno i stameno stala na Hloverkinu stranu. Koliko će to pomoći, vidjet ćemo, jer HNIP-ova priopćenja teško dolaze do javnosti premda se radi o doista hrvatskoj novinarskoj organizaciji za razliku od one beogradskog profesora.

Uopće, nepoćudna priopćenja ne dolaze do javnosti. Tako je dvadeset doista uglednih ljudi, akademika i sveučilišnih profesora, zatražilo da se poštuje sloboda znanstvenog istraživanja, a o tome ni jedan medij nije izvijestio. Zašto? Jer je povod bila sloboda istraživanja pune istine o Jasenovcu. I dok se takvo priopćenje prešućuje, Srbija ide sa svojim lažima o Jasenovcu u svijet, priredit će izložbe i predavanja, doznaje se, a kada se stvari tako počnu kotrljati, Hrvatska će se opet naći u defanzivi i možda lupati po glavi što hrvatskim znanstvenicima nije pružila ruku, nego ih prepustila medijskom nasilju iz poznatih jugoudbaških izvora.

Ćirilica

Kao što sam bio najavio u prošloj rubrici, naime da će češljanje prebivališta prije izbora dovesti u pitanje ćirilicu u Vukovaru, to se i dogodilo a prema Orepiću stale letjeti otrovne strjelice ne samo Pupovčeve nego i iz Beograda, što je u stvari isto jer je Beograd Pupovčeva centrala. Orepić se preznojava, ponavlja da je zakon isti za sve, Pupovac neizravno veli da nije, da za Srbe vrijede drugi zakoni. Posebno valjda u “srpskom Vukovaru„.

Hrvoje Hitrec/Hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Memorandum II: Stoljeće terora je ‘stoleće pobednika’, a poraz u Oluji je ‘pogrom’

Objavljeno

na

Objavio

Pišući o jednoj od dvije posljednje projekcije u službenom programu za 2018. Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer, JuL je u internetskom izdanju od 11. studenoga 2018., dopustio da njegov novinar na zadatku pusti zločestoj mašti na volju i pritom temeljito prešuti film koji govori o srbijanskome zločinu na Ovčari 1991. Svašta je domislio, kao da film o kojemu piše nije gledao. A jest. Nije bez razloga voditelj završne večeri FDF-a na početku svečanosti u Zaprešiću pozdravio sve koji su došli, pa i one koji su došli po zadatku.

To što je svjetski priznati filmski kritičar, zapravo novinar na zadatku s precizno definiranom zadaćom – nadrobio o filmu „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018. – od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca“, spada u anale nikad ukinutoga agitpropa KPJ (radi non-stop od 1937.). Filmski kritičar, koji se uglavnom bavi vanjskopolitičkim temama po jugosfernim medijima, nije, niti je mogao, opovrgnuti nijednu činjenicu iznesenu u dokumentarcu. A, ipak, zadatak etiketiranja filma i redatelja, posredno i FDF-a, trebao je nekako obaviti bez obzira na činjenice, prema onoj znamenitoj akademika SANU – „mene ne zanima istina, ja znam tko je u pravu“ – poznatoga po vanjskopolitičkoj poemi „Ćeraćemo se još“. E, duh toga „ćeranja“ podmazuje se i vreba i danas, no, u Hrvatskoj zabranjena je tema.

Od hrvatske šutnje preko Ovčare do „glavu dolje, ruke na leđa“

Znano je da u jugoslavenskim odnosima koji i danas prekomjerno drmaju Hrvatskom, dopušteno je samo jugomitovima i serbomitovima da ih „ceo svet razume“, a evo sad hrvatskoga dugometražnoga dokumentarca realiziranoga bez kune državnoga proračuna, oslobođenoga od jugolanaca s neoprostivom bezobraštinom – prijevodom na engleski. Što je onda preostalo, a da se zadatak izvrši? Agitacija i propaganda. Etikete i denuncijacija. Bavljenjem onim čega u filmu nema i prešućivanjem osnovne teme filma. Zamutiti vodu.

Tu su se nakladnik i pisac domaće zadaće pokazali odličnim režimlijama režima prenesenoga iz jugokomunizma u hrvatsku demokraciju. Ako mi ne vjerujete, vjerujte vlastitoj zdravoj pameti i pročitajte vrelo na poveznici. Tekst se u cijelosti može razumjeti tek kad se stavi u kontekst balkanske filmske kritike relevantnih kritičara, dva Aleksandra, Vučića i Vulina. Njihove su interpretacije Sedlarova filma očito poslužile kao „savremena“ podloga jutarnjega jadikovanja. Iako su Vučić i Vulin filmske kritike objavili prije negoli je film publika vidjela, JuL više vjeruje beogradskoj kritici negoli zdravim očima.

Sad kad ste, nadam se, jutarnji chicken shit pročitali možemo reći da je napisan nabrzaka, po osnovnoj špranci agitacije i propagande iz 1945. i srbijanskim državnim kritikama iz 2018. Već dugo jadnije domaće zadaće nisam pročitao. Pisana je prema receptu „kad čujem za kulturu, odmah se mašim pištolja“ sada prepjevanim u „kad čujem za demontažu naših mitova, ‘smesta’ ću da etiketišem narodne neprijatelje i odbranim neuki narod“. Rad zavrjeđuje pohranu u arhiv partijske škole u Kumrovcu! Škole koja je učila komuniste kako hrvatski šutjeti i kako nametnuti šutnju kao jedinu politiku cijeloga jednoga naroda.

Poražene snage u Domovinskom ratu ne mogu smisliti demontažu jugoslavenskih, komunističkih i velikosrpskih mitova. Njih su desetljećima bez otpora plasirali u domaću i svjetsku javnost pumpajući ideološku tezu o genocidnim Hrvatima nedostojnim vlastite države. Na tim su mitovima nadograđivali i hranili osnovnu ideju jugoslavenstva koje je zapravo prikriveno velikosrpstvo, kako to i proizlazi iz činjenica u proteklom stoljeću, djelomično obuhvaćenih i u filmu. Domaća zadaća pokušava Sedlarov film kriminalizirati, misleći da je Republika Hrvatska još i danas SRH s dva konstitutivna naroda. Jednomu je namijenjena blagodat „bratstva i jedinstva“, a drugome „hrvatska šutnja“ o kojoj je film progovorio u kontekstu srbijanskoga terora „after 1971.“ , ali i u produžetku u srbijanskim logorima kad šutnja prelazi u zapovijed hrvatskim logorašima – „glavu dolje, ruke na leđa“. Odnosilo se to na one žrtve koje su preživjele Ovčaru i ostalih više od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica srbijanskoga terora samo u posljednjoj srbijanskoj agresiji.

Memorandum II: Stoljeće terora je „stoleće pobednika“, a poraz u Oluji je „pogrom“

Film koji smeta poraženim snagama u Domovinskom ratu jutarnji agitprop etiketirao je kao „pogromaško-propagandni uradak Jakova Sedlara“. S onom lakoćom kojom je ove godine u Bačkoj Palanki Srbija službeno proglasila besprijekornu Oluju „pogromom“. Odlučio je stoga agitprop, osokoljen i Bandićevim zagrebačkim susretom s okorjelim četnikom, demonstrirati jugoslavensku doktrinu obrane i društvene samozaštite, kako bi obranio hrvatski narod od Sedlara i njegovih napada, a sve zbog toga da se ne dogodi i unutarnja „Oluja“ po uzoru na onu koja je otpuhala „stoleće pobednika“. Braniti hrvatski narod od istine nije neki hvalevrijedan posao. No, ono i dsz mora reagirati, budući da istina poražene boli preko svake mjere. Pritom je, dakako, Sedlarov napad na Hrvate izmišljen, kako i priliči okorjelim režimlijama. Podmetni, pa udri!

VurusicSedlar je, vjerujte mi na riječ, u dvorani doživio ovacije populista, marginalnih skupina i nepismenih Hrvata. I to prije i poslije projekcije filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Od izraelskih „populista“ ovacije je doživio i nekoliko dana ranije u Izraelu u povodu jednoga drugoga filma, važnoga za Izrael koliko i „Sto godina srbijanskoga terora…“ za Hrvatsku. Koliko sam vidio s desne strane zaprešićke dvorane okrenut platnu, ovacijama se nekoliko metara udaljen od mene srčano pridružio i Amerikanac židovskoga podrijetla, filmski producent Stephen Ollendorff.

Očito je novinar na zadatku projekciju pratio iz žablje perspektive, pa nije mogao vidjeti što se zapravo događa na platnu i u dvorani, u kojoj su sva mjesta bila popunjena, stoga je napadnuti narod morao i stojeći podnositi Sedlarove udarce. Branio se od Sedlara, stojeći i sjedeći, plješćući mu od sveg srca, kao Srbi tenkovima JNA kad su gmizali prema Vukovaru dok se u Beogradu smišljalo konačno rješenje na Ovčari – prema rješenju provođenom u četiri koncentracijska logora u Beogradu u kojemu su još 1942. skončali Židovi u Srbiji. Jutarnji uradak zaudara na ustajalu močvaru, kreket i komarce. Komarci i žabe nisu mogli primijetiti kako su na projekciju stigli ne samo brojni Zaprešićani, već i dobronamjernici iz Kaštela, Zagreba, Podravine, Krapine, Zadra, Marije Gorice, Hercegovine, Brdovca, Bistre, vidjeh i jednoga iz Argentine… Došli su unatoč medijsko-ideološkoj okupaciji u kojoj živimo, provođenoj prema stoljetnoj jugoslavenskoj tradiciji koju Sedlarov film iznosi na svjetlo dana.

Zadatak je nametnuti hrvatsku šutnju o kontinuitetu srbijanskoga terora

Čitateljima, koji nisu bili na projekciji, ostavljam neka sami odgovore na pitanja: Čiji su glasnogovornici JuL i njegovi novinari na specijalnim zadatcima? Ekipe iz Bačke Palanke okupljene 4. kolovoza 2018. na događanju srpskoga naroda pod geslom „Oluja je pogrom“? Ili samo njihovim medijskim i političkim slugama u Hrvatskoj? Jesu li JuL i njegovi novinari na zadatku usađivanja hrvatske šutnje, zato da Srbija u Hrvatskoj lakše provodi svoje interese? Jesu li ustaše svi Hrvati koji su se u različitim povijesnim razdobljima suprotstavili kontinuiranome srbijanskom teroru od 1918. do 2018.? U kakvoj su svezi i korelaciji ubojstva Radića, Sufflaya, Pilara, Hebranga s kamenovanjem svetoga Stepinca u Zaprešiću 1946. i zasad samo medijskim kamenovanjem zaprešićke premijere filma redatelja Jakova Sedlara godine 2018., samo dva dana poslije akcije srbijanskih službi protiv nezaštićenih hrvatskih državljana, hrvatskih branitelja protiv srbijanske agresije, Zorice Gregurić i Nikole Kajkića? Ima li tu nekakvoga kontinuiteta? Ili je samo riječ o sporadičnim incidentima u jugoslavenskom prometu?

Znam da se u pravilu, zbog opće kulture ophođenja ne odgovara na denuncijantske radne zadatke komaraca, ali ovaj put morao sam odustati od pravila i reagirati iz moralnih i braniteljskih razloga, pa i prijateljstva s medijski kamenovanima u naše dane. Zbog toga se ispričavam čitateljima. I obavještavam ih kako su poslije objave ovoga sramotnoga teksta, organizatorima Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer stigli pozivi za gostovanje u dva hrvatska grada i jednu općinu s naglaskom na film „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Uz pozive naslušah se i prigodnih ocjena jutarnje domaće zadaće, koje ne bih navodio, također zbog opće kulture javnoga ophođenja.

Nenad Piskač/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Naša dična Javna televizijo smišćena na Prisavlju Izdrži!

Objavljeno

na

Objavio

Okupila nan se u Parizu svicka krema
Obukli svi redon misnu robu
Očešljali se i zalizali
Pa obilužili sto godina kako je završijo prvi svicki rat
E
Fešta se k’o da treći nije prid vratin
Igra in medo u kući

A oni sili pa lipo plješću rukican

Iša u Pariz i Jakov su ženon
Zvali ga pa i on oša
Oša čisto kako bi mu jopet mogli pisat’ one prikosmišne komentare

Jakove izdrži

Ae
Nema šta

Za zacenit se od smija

Neka nami našega Jakova
Ima njegovo postojanje smisla itekako
Jerbo svaki prosječni Hrvat sebi se divi
Kad se sunjin poredi
Kad gleda kako se školovani Jakov pati uza nikakvu ženu
Svojoj unda tepa
Vidi moje lipote i mudrice
Ne smuca se moja po Vrancuskoj, Rusiji i Ameriki
Ma kakvi
Uvik mi je kod kuće, uvik uza šporet
Cila vridna i odana
Vara me samo u mislima su
Turčinima iz serija
Ni’ko mojoj poštenoj ženi vešte a ni kile ne komentira
Moja žena nikoga ne grli i ne ljubi
‘Ko će dat moju ženu
Poštena
Sposobna
Svak je voli
(To je znak, znade se, prave kvalitete i postojana karaktera, dočin te svak voli)
Moja žena nikoga ne sramoti
Mojoj ženi Babićev Indeks nikad ne laje niti se u nju kreće
Ništa joj ne zamiraju niti Pupijeve Novosti
Moja poštena žena bi i Trumpa odbila
Sve da opekić i rebarca nudi
Nikad ona sotin seksiston i seljakon za istu tolu sila ne bi
A kamoli neke mutne posle dogovarala

Nikada

A ti Jakove brajo
Pati se i

Izdrži

Kad se su Jakovon poredi

Svaki oženjeni Hrvat prikosritan je i zadovoljan

Nego, na taj dernek u Parizu di je pozvana bestidna žena našega Jakova
Pozvalo i glavnoga Srbina
Uredijo se i on
Mislijo biće kako je bitan, kako će govorancije i on na bačvi držat
Pa uglanjca i cipele
Kadli
Metnilo ga skroz na drugu bandu
Prikoputa od oni’ važniji ljudi
Kažu, vele ga to ubolo
Pa ‘nako u ner’ozi reži
Evo već danima reži

I on i njegovi mediji

Kažu, Srbi nan se rugaju kako smo u svakomu ratu na krivoj strani
Eto Bože
Oni nan se rugaju?
Di to ima?
Ih, pusta vojna velesila
Gledaj Srbe
Te postrojene, druge Spartance
Narod veliki’ ratnika i još veći’ ratni’ stratega
Njijove silne pobjede i danas se izučavaju na vojnin akademijama
Aleksandar Veliki i na onomu svitu nabraja što se nije k’o Srbin rodijo
Prižalit ne more
Di bi mu tek k’o Srbinu kraj bijo
Upro bi u Tokijo
Dašta
Nikad ništa zaprave sami postigli nisu
Jedino što znaju je prilipit se pobjedniku u nekoj fazi rata
Po mogućnosti u završnoj fazi
Kad je siguro ‘ko će dobit

Pa unda pljeskat i veselit se uskupa

Reka’ bi čovik kad vidi k’liko se fale drugin svickin raton kako su se oni osobno iskrcali na Normandiji
Prikin puton iz Šumadije priko Amerike pa unda Engleske
Potaracali sve redon
Reka’ bi kogod
A nisu brate
U taj vakat vrlo zabavljeni bili minjanjen oznaka i kapa
Ae
Srića ažurni
Vrlo brzo se skoro svaki četnik u partizana priobuka
A danas, valja pravo reć’, malo ‘ko zna priznat in tu njijovu strategiju i brzinu transformacije
Nisu oni bili maniti bižat i
Englezima se pridat

Samo se lipo prisvukli i navisili slavit

A mi
Kažu kako smo oduvik na krivoj strani
Ne kontaju oni kako ne more bit’ kriva

Ona Božija strana

Nego
Albanca, onoga gazdu Kosova smistilo u žižu u Parizu
I neka je
Meni pravo drago
Srbina priko puta glavne ekipe
Tako je moga kupit bombone što ji glavni svati zoblju pa po tleu prospu
Vridilo je to vidit
Gleda ner’ozni Srbin
Kako među glavnima sidi Albanac i žena našega, jadnoga Jakova
Srbin načisto mora mučat i

Izdržat

Nego, naša domaća konjica i elita
Zabljava se i dalje su migrantima
Ner’ozni su vrlo okolo odnosa Hrvata prema njima, jerbo oni nji’ i dalje izbjeglican zovu
Eto
Su njima se niti oko terminologije dogovorit’ ne moreš

Njima je i rećemo Pakistanac izbjeglica neka je lipo u Hrvacku doša’

Izmedju sebe svi u bobu isto o Hrvatima mislu
Maniti smo
Fašisti smo
Ksenofobni smo
A sve to samo zato
Jerbo smo katoliki a katoliki, to se znade, svi su neškolovani i primitivni

Pomoći njima nema

Pojam urbana
Učena čovika
Bijo bi rećemo Bora Dežulović
Nu
(Znan mu ja pravo ime
Al’ ovo Bora ga baš vrlo ljubi pa neka ga tako)
Niki dan mome Imockome čak je naslov da’
Dekeko

Ljudi javljaju

– Eno Bori Imocki u naslovu!

Gledan šta je sad
A šta bi moglo bit, neće nas on falit
Ruga se on u tome svome tekstu kako je Imockome Slobodanka naslovnicu dala

Naslovnicu kaže nizašta

On se ruga

Oće to tako
Oduvik se ruga lonac loncu

A oba mrčava

Piše naš Bora ‘vako
– Drama u Imockome
Za koga piše?
Pa za svoje
Jasno
Ako nije za Novosti
Unda se znade kako je za N1
Neš ti problema pogodit za koga urbani pišu
Ipak je to Feralova ratna škola
Koja je sva ratišta iz kuće obaigrala
Pa svako zlo u srid rata samo Tuđmanu pribotunala
Pomogli peron u homogenizaciji našega nacijonalnoga bića k’o nikad ni’ko
Pravi prikaljeni bojovnici pera

Zato se oni ničega pa niti migranata ne boju

Boro u vriškomu tekstu obradijo krađu auta u našemu Varušu

Krađu od strane migranata

Satra nas vrlo činjenican
Dribla brajo prometnon i knjižicon vozila
Pa unda prikobaciva dupli pas su kolektivnon histerijon i poziranjen dečka ukraj auta
Točno se vidi k’liko je sritan što mu se napokon pružila prilika
Ismijavat Imoćane pa makar i posredno
Tri put san mili brajo čitala kako bi sve povatala
Ae
Vrlo mu duboko štivo
Nije to Bora pisa ‘vako plitko k’o ja
Ni čut
Ne piše on dok meso na kapuli dinsta
Niti se unda to more čitat tek tako iznad bronzina koji krčka
Ma kakvi

Baš se pošteno udubit moraš kako bi pročitano povata i razumijo

Stalno naglašava kako nije ukraden merđo nego obična bembura stara okolo petn’est godina
Pa ponavlja
I godine
I marku auta

Jopet i jopet iznova

Ruga se paniki ljudi u Imockome
I krakunima i katancima
I materama koje dicu pratu do vrata
Pa unda zakucava sotin što je auto ostavljeno meščini u Senju
Što se Bore tiče ništa sporno nije
Sve je na broju osim goriva
Neš ti
Pa se Boro poždera na čisto
Šta taj mali iz Imockoga izvodi i dramatizira
Brez veze

Kad niti nužne uvjete za dramu nema

Poda brojon jedan uopće mu nije ukradeno auto
Nego mu je ukraden be-em-ve
To auto niti nije
Ae
Merđo je auto, ima Bora pravo
Poda brojon dva, nije mlađe od petn’est godina

Poda brojon tri – nađeno je

I di je tuten točno krađa?
Di je taj kriminal?
Manitov u Imockome prijavijo krađu auta umisto da je po Borinoj logiki zovnijo

Ezo tv pa lipo pita di mu je bembura

Ezo tv zovnit
Pa bi mu oni lipo objasnili di mu je
Ne bi se sikira i policiju džaba manita
Vidijo bi u kugli caklenoj te jadne, mlade izbjeglice kako se brez brige vozikaju
Zna bi kako mista paniki nema
Ovako
Dramatizira

I paniku na pristojne izbjeglice diže

One jadne izbjeglice koje su auto zajale
Samo ga otrale doklen in je tribalo
Ae
Ni pedlja dalje
Ne bi da se to ne smi
Najbolje kako ćeš gazdu pitat auto
Kad ga već ne planiraš ukrast
Ajde da je ganjci gal novo
Inekako
Al’ pitat auto staro petn’est godina koje niti merđo nije?

Sramota ‘ko to pita

Žurno triba zavest
Red i stegu
Nema majci više na izbjeglicu niti jedne ružne riči naslonit
Svakoga takoga kaznit triba
Za zlonamjerno i neosnovano širenje panike
Pozatvarat triba svu bandu koja piše kako siluju po Evropi umisto da lipo napišu kako se ti mladi dečki uporno udvaraju i zeru agresivnije vodu ljubav
Sve iz žurbe a ne iz bisa
Pa tako poradi žurbe nemaju kada ni na pristanak čekat
Ae
To nije silovanje
Nikako
To samo ksenofobi izvrću
Logore za tak’u ksenofobnu i lažljivu bandu triba otvorit diljen Evrope
A svakomu novinaru koji bilo kojoj izbjeglici postavi bilo kakvo pitanje
Triba oduzet i svaku mogućnost nagrade hnd-a
Zabranit mu rad na našoj javnoj te ve
I hipotecki
Gore sankcije od toga nema
To se znade

Znade se oduvik šta je prestiž jednomu Hrvatu

Nego
Nije se slavilo samo u Parizu ovi’ dana
Slavila i naša braća Poljaci
Bilo ji čudo jedno po testan
I trgovin
Nji’ što ji naš narod vrlo voli

A naša i’ javna televizija vrlo ne voli

Nu
Nije rećemo kažnjivo lagat na taj pošteni narod u Poljskoj
Tak’a panika je poželjna

Triba su njima plašit ljude diljen svita

Dočin se okupu katoliki bilo di nešto slavit
Alarm civilizacijski se na Prisavlju odman pali
I odvrne s mista na najjače
Velika histerija nastane
Sastavi se nebo su zemljon
Nastane

Plač i škrgut zubi

Taćeš
Nema njima

‘Ko napisat

Ha te ve naša draga
Naša dična
Javna televizijo
Smišćena na Prisavlju

Izdrži!

Izdrži Severice i domoljubna kompanijo

Nekako izdrži

Našu braću Poljake
Izdrži!
Onako kako Srbin
Albanca izdržat mora i more
Onako kako jadni Jakov

Izdržat ženu mora i more

To neka ti svitli uzor bude

Naša draga, javna televizijo

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari