Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: “Posvećeni” Dayton mora doživjeti kardinalne izmjene

Objavljeno

na

Ode vrijeme, dođe rok, eto vraga skok na skok, pjevao je Šenoa, a hrvatska javnost tek nedavno doznala da je Todorić prodao dušu vragu zadužujući se kod banke u stopostotnom vlasništvu ruske države, što ima nesagledive posljedice i izaziva potrese u prehrambenoj industriji koja je, uz turizam, jedan od stupova kakve-takve stabilnosti hrvatskoga gospodarstva. Posebno je na udaru glede agrara i mogućega tuđeg vlasništva nad zemljom istočna Slavonija i Baranja. Ako tomu prirodamo želje stanovitoga srbijanskog tajkuna koji je u razgovoru za hrvatske novine najavio svoj ulazak u slavonski agrar, očito je da uz „Projekt Slavonija“ hrvatske Vlade, postoji i drugi projekt koji se bolje i brže odvija. Ako se ta zbivanja povežu sa susjednom već dubokom instalacijom Rusije u srpski entitet u BiH, dobiva se lijep pogled iz ptičje perspektive na zaokruženu željenu oblast i geostrateške zamisli izvodljive i bez ratova.

Kad ne će Europska unija, koja je tek nedavnih dana pospano svratila oči na BiH, hoće Putin i Erdogan. A hoće li Hrvatska nešto snažnije poduprijeti Hrvate u BiH i na njima graditi (za sada) fikciju ulaska BiH u Europsku uniju? Nešto nade daje neumska konferencija o europskim vrijednostima onoga dijela hrvatskog naroda koji živi u granicama vrlo funkcionalne BiH. Skupu je nazočila i hrvatska predsjednica i ponovila gradivo o dvije tendencije u Bosni, muslimanskoj unitarnoj i srpskoj centripetalnoj, te Hrvatima koji u tom sendviču imaju ulogu tanke šnite pršuta. Kolinda je govorila o „doradi Daytona“, što je zgodan eufemizam izrečen umjesto jasnog izričaja o trećem, hrvatskom entitetu (to jest prvom, jer su Hrvati najstariji narod u tzv. BiH i jer su Bosna i Hercegovina hrvatska povijesna baština, pa kronologiju treba poštovati.)

Zaključak konferencije, naime da Hrvati u BiH imaju potpuno izgrađen identitet utemeljen na europskim vrijednostima, u realpolitici malo znači premda je istinit, a muslimani su odmah reagirali na njima svojstven način, prokazujući skup kao početak stvaranja nove Herceg-Bosne. Muslimani su, osim toga, više zabavljeni progonom hrvatskih zapovjednika i branitelja u cjelini, pa ih veseli i činjenica da je dobar dio zapovjednika iz doba Herceg Bosne i ratova napustio BiH i preselio se u Hrvatsku – što i jest Izetbegovićev cilj: za njima će otići obitelji, hrvatski se korpus smanjuje, hrvatski političari u BiH su malo odlučni malo neodlučni, pa čitam da Čović izjavljuje kako nije vrijeme ni za novi Izborni zakon ove godine, ne znam zbog čega, nego da je za taj posao bolja 2018. Hrvatska se malo prenula, pa i ona posegnula (kao i obično s debelim kašnjenjem) za optužnicama prema ratnom vodstvu Armije BiH u kojemu su dominirali oficiri JNA, a Hrvati u Hrvatskoj napokon saznali nešto više o muslimanskim pokoljima nad Hrvatima u BiH – vrlo taksativno, iz usta generala Jelića koji je na prvom programu HTV-a nabrojao sva mjesta u kojima su stradali Hrvati, među njima i malena djeca.

DaytonŠtoviše, i mene je iznenadio podatak da je šezdeset posto Hrvata poslano na onaj svijet u izvedbi muslimana, a četrdeset posto u srpskim pogromima, i to u vrijeme kada je Hrvatska primila, nahranila i školovala muslimane izbjegle iz područja gdje su ih ubijali Srbi, nekoliko stotina tisuća izbjeglica, ako ne i više. Sjajna medijska i politička klatež u samoj Hrvatskoj desetljećima je skrivala muslimanske zločine kao zmija noge, a potencirala hrvatske ponegdje stvarne ali uglavnom izmišljene, predimenzionirala ih i savršeno odigrala protuhrvatsku ulogu, što se obilo o glavu i hrvatskim vojnim i civilnim zapovjednicima u Haagu. Tako je došlo i do zamjene teza, to jest tvrdnje da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH (prisnažila V. Pusić) premda je iz BiH napadana Hrvatska – bez obzira na odore JNA, ali što jest, jest.

Europska unija nema rješenja za BIH, ako je u vrijeme ratova poneki političar i imao trenutačni bljesak, brzo ga je pokopala mlaka struja. Poslije ratova Europa je upućivala u BiH najgori političarski ološ, poput britanskog majstora od salvete ili slovačkog Lajčaka (iz nama oduvijek prijateljske Slovačke!) koji su imali jednu i jedinu zadaću da rovare protiv Hrvata i oduzmu im i ono malo što su imali, da preurede ionako Hrvatima nesklon Daytonski sporazum te ga do kraja kompromitiraju. Da, „posvećeni“ Dayton u koji se nitko ne usudi dirati, mora doživjeti kardinalne izmjene, makar i obliku „dorade“. A glede hrvatske države koja se trgnula, premda kasno: presude hercegbosanskim Hrvatima u Haagu padaju na dušu svim garniturama od početka stoljeća koje su žmirile na odvratnu potvoru o zajedničkom zločinačkom pothvatu, iako svjesne da se optužnica odnosi i na samu Hrvatsku, što je neoprostivo djelo veleizdaje.

I nije se samo žmirilo nego je haaškim optuženicima uskraćena svaka pomoć u smislu snažne „državne“ pravničke ekipe. A to nije sve: Slobodanu Praljku, primjerice, hrvatskom državljaninu (kao što su i ostali Hrvati u Haagu) pakostilo se u svakoj prilici. U Haagu upravo počinje rasprava pred Žalbenim sudom. Naša tiha diplomacija spava.

Unija se dosjetila jedino bescarinske zone zapadnoga Balkana, i to s namjerom da podilazi četničkoj Srbiji, koja bi od toga imala najviše koristi. I inače zbunjeni (u najmanju ruku) povjerenik za proširenje EU Johannes Hahn izmislio je usporednu, malu Europsku uniju, vjerojatno po nagovoru njemačke politike koja je prema Srbiji neoprezno blagonaklona. Frau Merkel je nedavno dočekala četnika Vučića vrlo srdačno, što se ne može reći za susret s Trumpom. Američki je predsjednik nju dočekao u najmanju ruku hladno, pa i nepristojno. Snimka na kojoj Merkel gotovo moli Trumpa da se rukuju, a on gleda u prazno kao uvrijeđeni tinejdžer kojemu tata nije dao ključeve automobila, ostat će kao amblem toga „povijesnog susreta“ koji ipak nije posve promašen i tragičan, barem glede NATO-a. Ono što zabrinjava jest Trumpovo iracionalno odbijanje da „prizna“ klimatske promjene. A ima i pristaša. Među njima je (i inače najlošiji od Večernjakovih komentatora) izvjesni Ristić koji je upravo tu Trumpovu antiklimatsku osobitost proslavio u svom napisu, euforično i neznanstveno, potpuno promašeno i neprofesionalno.

Pedeseta obljetnica

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika prilično je dostojno obilježena kao časna pedesetogodišnjakinja kojoj vrijeme nije oduzelo ništa od značenja. U Hrvatskom je saboru govorio o njoj Opara, sve su kulturne inistitucije (ili gotovo sve) lijepo o njoj govorile, ali mi nije jasno zašto je zbunjeno Društvo hrvatskih književnika ugostilo Jozića i njegov Institut – ne da se toliko govori o Deklaraciji, koliko da se promovira Institut za jezik i jezikoslovlje koji je izdao Goldstein-Jovanović-Jozićev pravopis i poništio štošta od onoga što su još živi autori Deklaracije na njezinim temeljima nastavili u samostalnoj RH, a crveni duboko uvrijedili i čovjeka koji je držao pero pri pisanju Deklaracije, kako sam reče, to jest akademika Radoslava Katičića.

DeklaracijaNo, velim, o Deklaraciji se zborilo uznosito kao što i treba, o prvoj velikoj pobuni hrvatskih intelektualaca i prvoj uopće u komunizmu (ako zaboravimo na studentske nemire pedesetih, a ne smijemo zaboraviti), nakon godina i godina velikosrpskog nasilja pod kapom jugokomunizma. Uz sav drugi, organizirani teror, onaj nad hrvatskim jezikom bio je najdramatičniji jer je udarao na sam opstanak hrvatskoga naroda, budući da nema naroda bez jezika, te su narod i jezik bili suznačnice od doba popa Martinca, i prije njega i zauvijek. Vrlo je dobro govorio i predsjednik HAZU, Kusić, o početku kraja tragičnih hrvatskih iluzija o Jugoslaviji i jugoslavenstvu. Zapazio sam sjajan članak Marka Samardžije i neobično nadahnut napis Vladimira Lončarevića u „Večernjem listu“. (Opaska: Deklaracija je bila uvod u Hrvatsko proljeće, točno, no zaboravlja se da je i bitka protiv jezičnog amandmana u drugoj polovici osamdesetih također bila uvod – u borbu za hrvatsku samostalnost.)

Matica hrvatska odigrala je svršetkom šezdesetih veliku i presudnu ulogu. Legenda kaže da je do polovice šezdestih ondje držala konce Udba, pa se nije moglo ništa učiniti. Onda je dopredsjednik Miroslav Brandt otišao do Manolića i zatražio da mu skine Udbu s leđa, što ovaj nije učinio, ali se umiješao Šime Balen pa (većim dijelom) iselio Udbu iz Matice. Od tada se lakše disalo, i bila je moguća „diverzija“ s Deklaracijom. Ostalo je poznato. Dešifrirani su autori, a potpisnici ostali više-manje dostojanstveni (posebno Brandt, koji nekako nije ostao u kolektivnom sjećanju, nepravedno), pa i Krleža, samo je nesretni Krklec klecnuo i povukao potpis.

No, današnjih dana svjedoci smo da su „džepovi otpora“ duhu i slovu Deklaracije još i te kako živi i živahni, a imaju i ortake u inozemstvima. Godine 2006. njemački lingvist i uz to politički analitičar Wolf Oschlies piše u Euroazijskom magazinu o balkanskim jezicima. U tekstu naziva Deklaraciju idiotizmom. Baš tako. Iz te i drugih sličnih škola pojavljuje se potpuno neuka i zlonamjerna Snježana Kordić, koja ovih dana na portalu Tačka net. ismijava Deklaraciju kao dosadno i nevažno štivo, tvrdi da u komunističkoj Jugoslaviji nije bilo nasilja nad jezikom, ali nasilje postoji danas i „sprovode“ ga puristi kroz školske udžbenike, jezik adiministracije i – lektorske službe na HRT-u (!).

Za nju je hrvatski jezik mit, a taj mit „može imati nesagledive posljedice“. To je trabunjanje naravno i bijedno i deplasirano, protuustavno itd., ali nije ta spodoba osamljena, njezino je društvo Nova ljevica s Kapovićem i revolucionarna organizacija na Filozofskom fakultetu, gdje je potrebna žurna lustracija da jadna djeca koja dođu studirati, još zbunjena, ne padnu u ruke kapovićima, pupovcima i korenicama koje uzdižu Documentu. Kao i na Fakultetu političkih znanosti gdje i dalje (koliko znam) radi profesor koji je svojedobno vezao studente uz radijatore i mučio ih. Ma ništa ne će biti od Hrvatske ako se bude ponašala tako tolerantno prema onima koji joj rade o glavi. Zašto rečeno nikada nije tema recimo emisije Tema dana na HTV-u, kojoj zamjeram mnogo toga pa i scenografiju, to jest stolce na kojima gosti sjede kao kokoši na prečkama kokošinjca i lamataju nogicama .

Kosturi, ali ne iz ormara

GračaniRadovi na donjoj postaji sljemenske žičare otkrili su ljudske kosti. Bio je to povod da se (još jednom) progovori o komunističkim zločinima na području Zagreba, posebno u Gračanima gdje bez ikakve sumnje postoje masovne grobnice, ali ne i volja da ih se otkrije (a i ne treba ih otkrivati, ljudi znaju gdje su). Prije dva mjeseca otprilike bio sam u kući poznatoga umjetnika koji mi je sa svoje terase pokazivao podbrežja gdje su zakopani pobijeni, i svojim uspomenama kada je kao dječak lutao podsljemenkim i sljemenskim stazama, pa nailazio na drugove koji mu nisu dopuštali pristup nekim mjestima. Poput Brestovca, recimo.

Komunistička je krvoločna banda pobila i dva srednjoškolska razreda, o čemu svjedoči Andrija Hebrang kojemu je dano pa oduzeto istraživanje, o kristalno bijelim zubima hrvatske mladeži na pragu punoljetnosti, žrtvama sirovih, primitivnih, podivljalih ubojica. Gračani su tek manje stratište. Nema mjesta u Hrvatskoj i Sloveniji gdje lopata ne će naići na kosti Hrvata, ali moderna hrvatska država nema lopate ni političke volje da se iskopaju ostatci pobijenih, pa ni onda kada ju Slovenija poziva na „suradnju“. Više nego igdje, u toj je blaženoj nezainteresiranosti razvidno da u današnjoj Hrvatskoj uzde u rukama drže isti oni koji su držali puške i noževe 1945., odnosno njihovi sljednici koji ne daju iskapati ni kosti ni arhive da zločini njihovih duhovnih ili bioloških očeva i djedova ne budu izloženi svjetlosti povijesne istine o genocidu nad Hrvatima. Oni koji su instalirani u medije, slabo preodjeveni u šprajcove, o hrvatskim vojnicima, civilima, ženama i djeci govore kao o domaćim izdajnicima. Da, ima domaćih izdajnika, danas i ovdje u Hrvatskoj, njihov je rječnik i pojmovnik spikera iz komunističkih žurnala koji su Hrvatima prikazivani prije filmova, na srpskom jeziku,o čemu je bila riječ i u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga jezika 1967. Ja sam se tih žurnala nagledao kao dječak i mladić, a u zrelijoj dobi odlučio da ću učiniti sve kako bi nestali, zajedno sa zajedničkim dnevnicima ondašnje jugoslavenske televizije. I tako je i bilo. Ali je smeće i nadalje uspijevalo isplivati u mandatima projugoslavenskih ili neutralnih „hrvatskih“vlada, svjesnih i nesvjesnih talaca jugoslavenske historiografije. Pa sve stoji na mjestu, uglavnom, stoji i ploča s imenom maršala Tita u Zagrebu, na lokaciji „Labuđeg jezera“.

Sada već bivši kandidat za zagrebačkoga gradonačelnika, Andrija Mikulić, jedini je otvoreno obećavao da će ploča otići u smeće, i to ga je stajalo kandidature.Ne budimo naivni. Novi kandidat iz umjerenoga desnog centra puno je oprezniji, pa će čekati odluku Vijeća za suočavanje s prošlosti, jer sam valjda nema spoznaje o komunističkim zločinima i nalogodavcu. Kao što i Reiner nije u drugoj desnoj rundi mogao biti predsjednik Sabora, jer je obećao povratak imena Hrvatski državni sabor. I tako dalje. Domovina je stanje duha, točno veli Lončarević kojega sam tek sada otkrio, no nikada nije kasno.

S Mikulićem i Prgometom dotaknuo sam veliku temu (ah) lokalnih izbora, koji mi oduvijek dižu kosu na glavi jer bude najniže strasti, pa prijatelji postaju neprijatelji i obratno, dobri susjedi postaju gotovo komšijama, u tzv. malim sredinama bujaju velike strasti koje u najdramatičnijim slučajevima razaraju i obitelji, te se u krajnje ciničnom zaključku može reći da su lokalni izbori neka vrst benignih (ipak) građanskih ratova. No, tak je kak je. Demokracija košta (živaca) na lokalnoj i državnoj razini. A briga o Hrvatskoj je kruh sa sedam kora i bez Agrokora.

U odjavi kolumne: Francuzi pokrenuli istragu o smrti Jeana Michela Nicoliera, ubijenog na Ovčari. O mladom svome Francuzu napokon je prošaptala Francuska u kojoj je majka dragovoljca morala godinama i godinama tiho govoriti o svome sinu, jer se mladić borio na hrvatskoj strani, a zna se koju je stranu držala Francuska u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku.

I još nešto u odjavi: otvara se nova zračna luka Franjo Tuđman u Zagrebu. S nje sada mogu odletjeti oni koji nisu odletjeli 1991. Podsjećam: u doba zrele detuđmanizacije, Hrvatsko kulturno vijeće predlagalo je da se zračna luka nazove po Tuđmanu, štoviše skupljali smo i potpise i nakupili lijep broj, ali je to prešućeno u „velikim medijima“ koji sada objavljuju priloge na četiri stranice.

U dodatku odjave: u jednom od prošlih napisa napisah da Kolinda do sada nije načinila ni jedan ozbiljni gaf. Ostajem pri toj tvrdnji. Gaf s „Labuđim jezerom“ nije ozbiljan. Pada na dušu savjetnicima i poslenicima HNK.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari