Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Povijest se opet zgusnula

Objavljeno

na

Je li tada Šerbedžija dignuo glas protiv razaranja Hrvatske? Nije. Je li poslije? Nije. Što je radio u Beogradu? Snimao film „Dezerter“ s redateljem Živojinom Pavlovićem koji je – o, kako dobre uštede – našao sjajnu lokaciju za snimanje u potpuno razrušenom Vukovaru, dok se još nije osušila krv hrvatskih vojnika, civila, žene i djece….

Vrlo hladne noći i jutra, danju ponešto sunčano.Vrijeme uglavnom hibridno. Uopće, ta je riječ, hibridno, na stanovit način obilježila prošli tjedan. Intervju Kolinde Grabar Kitarović koji je objavio „Defense News“podignuo je na noge gotovo cijelu Bosnu i Hercegovinu, pola Rusije i Srbije. Srpski i bošnjački element u BiH prepoznali su da su njihovi planovi prepoznati, što i nije bilo teško budući da i nisu bili niti jesu neprozirni. Pisalo se o tome u hrvatskim medijima, analiziralo i dolazilo do sličnih zaključaka, no sada je nastala panika jer tekst dolazi iz vrha hrvatske države. Što se to događa s Hrvatskom, pitaju se,pa zar je to ona ista Hrvatska koja se u vanjskoj politici i posebno u odnosu prema bliskom okružju ponašala ne samo ambivalentno i neodlučno, nego se i šutke šuljala da ju tko ne bi opazio, pružala drugi obraz kada bi po jednom dobila pljusku. Što se to događa s tom Hrvatskom, pitaju se, koja se najednom razgoropadila kao bakica koju je htio snimiti Pernar? Kako može ta mala nazivati pravim imenom SAO Dombas i ostale basove. I bosove.

A što? Hrvatska je odlučila da nije tako mala da ne bi bila velika.

Bez uvijanja, Kolinda je sažela što je sažeti trebalo: da je očito kako puzajućim referendumskim hodom O tzv. republika srpska namjerava raskinuti brak s BiH i s vremenom ući u novi s ljepoticom Srbijom, a kum će biti Rusija s kumom Putinom, pri čemu bi se moglo pucati na svadbi, kao što je običaj ne samo na Balkanu, ili barem hibridno ratovati, što god to značilo. Uvijek pouzdani B. Klajić objašnjava da je hibrid dijete Rimljanina i inozemke, slobodnjaka i ropkinje, mješanac, križanac, bastard, mješavina individua životinjskog i biljnog svijeta. Znači, može se očekivati bastardno ratovanje, a kako mi Hrvati imamo svježa iskustva u ratovanju sa četničkim bastardima, trebamo se pripremiti jer Hrvatska na žalost ne može biti pod stolom kada i ako dođe do najgoreg.

Velim, o prijetnjama u regiji i iz regije pisali smo odavno, kao i o zbivanjima u drugoj BiH komponentni, to jest muslimanskoj, pa je šefica države i to sažela u nekoliko rečenica, opažajući i ona da bosanski muslimani nisu bili što su bili, da mijenjaju običaje. To jest, još jasnije rečeno, da su fundamentalisti prevladali i idu dalje, da ti europski muslimani sve više postaju azijski i azijatski, sa svim ljepotama turskoga hinterlanda i arapskih interdikcija, a u tom se toplom okrilju dobro osjeća i militantni isilizam.

Izbezumljeni Dodik i Izetbegović

Dodik IzetbegovicErgo, situacija je složena, a to da se Hrvatska javila s visokoga mjesta izbezumilo je i Dodika u genocidnom entitetu i Bakira Izetbegovića koji je dao intervju hrvatskom novinaru u svom „studiju“ tonski i likovno vrlo neobičnom, te izgovorio puno srdačnih riječi o sjajnom položaju Hrvata u FBiH, gledajući cijelo vrijeme u nešto ili nekoga nezabilježenog kamerom. Živnuo je samo kada je spomenut treći, naravno hrvatski entitet, koji je žustro i uzbuđeno nazvao nemogućim. A budući da je – usprkos svim muslimanskim i europskim čimbenicima – hrvatski entitet i te kako moguć, Bakir je završio intervju pomalo izgubljeno. Da ne bi morao Bakir, zaplotnjački se umiješao bivši Mustafa Cerić koji u podugom pismu „komšinici“ (baš tako ju naziva) Kolindi objašnjava što je i kako je, i u čemu griješi, pa od griješne komšinica traži ispriku.

S hrvatskim entitetom, odnosno oživjelom Herceg Bosnom, u ovom je trenutku situacija ista kao s hrvatskom državom, RH, početkom devedesetih, kada nam nitko na ovom svijetu nije davao nikakve šanse. Pa da smo pitali uokolo „Kaj /što/ča vi mislite, jel da mi krenemo ili odustanemo jer je nemoguće, navodno“, svi bi „čimbenici“ rekli: „Pa nemojte biti blesavi, znate da je nemoguće.“

Bosanski je lonac užaren, Srbija ima svoj drugi memorandumski plan, i Hrvatska jednostavno mora učiniti sve da bude spremna. Nadajući se da ne će biti velikoga ratog sukoba, istodobno treba učiniti sve da ne bude iznenađenja. Zveckanje oružjem je čujno, vrlo čujno, i nitko se nema pravo praviti gluhim. Svedena na sedamnaest tisuća profesionalnih vojnika, koliko ih stane na stadion Zagreba u Kranjčevićevoj, kopneno još relativno dobra, pomorski ponešto dobra a u zraku kao ranjeni jastreb, hrvatska vojska treba više ljudi i zrakoplova, sofisticirano oružje i zamjenu starudije modernim uređajima za odvraćanje. Više inzistirati ne samo na pitanju što mi možemo učiniti za NATO, nego što NATO može učiniti za nas. Međunarodne (valjda jugoistočne) europske Delta-snage, još u projektu (Hrvatska, Bugarska, Mađarska, Slovenija) za sada ostavljaju okus diverzantske skupine koja bi za račun velikih obavljala opasan posao. Jer se veliki (poučeni iskustvom) nevoljko ili nikako spuštaju na zemlju, pa sebe ostavljaju u zraku i tuku iz oblaka, a malima je prepuštena uloga pješadije.

U svakoj kombinaciji, relativno mala zemlja kao Hrvatska prije svega mora biti sigurna u sebe samu, znači da joj netko ne puca u leđa iz nje same. Što znači da treba imati savršeno dobro organiziranu protuobavještajnu službu, u što nisam uvjeren (slučaj Orašje), obavještajnu službu i sve koje čine domovinsku sigurnost. Čuvati svoje tajne, svoje podatke ne samo od hakerskih napada (Ministarstvo vanjskih poslova), nego biti i barem toliko pametna da pohranu i obradu informatičkih podataka ne prepušta tvrtki nad kojom nema nadzor (ASSECO) niti sljedećoj u hijerarhiji (APIS) koja se može igrati i s izbornim rezultatima, kao što postoji sumnja da se zaigrala na prethodnim parlamentarnim izborima, a rezultat je bio nestabilna vlast koja je morala srušiti samu sebe. (Uopće, ako se neka tvrtka nazove Apis, a nema veze sa pčelama, onda i zadnja neznalica mora pomisliti na čovjeka koji je predvodio organizaciju Ujedinjenje ili smrt, to jest na Crnu ruku.)

Nestabilna, neuređena, siromašna, maloljudna i slabo naoružana Hrvatska san je svih stratega i strategija

Nestabilna, neuređena, siromašna, maloljudna i slabo naoružana Hrvatska san je svih stratega i strategija kojima sada smeta u ostvarenju planova. Posebno im je draga činjenica da Hrvatska ima dvadeset posto, najmanje, onih koji ju ne mogu smisliti, pa će takvi u nekom novom strašnom času dati ruku neprijatelju, a on njoj oružje. Nemojmo se zavaravati: odjeli stranih obavještajaca puno bolje znaju kako stoje stvari u Hrvatskoj, bolje od DORH-a i sličnih tijela koja slabo ili nikako funkcioniraju pa još nisu uspjeli pohvatati ni krvnike koji su klali u Vukovaru i Škabrnji. Znaju rečeni odjeli i tko nosi koje odijelo u Hrvatskoj, znaju tko je u petoj koloni i vjerojatno uspostavljaju veze ne samo s vidljivom nego i hrvatskim službama nevidljivom, u svim područjima, pa tako i kulturnom podzemlju gdje se destabiliziranje Hrvatske redovito i vilovito provodi naizgled bezopasnim kvaziintelektualnim prenemaganjem, s potporom u medijima – prenemaganjem koje , vidi čuda, uvijek ide za tim da u paraumjetničko ili umjetničko djelo „novim čitanjem“ ubaci štogod protuhrvatskog otrova.

Hoću reći, mi u mogući rat (ne daj Bože da ga bude) ne možemo ići u tako nemogućem stanju. Ne možemo sebi dopustiti da u teškom trenutku još jednom uz vanjsku agresiju imamo i unutarnju, to jest da sadašnju informativno-kvazikulturnu unutarnju agresiju ostavimo da perfidno djeluje protiv hrvatskih interesa (ovaj put je taj ofucani sklop riječi s pravom upotrijebljen). Povijest se još jednom zgusnula, a kada se to dogodi stvari postaju crno-bijele kao starinski filmovi i treba biti jasno tko je na kojoj strani.

Mediji, osobito tiražne tiskove, izvan svake sumnje su uvijek i usrdno na krivoj strani. Evo ilustracije: kao što bivši Cerić traži ispriku (izvinjenje, dotično) od predsjednice hrvatske države, tako isto estradni jugoslaven R. Šerbedžija traži ispriku od Ministarstva branitelja. U otvorenom pismu. To pismo usrdne tiskovine, to jest oba najčitanija dnevna lista, prenose u cijelosti, istoga dana, u istoj opremi, s fotografijom iste veličine, naravno. Ja sam stjecajem slučajnih okolnosti počeo novinarsku karijeru kao korektor i lektor u zagrebačkoj „Borbi“, na samom početku šezdesetih (vrlo brzo sam dobio otkaz zbog nekima znane afere s Rankovićevim tekstom). Važni politički, partijski tekstovi, morali su biti formatirani u zagrebačkoj na isti način kao i u beogradskoj „Borbi“, ali i u zagrebačkom „Vjesniku“. Bez odstupanja. Bez komentara. Eto, tako je dvije tisuće i šesnaeste postupljeno s otvorenim pismom dotičnoga glumca, bez komentara. Komentari nisu dopušteni. Glumac traži ispriku jer da su njegove govorancije na Sajmu knjiga u Beogradu neoprezno i neprovjereno prenesene iz žutoga tiska (Tanjug), da govoreći o kriminalcima nije spominjao hrvatske branitelje itd. I nije.

Dao sam si truda, pa preko davnih prevoditeljskih veza došao do transkripta. Nakon lamentacija o svojoj tužnoj sudbini u zabačenim dijelovima svijeta (London, Los Angeles), o profesuri u Rijeci, o piscima koje obožava, o Krleži koji je napisao da „Europa za nas ima štrik“, glumac prelazi na područje historiografije i kazuje da smo „mi bili petsto godina pod drugim kulturama“, da smo „mi Slaveni poseban narod“, a osobito južni Slaveni pokazuju „vitalnost nacije“. Na žalost , veli, „nekim narodima treba vrijeme da sazriju.“ Zatim se u odgovorima novinarki upušta u zbivanja devedesetih , kada nije prevladao zdrav razum, kao kod Čeha i Slovaka. Sve se odvijalo primitivno, a na „sudovima za ratne zločine vidjelo se da su ti heroji, mnogi od njih, kriminalci dovedeni iz zatvora.“ Bila je to slijepa mržnja, nastavlja, pa se ograđuje da ne govori o jednom nego o „svim narodima“. A glede stradanja kaže da nije bitna brojka.

Bizantinska mutež

Lijepo, posebno zaključak. Nema agresora, nema spomena srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu,nema krvoločne i organizirane srbijanske gladi za hrvatskim teritorijima, nema spomena da se u (formalno) odbačenoj tužbi Hrvatske za genocid – u presudi ipak spominju masovni zločini koje je Srbija počinila u Hrvatskoj. Nema Srebrenice, nema Vukovara i Škabrnje. Hrvatski branitelji nisu spomenuti izrijekom ali ni izdvojeni kao branitelji svoje domovine od agresije, nego su i oni svrstani u „sve narode“ koji su se potukli iz primitivnih razloga , a izvršitelji na terenu bili ,znači, i u Hrvata kriminalci. „Mnogi od njih“. Iz originalnog transkripta ta je bizantinska mutež posve razvidna – hajdmo zamotati stvari u celofan izjednačavanja krivnje, zaboraviti tko je agresor a tko žrtva, hajdmo da u tom prepletu neupućenom ostane u sjećanju da su svi jednako krivi, primitivci jedni, zajedno s onim mladim ljudima koji su jednoga jutra pili kavu u zagrebačkim kafićima, a već sljedećeg se našli na fronti i pogibali, premda rat nisu ni očekivali ni željeli .

Za tu mutež traži glumac ispriku ni manje ni više nego od Ministarstva hrvatskih branitelja koje ima dužnost štititi istinu o hrvatskim ljudima koji su branili domovinu. A ni u rečenom ministarstvu nisu toliko naivni da bi progutali „općeraznonarodnu“ primitivnu teoriju bez krivca i krivnje, teoriju koja – izbjegavajući da to i izrijekom navede – u kriminalnu armadu „prirodom stvari“ uključuje i hrvatsku vojsku i njezine zapovjednike. Hrvatske branitelje.

Tako smo dobili bljutavu „aferu“u kojoj visokotiražni tisak izvan svake sumnje staje na stranu prozirnog mutikaštva i biltenski objavljuje tu mutež, što svjedoči o konačnoj smrti hrvatskoga novinstva.

Kako je ta afera mogla biti izbjegnuta? Pa tako da je dotični glumac 1991. uzeo pušku i uputio se u Sunju sa Svenom Lastom, ili se mogao pridružiti našoj Satniji hrvatskih umjetnika (početkom listopada proslavili smo 25. obljetnicu osnivanja, a da visokotiražni tisak nije zabilježio ni jednom rečenicom) – satniji u kojoj je bilo pregršt poznatih glumaca. No, to se od dotičnoga glumca nije moglo očekivati budući da je valjda plašljiv. Ali je barem mogao ostati u Zagrebu. Već samo to pisalo bi mu se u dobro. A nije, podvio je rep i otišao u Beograd. U Srbiju. U kakvu Srbiju? U Miloševićevu Srbiju, premda sada kaže da su mu iz te „obitelji“ prijetili. U tada neprijateljsku zemlju iz koje su kretali tenkovi na Vukovar, na Hrvatsku. Ako mu se to nije sviđalo, mogao je napustiti Beograd i otići negdje drugdje, bilo je načina.

Je li tada dignuo glas protiv razaranja Hrvatske? Nije. Je li poslije? Nije. Što je radio u Beogradu? Snimao film „Dezerter“ s redateljem Živojinom Pavlovićem koji je – o, kako dobre uštede – našao sjajnu lokaciju za snimanje u potpuno razrušenom Vukovaru, dok se još nije osušila krv hrvatskih vojnika, civila, žene i djece. Glumac navodno nije ondje snimao, samo je snimatelj lutao gradom, a film je, kaže, antiratni. O srbijanskim logorima za hrvatske zatočenike nije znao, o tome ga nitko nije ni pitao. Ako ne zna Vučić, kako bi znao Rade. No, kada su Srbijanci i Srbi uopće osvojili sve što su mogli u Hrvatskoj premda ni izbliza koliko su htjeli, zahvaljujući hrvatskim braniteljima, glumac se uputio u inostranstva itd. a vratio se u Hrvatsku kada je na vlast došao Račan i njegovi crveni te je ta poveznica s Jugoslavijom i jugoslavenstvom bila toliko dirljiva da se glumac osjetio gotovo svoj među svojima, malo se zabrinuo kada je opet došla desna opcija ali uskoro uvidio da ima posla s mazohistima, a proradila su i stara kulturnjačka prijateljstva. Umjesto Beograda, izabrao je drugo mitsko mjesto komunističkoga jugoslavenstva, Brijune, malo se začudio vidjevši kako to sve ide kao podmazano, pa i obilna potpora iz državnog proračuna za diletantski teatar, a zatim se sve manje čudio razumjevši da ima posla s lajbekima, pa pozvao hrvatsku mornaricu da mu prevozi crvenu publiku iz Pule, a što ne bi. On je, mora se priznati, točno procijenio u kakvu se Hrvatsku vratio.

Memorandum II.

Ispričavam se, poštovane čitateljice i čitatelji i vama i samom sebi što sam toliko riječi potrošio na nekoga tko ne zaslužuje ni retka, ali me je dignula u zrak ne samo bezobraština traženja isprike od Ministarstva branitelja, nego prije svega činjenica da se u ovom slučaju ne radi samo o pasatističkim dovijanjima nego i futurističkim stuprumima. Naime, ono što je glumac govorio na beogradskom sajmu knjiga potpuno se poklapa s drugim memorandumom SANU: smanjiti štetu odbijanjem priznanja bilo kakve uloge Srbije u agresiji na Hrvatsku i BiH, tražiti i nalaziti saveznike u tom pitanju po Europama i drugdje, ako se baš ne može izbjeći onda nivelirati krivnju ili ju prebaciti na druge (masakr u Dvoru), te s te pozicije učvrstiti noge i opet razmišljati kako u relativnom miru nadoknaditi izgubljeno u ratu, izgubljeno u Hrvatskoj prije svega, gdje je ionako bio građanski rat kao i svugdje drugdje, osim u Srbiji koja je sve to gledala iz daljine i zgražala se.

I dobro je, vrlo dobro, da je Ministarstvo branitelja učinilo što je moralo, i tu, ovom slučaju. To nova, napokon samosvjesnija Hrvatska poručuje s razine Vlade i njezina ministarstva da ne će trpjeti nikakva krivotvorenja ni ačenja, da će odlučno i mirno govoriti o vanjskim i nutarnjim nepodopštinama, da će reagirati i razotkrivati manje i veće ubodnike u hrvatski ponos i hrvatske rane. Samo rečenica „Nije bitna brojka“ govori o besramnoj neljudskosti, o ciničnom podsmjehivanju žrtvama srpske agresije, o svođenju ubijenih i ranjenih na brojke. I to nebitne. Koji broj ima silovana, ubijena i bačena na smeće djevojka, čiji je otac o njoj govorio u Vukovaru na Dan sjećanja, ove godine? Je li, Šerbedžija? Koje brojeve imaju djeca ubijena u Slavonskom Brodu?

Ako su Plenkoviću bez ikakva razloga spočitavali da je rasrdio ruskoga medvjeda govoreći razborito o mirnoj reintegraciji, dotični glumac je doista rasrdio medvjeda. I to Tomu Medveda, ministra i ratnoga junaka. A to nije pametno.

U glumčevu otvorenom pismu vidljiva je i (drugim riječima izrečena) otrcana fraza o ugroženosti. Toga smo se naslušali. Ugrožen je isto kao i Saša Leković. Što bi bilo, kad bi bilo, da je nekoga od njih nokautirao nepoznati počinitelj? Kakva bi to afera bila! A kada (dok ovo pišem nepoznati, ali očito motivirani) počinitelj nokautira književnika i novinara Nenada Piskača, sva ta tiražna klatež gromko šuti. Ta on je samo komentator portala Hrvatskoga kulturnog vijeća, ne ćemo na njega trošiti riječi – rezoniraju oni – kao što se svojedobno nisu previše osvrtali na atentat u kojemu je teško ranjen akademik Slaven Barišić, tada dopredsjednik HKV-a. Samo dvije nebitne brojke. Za sada.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

’25. MAJ’ – Titova štafeta ubijene mladosti

Objavljeno

na

Objavio

Svaki “25. maj” je nelagodno sjećanje na dan koji je mladima u YU komunističkoj tiraniji bio Dan mladosti, a danas u slobodi – nakon svih strahota i zadnjeg rata 90-ih prošlog stoljeća u kojem je ubijena brojna mladost – preživjelima je Dan žalosti.

Mladost u bivšoj YU nije znala kako slavi pogibelj stotine tisuća ubijene hrvatske mladosti na Križnom putu, niti je slutila svoju buduću pogibelj ili ubijanje svoje djece. Tito je mladosti u naslijeđe ostavio istu onu sudbinu koju je u ljubljanskoj bolnici doživjela njegova amputirana noga.

Nakon što se preselio na onaj svijet u Danteov kafić “Devetka” iza njega je ostao njegov zločinački duha zatvoren u boci lažnog bratstva i jedinstva, Taj zločinački duh najbolje je u svojoj pjesmi opisao mađarski književnik Lajos Zilahy:

U strašnoj noći, sumorno, tegobno

Lupi na nebu u bubanj razbješnjeli anđeo

Naš stari sluga tiho pobježe

A nogu nam slomi najmlađe ždrijebe

Udarac u bubanj naznačio je rat. Stari sluga što bježi u dubokoj starosti je umrli zločinac Tito i komunistička elita, a najmlađe ždrijebe sa slomljenom nogom predstavlja ubijenu mladost.

Na jednoj strani u uniformama tzv. JNA u agresiji je ginula mladost svih naroda i narodnosti “od Vardara pa do Triglava“, poglavito srpska mladost zavedena hegemonističkom ideologijom, a na drugoj strani u obrani je ginula mladost Slovenije, Hrvatske, BiH i na Kosovu koja se borila za dugo iščekivanu slobodu i neovisnost.

Sve je počelo 05. svibnja 1945. kada je štafeta nosila ime “Titova štafeta. Zatim je 1957. godine diktator Josip Broz Tito izmišljeni datum svojeg rođenja “25. maj“ odredio za “praznik omladine“ – Dan mladosti – i od tada nosi ime “Štafeta mladosti”. Nakon Titove smrti od 1981. do 1987. Štafeta nosi naziv “I polije Tita – Tito”.  U to ime diljem YU nošena je lokalne štafete dok je  originalnu štafetu u ruke Titu predavao najbolji omladinac-omladinka na stadionu JNA u Beogradu.  Paradi samoljubivog diktatorskog kiča prethodio je cjelovečernji program poznat kao “slet“ koji se danas može vidjeti jedino još u komunističkoj Sjevernoj Koreji, piše Filip Antunović / Kamenjar.com

Prva štafeta mladosti krenula je Kumrovca i nju je Titu u ruke uručio Mika Tripalo. Nakon Titove smrti zadnja štafeta je krenula iz Slovenije 1987. Godin i nju je Haimu Redžepiju – tadašnjem predsjedniku Omladine Jugoslavije – u ruke predala Rejmonda Bočaj s Kosova.

Plakat urađen za zadnja štafetu umalo je glave koštao dizajnere ljubljanskog ateljea “Novi kolektivizam” jer je njihovo rješenje bilo u stvari prepravljeni plakat iz postojećeg asortimana nacističke Njemačke.

Je li ovaj nacistički plakat namjerno ili slučajno izjednačavanje crnog i crvenog fašizma nije ni bitno jer je usporedba opravdana. Razlika je samo u tome što je crveni fašizam bio višestruko ubojitiji od crnog i još i danas u Hrvatskoj ubija.

U to vrijeme zadnje štafete “naprednim kulturnjacima” je već bio “pregorio osigurač” jer nisu više mogli naći ni motiva a ni straha za izmišljanje glupih pjesmica. Pijano povraćanje podobnih kvazi pjesnika inače je Tita uspoređivalo s brojnim vrstama cvijeća. Ništa nije tako intenzivno smrdjelo na užganu bljuvotinu mamurnog jutra kao ti stihovi autorizirani od podobnih ispičutura. Kičasto okićeni bogatom florom, a ponekad i faunom, partijskim dekretom su od Tita pravili botanički i zoološki vrt: “Druže Tito ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela”, “Druže Tito ti si naše cvijeće, za tobom se cijeli narod kreće”, “Druže Tito sokolovo oko, ti namigni a mi ćemo skokom”,  itd. i itd……

Tko je bio Tito i zašto je njemu u čast žrtvovano stotine tisuća života mladih ljudi?!

Slučajno rođen u Kumrovcu (je li?!) njegov lik i djelo zasluženo se nalazi na desetom mjestu najvećih svjetskih zločinaca. Kao mlad bravarski šegrt otisnuo su u Rusiju pomoći Lenjinu pri teljenju najkrvoločnije ideologije koju je ovaj svijet ikad doživio, a koju su krstili imenom komunizam i prezimenom “Oktobarska revolucija”.

Nakon što se vratio u tadašnju Kraljevinu SHS bio je užasno brutalan prema ideološkim neprijateljima na kojima je usavršavao boljševički sadizam. Najprije je bio disident da bi WWII iskoristio za diktatorsko preuzimanje vlasti koju je zadržao sve do svoje smrti. Volio je kad bi ga oslovljavali s “Najveći sin svih YU naroda i narodnosti”, a sve ono što je Tito volio po automatizmu su morali zavoljeti i svi narodi i narodnosti. Ili je Tile ipak bio ruski spermatozoid kojeg nam je umjesto pravog Jože podmetnula ruska tajna služba?!

Po tvrdnjama nekih povjesničara pravi Joža ke poginuo na ulicama oktobarske revolucije. Sumnju u podrijetlo sjemenke od koje je nastao posebice je pojačavalo šegrtovo zaplitanje jezikom dok se mučio govoreći na hrvatskom jeziku.

Bez pomoći Zapada i Rusije Tito bi u ratu s Hitlerom bio do tabana potučen. Jer po svojem bitisanju diktatori ne trpe konkurenciju između njega i Staljina su ubrzo pukle tikve. Sa džeparcom dobivenim od Zapada izigravao je sultana “Pokreta nesvrstanih” koji je u stvari bio udruga diktatora trećeg svijeta. Umislili su si da mogu po potrebi “Hladni rat” zagrijavati ili hladiti. Okružen zgodnim ženama, bijela odijela, skupocjena auta, kubanske cigare i čaša whiskya u ruci, bili su tipičan Titov imidž moćnog i prebogatog komunističkog biznismena.

Kao u onoj priči “Pas koji je volio vlakove” i Tito je volio svoj privatni “Plavi vlak”, iako – ruku na srce – od vlaka je više volio voz iz kojeg je za života teatralno mahao “spontano” okupljenoj masi obožavatelja. Svi su bili ukrašeni naređenim osmijesima. Ukočeno su se kiselili na licu umornom od cjelodnevnog  programa koji je veličao Potemkinova sela. Od silnog pjevanja osušenih usta su do besvijesti ponavljali “Internacionalu”, borbene partizanske pjesme, kao i one u kojima je Tito mirisao na cvijeće čak i kad je kenjao. I sve to uz podaničko-posvojnu krilaticu “Mi smo Titovi, Tio je naš”!

Osobito žalosno je bilo gledati komunističku perverziju nad malom djecom odjevenu “pod konac” u pionirske plave kute, oko vrata crvene marame, a na glavi plave partizanske kape s kojih je prijetila crvena petokraka. Iako su u tom uzrastu djeca sposobna voljeti tek svoju obitelj u stavu mirno pjevali su koliko vole Tita: “Pioniri maleni mi smo vojska prava da čuvamo granice i Tita maršala”!

Za razliku od “motivacije” kod odraslih, kojima su se kosti ledile zbog namrštenih obrva u kožnim mantilima, maloj djeci bilo je teško i nezgodno usaditi komunistički strah i zato su pionirske glasne žice kupovane sokom na slamčicu “Dvojni C”, Smokijem od brašna, bombonima Ki-Ki i čokoladicama Kandit i Kraš. Pionirima s iznemoglim grlom dijeljena je medicina Bronhi bombone je s njima se lakše se diše. Nakon ovakvog “podmićivanja”, od korsko udruženih pionirskih glasića prijetilo je pucanje svih okolnih stakala. Sav ovaj naručeni igrokaz je Tiletu i te kako godio.

Od silne sreće srce mu je galopiralo od grkljana sve do donjeg dijela trbuha. Kako mu srce ne bi do ispod jaja propalo tregeri su mu pridržavali hlače podignute tik do ispod pazuha.  Pored “spontanih” dočeka volio je krstarenje, opijanje i orgije na njegovom brodu “Galeb”. Na njemu je iz dalekih zemalja dovozio razne egzotične životinje za svoj privatizirani otok Brijuni.

Brijune je u privatno vlasništvo naslijedio tijekom Domovinskog rata odbjegli Rade Šerbedžija, Dražina loza preobučena u kazališni kostim Titovog pionira, koji se vratio po nasljedstvo nakon što je na vlast u HR došao unuk Idriza Ujdurovića Stjepan Mesić i četničko-komunistička bratija. u Hrvatskoj osvojila vlast. I neka sada netko kaže kako u komunizmu, osim društvenog vlasništva i privatizacije. Moralo se biti zaslužan ali samo približno kao Tile, nikako više od njega. U suprotnom “zaslužni” bi vječinm počivalištem privatizirao samo zemlju dva metra dužine, metar širine i metar i pol dubine.

Od svih naroda i narodnosti bivše YU i od cijelog „bratstva i jedinstva“ Tito je najviše volio mlade i jedre skojevke. Njihovu lojalnost provjeravao bi hvatajući ih za sise čak i u direktnom prijenosu pri uručivanju cvijeća. Ako bi se skojevke usprotivile sjedinjenju njihovog tijela s tijelom partije, dakle Tito=partija, on bi im poklonio odmor na egzotičnom „Golom otoku“. One s malo više sreće bi po zatvorima dugi niz godina učile što to znači žrtvovati se u ime naroda i partije. Među njihovim raširenim nogama uvježbavane su “omladinske radne akcije”!

Proizvoljnim crtanjem međurepubličkih granica, Hrvatima je otimao njihovu domovinu, a domovini Hrvatskoj njene Hrvate. Klaonica koju je vodio bravarski šegrt iz Kumrovca ne može se usporediti s kumicom koja na tržnici prodaje piliće uređene u kućnoj radinosti, nego s industrijsko-serijskom efikasnošću u mesnici “Gavrilović”. Slično Kiklopu iz Rankovićevog romana, ovi gurmani izuzetno su uživali u ljudskom mesu koje se najlakše, najjeftinije i najmasovnije nabavlja u ratu. Jedino je nedostajalo salate koja je 90-ih naručivana u pjevajućim stihovima, “Kućo cvijeća pošalji salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate”. Zapravo, pjevano je  Slobodane a ne kućo cvijeća, ali sasvim je jasno čija je ostavština inspirirala stihove. Baš kao danas u Sarajevu Titove i Erdoganove jarane.

Tito je iza zastora režirao komunistički lutkarski igrokaz koji se uvijek plaćao životima, a najčešće hrvatskim. I dan danas crveni vampiri sišu krv hrvatskom narodu i to će trajati sve dok Tito ne bude i službeno osuđen.

U Hrvatskoj je današnja ljevičarska “internacionala” leglo Titoista. I pored dokumentiranih masovnih zločina oni Tita i dalje štuju, slave i po hrvatskim gradovima nazivaju ulice njegovim imenom. A kako i ne bi kad ih on i mrtav iz groba – upakiran u nakaradno prisvojen antifašizma – i danas gura u sam vrh vlasti. Iako jedna cjepanica drveta ima po društvo puno veću kaloričnu vrijednost od današnjih drvenih ljevičara, dezorijentirani hrvatski narod i dalje se grije njihovim bezočnim lažima umjesto  istinskim vrijednostima kao što su domovinski rat, branitelji, domoljublje i hrvatsko jedinstvo.

Za kraj, pruka hrvatskoj mladosti.

Unatoč počinjenim zločinima po Hrvatskoj se i dalje nosi štafeta, a u Kumrovcu slavi tzv. Dan mladosti. Sljedbenici zločinačke ideologije prkosno se otimaju dozvati pameti baš kao sotona pozivu egzorciste. Savjest i kajanje i tako nikada nisu imali.

Biti među nositeljima štafete, u špaliru koja štafetu ispraća, ili na taj dan slaviti u Kumrovcu znači svjesno biti dio zla koje slavi svojeg najvećeg zločinca. Zadnji krvavi rat, jame nastale nakon WWII pune kostiju hrvatskih žrtava,  današnje četnikovanje i komunističko orgijanje u Saboru R HR dokazuju kako zlo još nismo stavili u karantenu – lustracija.

Iskazivati divljenje prema Titu ujedno je divljenje i prema zločinačkom komunizmu, a to je anomalijska fascinacija zlom i moralna kapitulacija pred njim. Slavljenje Tita i štafeta su ritualni obredi kojim se hrvatskom narodu priziva krvoločni vampir.

Filip Antunović / Kamenjar.com

 

Tužnog tog’ svibnja četrdeset pete, križnim putem, moj narod hodi!

 

20. svibnja 1945. Varaždin – Tito u govoru obećao konačni obračun s ‘hrvatskim smradom’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine

Objavljeno

na

Objavio

Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo – tim riječima počinje Knjiga šapata, roman armensko-rumunjskog pisca Varužana Vosganjana.

U romanu je opisana istoimena “knjiga” koja se ne čita jer nije ni napisana, ona se šapuće i zna se napamet. To je knjiga stradanja armenskog naroda, o njoj se nikada i nikome ne govori izvan obitelji, izvan kuće, izvan zajednice koja “oplakuje iste mrtve”.

Ova definicija zajednice snažno podupire onu ranije utvrđenu po kojoj su dva čovjeka pripadnici istoga naroda ako su slušali iste priče. Mrtve se oplakuje na razne načine – glasno uz sve počasti, uz isticanje njihovih vrlina i pokazivanje ljubavi, ali i tiho šaptom bez počasti, u strahu – ne od mrtvih već od živih, bez ikakvih vidljivih znakova.

U tome je i razlika između slobodnih i neslobodnih naroda, između pobjednika i pobijeđenih. Šapat nastaje tamo gdje nestaju ljudi. Mnogi su u Hrvatskoj odrasli uz šapat i slušali su ga godinama isprepletena s molitvama.

Totalitarna vlast kakva je bila komunistička htjela je čuti i šapat, željela je sve kontrolirati, posebno emocije, jer riječi koje se šapuću jedino i vrijedi slušati. Iz jednog izvješća pisanog petnaestak godina poslije Drugog svjetskog rata vidi se da je komunistička vlast u jednom hrvatskom kraju osluškivala šapate u obiteljima “ubijenih neprijatelja”.

Zapisali su da je nakon rata s njima bilo “mnogo problema” jer su imali “neprijateljsko raspoloženje prema našem poretku”. Prema opažanju vlasti, neprijateljstvo se posebno manifestiralo na Božić i u vrijeme drugih blagdana, “kada je običaj kod vjernika da se pjeva”, a u ovim kućama bi nastao “plač i kletva” onih koji su ih poubijali ili osudili.

U velikom dijelu hrvatskoga naroda, u mnogim obiteljima, mjesec svibanj mjesec je šapata. Sredinom svibnja 1945. godine počeli su nestajati vojnici poražene države i civili koji su ih u strahu pratili. Pobjednici su vrlo brzo pokazali da nisu bolji od onih koje su pobijedili. Razlikovali su se onoliko koliko se šapat razlikuje od šapata ili priča od priče.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da su jugoslavenski komunisti tijekom provedbe revolucije ubili najmanje 180.000 stvarnih i potencijalnih neprijatelja. Jedan od najvećih komunističkih zločina poznat je pod nazivom Bleiburška tragedija odnosno hrvatski “križni put”.

Naime, glavnina pripadnika Hrvatskih oružanih snaga praćena velikim brojem izbjeglih civila predala se Britancima na Bleiburškom polju u Austriji. Iako su znali što ih čeka, izručili su ih komunističkoj Jugoslavenskoj armiji koja je u idućih nekoliko tjedana većinu zarobljenika poubijala, pobacala u jame ili zatrpala u rudnike i rovove.

Istraživanja pokazuju da se radilo o više desetaka tisuća ubijenih hrvatskih vojnika i civila, među kojima je bilo žena i djece. Po zapovijedi vrhovnog komandanta Jugoslavenske armije Josipa Broza Tita, zarobljenici su u kolonama smrti vođeni i ubijani diljem Jugoslavije.

Najviše ih je ubijeno u Sloveniji gdje su do sada otkrivena 642 masovna grobišta. Utvrđeno je da se u njih najmanje 145 nalaze posmrtni ostaci ubijenih hrvatskih vojnika i civila. Na samo tri takva mjesta: Tezno, Kočevski Rog i Huda jama ubijeno je i zatrpano oko 30.000 Hrvata.

U Hrvatskoj su prikupljeni podaci za oko 700 masovnih grobišta, a najveće je ono u Maceljskog šumi kod Krapine gdje je prema procjenama ubijeno i zatrpano oko 13.000 žrtava. U Bosni i Hercegovini registrirano je oko 90 masovnih grobišta s još neutvrđenim konačnim brojem hrvatskih žrtava.

Bleiburška tragedija jedna je od najvećih tragedija hrvatskoga naroda. Ime tog austrijskog grada šapatom se izgovaralo uglavnom u obiteljima ubijenih odnosno “nestalih”.

Svaki pokušaj obilježavanja grobišta, iskazivanje bilo kakve počasti ili sjećanja na pobijene hrvatske vojnike i civile proglašavano je neprijateljskom aktivnošću i strogo kažnjavano. Na taj način oni su trebali ostati bezimeni, dehumanizirani i ozloglašeni sustavnom propagandom užasa.

Hrvatski su politički emigranti odmah poslije rata posjećivali Bleiburško polje i tamošnje groblje, a organizirano i masovno to čine od 1952. godine.

Bleiburg je postao sinonim za hrvatske žrtve i nacionalnu tragediju, a spomenik koji su hrvatski emigranti tamo postavili u svibnju 1977. prihvaćen je kao mjesto sjećanja i molitve za sve ubijene. Bleiburška tragedija stvarni je događaj, ali je i simbol ukupnoga stradanja Hrvata u komunističkom režimu, koje nadilazi zbivanja oko Bleiburga.

Spomenik na Bleiburškom polju je kenotaf, simbol ratnog i poratnog stradanja, ali i simbol nemogućnosti odavanja počasti žrtvama komunističkog režima u Jugoslaviji. Dok su Hrvatskom vladali komunisti, priča o Bleiburškoj tragediji prenosila se šapatom, toliko tiho da mnogi za nju nisu ni čuli.

U Bleiburg se hodočasti skoro 70 godina i zato su besmisleni prigovori kako se tamo ne odaje počast žrtvama, nego ustaškom režimu te kako bi trebalo komemoraciju žrtvama održavati u Teznom. Takav bi prijedlog imao smisla da je izrečen 1952. godine. Tradicija se ne dokida lako kao što se lako niti ne stvara.

Nakon sloma komunističkog režima i raspada jugoslavenske države, nakon pobjede u Domovinskom ratu i stvaranja demokratske Republike Hrvatske, o Bleiburgu se glasno i otvoreno govori.

Svake godine u svibnju mnogi Hrvati masovno hodočaste na Bleiburško polje koje smatraju mjestom posvećenim krvlju svojih bližnjih, odnosno prvom postajom njihova križnoga puta. To je dio njihova identiteta.

Pokrovitelj bleiburške komemoracije je i Hrvatski sabor, s iznimkom u razdoblju od 2012. do 2016. godine kada je SDP-ova većina ukinula pokroviteljstvo. Tako je bilo i ove godine, odnosno u prošlu subotu kada je održana komemoracija žrtvama zločina počinjenih prije 73 godine. U Hrvatskoj više nama šapata, zamijenile su ga rasprave koje se povremeno pretvaraju u viku.

U travnju i svibnju oplakujemo mrtve. Nameću se dvojbe i otvaraju se polemike oko identiteta, temelja hrvatske državnosti, Jasenovca i Bleiburga, pobjede i poraza, dobra i zla.

Ponavljaju se uvijek ispočetka, kao da nikada prije ništa o tome nije rečeno, definicije totalitarizma, osude fašizma i pohvale antifašizma, a sve to uz puno brojki i kalkulacija s malo razumijevanja i s još manje empatije.

Na površinu izbijaju dnevnopolitički interesi i ideološke strasti, dok su žrtve i traume njihovih bližnjih negdje u drugom planu, ako su uopće prisutne. Moralo bi biti drukčije, jer da su žrtve u prvome planu i da se sve naše komemoracije održavaju zbog žrtava, radi mira u dušama i mira u društvu, sve bi drukčije izgledalo.

Režimi su različiti, ali su žrtve uvijek iste, nevine. Zato je potrebno, ako želimo mir, ako gradimo zdravo i prosperitetno društvo, razviti empatiju, vratiti žrtvu u središnje mjesto svih komemoracija, kako bi to i trebalo biti, kako to zasigurno žele i oni koji te komemoracije organiziraju.

U tom smislu društveno je opravdanije i korisnije tražiti sličnost među žrtvama nego nepostojeće razlike među zločincima.

Na Hrvatskoj televiziji čula se tijekom prošloga tjedna i tvrdnja kako je Vijeće za suočavanje s vladavinom nedemokratskih režima jednoglasno potvrdilo razliku između tih režima odnosno njihove vladavine. Ponovno je, po tko zna koji put, naglašena “razlika” između ustaškog i jugoslavenskog komunističkog režima te automatizmom “razlika između Jasenovca i Bleiburga”.

U “Temeljnim polazištima i preporukama”, odnosno u prvome dijelu “Dokumenta dijaloga” koji je doista jednoglasno prihvaćen uz ostalo piše: “Međutim, samo pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano, bez obzira na spomenute i druge razlike, a ta kršenja ljudskih prava uključuju masovne žrtve obaju nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile.

Time se iz rasprave odmiču ideološki, vjerski, nacionalni, socijalni i klasni razlozi i objašnjenja te na njima zasnovane osude ili opravdanja. Nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava.”

Smatram da je ono najvažnije rečeno u posljednjoj citiranoj rečenici kojoj bismo mogli dodati još jednu iz istoga teksta: “Ako je svakomu slobodno zadržati i izražavati vlastito mišljenje o razlikama između fašizma i komunizma, što i pripada polju demokratskih sloboda, neprihvatljivo je javno ne zauzimati jednak pristup prema svim počiniteljima zločinačkih postupaka, ne sagledavati ih na jednak način, odnosno umanjivati ih ili opravdavati nejednakom mjerom.”

Dakle, razlike među zločincima nema, kao što je nema ni među žrtvama, a razlike između totalitarnih i nedemokratskih režima postoje kao što postoje i razlike između teških i smrtonosnih bolesti, na primjer između kuge i kolere.

Puno su veće razlike između slobodnih i neslobodnih naroda, dok prvi svoju povijest pišu i o njoj slobodno govore, drugi je šapuću.

Ivo Lučić / Globus

 

IVO LUČIĆ: Kako je hrvatski idealist pobijedio diktatora

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati