Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Povijest se opet zgusnula

Objavljeno

na

Je li tada Šerbedžija dignuo glas protiv razaranja Hrvatske? Nije. Je li poslije? Nije. Što je radio u Beogradu? Snimao film „Dezerter“ s redateljem Živojinom Pavlovićem koji je – o, kako dobre uštede – našao sjajnu lokaciju za snimanje u potpuno razrušenom Vukovaru, dok se još nije osušila krv hrvatskih vojnika, civila, žene i djece….

Vrlo hladne noći i jutra, danju ponešto sunčano.Vrijeme uglavnom hibridno. Uopće, ta je riječ, hibridno, na stanovit način obilježila prošli tjedan. Intervju Kolinde Grabar Kitarović koji je objavio „Defense News“podignuo je na noge gotovo cijelu Bosnu i Hercegovinu, pola Rusije i Srbije. Srpski i bošnjački element u BiH prepoznali su da su njihovi planovi prepoznati, što i nije bilo teško budući da i nisu bili niti jesu neprozirni. Pisalo se o tome u hrvatskim medijima, analiziralo i dolazilo do sličnih zaključaka, no sada je nastala panika jer tekst dolazi iz vrha hrvatske države. Što se to događa s Hrvatskom, pitaju se,pa zar je to ona ista Hrvatska koja se u vanjskoj politici i posebno u odnosu prema bliskom okružju ponašala ne samo ambivalentno i neodlučno, nego se i šutke šuljala da ju tko ne bi opazio, pružala drugi obraz kada bi po jednom dobila pljusku. Što se to događa s tom Hrvatskom, pitaju se, koja se najednom razgoropadila kao bakica koju je htio snimiti Pernar? Kako može ta mala nazivati pravim imenom SAO Dombas i ostale basove. I bosove.

A što? Hrvatska je odlučila da nije tako mala da ne bi bila velika.

Bez uvijanja, Kolinda je sažela što je sažeti trebalo: da je očito kako puzajućim referendumskim hodom O tzv. republika srpska namjerava raskinuti brak s BiH i s vremenom ući u novi s ljepoticom Srbijom, a kum će biti Rusija s kumom Putinom, pri čemu bi se moglo pucati na svadbi, kao što je običaj ne samo na Balkanu, ili barem hibridno ratovati, što god to značilo. Uvijek pouzdani B. Klajić objašnjava da je hibrid dijete Rimljanina i inozemke, slobodnjaka i ropkinje, mješanac, križanac, bastard, mješavina individua životinjskog i biljnog svijeta. Znači, može se očekivati bastardno ratovanje, a kako mi Hrvati imamo svježa iskustva u ratovanju sa četničkim bastardima, trebamo se pripremiti jer Hrvatska na žalost ne može biti pod stolom kada i ako dođe do najgoreg.

Velim, o prijetnjama u regiji i iz regije pisali smo odavno, kao i o zbivanjima u drugoj BiH komponentni, to jest muslimanskoj, pa je šefica države i to sažela u nekoliko rečenica, opažajući i ona da bosanski muslimani nisu bili što su bili, da mijenjaju običaje. To jest, još jasnije rečeno, da su fundamentalisti prevladali i idu dalje, da ti europski muslimani sve više postaju azijski i azijatski, sa svim ljepotama turskoga hinterlanda i arapskih interdikcija, a u tom se toplom okrilju dobro osjeća i militantni isilizam.

Izbezumljeni Dodik i Izetbegović

Dodik IzetbegovicErgo, situacija je složena, a to da se Hrvatska javila s visokoga mjesta izbezumilo je i Dodika u genocidnom entitetu i Bakira Izetbegovića koji je dao intervju hrvatskom novinaru u svom „studiju“ tonski i likovno vrlo neobičnom, te izgovorio puno srdačnih riječi o sjajnom položaju Hrvata u FBiH, gledajući cijelo vrijeme u nešto ili nekoga nezabilježenog kamerom. Živnuo je samo kada je spomenut treći, naravno hrvatski entitet, koji je žustro i uzbuđeno nazvao nemogućim. A budući da je – usprkos svim muslimanskim i europskim čimbenicima – hrvatski entitet i te kako moguć, Bakir je završio intervju pomalo izgubljeno. Da ne bi morao Bakir, zaplotnjački se umiješao bivši Mustafa Cerić koji u podugom pismu „komšinici“ (baš tako ju naziva) Kolindi objašnjava što je i kako je, i u čemu griješi, pa od griješne komšinica traži ispriku.

S hrvatskim entitetom, odnosno oživjelom Herceg Bosnom, u ovom je trenutku situacija ista kao s hrvatskom državom, RH, početkom devedesetih, kada nam nitko na ovom svijetu nije davao nikakve šanse. Pa da smo pitali uokolo „Kaj /što/ča vi mislite, jel da mi krenemo ili odustanemo jer je nemoguće, navodno“, svi bi „čimbenici“ rekli: „Pa nemojte biti blesavi, znate da je nemoguće.“

Bosanski je lonac užaren, Srbija ima svoj drugi memorandumski plan, i Hrvatska jednostavno mora učiniti sve da bude spremna. Nadajući se da ne će biti velikoga ratog sukoba, istodobno treba učiniti sve da ne bude iznenađenja. Zveckanje oružjem je čujno, vrlo čujno, i nitko se nema pravo praviti gluhim. Svedena na sedamnaest tisuća profesionalnih vojnika, koliko ih stane na stadion Zagreba u Kranjčevićevoj, kopneno još relativno dobra, pomorski ponešto dobra a u zraku kao ranjeni jastreb, hrvatska vojska treba više ljudi i zrakoplova, sofisticirano oružje i zamjenu starudije modernim uređajima za odvraćanje. Više inzistirati ne samo na pitanju što mi možemo učiniti za NATO, nego što NATO može učiniti za nas. Međunarodne (valjda jugoistočne) europske Delta-snage, još u projektu (Hrvatska, Bugarska, Mađarska, Slovenija) za sada ostavljaju okus diverzantske skupine koja bi za račun velikih obavljala opasan posao. Jer se veliki (poučeni iskustvom) nevoljko ili nikako spuštaju na zemlju, pa sebe ostavljaju u zraku i tuku iz oblaka, a malima je prepuštena uloga pješadije.

U svakoj kombinaciji, relativno mala zemlja kao Hrvatska prije svega mora biti sigurna u sebe samu, znači da joj netko ne puca u leđa iz nje same. Što znači da treba imati savršeno dobro organiziranu protuobavještajnu službu, u što nisam uvjeren (slučaj Orašje), obavještajnu službu i sve koje čine domovinsku sigurnost. Čuvati svoje tajne, svoje podatke ne samo od hakerskih napada (Ministarstvo vanjskih poslova), nego biti i barem toliko pametna da pohranu i obradu informatičkih podataka ne prepušta tvrtki nad kojom nema nadzor (ASSECO) niti sljedećoj u hijerarhiji (APIS) koja se može igrati i s izbornim rezultatima, kao što postoji sumnja da se zaigrala na prethodnim parlamentarnim izborima, a rezultat je bio nestabilna vlast koja je morala srušiti samu sebe. (Uopće, ako se neka tvrtka nazove Apis, a nema veze sa pčelama, onda i zadnja neznalica mora pomisliti na čovjeka koji je predvodio organizaciju Ujedinjenje ili smrt, to jest na Crnu ruku.)

Nestabilna, neuređena, siromašna, maloljudna i slabo naoružana Hrvatska san je svih stratega i strategija

Nestabilna, neuređena, siromašna, maloljudna i slabo naoružana Hrvatska san je svih stratega i strategija kojima sada smeta u ostvarenju planova. Posebno im je draga činjenica da Hrvatska ima dvadeset posto, najmanje, onih koji ju ne mogu smisliti, pa će takvi u nekom novom strašnom času dati ruku neprijatelju, a on njoj oružje. Nemojmo se zavaravati: odjeli stranih obavještajaca puno bolje znaju kako stoje stvari u Hrvatskoj, bolje od DORH-a i sličnih tijela koja slabo ili nikako funkcioniraju pa još nisu uspjeli pohvatati ni krvnike koji su klali u Vukovaru i Škabrnji. Znaju rečeni odjeli i tko nosi koje odijelo u Hrvatskoj, znaju tko je u petoj koloni i vjerojatno uspostavljaju veze ne samo s vidljivom nego i hrvatskim službama nevidljivom, u svim područjima, pa tako i kulturnom podzemlju gdje se destabiliziranje Hrvatske redovito i vilovito provodi naizgled bezopasnim kvaziintelektualnim prenemaganjem, s potporom u medijima – prenemaganjem koje , vidi čuda, uvijek ide za tim da u paraumjetničko ili umjetničko djelo „novim čitanjem“ ubaci štogod protuhrvatskog otrova.

Hoću reći, mi u mogući rat (ne daj Bože da ga bude) ne možemo ići u tako nemogućem stanju. Ne možemo sebi dopustiti da u teškom trenutku još jednom uz vanjsku agresiju imamo i unutarnju, to jest da sadašnju informativno-kvazikulturnu unutarnju agresiju ostavimo da perfidno djeluje protiv hrvatskih interesa (ovaj put je taj ofucani sklop riječi s pravom upotrijebljen). Povijest se još jednom zgusnula, a kada se to dogodi stvari postaju crno-bijele kao starinski filmovi i treba biti jasno tko je na kojoj strani.

Mediji, osobito tiražne tiskove, izvan svake sumnje su uvijek i usrdno na krivoj strani. Evo ilustracije: kao što bivši Cerić traži ispriku (izvinjenje, dotično) od predsjednice hrvatske države, tako isto estradni jugoslaven R. Šerbedžija traži ispriku od Ministarstva branitelja. U otvorenom pismu. To pismo usrdne tiskovine, to jest oba najčitanija dnevna lista, prenose u cijelosti, istoga dana, u istoj opremi, s fotografijom iste veličine, naravno. Ja sam stjecajem slučajnih okolnosti počeo novinarsku karijeru kao korektor i lektor u zagrebačkoj „Borbi“, na samom početku šezdesetih (vrlo brzo sam dobio otkaz zbog nekima znane afere s Rankovićevim tekstom). Važni politički, partijski tekstovi, morali su biti formatirani u zagrebačkoj na isti način kao i u beogradskoj „Borbi“, ali i u zagrebačkom „Vjesniku“. Bez odstupanja. Bez komentara. Eto, tako je dvije tisuće i šesnaeste postupljeno s otvorenim pismom dotičnoga glumca, bez komentara. Komentari nisu dopušteni. Glumac traži ispriku jer da su njegove govorancije na Sajmu knjiga u Beogradu neoprezno i neprovjereno prenesene iz žutoga tiska (Tanjug), da govoreći o kriminalcima nije spominjao hrvatske branitelje itd. I nije.

Dao sam si truda, pa preko davnih prevoditeljskih veza došao do transkripta. Nakon lamentacija o svojoj tužnoj sudbini u zabačenim dijelovima svijeta (London, Los Angeles), o profesuri u Rijeci, o piscima koje obožava, o Krleži koji je napisao da „Europa za nas ima štrik“, glumac prelazi na područje historiografije i kazuje da smo „mi bili petsto godina pod drugim kulturama“, da smo „mi Slaveni poseban narod“, a osobito južni Slaveni pokazuju „vitalnost nacije“. Na žalost , veli, „nekim narodima treba vrijeme da sazriju.“ Zatim se u odgovorima novinarki upušta u zbivanja devedesetih , kada nije prevladao zdrav razum, kao kod Čeha i Slovaka. Sve se odvijalo primitivno, a na „sudovima za ratne zločine vidjelo se da su ti heroji, mnogi od njih, kriminalci dovedeni iz zatvora.“ Bila je to slijepa mržnja, nastavlja, pa se ograđuje da ne govori o jednom nego o „svim narodima“. A glede stradanja kaže da nije bitna brojka.

Bizantinska mutež

Lijepo, posebno zaključak. Nema agresora, nema spomena srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu,nema krvoločne i organizirane srbijanske gladi za hrvatskim teritorijima, nema spomena da se u (formalno) odbačenoj tužbi Hrvatske za genocid – u presudi ipak spominju masovni zločini koje je Srbija počinila u Hrvatskoj. Nema Srebrenice, nema Vukovara i Škabrnje. Hrvatski branitelji nisu spomenuti izrijekom ali ni izdvojeni kao branitelji svoje domovine od agresije, nego su i oni svrstani u „sve narode“ koji su se potukli iz primitivnih razloga , a izvršitelji na terenu bili ,znači, i u Hrvata kriminalci. „Mnogi od njih“. Iz originalnog transkripta ta je bizantinska mutež posve razvidna – hajdmo zamotati stvari u celofan izjednačavanja krivnje, zaboraviti tko je agresor a tko žrtva, hajdmo da u tom prepletu neupućenom ostane u sjećanju da su svi jednako krivi, primitivci jedni, zajedno s onim mladim ljudima koji su jednoga jutra pili kavu u zagrebačkim kafićima, a već sljedećeg se našli na fronti i pogibali, premda rat nisu ni očekivali ni željeli .

Za tu mutež traži glumac ispriku ni manje ni više nego od Ministarstva hrvatskih branitelja koje ima dužnost štititi istinu o hrvatskim ljudima koji su branili domovinu. A ni u rečenom ministarstvu nisu toliko naivni da bi progutali „općeraznonarodnu“ primitivnu teoriju bez krivca i krivnje, teoriju koja – izbjegavajući da to i izrijekom navede – u kriminalnu armadu „prirodom stvari“ uključuje i hrvatsku vojsku i njezine zapovjednike. Hrvatske branitelje.

Tako smo dobili bljutavu „aferu“u kojoj visokotiražni tisak izvan svake sumnje staje na stranu prozirnog mutikaštva i biltenski objavljuje tu mutež, što svjedoči o konačnoj smrti hrvatskoga novinstva.

Kako je ta afera mogla biti izbjegnuta? Pa tako da je dotični glumac 1991. uzeo pušku i uputio se u Sunju sa Svenom Lastom, ili se mogao pridružiti našoj Satniji hrvatskih umjetnika (početkom listopada proslavili smo 25. obljetnicu osnivanja, a da visokotiražni tisak nije zabilježio ni jednom rečenicom) – satniji u kojoj je bilo pregršt poznatih glumaca. No, to se od dotičnoga glumca nije moglo očekivati budući da je valjda plašljiv. Ali je barem mogao ostati u Zagrebu. Već samo to pisalo bi mu se u dobro. A nije, podvio je rep i otišao u Beograd. U Srbiju. U kakvu Srbiju? U Miloševićevu Srbiju, premda sada kaže da su mu iz te „obitelji“ prijetili. U tada neprijateljsku zemlju iz koje su kretali tenkovi na Vukovar, na Hrvatsku. Ako mu se to nije sviđalo, mogao je napustiti Beograd i otići negdje drugdje, bilo je načina.

Je li tada dignuo glas protiv razaranja Hrvatske? Nije. Je li poslije? Nije. Što je radio u Beogradu? Snimao film „Dezerter“ s redateljem Živojinom Pavlovićem koji je – o, kako dobre uštede – našao sjajnu lokaciju za snimanje u potpuno razrušenom Vukovaru, dok se još nije osušila krv hrvatskih vojnika, civila, žene i djece. Glumac navodno nije ondje snimao, samo je snimatelj lutao gradom, a film je, kaže, antiratni. O srbijanskim logorima za hrvatske zatočenike nije znao, o tome ga nitko nije ni pitao. Ako ne zna Vučić, kako bi znao Rade. No, kada su Srbijanci i Srbi uopće osvojili sve što su mogli u Hrvatskoj premda ni izbliza koliko su htjeli, zahvaljujući hrvatskim braniteljima, glumac se uputio u inostranstva itd. a vratio se u Hrvatsku kada je na vlast došao Račan i njegovi crveni te je ta poveznica s Jugoslavijom i jugoslavenstvom bila toliko dirljiva da se glumac osjetio gotovo svoj među svojima, malo se zabrinuo kada je opet došla desna opcija ali uskoro uvidio da ima posla s mazohistima, a proradila su i stara kulturnjačka prijateljstva. Umjesto Beograda, izabrao je drugo mitsko mjesto komunističkoga jugoslavenstva, Brijune, malo se začudio vidjevši kako to sve ide kao podmazano, pa i obilna potpora iz državnog proračuna za diletantski teatar, a zatim se sve manje čudio razumjevši da ima posla s lajbekima, pa pozvao hrvatsku mornaricu da mu prevozi crvenu publiku iz Pule, a što ne bi. On je, mora se priznati, točno procijenio u kakvu se Hrvatsku vratio.

Memorandum II.

Ispričavam se, poštovane čitateljice i čitatelji i vama i samom sebi što sam toliko riječi potrošio na nekoga tko ne zaslužuje ni retka, ali me je dignula u zrak ne samo bezobraština traženja isprike od Ministarstva branitelja, nego prije svega činjenica da se u ovom slučaju ne radi samo o pasatističkim dovijanjima nego i futurističkim stuprumima. Naime, ono što je glumac govorio na beogradskom sajmu knjiga potpuno se poklapa s drugim memorandumom SANU: smanjiti štetu odbijanjem priznanja bilo kakve uloge Srbije u agresiji na Hrvatsku i BiH, tražiti i nalaziti saveznike u tom pitanju po Europama i drugdje, ako se baš ne može izbjeći onda nivelirati krivnju ili ju prebaciti na druge (masakr u Dvoru), te s te pozicije učvrstiti noge i opet razmišljati kako u relativnom miru nadoknaditi izgubljeno u ratu, izgubljeno u Hrvatskoj prije svega, gdje je ionako bio građanski rat kao i svugdje drugdje, osim u Srbiji koja je sve to gledala iz daljine i zgražala se.

I dobro je, vrlo dobro, da je Ministarstvo branitelja učinilo što je moralo, i tu, ovom slučaju. To nova, napokon samosvjesnija Hrvatska poručuje s razine Vlade i njezina ministarstva da ne će trpjeti nikakva krivotvorenja ni ačenja, da će odlučno i mirno govoriti o vanjskim i nutarnjim nepodopštinama, da će reagirati i razotkrivati manje i veće ubodnike u hrvatski ponos i hrvatske rane. Samo rečenica „Nije bitna brojka“ govori o besramnoj neljudskosti, o ciničnom podsmjehivanju žrtvama srpske agresije, o svođenju ubijenih i ranjenih na brojke. I to nebitne. Koji broj ima silovana, ubijena i bačena na smeće djevojka, čiji je otac o njoj govorio u Vukovaru na Dan sjećanja, ove godine? Je li, Šerbedžija? Koje brojeve imaju djeca ubijena u Slavonskom Brodu?

Ako su Plenkoviću bez ikakva razloga spočitavali da je rasrdio ruskoga medvjeda govoreći razborito o mirnoj reintegraciji, dotični glumac je doista rasrdio medvjeda. I to Tomu Medveda, ministra i ratnoga junaka. A to nije pametno.

U glumčevu otvorenom pismu vidljiva je i (drugim riječima izrečena) otrcana fraza o ugroženosti. Toga smo se naslušali. Ugrožen je isto kao i Saša Leković. Što bi bilo, kad bi bilo, da je nekoga od njih nokautirao nepoznati počinitelj? Kakva bi to afera bila! A kada (dok ovo pišem nepoznati, ali očito motivirani) počinitelj nokautira književnika i novinara Nenada Piskača, sva ta tiražna klatež gromko šuti. Ta on je samo komentator portala Hrvatskoga kulturnog vijeća, ne ćemo na njega trošiti riječi – rezoniraju oni – kao što se svojedobno nisu previše osvrtali na atentat u kojemu je teško ranjen akademik Slaven Barišić, tada dopredsjednik HKV-a. Samo dvije nebitne brojke. Za sada.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Liječenje medijskih tumora

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Mediji i tužbe

Večernji list je u subotu 12. siječnja u političkom magazinu »Obzor« objavio tekst pod naslovom »Suci i političari kreirali sustav bogaćenja na račun kritika u medijima«, a u podnaslovu toga teksta među ostalim navedena je tvrdnja da danas sudci »olako dosuđuju neopravdane i visoke odštete dužnosnicima protiv nakladnika medija«.

I drugi mediji u najnovije su vrijeme problematizirali sudske presude na štetu medijskih djelatnika i nakladnika medija, a neki mediji i drugi javni subjekti zbog tih pojedinih presuda zatražili su i promjenu zakonskih odredaba na temelju kojih su te presude donesene.

Očito, u javnosti je otvoreno društveno pitanje koje se tiče više članova društva nego što bi se to na prvi pogled moglo činiti, pa zaslužuje makar parcijalan osvrt sa stajališta općega dobra.

Svaki član hrvatskoga društva, kao i svaki čovjek općenito, ima potrebu biti informiran, odnosno steći znanje o svim relevantnim čimbenicima, od institucija do osoba u tim institucijama i o njihovu djelovanju.

Relevantni čimbenici nisu niti mogu biti jednoznačni, jer relevantnost ovisi o širini kruga ljudi kojih se tiče djelovanje određene institucije odnosno osoba u tim institucijama te o objektivnoj važnosti određenih podataka o tim institucijama i osobama u njima.

Dakle, mogu postojati i postoje potpuno irelevantni podatci i znanja i o pojedinim institucijama i o pojedinim osobama u njima.

Drugim riječima postoji u svakom društvu javni interes za određene relevantne informacije i spoznaje, no vrlo je teško ili nemoguče potpuno točno odrediti gdje je granica između javnoga interesa i prava na dostojanstvo i privatnost institucija i osoba u njima.

Nemogućnost da se točno objektivno odredi ta granica u većini medija vrlo se često zlorabi za pristranost, za zaštitu pripadnika mediju ili medijskim djelatnicima bliske interesne skupine, odnosno za »deranje kože« pripadnicima suprotstavljene interesne skupine.

“Deranje kože”

Vrlo je čest slučaj da se prozivaju bilo institucije bilo osobe iz suprotstavljene interesne skupine za sasvim konkretna (ne)djela, a istodobno se prešućuju doslovno takva ili još gora (ne)djela pripadnika vlastite interesne skupine ili mediju i medijskim djelatnicima bliske interesne skupine.

U takvu ponašanju često nije žrtva samo javni interes, nego i cjelokupna javnost jer pristrano obaviještena zapravo ostaje dezinformirana i izmanipulirana.

Veoma je mnogo informacija i znanja koje bi hrvatski građani voljeli doznati, što je konačno i njihovo pravo i javni interes, no ostaju uskraćeni jer »gospodari« glavne struje javnoga mnijenja doziraju informacije po svojim interesima ili po interesima svojih nalogodavaca.

Često vrlo tendenciozna pitanja koja novinari po naputku svojih urednika moraju postaviti javnim osobama očit su primjer manipulacije i zloporabe javnoga interesa.

Premda je svima očito da je već takvo medijsko ponašanje pristrano, nekorektno, često upravo bezočno, još je gore kad se za »deranje kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima pribjegava poluistinama ili čak neistinama, izmišljotinama.

Osobe tako »oderane kože« često nemaju nikakvih izgleda sa svoga lica isprati utisnutu javnu ljagu pa su prisiljene zaštitu svojega dostojanstva i svojega dobroga glasa potražiti na sudu. U hrvatskim okolnostima, u kojima ima relativno puno »deranja kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima, zapravo vrlo mali broj ocrnjenih osoba zatraži zaštitu na sudu.

Namjerno ocrnjivanje neistomišljenika

Među onima koji znaju tražiti zaštitu na sudu ima često i onih koji bi željeli da ta društvena institucija potvrdi njihovu nedužnost premda uopće nisu nedužni, jer mediji su prenijeli vjerodostojne i istinite informacije. I u takvim slučajevima vrlo je važna uloga sudaca i sudova da prepoznaju tko zastupa istinu.

Zadaća je i Državnoga odvjetništva, na svim razinama, zaštititi javni interes i hrvatske građane općenito od očitih dezinformacija i manipulacija, kao i javne institucije od pristranoga vrijeđanja, sramoćenja ili ocrnjivanja.

Dosadašnje sudske presude za duševne boli u iznosu od 15 do 50 tisuća kuna ipak nikako ne mogu biti očitovanje »sustava za bogaćenje na račun kritika u medijima« jer se s takvim svotama baš nitko ne može obogatiti, pa je očito riječ o namjernom medijskom napuhivanju i preuveličavanju.

Ne bi se moglo smatrati ni etičkim ponašanjem sudstva ako bi takvim presudama štitilo samo svoje članove, odnosno svoju skupinu, kao što se ne bi moglo etičkim smatrati ponašanje medija i medijskih djelatnika koji bi smišljeno prešućivali slabosti ili čak krivična djela u vlastitim redovima, a na velika zvona stavljali nedjela svih drugih.

Pravedne sudske presude – i medijskim djelatnicima – trebale bi imati i društveno-odgojnu ulogu te bi trebale biti s jedne strane upozorenje da se takva nedjela više ne čine, a s druge strane opomena da će takva nedjela, budu li se i dalje činila, ipak biti kažnjena.

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari