Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Povijest se opet zgusnula

Objavljeno

na

Je li tada Šerbedžija dignuo glas protiv razaranja Hrvatske? Nije. Je li poslije? Nije. Što je radio u Beogradu? Snimao film „Dezerter“ s redateljem Živojinom Pavlovićem koji je – o, kako dobre uštede – našao sjajnu lokaciju za snimanje u potpuno razrušenom Vukovaru, dok se još nije osušila krv hrvatskih vojnika, civila, žene i djece….

Vrlo hladne noći i jutra, danju ponešto sunčano.Vrijeme uglavnom hibridno. Uopće, ta je riječ, hibridno, na stanovit način obilježila prošli tjedan. Intervju Kolinde Grabar Kitarović koji je objavio „Defense News“podignuo je na noge gotovo cijelu Bosnu i Hercegovinu, pola Rusije i Srbije. Srpski i bošnjački element u BiH prepoznali su da su njihovi planovi prepoznati, što i nije bilo teško budući da i nisu bili niti jesu neprozirni. Pisalo se o tome u hrvatskim medijima, analiziralo i dolazilo do sličnih zaključaka, no sada je nastala panika jer tekst dolazi iz vrha hrvatske države. Što se to događa s Hrvatskom, pitaju se,pa zar je to ona ista Hrvatska koja se u vanjskoj politici i posebno u odnosu prema bliskom okružju ponašala ne samo ambivalentno i neodlučno, nego se i šutke šuljala da ju tko ne bi opazio, pružala drugi obraz kada bi po jednom dobila pljusku. Što se to događa s tom Hrvatskom, pitaju se, koja se najednom razgoropadila kao bakica koju je htio snimiti Pernar? Kako može ta mala nazivati pravim imenom SAO Dombas i ostale basove. I bosove.

A što? Hrvatska je odlučila da nije tako mala da ne bi bila velika.

Bez uvijanja, Kolinda je sažela što je sažeti trebalo: da je očito kako puzajućim referendumskim hodom O tzv. republika srpska namjerava raskinuti brak s BiH i s vremenom ući u novi s ljepoticom Srbijom, a kum će biti Rusija s kumom Putinom, pri čemu bi se moglo pucati na svadbi, kao što je običaj ne samo na Balkanu, ili barem hibridno ratovati, što god to značilo. Uvijek pouzdani B. Klajić objašnjava da je hibrid dijete Rimljanina i inozemke, slobodnjaka i ropkinje, mješanac, križanac, bastard, mješavina individua životinjskog i biljnog svijeta. Znači, može se očekivati bastardno ratovanje, a kako mi Hrvati imamo svježa iskustva u ratovanju sa četničkim bastardima, trebamo se pripremiti jer Hrvatska na žalost ne može biti pod stolom kada i ako dođe do najgoreg.

Velim, o prijetnjama u regiji i iz regije pisali smo odavno, kao i o zbivanjima u drugoj BiH komponentni, to jest muslimanskoj, pa je šefica države i to sažela u nekoliko rečenica, opažajući i ona da bosanski muslimani nisu bili što su bili, da mijenjaju običaje. To jest, još jasnije rečeno, da su fundamentalisti prevladali i idu dalje, da ti europski muslimani sve više postaju azijski i azijatski, sa svim ljepotama turskoga hinterlanda i arapskih interdikcija, a u tom se toplom okrilju dobro osjeća i militantni isilizam.

Izbezumljeni Dodik i Izetbegović

Dodik IzetbegovicErgo, situacija je složena, a to da se Hrvatska javila s visokoga mjesta izbezumilo je i Dodika u genocidnom entitetu i Bakira Izetbegovića koji je dao intervju hrvatskom novinaru u svom „studiju“ tonski i likovno vrlo neobičnom, te izgovorio puno srdačnih riječi o sjajnom položaju Hrvata u FBiH, gledajući cijelo vrijeme u nešto ili nekoga nezabilježenog kamerom. Živnuo je samo kada je spomenut treći, naravno hrvatski entitet, koji je žustro i uzbuđeno nazvao nemogućim. A budući da je – usprkos svim muslimanskim i europskim čimbenicima – hrvatski entitet i te kako moguć, Bakir je završio intervju pomalo izgubljeno. Da ne bi morao Bakir, zaplotnjački se umiješao bivši Mustafa Cerić koji u podugom pismu „komšinici“ (baš tako ju naziva) Kolindi objašnjava što je i kako je, i u čemu griješi, pa od griješne komšinica traži ispriku.

S hrvatskim entitetom, odnosno oživjelom Herceg Bosnom, u ovom je trenutku situacija ista kao s hrvatskom državom, RH, početkom devedesetih, kada nam nitko na ovom svijetu nije davao nikakve šanse. Pa da smo pitali uokolo „Kaj /što/ča vi mislite, jel da mi krenemo ili odustanemo jer je nemoguće, navodno“, svi bi „čimbenici“ rekli: „Pa nemojte biti blesavi, znate da je nemoguće.“

Bosanski je lonac užaren, Srbija ima svoj drugi memorandumski plan, i Hrvatska jednostavno mora učiniti sve da bude spremna. Nadajući se da ne će biti velikoga ratog sukoba, istodobno treba učiniti sve da ne bude iznenađenja. Zveckanje oružjem je čujno, vrlo čujno, i nitko se nema pravo praviti gluhim. Svedena na sedamnaest tisuća profesionalnih vojnika, koliko ih stane na stadion Zagreba u Kranjčevićevoj, kopneno još relativno dobra, pomorski ponešto dobra a u zraku kao ranjeni jastreb, hrvatska vojska treba više ljudi i zrakoplova, sofisticirano oružje i zamjenu starudije modernim uređajima za odvraćanje. Više inzistirati ne samo na pitanju što mi možemo učiniti za NATO, nego što NATO može učiniti za nas. Međunarodne (valjda jugoistočne) europske Delta-snage, još u projektu (Hrvatska, Bugarska, Mađarska, Slovenija) za sada ostavljaju okus diverzantske skupine koja bi za račun velikih obavljala opasan posao. Jer se veliki (poučeni iskustvom) nevoljko ili nikako spuštaju na zemlju, pa sebe ostavljaju u zraku i tuku iz oblaka, a malima je prepuštena uloga pješadije.

U svakoj kombinaciji, relativno mala zemlja kao Hrvatska prije svega mora biti sigurna u sebe samu, znači da joj netko ne puca u leđa iz nje same. Što znači da treba imati savršeno dobro organiziranu protuobavještajnu službu, u što nisam uvjeren (slučaj Orašje), obavještajnu službu i sve koje čine domovinsku sigurnost. Čuvati svoje tajne, svoje podatke ne samo od hakerskih napada (Ministarstvo vanjskih poslova), nego biti i barem toliko pametna da pohranu i obradu informatičkih podataka ne prepušta tvrtki nad kojom nema nadzor (ASSECO) niti sljedećoj u hijerarhiji (APIS) koja se može igrati i s izbornim rezultatima, kao što postoji sumnja da se zaigrala na prethodnim parlamentarnim izborima, a rezultat je bio nestabilna vlast koja je morala srušiti samu sebe. (Uopće, ako se neka tvrtka nazove Apis, a nema veze sa pčelama, onda i zadnja neznalica mora pomisliti na čovjeka koji je predvodio organizaciju Ujedinjenje ili smrt, to jest na Crnu ruku.)

Nestabilna, neuređena, siromašna, maloljudna i slabo naoružana Hrvatska san je svih stratega i strategija

Nestabilna, neuređena, siromašna, maloljudna i slabo naoružana Hrvatska san je svih stratega i strategija kojima sada smeta u ostvarenju planova. Posebno im je draga činjenica da Hrvatska ima dvadeset posto, najmanje, onih koji ju ne mogu smisliti, pa će takvi u nekom novom strašnom času dati ruku neprijatelju, a on njoj oružje. Nemojmo se zavaravati: odjeli stranih obavještajaca puno bolje znaju kako stoje stvari u Hrvatskoj, bolje od DORH-a i sličnih tijela koja slabo ili nikako funkcioniraju pa još nisu uspjeli pohvatati ni krvnike koji su klali u Vukovaru i Škabrnji. Znaju rečeni odjeli i tko nosi koje odijelo u Hrvatskoj, znaju tko je u petoj koloni i vjerojatno uspostavljaju veze ne samo s vidljivom nego i hrvatskim službama nevidljivom, u svim područjima, pa tako i kulturnom podzemlju gdje se destabiliziranje Hrvatske redovito i vilovito provodi naizgled bezopasnim kvaziintelektualnim prenemaganjem, s potporom u medijima – prenemaganjem koje , vidi čuda, uvijek ide za tim da u paraumjetničko ili umjetničko djelo „novim čitanjem“ ubaci štogod protuhrvatskog otrova.

Hoću reći, mi u mogući rat (ne daj Bože da ga bude) ne možemo ići u tako nemogućem stanju. Ne možemo sebi dopustiti da u teškom trenutku još jednom uz vanjsku agresiju imamo i unutarnju, to jest da sadašnju informativno-kvazikulturnu unutarnju agresiju ostavimo da perfidno djeluje protiv hrvatskih interesa (ovaj put je taj ofucani sklop riječi s pravom upotrijebljen). Povijest se još jednom zgusnula, a kada se to dogodi stvari postaju crno-bijele kao starinski filmovi i treba biti jasno tko je na kojoj strani.

Mediji, osobito tiražne tiskove, izvan svake sumnje su uvijek i usrdno na krivoj strani. Evo ilustracije: kao što bivši Cerić traži ispriku (izvinjenje, dotično) od predsjednice hrvatske države, tako isto estradni jugoslaven R. Šerbedžija traži ispriku od Ministarstva branitelja. U otvorenom pismu. To pismo usrdne tiskovine, to jest oba najčitanija dnevna lista, prenose u cijelosti, istoga dana, u istoj opremi, s fotografijom iste veličine, naravno. Ja sam stjecajem slučajnih okolnosti počeo novinarsku karijeru kao korektor i lektor u zagrebačkoj „Borbi“, na samom početku šezdesetih (vrlo brzo sam dobio otkaz zbog nekima znane afere s Rankovićevim tekstom). Važni politički, partijski tekstovi, morali su biti formatirani u zagrebačkoj na isti način kao i u beogradskoj „Borbi“, ali i u zagrebačkom „Vjesniku“. Bez odstupanja. Bez komentara. Eto, tako je dvije tisuće i šesnaeste postupljeno s otvorenim pismom dotičnoga glumca, bez komentara. Komentari nisu dopušteni. Glumac traži ispriku jer da su njegove govorancije na Sajmu knjiga u Beogradu neoprezno i neprovjereno prenesene iz žutoga tiska (Tanjug), da govoreći o kriminalcima nije spominjao hrvatske branitelje itd. I nije.

Dao sam si truda, pa preko davnih prevoditeljskih veza došao do transkripta. Nakon lamentacija o svojoj tužnoj sudbini u zabačenim dijelovima svijeta (London, Los Angeles), o profesuri u Rijeci, o piscima koje obožava, o Krleži koji je napisao da „Europa za nas ima štrik“, glumac prelazi na područje historiografije i kazuje da smo „mi bili petsto godina pod drugim kulturama“, da smo „mi Slaveni poseban narod“, a osobito južni Slaveni pokazuju „vitalnost nacije“. Na žalost , veli, „nekim narodima treba vrijeme da sazriju.“ Zatim se u odgovorima novinarki upušta u zbivanja devedesetih , kada nije prevladao zdrav razum, kao kod Čeha i Slovaka. Sve se odvijalo primitivno, a na „sudovima za ratne zločine vidjelo se da su ti heroji, mnogi od njih, kriminalci dovedeni iz zatvora.“ Bila je to slijepa mržnja, nastavlja, pa se ograđuje da ne govori o jednom nego o „svim narodima“. A glede stradanja kaže da nije bitna brojka.

Bizantinska mutež

Lijepo, posebno zaključak. Nema agresora, nema spomena srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu,nema krvoločne i organizirane srbijanske gladi za hrvatskim teritorijima, nema spomena da se u (formalno) odbačenoj tužbi Hrvatske za genocid – u presudi ipak spominju masovni zločini koje je Srbija počinila u Hrvatskoj. Nema Srebrenice, nema Vukovara i Škabrnje. Hrvatski branitelji nisu spomenuti izrijekom ali ni izdvojeni kao branitelji svoje domovine od agresije, nego su i oni svrstani u „sve narode“ koji su se potukli iz primitivnih razloga , a izvršitelji na terenu bili ,znači, i u Hrvata kriminalci. „Mnogi od njih“. Iz originalnog transkripta ta je bizantinska mutež posve razvidna – hajdmo zamotati stvari u celofan izjednačavanja krivnje, zaboraviti tko je agresor a tko žrtva, hajdmo da u tom prepletu neupućenom ostane u sjećanju da su svi jednako krivi, primitivci jedni, zajedno s onim mladim ljudima koji su jednoga jutra pili kavu u zagrebačkim kafićima, a već sljedećeg se našli na fronti i pogibali, premda rat nisu ni očekivali ni željeli .

Za tu mutež traži glumac ispriku ni manje ni više nego od Ministarstva hrvatskih branitelja koje ima dužnost štititi istinu o hrvatskim ljudima koji su branili domovinu. A ni u rečenom ministarstvu nisu toliko naivni da bi progutali „općeraznonarodnu“ primitivnu teoriju bez krivca i krivnje, teoriju koja – izbjegavajući da to i izrijekom navede – u kriminalnu armadu „prirodom stvari“ uključuje i hrvatsku vojsku i njezine zapovjednike. Hrvatske branitelje.

Tako smo dobili bljutavu „aferu“u kojoj visokotiražni tisak izvan svake sumnje staje na stranu prozirnog mutikaštva i biltenski objavljuje tu mutež, što svjedoči o konačnoj smrti hrvatskoga novinstva.

Kako je ta afera mogla biti izbjegnuta? Pa tako da je dotični glumac 1991. uzeo pušku i uputio se u Sunju sa Svenom Lastom, ili se mogao pridružiti našoj Satniji hrvatskih umjetnika (početkom listopada proslavili smo 25. obljetnicu osnivanja, a da visokotiražni tisak nije zabilježio ni jednom rečenicom) – satniji u kojoj je bilo pregršt poznatih glumaca. No, to se od dotičnoga glumca nije moglo očekivati budući da je valjda plašljiv. Ali je barem mogao ostati u Zagrebu. Već samo to pisalo bi mu se u dobro. A nije, podvio je rep i otišao u Beograd. U Srbiju. U kakvu Srbiju? U Miloševićevu Srbiju, premda sada kaže da su mu iz te „obitelji“ prijetili. U tada neprijateljsku zemlju iz koje su kretali tenkovi na Vukovar, na Hrvatsku. Ako mu se to nije sviđalo, mogao je napustiti Beograd i otići negdje drugdje, bilo je načina.

Je li tada dignuo glas protiv razaranja Hrvatske? Nije. Je li poslije? Nije. Što je radio u Beogradu? Snimao film „Dezerter“ s redateljem Živojinom Pavlovićem koji je – o, kako dobre uštede – našao sjajnu lokaciju za snimanje u potpuno razrušenom Vukovaru, dok se još nije osušila krv hrvatskih vojnika, civila, žene i djece. Glumac navodno nije ondje snimao, samo je snimatelj lutao gradom, a film je, kaže, antiratni. O srbijanskim logorima za hrvatske zatočenike nije znao, o tome ga nitko nije ni pitao. Ako ne zna Vučić, kako bi znao Rade. No, kada su Srbijanci i Srbi uopće osvojili sve što su mogli u Hrvatskoj premda ni izbliza koliko su htjeli, zahvaljujući hrvatskim braniteljima, glumac se uputio u inostranstva itd. a vratio se u Hrvatsku kada je na vlast došao Račan i njegovi crveni te je ta poveznica s Jugoslavijom i jugoslavenstvom bila toliko dirljiva da se glumac osjetio gotovo svoj među svojima, malo se zabrinuo kada je opet došla desna opcija ali uskoro uvidio da ima posla s mazohistima, a proradila su i stara kulturnjačka prijateljstva. Umjesto Beograda, izabrao je drugo mitsko mjesto komunističkoga jugoslavenstva, Brijune, malo se začudio vidjevši kako to sve ide kao podmazano, pa i obilna potpora iz državnog proračuna za diletantski teatar, a zatim se sve manje čudio razumjevši da ima posla s lajbekima, pa pozvao hrvatsku mornaricu da mu prevozi crvenu publiku iz Pule, a što ne bi. On je, mora se priznati, točno procijenio u kakvu se Hrvatsku vratio.

Memorandum II.

Ispričavam se, poštovane čitateljice i čitatelji i vama i samom sebi što sam toliko riječi potrošio na nekoga tko ne zaslužuje ni retka, ali me je dignula u zrak ne samo bezobraština traženja isprike od Ministarstva branitelja, nego prije svega činjenica da se u ovom slučaju ne radi samo o pasatističkim dovijanjima nego i futurističkim stuprumima. Naime, ono što je glumac govorio na beogradskom sajmu knjiga potpuno se poklapa s drugim memorandumom SANU: smanjiti štetu odbijanjem priznanja bilo kakve uloge Srbije u agresiji na Hrvatsku i BiH, tražiti i nalaziti saveznike u tom pitanju po Europama i drugdje, ako se baš ne može izbjeći onda nivelirati krivnju ili ju prebaciti na druge (masakr u Dvoru), te s te pozicije učvrstiti noge i opet razmišljati kako u relativnom miru nadoknaditi izgubljeno u ratu, izgubljeno u Hrvatskoj prije svega, gdje je ionako bio građanski rat kao i svugdje drugdje, osim u Srbiji koja je sve to gledala iz daljine i zgražala se.

I dobro je, vrlo dobro, da je Ministarstvo branitelja učinilo što je moralo, i tu, ovom slučaju. To nova, napokon samosvjesnija Hrvatska poručuje s razine Vlade i njezina ministarstva da ne će trpjeti nikakva krivotvorenja ni ačenja, da će odlučno i mirno govoriti o vanjskim i nutarnjim nepodopštinama, da će reagirati i razotkrivati manje i veće ubodnike u hrvatski ponos i hrvatske rane. Samo rečenica „Nije bitna brojka“ govori o besramnoj neljudskosti, o ciničnom podsmjehivanju žrtvama srpske agresije, o svođenju ubijenih i ranjenih na brojke. I to nebitne. Koji broj ima silovana, ubijena i bačena na smeće djevojka, čiji je otac o njoj govorio u Vukovaru na Dan sjećanja, ove godine? Je li, Šerbedžija? Koje brojeve imaju djeca ubijena u Slavonskom Brodu?

Ako su Plenkoviću bez ikakva razloga spočitavali da je rasrdio ruskoga medvjeda govoreći razborito o mirnoj reintegraciji, dotični glumac je doista rasrdio medvjeda. I to Tomu Medveda, ministra i ratnoga junaka. A to nije pametno.

U glumčevu otvorenom pismu vidljiva je i (drugim riječima izrečena) otrcana fraza o ugroženosti. Toga smo se naslušali. Ugrožen je isto kao i Saša Leković. Što bi bilo, kad bi bilo, da je nekoga od njih nokautirao nepoznati počinitelj? Kakva bi to afera bila! A kada (dok ovo pišem nepoznati, ali očito motivirani) počinitelj nokautira književnika i novinara Nenada Piskača, sva ta tiražna klatež gromko šuti. Ta on je samo komentator portala Hrvatskoga kulturnog vijeća, ne ćemo na njega trošiti riječi – rezoniraju oni – kao što se svojedobno nisu previše osvrtali na atentat u kojemu je teško ranjen akademik Slaven Barišić, tada dopredsjednik HKV-a. Samo dvije nebitne brojke. Za sada.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Organizatori referendumskih inicijativa – “zločinci ili ipak junaci”?

Objavljeno

na

Objavio

Ako postoji nešto oko čega bi se lako usuglasili i pobornici i protivnici prijedloga promjena izbornog zakona referendumske inicijative “Narod odlučuje”, barem oni koji ne preziru Ustav RH, onda je to omogućavanje dopisnog i elektronskog glasovanja hrvatskim državljanima s prebivalištem izvan Hrvatske. Znakovito, upravo taj dio prijedloga učinio se interesantnim i Đorđu Gardaševiću, profesoru na Pravnom fakultetu u Zagrebu koji nema nekog posebnog razloga gajiti simpatije prema Hrvatima izvan Hrvatske. Pa zašto mu je onda to zanimljivo?

I Savo Štrbac i …

U svijesti konzumenata utjecajnijih medija hrvatski državljani izvan Hrvatske smješteni su u ozloglašenom pretincu “dijaspora i Hercegovci” pa se često zaboravlja kako se među njima kriju i drugi. Recimo, pripadnici srpske nacionalne manjine koji su devedesetih digli ruku na Hrvatsku pa su, vidjevši da im se snovi o Velikoj Srbiji ruše poput kule od karata, migrirali u nešto manju Srbiju. I dok su Hrvati rasuti diljem svijeta – od Aljaske do Ognjene zemlje, od Irske do Novog Zelanda – glavninu Vučićeve publike na psihotičnim mitinzima povodom sjećanja na poraz (oni ga zovu pogromom) u Oluji čine hrvatski državljani koncentrirani na potezu Beograd – Novi Sad. Očito je da će raspršene Hrvate biti znatno teže okupiti nego homogenije Srbe, što nije nevažno, jer bi se zainteresirani za dopisno glasovanje prethodno morali registrirati u ovlaštenom predstavništvu RH. Kako prigode da destabilizira Hrvatsku Srbija nagonski ne propušta, ovim bi putem mogla usmjeriti i do 100 tisuća glasova. Oni bi se s vremenom – nakon što se hrvatskim državljanima izvan Hrvatske omogući veća zastupljenost u Saboru, razmjerno povećanom broju glasova uslijed olakšanog pristupa glasovanju – mogli pokazati važnim, ako ne i prijelomnim čimbenikom u političkom životu Hrvatske. Dakle, opreza, te majke mudrosti, nikad dosta. I kad ideja na prvu zvuči izvrsno. Jer ako bi neka buduća saborska većina ovisila o pulenima Miodraga Linte ili Save Štrpca, mnogi bi se sa sjetom prisjećali Milorada Pupovca. Pa i oni koji prema Pupovcu gaje takve osjećaje kakve on njeguje prema Anti Paveliću.

… Pupovac, a i Srbija na dobitku

A upravo takve su organizatori inicijative pokušali privući referendumskim pitanjem kojim se navodno razvlašćuje Pupovac. No, je li baš tako? Naime, pomalo u sjeni pitanja o uskraćivanju prava glasovanja predstavnicima nacionalnih manjina o povjerenju Vladi i donošenju proračuna ostalo je prvo referendumsko pitanje, ono toliko dugačko da ga je teško i pročitati, a kamoli shvatiti. A njime se zapravo povećava utjecaj zastupnika nacionalnih manjina uslijed blagog povećanja njihova udjela u Saboru s jedva 5% na 6% (računica se temelji na predloženoj štedljivijoj varijanti sa 100 saborskih zastupnika budući predlagatelji uštedu drže glavnim motivom za smanjenje broja zastupnika).

Pokažimo na primjeru i kako isključivanje zastupnika manjina iz glasovanja o proračunu i povjerenju vladi, a da o svemu drugom i dalje mogu odlučivati, uopće ne smanjuje njihov utjecaj. Zamislimo da se Vlada RH izabere omjerom glasova 49:45 (a 6 zastupnika nacionalnih manjina nemaju pravo u tome sudjelovati) i potom ta vladajuća većina donese proračun. No, zakoni i odluke kojima se proračun ispunjava ne bi se mogli donijeti bez predstavnika nacionalnih manjina. Ako bi oni bili protiv, “većina” ih ne bi mogla izglasati, budući njihovim uključivanjem, apsurdno, i sama postaje manjinom (49:51). Pa kako se to onda Pupovca onemogućava?

No, zašto se Pupovac i Radin bune kad im prijedlog odgovara? U biti, oni su na dvostrukom dobitku. Prođe li prijedlog, efektivno ne gube ništa, štoviše utjecaj im blago raste. S druge strane, pitanje koje ih izrijekom, mada posve neučinkovito, obespravljuje omogućava im prikazivati se žrtvama i nejednakopravnima, a oni takve prilike ne propuštaju. Pupovcu, među ostalim, to dobro dođe i pri popunjavanju svake godine sve punijeg mu biltena u kojem će ovaj bizarni autogol, znalački serviran negdje između reda gavuna i reda kriški limuna, zacijelo naći mjesto.

Kao as na desetku prijedlog je legao i Srbiji, neumornoj u diplomatskom ocrnjivanju Hrvatske i Hrvata. Obično prigode za to kreira sama, no to nije razlog da ne prihvati ovaj iznenadni poklon. Ako već nije, preostaje joj tek na engleski prevesti referendumsko pitanje koje izravno diskriminira predstavnike nacionalnih manjina i potom ga uhodanim diplomatskim kanalima lifrati po svijetu. Naravno, pritom se ne će zamarati maločas navedenim pojašnjenjem kako su nacionalne manjine prijedlogom zapravo na dobitku. Sve u svemu, možda bi bilo pretjerano reći kako danas, u ratu poslije rata, “markićevci” Srbiji dođu kao svojedobno “martićevci”. No, nastave li ovako …

Raspršenost IN – poslušnost OUT

Razložno je zapitati se znaju li za ovo u vodstvu inicijative. Za Roberta Podolnjaka, njezinog stručnog autoriteta, to je samorazumljivo budući je riječ o kosturu iz ormara bivšeg predsjednika Josipovića, u čijoj se komisiji bavio istom problematikom. I za uže vodstvo inicijative okupljeno oko Željke Markić izgledi da ovo znaju su vrlo veliki, ta stali su iza pitanja. Isto vrijedi i za medijske promotore kampanje, bili oni lijevi poput Šprajca, kojeg nije pokolebalo ni “obespravljivanje” nacionalnih manjina, ili tzv. “desni”. A gdje ne će znati, pa nisu glupi. Osim ako im um nije pomračio uvjetni refleks na svaku im bačenu kost koja zamiriše na borbu protiv “režima”. No, nije vjerojatno da su toga svjesni volonteri i podupiratelji inicijative iz širih slojeva puka, kako god obrazovani bili. Jer ako nešto ne razumiješ, ne možeš o tome ni izraziti vlastitu volju, nego tek pokloniti vjeru onome koga smatraš vjere dostojnim. Ti su se ljudi inicijativi priključili vjerujući gospođi Markić temeljem uspjelog referenduma o braku na kojem je postavljeno svakome razumljivo, široko svjetonazorsko, a ne složeno, usko političko pitanje.

Jer sigurno joj vjeru nisu poklonili zato što je usred rata surađivala s Helsinki Right Watchom, agenturom koja je aktivno potpomagala britansku politiku izjednačavanja krivnje obiju strana. A vrlo vjerojatno ni zato što je svojedobno uređivala informativni program Nove TV – televizije koja najpredanije promiče liberalni svjetonazor. Pitanje je i bi li joj vjerovali da su znali kako će za mučan položaj BiH Hrvata glavnim problemom označiti Plenkovića i Čovića. Potonjeg je čak proglasila i neautentičnim predstavnikom BiH Hrvata unatoč 80% dobivenih glasova. I nije to prvi put da gđa Markić izbore ne doživljava pokazateljem narodne volje. Milije joj je vlastitu volju nazivati narodnom.

Prijedlog izbornog zakona nastao pod Podolnjakovom paskom ne čini manje toksičnim ni to što vodi daljnjem raspršivanju političke scene, a poznato je kako cjepkanje u manje skupine posvuda – ilustrativni su primjeri iz vojnih operacija i ekipnih sportskih igara – vodi u siguran poraz. Uz to, retoriku koja kao spas nudi anarhični koncept preferencijalnog glasovanja neizostavno prati ismijavanje poslušnosti. Zanimljivo je kako to dolazi od onih koji se vole prikazivati bliskima Katoličkoj crkvi, štoviše toliko pravovjernima da se vide i ekskluzivnim polagateljima prava na pozdrav “Hvaljen Isus i Marija”. Ma, otkad je to poslušnost grijeh? Nije li nekad bila krjepost? Pa i predmetom zavjeta crkvenih redova? Danas, kad ti moderni katolici žele nekoga kao osobu obezvrijediti, označuju ga poslušnikom, tonom i sadržajem upadljivo nalik onome gorljivih feministica kad ženama kljucaju mozak da ne budu sluškinje. Poslušnik je za njih onaj koji nastavlja slijediti stranačku politiku i kad mu nije sve po volji, ne koristeći vlastito nezadovoljstvo kao razlog za podrivanje vodstva. Kao da bilo koja hijerarhijski ustrojena organizacija – radilo se o crkvi, tvrtki ili vojsci – može funkcionirati bez poslušnosti. Pa ne može ni politička stranka. Ukratko, i u dijelu u kojem ne ide izravno na mlin Srbiji prijedlog se svodi na daljnje raspršivanje političke scene i rastrojavanje stranaka iznutra kako bi se potpuno onemogućilo odlučivanje i u konačnici paralizirala Hrvatska.

Razlozi za sumnju

Imajući sve to u vidu, zadaća je, ali i obveza svake odgovorne osobe kojoj je povjereno voditi brigu o hrvatskom nacionalnom interesu, spriječiti ostvarenje ovakve inicijative pa i kad ne bi bilo razložnih sumnji u zakonitost postupka prikupljanja potpisa i u autentičnost samih potpisa. A toga ne manjka.

Naime, manje-više isti krug ljudi je prije 4 godine pokrenuo referendumsku inicijativu na istu temu. Tada su navodno prikupili gotovo 400 tisuća potpisa, taman nedovoljno da bi ih predali na provjeru. Nije se, doduše, moglo očekivati da će svi ti potpisnici na izborima održanim samo godinu dana kasnije dati glas listi iza koje su stajali ljudi iz inicijative. Ipak, jedva 24 tisuće dobivenih glasova (što odgovara svega 6% navodno prikupljenih potpisa) pojačalo je dvojbe o vjerodostojnosti deklariranog broja. Zanimljivo je kako su oni koji sebe sad nazivaju narodom na izborima dobili jedva 1% glasova naroda, dok su oni koji trenutno čine okosnicu vlasti, a koju “narodnjaci” nazivaju nenarodnim režimom, dobili nekih 36% glasova. Po toj logici valjda glasova ne-naroda.

A da i sad nije išlo kao po loju, dalo se zaključiti iz dinamike objava broja prikupljenih potpisa. Najprije su obznanili kako su nakon prva tri dana prikupili 78 tisuća potpisa, potom nakon 8 dana njih 205 tisuća, pa nakon 11 dana 280 tisuća… Sve vrijeme se navodno držao ritam od nekih 25-26 tisuća potpisa dnevno. Svatko s iskustvom prikupljanja potpisa može potvrditi, a za takav zaključak dostaje već i zdrava pamet, da je u praksi nemoguće postići gotovo linearno povećanje broja potpisa kroz čitavo vremensko razdoblje. Najviše ih se prikupi u prvih par dana jer najzagrijaniji pobornici pohrle nošeni početnim entuzijazmom. No, dinamika ubrzo splašnjava, da bi se prema kraju potpisi prikupljali na kapaljku budući je tada prilično teško naći nekoga tko želi potpisati, a da to već nije učinio. Dakle, ako se u prva tri-četiri dana ne prikupi barem pola traženih potpisa, ciljani broj ostaje praktički nedostižan. Temeljem toga se moglo procijeniti kako je broj stvarno prikupljenih potpisa bliži broju glasova za Projekt Domovina na izborima 2015. godine nego broju potpisa potrebnih za održavanje referenduma, k tome i manji od broja glasova Podolnjakova Mosta na zadnjim izborima.

Da potpisi nisu prikupljeni na valjan način posredno su priznali i sami organizatori propustivši skenirati potpisne liste i, usporedno s predajom kutija u Saboru, ih pohraniti u digitalnom obliku na sigurnom mjestu – bilo fizički, primjerice u saborskom sefu, bilo na nekoj sigurnoj mrežnoj lokaciji. To bi se onda moglo iskoristiti u slučaju sumnji na naknadne manipulacije kojih su se pribojavali. Međutim, to nisu učinili jer su znali kako bi usporedba s kopijom potvrdila nepravilnosti uočene tijekom provjere potpisa ili bi autentičnost sami priznali ni ne tražeći usporedbu. Ovako, bar, pred svojim poklonicima, koji otpornošću na zdravorazumske argumente sve više poprimaju obilježja pripadnika fanatizirane sekte, mogu cendrati kako su im nepravilnosti podmetnute.

Prijevaru zanemariti, organizatore nagraditi!

Inicijativu su, ironično, neuspjeha stajali formalno neispravno popunjeni podaci, moguće dobrim dijelom povezani s potpisima koji su stvarno prikupljeni, a ne krivotvoreni potpisi. Naime, kontrolirala se samo formalna ispravnost podataka, tj. odgovara li OIB imenu i prezimenu te nalazi li se u odgovarajućim državnim evidencijama. Vjerodostojnost potpisa, tj. pripadaju li navedenoj osobi, uopće se nije provjeravala. Ukratko, provjeravani su samo popisi, a ne i potpisi. Da se potpisivanje naveliko krivotvorilo, pokazuju brojni primjeri dani na uvid javnosti. Čitavi svesci su upisivani i potpisivani rukom iste osobe. No, takvi su podaci, s obzirom da su prepisivani s nekog drugog popisa (sličnost s metodologijom koju primjenjuje Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac možda i nije slučajna), očito kvalitetnije upisani od autentično upisanih i potpisanih pa nisu proglašeni nevažećima, bez obzira što očito nisu vjerodostojni. Naime, u slučaju višekratnog potpisivanja istom rukom doista nije potrebna grafološka ekspertiza kako bi se uvidjelo da je riječ o krivotvorini.

Dakle, 40 tisuća formalno neispravno popunjenih osobnih podataka o potpisnicima ne znači da su i potpisi uz ispravno popunjene podatke autentični, makar i ne bili proglašeni nevažećima. Zato je nužno – osim pružanja uvida zainteresiranim udrugama u nevažeće podatke, a ne potpise, kako se obmanjuje javnost – omogućiti i svakom zainteresiranom pojedincu provjeru nalazi li se njegovo ime na popisu, bilo proglašeno nevažećim ili ne. Onima čije se ime uz krivotvoreni potpis našlo na popisu mimo njihove volje treba pružiti uputu o pravnom lijeku, a ujedno i postaviti pitanje odgovornosti organizatora. Svrhovito je to kako iz pedagoških, tako i iz preventivnih razloga, da netko mudriji ne bi preciznije prepisao tražene podatke iz neke od brojnih evidencija dostupnih nemalom broju ljudi. Uostalom, tko kaže da netko već sada ne štanca potpise za neki sadržajem po Hrvatsku još destruktivniji referendum, mada je “Narod odlučuje” u tom smislu letvicu postavio prilično visoko. Moguće baš rudimentarne komunističke naslage što svako malo prijete odlaskom iz Hrvatske, a nikako da odu, koje su na subotnjem mitingu već zaprijetile referendumom. A zatekao se tu poput Hitchcocka u svom filmu, gle iznenađenja, i meštar od referenduma, Podolnjak.

Ovakva referendumska praksa, izrazito podložna manipulacijama, ali i stvaranju ozračja histerije i paranoje, samo potvrđuje potrebu za donošenjem novog zakonskog rješenja. Potpise bi trebala evidentirati isključivo službena osoba ovlaštena identificirati potpisnika, a broj traženih potpisa smanjiti, no opet ne toliko da se svako malo dogodi nekakav neuspjeli referendum, kao, primjerice, u Sloveniji. Nužno je regulirati i referendumsku tematiku kako nitko ne bi mogao bacati bombe pod temelje države, ali ni minirati pokušaje ozbiljnijih promjena. Stoga se jedina korist za Hrvatsku od aktualnih referendumskih inicijativa iskazuje upravo u podizanju svijesti vladajućih o žurnoj potrebi preciznijeg zakonskog reguliranja referenduma. Ako je to doista bio njihov stvarni cilj, obavijen velom tajne, a sadržaj tek puka kulisa, onda inicijative treba pozdraviti, a organizatorima čestitati i zahvaliti im zbog plastičnog ukazivanja na rupčage u zakonu. Napose imajući u vidu da su krivotvoreći potpise očito bili spremni na sve, pa čak i izvrgnuti se javnoj sramoti, samo kako bi vladajućima ukazali na ogroman prostor za zloporabe s potencijalno pogubnim posljedicama po nacionalnu sigurnost. Radi takve junačke žrtve vrijedi ih poštedjeti računa od milijun kuna + pdv na ime troškova provjere.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska kao avangarda – I prije direktive EU-a ukinuli smo demokraciju!

Objavljeno

na

Objavio

Francuski povjesničar François Guizot davne je 1849. godine zapisao: „Snaga riječi demokracija je tolika da nijedna država ni partija ne može postojati ili misli da ne može postojati, a da tu riječ ne upiše na svoj barjak“.

Na demokraciju su se pozivali, a i danas se pozivaju svi relevantni političari, bili oni lijevoga, desnoga ili centrističkoga političkog usmjerenja. U demokraciju su se redovito klele i komunističke države s totalitarnim poretcima. Štoviše, u nazivima tih država redovito je stajalo kako je riječ o „demokratskim“ i „narodnim republikama“. Komunistička Jugoslavija u vremenu najmonstruoznijih zločina (Bleiburg), od 7. ožujka do 29. studenoga 1945., nosila je ime „Demokratska federativna Jugoslavija“. O kakvoj se demokraciji stvarno radilo danas je jako dobro dokumentirano: masovne grobnice izranjaju kao gljive poslije kiše „od Vardara pa do Triglava“.

Problem nastaje kad se političkim elitama ne sviđa volja naroda

U doslovnom prijevodu „demokracija“ znači vladavinu naroda. Riječ je o ideji vladavine u kojoj sudjeluju svi članovi zajednice (narod), izravnim odlučivanjem ili posredno putem izabranih predstavnika. Za demokratski provedene izbore ili pak referendume kaže da su „festivali demokracije“.

Za političke elite – koje su na verbalnoj razini, dakako, prvoborci demokracije i demokratskih procesa – problem nastaje onda kad im se ne sviđa volja naroda, tj. kad ona nije baš u skladu s njihovim političkim shvaćanjima. U tom slučaju političari – „demokrati“ skloni su vrlo osebujnim interpretacijama pojma „demokracija“, a u praksi njihova političkog djelovanja tada nerijetko možemo vidjeti primjere u kojima se ide za otvorenim ukidanjem demokracije.

Posljednjih nekoliko desetljeća tako na razini Europske unije možemo svjedočiti formiranju jedne otuđene kaste – političke elite koja je potpuno izgubila dodir s realnim potrebama i željama tzv. malog čovjeka. Budući da svaka akcija izaziva reakciju, takvo ponašanje masonoidnih političkih elita proizvelo je odgovor u vidu jačanja tzv. populističkih stranaka. Kod tih stranaka nesumnjivo možemo vidjeti i slučajeve negativnog populizma i manipulacije. No, veći dio tzv. populističkih stranaka dobro detektira današnje probleme orunuloga europskog kontinenta i njegovih naroda, što se, naravno, ne sviđa bruxelleskom mainstreamu koji ih etiketira kao „glupe populiste“.

Sorosevci: Demokracija je na izdisaju, treba ju zamijeniti kineski model

Pitanje je vremena kad će se tzv. mainstream (eufemizam za većinu tradicionalnih europskih stranaka koje su, neovisno o predznaku, misaono unificirane i slične kao jaje jajetu) i otvoreno založiti za ukidanje demokracije, a sve zato da „glupi populisti“ i neobrazovan i nepismen narod ne bi mogli stvarati probleme za uglađenu bruxellsku gospodu.

Pred pet godina, o čemu je tada izvijestio „Večernji list“, u Hong Kongu je održan skup Instituta za novu ekonomsku misao pod pokroviteljstvom „demokrata“ i pobornika „otvorenog društva“ Georga Sorosa. Na konferenciji su sudjelovali brojni dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, povjesničari, sociolozi i politolozi. Zaključak spomenutih umnika na skupu bio je taj da je demokracija na izdisaju i da je „budućnost u dorađenom kineskom modelu političko-ekonomskog sustava“. Na Sorosevu skupu mogla se čuti i misao da je demokracija diktatura „neobrazovane i nemoralne većine“.

„Društveni kredit“ i u Europi?

Budućnost Europe neki, dakle, vide na azijsko-kineskim ideološkim paralelama i meridijanima. U Kini se inače uskoro uvodi sustav „društvenog kredita“, tj. sustav bodovanja svakog pojedinca u društvu koji će određivati njegove izglede u životu. Ovaj orvelijanski sustav provodit će se primjenom high-tech nadzornih sustava koje će kontrolirati tzv. umjetna inteligencija. „Moralno-politički nepodobni“ Kinezi u takvu će sustavu biti bez ikakvih izgleda za život dostojan čovjeka.

Nema nikakve sumnje da će bruxellski birokratski monstrum u sustavu „društvenog kredita“ i sam uvidjeti odličan model kako u Europi dovesti u red „glupe populiste“ i nepismenu „raju“ jer, u konačnici, u testiranju sustava umjetne inteligencije koja bi to omogućila Europa ima i prednosti pred Kinom. Ne će se tada više moći dogoditi da neki tamo nepismeni birači na referendumu izglasuju Brexit. Vijeće mudraca Sjedinjenih Europskih Država bit će jedino ovlašteno za tumačenje što je dobro, a što loše, što dopušteno, a što zabranjeno.

„Društveni kredit“ u Hrvatskoj – mačji kašalj

Provedba sustava „društvenog kredita“ u našoj će domaji biti mačji kašalj. Ljudi u Hrvatskoj i ovako nisu mentalno izišli iz vremena komunizma i opredijelili se za slobodu. Moralno-politička podobnost i dalje je glavni kriterij političkog, društvenog i profesionalnog napredovanja. A kad je u pitanju referendumsko izjašnjavanje – Hrvatska nema probleme kao Velika Britanija. U Narodnoj Demokratskoj Republici Hrvatskoj vrijedi pravilo da nije bitno tko glasuje, nego tko broji glasove.

Mogu se primitivni, zaostali i fašistoidni kamenjarci i blatari truditi koliko žele da reformiraju i demokratiziraju izborni sustav putem referenduma, ali od toga u konačnici nema ništa. Za pacifikaciju neobrazovane rulje zadužen je pukovnik jurišnih odreda mainstreama Lovro Dimitrijević Apis poznatiji kao „Hvaljen Isus i Marija“.

Hrvatska možda je prema izvješću Svjetskoga gospodarskog foruma u nekim područjima na dnu ljestvice u društvu s ekonomskim gigantom Venezuelom, no, kao što vidimo, zahvaljujući Apisu i mainstreamu u nekim smo područjima već sada avangarda. Bruxelles još uvijek, naime, nije donio direktivu o ukidanju demokracije, ali ju je mainstream u Hrvatskoj već ukinuo!

O tempora, o mores, živjeli demokracija, mainstream i progres!

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari