Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Povijest se opet zgusnula

Objavljeno

na

Je li tada Šerbedžija dignuo glas protiv razaranja Hrvatske? Nije. Je li poslije? Nije. Što je radio u Beogradu? Snimao film „Dezerter“ s redateljem Živojinom Pavlovićem koji je – o, kako dobre uštede – našao sjajnu lokaciju za snimanje u potpuno razrušenom Vukovaru, dok se još nije osušila krv hrvatskih vojnika, civila, žene i djece….

Vrlo hladne noći i jutra, danju ponešto sunčano.Vrijeme uglavnom hibridno. Uopće, ta je riječ, hibridno, na stanovit način obilježila prošli tjedan. Intervju Kolinde Grabar Kitarović koji je objavio „Defense News“podignuo je na noge gotovo cijelu Bosnu i Hercegovinu, pola Rusije i Srbije. Srpski i bošnjački element u BiH prepoznali su da su njihovi planovi prepoznati, što i nije bilo teško budući da i nisu bili niti jesu neprozirni. Pisalo se o tome u hrvatskim medijima, analiziralo i dolazilo do sličnih zaključaka, no sada je nastala panika jer tekst dolazi iz vrha hrvatske države. Što se to događa s Hrvatskom, pitaju se,pa zar je to ona ista Hrvatska koja se u vanjskoj politici i posebno u odnosu prema bliskom okružju ponašala ne samo ambivalentno i neodlučno, nego se i šutke šuljala da ju tko ne bi opazio, pružala drugi obraz kada bi po jednom dobila pljusku. Što se to događa s tom Hrvatskom, pitaju se, koja se najednom razgoropadila kao bakica koju je htio snimiti Pernar? Kako može ta mala nazivati pravim imenom SAO Dombas i ostale basove. I bosove.

A što? Hrvatska je odlučila da nije tako mala da ne bi bila velika.

Bez uvijanja, Kolinda je sažela što je sažeti trebalo: da je očito kako puzajućim referendumskim hodom O tzv. republika srpska namjerava raskinuti brak s BiH i s vremenom ući u novi s ljepoticom Srbijom, a kum će biti Rusija s kumom Putinom, pri čemu bi se moglo pucati na svadbi, kao što je običaj ne samo na Balkanu, ili barem hibridno ratovati, što god to značilo. Uvijek pouzdani B. Klajić objašnjava da je hibrid dijete Rimljanina i inozemke, slobodnjaka i ropkinje, mješanac, križanac, bastard, mješavina individua životinjskog i biljnog svijeta. Znači, može se očekivati bastardno ratovanje, a kako mi Hrvati imamo svježa iskustva u ratovanju sa četničkim bastardima, trebamo se pripremiti jer Hrvatska na žalost ne može biti pod stolom kada i ako dođe do najgoreg.

Velim, o prijetnjama u regiji i iz regije pisali smo odavno, kao i o zbivanjima u drugoj BiH komponentni, to jest muslimanskoj, pa je šefica države i to sažela u nekoliko rečenica, opažajući i ona da bosanski muslimani nisu bili što su bili, da mijenjaju običaje. To jest, još jasnije rečeno, da su fundamentalisti prevladali i idu dalje, da ti europski muslimani sve više postaju azijski i azijatski, sa svim ljepotama turskoga hinterlanda i arapskih interdikcija, a u tom se toplom okrilju dobro osjeća i militantni isilizam.

Izbezumljeni Dodik i Izetbegović

Dodik IzetbegovicErgo, situacija je složena, a to da se Hrvatska javila s visokoga mjesta izbezumilo je i Dodika u genocidnom entitetu i Bakira Izetbegovića koji je dao intervju hrvatskom novinaru u svom „studiju“ tonski i likovno vrlo neobičnom, te izgovorio puno srdačnih riječi o sjajnom položaju Hrvata u FBiH, gledajući cijelo vrijeme u nešto ili nekoga nezabilježenog kamerom. Živnuo je samo kada je spomenut treći, naravno hrvatski entitet, koji je žustro i uzbuđeno nazvao nemogućim. A budući da je – usprkos svim muslimanskim i europskim čimbenicima – hrvatski entitet i te kako moguć, Bakir je završio intervju pomalo izgubljeno. Da ne bi morao Bakir, zaplotnjački se umiješao bivši Mustafa Cerić koji u podugom pismu „komšinici“ (baš tako ju naziva) Kolindi objašnjava što je i kako je, i u čemu griješi, pa od griješne komšinica traži ispriku.

S hrvatskim entitetom, odnosno oživjelom Herceg Bosnom, u ovom je trenutku situacija ista kao s hrvatskom državom, RH, početkom devedesetih, kada nam nitko na ovom svijetu nije davao nikakve šanse. Pa da smo pitali uokolo „Kaj /što/ča vi mislite, jel da mi krenemo ili odustanemo jer je nemoguće, navodno“, svi bi „čimbenici“ rekli: „Pa nemojte biti blesavi, znate da je nemoguće.“

Bosanski je lonac užaren, Srbija ima svoj drugi memorandumski plan, i Hrvatska jednostavno mora učiniti sve da bude spremna. Nadajući se da ne će biti velikoga ratog sukoba, istodobno treba učiniti sve da ne bude iznenađenja. Zveckanje oružjem je čujno, vrlo čujno, i nitko se nema pravo praviti gluhim. Svedena na sedamnaest tisuća profesionalnih vojnika, koliko ih stane na stadion Zagreba u Kranjčevićevoj, kopneno još relativno dobra, pomorski ponešto dobra a u zraku kao ranjeni jastreb, hrvatska vojska treba više ljudi i zrakoplova, sofisticirano oružje i zamjenu starudije modernim uređajima za odvraćanje. Više inzistirati ne samo na pitanju što mi možemo učiniti za NATO, nego što NATO može učiniti za nas. Međunarodne (valjda jugoistočne) europske Delta-snage, još u projektu (Hrvatska, Bugarska, Mađarska, Slovenija) za sada ostavljaju okus diverzantske skupine koja bi za račun velikih obavljala opasan posao. Jer se veliki (poučeni iskustvom) nevoljko ili nikako spuštaju na zemlju, pa sebe ostavljaju u zraku i tuku iz oblaka, a malima je prepuštena uloga pješadije.

U svakoj kombinaciji, relativno mala zemlja kao Hrvatska prije svega mora biti sigurna u sebe samu, znači da joj netko ne puca u leđa iz nje same. Što znači da treba imati savršeno dobro organiziranu protuobavještajnu službu, u što nisam uvjeren (slučaj Orašje), obavještajnu službu i sve koje čine domovinsku sigurnost. Čuvati svoje tajne, svoje podatke ne samo od hakerskih napada (Ministarstvo vanjskih poslova), nego biti i barem toliko pametna da pohranu i obradu informatičkih podataka ne prepušta tvrtki nad kojom nema nadzor (ASSECO) niti sljedećoj u hijerarhiji (APIS) koja se može igrati i s izbornim rezultatima, kao što postoji sumnja da se zaigrala na prethodnim parlamentarnim izborima, a rezultat je bio nestabilna vlast koja je morala srušiti samu sebe. (Uopće, ako se neka tvrtka nazove Apis, a nema veze sa pčelama, onda i zadnja neznalica mora pomisliti na čovjeka koji je predvodio organizaciju Ujedinjenje ili smrt, to jest na Crnu ruku.)

Nestabilna, neuređena, siromašna, maloljudna i slabo naoružana Hrvatska san je svih stratega i strategija

Nestabilna, neuređena, siromašna, maloljudna i slabo naoružana Hrvatska san je svih stratega i strategija kojima sada smeta u ostvarenju planova. Posebno im je draga činjenica da Hrvatska ima dvadeset posto, najmanje, onih koji ju ne mogu smisliti, pa će takvi u nekom novom strašnom času dati ruku neprijatelju, a on njoj oružje. Nemojmo se zavaravati: odjeli stranih obavještajaca puno bolje znaju kako stoje stvari u Hrvatskoj, bolje od DORH-a i sličnih tijela koja slabo ili nikako funkcioniraju pa još nisu uspjeli pohvatati ni krvnike koji su klali u Vukovaru i Škabrnji. Znaju rečeni odjeli i tko nosi koje odijelo u Hrvatskoj, znaju tko je u petoj koloni i vjerojatno uspostavljaju veze ne samo s vidljivom nego i hrvatskim službama nevidljivom, u svim područjima, pa tako i kulturnom podzemlju gdje se destabiliziranje Hrvatske redovito i vilovito provodi naizgled bezopasnim kvaziintelektualnim prenemaganjem, s potporom u medijima – prenemaganjem koje , vidi čuda, uvijek ide za tim da u paraumjetničko ili umjetničko djelo „novim čitanjem“ ubaci štogod protuhrvatskog otrova.

Hoću reći, mi u mogući rat (ne daj Bože da ga bude) ne možemo ići u tako nemogućem stanju. Ne možemo sebi dopustiti da u teškom trenutku još jednom uz vanjsku agresiju imamo i unutarnju, to jest da sadašnju informativno-kvazikulturnu unutarnju agresiju ostavimo da perfidno djeluje protiv hrvatskih interesa (ovaj put je taj ofucani sklop riječi s pravom upotrijebljen). Povijest se još jednom zgusnula, a kada se to dogodi stvari postaju crno-bijele kao starinski filmovi i treba biti jasno tko je na kojoj strani.

Mediji, osobito tiražne tiskove, izvan svake sumnje su uvijek i usrdno na krivoj strani. Evo ilustracije: kao što bivši Cerić traži ispriku (izvinjenje, dotično) od predsjednice hrvatske države, tako isto estradni jugoslaven R. Šerbedžija traži ispriku od Ministarstva branitelja. U otvorenom pismu. To pismo usrdne tiskovine, to jest oba najčitanija dnevna lista, prenose u cijelosti, istoga dana, u istoj opremi, s fotografijom iste veličine, naravno. Ja sam stjecajem slučajnih okolnosti počeo novinarsku karijeru kao korektor i lektor u zagrebačkoj „Borbi“, na samom početku šezdesetih (vrlo brzo sam dobio otkaz zbog nekima znane afere s Rankovićevim tekstom). Važni politički, partijski tekstovi, morali su biti formatirani u zagrebačkoj na isti način kao i u beogradskoj „Borbi“, ali i u zagrebačkom „Vjesniku“. Bez odstupanja. Bez komentara. Eto, tako je dvije tisuće i šesnaeste postupljeno s otvorenim pismom dotičnoga glumca, bez komentara. Komentari nisu dopušteni. Glumac traži ispriku jer da su njegove govorancije na Sajmu knjiga u Beogradu neoprezno i neprovjereno prenesene iz žutoga tiska (Tanjug), da govoreći o kriminalcima nije spominjao hrvatske branitelje itd. I nije.

Dao sam si truda, pa preko davnih prevoditeljskih veza došao do transkripta. Nakon lamentacija o svojoj tužnoj sudbini u zabačenim dijelovima svijeta (London, Los Angeles), o profesuri u Rijeci, o piscima koje obožava, o Krleži koji je napisao da „Europa za nas ima štrik“, glumac prelazi na područje historiografije i kazuje da smo „mi bili petsto godina pod drugim kulturama“, da smo „mi Slaveni poseban narod“, a osobito južni Slaveni pokazuju „vitalnost nacije“. Na žalost , veli, „nekim narodima treba vrijeme da sazriju.“ Zatim se u odgovorima novinarki upušta u zbivanja devedesetih , kada nije prevladao zdrav razum, kao kod Čeha i Slovaka. Sve se odvijalo primitivno, a na „sudovima za ratne zločine vidjelo se da su ti heroji, mnogi od njih, kriminalci dovedeni iz zatvora.“ Bila je to slijepa mržnja, nastavlja, pa se ograđuje da ne govori o jednom nego o „svim narodima“. A glede stradanja kaže da nije bitna brojka.

Bizantinska mutež

Lijepo, posebno zaključak. Nema agresora, nema spomena srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu,nema krvoločne i organizirane srbijanske gladi za hrvatskim teritorijima, nema spomena da se u (formalno) odbačenoj tužbi Hrvatske za genocid – u presudi ipak spominju masovni zločini koje je Srbija počinila u Hrvatskoj. Nema Srebrenice, nema Vukovara i Škabrnje. Hrvatski branitelji nisu spomenuti izrijekom ali ni izdvojeni kao branitelji svoje domovine od agresije, nego su i oni svrstani u „sve narode“ koji su se potukli iz primitivnih razloga , a izvršitelji na terenu bili ,znači, i u Hrvata kriminalci. „Mnogi od njih“. Iz originalnog transkripta ta je bizantinska mutež posve razvidna – hajdmo zamotati stvari u celofan izjednačavanja krivnje, zaboraviti tko je agresor a tko žrtva, hajdmo da u tom prepletu neupućenom ostane u sjećanju da su svi jednako krivi, primitivci jedni, zajedno s onim mladim ljudima koji su jednoga jutra pili kavu u zagrebačkim kafićima, a već sljedećeg se našli na fronti i pogibali, premda rat nisu ni očekivali ni željeli .

Za tu mutež traži glumac ispriku ni manje ni više nego od Ministarstva hrvatskih branitelja koje ima dužnost štititi istinu o hrvatskim ljudima koji su branili domovinu. A ni u rečenom ministarstvu nisu toliko naivni da bi progutali „općeraznonarodnu“ primitivnu teoriju bez krivca i krivnje, teoriju koja – izbjegavajući da to i izrijekom navede – u kriminalnu armadu „prirodom stvari“ uključuje i hrvatsku vojsku i njezine zapovjednike. Hrvatske branitelje.

Tako smo dobili bljutavu „aferu“u kojoj visokotiražni tisak izvan svake sumnje staje na stranu prozirnog mutikaštva i biltenski objavljuje tu mutež, što svjedoči o konačnoj smrti hrvatskoga novinstva.

Kako je ta afera mogla biti izbjegnuta? Pa tako da je dotični glumac 1991. uzeo pušku i uputio se u Sunju sa Svenom Lastom, ili se mogao pridružiti našoj Satniji hrvatskih umjetnika (početkom listopada proslavili smo 25. obljetnicu osnivanja, a da visokotiražni tisak nije zabilježio ni jednom rečenicom) – satniji u kojoj je bilo pregršt poznatih glumaca. No, to se od dotičnoga glumca nije moglo očekivati budući da je valjda plašljiv. Ali je barem mogao ostati u Zagrebu. Već samo to pisalo bi mu se u dobro. A nije, podvio je rep i otišao u Beograd. U Srbiju. U kakvu Srbiju? U Miloševićevu Srbiju, premda sada kaže da su mu iz te „obitelji“ prijetili. U tada neprijateljsku zemlju iz koje su kretali tenkovi na Vukovar, na Hrvatsku. Ako mu se to nije sviđalo, mogao je napustiti Beograd i otići negdje drugdje, bilo je načina.

Je li tada dignuo glas protiv razaranja Hrvatske? Nije. Je li poslije? Nije. Što je radio u Beogradu? Snimao film „Dezerter“ s redateljem Živojinom Pavlovićem koji je – o, kako dobre uštede – našao sjajnu lokaciju za snimanje u potpuno razrušenom Vukovaru, dok se još nije osušila krv hrvatskih vojnika, civila, žene i djece. Glumac navodno nije ondje snimao, samo je snimatelj lutao gradom, a film je, kaže, antiratni. O srbijanskim logorima za hrvatske zatočenike nije znao, o tome ga nitko nije ni pitao. Ako ne zna Vučić, kako bi znao Rade. No, kada su Srbijanci i Srbi uopće osvojili sve što su mogli u Hrvatskoj premda ni izbliza koliko su htjeli, zahvaljujući hrvatskim braniteljima, glumac se uputio u inostranstva itd. a vratio se u Hrvatsku kada je na vlast došao Račan i njegovi crveni te je ta poveznica s Jugoslavijom i jugoslavenstvom bila toliko dirljiva da se glumac osjetio gotovo svoj među svojima, malo se zabrinuo kada je opet došla desna opcija ali uskoro uvidio da ima posla s mazohistima, a proradila su i stara kulturnjačka prijateljstva. Umjesto Beograda, izabrao je drugo mitsko mjesto komunističkoga jugoslavenstva, Brijune, malo se začudio vidjevši kako to sve ide kao podmazano, pa i obilna potpora iz državnog proračuna za diletantski teatar, a zatim se sve manje čudio razumjevši da ima posla s lajbekima, pa pozvao hrvatsku mornaricu da mu prevozi crvenu publiku iz Pule, a što ne bi. On je, mora se priznati, točno procijenio u kakvu se Hrvatsku vratio.

Memorandum II.

Ispričavam se, poštovane čitateljice i čitatelji i vama i samom sebi što sam toliko riječi potrošio na nekoga tko ne zaslužuje ni retka, ali me je dignula u zrak ne samo bezobraština traženja isprike od Ministarstva branitelja, nego prije svega činjenica da se u ovom slučaju ne radi samo o pasatističkim dovijanjima nego i futurističkim stuprumima. Naime, ono što je glumac govorio na beogradskom sajmu knjiga potpuno se poklapa s drugim memorandumom SANU: smanjiti štetu odbijanjem priznanja bilo kakve uloge Srbije u agresiji na Hrvatsku i BiH, tražiti i nalaziti saveznike u tom pitanju po Europama i drugdje, ako se baš ne može izbjeći onda nivelirati krivnju ili ju prebaciti na druge (masakr u Dvoru), te s te pozicije učvrstiti noge i opet razmišljati kako u relativnom miru nadoknaditi izgubljeno u ratu, izgubljeno u Hrvatskoj prije svega, gdje je ionako bio građanski rat kao i svugdje drugdje, osim u Srbiji koja je sve to gledala iz daljine i zgražala se.

I dobro je, vrlo dobro, da je Ministarstvo branitelja učinilo što je moralo, i tu, ovom slučaju. To nova, napokon samosvjesnija Hrvatska poručuje s razine Vlade i njezina ministarstva da ne će trpjeti nikakva krivotvorenja ni ačenja, da će odlučno i mirno govoriti o vanjskim i nutarnjim nepodopštinama, da će reagirati i razotkrivati manje i veće ubodnike u hrvatski ponos i hrvatske rane. Samo rečenica „Nije bitna brojka“ govori o besramnoj neljudskosti, o ciničnom podsmjehivanju žrtvama srpske agresije, o svođenju ubijenih i ranjenih na brojke. I to nebitne. Koji broj ima silovana, ubijena i bačena na smeće djevojka, čiji je otac o njoj govorio u Vukovaru na Dan sjećanja, ove godine? Je li, Šerbedžija? Koje brojeve imaju djeca ubijena u Slavonskom Brodu?

Ako su Plenkoviću bez ikakva razloga spočitavali da je rasrdio ruskoga medvjeda govoreći razborito o mirnoj reintegraciji, dotični glumac je doista rasrdio medvjeda. I to Tomu Medveda, ministra i ratnoga junaka. A to nije pametno.

U glumčevu otvorenom pismu vidljiva je i (drugim riječima izrečena) otrcana fraza o ugroženosti. Toga smo se naslušali. Ugrožen je isto kao i Saša Leković. Što bi bilo, kad bi bilo, da je nekoga od njih nokautirao nepoznati počinitelj? Kakva bi to afera bila! A kada (dok ovo pišem nepoznati, ali očito motivirani) počinitelj nokautira književnika i novinara Nenada Piskača, sva ta tiražna klatež gromko šuti. Ta on je samo komentator portala Hrvatskoga kulturnog vijeća, ne ćemo na njega trošiti riječi – rezoniraju oni – kao što se svojedobno nisu previše osvrtali na atentat u kojemu je teško ranjen akademik Slaven Barišić, tada dopredsjednik HKV-a. Samo dvije nebitne brojke. Za sada.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MORH/ T. Brandt

Zbog sve boljih odnosa države Hrvatske i države Izraela nisu u zemlji i oko nje svi sretni. Naprotiv, neki među nama i oko nas ne kriju iznenađenje, pa i razočaranje.

Izrael su, kao važnog međunarodnog igrača, koji presudno utječe i na SAD, određeni krugovi huškali na Hrvatsku. Jer, kako Izrael može biti prijatelj s jednom profašističkom državom?

Odnosi dviju država zaista su bili opterećeni sudbinom Židova u vremenu NDH. Pojedini izraelski aktivisti kao Efraim Zuroff, veliki prijatelj naših „antifašista“, koji se nada da Europa Hrvatskoj neće oprostiti Oluju dok on Srbiji oprašta Srebrenicu, panično traga za ostacima ustaštva i preživjelim nacistima, a i pojedinci u Hrvatskoj, kao Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina, opterećen negativnim emocijama, sjećanjima i predrasudama, nikako ne želi zajedno s predstavnicima vlasti na službene komemoracije.

Svoj prilog nepovjerenju dali su i bivši predsjednici Hrvatske Stipe Mesić i Ivo Josipović denuncijanski trabunjajući u Tel Avivu o još živoj ustaškoj zmiji, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Srbija u svojoj difamacijskoj strategiji igra na kartu progona Židova (i Srba) u Hrvatskoj, a da se nikada tamo ne spominje, recimo, Nedićev Judenfrei.

Početkom devedesetih KOS je organizirao rušenje židovskoga groblja u Zagrebu kako bi se to onda podmetnulo novoj državi.

Određene probleme predstavlja još uvijek neriješeno pitanje povratka židovske (ali ne samo židovske) imovine oduzete što u vrijeme NDH, što u vrijeme Jugoslavije.

No, srećom, kao da je to mučno razdoblje optužbi i dokazivanja iza nas, barem što se tiče službene Hrvatske i službenog Izraela. Nema u Hrvatskoj političara ni političke stranke koja se nije odredila prema Pavelićevu režimu i izrazila žaljenje zbog stradanja Židova.

Pomoć hrvatskih kanadera pri gašenju požara u Izraelu djelovala je kao poticaj stvaranju jednog novog prijateljstva.
Ne treba zanemariti ni privatno-poslovne veze, primjerice Jakova Sedlara ili Dragana Primorca.

Onda je došla kupnja borbenih zrakoplova koje smo vidjeli za proslave Oluje zajedno s izraelskom i američkom delegacijom.

Na zgražanje Aleksandra Vučića i na njegovu usporedbu Oluje s holokaustom reagirala je vrlo oštro Julija Koš iz Židovskog informativno-edukacijskog centra.

Povrijedilo ju je izjednačavanje holokausta kao plana uništenja jednog naroda s akcijom Hrvatske vojske da „reintegrira stranom vojnom agresijom i civilnom oružanom pobunom okupirani teritorij“, što je na taj način, kako ona navodi, definirano i presudama međunarodnih sudova.

I Izrael i Hrvatska trpe, doduše ne u istoj mjeri, neprijateljsko okruženje i to je još nešto što ih povezuje. Povezuju ih, ne treba idealizirati, i politički, vojni i trgovinski interesi. Postoji i jedan mali rizik, a zove se izlaganje međunarodnom terorizmu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Zajednički let hrvatskog i izraelskog pilota u MiG-u 21

 

 

Politički i vojni vrh na Plesu obišao izraelske zrakoplove koji će na obljetnicu Oluje preletjeti Knin

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

PISKAČ: Karamarkov ‘probni balon’ prekinuo je zasluženi odmor Mirka Galića

Objavljeno

na

Objavio

Početkom kolovoza hadezeovac Tomislav Karamarko dao je bezazleni intervju u tjedniku 7dnevno najavljen na naslovnoj stranici porukom – vraćam se. U intervjuu nema ničega novoga. Uglavnom je riječ o poznatim dijagnozama naše svakodnevne glupe perspektive o kojima godinama pišu „ustaše“, „narodni neprijatelji“, „marginalne skupine“ i „populisti“. Nejasno je iz intervjua kamo se Karamarko navodno vraća, na vrh HDZ-a – što je čisto gubljenje vremena, ili se nudi za nacionalnog vođu – što je pak pretenciozno budući da za takvo što nije ponudio nacionalni program.

Na reakciju uvijek budnoga režima nije trebalo dugo čekati. Politički magazin Obzor Večernjega lista od subote 11. kolovoza 2018. objavio je tekst Mirka Galića na pune tri stranice pod nadnaslovom „Povratak otpisanih“ i naslovom „Karamarko se nudi za vođu ‘prave desnice’: treba li nam novo utapanje u prošlosti?“. Hrvatska je već utopljena u prošlosti jugoljevice i to je ključan razlog ovome tekstu.

Vjesnik socijalističkoga saveza i bard nelustrirane Hrvatske

Iako je Karamarkov intervju probni balon i svojevrsna provokacija režimu, odlučeno je da poredak mora djelovati preventivno, odmah i sad, te suzbiti „negativnu tendenciju“. Nije problem u intervjuu na kojega Galić intervenira, već u tomu što Karamarko ima uvid u to kako jugokomunizam u Hrvatskoj funkcionira iznutra. Pa, prema tome možebitno zna i kako ga se i kojim alatima može demontirati. Osim toga, opasan je i zbog ovoga navoda: „Osnovna strategija jugo komunističkih ostataka je bila i ostala razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima“. Citat je gola istina.

Režim je za reakciju odabrao medij i autora. Večernjak je preuzeo ulogu Vjesnika Socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske, poznatu u godinama agitpropovanja poslije „oslobođenja“. Mislim na oba „oslobođenja“ – ono od 8. svibnja 1945. i ono od 3. siječnja 2000., nakon kojega je odnarođeni režim Galića inkluzivirao i poslao u ofenzivu oslobođenja HRT od hrvatstva.

Mirko Galić (r. 1948.) nije od jučer. On je od prekjučer! Režimski novinar Socijalističke Republike Hrvatske formatiran je na revolucionarnim tradicijama „Fakulteta političkih nauka“ (diplomirao 1969.). Taj je faks partijska „fabrika“ za proizvodnju „društvenopolitičkih radnika“ jugokomunističkoga smjera. Ulaznica u pravovjerni intelektualni proletarijat.

Od godine 2000. Galić je sedam godina bio šef HRT-a. Baš te godine počela je čistka urednika i novinara koji su na HRT-u dobili medijski rat protiv agresora. Poslije čišćenja HRT-a kao zaslužno „staro željezo“ (M. Galić) postao je diplomatom „bolje prošlosti“ od „Tuđmanova režima“ (isto). Kad je isteklo uhljebljenje na HRT-u i u Parizu, Galić je 2013. pronašao novo. Bio je savjetnikom Ivice Todorića u Agrokoru. Najbolji mu je savjet bio da vlastitoga sina zaposli u Agrokoru.

Opće je poznato da režimlije nikad ne odu u zasluženu mirovinu. Galićeve su usluge visoko cijenjene u strogo kontroliranim režimima. On je stup nelustrirane Hrvatske. Bard. U lustriranoj ne vjerujem da bi se snašao. Tržište rada u Hrvatskoj je namijenjeno samo za niže klase. Nelustrirana je viša i povlaštena. U nju spada i „intelektualni proletarijat“.

Galić nije skrenuo s puta

Uređivao je sve i svakoga. Sad bi uređivao tko se smije, a tko ne baviti politikom. Zaslužio je mirovinu, no, još je aktivan sedamdesetogodišnjak i čini se da će dosegnuti dugovječne perspektive Budimira Lončara i Josipa Manolića. Duboka država ne angažira bardove intelektualnoga proletarijata zbog sitnica, osim kod krivih procjena. Ta, oni znaju prenositi stavove donesene gore i pretočiti ih dolje i to na takav način da prikriju totalitarni karakter crvene buržoazije gore i bijedu intelektualnog proletarijata smještenoga između onih gore i onih dolje. A oni gore procijenili su da im je Karamarko dodatna opasnost poslije svih šokova „mekih ustaških udara“ što ih zadesiše tijekom ovoga ljeta, zbog kojih moraju raditi i na godišnjem odmoru, a moguće i pripremiti izvanredne izbore, da se spasi što se spasiti može pred najezdom „marginalnih skupina“. Karamarko je ovdje poslužio i kao pokazni primjer što čeka one koji se namjeravaju suprotstaviti poretku na demokratskim izborima. Valjak „revoljucije“ (Tito) gazi sve osim svojih. Pa i njih kad „skrenu s puta“. Galić nije skrenuo.

Zanat gaženja i valjanja političkoga terena u Hrvatsku je instalirao još 1937. neumrli generalni sekretar Partije, Josip Broz. Agitpropovski zanat daje i učeniku i profesoru i partiji i režimu u cjelini osjećaj da su bog i batina prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mirko Galić je u svojoj društvenopolitičkoj karijeri bio i bog i batina intelektualnoga proletarijata. Iz njegova uratka uperena protiv Karamarka proviruje više batina negoli bog. Je li ga režim angažirao za toliko i toliko nečega po kartici, ili je riječ o osobnoj umirovljeničkoj inicijativi ne znam, no svi znaju da on volonter nikad nije bio, niti ima takvih pretenzija. Osim, ako nije dragovoljno sudjelovao na omladinskim radnim akcijama.

U Jugi se nije zalagao za hrvatsku državnu samostalnost, već za ravnopravnost naroda i narodnosti, republika i pokrajina unutar jednopartijske „tvrđave samoupravnoga socijalizma“. U Tuđmanovom desetljeću balansirao je tako da se ne zamjeri starom totalitarnom poretku, niti novom – demokratskom. Sad je pak doktor demokracije. Njegovo je najplodnije doba došlo s 3. siječnjem 2000. kad je dao svoj nemjerljivi prinos novoj etapi državnoga etatizma, protiv kojega se navodno borio još u Danasu zajedno s medijskim prvoborcima jugoslavenske ideje. Uskoro će vjerujem dobiti i nagradu za životno djelo, ako već nije – što je puno izglednija mogućnost, koju nisam provjeravao jer me ne zanima ni lik, niti djelo.

Galić je živi dokaz da je Hrvatska utopljena u prošlost. Premda on misli da će se Hrvatska utopiti ako na političku scenu umjesto Plenkovića ispliva Karamarko. Galić je preventivno zabrinut za Plenkovićevu sudbinu. I treba biti. Njegov je politički pad postao razvidnim nacionalnim interesom. To su skužili i u hadezeu, a onda i „navijači hrvatske nogometne reprezentacije“.

Uzbuna najvišeg „stepena“: Hrvati se u Hrvatskoj hoće baviti politikom!

Kakav god bio, Karamarko ne spada u plemenito potomstvo komunističko feudalnih obitelji Plenkovića, Milanovića, Milića, Todorića, Galića, Josipovića i drugih znanih i neznanih. Nezamjenjivi su ne zato što je riječ o monarhističko-komunističko-revolucionarnome nasljednom pravu, već zato što je u Hrvatskoj izostala obična civilizirana lustracija otaca, koju je svojedobno sramežljivo najavio Karamarko uhićenjem Josipa Boljkovca. Spriječivši lustraciju nelustrirani su na velika vrata uveli nacionalnu frustraciju. Frustraciju umjesto lustracije u društvo mogu uvesti samo odnarođene strukture.

Nelustriranci, a ne Karamarko, doveli su državu u nigdinu. Nikako im nije jasno, vidljivo je iz Galićeva agitpropovanja, da unatoč svemu poduzetome postoje Hrvati koji još nisu ubijeni u pojam. Daju čak i intervjue zaobilazeći medijski intelektualni proletarijat.

U tekstu je autor demonstrirao sve značajke profesije. Svi koji se suprotstavljaju poretku, ili bi mu se mogli suprotstaviti u bilo kom obliku, svi su oni – trajno sumnjivi. To je polazište, premda Karamarko ne iznosi nikakav nacionalni ili stranački program kako bi se nametnuo za novoga stranačkoga ili nacionalnoga lidera. Galić, međutim, reagira kao da su obje opcije izgledne. Koja frka u redovima poretka! Sama najava mogućega povratka u politiku, koja je (barem u ovom trenutku) više provokacija negoli ponuda, dovoljna je za uzbunu najvišega „stepena“.

Uteg starog željeza utapa Hrvatsku

Iz teksta Mirka Galića ispada, međutim, kako je Karamarkov intervju neobično važan, gotovo programatski. Iako je riječ o krivoj procjeni, Galić nemilosrdno ismijava, omalovažava, relativizira i na svaki mogući način nastoji ogaditi eventualni Karamarkov politički angažman. Galiću je stalo prije svega da se ovaj ne angažira u HDZ-u, jer HDZ trenutno ima odličnoga predsjednika, kao što ga je imao i u Sanaderu i u Kosorovoj. Jedino je Karamarko bio loš. I Tuđman, dakako. Ne branim Karamarkove politike, niti sam s njima upoznat, ali branim njegovo pravo da se bavi politikom.

Vidljivo je čak i u vrhu HDZ-a kako je Karamarkova stranačka alternativa – Plenković, puno lošija i od najlošijega izdanja Karamarka. Galić međutim, upozorava Karamarka, plaši narod, izmišlja doskočice i parole, reciklira stare misaone sklopove. Jako mu je stalo od Karamarka napraviti dežurno strašilo.

Čega sve tu nema!? Pogledajmo samo uvod teksta (ostatak pročitajte sami). Misleći da opisuje Karamarka, Galić zapravo govori o sebi: „već viđeno uvijek vrijedi manje od neviđenoga“; „staro željezo“, „Tuđmanovo je vrijeme u tom smislu prošlo“ i tako dalje. Uvod završava starom komunističkom soclogikom želudca: „Kad politika siđe u nove katove i dođe do čovjekova želuca, sve postaje moguće“. Autor ne shvaća da se komunisti više ne bave podilaženjem želučanim enzimima širokih narodnih masa, već homić zanimacijom.

Mirko Galić spada u red jugoslavenski orijentirane medijske scene, aktivne i u demokratskim okolnostima samostalne Hrvatske u kojoj je uspostavila paralelni političko-hranidbeni lanac sreće. Osim njega tipični su predstavnici Tomislav Jakić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, pok. Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Karlito Pilsel, Branko Mijić, Žarko Puhovski… S cijelom tom plejadom „starog željeza“ Hrvatska je potopljena u prošlost. Galićevu „analizu“ Karamarkova intervjua ne treba stoga uzeti previše srcu i pameti, a može se fino probaviti ako se pročita kao besplatna reklama Karamarku u sezoni kiselih krastavaca.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari