Pratite nas

Pregled

H. Hitrec: Psihoza o nepostojećem “ustaštvu” kao sredstvo za dresiranje

Objavljeno

na

Tipično travanjsko vrijeme uz netipične epizode, toplo-hladno, tlak pada i raste – ljudima s niskim tlakom je lako u životu, samo uzmu dnevne novine, ne troše zdravstvene „resurse“, ne trebaju dopunsko. Mediji su ostali kakvi su bili, pomaci se osjećaju tek na HTV-u gdje više nema protuhrvatskih arbitara političke elegancije (barem na ekranu), no nema sumnje da se okupljaju u kružoke, ohrabreni najavama raznih milanovića i jovanovića da će se vratiti i na vlast i na HRT („pripremite se“, što pomalo zvuči kao „spremte se, spremte“). Milanovići i jovanovići osokoljeni su danonoćnim toplo-hladnim suradništvom Domoljubne i Mosta, u čemu se Most sve više ukazuje kao skupina misionara koji su došli obratiti divlju hrvatsku politiku, ali ne razumiju do kraja političke tehnike niti okrutnu zbilju političke scene.

[ad id=”93788″]

Za to vrijeme vodi se specijalni rat protiv Hrvatske koji je upravo u punom zamahu, iznutra i izvana, okuražen nedostatno odlučnim otporom vladajućih. Iznutra rovare različite financijski pogođene udruge s dobrim vezama u lijevom inozemstvu, čuje se glasno njakanje kulturnjaka (mogli su se barem ukusnije nazvati) koje su pusići uzeli u okrilje, vrište lažni antifašisti i drsko optužuju vlast da je ustaška, što onda posreduju inozemstvu i angažiraju strane veleposlanike pokušavajući podići „slučaj Hrvatska“ na međunarodnu razinu. Naravno da se u svemu tome dobro snalazi i Srbija koja vrijeđa Hrvatsku i Hrvate kada stigne, ponavlja laži o „progonu 250.000 Srba „u Oluji – o čemu je pisao već i Shakespeare, reći će uskoro Srbijanci, u drami „Oluja“.

Dan planeta Zemlja

Dogodilo se tako, slučajno ili ne, da je Noć knjige pala na Dan planeta Zemlje, a mene su angažirali da u jednoj školi spojim dan i noć jer se bavim i knjigama i planetom. Ne može se reći da nisam već svršetkom sedamdesetih prošloga stoljeća na zabavan način načeo ozbiljnu temu o zagađivanju jedinoga planeta koji (za sada) imamo, vjerujući da ću „osvijestiti“ barem budući naraštaj, ali su stvari krenule naopako, te sada imamo što imamo. Ni tada nisam bio uvjeren da ljudi, takvi kakvi jesu, mogu sami nešto učiniti pa sam uveo u priču izvanzemaljca. Kada tragedija postane potpunom, i opet će u igri biti izvanzemaljci, to jest ljudi će postati izvanzemaljci i naseliti neki drugi planet – ako do tada uspiju svladati tehnološke probleme. Potpisivanje Pariškog sporazuma u New Yorku, s potpisima velikih i malih zagađivača, to jest nemilosrdnih gadova, samo je još jedna velika predstava pod kapom UN, no dobro je da se barem o tome govori i možda nešto pomakne, prekasno i presporo. Jer, planet Zemlja se već pobunio protiv dvonogih, bezglavih bića koja mu rade o glavi.

Hrvatska u svemu rečenom ne sudjeluje ni s 0,001 promila, ali to Zemlju ne zanima. Hrvati se pak odlučuju učiniti ono što će čovječanstvo uraditi za koje stoljeće, naime i oni napuštaju zemlju kad već ne mogu Zemlju, napuštaju jednu od najljepših zemalja na svijetu i nastanjuju dijelove Planeta EU koji su i njima, a ne samo bliskoistočnim muslimanima (koji imaju i druge namjere) vrlo zanimljivi u svrhu preživljavanja. U školi koju sam spomenuo, još ponešto dobrostojećoj, čujem podatak da u obližnjoj školi na Banovini od dvadeset četiri đačkih roditelja samo četiri imaju stalan posao i primanja. Može se pretpostaviti da će barem polovica njih krenuti trbuhom za kruhom, povesti sa sobom djecu, đake, kojih ionako ima sve manje.

Tako mnogi đaci ne će postati objektima reforme obrazovanja koja se – što više to dublje – ukazuje kao papirnata konstrukcija koja možda i ima nekih povoljnih elemenata, ali joj temelji leže na ideološkim podmetanjima iz stare crvene garniture. Nakon što je popisom lektire izazvala ogorčenje i prijezir javnosti te je razvidno da takav kakav je predloženi „spisak“ ne može i ne smije opstati, reforma je svratila pozornost zainteresiranih i na nastavu hrvatskoga jezika u cjelini, s pitanjima (primjerice) kojim će se pravopisom služiti i ekstenzijom prema prirodnim znanostima u kojima je već pokazala namjeru da poništi hrvatsko nazivlje. Nakon kuriku-hrvatskoga koji je – na sreću – odmah izazvao bunt jer je hrvatski ipak svetinja i ne može se samo tako prošvercati njegovo nagrizanje, na red je došla nastava povijesti i tu se, naravno, bolje nego igdje drugdje vidjelo da je riječ o orjunaškoj, jugoslavenskoj matrici.

Detalji još nisu posve poznati, ali se već sada može reći da je glede novije povijesti opsegom i stanovitom simpatijom najbolje prošla upravo Jugoslavija, to jest Hrvatska u Jugoslaviji, što je valjda najbolje i najsretnije razdoblje Hrvata u naddržavama od Kolomana do danas (u naddržavi EU). Pokazalo se također da je kuriku-skupina toga nesretnog Jokića i Nevena Budaka organizirana na način partijskih ćelija koje dobro provjeravaju ima li u njoj kakvih hrvatskih agenata, o čemu je posvjedočio Ante Nazor, odbijen kao uskogrudan.

Uskoumna reforma obrazovanja

Imamo, znači, prijedlog reforme obrazovanja koji dolazi iz redova uskoumnih. I što sada? Hoće li oni prosvjetari, profesori u školama i na sveučilištima, preneraženi takvom reformom – postaviti šator ispred Ministarstva znanosti i obrazovanja i fućkati za ministrom Šustarom koji se zaljubio u Jokića i njegovu reformu, ili će Šustar, s naknadnom pameću kao Orepić u policiji, dati šansu superreviziji prijedloga, uključujući stručnjake (i povjesničare pogotovo) hrvatske provenijencije. Da Šustar glavinja dokazuje i činjenica da do sada (koliko mi je poznato) nije izvolio primiti u audijenciju vodstvo Akademske zajednice dr. Ante Starčević koja djeluje u sklopu HDZ-a, a Šustar je zakleti hadezeovac kako je barem izjavio, te se tu krivnja ne može svaliti na Most koji ionako već ima dosta putra na glavi.

Rekao sam da možda ima i prihvatljivih elemenata, a mislio sam pritom na međupredmetnu nastavu koja meni, po vokaciji i diplomi komparatistu, zvuči privlačno. Primjerice, prirodni odnos zemljopisa (koji i u kurikul-uputniku ostaje geografijom) i povijesti, pri čemu se uvijek prisjećam knjige Gordona Easta „Poviestni zemljopis Europe“, objavljene u Londonu 1935., a prevedenu na hrvatski u Zagrebu 1944., kao i na „Povijest čovječanstva“ Hendrika Willema van Loona, koju sam uvijek držao uzorom kako treba pričati povijest a da ne bude dosadna, popularno, ali vrlo stručno, pitko, zanimljivo. Eto baš tako bi trebalo predavati povijest u školama, ali ne.

Tragom van Loona i ja sam prepričao hrvatsku povijest u „Hrvatskoj povjesnici“, na, nadam se, zanimljiv način, ali ne, valjda sam i ja uskogrudan pa me ne žele uskoumni… Međupredmetna nastava u predloženom uputniku, koja se ne odnosi samo na zemljopis i povijest, pruža tračak nade da se skupina predlagača u jednom trenutku našla na dobrom putu, no da bi se takva komparativna nastava mogla izvoditi treba krenuti ab ovo u školovanju nastavnika sa širokom naobrazbom – jer prije toga predložena reforma ni u tom dijelu ne može krenuti s mjesta.

A glede sadašnjega stanja – upitah djecu u spomenutoj školi, govoreći o dvije obljetnice, Shakespeareovoj i sigetskoj, znaju li tko je bio Nikola Šubić Zrinski. Ne znaju. No dobro, još imaju vremena saznati.

Zrinski je na neko vrijeme zaustavio prodor Turaka prema Beču, ali nisu odustali, osvojili su potom i Kanižu pa se našli nadomak Međimurju, a razjureni su tek svršetkom sedamnaestoga stoljeća. U Slavoniji ih nije ostalo mnogo, ni u ostalim dijelovima Hrvatske koje su bili držali duga stoljeća. Podosta Hrvata koji su prešli na islam vratili su se kršćanskoj vjeri, dotično katoličkoj, ali ne svi – kao Hrvati islamske vjeroispovijesti potpuno su se integrirali u hrvatsko društvo koje ih je prije stotinu godina i službeno prigrlilo te sve do danas, kako i sami izjavljuju, žive u Hrvatskoj u miru Božjem. I u ratu (ratovima) su se držali dobro. U Hrvatskoj. Djeluju u kulturi, u medijima. Sa Šefkom Omerbašićem bio sam od početka devedesetih u dobrim odnosima, a vidio sam ga sada opet na ekranu, kada je davao izjavu (i) o Hasanbegoviću s kojom se slažem.

Znači, muslimani u Hrvatskoj nemaju problema, nisu ugroženi, za razliku od Srba koji su uvijek ugroženi – točnije rečeno pupovčevi Srbi. Ni zucnuti ne smiju, nema ih u Hrvatskom saboru, dopušteno im je samo da u ilegali sastavljaju popise nepoćudnih Hrvata. Kad je tako kako jest, zlurado se ne zanimaju za sudbinu Hrvata u Srbiji koji ondje uživaju sve beneficije, osim što ne sastavljaju popise nepoćudnih Srba, a i zašto bi kad im je tako dobro.

No, da se ipak vratim muslimanima u Hrvatskoj. Nije li sada prilika, kada su se i nove hrvatske vlasti počele zanimati za položaj Hrvata u BiH, odnosno FBiH, da upravo muslimani koji žive u Hrvatskoj aktivnije rade na sprječavanju tendencija pretvaranja formalno ravnopravnih Hrvata u nacionalnu manjinu, da se opru idejama stvaranja isključivo bošnjačke, muslimanske države u naddržavi BiH? Ne bi li na taj način vratili dug za svoj dobar položaj u Hrvatskoj i odužili se hrvatskim Hrvatima koji su u srpskoj agresiji primili stotine tisuća muslimanskih izbjeglica? Kao što bi Srbi koji žive u Hrvatskoj i uživaju sve blagodati, mogli (da hoće, ali ne će) nastojati na boljem tretmanu Hrvata u Srbiji, odnosno Vojvodini, ali naravno i u RS-u. Pupovčevim Srbima je to izvan pameti, a na pameti im je samo kriminaliziranje Hrvata i hrvatske države u zajedništvu s pusićima i mesićima, koji i dalje propovijedaju dogme komunističke i velikosrpske. Je li njima prihvatljiva bilo kakva hrvatska država? Jest. Prihvatljiva im je svaka hrvatska država u kojoj na vlasti nisu Hrvati.

I kad smo kod RS-a koji je odahnuo nakon presude Karadžiću jer ta genocidna tvorevina nije izrijekom proglašena genocidnom tvorbom, dolazak šefa CIA-e u Sarajevo i jest i nije bio povezan samo s islamističkim skupinama u BiH, nego i s ruskim specijalnim jedinicama koje su upravo udarile bazu blizu Banje Luke, u Laktašima, to jest utemeljile centar za izvanredne situacije. Koja i kakva se to izvanredna situacija predviđa?

Lonac i poklopac

To je ono što se oko nas kuha, oko Hrvatske, što se kuha u bosanskom loncu slabo prekrivenom poklopcem koji svakoga trena može eksplodirati. I nisu to jedine opasnosti, niti ne dolaze sve iz „regije“ nego i iz zapadnih Europa gdje mnoge zaostale staljinističke snage – preodjevene od svršetka šezdesetih u ljubiteljice „jugoslavenskog komunizma s ljudskim likom“ – zdušno rade da prikažu Hrvatsku upravo po Milanovićevu slučajnom receptu, a najbolji je način prokazati ju kao ustašku, nacističku zemlju, bez obzira što za to ne postoje ni indicije. „Budi se istok i zapad“, a Hrvatska se kao i uvijek nalazi u defanzivi, osluškuje, nešto razumije, a nešto ne, nešto malo samostalno smisli pa se povuče, osjeća da nešto smrdi ali nikako da shvati.

[ad id=”93788″]

Korporativna, „liberalna“ osvajanja sa zapada samo su suptilnije naličje barbarskih zamisli s istoka. S tim da su neki na istoku, poput Turske, shvatili da ima i boljih načina od sablje i kolca, pa rade „dubinski“, prvenstveno preko kulture, ali i poslova, da bi se opet ugnijezdili u izgubljene svoje sandžake koji su se nalazili umnogome na tlu hrvatske povijesne baštine (Bosna) te Trojedne kraljevine. U ovom trenutku, kada još nisu snažne spone s Višegradskom skupinom, Hrvatska se našla u situaciji bez saveznika, zahvaljujući i vanjskoj politici prethodne Vlade predvođene sestrom Pusić. Drugi su dotle radili i sada imamo zapadneuropsku (germansko-galsko-britansku), tursku i rusko-srpsko pravoslavnu ekspanziju, svaku sa svojim interesima na štetu Hrvatske.

Umjetno izazvana psihoza o nepostojećem „ustaštvu“ u Hrvatskoj, samo je pomoćno sredstvo za dresiranje naše domovine i slabljenje njezina otpora rečenim naprednim ekspanzijama. Za promidžbu te histerije zaduženi su uglavnom domaći petokolonaši, u sprezi s veleposlanicima naprednih zemalja. S tim u svezi, baš me zanima kako je agilni austrijski veleposlanik, tragač za „ustašama“ u Hrvatskoj, dočekao vijest da će na predsjedničkim izborima u Austriji pobijediti „radikalni desničar“.

Hajdmo biti optimistični: na kraju krajeva Hrvatska je najjača kada se osloni na sebe. Ne znam kako vi, poštovane čitateljice i čitatelji, ali ja zadnjih dana osjećam isti onaj gnjev kao svršetkom osamdesetih prošloga stoljeća kada nije bilo odlučnog ili nije bilo nikakvog otpora očitim planovima da se Hrvatska pošalje u pakao. A onda smo krenuli, demonima usprkos, i toga se moraju sjetiti svi koji su se sada ustremili na Hrvatsku. Trebaju se sjetiti što se događa kada se hrvatska šutnja pretvori u hrvatsku ljutnju.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Obračun Željka Glasnovića s Mirelom Holy: Mlada damo, nemojte se glupirati… Vi nemate pojma

Objavljeno

na

Objavio

Uoči današnje sjednice Sabora na Markovu trgu održan je prosvjed “udruga i aktivista”, koji traže od Vlade i saborskih zastupnika hitnu ratifikaciju Istanbulske konvencije. Željko Glasnović odbio je to podržati te se potom upustio u razgovor s Mirelom Holy

“Gdje su bili ovi stari ljudi, to nećete snimiti to ćete cenzurirati, kad su hrvatski politički zatvorenici bili davljeni, seksualno zlostavljeni, prisilno hranjeni, kada su dobivali četiri godine jer su čitali novine? Gdje ste bili kada su homoseksualci mučeni u ruskim zatvorima elektrošokovima itd. Kada su dobivali pet godina teške robije u Rumunjskoj? Gdje ste onda bili?”, rekao je Glasnović.

Neki su spalili partijske knjižice i danas legitimiziraju najkrvaviji zločin zapadno od Urala i sad su veliki kozmopoliti, borci za ljudska prava. Što je sa šest milijuna abortusa izvedeno tamo pod pokroviteljstvom Planned Parenthooda, gdje djecu raskomadaju u majčinoj utrobi škarama? O tome ne govorite?

Holy ga je potom upitala znači li to da je on za nasilje nad ženama.

“Mlada damo, nemojte se glupirati… Vi nemate pojma”, odvratio je Glasnović, na što mu je ona kazala da je doktorirala na feminizmu. “Možda ste vi doktorirali ljubavne navike afričke voćne muhe, ja sam 10 godina bio u pravosudnom sustavu i vidio sam više zlostavljanih žena nego što ćete vi ikada vidjeti”.

“Ima drugih zakona da se to zaštiti, pa vi nemate sustava gdje vam sustav vode bivši. O tome govorite? Cijeli sustav imate glave iz bivšeg sustava. sekretari narodne obrane, bivša partija, Ozna i tako dalje”, rekao je Glasnović.

Holy mu je na to kazala da se Istanbulska konvencija ne bavi time, već su u pitanju ljudska prava. “Gdje ste bili kada su prisilno hranili i zlostavljali u Zenici, gdje ste onda bili?”,rekao je Glasnović, na što mu je ona odgovorila da tada nije bila rođena.

“A, niste bili ni rođeni, prava isprika… A što ne govorite o tome? Imate tisuće masovnih grobnica u Sloveniji, o tome ne govorite i sad ste vi veliki kozmopoliti. Koliko ljudi ima ovdje koji su radili protiv svojeg naroda u tajnim službama, cinkaroša? Vi nemate nikakvih kredibiliteta, vi nemate moralno pravo govoriti u ime hrvatskog naroda. Doviđenja”, poručio joj je hrvatski saborski zastupnik Željko Glasnović i uputio se u sabornicu.

Željko Glasnović protiv ratifikacije Istanbulske konvencije

Željko Glasnović: Svi imaju pravo na sjećanje osim Hrvata

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

Akademik Josip Pečarić: Naš general Praljak

Objavljeno

na

Objavio

Govor akademika Josipa Pečarića na predstavljanju knjige “General Praljak”

Dozvolite mi na početku da vas sve lijepo pozdravim i zahvalim vam se što ste došli u ovako velikom broju. Posebna zahvalnosti obitelji našeg generala….

Zahvaljujem se Ministarstvu branitelja što je pomoglo tiskanju knjige, kao i g. Branku Hrkaču koji je napravio korice.
Predstavljačima akademiku Dubravku Jelčiću i Mati Kovačeviću, koji je napisao i Predgovor knjige, što su izvrsno predstavili knjigu.

Biskup dr. Vlado Košić vas je sve pozdravio iz bolnice. Nije ništa strašno i sutra izlazi, ali nam je poslao poruku:

„Najprije vam obojici čestitam na knjizi!

Čestitam i na lijepim riječima potpore gospođe Predsjednice Republike!

Podsjetio bih samo da sam još u funkciji predsjednika komisije HBK Justitia et pax pozvao naše vjernike i hrvatsku javnost na molitvu za oslobađajuću presudu našoj hrvatskoj šestorki u Haagu. Bilo je to prije prvostupanjske presude. Krajem prošlog mjeseca uputio sam pismo župnicima i samostanima moje Sisačke biskupije da u nedjelje 5.,12.,19. i 26. studenoga na misama s vjernicima mole za oslobađajuću presudu hrvatskim uznicima u Haagu. General Slobodan Praljak bio je i zapovjednik obrane moje župe Sunje te prema njemu mi gajimo osobitu zahvalnost. Nadam se da će Bog uslišiti naše molitve te će nekad zloglasni dan 29. studenoga 2017., kao što je to postao 16. studenoga 2012. po oslobođenju generala Ante Gotovine i Mladena Markača, za sve nas Hrvate, i u RH i u BIH, biti pobjednosni dan istine i pravde. Za to se molim i želim svima Božji blagoslov.

S poštovanjem

+Vlado Košić“

Pozivam vas da pljeskom pozdravimo bisklupa.

Veliki hrvatski biskup nije slučajno spomenuo riječi potpore Predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Te riječi su obilježile ovo predstavljanje pa ih ponovimo:

„Doprinos generala Slobodana Praljka obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani Praljakopstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti. Ovih dana, kada se nadamo pravednom sudskom pravorijeku i njegovu oslobađanju, kao i oslobađanju drugih hrvatskih uznika, ova knjiga izlazi kao doprinos istini o njemu i o tom povijesnom razdoblju borbe hrvatskog naroda za slobodu, istini koju je on nakon rata na mnoge načine ustrajno branio svojom riječju. Ujedno je ova knjiga svojevrsna zahvalnica za sve što je učinio za svoj narod.“

Predsjednica jasno poručuje da je jedina ispravna odluka suda u Haagu oslobađanje nepravedno optuženog generala Praljka i drugih hrvatskih uznika. Svaka drugačija odluka je zapravo presuda tom sudu! A zapravo to i jeste poruka koju smo željeli odaslati kada smo predlagali da se generala Praljka predloži za Nobelovu nagradu za mir!
Bilo kako bilo čini mi se kako je najbolje pročitati Uvod u moju prvu knjigu o tom sudu: SRAMOTNI SUD U HAAGU iz 2001. godine:

“ZAŠTO ZAPADNIM ZEMLJAMA TREBA SUD U HAAGU

Zašto Zapadne zemlje daju stopedeset milijuna dolara godišnje za rad međunarodnog suda u Haagu? Je li im toliko stalo do pravde i mira? Ili su im neki drugi razlozi posrijedi?

Jugoslavija je opstojala, uz raznoliku potporu Zapada, kao komunistička diktatura i tamnica naroda. Zapadu je Sramotni sud u Haaguodgovarala opstojnost te opskurne zemlje zato jer su imali interese koji su uvelike nadilazili pitanja o političkim, ljudskim i narodnim pravima u toj zemlji. Tako je uostalom i danas s mnogim drugim zemljama diljem globusa, zemljama čija sudbina jest ovisna ne o gromoglasno proklamiranim ciljevima Zapada, nego o njegovim prije svega globalnim ekonomskim interesima. Imperijalistički se um, u tom pogledu, nije mnogo promijenio, što se, naravno, može redovito i pročitati kod mnogih koji su se u ime tih razvijenih demokratskih zemalja motali po ovim prostorima – Zimmerman, Holbrooke, Petritsch … Jugoslavija se raspadala po svim svojim sastavnicama usprkos dvjema moćnim željama, želji međunarodne zajednice i želji srpskog naroda i njegova rukovodstva.

Zapad je bio spreman prihvatiti izdvajanje Slovenije, ali je ostatak Jugoslavije želio vidjeti u jednom loncu iz mnogih razloga. Pitanja koja se mogu postaviti, kao npr. – s kojim pravom netko može tako misliti, a gradi se demokrat, i kako mu ne pada ni na pamet zapitati nešto narode o kojima tako misli, pristaju li na ono što trećerazredna politička liga Zapada misli da bi njima bilo dobro, ili bi, možda, oni sami znali odabrati svoju sudbinu bez nametanja. U današnjem političkom svijetu nije poželjna takva prosudba moralnog postupanja međunarodne zajednice.

Nije se mogla spriječiti propast Jugoslavije, ali se mogla spriječiti agresija Srbije na Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu. Zapad je to, da je htio, mogao učiniti. Priželjkivali su poraz Hrvatske, a ona se obranila od četničkog napadaja usprkos svim proračunima zapadnih stratega. Krvave posljedice tog ataka nisu se mogle sakriti od vlastitih gledatelja, a večerati u tihim američkim, i posebice europskim domovima, bilo je sve teže, jer se sve to događa tu, u blizini, zapravo suviše blizu.

Sve se teže sakrivala i jadnost i jalovost europske politike i spram raspada Jugoslavije i spram razvoja rata koji su Srbi počeli.

Nije se mogla sakriti ni duboka podijeljenost politika pojedinih europskih zemalja, mahom prosrpski orijentiranih. Sve to rezultiralo je politikom koja s moralnim načelima proklamiranim u tim zemljama na ovim prostorima kao eksportna roba nije imalo ništa zajedničko. Upravo suprotno, bila je to jalova, nedefinirana, amoralna, podijeljena i neusklađena politika, a rezultati takvog djelovanja bili su za Hrvatsku I Bosnu i Hercegovinu genocidni.

Puštanje Srbije da napadne, točnije ohrabrivanje Srbije da napadne, embargo na uvoz oružja za napadnute zemlje (svakom razumu i moralu suprotna odluka s genocidnim posljedicama), kasno priznanje Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine (svakog su prezira dostojne izjave onih diplomata iz Engleske i Francuske koji govore o tome da su Hrvatska i Bosna i Hercegovina priznate prerano)…,

sudjelovanje i pomaganje JNA i četnicima da se domognu ranjenika u vukovarskoj bolnici (većina ih je poslije ubijena);

šutnja nad Vukovarom i zločinima koji su poslije počinjeni;

šutnja nad granatiranjem Šibenika, Zadra, Zagreba, Dubrovnika;

šutnja nad Škabrnjom i drugim pokoljima na okupiranom području;

prisiljavanje hrvatskih vlasti da puste naoružanje JNA iz hrvatskih vojarni u Bosnu i Hercegovinu, a time i sudjelovanje u genocidu koji je u toj državi nad Hrvatima i Muslimanima počinila srpska vojska tim oružjem;
šutnja nad ubijanjem Sarajeva, Bihaća, Mostara;

proglašenje ratnih zaštićenih zona u dijelovima BiH-a, a iza toga apsolutno nečinjenje bilo i najmanje vojne ili ljudske geste da se spriječi masovno klanje u tim, od međunarodne zajednice, zaštićenim zonama;

potpomaganje Srba u “Krajini”, uz zadnji pokušaj da se toj tvorevini prizna državnost u okviru Hrvatske …

Stranice i stranice bi se mogle ispisati navodeći sve ono što se u svakom civiliziranom društvu može smatrati zločinom, a europska je zajednica u tom zločinu sudjelovala. Amerika je šutjela o svemu puštajući svoje europske saveznike da pokažu svoju nesposobnost, uključila se prekasno, vulgarno pragmatički privela stvar kraju ostavljajući neriješenim golem broj problema.

Koje god zemlje uključili u pojam “međunarodna zajednica” ili posebno u pojam “europska zajednica”, jasno je da je takav projekt izgradnje zajedništva vrlo skup i da je u njega uloženo puno energije i novca (da li i morala?) da bi se smjelo dopustiti oštrije moralno propitivanje njegove eksportne politike u bivšoj Jugoslaviji. Projekt bi mogao postati upitan, mogao bi izgubiti nešto od svoje propagandne uvjerljivosti.

I zbog toga krivci ne mogu biti u Europi, krivci za ono što se dogodilo moraju biti samo na Balkanu. 1 svi moraju biti krivi podjednako, “mi za njihove balkanske finese nemamo smisla”. Tamo neki nacionalisti zavadili su narode, poklali se između sebe, sve to treba na sudu politički i moralno utemeljiti, vođe strpati u zatvor i riješili smo problem. Takvo je mišljenje jeftinije od kolodvorske kurve, ali funkcionira.

To je razlog ovakvog suda u Haagu, suda u kojem se sudi po zakonima koji se ne odnose na one koji sude. A tu moral prestaje.

Posve je drugi problem i tema razmotriti potrebnost međunarodnog suda za ratne zločine čiji bi zakoni i način funkcioniranja bili jasni i moralni i pravedni, odnosili se na sve zemlje i na sve vrijeme u kojemu žive ljudi koji su počinili ratni zločin.

Sve ovdje nabrojano i mnoge druge upite oko haaškog tribunala razmatra u svojoj knjizi akademik Pečarić, jedan od rijetkih na hrvatskoj intelektualnoj sceni koji se “drznuo” propitivati stvarni smisao te institucije. Knjiga nije znanstveno djelo, ali je utoliko više strasno razmatranje “problema” oko Haaga i pitanja koja nas duboko prožimaju a tiču se današnje hrvatske pozicije – kako je naime moguće da se tako lako odreknemo pravne suverenosti (a koja druga još postoji?) države koja je pobijedila u nametnutom ratu – mnogima usprkos”.

Ovaj Predgovor knjige Sramotni sud u Haagu napisao je general Slobodan Praljak!

A kada je već naš general pisao zašto zapadnim zemljama treba sud u Haagu, završit ću ovo predstavljanje s molbom mom suautoru dr. Međimorcu da snimi najmanje film u kome bi sam Praljak govorio o svojim doživljajima i da svakako naš general ispriča o tome kako su tekli pregovori kada ga je Predsjednik Tuđman koji je imao s jednim francuskim generalom koji je predstavljao te zapadne moćnike.

Francuz je počeo “razgovor” osorno zapovijedajući što Hrvatska mora učiniti. General Praljak je na to počeo glumiti majmuna. Francuz priča li priča i u jednom momentu shvati da govori “majmunu”. Stane i upita našeg generala o čemu se radi.

Sada mu hrvatski general odgovori:

-Pa mi se prvo moramo upoznati. Ako sam dobro razumio Vi dolazite iz Francuske.

-Da, odgovori Francuz.

I onda ga je general Praljak počeo ispitivati o francuskoj književnosti, umjetnosti.

Pokazalo se da baš ne zna puno o tome i da mu general Praljak može bti profesor iz francuske kulture.

Dogovorili su novi sastanak uz večeru i onda doista pregovarali!

To je general Praljak čiji je doprinos obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti, kako je sjajno konstatirala naša Predsjednica.

Hvala!

Josip Pečarić / HKV

Ovaj video bi trebao pogledati svaki Hrvat kojem je stalo do istine

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari