Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Pupovac je nedodirljv jer je navodno zalog stabilnosti Vlade, što je amoralno i nepodnošljivo

Objavljeno

na

2017. rujan ide dalje

Juncker: ein Volk, ein Fűhrer

 

U Hrvatskoj kišovito, grmovito, bljeskovito,vjetrovito, veprovito, olujno, u općoj Europi pomalo jezovito, posebno na sjeveroistočnim granicama EU.

Bernardić

Prošli je tjedan klimatski, politički i vojno bio osebujan, što je znak da su se svi probudili iz ljetnoga drijemeža i suše, posebno oporbeni zastupnici u Hrvatskom saboru koji su glatko mogli ostati na odmoru jer ništa pametno nisu smislili i jednostavno uživaju u opoziciji s ciljem da ondje i ostanu, a plaća ionako ide.

Sada je jasno zašto su (SDP) izabrali sirotog Bernardića, koji će im omogućiti još nekoliko opuštenih mandata. O prirodnim nevoljama nije u Saboru bilo riječi ili ih mediji nisu prenijeli: mali Maras je barem mogao predložiti da se u Zadru, uz Pozdrav suncu, sagradi Noina arka kao Pozdrav kiši, ili tako nešto slično, blesavo. Ni u Ninu nije bilo bolje, ali je barem crkva Sv. Križa ostala na mjestu, za razliku od opljačkanoga jalžabetskoga tumula koji je također pod zaštitom, ali ga nitko ne čuva.

No, od krupnih kapi kiše vratimo se krupnim događajima koji ne spadaju u prirodne katastrofe nego više u neprirodne: dugo očekivani Junckerov govor o budućnosti Europske unije donio je nekoliko naglasaka i više podglasaka, a razvidno bijaše samo jedno, to jest: jedan vođa i jedan narod, vođa svakako kao jedan i jedini predsjednik vascele Europe, a o europskom narodu dalo se naslutiti između redaka budući da su spominjane samo zemlje, odnosno države, a ne narodi – ali što su nacionalne države u Europi nego okrilja svojih naroda?

Uz jednog vođu predviđen je i jedan vojskovođa, jedan zajednički obavještajac i jedan financijski meštar, da se suverene europske države ne moraju mučiti tim pitanjima. Zajednička će biti i nabava federa na kojima će federirati (Kardelj) federacija. Navodno sklon čašici, Juncker kao da je pao sa šanka, a mi koji smo živjeli u federacijama moramo ostati trijezni i oprijeti se svakoj ideji naddržave. Hrvatski političari uglavnom nisu shvatili poruke (iznimka Ruža Tomašić), njih je razveselilo što se Hrvatska još uopće spominje pod tim imenom, a u svezi s obećanjem da će naša zemlja ući u shengenski režim – pa i ta inače neloša ponuda nije bez vraga, jer tko će biti prvi na udaru na tom dijelu ako ne Hrvati, i dobro je da budu, jer su već bili i imaju instinkte, razmišljaju u Bruxellesu. Ne može operetna Slovenija biti naj (jugo)istočnija.

Dok se, a ne će, ne ostvare vizije iz dna čašice, europske se države i nadalje ponašaju kao da su suverene, a jer Domazetvaljda nije dovoljno zveckanja oružjem s obje strane na području od Baltika do Crnoga mora, gdje Rusi uvježbavaju napad na zemlju (zemlje) izmišljena imena, a tako prepoznatljiv (ve), nevino skrivajući prave ciljeve (i brojke) u bjelorusku haljinu gdje se okupljaju tenkovi, kao da to nije dovoljno, kažem, Austrija je namislila poslati vojsku na granicu s Italijom da spriječi dolazak imigranata, a Slovenija bi rado „implementirala“ presudu arbitražnoga suda uz pomoć vojske i hlapeca Žana Mahniča koji mahnita po slovenskom parlamentu i njegovu odboru za obranu. A kada iz Hrvatske zareži stari vojnik, admiral Lošo, tek toliko da se čuje kako bi bilo kad bi bilo, onda se na nj stušti drvlje i kamenje, i to naravno u Hrvatskoj koja ne smije ni zucnuti ako joj bilo tko prijeti, mora ostati pristojna i dati se ucjenjivati od svakoga vraga oko nje i u njoj samoj – potonje se odnosi na beogradskog političkog agenta Pupovca koji ordinira umjesto hrvatskog državnog odvjetništa i sudstva te određuje koga ili što zabraniti, koga privoditi na kazneni sud.

Novosti

Rukopis kaznene prijave protiv skupine (ili voditelja skupine) koja je zapalila primjerak „Novosti“, rukopis je Milorada Pupovca, stvarnog ravnatelja tih protuhrvatskih novina. A ako ostane inkriminacija da je riječ o mržnji prema srpskoj manjini, takva će zlehuda optužba pasti istoga časa uz dobre odvjetnike, budući da izvrće stvari, jer je pisanje (i risanje) „Novosti“ nepatvorena, sublimirana mržnja prema hrvatskoj većini, odnosno hrvatskom narodu koji je nositelj suvereniteta Republike Hrvatske. Pasti će i zato što je optužba lažna, jer akcija usmjerena prema „Novostima“ nije usmjerena protiv „srpske manjine“ u cjelini, što je bjelodano iz izjava vođa ostalih srpskih stranaka koje se ni s Pupovcem ni njegovim „Novostima“ ne slažu i to gotovo svakodnevno ponavljaju.

Pravo, istinsko hrvatsko državno tužiteljstvo odavno bi podignulo optužnicu protiv Pupovca, doznalo što radi tako često u Beogradu, s kim se sastaje i što kuhaju, ali i zbog njegovih mogućih (ha) malverzacija u Zagrebu, kao i izazivanja u Srbu gdje organizira slavlje davnoga pokolja hrvatskih civila, kao i u njegovu umiješanost u prijevaru tijekom „razmjene“ dr. Šretera, tada već ubijenog. No, Pupovac je nedodirljv jer je navodno zalog stabilnosti Vlade, što je amoralno i nepodnošljivo. S tim u svezi, referendum koji se priprema treba biti doista hrvatski narodni referendum kojim će se spriječiti idiotske posebne liste za manjine, koje po sadašnjim „regulama“ mogu s neznatnim brojem glasova ući u Sabor i zlostavljati Hrvate – a naravno, na listama neobojenih stranaka mogu se i Srbi i ostali kandidirati koliko žele , što su radili i do sada, uostalom, pa smo imali Milanovićevu Vladu s najmanje četrdeset posto Srba, i nikome ništa. Kako narod odluči, bez obzira na povremene zablude. Ukoliko referendum bude održan, a sva je prilika da hoće, može se već sada pretpostaviti da će mu s razine (hrvatske) države biti bacani klipovi u kotače, kao što su – bez obzira na druge igrače – bacani onom referendumu koji je tražio i dobio što je prirodno, nasuprot pijanistima.

Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA)

I SOA, uostalom, ponavlja (kao i u prethodnom izvješću) da raste velikosrpski ekstremizam, simpatije prema velikosrpskoj i četničkoj ideologiji (što je isto), ali ne spominje „Novosti“ nego navijačke skupine srbijanskih klubova, svodeći ozbiljne stvari na športska nadmetanja. Ipak, s rečenim konstatacijama delikatno i poluotvoreno veže točnu tvrdnju da rečene četničke snage svom silom nastoje spriječiti da se dozna gdje su srpski četnici ubili brojne „nestale“ hrvatske branitelje, pa kaže (SOA) da se u „jednoj medijski eksponiranoj operaciji nastojalo spriječiti istraživanje i procesuiranje ratnih zločina počinjenih za vrijeme okupacije hrvatskih teritorija.“ Žalibože, enigmatska „jedna medijska operacija“ nije do kraja razjašnjena, nazvana i locirana, a možda nije ni potrebno, misle, jer se ta operacija obavlja više od dvadeset godina i nije jedna nego ih je mnogo u „hrvatskim“ medijima, pravosuđu, pa i znanosti gdje se sprječava istraživanje, kao što se sprječava potraga za istinom o Hrvatima ubijenim nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. To je, jednostavno rečeno, današnja Hrvatska, to je ta naizgled tajanstvena duboka država u kojoj zadnju riječ imaju četnici i besmrtni udbaši.

Bavi se izvješće SOA-e i radikalnim islamizmom u državama jugoistočnog susjedstva, i dobro je da se bavi jer opasnost raste i na samim granicama (buduće shengenske) Hrvatske, a kad se spomene broj zapjenjenih i zaluđenih, iz Sarajeva se također zapjene i kažu da nije tako, samo ih je nešto malo, osim toga oni mudžahedini koji su bili u vrijeme rata i ostali u Bosni, ionako su upućeni preko Hrvatske.

U svemu, tumače bakiri i filipovići iz Sarajeva, Hrvatska je agresor na BiH, a u toj su agresiji na strani Hrvata nahrupili u Bosnu mudžahedini iz Hrvatske. Eto, povijesna znanost… Glede vanjskih ugroza SOA navodi sedam velikih hakerskih napada, ne imenujući zemlje iz kojih su došli, pa se moramo dovijati. I dovili smo se. Ono što mene smeta jest da požarni terorizam nije spomenut, ili barem mediji nisu prenijeli, kao što nije spomenut (ili barem…) u Hrvatskom saboru, gdje je ta točka trebala biti na prvom mjestu, umjesto aktualnog sata koji je obični, kavanski trač sastanak i ne služi ničemu, osim da se vidi kako tko barata hrvatskim jezikom, pa Jovanović kaže Plenkoviću „Ako ste takav demokrata…“, bez obzira što mi taj „a“ na kraju nemamo, nego demokrat, kao što hajdaši govore „diplomata“, a ne diplomat. Znači, saborskim zastupnicima treba održati jezični tečaj, posebno bivšim ministrima kulture koji drže da im nije potreban pa su ukinuli i Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, te se ono nije opet pojavilo do dana današnjeg i ne zna se kad će.

Reforma školstva

Više se ne zna tko je tko i što je što, vraćaju li se one stotine pretorijanaca i pretorijanka iz Jokićeve ergele, pa i Jokić kao takav, ne zna se kako je i zašto smijenjena gospođa Vican čije su reference ogromne kao i zasluge za školstvo da ne govorim o tome kakva je čast biti rektorom (rektoricom) u stvari najstarijega sveučilišta u Hrvatskoj, zadarskoga. Njezino pismo zahtijeva dubinsku analizu, a posebno dio o očaranosti tehnologijama „koje će se od šestoga razreda osnovne do trećega srednje promijeniti šest puta“.

Nije li na djelu, osim političkoga, sukob tehnicističkoga prilaza đaku i humanističkoga općeg obrazovanja? Postoji u Matoševim prozama novinskoga karaktera jedna koja se zove „Ferije“, pisana 1902., gdje kaže: “Kod hrvatskog jezika i povijesti, tih najvažnijih predmeta svake hrvatske škole, najbolje se vidi šupljina naše nastave. Šta da rekne naš profesor – činovnik- đaku o narodu kojega se ime službeno svakom prilikom prešutkuje? I tako nije čudo da naša inteligencija nema ni pojma o svojoj rođenoj prošlosti i da se u nas tako strašno, tako barbarskim jezikom piše i govori. Malo je profesora koji ne muče đaka crnoriscem Rabrom i koji ga umiju zanijeti, poput mog nezaboravnog profesora I. Broza, krasotom „Preslatkog onog glasa, u kojem nam mile majke uspavahu slatke bajke“… Hrvatski đak već, uostalom, uviđa da je u intelektualnom razvitku ostavljen sam sebi.“ „Ali, na našim prosvjetnim zavodima“, nastavlja Matoš, „uče se mnoge suvišne stvari, dok se nikako ne predavaju predmeti bez kojih se ne da pomisliti obrazovanog čovjeka, kao što su princip prava, narodne ekonomije…“.

Toliko Matoš (koji govori i o iseljavanju „mozgova“ svojim riječima i iz kuta svoga vremena), i on, znači, svjestan da nije sve u humanističkoj naobrazbi, te bi bio, da je danas živ, i on za to „moderno školstvo“ odnosno učenje uz pomoć tehnoloških izuma, bio bi za informatiku i informatičku pismenost, ali bi isto kao i gospođa Vican upozoravao da je to samo sredstvo podložno promjenama, a važan je „zicflajš“, odnosno sustavno učenje uz dobre programe, premda ni tu ne treba pretjerati (Matoš : “Čuo sam da je neki hrvatski doktorand filozofije poludio jer je bubao napamet Žepićev Grčko-hrvatski rječnik“). No da se vratim zbilji: treba nam uravnoteženo školstvo koje odbacuje suvišnosti i nevažnosti, koje razvija đački duh i daje mu znanje da bude (Matoš) „budniji, samostalniji i trezniji nego ikada“, da bude patriot ali i da spozna širinu i šarolikost svijeta. I da, naravno, ne zaostajemo u pomagalima koja su nam sada na raspolaganju umjesto ploče i krede, ali ni da im dajemo onu važnost koju nemaju.

No ne budimo licemjerni i ne zaboravljajmo: Jokić-Budakova ergela postavljena odlukom neokomunista nije išla toliko za tim da elektroničkim šokovima uzdigne hrvatsko školstvo, nego da u programe ubaci svoj svjetonazor kako učenici ne bi bili prepušteni „mračnoj desnici“ . Ako sada ministrica Divjak koja „matematiku uvodi u društvene znanosti“ (ili slično, citiram po sjećanju) namjerava poći tim, jokićevskim pravcem – ne će biti dobro, kao što nije dobro da i sada postojeće udžbenike pišu „crnorisci Rabri“ koji, upozoravaju me pa ću provjeriti, nikako da se dosjete tko je to devedesetih napao i razarao Dubrovnik, i prešućuju da su Srbija i Crna Gora bili agresori na Hrvatsku, pa sve svaljuju na „jadne srpske pobunjenike u Hrvatskoj“.

Hrvati izvan Hrvatske

I Matoš je u dobrom dijelu prekratkoga života bio Hrvat izvan domovine, hrvatski nacionalist (i kozmopolit, uvijek svi papagajski dodaju da ublaže „pogrdnu“ riječ – oni koji Matoša nisu čitali, a da jesu naišli bi na sarkastične rečenice o milijunaškim nesretnicima u kozmopolitskim hotelima koji ondje slave ili ne slave Božić, za razliku od toploga doma hrvatskoga ). Dohvatio sam se Matoša iz mnogih razloga, a jedan je da njegova rodna kuća u Tovarniku vapi za dovršenjem već godinama, a Matica hrvatska iz Zagreba blokira sretan svršetak poradi neke u ukupnom iznosu projekta zanemarive svote koje joj je Društvo iz Tovarnika navodno dužno, a ako i jest – država Hrvatska to može riješiti potezom pera ili klikom miša.

No, tema ovoga poglavlja koji nosi naslov Hrvati izvan domovine vezana je uz prošlotjednu prezentaciju programa i projekata Hrvata u Bosni i Hercegovini za ovu godinu, a oni su brojni (projekti a ne Hrvati) i o njima je lijepo zborio Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg ureda za Hrvate izvan domovine, a vrlo strasno i izvan standardnog političkog rječnika vanjskopolitička državna tajnica, legendarna Zdravka Bušić, uz nazočnost mnogih, među kojima je bila i ministrica kulture (i ona ponešto kazala), Hrvati iz Hrvatske i od Hrvatske umjetnom granicom razdvojeni Hrvati iz Bosne i Hercegovine. A da postoji kazalište u Vitezu, nisam ni ja znao (mea culpa) – glumci toga teatra, od kojih me jedan podsjeća na mladog Potočnjaka a zove se Mirković, odigrali su ulomak iz kajkavske komedije Kalmana Mesarića. Cilju se nije teško domisliti.

Nego, o projektima: Hrvatska potpomaže izgradnju škola u srednjoj Bosni i Hercegovini (ali i Kulturni centar u Tuzli, kao i u Banjoj Luci), sufinancira nabavu opreme za bolnice i domove zdravlja, kazališta u Vitezu i Mostaru, održavanje samostanskih zgrada, domova umirovljenika, sve što (kaže se u ukusnom promidžbenom tekstu) „osnažuje i ohrabruje hrvatski narod u njegovom nastojanju za održivim ostankom te podupire i čuva nacionalni identitet hrvatskoga naroda u toj zemlji.“ Doista, koliko god svote bile po meni skromne, ne može se reći da nije krenulo malo snažnije i da Hrvatska napokon nešto bolje razumije svoju ustavnu obvezu.

Bogdan u Hrvatskoj

Bogdan Mandić

Imam knjigu pokojnoga don Bakovića, koji je bio treći životopisac svetoga Bogdana Mandića (prva dva: Pietro Bernardi i Alberto Vecchi), 1983. U uvodu kaže Baković: Gradeći svetište Bogdana Leopolda Mandića u Maglaju, baveći se nabavom cigle i željeza, radeći s majstorima, ni slutio nisam da ću se, još uvijek prašan od cementa i prljav od žbuke, prihvatiti i posla da napišem životopis drugoga hrvatskog sveca.“ Već na početku, Baković podsjeća da je korijene sv. Mandića u Bosni, odakle mu bijahu pretci. Mandići bijahu didići, to jest sitno plemstvo, a pred Turcima izbjegoše u Poljica (u Zakučac, gdje se rodio Jure Kaštelan, ekstemporira Baković). Poslije su se preselili u Boku kotorsku, u Herceg-Novi gdje se 1866. rodio slabašni dječak nevelika rasta koji postade divom u ispovjedaonici, gorostasom i čudotvorcem.

Tijelo svetoga B. L. Mandića ovih dana putuje Hrvatskom. Ne znam zašto (neke asocijacije valjda), ali mi to prenošenje nije do kraja simpatično – duh, duša i duševnost Leopolda Mandića jest ono što treba prenositi, slijediti i diviti mu se. Dopuštam da nisam u pravu, pa neka, neka bude uspomena na sv. Mandića a s njom i na sve hrvatske svece kojima će se uskoro pridružiti bl. Alojzije Stepinac, ako Irinej i Pupovac ne odluče drukčije.

Politika se u sve umiješa, pa i u život Mandićev. Nepun mjesec dana bio je u Rijeci, tada pod Talijanima koji su istjerali hrvatske kapucine (bijahu ondje od 1610.) i doveli talijanske, proganjali hrvatsko svećenstvo a župnika Červara (nećaka Dobrilinog) zlostavljali u motovunskoj tamnici. Sva je prilika, nagađa Baković, da je Mandić (premda je formalno pripadao talijanskim kapucinima) prosvjedovao protiv fašističkih metoda, pa je naglo opet povučen u Padovu, premda mu je „srce uvijek bilo tamo, preko mora, u hrvatskoj zemlji“, kamo se, eto, njegovo sitno tijelo vraća godinama poslije smrti.Ma sve je u redu (odustajem od zanovijetanja), želio je biti pokopan u Hrvatskoj, pa je ovo njegovo posljednje putovanje po domovini na stanovit način poštivanje njegove oporuke.

Hrvoje Hitrec / HKV

Pupovcu prijeti nestanak s političke scene

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska kao avangarda – I prije direktive EU-a ukinuli smo demokraciju!

Objavljeno

na

Objavio

Francuski povjesničar François Guizot davne je 1849. godine zapisao: „Snaga riječi demokracija je tolika da nijedna država ni partija ne može postojati ili misli da ne može postojati, a da tu riječ ne upiše na svoj barjak“.

Na demokraciju su se pozivali, a i danas se pozivaju svi relevantni političari, bili oni lijevoga, desnoga ili centrističkoga političkog usmjerenja. U demokraciju su se redovito klele i komunističke države s totalitarnim poretcima. Štoviše, u nazivima tih država redovito je stajalo kako je riječ o „demokratskim“ i „narodnim republikama“. Komunistička Jugoslavija u vremenu najmonstruoznijih zločina (Bleiburg), od 7. ožujka do 29. studenoga 1945., nosila je ime „Demokratska federativna Jugoslavija“. O kakvoj se demokraciji stvarno radilo danas je jako dobro dokumentirano: masovne grobnice izranjaju kao gljive poslije kiše „od Vardara pa do Triglava“.

Problem nastaje kad se političkim elitama ne sviđa volja naroda

U doslovnom prijevodu „demokracija“ znači vladavinu naroda. Riječ je o ideji vladavine u kojoj sudjeluju svi članovi zajednice (narod), izravnim odlučivanjem ili posredno putem izabranih predstavnika. Za demokratski provedene izbore ili pak referendume kaže da su „festivali demokracije“.

Za političke elite – koje su na verbalnoj razini, dakako, prvoborci demokracije i demokratskih procesa – problem nastaje onda kad im se ne sviđa volja naroda, tj. kad ona nije baš u skladu s njihovim političkim shvaćanjima. U tom slučaju političari – „demokrati“ skloni su vrlo osebujnim interpretacijama pojma „demokracija“, a u praksi njihova političkog djelovanja tada nerijetko možemo vidjeti primjere u kojima se ide za otvorenim ukidanjem demokracije.

Posljednjih nekoliko desetljeća tako na razini Europske unije možemo svjedočiti formiranju jedne otuđene kaste – političke elite koja je potpuno izgubila dodir s realnim potrebama i željama tzv. malog čovjeka. Budući da svaka akcija izaziva reakciju, takvo ponašanje masonoidnih političkih elita proizvelo je odgovor u vidu jačanja tzv. populističkih stranaka. Kod tih stranaka nesumnjivo možemo vidjeti i slučajeve negativnog populizma i manipulacije. No, veći dio tzv. populističkih stranaka dobro detektira današnje probleme orunuloga europskog kontinenta i njegovih naroda, što se, naravno, ne sviđa bruxelleskom mainstreamu koji ih etiketira kao „glupe populiste“.

Sorosevci: Demokracija je na izdisaju, treba ju zamijeniti kineski model

Pitanje je vremena kad će se tzv. mainstream (eufemizam za većinu tradicionalnih europskih stranaka koje su, neovisno o predznaku, misaono unificirane i slične kao jaje jajetu) i otvoreno založiti za ukidanje demokracije, a sve zato da „glupi populisti“ i neobrazovan i nepismen narod ne bi mogli stvarati probleme za uglađenu bruxellsku gospodu.

Pred pet godina, o čemu je tada izvijestio „Večernji list“, u Hong Kongu je održan skup Instituta za novu ekonomsku misao pod pokroviteljstvom „demokrata“ i pobornika „otvorenog društva“ Georga Sorosa. Na konferenciji su sudjelovali brojni dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, povjesničari, sociolozi i politolozi. Zaključak spomenutih umnika na skupu bio je taj da je demokracija na izdisaju i da je „budućnost u dorađenom kineskom modelu političko-ekonomskog sustava“. Na Sorosevu skupu mogla se čuti i misao da je demokracija diktatura „neobrazovane i nemoralne većine“.

„Društveni kredit“ i u Europi?

Budućnost Europe neki, dakle, vide na azijsko-kineskim ideološkim paralelama i meridijanima. U Kini se inače uskoro uvodi sustav „društvenog kredita“, tj. sustav bodovanja svakog pojedinca u društvu koji će određivati njegove izglede u životu. Ovaj orvelijanski sustav provodit će se primjenom high-tech nadzornih sustava koje će kontrolirati tzv. umjetna inteligencija. „Moralno-politički nepodobni“ Kinezi u takvu će sustavu biti bez ikakvih izgleda za život dostojan čovjeka.

Nema nikakve sumnje da će bruxellski birokratski monstrum u sustavu „društvenog kredita“ i sam uvidjeti odličan model kako u Europi dovesti u red „glupe populiste“ i nepismenu „raju“ jer, u konačnici, u testiranju sustava umjetne inteligencije koja bi to omogućila Europa ima i prednosti pred Kinom. Ne će se tada više moći dogoditi da neki tamo nepismeni birači na referendumu izglasuju Brexit. Vijeće mudraca Sjedinjenih Europskih Država bit će jedino ovlašteno za tumačenje što je dobro, a što loše, što dopušteno, a što zabranjeno.

„Društveni kredit“ u Hrvatskoj – mačji kašalj

Provedba sustava „društvenog kredita“ u našoj će domaji biti mačji kašalj. Ljudi u Hrvatskoj i ovako nisu mentalno izišli iz vremena komunizma i opredijelili se za slobodu. Moralno-politička podobnost i dalje je glavni kriterij političkog, društvenog i profesionalnog napredovanja. A kad je u pitanju referendumsko izjašnjavanje – Hrvatska nema probleme kao Velika Britanija. U Narodnoj Demokratskoj Republici Hrvatskoj vrijedi pravilo da nije bitno tko glasuje, nego tko broji glasove.

Mogu se primitivni, zaostali i fašistoidni kamenjarci i blatari truditi koliko žele da reformiraju i demokratiziraju izborni sustav putem referenduma, ali od toga u konačnici nema ništa. Za pacifikaciju neobrazovane rulje zadužen je pukovnik jurišnih odreda mainstreama Lovro Dimitrijević Apis poznatiji kao „Hvaljen Isus i Marija“.

Hrvatska možda je prema izvješću Svjetskoga gospodarskog foruma u nekim područjima na dnu ljestvice u društvu s ekonomskim gigantom Venezuelom, no, kao što vidimo, zahvaljujući Apisu i mainstreamu u nekim smo područjima već sada avangarda. Bruxelles još uvijek, naime, nije donio direktivu o ukidanju demokracije, ali ju je mainstream u Hrvatskoj već ukinuo!

O tempora, o mores, živjeli demokracija, mainstream i progres!

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo

Objavljeno

na

Objavio

Oni koji sada u vrhu vlasti i HDZ-a i u većini oporbe i medija slave propast referendumskih inicijativa i to što se u Vukovaru skupilo “samo” 15 do 20 tisuća prosvjednika, zavaravaju se.

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo. Uljuljkivanju i lovorikama nema mjesta jer onaj tko je u 14 dana uspio skupiti, sasvim svejedno 350 ili 400 tisuća potpisa, ozbiljan je politički igrač i nije ga pametno podcijeniti. Vjerojatno u Hrvatskoj sada ne postoji neka druga politička snaga koja bi mogla u tako kratkom roku prikupiti više potpisa za bilo što.

Ako znamo da onaj tko ne izlazi na izbore, ne izlazi ni na potpisivanje peticija, možemo zaključiti da su oni koji su dali svoj potpis glasači, odnosno birači i da će ti ljudi koristiti svoje biračko pravo. Ako pak znamo da su oni potpisom prosvjedovali protiv sadašnjih vlasti, Plenkovićeve Vlade i HDZ-a koji on vodi, jasno je da je vladajuća stranka u velikim nevoljama. Jer se može procijeniti da su potpisnici i prosvjednici iz HDZ-ova biračkog korpusa.

Kada bi samo polovica njih izišla i na sljedeće izbore i umjesto HDZ-u glas dala nekoj drugoj političkoj opciji, HDZ bi doživio potop. A koliko je svaka tisuća birača važna potvrđuju brojke iz 2016., kada je na izborima za HDZ glasovalo 683 tisuće birača (61 saborski mandat), a za ujedinjenu lijevu opciju 637 tisuća (54 mandata).

Uostalom, Most je sa 187 tisuća glasova osvojio 13, a Živi zid je sa 117 tisuća glasova čak osam mandata. Stvarna ili hinjena mirnoća i samozadovoljstvo vladajućih sada počivaju na nekoliko premisa.

Glavna kaže da će Plenković i njegov HDZ uspjeti nadoknaditi gubitak na desnom biračkom tijelu ulaskom u lijevi politički prostor koji će mu donijeti nove birače. To će se, prema tim računicama, morati dogoditi zbog potpune razlomljenosti ljevice, pa će oni koji sada slijeva aplaudiraju Plenkoviću ubuduće glasovati za njega. Je li tome baš tako?

Bivši šef i HDZ-ov premijer Sanader također se bio okušao u političkom manevriranju prema ljevici i gušenju stranačke desnice, no kad je trebalo, nije dobio dio glasova ljevice, nakon njegova odlaska HDZ je izgubio vlast. Sve je došlo na naplatu, a HDZ se vratio u sedlo tek kada se opet okrenuo prema svojem originalnom svjetonazoru.

Realnije je, dakle, procijeniti da je HDZ-ovo klatno doseglo svoju krajnju lijevu granicu i da više od toga HDZ-ovo biračko tijelo ne može tolerirati. Pouka je da najveći dio razočaranih birača SDP-a i ljevice sigurno neće glasovati za HDZ, pa bio on i Plenkovićev. Pa kada ministar Lovro Kuščević na HTV-u ustvrdi da su referendumske inicijative “zagadile društvo” on to kaže ili iz straha ili zato što uopće ne shvaća koja tektonska pomicanja nastaju u HDZ-ovu biračkom tijelu.

Takve izjave iz vrha HDZ-a samo dodatno “ogađuju” HDZ kod tog dijela birača. Jedan od bivših HDZ-ovih lidera iz toga zaključuje da HDZ još nema pojma što mu se sprema i čudi se kako u vrhu stranke ne vide da su referendumske inicijative potpisivale uglavnom tisuće mladih i educiranih, obiteljskih ljudi. Koji su već nekoliko puta od prošlog proljeća, kada su u kolonama prosvjedovali u središtima velikih hrvatskih gradova, pokazali da posjeduju neku novu političku energiju.

Kako se stvari odvijaju, sad je već zamislivo da su oni blizu formiranja nove političke, konzervativne opcije koja bi, potencijalno, mogla izmijeniti hrvatski politički okvir. Ovdje se, dakle, ne radi o već viđenom – da dio srditih HDZ-ovaca radije glasuje za pravaške državotvorne stranke ili za sličnu opciju koju vode Hasanbegović, Esih i Glasnović. Naprotiv, ovdje je riječ o aktivizmu sasvim nove ekipe ljudi koji za sebe najkraće kažu da oni “vole Hrvatsku i Boga”.

Kažu i to da su protiv političkih kalkulanata. Svesti te grupe mladih, obrazovanih konzervativaca na štićenike i aktiviste Željke Markić također bi moglo biti pogrešno. Koliko se zasad može čuti iz tog za javnost zasad vrlo zatvorenog kruga, Markić je “svoje odigrala” i u tijeku je okupljanje oko lidera koji će imati težinu za izbore.

I kada se kaže da je Plenković ovladao HDZ-om te da je dobro da se od pokreta HDZ profilira u stranku, zaboravlja se da je u HDZ-u kao pokretu bilo mjesta i za konzervativce. Ako se oni više u njega ne mogu uklopiti i ako za njih u HDZ-u više nema mjesta, jasno je da moraju krenuti svojim putem. A onda će postati odlučujuće tko će na izborima dobiti tih 350 tisuća glasova. I koji bi, da parafraziramo Kuščevića, iz temelja mogli “zagaditi” izbore.

Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari