Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Pupovac je nedodirljv jer je navodno zalog stabilnosti Vlade, što je amoralno i nepodnošljivo

Objavljeno

na

2017. rujan ide dalje

Juncker: ein Volk, ein Fűhrer

 

U Hrvatskoj kišovito, grmovito, bljeskovito,vjetrovito, veprovito, olujno, u općoj Europi pomalo jezovito, posebno na sjeveroistočnim granicama EU.

Bernardić

Prošli je tjedan klimatski, politički i vojno bio osebujan, što je znak da su se svi probudili iz ljetnoga drijemeža i suše, posebno oporbeni zastupnici u Hrvatskom saboru koji su glatko mogli ostati na odmoru jer ništa pametno nisu smislili i jednostavno uživaju u opoziciji s ciljem da ondje i ostanu, a plaća ionako ide.

Sada je jasno zašto su (SDP) izabrali sirotog Bernardića, koji će im omogućiti još nekoliko opuštenih mandata. O prirodnim nevoljama nije u Saboru bilo riječi ili ih mediji nisu prenijeli: mali Maras je barem mogao predložiti da se u Zadru, uz Pozdrav suncu, sagradi Noina arka kao Pozdrav kiši, ili tako nešto slično, blesavo. Ni u Ninu nije bilo bolje, ali je barem crkva Sv. Križa ostala na mjestu, za razliku od opljačkanoga jalžabetskoga tumula koji je također pod zaštitom, ali ga nitko ne čuva.

No, od krupnih kapi kiše vratimo se krupnim događajima koji ne spadaju u prirodne katastrofe nego više u neprirodne: dugo očekivani Junckerov govor o budućnosti Europske unije donio je nekoliko naglasaka i više podglasaka, a razvidno bijaše samo jedno, to jest: jedan vođa i jedan narod, vođa svakako kao jedan i jedini predsjednik vascele Europe, a o europskom narodu dalo se naslutiti između redaka budući da su spominjane samo zemlje, odnosno države, a ne narodi – ali što su nacionalne države u Europi nego okrilja svojih naroda?

Uz jednog vođu predviđen je i jedan vojskovođa, jedan zajednički obavještajac i jedan financijski meštar, da se suverene europske države ne moraju mučiti tim pitanjima. Zajednička će biti i nabava federa na kojima će federirati (Kardelj) federacija. Navodno sklon čašici, Juncker kao da je pao sa šanka, a mi koji smo živjeli u federacijama moramo ostati trijezni i oprijeti se svakoj ideji naddržave. Hrvatski političari uglavnom nisu shvatili poruke (iznimka Ruža Tomašić), njih je razveselilo što se Hrvatska još uopće spominje pod tim imenom, a u svezi s obećanjem da će naša zemlja ući u shengenski režim – pa i ta inače neloša ponuda nije bez vraga, jer tko će biti prvi na udaru na tom dijelu ako ne Hrvati, i dobro je da budu, jer su već bili i imaju instinkte, razmišljaju u Bruxellesu. Ne može operetna Slovenija biti naj (jugo)istočnija.

Dok se, a ne će, ne ostvare vizije iz dna čašice, europske se države i nadalje ponašaju kao da su suverene, a jer Domazetvaljda nije dovoljno zveckanja oružjem s obje strane na području od Baltika do Crnoga mora, gdje Rusi uvježbavaju napad na zemlju (zemlje) izmišljena imena, a tako prepoznatljiv (ve), nevino skrivajući prave ciljeve (i brojke) u bjelorusku haljinu gdje se okupljaju tenkovi, kao da to nije dovoljno, kažem, Austrija je namislila poslati vojsku na granicu s Italijom da spriječi dolazak imigranata, a Slovenija bi rado „implementirala“ presudu arbitražnoga suda uz pomoć vojske i hlapeca Žana Mahniča koji mahnita po slovenskom parlamentu i njegovu odboru za obranu. A kada iz Hrvatske zareži stari vojnik, admiral Lošo, tek toliko da se čuje kako bi bilo kad bi bilo, onda se na nj stušti drvlje i kamenje, i to naravno u Hrvatskoj koja ne smije ni zucnuti ako joj bilo tko prijeti, mora ostati pristojna i dati se ucjenjivati od svakoga vraga oko nje i u njoj samoj – potonje se odnosi na beogradskog političkog agenta Pupovca koji ordinira umjesto hrvatskog državnog odvjetništa i sudstva te određuje koga ili što zabraniti, koga privoditi na kazneni sud.

Novosti

Rukopis kaznene prijave protiv skupine (ili voditelja skupine) koja je zapalila primjerak „Novosti“, rukopis je Milorada Pupovca, stvarnog ravnatelja tih protuhrvatskih novina. A ako ostane inkriminacija da je riječ o mržnji prema srpskoj manjini, takva će zlehuda optužba pasti istoga časa uz dobre odvjetnike, budući da izvrće stvari, jer je pisanje (i risanje) „Novosti“ nepatvorena, sublimirana mržnja prema hrvatskoj većini, odnosno hrvatskom narodu koji je nositelj suvereniteta Republike Hrvatske. Pasti će i zato što je optužba lažna, jer akcija usmjerena prema „Novostima“ nije usmjerena protiv „srpske manjine“ u cjelini, što je bjelodano iz izjava vođa ostalih srpskih stranaka koje se ni s Pupovcem ni njegovim „Novostima“ ne slažu i to gotovo svakodnevno ponavljaju.

Pravo, istinsko hrvatsko državno tužiteljstvo odavno bi podignulo optužnicu protiv Pupovca, doznalo što radi tako često u Beogradu, s kim se sastaje i što kuhaju, ali i zbog njegovih mogućih (ha) malverzacija u Zagrebu, kao i izazivanja u Srbu gdje organizira slavlje davnoga pokolja hrvatskih civila, kao i u njegovu umiješanost u prijevaru tijekom „razmjene“ dr. Šretera, tada već ubijenog. No, Pupovac je nedodirljv jer je navodno zalog stabilnosti Vlade, što je amoralno i nepodnošljivo. S tim u svezi, referendum koji se priprema treba biti doista hrvatski narodni referendum kojim će se spriječiti idiotske posebne liste za manjine, koje po sadašnjim „regulama“ mogu s neznatnim brojem glasova ući u Sabor i zlostavljati Hrvate – a naravno, na listama neobojenih stranaka mogu se i Srbi i ostali kandidirati koliko žele , što su radili i do sada, uostalom, pa smo imali Milanovićevu Vladu s najmanje četrdeset posto Srba, i nikome ništa. Kako narod odluči, bez obzira na povremene zablude. Ukoliko referendum bude održan, a sva je prilika da hoće, može se već sada pretpostaviti da će mu s razine (hrvatske) države biti bacani klipovi u kotače, kao što su – bez obzira na druge igrače – bacani onom referendumu koji je tražio i dobio što je prirodno, nasuprot pijanistima.

Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA)

I SOA, uostalom, ponavlja (kao i u prethodnom izvješću) da raste velikosrpski ekstremizam, simpatije prema velikosrpskoj i četničkoj ideologiji (što je isto), ali ne spominje „Novosti“ nego navijačke skupine srbijanskih klubova, svodeći ozbiljne stvari na športska nadmetanja. Ipak, s rečenim konstatacijama delikatno i poluotvoreno veže točnu tvrdnju da rečene četničke snage svom silom nastoje spriječiti da se dozna gdje su srpski četnici ubili brojne „nestale“ hrvatske branitelje, pa kaže (SOA) da se u „jednoj medijski eksponiranoj operaciji nastojalo spriječiti istraživanje i procesuiranje ratnih zločina počinjenih za vrijeme okupacije hrvatskih teritorija.“ Žalibože, enigmatska „jedna medijska operacija“ nije do kraja razjašnjena, nazvana i locirana, a možda nije ni potrebno, misle, jer se ta operacija obavlja više od dvadeset godina i nije jedna nego ih je mnogo u „hrvatskim“ medijima, pravosuđu, pa i znanosti gdje se sprječava istraživanje, kao što se sprječava potraga za istinom o Hrvatima ubijenim nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. To je, jednostavno rečeno, današnja Hrvatska, to je ta naizgled tajanstvena duboka država u kojoj zadnju riječ imaju četnici i besmrtni udbaši.

Bavi se izvješće SOA-e i radikalnim islamizmom u državama jugoistočnog susjedstva, i dobro je da se bavi jer opasnost raste i na samim granicama (buduće shengenske) Hrvatske, a kad se spomene broj zapjenjenih i zaluđenih, iz Sarajeva se također zapjene i kažu da nije tako, samo ih je nešto malo, osim toga oni mudžahedini koji su bili u vrijeme rata i ostali u Bosni, ionako su upućeni preko Hrvatske.

U svemu, tumače bakiri i filipovići iz Sarajeva, Hrvatska je agresor na BiH, a u toj su agresiji na strani Hrvata nahrupili u Bosnu mudžahedini iz Hrvatske. Eto, povijesna znanost… Glede vanjskih ugroza SOA navodi sedam velikih hakerskih napada, ne imenujući zemlje iz kojih su došli, pa se moramo dovijati. I dovili smo se. Ono što mene smeta jest da požarni terorizam nije spomenut, ili barem mediji nisu prenijeli, kao što nije spomenut (ili barem…) u Hrvatskom saboru, gdje je ta točka trebala biti na prvom mjestu, umjesto aktualnog sata koji je obični, kavanski trač sastanak i ne služi ničemu, osim da se vidi kako tko barata hrvatskim jezikom, pa Jovanović kaže Plenkoviću „Ako ste takav demokrata…“, bez obzira što mi taj „a“ na kraju nemamo, nego demokrat, kao što hajdaši govore „diplomata“, a ne diplomat. Znači, saborskim zastupnicima treba održati jezični tečaj, posebno bivšim ministrima kulture koji drže da im nije potreban pa su ukinuli i Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, te se ono nije opet pojavilo do dana današnjeg i ne zna se kad će.

Reforma školstva

Više se ne zna tko je tko i što je što, vraćaju li se one stotine pretorijanaca i pretorijanka iz Jokićeve ergele, pa i Jokić kao takav, ne zna se kako je i zašto smijenjena gospođa Vican čije su reference ogromne kao i zasluge za školstvo da ne govorim o tome kakva je čast biti rektorom (rektoricom) u stvari najstarijega sveučilišta u Hrvatskoj, zadarskoga. Njezino pismo zahtijeva dubinsku analizu, a posebno dio o očaranosti tehnologijama „koje će se od šestoga razreda osnovne do trećega srednje promijeniti šest puta“.

Nije li na djelu, osim političkoga, sukob tehnicističkoga prilaza đaku i humanističkoga općeg obrazovanja? Postoji u Matoševim prozama novinskoga karaktera jedna koja se zove „Ferije“, pisana 1902., gdje kaže: “Kod hrvatskog jezika i povijesti, tih najvažnijih predmeta svake hrvatske škole, najbolje se vidi šupljina naše nastave. Šta da rekne naš profesor – činovnik- đaku o narodu kojega se ime službeno svakom prilikom prešutkuje? I tako nije čudo da naša inteligencija nema ni pojma o svojoj rođenoj prošlosti i da se u nas tako strašno, tako barbarskim jezikom piše i govori. Malo je profesora koji ne muče đaka crnoriscem Rabrom i koji ga umiju zanijeti, poput mog nezaboravnog profesora I. Broza, krasotom „Preslatkog onog glasa, u kojem nam mile majke uspavahu slatke bajke“… Hrvatski đak već, uostalom, uviđa da je u intelektualnom razvitku ostavljen sam sebi.“ „Ali, na našim prosvjetnim zavodima“, nastavlja Matoš, „uče se mnoge suvišne stvari, dok se nikako ne predavaju predmeti bez kojih se ne da pomisliti obrazovanog čovjeka, kao što su princip prava, narodne ekonomije…“.

Toliko Matoš (koji govori i o iseljavanju „mozgova“ svojim riječima i iz kuta svoga vremena), i on, znači, svjestan da nije sve u humanističkoj naobrazbi, te bi bio, da je danas živ, i on za to „moderno školstvo“ odnosno učenje uz pomoć tehnoloških izuma, bio bi za informatiku i informatičku pismenost, ali bi isto kao i gospođa Vican upozoravao da je to samo sredstvo podložno promjenama, a važan je „zicflajš“, odnosno sustavno učenje uz dobre programe, premda ni tu ne treba pretjerati (Matoš : “Čuo sam da je neki hrvatski doktorand filozofije poludio jer je bubao napamet Žepićev Grčko-hrvatski rječnik“). No da se vratim zbilji: treba nam uravnoteženo školstvo koje odbacuje suvišnosti i nevažnosti, koje razvija đački duh i daje mu znanje da bude (Matoš) „budniji, samostalniji i trezniji nego ikada“, da bude patriot ali i da spozna širinu i šarolikost svijeta. I da, naravno, ne zaostajemo u pomagalima koja su nam sada na raspolaganju umjesto ploče i krede, ali ni da im dajemo onu važnost koju nemaju.

No ne budimo licemjerni i ne zaboravljajmo: Jokić-Budakova ergela postavljena odlukom neokomunista nije išla toliko za tim da elektroničkim šokovima uzdigne hrvatsko školstvo, nego da u programe ubaci svoj svjetonazor kako učenici ne bi bili prepušteni „mračnoj desnici“ . Ako sada ministrica Divjak koja „matematiku uvodi u društvene znanosti“ (ili slično, citiram po sjećanju) namjerava poći tim, jokićevskim pravcem – ne će biti dobro, kao što nije dobro da i sada postojeće udžbenike pišu „crnorisci Rabri“ koji, upozoravaju me pa ću provjeriti, nikako da se dosjete tko je to devedesetih napao i razarao Dubrovnik, i prešućuju da su Srbija i Crna Gora bili agresori na Hrvatsku, pa sve svaljuju na „jadne srpske pobunjenike u Hrvatskoj“.

Hrvati izvan Hrvatske

I Matoš je u dobrom dijelu prekratkoga života bio Hrvat izvan domovine, hrvatski nacionalist (i kozmopolit, uvijek svi papagajski dodaju da ublaže „pogrdnu“ riječ – oni koji Matoša nisu čitali, a da jesu naišli bi na sarkastične rečenice o milijunaškim nesretnicima u kozmopolitskim hotelima koji ondje slave ili ne slave Božić, za razliku od toploga doma hrvatskoga ). Dohvatio sam se Matoša iz mnogih razloga, a jedan je da njegova rodna kuća u Tovarniku vapi za dovršenjem već godinama, a Matica hrvatska iz Zagreba blokira sretan svršetak poradi neke u ukupnom iznosu projekta zanemarive svote koje joj je Društvo iz Tovarnika navodno dužno, a ako i jest – država Hrvatska to može riješiti potezom pera ili klikom miša.

No, tema ovoga poglavlja koji nosi naslov Hrvati izvan domovine vezana je uz prošlotjednu prezentaciju programa i projekata Hrvata u Bosni i Hercegovini za ovu godinu, a oni su brojni (projekti a ne Hrvati) i o njima je lijepo zborio Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg ureda za Hrvate izvan domovine, a vrlo strasno i izvan standardnog političkog rječnika vanjskopolitička državna tajnica, legendarna Zdravka Bušić, uz nazočnost mnogih, među kojima je bila i ministrica kulture (i ona ponešto kazala), Hrvati iz Hrvatske i od Hrvatske umjetnom granicom razdvojeni Hrvati iz Bosne i Hercegovine. A da postoji kazalište u Vitezu, nisam ni ja znao (mea culpa) – glumci toga teatra, od kojih me jedan podsjeća na mladog Potočnjaka a zove se Mirković, odigrali su ulomak iz kajkavske komedije Kalmana Mesarića. Cilju se nije teško domisliti.

Nego, o projektima: Hrvatska potpomaže izgradnju škola u srednjoj Bosni i Hercegovini (ali i Kulturni centar u Tuzli, kao i u Banjoj Luci), sufinancira nabavu opreme za bolnice i domove zdravlja, kazališta u Vitezu i Mostaru, održavanje samostanskih zgrada, domova umirovljenika, sve što (kaže se u ukusnom promidžbenom tekstu) „osnažuje i ohrabruje hrvatski narod u njegovom nastojanju za održivim ostankom te podupire i čuva nacionalni identitet hrvatskoga naroda u toj zemlji.“ Doista, koliko god svote bile po meni skromne, ne može se reći da nije krenulo malo snažnije i da Hrvatska napokon nešto bolje razumije svoju ustavnu obvezu.

Bogdan u Hrvatskoj

Bogdan Mandić

Imam knjigu pokojnoga don Bakovića, koji je bio treći životopisac svetoga Bogdana Mandića (prva dva: Pietro Bernardi i Alberto Vecchi), 1983. U uvodu kaže Baković: Gradeći svetište Bogdana Leopolda Mandića u Maglaju, baveći se nabavom cigle i željeza, radeći s majstorima, ni slutio nisam da ću se, još uvijek prašan od cementa i prljav od žbuke, prihvatiti i posla da napišem životopis drugoga hrvatskog sveca.“ Već na početku, Baković podsjeća da je korijene sv. Mandića u Bosni, odakle mu bijahu pretci. Mandići bijahu didići, to jest sitno plemstvo, a pred Turcima izbjegoše u Poljica (u Zakučac, gdje se rodio Jure Kaštelan, ekstemporira Baković). Poslije su se preselili u Boku kotorsku, u Herceg-Novi gdje se 1866. rodio slabašni dječak nevelika rasta koji postade divom u ispovjedaonici, gorostasom i čudotvorcem.

Tijelo svetoga B. L. Mandića ovih dana putuje Hrvatskom. Ne znam zašto (neke asocijacije valjda), ali mi to prenošenje nije do kraja simpatično – duh, duša i duševnost Leopolda Mandića jest ono što treba prenositi, slijediti i diviti mu se. Dopuštam da nisam u pravu, pa neka, neka bude uspomena na sv. Mandića a s njom i na sve hrvatske svece kojima će se uskoro pridružiti bl. Alojzije Stepinac, ako Irinej i Pupovac ne odluče drukčije.

Politika se u sve umiješa, pa i u život Mandićev. Nepun mjesec dana bio je u Rijeci, tada pod Talijanima koji su istjerali hrvatske kapucine (bijahu ondje od 1610.) i doveli talijanske, proganjali hrvatsko svećenstvo a župnika Červara (nećaka Dobrilinog) zlostavljali u motovunskoj tamnici. Sva je prilika, nagađa Baković, da je Mandić (premda je formalno pripadao talijanskim kapucinima) prosvjedovao protiv fašističkih metoda, pa je naglo opet povučen u Padovu, premda mu je „srce uvijek bilo tamo, preko mora, u hrvatskoj zemlji“, kamo se, eto, njegovo sitno tijelo vraća godinama poslije smrti.Ma sve je u redu (odustajem od zanovijetanja), želio je biti pokopan u Hrvatskoj, pa je ovo njegovo posljednje putovanje po domovini na stanovit način poštivanje njegove oporuke.

Hrvoje Hitrec / HKV

Pupovcu prijeti nestanak s političke scene

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Gugo: Tek kad se suoči s vlastitom prošlošću, Srbija će vidjeti budućnost!

Objavljeno

na

Objavio

Na drugoj strani Srbi se odbijaju suočiti s istinom o postojanju koncentracijskih logora na području Srbije. Kroz te logore prošlo je više od osam tisuća branitelja Domovinskog rata i civila zarobljenih pri srpskoj okupaciji trećine hrvatskog teritorija…

Jedna novinarska pogreška koja se dogodila prije nekoliko dana podsjetila me na stvarne događaje vezane uz zločine koji su počinjeni u Hrvatskoj nakon vojno-redarstvene akcije Oluja. Naime, tjednik Nacional objavio je opširnu temu o tome kako je prije početka te akcije u Hrvatskoj bilo formirano pet posebnih stožera SIS-a (Sigurnosno informativne službe), a čija je zadaća bila nadzirati zbivanja na terenu tijekom provođenja oružanih djelovanja za oslobađanje zemlje od okupacije.

Tjednik je u tom tekstu greškom objavio moju fotografiju umjesto fotografije tadašnjeg šefa SIS-a Ante Gugića. Da nije toga možda ne bih ni primijetio taj tekst koji je jako vrijedan zbog podatka o broju prijavljenih slučajeva zločina koje su pojedinci počinili nakon Oluju.

Naime, baš na temelju tih izvješća hrvatsko pravosuđe pokrenulo je niz postupaka i donijelo više od 2800 osuđujućih presuda protiv pojedinaca koji su mislili da svojim nečasnim radnjama smiju uprljati veličanstvenu pobjedu Hrvatske vojske. Kao i uvijek u ovakvim situacijama nameće se pitanje zašto su onda razne međunarodne institucije ustrajale na tome da taj broj nije dovoljan? Je li možda bila riječ o tome da se osude samo neki kako bi se zataškala najveća nedjela. Nije bilo velikog nedjela koje je prijavljeno, a da nije istraženo. Oni koji su tvrdili ili i danas tvrde kako za zločine nakon Oluje nije bilo dovoljno odgovornosti ustrajali su i ustraju na tzv. zapovjednoj odgovornosti. Dakle, oni žele neku formalnu sudsku odluku nakon koje bi mogli reći da su zločini bili planirani kao dio etničkog čišćenja.

Takav dokaz nije uspio pronaći ni Međunarodni kazneni sud u Haagu koji je sudio hrvatskim generalima. Dapače, u konačnoj oslobađajućoj presudi generalima Gotovini i Markaču izričito se kaže kako nije postojala namjera protjerivanja stanovništva niti etničkog čišćenja i da su sve vojne akcije poduzete u skladu s običajima ratovanja.

Evo kako rezultira nepažnja u novinarstvu. Pet stranica teksta o bivšem šefu SIS-a Anti Gugiću i moja fotka.

Bijesni zbog ordena kojima je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ove godine odlikovala spomenute generale, srpski političari žešće su se nego ikad prije obrušili na hrvatsku proslavu Oluje. Pri tom su zaboravili na vrlo važnu činjenicu, a to je da se oni tek trebaju suočiti s vlastitom prošlošću.

Iako se na prvi trenutak može učiniti da je jako neozbiljan način na koji oni komuniciraju, a na drugoj strani moramo biti svjesni koliko je opasno to što oni rade. Njihove poruke javnost sluša i zbog funkcije koju obavljaju srbijanski državnici, mase su uvjerene kamo oni ipak iznose činjenice i ne služe se lažima koji bi čak i u nekoj opskurnoj birtiji bile smiješne.

Najbolji primjer za to je nedavni napad srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića koji je izvrijeđao aktualnog gradonačelnika Knina, dr. Marka Jelića. Dačić je izjavio kako je Jelić zločinac zato što je na čelu grada koji je, prema njegovim riječima, oduvijek bio srpski. Da je htio istražiti službene podatke Dačić je mogao vidjeti da u Kninu Srbi nikad nisu bili većina sve do uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno prvog oblika Jugoslavije.

I nakon toga su postali tanka većina sve do provođenja komunalne reforme šezdesetih godina prošlog stoljeća, nasilnog oduzimanja zemljišta od starosjedilaca i podjele za građevinske parcele pridošlicama iz Bukovice, Podinarja i drugih egzotičnih krajeva oko Knina.

Bez obzira na razloge zbog kojih Dačić nije htio provjeriti pravo stanje stvari, a osobno pretpostavljam kako je tradicionalna srpska uvjerenost u istinitost mitomanije koju s koljena na koljeno uporno prenose, mase su čile njegov govor, mnogi će vjerovati njegovim riječima i tako je stvoren još jedan novi mit.

Na drugoj strani Srbi se odbijaju suočiti s istinom o postojanju koncentracijskih logora na području Srbije. Kroz te logore prošlo je više od osam tisuća branitelja Domovinskog rata i civila zarobljenih pri srpskoj okupaciji trećine hrvatskog teritorija. Oko 300 osoba izravno je podleglo od premlaćivanja i raznih drugih tortura kroz koje su prolazili. Njih više od dvije tisuće umrlo je ne dočekavši razmjenu za srpske vojnike zarobljene u agresiji na Hrvatsku ili puštanje na slobodu.

Srbi i danas odbijaju priznati ono o čemu postoje dokazi čak i u obliku televizijskih snimki. Iako su braniteljske udruge logoraša nekoliko puta htjele obilježiti mjesto svog stradanja i položiti vijence tamo gdje su njihovi prijatelji stradali pod udarcima čuvara logora, srbijanske vlasti im to nikad nisu dopustile. Na drugoj strani oni bez problema u Hrvatskoj obilježavaju gdje hoće i kad hoće sva stradanja pripadnika srpskog naroda, ona stvarna i ona s prilično upitnim dokazima, o kojima je jedino svjedočanstvo njihova mitomanija koju Milorad Pupovac naziva dijaloškim sjećanjem.

Srbijanski politički vrh pokazao je priličnu nervozu zbog riječi koje je saborski zastupnik i bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač uputio iz Knina s obilježavanja Dana logoraša srpskih koncentracijskih logora. Kovač je tom prilikom rekao da će Republika Hrvatska morati iskoristiti mogućnosti koje joj se pružaju u pregovorima o pristupanju Srbije Europskoj uniji i da ta država ne smije u EU prije nego se suoči s vlastitom prošlošću.

Kovač je spomenuo i odštetu onima koji su prošli kroz srpske koncentracijske logore. To je jako razljutilo beogradski politički vrh. Ne čudim se tome jer svjesni su da je Njemačka slične odštete isplaćivala i 50 godina po završetku Drugog svjetskog rata, a da su banke u Švicarskoj devedesetih godina prošlog stoljeća bile prisiljene platiti odštetu nasljednicima osoba stradalih u njemačkim koncentracijskim logorima, a kojima ranije nisu htjele predati štedne uloge i vrijednosti deponirane u sefovima pod izgovorom kako ne postoje sigurni dokazi o smrti tih osoba.

Naravno da je četrdesetak godina kasnije u svijetu prevladalo mišljenje kako je traženje smrtnog lista za nekog koga je ubio nacistički režim u koncentracijskom logoru čista besmislica i način da se izbjegne obveza. Svjesni takvih primjera iz kojih se vidi da obveza plaćanja odštete za zločine počinjene u ratovima nikad ne zastarijeva, u Srbiji su opravdano nervozni.

U Beogradu i danas bezbrižno živi Miroslav Mlinar, čovjek koji je oduvijek želio biti glumac, ali zbog nedostatka talenta to nikad nije postao. S njim je sve počelo. Mlinar je odglumio žrtvu napada nožem u mračnoj benkovačkoj uličici 19. svibnja 1990., što je izabranim zastupnicima SDS-a (Srpske demokratske stranke) bio povod za nedolazak na prvu, konstituirajuću sjednicu prvog demokratski izabranog Sabora u Hrvatskoj. Bio je to pravi početak pobune koja će završiti Olujom.

Mlinar je pravomoćno osuđen za ratne zločine počinjene u Škabrnji. Hrvatska čeka njegovo izručenje dok Srbija čeka pristup Europskoj uniji. Ovo je samo jedan od primjera. Što se nas tiče, mi možemo čekati još pedeset godina. Popustiti ne smijemo!

Ante Gugo/MojaHrvatska/VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Može li se slaviti ćaću i ponižavati majku u susret Gospojini?

Objavljeno

na

Objavio

U susret s blagdanom Velike Gospe, napose iščekivanje, u ljudima, a naročito u djeci koliko god odrasla bila i koliko god vremenski odmaknuta od djetinjstva, te koliko god svoje djece, pa i unučadi imali, uvijek rasplamsa posebne emocije, najčešće u prisjećanjima i uspomenama. Svi ih imamo, ovakve ili onakve, a svačije su podjednako vrijedne zato što su neusporedive.

Jer su posve intimne.

Intimna sjećanja se dijele u krugu obitelji, najbližih prijatelja i ljudi, najčešće suputnika iz ranoga djetinjstva, jer jedino ti ljudi mogu biti sudionici tih sjećanja u punini. Sjećanja mogu također biti nit književnih djela, a ipak ostati dio ljudske intime, jer književna djela svatko opet doživljava na svoj jedinstven način. To su veoma lijepi trenutci u životu svakoga čovjeka, utoliko ljepši ukoliko su posebniji i zaštićeniji od pogleda onih kojima ne pripadaju. Upravo po tim sjećanjima i uspomenama smo svi – jedinstveni i posebni. S jednako snažnim emocijama, upravo uoči Velike Gospe, ljudi se prisjećaju i teških i lagodnih trenutaka, muke i slavlja, a svi mi obično u tim sjećanjima, upravo ukoliko je vremenski odmak od našega djetinjstva veći,imamo potrebu biti – djeca. Zato je Blažena Djevica Marija zapravo majka svima, ponajviše odraslima i starijima, a djeci po predanju i očekivanjima naučenim od starijih.

I Velika.

Velika Gospa.

BDMNa ovaj osvrt me je svojom specifičnošću upravo u osvit Velike Gospe potaknuo Milijan Brkić facebook statusom posvećenom svome pokojnom ocu, na četvrtu godišnjicu, kako Milijan kaže „ćaćine smrti“. Nemoguće je ne zastati pred tim činom, ali i pred porukama koje je Milijan, očito je misleći da je to ispravno i dobro, te poučno valjda svima, nehotice dovodeći svoga pokojnoga ćaću a time i sebe u poziciju uzoritosti, odlučio – podijeliti s najširom hrvatskom javnošću, ili točnije s hrvatskim narodom.

Nemoguće je ne zastati pred riječju – ćaća.

Kao što je nemoguće tu riječ odvojiti od riječi – majka, a u hrvatskoj katoličkoj naravi i duhu ljudi i naroda, i jednu i drugu riječ nemoguće je apstrahirati iz uspomena, a uspomene upravo ovih dana ispod krila Velike Gospe. Zajedničke hrvatske narodne Majke.

Očevi

A poruku Milijana Brkića svome pokojnom ocu, opet je nemoguće ne vrjednovati u kontekstu milijuna očeva, naših posebnih očeva, bili živi ili pokojni, koje nosimo u srcima i sjećanjima, koja dijelimo sa svojim najbližima. U prvi mah sam zastao prilično zatečen čitajućiMilijanove riječi. Nije da me nisu potakle na toplinu, ali bez obzira na to – svake sekunde nad tim riječima razvijao mi se u duši neki nejasni otpor, nešto slično osjećaju kao kad sam slušao Jandrokovića i Plenkovića kako nad odrom pokojnog Olivera Dragojevića govore o tome kako su u djetinjstvu slušali njegove pjesme, zaljubljivali se, i kako ih te pjesme podsjećaju na neke samo njihove dane kojima sve nas nepozvano pokrivaju. Jer ti dani, kao i svaka uspomena ne mogu nikako biti ničiji drugi, bez obzira radilo se o odmoru na makarskim plažama ili odmoru u berbi duhana u praskozorje, pa je utoliko i neobično i nepristojno, govoriti o svojim uspomenama u svima pripadajućem trenutku i simbolici pored tolikih živućih uspomena.

A ni Brkić, kao ni Jandroković ili Plenković – nisu književnici.

Upravo taj unutarnji otpor sam osjetio.

Naime, otac je uvijek stijena.

A majka je uvijek krilo topline.

Danas slavimo Majku.

Bez stijene i bez krila, moga, tvoga čitatelju, Milijanovoga, Andrejevoga ili Kolindina, nitko nije nastao, niti itko među nama ima te fine uspomene, odnosile se na iščekivanje Velike Gospe, godišnjice smrti naših najmilijih, ili nečega s drugih, makar i suprotnih vrijednosnih polazišta, nitko se nije mogao formirati.

Očevi i majke nisu na nas mogle utjecati u tolikoj mjeri i toliko nepromjenjivo životom, da se u svakome trenutku smijemo javno zakriliti znamenjem ćaće i matere, a pogotovo se to odnosi na dugogodišnja razdoblja ljudske ispovijedi, kojoj smo svi izloženi u zrelim i kasnijim godinama svojih života. Ispovjedi, bilo one katoličke, vjerske, bilo kakve, jer svi izvan svake sumnje svakodnevno razmišljamo o svojim životima, djelima i nedjelima, činjenjima i nečinjenjima. Zabluda je misliti da ima netko tko ne razmišlja o tome, bez obzira što činio, a druga je stvar – kako i s kojim životnim ciljem, te namjerama.

Svi smo mi imali i imamo očeve.

I svima su nam bili ili jesu stijena.

Ako ništa značenjem i potpisom podrijetla.

Kako se onda Brkić usudio ispričati nam priču o svojoj stijeni, zašto bi njegova stijena bila važnija od bilo čije, te je li upravo njegova stijena dovoljno čvrsta za slaganje svjetionika od milijuna ostalih hrvatskih stijena?

U kraju u kojemu sam ja odrastao očevi nisu puno govorili pogotovo s nama djecom, a samo pažljivim promatranjem i kriomice, moglo se osjetiti više nego znati, što misle u nekom trenutku o onome što mi radimo.

Poruke očeva smo rijetko saznavali

O očevim porukama, bar je tako bilo među mojim djetinjim prijateljima i prijateljicama, u našemu malome svijetu i susjedstvu, obično se nismo hvalili, nikada ih nismo isticali, nikada o njima nismo javno govorili ili jedan drugome poruke svoga oca pokušavali prenijeti kao bolje od onoga što je njegov otac njemu poručivao, šutnjom ili riječima, jer smo ih najčešće, gotovo u pravilu – kriomice saznavali. A kriomice stečeno se ne dijeli. Zato je samo jedan čovjek mogao biti otac svakome među nama. Poseban čak i svojoj djeci, jer je svakome od nas bila potrebna drugačija poruka. Zajedničkih očeva nije bilo. Nitko nikada nije svoga oca pokušavao proglasiti boljim od nečijega drugoga oca. Čak i u situacijama, a bilo ih je kad su nečiji očevi bili često pijani, manje imali od drugih, galamdžije, siledžije i seoski nevaljalci o kojima je selo šaputalo. Nikada djeci takvih očeva nismo pokušavali reći da je naš otac rekao ovo ili ono, ili nama kupio bilo što. Običaj je bio šutjeti o očevima pred djecom takvih očeva.Tako smo prvo nesvjesno, a kasnije svjesno štitili jedne druge.

Poruke očeva smo rijetko saznavali.

Obično bi to bilo neko slučajno prisluškivanje razgovora majke i oca, koje bi izdajnički stiglo do naših ušiju, obično tijekom podnevnoga odmora, između jutarnjega rada na njivama, ili tijekom večeri, kad bi se roditelji povukli u svoje sobe, a mi, ili čitali nešto, ili sjedili i gledali u zvjezdano nebo i nevidljive daljine, maštajući o koječemu. Tada, samo tada bi ponekad dopro do nas glas oca, obično u posebno teškim trenutcima, jer većina trenutaka je bila egzistencijalno nesigurna i teška, pa to nije izazivalo neko posebno raspoloženje ni kod koga, jer su se obveze roditelja smjenjivale i pristizale jedna drugu u neprekidnom nizu s rastom nas djece i onim što nas je čekalo, kako u školi tako i u crkvi. Tu roditelji nisu smjeli nešto – ne moći.

A pod osornim ili grubim zapovjedima da nešto uradimo, pognutoj glavi ili pogledu koji je bježao s naših očiju, slutili smo da se otac ne osjeća dovoljno dobrim ocem. Da se osjeća krivim.

Zbog toga osjećaja se i vole očevi kasnije u životu, kad prestane potreba za zaštitom, a oni postanu štićenici.

Milijanova poruka na godišnjicu smrti njegova ćaće, upravo uoči Velike Gospe, neizostavno svakoga tko ju pročita vraća u djetinjstvo i ljetna doba blagdana. Posebnih dana od najranijega djetinjstva do prvih zaljubljivanja i ljubavi.

Gospojina

Razdoblje čekanja Velike Gospe u mojim selima oko Mostarskog blata počinjalo bi neposredno nakon završetka škole, prvo Svetim Antom, preko Ivandana, zatim Petrovdana, Ilindana, pa Svete Ane, koja je simbolički otvarala vrata Gospojini. Tako smo mi zvali Veliku Gospu.

I nije to bilo razdoblje samo posvećenih i duhovnih trenutaka, nije se samo molilo Bogu i Blaženoj Djevici, iako jest više nego inače, nije se samo išlo u Crkve, nego su to uz rad, koji se danas naziva teškim, a nama nije bio uopće jer bismo se od prvih koraka navikavali na korisnost u obitelji, bili iz današnje prizme čarobni i neponovljivi trenutci djetinjstva. Bilo je to razdoblje u kojemu su ljudi morali voditi računa o svome društvenom statusu, prvenstveno jer su poselima svi navedeni blagdani bili, uvijek u drugom selu ili čak zaseoku u velikim selima i župama, prilika za dočekivanje rodbine i veliko slavlje, s gotovo neograničenim količinama hrane i pića. Slavili smo i mi djeca pogotovo, a očevi su morali imati i strpljenja i novca za goleme i opasne čak količine Kokte, koju su nam kupovali ispijajući pivo pred improviziranim gostionicama u neposrednoj blizini crkava, nakon Misa. Nikada se nije dogodilo da je nekome od nas, a svi smo dolazili, pitali novu Koktu dok nam je prethodna curila niz usne, odlazili malo podalje popiti onako halapljivo i na eks, gromko podrigujući iz nadutih trbuščića, pa se vraćali, bilo koji otac nešto promrmljao, prigovorio ili ne daj Bože odbio kupiti još. Izbog toga su to bili posebni dani, a kulminirali bi Velikom Gospom, koja se proslavljala u Širokom Brijegu.

Gospojina je bila vrhunac blagdana, veličanstvena i posebna,utoliko, jer je nama iz udaljenijih sela bila počesto i nedostupna, značajnija od bilo kojega blagdana ili bilo čega za društveni status ljudi, pa i nas djece, a zahtjevnija nakon svih tih blagdana i velikih, često i isrpljujućih opterećenja za obiteljske proračune, odnosno mogućnosti.

Upravo čekanje svoga župnoga blagdana, pa nakon njega Gospojine, bilo je razdoblje izdajničkoga razotkrivanja očeva i šutnje o njima. Što god govorili, ili ne govorili, znali smo sve.

Svi.

U takvim trenutcima bi se dalo osjetiti ili izdajnički čuti tu i tamo razgovore ćaće i matere i otkriti brige koje ih muče. Nikada se nije smjelo dogoditi da se na Svetu Anu recimo, koju smo mi slavili, nije imalo svega na pretek.

Niti se dogodilo.

Ali, već odlazak u Široki Brijeg na Veliku Gospu, bio je nužno podložan drugačijoj računici, moglo se i smjelo ne otići, a sve je ovisilo o mogućnostima obitelji. Kad je, i ako je nečiji otac radio u Njemačkoj, majke bi obično, praktično obvezno u prepunim autobusima ili s prepunim prikolicama kamiona vodile djecu na Brijeg, išlo bi se u Crkvu, a nije bilo uopće bitno ima li obitelj rodbine u Širokom Brijegu, koja bi pozivala na ručak kao mi na Svetu Anu. Majke bi imale novca za sve, djecu bi se nahranilo u priručnim gostionicama od sklepanih dasaka na svakome koraku ili iz trgovina, svatko bi dobio što želi, i nikakve tegobe ne bi bilo. Niti bi majke s djecom sagnutih glava, sramežljivo i ubrzano silazile niz Grabovinu s Brijega, iz koje su dopirali pjesma i smijeh ljudi koji nisu imali brigu nestašice, koja je nju mučila. Ništa kao odlazak na Brijeg na Gospojinu nije otkrivalo stanje u obitelji, niti raspoloženje oca. Niti je bilo savršenije poruke od toga što smo vidjeli i o čemu se nije govorilo.

Djecu se nije vodilo ondje gdje im se nisu mogle ispuniti želje.

Tad se šutjelo, nitko nikoga nije zapitkivao je li bio na Brijegu, zašto nije išao, a čak i najsurovija djeca nisu izazivala one koji nisu mogli otići. Rijetko su majke djecu plašile Bogom i Blaženom Djevicom, uvijek su nas ohrabrivale njihovom zaštitom, ali i Bog i Blažena Djevica bili su prst s neba ukoliko bismo se ogriješili o tu zapovijed.

Očekivalo se da svatko radi svoj posao

O tome se u obiteljima jako vodilo računa, a obično su majke bile te koje su nas poučavale da nikada nečim što mi imamo, ne smijemo izazivati djecu koja to nemaju. To je bila sva obiteljska pouka, kao i navikavanje da se mora – raditi i ići u Crkvu. Od sakupljanja murava s tri, četiri godine, čuvanja krava s pet, šest godina, čupanja trave za stoku nakon toga, zatim nizanja duhana, pa kopanja u prvim razredima škole, a učenje je bila obveza kao i sve drugo. Ništa ni više ni manje. Očekivalo se da svatko radi svoj posao, te da ga mora uraditi dobro.

I to je bio kompletan odgoj.

I tu dolazim ponovo na Brkića danas, te usporedbu onoga što on radi u politici s ćaćinim testamentom koji je sam objavio. I, ne štimaju stvari.

Ne znam dakle što je koji ćaća kojemu sinu ili kćerki govorio, pa ne znam ni što je Milijanov ćaća njemu govorio, ali znam da bar po pravilima moga djetinjstva u istome podneblju u kojemu je on odrastao, mi nismo govorili što su nam ćaće poručili. I nismo nikada odavali te tajne, štiteći ih kao svetinje, samo za sebe, kao najvišu dragocjenost.
Zato sam osjetio mučninu zbog javne objave takve uspomene.

I to upravo uoči Gospojine.

Nezapamćeno poniženje

Utoliko više što bih, ne samo ja, nego praktično cijeli hrvatski narod s obzirom da je Milijan zamjenik predsjednika vladajuće stranke i potpredsjednik hrvatskoga Sabora, imali pravo i mogli, naročito kad on ima potrebu svima nama javno obznaniti uspomenu na svoga pokojnoga ćaću i njegove poruke, postavljati pitanja Milijanu, čak i zbog poziva na odgoj i njegovome bratu – koliko su stvarno njihovi današnji javni životi, koji se i nas svih tiču, pogotovo njihova djela, sukladna tim porukama njihovoga ćaće, koje je Milijan objavio. Kako bi mu danas ćaća reagirao, s pravom ponosan na slavne podvige iz oslobodilačkoga rata, s pravom ponosan na sina jer je odbio povesti policiju na generala Norca, da vidi da mu sin trpi, a po funkciji i podržava poniženje majke domovine u svome krilu?

Teško, nezapamćeno poniženje.

Ne znam što je Brkić htio s tom objavom, ali vjerujem da nije htio izazvati ovakvu reakciju, niti ovakvo pitanje. Ali, ako već pretendira biti uzor uoči Gospojine, onda mora biti dostojan i pitanja, te dostojan zvanja oca i majke. Posebno majke domovine po očevom zagovoru.

Naime, milijunima ljudi ćaće su slale poruke, bili su im stijena, pa je neobično i pomalo krađa svim tim ljudima zbog svoje društvene i vrlo, vrlo sporne uloge po djelima, pretpostavljati upravo svoga ćaću. Kao i uspomene na Olivera nedavno, kao što Bojan Glavašević krčmi svoga slavnog ćaću, ili bilo što drugo.

Ne može politička funkcija donositi pravo na nametanje ljudima svojih osobnih uspomena,vniti su osobne uspomene i intima javnih osoba za ponudu u političkoj sferi. To me podsjeća na Plenkovićevo fotografiranje s kardinalom Bozanićem na Uskrs, koje je s malim sinčićem u naručju završilo kao – politička poruka upravo u razdoblju političkoga debakla s Istanbulskom konvencijom. Utoliko je, apogotvo u kontektstu žestokoga i potpuno zasluženoga osporavanja uloge Milijana Brkića u aktualnim nacionalnim nevoljama i realitetu, pozivanje na ćaću i emocije, zapravo više tragičan pokušaj izazivanja javne sućuti kod onih koji racionalno moraju promišljati o Milijanu visokom državnom dužnosniku, s pokušajem svođenja samoga sebe na jednoga od nas.

A nismo društveno i javno isti, niti u bilo čemu s pozicije odgovornosti – jednaki.

Niti na nas trebaju biti primjenjena ista očekivanja, niti zahtjevi, niti ocjene i vrednovanja.

I to nema veze s našim očevima.

Kao što se na nas nije mogla svaliti odgovornost naših ćaća u pričama o blagdanima i iz tisuća prigoda u našemu djetinjstvu i životu. Jer ne bi nam ti očevi mogli biti stijene da smo mi nosili njihove terete i odgovornosti, niti bi nam bili stijene da su nas teretili svojim tegobama. Stijene su nam bili ponajprije jer nisu s nama dijelili strahove, štitili su nas od njih i briga, a rješavali su probleme.

Uvijek.

Sumnjam naime da je Brkićev ćaća na jedan način odgajao njega, a na drugi način njegovoga brata, kao što i sumnjam da je u izrečenim porukama, koje je Milijan podijelio s hrvatskim narodom preko facebooka, ćaćina misao da je dobro u gradu Zagrebu s desetak ili koliko već formiranih firmi u nekoliko dana, neodvojivo od golemoga utjecaja brata, uzeti deset, petnaest ili dvadeset poslovnih prostora pred očima milijuna ljudi – koji imaju i očeve, i uspomene, i obiteljski odgoj, ali i potrebe.

I nužna očekivanja upravo od Milijana i sličnih.

Jer Milijan je dužan odgovoriti na očekivanja tim milijunima sinova i očeva, a ti milijuni nisu njemu. On je po svojoj poziciji u državi i društvu svojevrsni – ćaća. Ako je ćaća stijena, stijene ne smije puknuti, jer je ispod provalija. I ako je ćaća stijena, majka ne smije biti kurva. A upravo iz njegove vlasti, njegovu i našu Hrvatsku proglašavaju – kurvom. Zato ne znam što se krije iza poruke „spavaj mirno i bezbrižno ćaća moj“, u kontekstu opipljivih i realnih djela, činjenja i pogotovo nečinjenja Milijana državnoga dužnosnika, s jedne strane, te u kontekstu objavljenih poruka njegovoga ćaće, koje su sasvim suprotne po vrijednosnim kriterijama, s druge strane.

To jedno s drugim ne ide, pogotovo se s tim raskorakom ne ide u susret Velikoj Gospi. Majci hrvatskog naroda.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari