Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Pupovac je nedodirljv jer je navodno zalog stabilnosti Vlade, što je amoralno i nepodnošljivo

Objavljeno

na

2017. rujan ide dalje

Juncker: ein Volk, ein Fűhrer

 

U Hrvatskoj kišovito, grmovito, bljeskovito,vjetrovito, veprovito, olujno, u općoj Europi pomalo jezovito, posebno na sjeveroistočnim granicama EU.

Bernardić

Prošli je tjedan klimatski, politički i vojno bio osebujan, što je znak da su se svi probudili iz ljetnoga drijemeža i suše, posebno oporbeni zastupnici u Hrvatskom saboru koji su glatko mogli ostati na odmoru jer ništa pametno nisu smislili i jednostavno uživaju u opoziciji s ciljem da ondje i ostanu, a plaća ionako ide.

Sada je jasno zašto su (SDP) izabrali sirotog Bernardića, koji će im omogućiti još nekoliko opuštenih mandata. O prirodnim nevoljama nije u Saboru bilo riječi ili ih mediji nisu prenijeli: mali Maras je barem mogao predložiti da se u Zadru, uz Pozdrav suncu, sagradi Noina arka kao Pozdrav kiši, ili tako nešto slično, blesavo. Ni u Ninu nije bilo bolje, ali je barem crkva Sv. Križa ostala na mjestu, za razliku od opljačkanoga jalžabetskoga tumula koji je također pod zaštitom, ali ga nitko ne čuva.

No, od krupnih kapi kiše vratimo se krupnim događajima koji ne spadaju u prirodne katastrofe nego više u neprirodne: dugo očekivani Junckerov govor o budućnosti Europske unije donio je nekoliko naglasaka i više podglasaka, a razvidno bijaše samo jedno, to jest: jedan vođa i jedan narod, vođa svakako kao jedan i jedini predsjednik vascele Europe, a o europskom narodu dalo se naslutiti između redaka budući da su spominjane samo zemlje, odnosno države, a ne narodi – ali što su nacionalne države u Europi nego okrilja svojih naroda?

Uz jednog vođu predviđen je i jedan vojskovođa, jedan zajednički obavještajac i jedan financijski meštar, da se suverene europske države ne moraju mučiti tim pitanjima. Zajednička će biti i nabava federa na kojima će federirati (Kardelj) federacija. Navodno sklon čašici, Juncker kao da je pao sa šanka, a mi koji smo živjeli u federacijama moramo ostati trijezni i oprijeti se svakoj ideji naddržave. Hrvatski političari uglavnom nisu shvatili poruke (iznimka Ruža Tomašić), njih je razveselilo što se Hrvatska još uopće spominje pod tim imenom, a u svezi s obećanjem da će naša zemlja ući u shengenski režim – pa i ta inače neloša ponuda nije bez vraga, jer tko će biti prvi na udaru na tom dijelu ako ne Hrvati, i dobro je da budu, jer su već bili i imaju instinkte, razmišljaju u Bruxellesu. Ne može operetna Slovenija biti naj (jugo)istočnija.

Dok se, a ne će, ne ostvare vizije iz dna čašice, europske se države i nadalje ponašaju kao da su suverene, a jer Domazetvaljda nije dovoljno zveckanja oružjem s obje strane na području od Baltika do Crnoga mora, gdje Rusi uvježbavaju napad na zemlju (zemlje) izmišljena imena, a tako prepoznatljiv (ve), nevino skrivajući prave ciljeve (i brojke) u bjelorusku haljinu gdje se okupljaju tenkovi, kao da to nije dovoljno, kažem, Austrija je namislila poslati vojsku na granicu s Italijom da spriječi dolazak imigranata, a Slovenija bi rado „implementirala“ presudu arbitražnoga suda uz pomoć vojske i hlapeca Žana Mahniča koji mahnita po slovenskom parlamentu i njegovu odboru za obranu. A kada iz Hrvatske zareži stari vojnik, admiral Lošo, tek toliko da se čuje kako bi bilo kad bi bilo, onda se na nj stušti drvlje i kamenje, i to naravno u Hrvatskoj koja ne smije ni zucnuti ako joj bilo tko prijeti, mora ostati pristojna i dati se ucjenjivati od svakoga vraga oko nje i u njoj samoj – potonje se odnosi na beogradskog političkog agenta Pupovca koji ordinira umjesto hrvatskog državnog odvjetništa i sudstva te određuje koga ili što zabraniti, koga privoditi na kazneni sud.

Novosti

Rukopis kaznene prijave protiv skupine (ili voditelja skupine) koja je zapalila primjerak „Novosti“, rukopis je Milorada Pupovca, stvarnog ravnatelja tih protuhrvatskih novina. A ako ostane inkriminacija da je riječ o mržnji prema srpskoj manjini, takva će zlehuda optužba pasti istoga časa uz dobre odvjetnike, budući da izvrće stvari, jer je pisanje (i risanje) „Novosti“ nepatvorena, sublimirana mržnja prema hrvatskoj većini, odnosno hrvatskom narodu koji je nositelj suvereniteta Republike Hrvatske. Pasti će i zato što je optužba lažna, jer akcija usmjerena prema „Novostima“ nije usmjerena protiv „srpske manjine“ u cjelini, što je bjelodano iz izjava vođa ostalih srpskih stranaka koje se ni s Pupovcem ni njegovim „Novostima“ ne slažu i to gotovo svakodnevno ponavljaju.

Pravo, istinsko hrvatsko državno tužiteljstvo odavno bi podignulo optužnicu protiv Pupovca, doznalo što radi tako često u Beogradu, s kim se sastaje i što kuhaju, ali i zbog njegovih mogućih (ha) malverzacija u Zagrebu, kao i izazivanja u Srbu gdje organizira slavlje davnoga pokolja hrvatskih civila, kao i u njegovu umiješanost u prijevaru tijekom „razmjene“ dr. Šretera, tada već ubijenog. No, Pupovac je nedodirljv jer je navodno zalog stabilnosti Vlade, što je amoralno i nepodnošljivo. S tim u svezi, referendum koji se priprema treba biti doista hrvatski narodni referendum kojim će se spriječiti idiotske posebne liste za manjine, koje po sadašnjim „regulama“ mogu s neznatnim brojem glasova ući u Sabor i zlostavljati Hrvate – a naravno, na listama neobojenih stranaka mogu se i Srbi i ostali kandidirati koliko žele , što su radili i do sada, uostalom, pa smo imali Milanovićevu Vladu s najmanje četrdeset posto Srba, i nikome ništa. Kako narod odluči, bez obzira na povremene zablude. Ukoliko referendum bude održan, a sva je prilika da hoće, može se već sada pretpostaviti da će mu s razine (hrvatske) države biti bacani klipovi u kotače, kao što su – bez obzira na druge igrače – bacani onom referendumu koji je tražio i dobio što je prirodno, nasuprot pijanistima.

Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA)

I SOA, uostalom, ponavlja (kao i u prethodnom izvješću) da raste velikosrpski ekstremizam, simpatije prema velikosrpskoj i četničkoj ideologiji (što je isto), ali ne spominje „Novosti“ nego navijačke skupine srbijanskih klubova, svodeći ozbiljne stvari na športska nadmetanja. Ipak, s rečenim konstatacijama delikatno i poluotvoreno veže točnu tvrdnju da rečene četničke snage svom silom nastoje spriječiti da se dozna gdje su srpski četnici ubili brojne „nestale“ hrvatske branitelje, pa kaže (SOA) da se u „jednoj medijski eksponiranoj operaciji nastojalo spriječiti istraživanje i procesuiranje ratnih zločina počinjenih za vrijeme okupacije hrvatskih teritorija.“ Žalibože, enigmatska „jedna medijska operacija“ nije do kraja razjašnjena, nazvana i locirana, a možda nije ni potrebno, misle, jer se ta operacija obavlja više od dvadeset godina i nije jedna nego ih je mnogo u „hrvatskim“ medijima, pravosuđu, pa i znanosti gdje se sprječava istraživanje, kao što se sprječava potraga za istinom o Hrvatima ubijenim nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. To je, jednostavno rečeno, današnja Hrvatska, to je ta naizgled tajanstvena duboka država u kojoj zadnju riječ imaju četnici i besmrtni udbaši.

Bavi se izvješće SOA-e i radikalnim islamizmom u državama jugoistočnog susjedstva, i dobro je da se bavi jer opasnost raste i na samim granicama (buduće shengenske) Hrvatske, a kad se spomene broj zapjenjenih i zaluđenih, iz Sarajeva se također zapjene i kažu da nije tako, samo ih je nešto malo, osim toga oni mudžahedini koji su bili u vrijeme rata i ostali u Bosni, ionako su upućeni preko Hrvatske.

U svemu, tumače bakiri i filipovići iz Sarajeva, Hrvatska je agresor na BiH, a u toj su agresiji na strani Hrvata nahrupili u Bosnu mudžahedini iz Hrvatske. Eto, povijesna znanost… Glede vanjskih ugroza SOA navodi sedam velikih hakerskih napada, ne imenujući zemlje iz kojih su došli, pa se moramo dovijati. I dovili smo se. Ono što mene smeta jest da požarni terorizam nije spomenut, ili barem mediji nisu prenijeli, kao što nije spomenut (ili barem…) u Hrvatskom saboru, gdje je ta točka trebala biti na prvom mjestu, umjesto aktualnog sata koji je obični, kavanski trač sastanak i ne služi ničemu, osim da se vidi kako tko barata hrvatskim jezikom, pa Jovanović kaže Plenkoviću „Ako ste takav demokrata…“, bez obzira što mi taj „a“ na kraju nemamo, nego demokrat, kao što hajdaši govore „diplomata“, a ne diplomat. Znači, saborskim zastupnicima treba održati jezični tečaj, posebno bivšim ministrima kulture koji drže da im nije potreban pa su ukinuli i Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, te se ono nije opet pojavilo do dana današnjeg i ne zna se kad će.

Reforma školstva

Više se ne zna tko je tko i što je što, vraćaju li se one stotine pretorijanaca i pretorijanka iz Jokićeve ergele, pa i Jokić kao takav, ne zna se kako je i zašto smijenjena gospođa Vican čije su reference ogromne kao i zasluge za školstvo da ne govorim o tome kakva je čast biti rektorom (rektoricom) u stvari najstarijega sveučilišta u Hrvatskoj, zadarskoga. Njezino pismo zahtijeva dubinsku analizu, a posebno dio o očaranosti tehnologijama „koje će se od šestoga razreda osnovne do trećega srednje promijeniti šest puta“.

Nije li na djelu, osim političkoga, sukob tehnicističkoga prilaza đaku i humanističkoga općeg obrazovanja? Postoji u Matoševim prozama novinskoga karaktera jedna koja se zove „Ferije“, pisana 1902., gdje kaže: “Kod hrvatskog jezika i povijesti, tih najvažnijih predmeta svake hrvatske škole, najbolje se vidi šupljina naše nastave. Šta da rekne naš profesor – činovnik- đaku o narodu kojega se ime službeno svakom prilikom prešutkuje? I tako nije čudo da naša inteligencija nema ni pojma o svojoj rođenoj prošlosti i da se u nas tako strašno, tako barbarskim jezikom piše i govori. Malo je profesora koji ne muče đaka crnoriscem Rabrom i koji ga umiju zanijeti, poput mog nezaboravnog profesora I. Broza, krasotom „Preslatkog onog glasa, u kojem nam mile majke uspavahu slatke bajke“… Hrvatski đak već, uostalom, uviđa da je u intelektualnom razvitku ostavljen sam sebi.“ „Ali, na našim prosvjetnim zavodima“, nastavlja Matoš, „uče se mnoge suvišne stvari, dok se nikako ne predavaju predmeti bez kojih se ne da pomisliti obrazovanog čovjeka, kao što su princip prava, narodne ekonomije…“.

Toliko Matoš (koji govori i o iseljavanju „mozgova“ svojim riječima i iz kuta svoga vremena), i on, znači, svjestan da nije sve u humanističkoj naobrazbi, te bi bio, da je danas živ, i on za to „moderno školstvo“ odnosno učenje uz pomoć tehnoloških izuma, bio bi za informatiku i informatičku pismenost, ali bi isto kao i gospođa Vican upozoravao da je to samo sredstvo podložno promjenama, a važan je „zicflajš“, odnosno sustavno učenje uz dobre programe, premda ni tu ne treba pretjerati (Matoš : “Čuo sam da je neki hrvatski doktorand filozofije poludio jer je bubao napamet Žepićev Grčko-hrvatski rječnik“). No da se vratim zbilji: treba nam uravnoteženo školstvo koje odbacuje suvišnosti i nevažnosti, koje razvija đački duh i daje mu znanje da bude (Matoš) „budniji, samostalniji i trezniji nego ikada“, da bude patriot ali i da spozna širinu i šarolikost svijeta. I da, naravno, ne zaostajemo u pomagalima koja su nam sada na raspolaganju umjesto ploče i krede, ali ni da im dajemo onu važnost koju nemaju.

No ne budimo licemjerni i ne zaboravljajmo: Jokić-Budakova ergela postavljena odlukom neokomunista nije išla toliko za tim da elektroničkim šokovima uzdigne hrvatsko školstvo, nego da u programe ubaci svoj svjetonazor kako učenici ne bi bili prepušteni „mračnoj desnici“ . Ako sada ministrica Divjak koja „matematiku uvodi u društvene znanosti“ (ili slično, citiram po sjećanju) namjerava poći tim, jokićevskim pravcem – ne će biti dobro, kao što nije dobro da i sada postojeće udžbenike pišu „crnorisci Rabri“ koji, upozoravaju me pa ću provjeriti, nikako da se dosjete tko je to devedesetih napao i razarao Dubrovnik, i prešućuju da su Srbija i Crna Gora bili agresori na Hrvatsku, pa sve svaljuju na „jadne srpske pobunjenike u Hrvatskoj“.

Hrvati izvan Hrvatske

I Matoš je u dobrom dijelu prekratkoga života bio Hrvat izvan domovine, hrvatski nacionalist (i kozmopolit, uvijek svi papagajski dodaju da ublaže „pogrdnu“ riječ – oni koji Matoša nisu čitali, a da jesu naišli bi na sarkastične rečenice o milijunaškim nesretnicima u kozmopolitskim hotelima koji ondje slave ili ne slave Božić, za razliku od toploga doma hrvatskoga ). Dohvatio sam se Matoša iz mnogih razloga, a jedan je da njegova rodna kuća u Tovarniku vapi za dovršenjem već godinama, a Matica hrvatska iz Zagreba blokira sretan svršetak poradi neke u ukupnom iznosu projekta zanemarive svote koje joj je Društvo iz Tovarnika navodno dužno, a ako i jest – država Hrvatska to može riješiti potezom pera ili klikom miša.

No, tema ovoga poglavlja koji nosi naslov Hrvati izvan domovine vezana je uz prošlotjednu prezentaciju programa i projekata Hrvata u Bosni i Hercegovini za ovu godinu, a oni su brojni (projekti a ne Hrvati) i o njima je lijepo zborio Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg ureda za Hrvate izvan domovine, a vrlo strasno i izvan standardnog političkog rječnika vanjskopolitička državna tajnica, legendarna Zdravka Bušić, uz nazočnost mnogih, među kojima je bila i ministrica kulture (i ona ponešto kazala), Hrvati iz Hrvatske i od Hrvatske umjetnom granicom razdvojeni Hrvati iz Bosne i Hercegovine. A da postoji kazalište u Vitezu, nisam ni ja znao (mea culpa) – glumci toga teatra, od kojih me jedan podsjeća na mladog Potočnjaka a zove se Mirković, odigrali su ulomak iz kajkavske komedije Kalmana Mesarića. Cilju se nije teško domisliti.

Nego, o projektima: Hrvatska potpomaže izgradnju škola u srednjoj Bosni i Hercegovini (ali i Kulturni centar u Tuzli, kao i u Banjoj Luci), sufinancira nabavu opreme za bolnice i domove zdravlja, kazališta u Vitezu i Mostaru, održavanje samostanskih zgrada, domova umirovljenika, sve što (kaže se u ukusnom promidžbenom tekstu) „osnažuje i ohrabruje hrvatski narod u njegovom nastojanju za održivim ostankom te podupire i čuva nacionalni identitet hrvatskoga naroda u toj zemlji.“ Doista, koliko god svote bile po meni skromne, ne može se reći da nije krenulo malo snažnije i da Hrvatska napokon nešto bolje razumije svoju ustavnu obvezu.

Bogdan u Hrvatskoj

Bogdan Mandić

Imam knjigu pokojnoga don Bakovića, koji je bio treći životopisac svetoga Bogdana Mandića (prva dva: Pietro Bernardi i Alberto Vecchi), 1983. U uvodu kaže Baković: Gradeći svetište Bogdana Leopolda Mandića u Maglaju, baveći se nabavom cigle i željeza, radeći s majstorima, ni slutio nisam da ću se, još uvijek prašan od cementa i prljav od žbuke, prihvatiti i posla da napišem životopis drugoga hrvatskog sveca.“ Već na početku, Baković podsjeća da je korijene sv. Mandića u Bosni, odakle mu bijahu pretci. Mandići bijahu didići, to jest sitno plemstvo, a pred Turcima izbjegoše u Poljica (u Zakučac, gdje se rodio Jure Kaštelan, ekstemporira Baković). Poslije su se preselili u Boku kotorsku, u Herceg-Novi gdje se 1866. rodio slabašni dječak nevelika rasta koji postade divom u ispovjedaonici, gorostasom i čudotvorcem.

Tijelo svetoga B. L. Mandića ovih dana putuje Hrvatskom. Ne znam zašto (neke asocijacije valjda), ali mi to prenošenje nije do kraja simpatično – duh, duša i duševnost Leopolda Mandića jest ono što treba prenositi, slijediti i diviti mu se. Dopuštam da nisam u pravu, pa neka, neka bude uspomena na sv. Mandića a s njom i na sve hrvatske svece kojima će se uskoro pridružiti bl. Alojzije Stepinac, ako Irinej i Pupovac ne odluče drukčije.

Politika se u sve umiješa, pa i u život Mandićev. Nepun mjesec dana bio je u Rijeci, tada pod Talijanima koji su istjerali hrvatske kapucine (bijahu ondje od 1610.) i doveli talijanske, proganjali hrvatsko svećenstvo a župnika Červara (nećaka Dobrilinog) zlostavljali u motovunskoj tamnici. Sva je prilika, nagađa Baković, da je Mandić (premda je formalno pripadao talijanskim kapucinima) prosvjedovao protiv fašističkih metoda, pa je naglo opet povučen u Padovu, premda mu je „srce uvijek bilo tamo, preko mora, u hrvatskoj zemlji“, kamo se, eto, njegovo sitno tijelo vraća godinama poslije smrti.Ma sve je u redu (odustajem od zanovijetanja), želio je biti pokopan u Hrvatskoj, pa je ovo njegovo posljednje putovanje po domovini na stanovit način poštivanje njegove oporuke.

Hrvoje Hitrec / HKV

Pupovcu prijeti nestanak s političke scene

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Zašto sam potpisao inicijativu ‘Narod odlučuje’

Objavljeno

na

Objavio

Što se politike i političara u Hrvatskoj tiče, više od svih politoloških rasprava i znanstvenih radova rekla je jedna zbirka “čudnovatih pjesmica”.

Naslov zbirke je “Uprknuće”, autor je ugledni splitski arhitekt i pisac Jerko Rošin, koji je samim naslovom knjige, jednom riječju sažeo svoje iskustvo funkcioniranja političkog sustava.

Ovom prigodom evo jedne “pjesmice” pod naslovom “Sabor odlučuje”. Tako Jerko pjeva: “Zemljom odjekuje: ‘Sabor odlučuje, o njemu ovisi jesi li ili nisi!’ Ljudi, to su priče za imat pokriće, Sabor su tek ruke bez svoje odluke.”

Budući da vjerujem g. Rošinu i njegovu iskustvu pretočenom u duhovitu i britku satiru, umjesto “Sabor odlučuje”, kako ga je opisao Rošin u “Uprknuću”, ne preostaje drugo nego okrenuti se i podržati referendumsku inicijativu koja želi riješiti problem uprknuća, a nazvana je “Narod odlučuje“, dakle, za “ruke od svoje odluke”, a ne šefa stranke.

Sjevernokorejski klonovi

Važeći izborni zakon u kojem šefovi stranaka, od Plenkovića do Bernardića, odlučuju o poretku na listi i ucjenjuju neposlušne da ih neće staviti na listu ako se ne uprknu, generira klijentelizam, korupciju, uhljebljivanja, a od demokracije čini farsu, svodi je na ispitivanje javnog mnijenja koje Plenkovići i Bernardići provode svake četiri godine.

I onda prevare narod i svoje birače, kao aktualna transrodna koalicija HDZ – HNS. Kada sam vidio da su sve stranke, od HDZ-a do SDP-a, protiv izmjena aktualnog izbornog zakona na platformi uprknuća, jer uvođenjem tri preferencijska glasa Plenkovićev, Bernardićev… anus prestaje biti politički faktor, a demokracija se od uprknuća pretvara u odgovornost biračima, a ne šefu stranke; dakle, kada su svi političari protiv izmjene takvog izbornog zakona, i uvođenja novog s većim brojem preferencijskih glasova, prosječno inteligentan čovjek ne treba imati dileme i treba potpisati referendumsku inicijativu “Narod odlučuje”.

Represija protiv naroda i inicijative, plaćanje štandova, zabrane…, govori kako se političke kaste boje svog (?) naroda i njegova mišljenja, kako oni ne daju da se narod, nakon što se izborio za državu, izbori za demokraciju i slobodu.

Da, imamo državu, no ne živimo u demokratskom, nego u partitokratskom društvu, daleko od volje naroda, kojeg su upravo takvim uprknutim izbornim zakonom ne samo masu puta izvarali, nego i opljačkali, osiromašili, a ljudi od tih “borgova” bježe iz države, jer pored partijskih uprknutih uhljeba ne mogu naći posao, niti zaraditi za pristojan život.

Političari koji u narodnim inicijativama i narodu vide neprijatelje nisu demokrati, nego manje ili više uspješni sjevernokorejski klonovi, samo imaju drugačije frizure od Kim Jong-una, i ništa drugo.

Imali su priliku više od dvadeset godina kroz institucije izmijeniti taj zakon, duboko uprknut, ali nisu. Zato ne preostaje drugo, kao kada se svrgavaju diktature, pa i ova demokratura, da se narod sam organizira i izbori za stvarnu slobodu i demokraciju protiv uprknokracije.

Sauche niču na sve strane

Što se tiče referendumskog prijedloga kako manjine ne bi mogle odlučivati o vlasti, prigovara se o diskriminaciji. U redu, onda cijela napredna Europa, na koju se inače “mainstream” uprkature pozivaju, diskriminira manjine, jer one nigdje u EU-u ne odlučuju o vlasti, a cijela Europa ima osam zagarantiranih mjesta manjinama, kao i mala Hrvatska.

Jedan od najvećih ustavnopravnih stručnjaka, i sam pripadnik manjine, prof. Smerdel, smatra kako takav prijedlog niti je protuustavan, niti diskriminirajući, dapače, sadašnje stanje omogućuje da manjine formiraju vlast s par stotina glasova, ali da manjinama, kao što već jest, treba zagarantirati sva moguća prava.

Pri tome treba reći da se ne smanjuje broj samo zastupnika nacionalnih manjina, nego SVIH zastupnika, pa onda, logično, i manjinskih.

Koliko je ovaj izbori zakon apsurdan, evo zornog primjera Furija Radina koji je bio jedini zastupnik talijanske manjine, i bilo bi dovoljno da samo s jednim glasom, svojim, uđe u Sabor!? Zato se i Radin i Pupovac bune.

Zašto se Radin ne zapita imaju li Hrvati u Italiji ili Srbiji takva prava? Ne, nemaju, niti igdje drugdje bilo koja manjina.

K tome, jedno je pozitivna diskriminacija, koju pozdravljam, a odlučivanje o vlasti je drugo, i u ovakvom sustavu, kako je upozorio i Smerdel, ono je izvor koruptivnog djelovanja, političke trgovine.

Nije Europa glupa niti “diskriminatorska” kada manjinama ne da da odlučuju o vlasti, ali im jamči sva moguća građanska i ljudska prava.

Mladi se iseljavaju, korupcija, klijentelizam i uhljebi cvjetaju na svim razinama, Sauche niču kao gljive poslije kiše, autokratski stil vladanja u strankama, reketarenje medija…, sve je to posljedica izbornog sustava uprknuća.

Pa onda, s Rošinom počesmo, neka Jerko i završi: “Saborski statisti po svemu su isti kao kazališni, važni i suvišni kako radnja traži, samo nek im važi ona glavna stvar: pristojan honorar!”

Eto, zato sam potpisao referendum za promjenu izbornog zakona koji traje do nedjelje. Dosta je uprknuća!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Inicijativa Narod odlučuje pokreće ustavne tužbe protiv nekoliko hrvatskih gradova

 

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Bakirovci u Bosni i Hercegovini zatiru Hrvate i kršćanstvo

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj je puknuo film u toplim svibanjskim danima: čim je iz Vijeća Europe stigla u Hrvatsku bezočna optužnica za veličanje kvislinškog režima i ugnjetavanje manjina, hrvatska je vlast odgovorila odlučno i promptno – preuzela je vlast u Vijeću Europe i tako izravnom akcijom onemogućila da se iz Strasbourga šire lažne vijesti i pamfletima šteti modernoj, suverenoj, samostalnoj Republici Hrvatskoj. Ha! Svaka čast, patuljci.

Narod doduše i ne zna što je Vijeće Europe niti ga posebno zanima, niti bilo tko u Europi drži do toga vijeća i odbora ministara, toga tijela koje postoji da bi postojalo, a sastoji se od otprilike 47 zemalja od kojih je tek polovica u Europskoj uniji.

Navodno se bave ljudskim pravima, a budući da u svim brojkom navedenim zemljama sve pršti od ljudskih prava, lukavo su se usredotočili na Hrvatsku i na svoje doušnike iz te strašne države gdje manjince tuku na ulicama i trgovima.

Glede spomenutog izvješća Vijeća Europe o groznom stanju u Hrvatskoj: nigdje nisam vidio cjelovit tekst, možda i svojom krivnjom, ali ono što sam vidio u domaćim (ne ću reći hrvatskim, da me ne hvatate za riječ) medijima, bilo je prepričavanje teksta – kao što je uobičajeno u takvim prilikama.

Znači, Srbi, Romi i LGBT žive u Hrvatskoj u velikom strahu od hrvatskih nacionalista, neljudski im se uskraćuju ljudska prava i uopće im je nesnosno jer takvu Hrvatsku nisu sanjali. Štoviše, vidio sam negdje u prepričavanju teksta, jedna od zamjerka Hrvatima je da Srbe nazivaju agresorima, što je znak mržnje i nesnošljivosti. Ne kaže se da tako nazivamo one Srbe koji su doista bili agresori, nego valjda i njih moramo nekako korektnije nazivati, recimo srpski branitelji koji su se branili od hrvatskih branitelja, pri čemu je srpskima uz pomoć Srbije i srbijanske vojske, plus crnogorske, u obrambenom zanosu pošlo za rukom da osvoje nešto više od četvrtine Hrvatske, što se može tolerirati, to jest nisu bili agresori, samo agresorske frtaljke praćene pjesmama trofrtaljka.

Ozbiljnije rečeno: sada treba u Vijeću Europe pročitati Deklaraciju o Domovinskom ratu iz koje je svima, samo ne njima, jasno da je Hrvatska bila izložena unutarnjoj i vanjskoj agresiji, te da je u unutarnjoj sudjelovao dobar (ha) dio srpske manjine, a taj dio i nadalje nazivamo agresorima iz onoga strašnog vremena umorstava petnaest tisuća Hrvata, većinom civila. To što bi i oni i Vijeće Europe htjeli tu činjenicu zaboraviti i smjestiti u nepoštivanje ljudskih prava, komičan je zahtjev koji valjda spada u područje „političke korektnosti“. Vrlo opasna, podmukla igra.

Ostale etničke skupine ili zajednice ne spominju se u tom kontekstu (tekstu), s iznimkom Roma, jer bi se postavilo pitanje kako to da su jedni manjinci devedesetih ubijali druge, recimo srpski mađarske i češke itd. Znači, ako vam se pokraj kuće šeće četnik (kao u Vukovaru) za kojega pouzdano znate da je bio u agresorskoj vojsci, čak znate da je zločinac, potpuno je u suprotnosti s mišljenjem Vijeća Europe ako mu to zamjerite ili ga nazovete agresorom.

Tu više nema morala i ideologije, samo interesnih skupina

Odakle je stigla podloga za rečeni tekst? Pa iz Hrvatske, naravno, od klateži iz raznih orjunaških udruga kojima ravnaju žestoki borci za demokraciju, preodjeveni totalitarci i šljam koji Hrvatsku ne može smisliti, u uskoj svezi sa Srbijom. Pa onda njihovi istomišljenici iz medija objeručke dočekuju „mišljenje“ Vijeća Europe. Svoje mišljenje. D

otle se ugrožena srpska manjina dobro zabavlja, s tri glasa u Hrvatskom saboru osigurava krhku stabilnost Vlade, Pupovac u ime vlasti oštro upozorava oporbu da joj nije potreba pustolovina rušenja Vlade, njemu je ovako dobro, usput je prisvojio za svoje „antifašizam“ i sudjeluje na skupovima s jugoslavenskim zastavama, izrađuje popise nepoćudnih Hrvata i uopće lijepo koristi osebujne hrvatske izborne zakone koji protežiraju manjine sve do besmislenosti.

No, pojavljuje se opasnost u obliku referenduma za promjenu izbornog zakona, pokreta u sklopu općenarodnog bunta protiv ustaljene i uštogljene kaste i lijeve i desne, koja će i koalirati ako bude morala, jer tu više nema morala i ideologije, samo interesnih skupina.

Manjici nastoje prokazati referendum i njegove bitne značajke kao smokvin list za ugrožavanje prava manjina i (kako reče u emisiji HTV-a Fulio Radin) stvaranje „čistog“ hrvatskog Hrvatskog sabora, što je laž. Naime, kao i do sada lijeve stranke s istočnim grijehom na leđima imat će u svojim redovima pripadnike srpske manjine, prikrivene ili neprikrivene, nadalje i talijanske i ostale, pa iako su te stranke trenutno u žalosnom rasulu, ipak će dobiti na izborima stanovit broj zastupnika, među njima i rečene u svojim redovima.

Zato je teza o pokušaju eliminiranja svega što nije hrvatsko, promašena i žalosna teza, lažna teza s kojom će protivnici referenduma ići na Ustavni sud i vjerojatno dobiti potporu šarolikog sastava toga suda. I što znače izjave o „stečenim pravima“? Kada je to i kako SDSS (utemeljio ga Hadžić) stekao prava na tri glasa u parlamentu? Sjećamo se. I kako su „stečena prava“ hrvatskih iseljenika bez pardona odvedena u stečaj, pa se sa dvanaest Hrvata izvan domovine u Hrvatskom saboru došlo do svega nekolicine?

I nadalje me srdi tekst Vijeća Europe. Zato mu se vraćam, jer bi se opet mogao proizvesti sličan, čak i pod predsjedanjem Hrvatske. Taj pamflet se jednostavno nije smio pojaviti, i nije drugo do miniranje hrvatskoga predsjedanja, krivotvorina koja u biti kaže da je Hrvatska (crna) vrana u Europi, jedina u kojoj se „veliča fašistički režim“, najgrješnija zemlja ne samo sada nego i Drugom svjetskom ratu, dok su se od stigme izvukle ne samo države koje su srdačno kolaborirale, od sjevera Europe do zapada (Francuska), nego i one iz kojih je potekao nacistički i fašistički totalitarizam. Sve te zemlje, uz još mnoge, izabrale su Hrvatsku da se na njoj iživljavaju, kako bi od sebe svratile pozornost.

Jajčana ima posvuda

Razlog je ovaj: samostalna hrvatska država koja se nije smjela dogoditi, a kad se već dogodila treba učiniti sve da ju se blokira, banalizira i polako uništava, što je na djelu. Istodobno, to vajno Vijeće Europe više ne spominje dvije europske rezolucije o komunističkom totalitarizmu, ne pita što je u Hrvatskoj urađeno „po tom pitanju“. (Odgovor bio bio: Nije ništa). Bilo bi dobro da naši istraživački novinari pronađu autore teksta, pa bi se vidjelo da su – makar pod promijenjenim prezimenima – iz neke od balkanskih avlija koje sežu i do hrvatskih krajeva. Kao što se ispostavilo da taj Eliezer koji je dignuo buku u svezi s Hasanbegovićem, nije Eliezer nego Ranko, i nije Papo nego Jajčanin.

Takvih jajčanina ima posvuda, na zapadnim radijskim i televizijskim postajama, u novinama, oni su vezivno tkivo orjunaške klateži u Hrvatskoj i zapadnih medija u kojima i nadalje vlada duh intelektualaca koji su do pedeset šeste bili staljinisti, u međuvremenu lenjinisti, a od šezdeset osme titoisti. Nestanak Jugoslavije za njih je bio velik udarac od kojega se još nisu oporavili, niti ne će. A tko je kriv za njihove traume? Hrvatska, kažu. Pa udri po njoj, možda još nije sve izgubljeno.

U Hrvatskoj dotle uporno hoda pokret koji crveni nazivaju konzervativnom revolucijom, a plavi ju ne nazivaju nikako, nego samo gledaju što se događa – zbunjeni su. Oni, plavi, bi po prirodi stvari trebali biti dio te mirne, ali uporne borbe za vrijednosti imanentne hrvatskom narodu, a nekako im je neugodno, osim iznimaka u obliku nekoliko osoba koje još imaju vezu s hrvatskom tradicijom i njezinim univerzalnim vrjednotama, a što je univerzalnije nego život.

Tako se hrvatska vlast, bilo koje boje, izgubila na početku i na kraju puta čovjekova, jer ni dostojanstvo nerođenoga djeteta ni dostojanstvo umrloga čovjeka ne poštuje. Da poštuje život, bila bi u Hodu za život, odnosno hod ne bi bio ni potreban, da poštuje dostojanstvo mrtvih ne bi prepustila zaboravu i korovu stotine tisuća Hrvata razasutih po Sloveniji i Hrvatskoj (i drugdje), ubijenih u krvoločnim divljanjima jugoslavenskih komunista. Dok su oni iz kojih je krenula strahota Drugoga svjetskog rata potiho i sustavno tražili i uglavnom nalazili svoje mrtve.

Mediji kao nojevi

Mediji se kronično ponašaju kao nojevi, vide što nitko ne vidi, ne vide što svi vide, na jutarnjim brifinzima namještavaju brojke – ponekad uz pomoć policije – ili pokušavaju prodati javnosti priče o dva valjda podjednako snažna i važna skupa, skupu i kontraskupu, u brižnom naporu da ih izjednače, pa i onda kada je na strani hodača petnaest tisuća, a u protunapadu sedam kostimiranih šetačica iz Oktogona. Lijepo je da se probudila i Rijeka, gdje komunisti vladaju od četrdeset pete, a gradonačelnik Obersnel u maniri arogantnog partijskog moćnika iz pedesetih grmi s ekrana protiv nazadnog hrvatskoga puka, podmeće mu nogu gdje stigne. U Splitu posve druga slika.

No, da se vratim manjincima, ali Hrvatima u Vojvodini. Poradi nekih putovanja nisam na vrijeme opisao dolazak Tomislava Žigmanova i njegove ekipe u Zagreb, u povodu predstavljanja novih svezaka Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, održanog u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.

Začudno leksikografsko djelo koje se objavljuje godinama i godinama, koliko snage i novac dopuštaju, izniklo iz manje skupine entuzijasta, znanstveno potkovano i neprocijenjivo za memoriju Hrvata koji su obitavali i obitavaju uz Dunav od sjevera Mađarske do Novoga Sada. Predstavljanje u Zagrebu sjajno posjećeno, ima i državnih dužnosnika.

Poslije sjedimo u kavani podno NSK, Žigmanov je čovjek od malo riječi, zabrinut, očito čvrsta značaja, visok i stamen. Na pitanje kako ga doživljavaju u beogradskim političkim krugovima, kaže da se time ne opterećuje. Nešto je rječitiji kada ga pitam za zbivanja oko rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu. Hvalim još jednom njegovu predstavu „Bunjevački blues“, izvedenu ne tako davno u Histrionima. U svemu – Hrvati u Vojvodini dobili su vođu od formata, a Hrvatska bi ga trebala čuvati kao kap vode na dlanu. Književnik, prozni i dramski pisac, intelektualac visoke razine, Tomislav Žigmanov našao se u ulozi koja zahtijeva smirenost, dobre živce i postojanost u obrani hrvatstva.

Glede spomenutog Leksikona u nakladi Hrvatskoga akademskog društva iz Subotice, Žigmanov je izvršni urednik, glavni je urednik Slaven Bačić. Kao (bivši) kazališni čovjek zastajem na pojmu Hrvatsko narodno kazalište koje je kao profesionalno utemeljeno u Subotici 1945. na tradicijama onoga iz 1747. u franjevačkoj Gramatikalnoj školi kada je bila održana prva predstava na hrvatskom jeziku.

HNK je živio pet godina, a onda je započela hajka i manipuliranje unitarističko i srpsko, pa su HNK i mađarsko kazalište spojeni u jedno Narodno pozorište s odsjecima za hrvatsku i mađarsku dramu. Tako je danas Hrvatsko kazalište Pečuh jedini samostalni hrvatski teatar izvan granica Republike Hrvatske. Ondje Vojislav Šešelj ne zalazi, njemu su zanimljivi Hrtkovci, gdje nastupa u staroj ulozi Vojislava Šešelja.

Erdogan i Bakir

A što je s Hrvatima u BiH, formalno konstitutivnim narodom na cijelom području te zagonetne države? Eto, bore se svim snagama, na načine kojekakve, da ne postane manjinom u skoroj budućnosti. Njima se ne odriče samo budućnost nego i prošlost, povijest.

Erdoganova predstava u Sarajevu očišćenom od migranata (upućeni su Hrvatima, u blizinu Mostara) drastično je finale staroturske i velikoturske ekspanzije, praćeno povijesnim krivotvorinama glomaznoga formata.

Tako Erdogan ne samo za BiH nego za Europu u cjelini kaže da su Turci tu živjeli tisuću godina. Znači, bili su i 1018., premda povijest bilježi da su se Turci Seldžuci tek 1071. ponešto ustalili u Anatoliji. A čija je zemlja tada bila od Drave do Jadranskoga mora, koje je to kraljevstvo vladalo na tom prostoru?

Bit će da je bilo Hrvatsko kraljevstvo, i prije petnaestoga stoljeća ni Turaka ni nikoga drugoga ne bješe osim Hrvata.
Ali, eto, Erdogan zna nešto više, zna i Bakir kojemu je sam Bog poslao Erdogana, a prije i njegova oca Aliju.

Također je krivotvorina da su Bošnjaci branili Tursku kao svoju domovinu, štoviše, pobune islamiziranih Hrvata protiv Istanbula (ne zbog konvencije) bile su česte, poznato je. Sve je to žalosno neznanstveno i priglupo, ali je najveću glupost izrekao Bakir u svezi s devedesetim godinama prošloga stoljeća, naime da „ne možete objasniti kako smo se mi ovdje uspjeli obraniti, to je moguće samo Božjom intervencijom i Božjom voljom.“ Istina je ova, neka im (mi) Bog oprosti, da su se muslimani u BiH uspjeli obraniti intervencijom Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane koji su potpuno bespomoćne muslimane i naoružali i organizirali, a Hrvatska pružila utočište civilima, hranila ih, oblačila i školovala, pa i Alijinu obitelj, čak kada se Alija okrenuo oružjem protiv Hrvata. Je li to bila Božja volja, ne znam, treba ga pitati, ali svakako nije da dvadeset godina poslije bakirovci u Bosni i Hercegovini zatiru Hrvate i kršćanstvo.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati