Pratite nas

Kolumne

H. Hitrec: Pupovac je nedodirljv jer je navodno zalog stabilnosti Vlade, što je amoralno i nepodnošljivo

Objavljeno

na

2017. rujan ide dalje

Juncker: ein Volk, ein Fűhrer

 

U Hrvatskoj kišovito, grmovito, bljeskovito,vjetrovito, veprovito, olujno, u općoj Europi pomalo jezovito, posebno na sjeveroistočnim granicama EU.

Bernardić

Prošli je tjedan klimatski, politički i vojno bio osebujan, što je znak da su se svi probudili iz ljetnoga drijemeža i suše, posebno oporbeni zastupnici u Hrvatskom saboru koji su glatko mogli ostati na odmoru jer ništa pametno nisu smislili i jednostavno uživaju u opoziciji s ciljem da ondje i ostanu, a plaća ionako ide.

Sada je jasno zašto su (SDP) izabrali sirotog Bernardića, koji će im omogućiti još nekoliko opuštenih mandata. O prirodnim nevoljama nije u Saboru bilo riječi ili ih mediji nisu prenijeli: mali Maras je barem mogao predložiti da se u Zadru, uz Pozdrav suncu, sagradi Noina arka kao Pozdrav kiši, ili tako nešto slično, blesavo. Ni u Ninu nije bilo bolje, ali je barem crkva Sv. Križa ostala na mjestu, za razliku od opljačkanoga jalžabetskoga tumula koji je također pod zaštitom, ali ga nitko ne čuva.

No, od krupnih kapi kiše vratimo se krupnim događajima koji ne spadaju u prirodne katastrofe nego više u neprirodne: dugo očekivani Junckerov govor o budućnosti Europske unije donio je nekoliko naglasaka i više podglasaka, a razvidno bijaše samo jedno, to jest: jedan vođa i jedan narod, vođa svakako kao jedan i jedini predsjednik vascele Europe, a o europskom narodu dalo se naslutiti između redaka budući da su spominjane samo zemlje, odnosno države, a ne narodi – ali što su nacionalne države u Europi nego okrilja svojih naroda?

Uz jednog vođu predviđen je i jedan vojskovođa, jedan zajednički obavještajac i jedan financijski meštar, da se suverene europske države ne moraju mučiti tim pitanjima. Zajednička će biti i nabava federa na kojima će federirati (Kardelj) federacija. Navodno sklon čašici, Juncker kao da je pao sa šanka, a mi koji smo živjeli u federacijama moramo ostati trijezni i oprijeti se svakoj ideji naddržave. Hrvatski političari uglavnom nisu shvatili poruke (iznimka Ruža Tomašić), njih je razveselilo što se Hrvatska još uopće spominje pod tim imenom, a u svezi s obećanjem da će naša zemlja ući u shengenski režim – pa i ta inače neloša ponuda nije bez vraga, jer tko će biti prvi na udaru na tom dijelu ako ne Hrvati, i dobro je da budu, jer su već bili i imaju instinkte, razmišljaju u Bruxellesu. Ne može operetna Slovenija biti naj (jugo)istočnija.

Dok se, a ne će, ne ostvare vizije iz dna čašice, europske se države i nadalje ponašaju kao da su suverene, a jer Domazetvaljda nije dovoljno zveckanja oružjem s obje strane na području od Baltika do Crnoga mora, gdje Rusi uvježbavaju napad na zemlju (zemlje) izmišljena imena, a tako prepoznatljiv (ve), nevino skrivajući prave ciljeve (i brojke) u bjelorusku haljinu gdje se okupljaju tenkovi, kao da to nije dovoljno, kažem, Austrija je namislila poslati vojsku na granicu s Italijom da spriječi dolazak imigranata, a Slovenija bi rado „implementirala“ presudu arbitražnoga suda uz pomoć vojske i hlapeca Žana Mahniča koji mahnita po slovenskom parlamentu i njegovu odboru za obranu. A kada iz Hrvatske zareži stari vojnik, admiral Lošo, tek toliko da se čuje kako bi bilo kad bi bilo, onda se na nj stušti drvlje i kamenje, i to naravno u Hrvatskoj koja ne smije ni zucnuti ako joj bilo tko prijeti, mora ostati pristojna i dati se ucjenjivati od svakoga vraga oko nje i u njoj samoj – potonje se odnosi na beogradskog političkog agenta Pupovca koji ordinira umjesto hrvatskog državnog odvjetništa i sudstva te određuje koga ili što zabraniti, koga privoditi na kazneni sud.

Novosti

Rukopis kaznene prijave protiv skupine (ili voditelja skupine) koja je zapalila primjerak „Novosti“, rukopis je Milorada Pupovca, stvarnog ravnatelja tih protuhrvatskih novina. A ako ostane inkriminacija da je riječ o mržnji prema srpskoj manjini, takva će zlehuda optužba pasti istoga časa uz dobre odvjetnike, budući da izvrće stvari, jer je pisanje (i risanje) „Novosti“ nepatvorena, sublimirana mržnja prema hrvatskoj većini, odnosno hrvatskom narodu koji je nositelj suvereniteta Republike Hrvatske. Pasti će i zato što je optužba lažna, jer akcija usmjerena prema „Novostima“ nije usmjerena protiv „srpske manjine“ u cjelini, što je bjelodano iz izjava vođa ostalih srpskih stranaka koje se ni s Pupovcem ni njegovim „Novostima“ ne slažu i to gotovo svakodnevno ponavljaju.

Pravo, istinsko hrvatsko državno tužiteljstvo odavno bi podignulo optužnicu protiv Pupovca, doznalo što radi tako često u Beogradu, s kim se sastaje i što kuhaju, ali i zbog njegovih mogućih (ha) malverzacija u Zagrebu, kao i izazivanja u Srbu gdje organizira slavlje davnoga pokolja hrvatskih civila, kao i u njegovu umiješanost u prijevaru tijekom „razmjene“ dr. Šretera, tada već ubijenog. No, Pupovac je nedodirljv jer je navodno zalog stabilnosti Vlade, što je amoralno i nepodnošljivo. S tim u svezi, referendum koji se priprema treba biti doista hrvatski narodni referendum kojim će se spriječiti idiotske posebne liste za manjine, koje po sadašnjim „regulama“ mogu s neznatnim brojem glasova ući u Sabor i zlostavljati Hrvate – a naravno, na listama neobojenih stranaka mogu se i Srbi i ostali kandidirati koliko žele , što su radili i do sada, uostalom, pa smo imali Milanovićevu Vladu s najmanje četrdeset posto Srba, i nikome ništa. Kako narod odluči, bez obzira na povremene zablude. Ukoliko referendum bude održan, a sva je prilika da hoće, može se već sada pretpostaviti da će mu s razine (hrvatske) države biti bacani klipovi u kotače, kao što su – bez obzira na druge igrače – bacani onom referendumu koji je tražio i dobio što je prirodno, nasuprot pijanistima.

Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA)

I SOA, uostalom, ponavlja (kao i u prethodnom izvješću) da raste velikosrpski ekstremizam, simpatije prema velikosrpskoj i četničkoj ideologiji (što je isto), ali ne spominje „Novosti“ nego navijačke skupine srbijanskih klubova, svodeći ozbiljne stvari na športska nadmetanja. Ipak, s rečenim konstatacijama delikatno i poluotvoreno veže točnu tvrdnju da rečene četničke snage svom silom nastoje spriječiti da se dozna gdje su srpski četnici ubili brojne „nestale“ hrvatske branitelje, pa kaže (SOA) da se u „jednoj medijski eksponiranoj operaciji nastojalo spriječiti istraživanje i procesuiranje ratnih zločina počinjenih za vrijeme okupacije hrvatskih teritorija.“ Žalibože, enigmatska „jedna medijska operacija“ nije do kraja razjašnjena, nazvana i locirana, a možda nije ni potrebno, misle, jer se ta operacija obavlja više od dvadeset godina i nije jedna nego ih je mnogo u „hrvatskim“ medijima, pravosuđu, pa i znanosti gdje se sprječava istraživanje, kao što se sprječava potraga za istinom o Hrvatima ubijenim nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. To je, jednostavno rečeno, današnja Hrvatska, to je ta naizgled tajanstvena duboka država u kojoj zadnju riječ imaju četnici i besmrtni udbaši.

Bavi se izvješće SOA-e i radikalnim islamizmom u državama jugoistočnog susjedstva, i dobro je da se bavi jer opasnost raste i na samim granicama (buduće shengenske) Hrvatske, a kad se spomene broj zapjenjenih i zaluđenih, iz Sarajeva se također zapjene i kažu da nije tako, samo ih je nešto malo, osim toga oni mudžahedini koji su bili u vrijeme rata i ostali u Bosni, ionako su upućeni preko Hrvatske.

U svemu, tumače bakiri i filipovići iz Sarajeva, Hrvatska je agresor na BiH, a u toj su agresiji na strani Hrvata nahrupili u Bosnu mudžahedini iz Hrvatske. Eto, povijesna znanost… Glede vanjskih ugroza SOA navodi sedam velikih hakerskih napada, ne imenujući zemlje iz kojih su došli, pa se moramo dovijati. I dovili smo se. Ono što mene smeta jest da požarni terorizam nije spomenut, ili barem mediji nisu prenijeli, kao što nije spomenut (ili barem…) u Hrvatskom saboru, gdje je ta točka trebala biti na prvom mjestu, umjesto aktualnog sata koji je obični, kavanski trač sastanak i ne služi ničemu, osim da se vidi kako tko barata hrvatskim jezikom, pa Jovanović kaže Plenkoviću „Ako ste takav demokrata…“, bez obzira što mi taj „a“ na kraju nemamo, nego demokrat, kao što hajdaši govore „diplomata“, a ne diplomat. Znači, saborskim zastupnicima treba održati jezični tečaj, posebno bivšim ministrima kulture koji drže da im nije potreban pa su ukinuli i Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, te se ono nije opet pojavilo do dana današnjeg i ne zna se kad će.

Reforma školstva

Više se ne zna tko je tko i što je što, vraćaju li se one stotine pretorijanaca i pretorijanka iz Jokićeve ergele, pa i Jokić kao takav, ne zna se kako je i zašto smijenjena gospođa Vican čije su reference ogromne kao i zasluge za školstvo da ne govorim o tome kakva je čast biti rektorom (rektoricom) u stvari najstarijega sveučilišta u Hrvatskoj, zadarskoga. Njezino pismo zahtijeva dubinsku analizu, a posebno dio o očaranosti tehnologijama „koje će se od šestoga razreda osnovne do trećega srednje promijeniti šest puta“.

Nije li na djelu, osim političkoga, sukob tehnicističkoga prilaza đaku i humanističkoga općeg obrazovanja? Postoji u Matoševim prozama novinskoga karaktera jedna koja se zove „Ferije“, pisana 1902., gdje kaže: “Kod hrvatskog jezika i povijesti, tih najvažnijih predmeta svake hrvatske škole, najbolje se vidi šupljina naše nastave. Šta da rekne naš profesor – činovnik- đaku o narodu kojega se ime službeno svakom prilikom prešutkuje? I tako nije čudo da naša inteligencija nema ni pojma o svojoj rođenoj prošlosti i da se u nas tako strašno, tako barbarskim jezikom piše i govori. Malo je profesora koji ne muče đaka crnoriscem Rabrom i koji ga umiju zanijeti, poput mog nezaboravnog profesora I. Broza, krasotom „Preslatkog onog glasa, u kojem nam mile majke uspavahu slatke bajke“… Hrvatski đak već, uostalom, uviđa da je u intelektualnom razvitku ostavljen sam sebi.“ „Ali, na našim prosvjetnim zavodima“, nastavlja Matoš, „uče se mnoge suvišne stvari, dok se nikako ne predavaju predmeti bez kojih se ne da pomisliti obrazovanog čovjeka, kao što su princip prava, narodne ekonomije…“.

Toliko Matoš (koji govori i o iseljavanju „mozgova“ svojim riječima i iz kuta svoga vremena), i on, znači, svjestan da nije sve u humanističkoj naobrazbi, te bi bio, da je danas živ, i on za to „moderno školstvo“ odnosno učenje uz pomoć tehnoloških izuma, bio bi za informatiku i informatičku pismenost, ali bi isto kao i gospođa Vican upozoravao da je to samo sredstvo podložno promjenama, a važan je „zicflajš“, odnosno sustavno učenje uz dobre programe, premda ni tu ne treba pretjerati (Matoš : “Čuo sam da je neki hrvatski doktorand filozofije poludio jer je bubao napamet Žepićev Grčko-hrvatski rječnik“). No da se vratim zbilji: treba nam uravnoteženo školstvo koje odbacuje suvišnosti i nevažnosti, koje razvija đački duh i daje mu znanje da bude (Matoš) „budniji, samostalniji i trezniji nego ikada“, da bude patriot ali i da spozna širinu i šarolikost svijeta. I da, naravno, ne zaostajemo u pomagalima koja su nam sada na raspolaganju umjesto ploče i krede, ali ni da im dajemo onu važnost koju nemaju.

No ne budimo licemjerni i ne zaboravljajmo: Jokić-Budakova ergela postavljena odlukom neokomunista nije išla toliko za tim da elektroničkim šokovima uzdigne hrvatsko školstvo, nego da u programe ubaci svoj svjetonazor kako učenici ne bi bili prepušteni „mračnoj desnici“ . Ako sada ministrica Divjak koja „matematiku uvodi u društvene znanosti“ (ili slično, citiram po sjećanju) namjerava poći tim, jokićevskim pravcem – ne će biti dobro, kao što nije dobro da i sada postojeće udžbenike pišu „crnorisci Rabri“ koji, upozoravaju me pa ću provjeriti, nikako da se dosjete tko je to devedesetih napao i razarao Dubrovnik, i prešućuju da su Srbija i Crna Gora bili agresori na Hrvatsku, pa sve svaljuju na „jadne srpske pobunjenike u Hrvatskoj“.

Hrvati izvan Hrvatske

I Matoš je u dobrom dijelu prekratkoga života bio Hrvat izvan domovine, hrvatski nacionalist (i kozmopolit, uvijek svi papagajski dodaju da ublaže „pogrdnu“ riječ – oni koji Matoša nisu čitali, a da jesu naišli bi na sarkastične rečenice o milijunaškim nesretnicima u kozmopolitskim hotelima koji ondje slave ili ne slave Božić, za razliku od toploga doma hrvatskoga ). Dohvatio sam se Matoša iz mnogih razloga, a jedan je da njegova rodna kuća u Tovarniku vapi za dovršenjem već godinama, a Matica hrvatska iz Zagreba blokira sretan svršetak poradi neke u ukupnom iznosu projekta zanemarive svote koje joj je Društvo iz Tovarnika navodno dužno, a ako i jest – država Hrvatska to može riješiti potezom pera ili klikom miša.

No, tema ovoga poglavlja koji nosi naslov Hrvati izvan domovine vezana je uz prošlotjednu prezentaciju programa i projekata Hrvata u Bosni i Hercegovini za ovu godinu, a oni su brojni (projekti a ne Hrvati) i o njima je lijepo zborio Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg ureda za Hrvate izvan domovine, a vrlo strasno i izvan standardnog političkog rječnika vanjskopolitička državna tajnica, legendarna Zdravka Bušić, uz nazočnost mnogih, među kojima je bila i ministrica kulture (i ona ponešto kazala), Hrvati iz Hrvatske i od Hrvatske umjetnom granicom razdvojeni Hrvati iz Bosne i Hercegovine. A da postoji kazalište u Vitezu, nisam ni ja znao (mea culpa) – glumci toga teatra, od kojih me jedan podsjeća na mladog Potočnjaka a zove se Mirković, odigrali su ulomak iz kajkavske komedije Kalmana Mesarića. Cilju se nije teško domisliti.

Nego, o projektima: Hrvatska potpomaže izgradnju škola u srednjoj Bosni i Hercegovini (ali i Kulturni centar u Tuzli, kao i u Banjoj Luci), sufinancira nabavu opreme za bolnice i domove zdravlja, kazališta u Vitezu i Mostaru, održavanje samostanskih zgrada, domova umirovljenika, sve što (kaže se u ukusnom promidžbenom tekstu) „osnažuje i ohrabruje hrvatski narod u njegovom nastojanju za održivim ostankom te podupire i čuva nacionalni identitet hrvatskoga naroda u toj zemlji.“ Doista, koliko god svote bile po meni skromne, ne može se reći da nije krenulo malo snažnije i da Hrvatska napokon nešto bolje razumije svoju ustavnu obvezu.

Bogdan u Hrvatskoj

Bogdan Mandić

Imam knjigu pokojnoga don Bakovića, koji je bio treći životopisac svetoga Bogdana Mandića (prva dva: Pietro Bernardi i Alberto Vecchi), 1983. U uvodu kaže Baković: Gradeći svetište Bogdana Leopolda Mandića u Maglaju, baveći se nabavom cigle i željeza, radeći s majstorima, ni slutio nisam da ću se, još uvijek prašan od cementa i prljav od žbuke, prihvatiti i posla da napišem životopis drugoga hrvatskog sveca.“ Već na početku, Baković podsjeća da je korijene sv. Mandića u Bosni, odakle mu bijahu pretci. Mandići bijahu didići, to jest sitno plemstvo, a pred Turcima izbjegoše u Poljica (u Zakučac, gdje se rodio Jure Kaštelan, ekstemporira Baković). Poslije su se preselili u Boku kotorsku, u Herceg-Novi gdje se 1866. rodio slabašni dječak nevelika rasta koji postade divom u ispovjedaonici, gorostasom i čudotvorcem.

Tijelo svetoga B. L. Mandića ovih dana putuje Hrvatskom. Ne znam zašto (neke asocijacije valjda), ali mi to prenošenje nije do kraja simpatično – duh, duša i duševnost Leopolda Mandića jest ono što treba prenositi, slijediti i diviti mu se. Dopuštam da nisam u pravu, pa neka, neka bude uspomena na sv. Mandića a s njom i na sve hrvatske svece kojima će se uskoro pridružiti bl. Alojzije Stepinac, ako Irinej i Pupovac ne odluče drukčije.

Politika se u sve umiješa, pa i u život Mandićev. Nepun mjesec dana bio je u Rijeci, tada pod Talijanima koji su istjerali hrvatske kapucine (bijahu ondje od 1610.) i doveli talijanske, proganjali hrvatsko svećenstvo a župnika Červara (nećaka Dobrilinog) zlostavljali u motovunskoj tamnici. Sva je prilika, nagađa Baković, da je Mandić (premda je formalno pripadao talijanskim kapucinima) prosvjedovao protiv fašističkih metoda, pa je naglo opet povučen u Padovu, premda mu je „srce uvijek bilo tamo, preko mora, u hrvatskoj zemlji“, kamo se, eto, njegovo sitno tijelo vraća godinama poslije smrti.Ma sve je u redu (odustajem od zanovijetanja), želio je biti pokopan u Hrvatskoj, pa je ovo njegovo posljednje putovanje po domovini na stanovit način poštivanje njegove oporuke.

Hrvoje Hitrec / HKV

Pupovcu prijeti nestanak s političke scene

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Imamo ‘pakao’ koji su nam obećali

Objavljeno

na

Objavio

Maras, Grmoja, Pernar i društvo došli su na svoje. I mediji koji mjesecima organizirano stvaraju atmosferu histerije i kaosa, također. Nije isključeno da ćemo uskoro svjedočiti i fizičkim obračunima u Saboru, kako smo to imali prilike već toliko puta gledati u reportažama iz nekih drugih parlamenata (Gruzije, Turske, Ukrajine, Albanije…).

Oni koji godinama ne rade ništa drugo osim što stvaraju ozračje anarhije i urušavaju institucije države, žanju rezultate svoje destrukcije i zadovoljno trljaju ruke. Moglo bi se reći da stupanj histerije raste progresivno s urušavanjem vodećih oporbenih stranaka čiji čelnici opravdano nezadovoljstvo svoga članstva beskrvnom i jalovom politikom što ju vode, ciljano usmjeravaju kroz Sabor i guraju na ulicu. Uz svesrdnu pomoć medija koji su im udarna snaga.

Dakako, tu dobar dio krivnje snosi i vladajuća stranka koja nije ni sjena nekadašnjeg HDZ-a (iz vremena dr. Franje Tuđmana) i to što oni čine i kako se ponašaju nema nikakve veze sa zaštitom temeljnih nacionalnih interesa, s demokršćanstvom i istinskom demokracijom još manje.

Mogli bismo komotno reći kako naša Hrvatska, nažalost, ima lošu vlast, ali još goru oporbu, a nepostojanje alternative nešto je najpogubnije što može snaći jednu zemlju. U takvoj situaciji otvara se prostor raznim čudacima, marginalcima i redikulima i oni ni krivi ni dužni postaju “čimbenici” na političkoj sceni. Još kad ih se dohvate mediji i njihove performanse i ekscese podignu na razinu “događaja dana”, ludilu kraja nema. I sve loše što se dogodi u ovoj zemlji (uključujući incidente u Saboru, pa i najnovije), ide izravno na njihov mlin.

Teško je ostati suzdržan kad si izložen primitivnim napadima i provokacijama i to od onih koji ti nisu ni za mali prst – kao što je to bilo jučer (16. siječnja 2019.) na saborskoj sjednici vezano za provokaciju ministra Damira Krstičevića. S ljudske strane razumijem ministra Krstičevića i za razliku od mnogih drugih mislim da ta hajka koja po svemu sliči na atmosferu linča nije ozračje u kojemu se može normalno raditi. Ali, i on bi se morao lišiti iluzija da će bilo tko od političkih oponenata ikad uvažiti napore onih na vlasti i poštivati rad, koliko god on koristan za državu bio. Ne treba osuđivati Franka Vidovića, jer taj je nesretnik samo izvršitelj radova koje planira i osmišljava opskurni harlekin, klaun, Gordan Maras. Dovoljna je kazna za svakog čovjeka koji ima zrno zdravog razuma kad sebe svede na potrča takvog lika kao što je Maras. Niže se pasti ne može.

Balkan je ovo, draga moja gospodo, Balkan, mentalni Balkan, baruština u kojoj djeca komunizma i talog društva sustavno i smišljeno urušavaju sve što je stvoreno od 1990. godine do danas. Kad već nisu pobijedili u ratu sa svojim komunistima i četnicima, sad treba udariti “kontru” i poništiti Hrvatsku, urušiti je, osramotiti i poniziti. Od 2000. godine do danas rade to.

Oni koji već mjesecima idu “đonom” na ministra obrane, jako dobro znaju njegove slabe točke. Riječ je o čovjeku koji u rad na jačanju vojske ulaže cijeloga sebe – i to ne čini bez emocija, koje, ponekad, nažalost, nije u stanju do kraja kontrolirati.

I to se onda obilato koristi, pa se “emotivca” tuče još jače, iz svih raspoloživih oruđa, sve dok ne padne pod salvama propagande i odustane od daljnje borbe. Atmosfera hajke u kojoj je dovoljno stvoriti potrebni i poželjni stupanj halabuke kako bi se nekoga natjeralo na odstupanje s dužnosti, metoda je koja je jasno prepoznatljiva još od vlade Tihomira Oreškovića (i slučaja Mije Crnoje), da ne idemo dalje u prošlost.

Nije li ovo što se događa samo ispunjenje one poruke Zorana Milanovića: We’ll give them hell! (Stvorit ćemo im pakao!) što ju je izrekao u razgovoru za RTL na samome kraju 2015. godine, zaprijetivši tako i najavljujući bespoštednu bitku svim sredstvima nakon što su on i SDP izgubili izbore. Tako je dodatno radikalizirao svoj prethodni stav (s početka iste godine) sadržan u prijetećoj sintagmi: “ili mi ili oni“.

Taj boljševički “zloduh” Zokija Milanovića lebdi i danas nad Hrvatskom.

Svjedočili smo i prije i nakon toga raznim pozivima na “uličnu demokraciju”, slušali prijetnje kako će “SDP braniti svoje birače” (Davorko Vidović), gledali paljenja zastava pred središtima stranaka i okupljanja “facebook-revolucionara”, sve do poziva na ulice i borbu izvan institucija sustava – odnosno, na revoluciju (Vlaho Orepić, Krešo Beljak, Radnička fronta itd.), da ne spominjemo eskapade i anarhističke ispade “živozidaša” i njihovog Ivana Pernara u Saboru i izvan njega.

I sve je to, dakako, “legitimno” i “normalno”, čak štoviše, jako “simpatično” i “demokratično”, samo zato što izlazi iz neokomunističko-anarho-liberalnog miljea. Što li bi tek bilo da nasuprot svojim rušilačkim konceptima imaju stvarnu konzervativnu opciju, a ne ovaj bezlični, mlaki i uškopljeni HDZ?

Mediji su napumpali dobar dio javnosti i stvorili dojam kako je nabava borbenih zrakoplova, odnosno, pokušaj realizacije te nabave preko Izraela biti ili ne biti za Hrvatsku!? Naravno da nije tako, a uzme li se u obzir tko je to toliko “zabrinut” za našu obranu i tko najviše laje, stvari su potpuno jasne. Ne daj Bože da od njih ovisi naša obrambena sposobnost. Odavno nas ne bi bilo.

U normalnim zemljama poslovi vojne nabave nisu cirkuske parade, niti se oko toga diže graja, nego se sve odvija po zakonskoj proceduri, unutar Ministarstva obrane i u koordinaciji s državnim vrhom. Kod nas svaka protuha i šarlatan ima “meritorno” mišljenje i uzima sebi za pravo nabacivati se blatom na najviše dužnosnike, javno ih klevetati i prozivati za “kriminal” i “korupciju”. Bez ikakve odgovornosti i potrebe podastiranja bilo kakvih argumenata. Zar Hrvatska vojska tijekom bilo kojeg posla (pa tako i nabave zrakoplovne eskadrile), u svakom trenutku mora udovoljavati medijima i odgovarati na sve njihove insinuacije i izmišljotine? I kako u toj atmosferi uopće normalno funkcionirati i obavljati redovite dužnosti i zadaće?

Tko stvara tu atmosferu histerije i kaosa!?

Politički i medijski šljam koji se poput taloga iz septičke jame podigao i vodi ovu hajku, prljavu harangu, cirkus i sprdačinu! Oni stvaraju atmosferu linča i traže “glavu” ministra obrane!? Jako dobro znamo da ovu našu Hrvatsku ne mogu vidjeti ni na zemljovidu! Pa kako bi onda mogli podnijeti čovjeka koji jača njezinu obranu!? I tu je srž svih nesporazuma i odgovor na pitanje zašto se sve ovo događa!

Njihov je koncept urušavanje Hrvatske, a ne prosperitet i napredak. Njihov su odabir kaos, anarhija i nered – politika “mi ili oni” i stvaranje ozračja “pakla”.

Sasvim logičan, liberalno-komunističko-anarhistički revolucionarni koncept kojemu se Hrvati mogu oduprijeti samo razumnim pristupom stvarnosti i politici…ako su nakon svega što im se događa to uopće u stanju.

Pametnih, razumnih i kompetentnih u našoj politici bit će sve manje, što više prostor budu zauzimali budale, klaunovi i redikuli.

Mi na pomolu neke zdrave konzervativne opcije demokršćanskog profila nemamo, nažalost. I to je jedan od temeljnih uzročnika ovog poražavajućeg položaja u kojemu se nalazimo.

Kad javnom i političkom scenom uz asistenciju medija ovladaju “ljevičari”, “liberali” i anarhisti kakve danas imamo u Saboru i vodećim strankama ovog spektra, to nije samo sumrak demokracije, nego i zdravog razuma.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Što nakon Baraka? Poruka Hrvatskoj je: America first!

Objavljeno

na

Objavio

Kome još nije jasno: Posao s Baracima nije propao zato što bi se stvarno radilo o starim kantama već zato što je ponuda očito bila predobra da bi bila istinita.

Amerikanci jednostavno nisu htjeli riskirati da tržište koje smatraju svojim bude preplavljeno s nekoliko desetaka, možda i stotinjak rabljenih, ali obilato moderniziranih izraelskih F-16, kakvi su idealna ponuda za ratna zrakoplovstva u tranziciji, onima koji bi htjeli F-35, a jedva imaju za najnoviji F-16V.

Naime, takvim zrakoplovstvima F-16 Barak donosi gotovo sve što i F-16V, a jedini minus jest u nešto povećanim troškovima korištenja te manjem broju preostalih sati leta.

No, to uopće nije suštinski nedostatak, jer njihova namjena ionako bi bila tranzicijska – kvantni skok sa zastarjele ruske tehnologije na posve novi sustav kompatibilan svemu najmodernijem u zapadnom obrambenom savezu.

Kao što sam otpočetka govorio, malo tko je u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu ozbiljno vjerovao da će Baraci biti korišteni sljedećih 40 godina, prije su računali s tim da će nakon stjecanja novih kompetencija već nakon 10-15 godina ići u nabavku većeg broja zrakoplova i pomlađivanje flote.

Hrvatska ovim natječajem nije kupovala gole avione, već kompletan sustav, pa su tako krajnje smiješni oni koji su se uhvatili za knjigovodstvenu cijenu tih aviona od 135 milijuna dolara, tvrdeći da je to dokaz da se radi o korupciji.

Nije neobično da natječaji obično propadaju, no obično se to događa kad se naručitelj predomisli, dok je mnogo rjeđe da transfer između savezničkih zemalja na ovakav način dobije crveno svjetlo koje, eto, sada baca novi nezdravi odsjaj na s naše strane zamišljano strateško partnerstvo sa SAD-om i Izraelom.

Podsjetnik je to na činjenicu koje uvijek valja biti svjestan – da i saveznici uvijek u prvom redu gledaju vlastite interese.

A Trump je bio jasan. Kad je podsjetio Europljane da bi trebali trošiti obećanih 2 posto BDP-a na obranu, za njega je to imalo samo jedno značenje: morate platiti punu cijenu NATO saveza – tako što ćete kupovati američko, uključujući avione!

Velika Britanija, Italija, Nizozemska, Turska, Danska, Norveška od početka su u projektu F-35, zbog čega je odavna jasno da je razvoj usporedivog europskog aviona puka iluzija. Macronove žalopojke kako je nedavna belgijska odluka da umjesto Eurofightera ili Dassaultova Rafalea izaberu F-35 “strateški protiv europskih interesa” zapravo su suze nad odavna prolivenim mlijekom.

Francuska i Njemačka teško da imaju snage razviti vlastitu europsku alternativu tako da je vrlo izgledno da će i Luftwaffe uskoro ponovno letjeti na američkim lovcima. Slično je i s novim istočnoeuropskim članicama NATO-a.

Iako su Česi i Mađari u jednom razdoblju pribjegli švedskoj alternativi, gotovo je nemoguće zamisliti da bi na nekom natječaju danas pobijedio SAAB-ov Gripen. Performanse tu nisu bitne već isključivo politička pozadina! U Bugarskoj je Gripen čak osvojio najveći broj bodova, da bi na kraju prije nekoliko dana svejedno bila donesena politička odluka da se ide u nabavku novih F-16V.

I Slovačka je baš nekoliko dana prije toga odlučila kupiti F-16 Block 70. Tko čita znakove vremena, jasno mu je da je to poruka i za Hrvatsku: America first! Pogotovu kad si prije toga primio toliko mnogo američkih donacija.

Dakle, Amerikanci su nas pustili da izgubimo godinu dana na pripremu potpisa ugovora, šaljući nam poruke koje su bile kontradiktorne iz temelja: “snažno su se zalagali” da RH nabavi izraelske F-16, postavljajući istodobno uvjete koji su to u potpunosti onemogućivali. No, jasno je. S natječajem ili bez njega, koji god avion skupio najviše bodova, i za Hrvatsku vrijede ista pravila i u igri je samo F-16. Pitanje samo kakav.

Donacija “s groblja” slična onoj na kakvu su se odlučili Srbi (doduše, s ruskog i bjeloruskog groblja) očito je najmanje izgledna. Postoji mogućnost i da se Hrvatska ukrca u program modernizacije F-16 na koji su se upravo odlučili Grci, no očito je najrealnija mogućnost nabavljanje najnovijih F-16V, samo manji broj letjelica, za početak.

Cijena će i dalje biti za naše prilike astronomska, daleko veća nego za 12 Baraka, pogotovu kad se na to nadoda potpuni logistički paket. No, oporba, koja je “obnovljene” MiG-ove svojedobno dovezla na traktorskim prikolicama, a danas optužuje Vladu i ministra obrane da su ugrozili sigurnost hrvatskog neba, zapravo najviše pridonosi upravo takvom scenariju.

Ovaj natječaj očito je poslužio kao katalizator stava da ne treba gubiti vrijeme na lažno transparentne natječaje tako da sad čekamo “ponudu koja se ne može odbiti”. Pitanje ostaje je li to ponuda koju unatoč tome što je loša nemaš hrabrosti odbiti – ili je pak toliko dobra da bi lud kad bi je odbio.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Jan Ivanjek: Napokon je većina hrvatskog naroda svjesna da su novi lovci nužnost

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari