Connect with us

Istaknuto

H. Hitrec: SDP i HNS preko Mosta namjeravaju srušiti šefa stranke koja je bila relativni pobjednik izbora

Objavljeno

on

Tjedan sam počeo s Omišem, ne iz političkih razloga nego književnih. Omiš je doduše u zadnje vrijeme često spominjan u dnevnopolitičkom kontekstu poradi svojega vrlo lijepo odgojenog čelnika, pripadnika Mosta, autora najnovijeg iznašašća u suvremenoj hrvatskoj politici, to jest kadroviranja u stranci kojoj ne pripada. A i inače ne pripada ni jednoj stranci, nego Mostu.

[ad id=”93788″]

Pustimo to, za sada. Omiš i Poljica tih su se dana prisjećali svoga velikana, pjesnika Josipa Pupačića. Posvetili su mu cijeli tjedan. Rođen je i umro prijelomnih godina dvadesetoga stoljeća: ugledao je svjetlo dana u Slimenu nad Poljicama u godini ubojstva hrvatskih poslanika u Beogradu, 1928., poginuo zajedno sa ženom i malenom kćerkom u strašnoj zrakoplovnoj nesreći na Krku 1971. godine – a i ta je katastrofa povezana na neizravan način s Beogradom, zrakoplov je pripadao beogradskoj tvrtki Aviogenex ili slično.

PupacicNa groblju u Slimenu brončani spomenik prikazuje njih troje, oca, majku i kćer, ulazim u lijepu, ukusno uređenu grobljansku kapelicu i molim Oče naš za davno stradale. Nekoliko stotina metara dalje je Pupačićeva rodna kuća, pred njom bista i cvijeće, u kući uređen skromni muzej s fotografijama i dokumentima pjesnika kojega je život u mladim danima vodio od Slimena do Sljemena zagrebačkog. Puno je tu ljudi, puno djece, dječji zborovi pjevaju pjesme domaće, dražesne, dvadesetak budućih pjesnikinja i pjesnika čitaju svoje nagrađene radove, dobivaju diplome iz ruku agilne ravnateljice gospođe Deur i simpatične omiške knjižničarke, glumac Robert Kurbaša impresivno govori Pupačićeve pjesme, a ja tvrdim da su krugovaši, pjesnici okupljeni oko časopisa Krug pedesetih godina, spasili hrvatsku književnost poslije Drugoga svjetskog rata i kratkotrajnog socrealističkog nasilja – i jesu, doista, barem poeziju: Pupačić, Slamnig, Šoljan, Slaviček i drugi, a ideolog pokreta bijaše Vlatko Pavletić („Neka bude živost“).

Josip PupacicI još nešto, važno: kao što je Matoš svojedobno donio dah Europe u hrvatsku književnu provinciju, tako su i krugovaši, poznavatelji ne samo europske nego i američke književnosti, sjajni prevoditelji, donijeli uvid u prekooceanska književna zbivanja, poeziju, prozu i posebno kratku priču (short story) koja je na neko vrijeme postala zaraznom.

Sunčano je podne u Slimenu, premda sve jači vjetar nagovješćuje oluju. Od tri jablana zasađena pred kućom jedan se posušio, brojka tri je spomen na sve tragedije Pupačićevih, na tri brata stradala u cetinskim nesrećama, na troje avionskih putnika poginulih na Krku, baš na tom Krku gdje se, u Omišlju, namjeravao skrasiti Josip Pupačić, ali mu sudbina nije dopustila.

Sunčano podne u Slimenu, olujni vjetar sve snažniji kad zastajemo na mosorskom visu odakle puca pogled na Poljica, legendarni kraj gdje je rođena hrvatska demokracija. I pregršt pjesnika: od Zamosorja do mora, od Žrnovice do Blata na Cetini i bliskim područjima – Nikola Miličević, Drago Ivanišević, Jure Kaštelan, Ivan Katušić, pa književnik Nedjeljko Mihanović, predsjednik Hrvatskoga sabora. Omišanin je i Žarko Domljan, prvi predsjednik Sabora u modernoj hrvatskoj državi. Ako se ravnica pod Žumberkom naziva dolinom kardinala, s pravom, Poljica se trebaju zvati dolinom (i brjegovima) pjesnika. Uostalom, otud vuče korijene i pjesnik Lijepe naše domovine, Antun Mihanović, kojemu je genijalni Kuzma Kovačić isklesao spomenik, a bit će uskoro, kažu, postavljen u Omišu. Blizu mosta i znamenite starohrvatske crkvice sv. Petra na Priku.

Mila GojsalicGore na visini već je dugo Meštrović, to jest njegov kip heroine Mile Gojsalić koja je spasila Poljica u osmanlijskoj najezdi, žrtvovala se dižući u zrak barut, Turke i sebe. Tu sam legendu ispričao na svoj način u knjizi „Hrvatske legende“, a pročitao ju je te večeri glumac Kurbaša, nakon što je recitalom oduševio publiku interpretirajući Pupačića dojmljivim nastupom. Prepuna knjižnica, došli i Splićani – koliko se moglo zaključiti – u drugom dijelu večeri govori se o meni, a ja se ispričavam što nisam pjesnik nego samo obični prozni pisac koji je tek mrav (u odnosu na cvrčka).

U svoju obranu velim, kao što često činim, da sam đak Ive Hergešića koji je govorio da svi pišu poeziju kada imaju šesnaest godina, ali poslije oni koji imaju ukusa – prestanu. Oni drugi postaju pjesnicima. Uglavnom netočno i cinično, dosjetka baš hergešićevska. Tu je još jedan sjajan pjesnik, Tonko Maroević koji je došao po drugom, likovnom poslu. Ne komentira, skriva se iza polica s knjigama. Pijemo kavu na plaži, sunce zalazi. Negdje u visini Zadra nebo se spaja sa zemljom, iskusni vozač Igor mora stati na odmorištu, ne vidi se prst pred nosom. Oluja nas prati do Zagreba, gdje se politički tjedan iz i inače mrkle svakodnevice pretvara u oluju u kojoj smušenjaci ne vide prst pred nosom.

Reforma školstva

Da je reforma školstva potrebna, a u školama muče djecu imponderabilijama koje im ne će biti potrebne i koje će ionako za koji tjedan zaboraviti – u tome se svi slažemo, nadam se. Da škola stvara male neurotičare, a ne širi im obzorja, i u tome se svi slažemo. Da trebamo inženjere, tehnologe i matematičare, nema dvojbe. Ali se nikako ne možemo složiti, barem se ja ne mogu, da stanoviti Jokić postavljen od ideološki poznatih crvenih figura kroz prilično nejasnu i podosta nasilnu reformu prozirnom manipulacijom nastoji progurati zamisli Instituta za društvena istraživanja čiji je ljubimac i perjanica, kao i likova iz prepoznatljivih lijevorevolucionarnih i jugonostalgičarskih krugova.

Saborski odbor, a napokon i ministar Šustar koji se ošišao, čine sada ono što smo im sugerirali (vidjeti ovu rubriku), to jest da širokoj i anonimnoj skupini postave supervizore koji su doista ugledni u struci pa i akademici, te da isprave krive Drine ako je moguće, a ako nije postave reformu iz temelja na prihvatljive noge. Jokićeva reakcija (ultimatumi i ucjene) razotkrila je nimalo zagonetne namjere da mu se „nitko ne miješa u posao“. Jokić se, naime, nije ošišao, a javnosti je sve jasnije što se dogodilo, s tim da su najveće kolateralne žrtve upravo nastavnici iz skupine koju je Jokić povukao za nos i upregnuo u svoja kola.

Reforma školstva je neophodna, i svi koji misle drukčije – krivo misle. Ali se ne može i ne smije provesti tako gerilski, partizanski, već i zato što je previše važna da bi ju vodio Jokić koji ni na jedan način nije Iso Kršnjavi, kao što u jezikoslovlju (a i to je i te kako povezano s reformom) ne može voditi Jozić, uz živog i zdravog Radoslava Katičića. Oni koji sada aurlauču da nazadne snage žele spriječiti reformu školstva – čemu su se pridružili i neobaviješteni sindikati, ali to je druga priča – isti su oni koji skupljaju potpise protiv Hasanbegovića i vrište o fašizaciji, uznemiruju iracionalnim ispadima, a mediji više prenose „Liberation“ nego „Le Mond“ u kojemu ministar kulture hladnokrvno objašnjava što sve histerici pokušavaju prodati „naprednim“ europskim snagama, bez uvida i poznavanja stvari u Hrvatskoj.

Bedastoće s potpisima „kulturnjaka“ koji na popise u svoju korist dovlače i poznate europske teroriste, znači kriminalce, obile su im se o glavu. Sada samo čekam da od državne kopanje udaljena i zato užasno nervozna klatež, u Novinarskom domu (a gdje će) priredi skup u znak potpore Antoniju Negriju koji je zbog zločina odgulio dugogodišnju zatvorsku kaznu, a na skup pozovu one profesore i studente s Filozofskog fakulteta koji naginju crvenim brigadama i sličnim revolucionarnim puškarima i pištoljašima, kako bi valjda u Hrvatskoj stvorili još više kaosa.

Teška vremena

A i bez njih su vremena teška. Pokrovitelji gore opisanih, SDP i HNS samo trljaju ruke, preko Mosta namjeravaju srušiti šefa stranke koja je bila relativni pobjednik izbora, zazivaju se izvanredni izbori uz dodatnu poteškoću s Ustavnim sudom koji u slučaju neizbora sudaca vodi u ustavnu krizu. Medijski potpornici kao što su RTL i jutarnje novine već plasiraju „ankete“ i grafički popunjavaju saborske klupe uglavnom crvenom bojom.

Neupućenom našem suvremeniku sve to izgleda kao totalni kaos, što nije točno. Imamo predsjednicu koja više-manje solidno funkcionira, imamo Vladu u kojoj tek nekoliko ministara Mosta pravi nered i koje treba dovesti u red dokazima da su ostavljanjem u vlasti figura iz prethodne, crvene garniture, naštetili brzom ili bržem hodu prema realiziranju reforma, a usput načinili štetu i sebi, da su obećavanu „korekciju“ i konstrukciju pretvorili u opstrukciju pa bitne stvari ostaju na margini, egzistencijalne kao što su ovrhe i blokade.

Imamo Hrvatski sabor takav kakav jest, a vrijeme će pokazati da nije sve kako se čini da jest, jer ljudi su ljudi, stvorenja slaba i ranjiva. Riskiram prognozu: ova bura koja nije nimalo bezazlena, stišat će se do punoga ljeta. Bilo je vrlo važno da najjača hrvatska stranka, Hrvatska demokratska zajednica, napokon pokaže zube i natjera one koji čine nerede da skoče s mosta ili se počnu korektno suradnički ponašati i ne kadrovirati u tuđem dvorištu – kao lik iz Omiša – jer što je napor da se iz sedla u Vladi izbaci Karamarko nego baš takvo kadroviranje, što je ta silna galama oko slučaja o kojemu još nije izreklo pravorijek Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa?
Galama koju je pokrenuo SDP da njegovi grijesi koju zaslužuju kaznenu intervenciju budu potisnuti u zaborav.

Izborna konvencija HDZ-a postavila se očekivano, jer bilo kakva defanziva više nije moguća niti pridonosi smirivanju situacije. HDZ ulazi u nametnuti rat, u rat koji nije želio ni očekivao, ali i dalje ostavlja otvorena vrata pregovorima, što je mudro. Zato je možda rat preteška riječ, još se može zaustaviti na čarkama. Nije presudno, ali je značajno da se Orešković podosta jasno opredijelio, a s malo više političke težine premijer bi mogao odigrati ulogu koja mu je namijenjena.

Predstavnici Mosta nisu bili na Općem saboru HDZ-a, razumljivo, ali nije bio ni novi vođa HSS-a Krešo Beljak, što je manje razumljivo, to jest onima koji ne prate. Usko povezan u Samoboru sa SDP-om, Beljak očito želi cijeli HSS odvući ulijevo. Povijest mu je nepoznanica. Tako su komunisti odvukli lijevu struju HSS-a u šumu, a kada su izašli iz šume – poubijali su naivne haesesovce (i Tuđmanova oca), izigrali ih, uništili i poništili toliko da do početka devedesete nisu mogli podići glavu – do onoga poluilegalnog sastanka u vili Nede Prpić koja je nedavno umrla u visokoj starosti, a kojemu sam i ja nazočio kao prijatelj obitelji.

Predsjedništvo i potpredjednici HDZ-a djeluju uvjerljivo, barem je takav dojam, ali je nejasno zašto se u vrhu nisu našli najuvjerljiviji (uz ministra kulture) ministri, Lovro Kušćević i Tomo Medved. No, život je dinamičan.

Dan oružanih snaga

I ujedno Dan hrvatske kopnene vojske. Dio postrojba koje su se okupile u Kranjčevićevoj trebalo je poslati u Kumrovec gdje su izravno ili neizravno slavljeni oni protiv kojih se borila Hrvatska vojska u Domovinskom ratu, to jest protiv srpske agresije i agresije srbizirane JNA s crvenom petokrakom na kapama. I bez oružja, takva bi postrojba samo svojom nazočnošću primirila divljanje titoista, od koji najveći dio ionako nisu činili Hrvati niti su uopće iz Hrvatske, nego dođoše iz „susjednih zemalja“, valjda kao vikend-četnici u vrijeme rata. Takvi skupovi, bez obzira što ih se proglašavalo političkim folklorom i avetima prošlosti, u stvari su ugroza sigurnosti Republike Hrvatske, pa tomu treba stati na kraj, kao i drskoj proslavi srpskih zločina nad Hrvatima, u Srbu.
Dan državnosti

30. svibnja je Dan državnosti. Može se on sada škrabalovski nazivati spomen-danom Hrvatskoga sabora ili drukčije, ali u svijesti naroda ostaje Danom državnosti. U aktualnom političkom metežu ni ta farsa s državnim blagdanima još nije došla na red, ali hoće. Pa, sretan vam Dan državnosti, a ne zaboravite ni da je 31. svibnja Dan grada Zagreba. Tako svibanj završava s danima, a politika se vodi u noćima.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari