Pratite nas

Istaknuto

H. Hitrec: SDP i HNS preko Mosta namjeravaju srušiti šefa stranke koja je bila relativni pobjednik izbora

Objavljeno

na

Tjedan sam počeo s Omišem, ne iz političkih razloga nego književnih. Omiš je doduše u zadnje vrijeme često spominjan u dnevnopolitičkom kontekstu poradi svojega vrlo lijepo odgojenog čelnika, pripadnika Mosta, autora najnovijeg iznašašća u suvremenoj hrvatskoj politici, to jest kadroviranja u stranci kojoj ne pripada. A i inače ne pripada ni jednoj stranci, nego Mostu.

[ad id=”93788″]

Pustimo to, za sada. Omiš i Poljica tih su se dana prisjećali svoga velikana, pjesnika Josipa Pupačića. Posvetili su mu cijeli tjedan. Rođen je i umro prijelomnih godina dvadesetoga stoljeća: ugledao je svjetlo dana u Slimenu nad Poljicama u godini ubojstva hrvatskih poslanika u Beogradu, 1928., poginuo zajedno sa ženom i malenom kćerkom u strašnoj zrakoplovnoj nesreći na Krku 1971. godine – a i ta je katastrofa povezana na neizravan način s Beogradom, zrakoplov je pripadao beogradskoj tvrtki Aviogenex ili slično.

PupacicNa groblju u Slimenu brončani spomenik prikazuje njih troje, oca, majku i kćer, ulazim u lijepu, ukusno uređenu grobljansku kapelicu i molim Oče naš za davno stradale. Nekoliko stotina metara dalje je Pupačićeva rodna kuća, pred njom bista i cvijeće, u kući uređen skromni muzej s fotografijama i dokumentima pjesnika kojega je život u mladim danima vodio od Slimena do Sljemena zagrebačkog. Puno je tu ljudi, puno djece, dječji zborovi pjevaju pjesme domaće, dražesne, dvadesetak budućih pjesnikinja i pjesnika čitaju svoje nagrađene radove, dobivaju diplome iz ruku agilne ravnateljice gospođe Deur i simpatične omiške knjižničarke, glumac Robert Kurbaša impresivno govori Pupačićeve pjesme, a ja tvrdim da su krugovaši, pjesnici okupljeni oko časopisa Krug pedesetih godina, spasili hrvatsku književnost poslije Drugoga svjetskog rata i kratkotrajnog socrealističkog nasilja – i jesu, doista, barem poeziju: Pupačić, Slamnig, Šoljan, Slaviček i drugi, a ideolog pokreta bijaše Vlatko Pavletić („Neka bude živost“).

Josip PupacicI još nešto, važno: kao što je Matoš svojedobno donio dah Europe u hrvatsku književnu provinciju, tako su i krugovaši, poznavatelji ne samo europske nego i američke književnosti, sjajni prevoditelji, donijeli uvid u prekooceanska književna zbivanja, poeziju, prozu i posebno kratku priču (short story) koja je na neko vrijeme postala zaraznom.

Sunčano je podne u Slimenu, premda sve jači vjetar nagovješćuje oluju. Od tri jablana zasađena pred kućom jedan se posušio, brojka tri je spomen na sve tragedije Pupačićevih, na tri brata stradala u cetinskim nesrećama, na troje avionskih putnika poginulih na Krku, baš na tom Krku gdje se, u Omišlju, namjeravao skrasiti Josip Pupačić, ali mu sudbina nije dopustila.

Sunčano podne u Slimenu, olujni vjetar sve snažniji kad zastajemo na mosorskom visu odakle puca pogled na Poljica, legendarni kraj gdje je rođena hrvatska demokracija. I pregršt pjesnika: od Zamosorja do mora, od Žrnovice do Blata na Cetini i bliskim područjima – Nikola Miličević, Drago Ivanišević, Jure Kaštelan, Ivan Katušić, pa književnik Nedjeljko Mihanović, predsjednik Hrvatskoga sabora. Omišanin je i Žarko Domljan, prvi predsjednik Sabora u modernoj hrvatskoj državi. Ako se ravnica pod Žumberkom naziva dolinom kardinala, s pravom, Poljica se trebaju zvati dolinom (i brjegovima) pjesnika. Uostalom, otud vuče korijene i pjesnik Lijepe naše domovine, Antun Mihanović, kojemu je genijalni Kuzma Kovačić isklesao spomenik, a bit će uskoro, kažu, postavljen u Omišu. Blizu mosta i znamenite starohrvatske crkvice sv. Petra na Priku.

Mila GojsalicGore na visini već je dugo Meštrović, to jest njegov kip heroine Mile Gojsalić koja je spasila Poljica u osmanlijskoj najezdi, žrtvovala se dižući u zrak barut, Turke i sebe. Tu sam legendu ispričao na svoj način u knjizi „Hrvatske legende“, a pročitao ju je te večeri glumac Kurbaša, nakon što je recitalom oduševio publiku interpretirajući Pupačića dojmljivim nastupom. Prepuna knjižnica, došli i Splićani – koliko se moglo zaključiti – u drugom dijelu večeri govori se o meni, a ja se ispričavam što nisam pjesnik nego samo obični prozni pisac koji je tek mrav (u odnosu na cvrčka).

U svoju obranu velim, kao što često činim, da sam đak Ive Hergešića koji je govorio da svi pišu poeziju kada imaju šesnaest godina, ali poslije oni koji imaju ukusa – prestanu. Oni drugi postaju pjesnicima. Uglavnom netočno i cinično, dosjetka baš hergešićevska. Tu je još jedan sjajan pjesnik, Tonko Maroević koji je došao po drugom, likovnom poslu. Ne komentira, skriva se iza polica s knjigama. Pijemo kavu na plaži, sunce zalazi. Negdje u visini Zadra nebo se spaja sa zemljom, iskusni vozač Igor mora stati na odmorištu, ne vidi se prst pred nosom. Oluja nas prati do Zagreba, gdje se politički tjedan iz i inače mrkle svakodnevice pretvara u oluju u kojoj smušenjaci ne vide prst pred nosom.

Reforma školstva

Da je reforma školstva potrebna, a u školama muče djecu imponderabilijama koje im ne će biti potrebne i koje će ionako za koji tjedan zaboraviti – u tome se svi slažemo, nadam se. Da škola stvara male neurotičare, a ne širi im obzorja, i u tome se svi slažemo. Da trebamo inženjere, tehnologe i matematičare, nema dvojbe. Ali se nikako ne možemo složiti, barem se ja ne mogu, da stanoviti Jokić postavljen od ideološki poznatih crvenih figura kroz prilično nejasnu i podosta nasilnu reformu prozirnom manipulacijom nastoji progurati zamisli Instituta za društvena istraživanja čiji je ljubimac i perjanica, kao i likova iz prepoznatljivih lijevorevolucionarnih i jugonostalgičarskih krugova.

Saborski odbor, a napokon i ministar Šustar koji se ošišao, čine sada ono što smo im sugerirali (vidjeti ovu rubriku), to jest da širokoj i anonimnoj skupini postave supervizore koji su doista ugledni u struci pa i akademici, te da isprave krive Drine ako je moguće, a ako nije postave reformu iz temelja na prihvatljive noge. Jokićeva reakcija (ultimatumi i ucjene) razotkrila je nimalo zagonetne namjere da mu se „nitko ne miješa u posao“. Jokić se, naime, nije ošišao, a javnosti je sve jasnije što se dogodilo, s tim da su najveće kolateralne žrtve upravo nastavnici iz skupine koju je Jokić povukao za nos i upregnuo u svoja kola.

Reforma školstva je neophodna, i svi koji misle drukčije – krivo misle. Ali se ne može i ne smije provesti tako gerilski, partizanski, već i zato što je previše važna da bi ju vodio Jokić koji ni na jedan način nije Iso Kršnjavi, kao što u jezikoslovlju (a i to je i te kako povezano s reformom) ne može voditi Jozić, uz živog i zdravog Radoslava Katičića. Oni koji sada aurlauču da nazadne snage žele spriječiti reformu školstva – čemu su se pridružili i neobaviješteni sindikati, ali to je druga priča – isti su oni koji skupljaju potpise protiv Hasanbegovića i vrište o fašizaciji, uznemiruju iracionalnim ispadima, a mediji više prenose „Liberation“ nego „Le Mond“ u kojemu ministar kulture hladnokrvno objašnjava što sve histerici pokušavaju prodati „naprednim“ europskim snagama, bez uvida i poznavanja stvari u Hrvatskoj.

Bedastoće s potpisima „kulturnjaka“ koji na popise u svoju korist dovlače i poznate europske teroriste, znači kriminalce, obile su im se o glavu. Sada samo čekam da od državne kopanje udaljena i zato užasno nervozna klatež, u Novinarskom domu (a gdje će) priredi skup u znak potpore Antoniju Negriju koji je zbog zločina odgulio dugogodišnju zatvorsku kaznu, a na skup pozovu one profesore i studente s Filozofskog fakulteta koji naginju crvenim brigadama i sličnim revolucionarnim puškarima i pištoljašima, kako bi valjda u Hrvatskoj stvorili još više kaosa.

Teška vremena

A i bez njih su vremena teška. Pokrovitelji gore opisanih, SDP i HNS samo trljaju ruke, preko Mosta namjeravaju srušiti šefa stranke koja je bila relativni pobjednik izbora, zazivaju se izvanredni izbori uz dodatnu poteškoću s Ustavnim sudom koji u slučaju neizbora sudaca vodi u ustavnu krizu. Medijski potpornici kao što su RTL i jutarnje novine već plasiraju „ankete“ i grafički popunjavaju saborske klupe uglavnom crvenom bojom.

Neupućenom našem suvremeniku sve to izgleda kao totalni kaos, što nije točno. Imamo predsjednicu koja više-manje solidno funkcionira, imamo Vladu u kojoj tek nekoliko ministara Mosta pravi nered i koje treba dovesti u red dokazima da su ostavljanjem u vlasti figura iz prethodne, crvene garniture, naštetili brzom ili bržem hodu prema realiziranju reforma, a usput načinili štetu i sebi, da su obećavanu „korekciju“ i konstrukciju pretvorili u opstrukciju pa bitne stvari ostaju na margini, egzistencijalne kao što su ovrhe i blokade.

Imamo Hrvatski sabor takav kakav jest, a vrijeme će pokazati da nije sve kako se čini da jest, jer ljudi su ljudi, stvorenja slaba i ranjiva. Riskiram prognozu: ova bura koja nije nimalo bezazlena, stišat će se do punoga ljeta. Bilo je vrlo važno da najjača hrvatska stranka, Hrvatska demokratska zajednica, napokon pokaže zube i natjera one koji čine nerede da skoče s mosta ili se počnu korektno suradnički ponašati i ne kadrovirati u tuđem dvorištu – kao lik iz Omiša – jer što je napor da se iz sedla u Vladi izbaci Karamarko nego baš takvo kadroviranje, što je ta silna galama oko slučaja o kojemu još nije izreklo pravorijek Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa?
Galama koju je pokrenuo SDP da njegovi grijesi koju zaslužuju kaznenu intervenciju budu potisnuti u zaborav.

Izborna konvencija HDZ-a postavila se očekivano, jer bilo kakva defanziva više nije moguća niti pridonosi smirivanju situacije. HDZ ulazi u nametnuti rat, u rat koji nije želio ni očekivao, ali i dalje ostavlja otvorena vrata pregovorima, što je mudro. Zato je možda rat preteška riječ, još se može zaustaviti na čarkama. Nije presudno, ali je značajno da se Orešković podosta jasno opredijelio, a s malo više političke težine premijer bi mogao odigrati ulogu koja mu je namijenjena.

Predstavnici Mosta nisu bili na Općem saboru HDZ-a, razumljivo, ali nije bio ni novi vođa HSS-a Krešo Beljak, što je manje razumljivo, to jest onima koji ne prate. Usko povezan u Samoboru sa SDP-om, Beljak očito želi cijeli HSS odvući ulijevo. Povijest mu je nepoznanica. Tako su komunisti odvukli lijevu struju HSS-a u šumu, a kada su izašli iz šume – poubijali su naivne haesesovce (i Tuđmanova oca), izigrali ih, uništili i poništili toliko da do početka devedesete nisu mogli podići glavu – do onoga poluilegalnog sastanka u vili Nede Prpić koja je nedavno umrla u visokoj starosti, a kojemu sam i ja nazočio kao prijatelj obitelji.

Predsjedništvo i potpredjednici HDZ-a djeluju uvjerljivo, barem je takav dojam, ali je nejasno zašto se u vrhu nisu našli najuvjerljiviji (uz ministra kulture) ministri, Lovro Kušćević i Tomo Medved. No, život je dinamičan.

Dan oružanih snaga

I ujedno Dan hrvatske kopnene vojske. Dio postrojba koje su se okupile u Kranjčevićevoj trebalo je poslati u Kumrovec gdje su izravno ili neizravno slavljeni oni protiv kojih se borila Hrvatska vojska u Domovinskom ratu, to jest protiv srpske agresije i agresije srbizirane JNA s crvenom petokrakom na kapama. I bez oružja, takva bi postrojba samo svojom nazočnošću primirila divljanje titoista, od koji najveći dio ionako nisu činili Hrvati niti su uopće iz Hrvatske, nego dođoše iz „susjednih zemalja“, valjda kao vikend-četnici u vrijeme rata. Takvi skupovi, bez obzira što ih se proglašavalo političkim folklorom i avetima prošlosti, u stvari su ugroza sigurnosti Republike Hrvatske, pa tomu treba stati na kraj, kao i drskoj proslavi srpskih zločina nad Hrvatima, u Srbu.
Dan državnosti

30. svibnja je Dan državnosti. Može se on sada škrabalovski nazivati spomen-danom Hrvatskoga sabora ili drukčije, ali u svijesti naroda ostaje Danom državnosti. U aktualnom političkom metežu ni ta farsa s državnim blagdanima još nije došla na red, ali hoće. Pa, sretan vam Dan državnosti, a ne zaboravite ni da je 31. svibnja Dan grada Zagreba. Tako svibanj završava s danima, a politika se vodi u noćima.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

HODAK: Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima

Objavljeno

na

Objavio

U Lijevoj i desnoj našoj koplja se i dalje lome oko Istanbulke. Dok u “naprednoj“ Švedskoj dječacima od 5 do 7 godina u školama oblače haljinice kako bi se u najranijoj dobi priviknuli na svoj pravi spol, na brdovitom Balkanu spektar zanimanja puno je širi i maštovitiji.

Recimo, rođendan Jože Manolića, i koliko to košta. Zlobnici tvrde da su ga svjećice na torti koštale puno više nego torta. Nacionalni sindikat policije piše ministru Božinoviću i tvrdi da su “policijski službenici, kojima je to struka i koji redovito sudjeluju u organiziranju i provođenju mjera osiguranja javnih okupljanja, u svezi predmetnog okupljanja, prvotno utvrdili kako u istom javnom okupljanju sudjeluje oko 50.000 ljudi da bi 15-ak minuta poslije tog prvog priopćenja, nakon intervencije iz političkog vrha, taj broj bio smanjen na 5.000 sudionika prosvjeda… što Vam ne ide na čast“. Kako to već ide u razvijenim demokracijama pismo je potpisao Nacionalni sindikat policije, a njih ima previše za bilo kakovu eventualnu “nagradu za hrabro držanje“. Malo mi je nategnuto ono “nakon intervencije iz političkog vrha“. Gdje bi u EU državi politički vrh intervenirao zbog pedesetak tisuća klerofašista. A možda sindikalci misle na KGK i Pantovčak koji je zasigurno najviši “politički vrh“ u Hrvatskoj. Možda misle na 500 metara iznad Banskih Dvora.

Zgodna je vijest iz Lijeve njihove koja je promakla hrvatskoj medijskoj falangi. Naime, na zgradu hrvatskog koncerna Agrama u Banja Luci ispaljen je protutenkovski projektil i to oko ponoći kada, u pravilu, nema Hrvata na poslu. Srećom srpski čuvar nije ozlijeđen. Inače bi u Zagreb hitno doletio GREVIO na čelu sa Carlom de Ponte. Sad zamislite da je neki ustašoid u Mostaru iz praćke pogodio prozorsko staklo na nekom srpskom predstavništvu. Koja bi to vijest bila! Indeks, Telegram, Jutarnji, Slobodanka, Novi list… Puhovski bi grmio na “Otvorenom“, a Dragan Zelić bi se vjerojatno potužio samom Sorošu. Svi bi se sramili. K’o Peđa Grbin. Onako jako muški. Dobro je u nedjelju u Koloseumu Papa Franjo rekao da ga je sram zbog općeg nedostatka srama. Sreća da nije ispaljena raketa iz ruskog sustava S-400 koja ima domet do 600 km. Ta bi preletjela preko Zagreba. A možda i ne bi.

Kada sam već spomenuo Dragana Zelića, zanimljiv je njegov prelazak iz GONG-a u “ligu prvaka“ odnosno u SDP. Dragan me je u neku ruku iznenadio. I to pozitivno. GONG je k’o fol nevladina udruga koja po svojim pogledima i sastavom prije spada u Kapovićevu Radničku frontu nego u sadašnji mlohavi SDP. Srećom da je prelazni rok završen jer bi, ako srce povuče i preostale “neovisne“ gongiće, to moglo označiti kraj jedne važne “nevladine i ne stranačke“ ljevičarske udruge u Hrvata. Sjećam se “skandala“, kolutanja očima, krštenja s tri prsta kada je prilično davno sindikalac Boris Kunst prešao u HDZ. Javnost je bila zgranuta. Rat je bio počeo. HDZ je bio na vlasti. Tuđman – diktator, kojeg se nitko nije bojao. I umjesto u ‘Jugoslavensku sintezu’ nesretni Kunst je otišao ravno na Trg žrtava antifašizma. Jeleni Lovrić, Butkoviću, Feralovcima, “demokratskoj“ ljevici tlak je skočio preko 300 pa je Kunstova zvijezda brzo nestala s hrvatskog političkog neba. Ali Zelićeva tek počinje sjati. ‘Neutralni’ GONG sad zvoni kako već imaju nekoliko gongovaca u raznim strankama. Vi sad pogađajte jesu li te “razne stranke“ na lijevom ili desnom političkom spektru. Uglavnom GONG je bio i bit će ljevičarsko “kukavičje jaje“ u hrvatskom političkom ringu kojeg sve hrvatske vlade uporno hrane iz proračuna vjerujući u fatamorganu kako je riječ o nestranačkoj, objektivnoj i nepolitičnoj udruzi. Uz živog Soroša. I sad je Zelić našao starog prijatelja za novog.

”Amicus certus in re incerta cernitur” napisao je Erazmo Roterdamski. Pravi se prijatelj u nevolji poznaje.

Stalno me svrbi desni kažiprst kojim vas uspješno gnjavim sve ove godine. Ne dam se navući. Barem ne potpuno. Dosta je Istanbulske konvencije. Od sada samo Istanbulska nevjesta. Ja čvrsto držim do svoje riječi. Naime, sva paljba prema dragoj, pastoralnoj i kompromisnoj Konvenciji pada na EU. Nezasluženo. Ona je, međutim, čedo Vijeća Europe, međunarodne organizacije koja nema veze s EU, bavi se ljudskim pravima, sjedište joj je u Strasbourgu, a ima 47 članica, od čega je samo 24 ratificiralo Istanbulku. Od 28 članica Europske Unije ratificiralo je tu musaku 14 članica!!! O tom spektakularnom fijasku naši mediji muče k’o zaliveni. Đakić iz HDZ-a je uvjeren da je od 47 članova Vijeća Europe Konvenciju ratificiralo svih 150 članova. Valjda i Rusija. Žarko Puhovski ne voli reciklirane teme, a što u naravi, Istanbulka i predstavlja. Kako je rekao Zoki za kojim svi pomalo žalimo – ili mi ili oni. Naravno grah se okrenuo “na mi“. Stalni gost ”Otvorenog“ naš Žarko uslišao je uporne pozive Zorana Šprajca i ukazao se na RTL-u. Iz njega je izbijala, kao i obično, ljevičarska blagost, dobrota i pastoralnost. Ne trepnuvši progresivnim jugo-okom, on je proglasio treću generaciju iseljenih Hrvata u Argentini ”ustašama”. Točnije, trećom generacijom ustaša. Treća generacija partizanskih koljača kraj Hude jame otišla je u Argentinu na kruzeru. Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima. A neki nisu otišli nikuda. Evo ih u Zagrebu. Na RTL-u, na HRT-u, u Večernje itd. Tako Goran Gerovac, naš Gero, u svojoj kolumni “Nikad robom“ nariče nad mlakonjama iz njegovog Karlovca. “Intelektualna pustoš…“ Nitko da se hrabro javi. Plevnik… da, na Danka Plevnika misli naš Gera. Bivši novinar Komunista i Borbe još se nije stigao odazvati Gerinom pozivu. Možda za odlazak u šumu… A zadnji urednik Komunista, a danas kolumnist, iako uvijek komunist, Novog lista Branko Mijić pozvan je iz crvene Rijeke na HRT 4 da nas obdari istinom o broju prosvjednika protiv IK. Branko se malo zamislio, počeo brojati na prste, zakolutao progresivnim očima i izbacio brojku 10.000 tisuća – klerofašista. Ostalih 50.000 do 70.000 tisuća čekali su tramvaj. Prije bi dočekali “Tramvaj zvan čežnja“ Tennesseeja Williamsa iz 1951. s Marlonom Brandom kao vozačem, nego ZET-ova bojna kola koja su se jedva uspjela probiti kroz 5.000 tisuća“ zaslijepljenih desničara“ na Jelačić placu.

RH snažno osjeća potrebu za liječnicima i bivšim urednicima Komunista koji se još nisu uspjeli “uhljebiti“ u Večernjaku i Jutarnjem. Strateška podrška Mijiću bila je Jasmina Popović tako da smo ostali na disidentskoj brojci od 10.000 “grla“. Uredničkim propustom Mijića i Jasminu nisu podržali Branimir Pofuk, Igor Mandić, Boris Vlašić, Jelena Lovrić, Matija Babić, Roby Bajruši itd. Stvarno tko je urednik na HRT 4? Google kaže Denis Latin! Morat će Denis drugarskom samokritikom objasniti drugovima što je Mijić htio reći s tih 10.000…

Javio se i obožavatelj IK Krešo Beljak. Okom stručnjaka proglasio je kupnju F-16 totalnim promašajem. Nemaju ugrađen auto-radio i zato ne valjaju! Hoće li se jedan s drugim dovikivati kroz one ogromne kacige? Zašto nismo sklopili posao sa Švedskom? U slučaju rata pomogao bi nam stari prijatelj i vikendaš s Korčule – Carl Bildt. On kuži avione. Toliko je letio ”avijunima” da nije nikada završio fakultet. Kao ni njegov ljevičarski kolega Martin Schulz iz njemačkog SPD-a, s tom razlikom da Martin nije uspio ni maturirati. No, u svakom slučaju prošlotjedne demonstracije protiv IK su raritetne u novijoj hrvatskoj povijesti. Protiv onih koji su na vlasti digli su se njihovi najtvrđi birači. Na jednoj strani gubiš, ali na drugoj dobivaš. Koja je strana važnija u političkom pokeru? Samo da ne prođemo kao Srbija. Dobila je sa 2:0 Nigeriju, a izgubila Kosovo. Treba samo pročitati strastveni komentar Slavice Lukić u Jutarnjem: “Svi uzaludni Plenkovićevi ustupci“. Naša Slavica je srcem i jezikom za Plenkija. I ne treba tome neki poseban komentar. Kad su uz tebe Slavica Lukić, Boris Vlašić, Robert Bajruši, Branimir Pofuk i ostali lijevi falangisti koji za HDZ i Plenkija ne bi dali ni pola trule jabuke onda je to tema za ozbiljnu analizu. Jednom je navodno Toma Bebić napisao (po Anti Gugi) “Trku dobiva konj, a nagradu osvaja jahač“. Možda se trenutno tako osjećaju birači HDZ-a. Oni su dobili zadnjih šest – što lokalnih što državnih izbora. Nagradu su odnijeli drugi – njihovi “jahači“ kao Slavica, Rada, Sanjasvraka, HNS (koji je tradicionalni “jahač“ bez konja za utrku).

Lukička je zgrožena. “Odlazi iz HDZ-a! Izdaja, izdaja!” “Ultra konzervativni prosvjed“. Iza koga stoji katolički kler u Hrvatskoj? Slavica je sigurna da katolici u Italiji i Vatikanu ne stoje iza ovog prosvjeda. Za one u Argentini nije sigurna. Slavica nas blago i majčinski pita zašto nitko nije pročitao IK i njenih 12 poglavlja. IK treba jednostavno “pročitati“, a to su katolici u RH i učinili. Jedna mudra HNS-ovka pročitala je Konvenciju 20 puta, a da je nije uspjela “pročitati“ što sve u njoj piše. I na kraju, kad se podvuče zajednički nazivnik što ostaje? Ljevičari i liberali su za Plenkovića i ratifikaciju. Ali kad dođu izbori ni HDZ ni Plenković njihov glas neće dobiti. A što je dobila Hrvatska? Cinici na fejsu kažu “Hrvatska je postala duševna bolnica otvorenog tipa“. Dubravka Šuica nas tješi “I Tuđman bi tako postupio!“ Što je onda s obitelji koja je protiv IK. Dvije Tuđmanove unuke su bile na prosvjedu. Jedna je čak zbog IK izašla iz HDZ-a. Studentski kapelan Don Stojić kaže: “Ako za naše novinare i političare muško može biti ženko i žensko muško, onda i 50.000 može biti 5.000.“

William Shakespeare je napisao: ”Ako nekog mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek.“ I ja mislim da je Plenković jako dobar čovjek.

Željko Trkanjec misli da se Hrvatska pokazala vjerodostojnim saveznikom. Naravno, riječ je o Velikoj Britaniji. Hrvatska i vjerodostojnost. Britanci nas vole i cijene. Odmah nakon Srbije, BiH, Slovenije, Makedonije, Kosova dolazimo mi. Zato su nas i razoružavali. Smislili su genijalan plan Z4 kojeg Srbi nisu željeli prihvatiti jer je bio toliko povoljan za Miloševića da je isti mislio kako se radi prijevari i klopki. Čuveni lordovi kroatofobi Owen i Carrington otvoreno su simpatizirali Miloševića. Svaka mirovna inicijativa RH i BiH u svom sastavu je imala bar jednog britanskog diplomata. Sjetite se Paddya Ashdowna i njegove izmišljene salvete na kojoj je Tuđman tobože nacrtao podjelu BiH. Da je taj jeftini trik prošao, naš Paddy pronašao bi još par salveta u kojima je Tuđman “dijelio“ Sloveniju, Austriju i Vatikan.

U Britaniji je otrovan bivši ruski špijun. Munjevitom istragom Englezi su zaključili “da je vrlo visoki stupanj vjerojatnosti kako su to učinili Rusi”. Možda čak i Putin osobno. Nešto slično atomskom oružju koje je posjedovao Sadam Husein. I tko je odmah skinuo gaće? Hrvatska. Vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu. RH je protjerala trećeg tajnika ruskog veleposlanstva. No, tim vazalskim odnosom prema EU i Britaniji te ubodom komarca pljucnuli smo na sve što su nam Rusi učinili za vrijeme rata. Najviše oružja, najbolje cijene i najbrži rok isporuke. Dok je London slušao Budu Lončara i strogo se držao embarga Vijeća sigurnosti, Moskva je otvorila skladišta bivšeg SSSR-a i dobro nas naoružala. Šimecki u tur trećeg tajnika iz Bosanske ulice je beznačajna gesta s diplomatskog aspekta, ali je u isto vrijeme i znak vazalskog odnosa prema Londonu. A Putin, osim što je sposoban, u isto je vrijeme i zlopamtilo. Ne čudi me što Slovenija nije sudjelovala u tom “plovećem kazalištu“. U njihovom MVP – u ne sjede đaci Mate Granića. To je pokazala i arbitraža oko Savudrijske vale. Još kad pridodamo skoro 25% duga Agrokora dvjema ruskim bankama onda je očito, kako kažu Bračani, da smo ‘debelo falili’. I ne treba nam više neprijatelja. Dosta smo sami sebi, a sada su nam i Rusi. Dobro, da ne bi ispao neki rusofil moram priznati da i Englezi imaju dosta dobrih stvari. Tamo je na snazi Istanbulska konvencija pa je jedna žena stupila u brak sa psom. Ne kaže se je li pas njen ili susjedov. Na fejsu imate zgodne slike s njihovog “vjenčanja“. Ona izgleda sretno, a mladenac je nekako savio rep. Ili se to meni samo čini.

Svojedobno je Madelaine Albright predlagala da se Slobodanu Miloševiću, umjesto u Haagu, sudi u Beogradu. Na pitanje hoće li se isti kriteriji primijeniti onda i na Gotovinu i osumnjičene Hrvate, odgovorila je: “Kako ne, neka i njima sude u Beogradu“.

I na kraju spominjem još samo jedan naslov u Večernjaku. Sebastian Kurz Savezni kancelar Austrije je rekao: “Mir u Europi možemo imati samo s Rusijom, a ne bez nje“. Možda preko Kurza malo zatoplimo naše odnose sa Rusima.

Evo nama Uskrsa! Stoga želim svako dobro i sretan Uskrs svima koji čitaju ovo moje štivo! Neka vas ne ljuti nestašica jaja. Važnije je da naša Vlada napokon pronađe svoja jaja. K’o što su ih pronašli Slovenci. Na Trgu Svetog Petra papa Franjo održao je uskršnju misu pred 5.000 vjernika. Ostalih 150.000 tisuća našlo se tu u šetnji, hranjenju golubova i čekajući “Tramvaj zvan čežnja”. Nazočne su, naime, brojili drugovi iz osiguranja hrvatskog veleposlanstva…

Zvonimir Hodak/7dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Istaknuto

Srami se haški sude, svake suze s našeg lica

Objavljeno

na

Objavio

Pogni glavu haški sude
i sram nek te bude,
zločincima slobodu daješ
a ubijaš časne ljude!

Srami se haški sude,
svake suze s našeg lica,
umjesto da sudiš pravo
postao si ubojica!

Ubio si samo tijelo
al duša se ubit ne da,
što se nekad pravdom zvalo
to je sada jad i bijeda!

Pravda je na koljenima,
ako to se pravda zove
al istinu ti ne možeš
nikad bacit u okove.

Istina ne umire
nit će poražena biti,
ne može se ona sakrit
nit se može zatvoriti!

Istina je sad u nama,
nikad neće umrijet slika,
ubili ste generala
a oživjeli besmrtnika!!!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari