Pratite nas

Pregled

H. Hitrec: Sljedeći dan je sunčan

Objavljeno

na

Hrvoje Hitrec – Hrvatske Kronike – Svršetkom studenoga 2015.

[ad id=”93788″]

Vrijeme vrlo složeno, ciklona se selila prema istoku pa sam krenuo za njom u svrhu jačanja crte Baltik-Crno more–Jadran, to jest zaputio sam se prošloga tjedna u Bugarsku kamo me je poslao Most. Da odmah razjasnim: ne radi se o političkom organizmu Most koji upravo drma hrvatskom političkom scenom, nego o Mostu uspostavljenom zadnjih desetljeća između Hrvatske i Bugarske, odnosno između Društva hrvatskih književnika koje je u uskoj svezi s Društvom hrvatsko-bugarskoga prijateljstva, te bugarskoga književnog kruga u Sofiji. Most uspješno funkcionira, mnogi su bugarski pisci bili u Zagrebu i predstavili sebe i svoja djela, a tako i hrvatski spisatelji već godinama gostuju u Bugarskoj te je došao red na Miroslava Međimorca i mene, piše Hrvoje Hitrec/Hkv.hr

Odletjeli smo u izvanrednim okolnostima jer je baš toga jutra Joe Biden odlučio sletjeti u zagrebačku zračnu luku koja se još ne naziva imenom Franje Tuđmana, ali hoće. Pa koliko su kulturne veze Zagreba i Sofije uznapredovale do vrlo visoke razine, toliko su prometne ostale na niskim granama jer ne postoji izravna zrakoplovna veza između metropola te se mora putovati štono bi se reklo „okolo kere pa na mala vrata“, to jest preko Beča ili Muenchena.

Može se naravno putovati preko Srbije automobilom ili biciklom, naravno, ali ja u Srbiju ni preko Srbije jednostavno ne ću, a kako sam devedesetih štošta obnašao, uvijek postoji mogućnost da mi se ime nalazi na nekom popisu odnosno „spisku“ proširene srbijanske jurisdikcije oslonjene na jugoslavensko i armijsko sudstvo.

To više što su u Srbiji i sada na vlasti četnici, a njihov vožd Nikolić trebao bi se po svim regulama nalaziti na hrvatskim potjernicama jer je i po srbijanskim izvorima ubijao Hrvate u okupiranim dijelovima Hrvatske – ali ne, on dolazi u Zagreb bez ikakvih skrupula, štoviše mu se prostire crveni tepih, štoviše lijepo ga se prima, a on takav kakav jest (takvi kakvi jesu) i nadalje pokazuje sva primitivna svojstva komšiluka, pa ako već ne može ubijati i silovati onda pokušava silovati trećim poljupcem hrvatsku predsjednicu koja je pokazala „govorom tijela“ koliko joj je to odiozno. (Usput: u takvim se prilikama protokol mora precizno definirati, sve do detalja u koje spada i mogućnost ispada „dragoga gosta“, pa ako se taj ne drži protokola onda trebaju intervenirati čuvari ceremonijala, makar i na silu i pod prijetnjom izazivanja međunarodnoga skandala, a zašto ne?).

No, velim, u to sam se vrijeme nalazio izvan Hrvatske i pratio vijesti preko CNN-a kojemu je jugoistok Europe zadnja rupa na svirali pa mu ne poklanja nikakvu pozornost, kao što nije (pretjerano) ni u vrijeme turbulentnih devedesetih. Tako sam se mogao posvetiti hrvatsko-bugarskim vezama, s onom misli koju izričem u svim prilikama, naime da su u zlatna vremena Bugarska i Hrvatska imale zajedničku granicu, da su knez Branimir i knez Boris zajednički upisani u čedadski Evanđelistar koji bijaše nešto kao knjiga dojmova, kršćanski hodočasnici iz vremena kada je crkveni raskol bio daleka i tada nepojmljiva budućnost.

Davni ratovi zbog Srba

Kralj TomislavAko su Hrvati i Bugari u davnim vremenima ratovali, a jesu, bilo je to zbog Srba koji su izazivali Bugare, a onda bježali u Hrvatsku i cmizdrili, te je kralj Tomislav htio-ne htio morao štititi hrvatske granice u istočnoj Bosni jer je bugarska vojska nahrupila za Srbima. Tako je to bilo, jedan ili dva incidenta, no ubrzo je sve došlo na svoje mjesto i Hrvati su s Bugarima bili uglavnom u dobrim odnosima kroz cijelu povijest, a tako su i dan-danas. Bugarska je u kasnom srednjem vijeku pala pod Osmanlije, tako i Srbija ubrzo nakon što Turci nisu zaustavljeni na rijeci Marici preko koje sam se nedavnih dana vozio autocestom u pravcu Grčke, a na putu prema planinskom kraju u kojemu se nalazi najveće bugarsko blago, manastir Rila, to jest manastir sv. Ivana Rilskog i gdje je za cijelo vrijeme turskoga vladanja čuvan bugarski jezik i kultura.

Mlađi monah je gostima iz Hrvatske na nekoliko minuta otkrio sarkofag s moćima sv. Ivana Čudotvorca, pustinjaka koji je živio u spilji (10. stoljeće), a manastir građen poslije, paljen, rušen, nanovo građen sve do sadašnjeg doista veličanstvenog kompleksa s dragocjenim freskama. U vitrini čudesna slika Bogorodice s moštima trideset dvojice kršćanskih svetaca iz doba rađanja i širenja kršćanstva. Manastir je pod zaštitom UNESCO-a, kao i malena, ali po povijesnoj i umjetničkoj vrijednosti veličajna crkvica Bojana ispod planine Vitoše koja se diže ponad Sofije, kao i ogromna patrijaršijska katedrala Sv. Aleksandar Nevski usred Sofije podignuta prije nešto više od stotinu godina u čast Nevskoga odnosno pobjede u rusko-turskom ratu koja je Bugarskoj vratila državnost.

Ivan vazovBlizu nje crkva iz 11. stoljeća, preko puta nje u malom parku skromni grob najvećega bugarskog pisca Ivana Vazova koji počiva pod velikim sivim kamenom. Bio je svojedobno kandidiran za Nobelovu nagradu, ali ju nije dobio, šteta jer je doista velik pisac i njegove su veze s Hrvatskom bile snažne, posebno zahvaljujući jednom u Hrvata zaboravljenom čovjeku imenom Fran Gundrum Oriovčanin koji je s Vazovom prijateljevao i opisivao ga najljepšim riječima, ali i prevodio, a prevodili su Vazova i najveći hrvatski pisci poput Šenoe i Harambašića pa i nadalje u dvadesetom stoljeću – na nedavnoj izložbi prijevoda bugarskih pisaca u Hrvatskoj pod naslovom „Sveti jezik mojih djedova“ (također Vazov) ispostavilo se da je Vazov preveden šezdeset puta na hrvatski, i njegova poezija i proza, a ja se sjećam da su moji baka i djed u kućnoj knjižnici imali roman „Pod jarmom“, kao i jedno djelo Elina Pelina čije su knjige za djecu bile i ostale popularne u Bugarskoj, te je upravo na repertoaru kazališta za djecu sjajan mjuzikl „Jan Bibijan“.

Pitamo naravno za recepciju Strossmayera u Bugarskoj i dobivamo odgovore od onih koji znaju, ali ujedno se osjeća da biskup nije ostao u kolektivnoj memoriji, možda i zbog dugoga razdoblja odurnoga komunizma u drugoj polovici 20. stoljeća, što je doista nepravedno jer je on financirao studiranje bugarskih đaka u Zagrebu, a ti su potom postali jezgrom bugarske inteligencije. Da ne govorim o tome kako su njegovim marom izdanje „Bugarske narodne pjesme“ braće Miladinov. A poslije je i Stjepan Radić posebno „preštimavao“ Bugare („Obnovljena Bugarska, 1917.) govoreći da su najbliži Hrvatima od svih slavenskih naroda, što je djelomično točno. Strossmayeru su Bugari ipak podignuli spomenik u Sofiji, neka se zna.

Silne su veze bugarsko-hrvatske, sjajni operni pjevači i vrtlari, književni odnosi i svijest o geostrateškim pozicijama, posebno o sličnoj „ljubavi“ prema Srbiji i Srbima – primjerice, u bugarsko-srpskom ratu svršetkom devetnaestoga sudjelovao je kao dragovoljac na bugarskoj strani (naravno) čovjek o kojemu se u Sofiji ne zna baš puno, koliko sam shvatio, ili čak ne zna ništa, a bio je prvi rektor Sveučilišta. Zvao se Stjepan Jurinić, iz Samobora, kamo se i vratio da umre u domovini: skoro svaki dan prolazim u Samoboru pokraj ploče gdje je zabilježen ne samo kao prvi rektor Sveučilišta sv. Kliment Ohridski nego i kao jedan od utemeljitelja moderne bugarske države, što je vjerojatno malo preuzetno, ali neka se nađe.

Bugarsko-hrvatske veze bijahu, dakle, snažne i važne u drugoj polovici 19. stoljeća, pa i u prvoj polovici dvadesetoga, a najznačajnije razdoblje za te veze bilo je kratko, ali u kulturnom smislu emocijama nabijeno kratkotrajno doba Nezavisne države Hrvatske, prisni uz to politički odnosi dvije države te se i hrvatska mornarica koju talijanski fašisti nisu željeli na Jadranskom moru – preselila na Crno more, što je opisano u nedavno objavljenoj knjizi „Hrvatski Argonauti“ u kojoj se spominje i moj otac, liječnik u mornarici isprva svedenoj na manje i loše brodove, ali poslije pojačanoj, a Crno more i danas krije na dnu kosti mnogih hrvatskih mornara koji su poginuli vadeći mine, a u dobra djela im se piše pratnja konvoja koji su iz Bugarske (i Rumunjske) prevozili Židove prema Turskoj i dalje na istok.

Jugoslavenski kadar nije bio na književnoj večeri

Spomenute su te uspomene i na književnoj večeri u velikoj knjižari na Vitoši, glavnoj sofijskoj aveniji, večeri koju je vodila najpoznatija bugarska pjesnikinja Nadežda Zaharjeva, a publika slušala ulomke naših knjiga prevedene na bugarski te se usput čudila životopisima Miroslava Međimorca i Hrvoja Hitreca, konglomeratu književno-političko-vojno-sigurnosno-diplomatskom, pa sam se nasmijao pitanju iz publike kako to da uspijevamo „još“ i pisati. Pa tako, rekli smo, to je hrvatska tradicija – u jednoj ruci pero, u drugoj mač, oduvijek je tako bilo. Malo nas je pa moramo svašta raditi.

Premda pozvana, na književnu večer nije došla hrvatska Jugo-kadarPremda pozvana, na književnu večer nije došla hrvatska veleposlanica u Sofiji, s razlogom: kadar iz jugoslavenskoga doba koji je preživio i u samostalnoj Hrvatskoj držeći fige u džepu, a onda dočekao Mesića i Lončara pa se opet vratio u sretna vremena. Za taj kadar su imena nas dvojice i opet na listi nepoćudnih.veleposlanica u Sofiji, s razlogom: kadar iz jugoslavenskoga doba koji je preživio i u samostalnoj Hrvatskoj držeći fige u džepu, a onda dočekao Mesića i Lončara pa se opet vratio u sretna vremena. Za taj kadar su imena nas dvojice i opet na listi nepoćudnih.

Usred parka pred Dvorcem kulture u središtu Sofije, radnici upravo demontiraju čudovišno visok i ružan komunistički spomenik od betona i željeza, ruglo koje je eto doživjelo 2015., ali ju ne će preživjeti. Stotinu metara dalje podignuta je mala kapelica u sjećanje na žrtve komunističkoga terora, pokraj nje velik, dug, crni mramorni zid u koji su uklesana imena žrtava, tisuća i tisuća. Postoji li tako nešto u Zagrebu, pitaju me, kažem da ne postoji, žrtve komunizma su pod zemljom u masovnim grobnicama, bez imena, a biološki i duhovni sljednici njihovi već u par navrata na vlasti u hrvatskoj državi. Nepojmljivo. Čudovišno, kao i komunistička arhitektura zgrade u kojoj je stolovao Todor Živkov, sada pretvorene u Povijesni muzej.

I eto se vraćamo u Zagreb nakon četiri bugarska dana. Most funkcionira. To jest opisani književni Most. Kupujemo novine – u Hrvatskoj sve po starom. Namjernicima se čini da je taj Milanović još na vlasti, čitaju da se prema hrvatskoj predsjednici odnosi otprilike kao četnik Nikolić ili još gore. Mučno vrijeme, jest. Ali je sljedeći dan sunčan.

Hrvoje Hitrec/Hkv.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Predsjednica: Hrvatska treba štititi identitet i interese pripadnika hrvatskoga naroda izvan državnih granica

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović rekla je u petak da Hrvatska treba štititi identitet i interese pripadnika hrvatskoga naroda izvan državnih granica, jer je to njezina obaveza, ali i zalog napretka i opstojnosti hrvatskoga naroda.

“Hrvatska vas nije zaboravila, ali zasigurno možemo i moramo učiniti još i više. Danas, kada smo suverena i samostalna država, tako se moramo i ponašati prema zaštiti identiteta i interesa pripadnika hrvatskoga naroda izvan hrvatskih državnih granica. To je naša obveza, ne samo kao dug prema prošlosti, nego još više kao zalog napretka i opstojnosti hrvatskoga naroda”, poručila je Grabar-Kitarović otvarajući 23. Forum hrvatskih manjina na temu “Tradicijska kultura u hrvatskim manjinskim zajednicama – prošlost, sadašnjost i budućnost”.

Forum je organizirala Hrvatska matica iseljenika (HMI), a nazočili su mu i izaslanik premijera i državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske Zvonko Milas, predstavnici institucija i udruga hrvatskih manjina iz Italije, Srbije, Slovenije, Mađarske, Austrije i Slovačke te predstavnici diplomatskog zbora zemalja u kojima naše manjine žive.

Istaknuvši kako je odnos između domovinske i iseljene Hrvatske u žarištu njezine politike od početka mandata, Grabar-Kitarović rekla je i da je to jedno od područja državne politike za koje moramo imati izoštren senzibilitet i u kojemu trebamo pokazati maksimalno jedinstvo.

“Stoga želim dati potporu i poticaj svima koji izravno rade na tom području, u čemu Hrvatska matica iseljenika ima važnu i neizostavnu ulogu”, kazala je.

Naglasila je i da među hrvatskim iseljeništvom, čiji se broj procjenjuje na najmanje tri milijuna, hrvatske manjine u europskim državama pripadaju najstarijem valu iseljavanja. Pritom, ponegdje je prisutnost Hrvata, primjerice u Gradišću ili Moliseu, duga najmanje petsto godina, dok je, primjerice u Boki kotorskoj, gdje su Hrvati posve autohtoni, dulja od tisućljeća.

Grabar-Kitarović istaknula je i važnost očuvanja tradicijske kulture Hrvata u pojedinim zemlja, napominjući da je ta baština izvanredno vrijedna, ne samo zbog svoje raznolikosti i identitetske važnosti, nego i stoga što tradicijski običaji kućnoga i društvenoga života, kako vjerski, tako i svjetovni, često čuvaju vrlo stare jezične i materijalne sadržaje, pa i neke koje više ne nalazimo u Hrvatskoj ni u BiH.

Naglasila je i značaj hrvatskog iseljeništva u jačanju gospodarske, kulturne i političke suradnje između domicilnih država i Hrvatske. Pozvala je i hrvatsku diplomaciju da pojača napore kako bi u državama u kojima hrvatska nacionalna manjina još nema status priznate nacionalne manjine dobila takav status na visini dobrih europskih standarda, a ako je moguće i više tj. na razini koju nacionalne manjine uživaju u Hrvatskoj.

Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske pokušava riješiti najveće izazove, rekao je Milas navevši da je u Austriji prioritet učinkovita implementacija članka 7 Državnog ugovora Austrije iz 1955. godine koji se odnosi na uporabu jezika, u Bugarskoj bolja organiziranost zajednice, u Crnoj Gori briga o Bokeljskoj mornarici i drugoj vrijednoj kulturnoj baštini, dok se u Češkoj zalažu za završetak Hrvatskog doma Moravskih Hrvata u Jevišovki, a u Italiji vode brigu o manjinskom statusu kao i u Makedoniji.

Kako je istaknuo, na Kosovu se zalažu za opstojnost Hrvata nakon više od šest stoljeća života na tim prostorima, u Mađarskoj za obnovu i proširenje Hrvatskog kazališta.

Navodeći kako su prava Hrvata u Rumunjskoj na dobroj razini ali se suočavaju s iseljavanjem stanovništva, Milas je rekao i da se u Slovačkoj treba pronaći trajno rješenje za smještaj hrvatskih kulturnih institucija, a u Sloveniji, nažalost, Hrvatima nije priznat manjinski status. U Srbiji bi, naglasio je, trebalo osnovati katedru hrvatskog jezika te osigurati predstavničko zastupanje Hrvata na svim razinama.

Napominjući kako Hrvatska pridaje veliki značaj manjinama, ravnatelj Hrvatske matice iseljenika (HMI) Mijo Marić istaknuo je da HMI već 66 godina nastoji poboljšati položaj manjina i unaprijediti odnose s većinama, kako bi se manjine osjećale sigurno. (Hina)

Hrvatska predsjednica poziva na Pantovčak Hrvate iz BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

Obračun Željka Glasnovića s Mirelom Holy: Mlada damo, nemojte se glupirati… Vi nemate pojma

Objavljeno

na

Objavio

Uoči današnje sjednice Sabora na Markovu trgu održan je prosvjed “udruga i aktivista”, koji traže od Vlade i saborskih zastupnika hitnu ratifikaciju Istanbulske konvencije. Željko Glasnović odbio je to podržati te se potom upustio u razgovor s Mirelom Holy

“Gdje su bili ovi stari ljudi, to nećete snimiti to ćete cenzurirati, kad su hrvatski politički zatvorenici bili davljeni, seksualno zlostavljeni, prisilno hranjeni, kada su dobivali četiri godine jer su čitali novine? Gdje ste bili kada su homoseksualci mučeni u ruskim zatvorima elektrošokovima itd. Kada su dobivali pet godina teške robije u Rumunjskoj? Gdje ste onda bili?”, rekao je Glasnović.

Neki su spalili partijske knjižice i danas legitimiziraju najkrvaviji zločin zapadno od Urala i sad su veliki kozmopoliti, borci za ljudska prava. Što je sa šest milijuna abortusa izvedeno tamo pod pokroviteljstvom Planned Parenthooda, gdje djecu raskomadaju u majčinoj utrobi škarama? O tome ne govorite?

Holy ga je potom upitala znači li to da je on za nasilje nad ženama.

“Mlada damo, nemojte se glupirati… Vi nemate pojma”, odvratio je Glasnović, na što mu je ona kazala da je doktorirala na feminizmu. “Možda ste vi doktorirali ljubavne navike afričke voćne muhe, ja sam 10 godina bio u pravosudnom sustavu i vidio sam više zlostavljanih žena nego što ćete vi ikada vidjeti”.

“Ima drugih zakona da se to zaštiti, pa vi nemate sustava gdje vam sustav vode bivši. O tome govorite? Cijeli sustav imate glave iz bivšeg sustava. sekretari narodne obrane, bivša partija, Ozna i tako dalje”, rekao je Glasnović.

Holy mu je na to kazala da se Istanbulska konvencija ne bavi time, već su u pitanju ljudska prava. “Gdje ste bili kada su prisilno hranili i zlostavljali u Zenici, gdje ste onda bili?”,rekao je Glasnović, na što mu je ona odgovorila da tada nije bila rođena.

“A, niste bili ni rođeni, prava isprika… A što ne govorite o tome? Imate tisuće masovnih grobnica u Sloveniji, o tome ne govorite i sad ste vi veliki kozmopoliti. Koliko ljudi ima ovdje koji su radili protiv svojeg naroda u tajnim službama, cinkaroša? Vi nemate nikakvih kredibiliteta, vi nemate moralno pravo govoriti u ime hrvatskog naroda. Doviđenja”, poručio joj je hrvatski saborski zastupnik Željko Glasnović i uputio se u sabornicu.

Željko Glasnović protiv ratifikacije Istanbulske konvencije

Željko Glasnović: Svi imaju pravo na sjećanje osim Hrvata

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari