Pratite nas

Pregled

H. Hitrec: Srpska pravoslavna crkva ne miruje zbog postojanja hrvatske države

Objavljeno

na

Hrvoje Hitrec – Hrvatske kronike – Početkom siječnja 2016.

[ad id=”93788″]

Počela je nova godina mećavom, ledenom kišom i tradicionalno provokativnim srpskim domjenkom u Novinarskom domu u Zagrebu, gdje povlaštena manjina (to jest samo Pupovčeva i Stanimirovićeva družba koju mediji promoviraju kao političku organizaciju svih Srba koji žive u Hrvatskoj, što uopće nije točno) bizantinski licemjerno vabi hrvatske političare i to joj uglavnom uspijeva, sada na nešto nižoj razini. Nacrtao se ondje i tehnički Milanović pa sipao oko sebe bujice mržnje i bjesomučnih gubitničkih izljeva, izborni pobjednički vođe nisu viđeni, Bogu hvala, tek se našao manadatar Tim koji tek stvara svoj tim i razočarao Pupovca izjavom o još svježim ranama u Vukovaru koje priječe postavljanje dvojezičnih i dvopismenih ploča ali dodao da će se kad-tad postaviti, a ne će nikada. Bila je to i jedina do sada izrečena misao Tima Mandatara na temu koja nije gospodarsko-financijske naravi, ublažena njegovim drugim dodatkom, da je i on bio manjinac u Kanadi pa razumije što to znači.

A ne znači ništa, jer se Hrvati u Kanadi nisu pobunili protiv Kanađana i ubijali ih, ni hrvatski useljenici u cijelosti niti njihov znatan dio. A da su Kanađani ubijali Hrvate (u vrijeme Prvoga svjetskog rata) činjenica je, i tu zapretanu priču trebalo bi oživjeti u romanu ili na filmu: kao „Austrijanci“ poslani su u logore na krajnjem sjeveru i ondje se posmrzavali, a kada su preživjeli nakon silnih intervencija pušteni, izbačeni su iz vlaka u ledenu pustinju te je malo tko ostao na životu.

No, pustimo na trenutak povijest, iako ona nas ne smije napustiti. Rečeni je domjenak bio političko-sakralne naravi s velikim udjelom sveštenstva. Drugi čin, srpski Badnjak i Božić (namjerno pišem srpski, jer o drugim pravoslavcima u Hrvatskoj nema u tim danima ni riječi, barem ne u udarnim vijestima) protekli su u relativno tolerantnom tonu zahvaljujući Porfiriju a ni poslanica njegova šefa Irineja nije bila tako zlokobna kao lani, nije imao potrebe komadati Hrvatsku na sastavne povijesne dijelove od kojih ni jedan, po njemu, nije Hrvatska osim onih ostataka ostataka koje danas u meteorološkom smislu nazivamo središnjom Hrvatskom. Nije imao potrebe jer se u samoj Hrvatskoj regionalisti bave tim zamislima, neki zlonamjerno a neki iz navodnih ekonomskih razloga, politički slijepci. Nije imao potrebe jer uspješno ostvaruje svoju drugu zamisao o sprječavanju kanonizacije bl. Alojzija Stepinca te nije mogao izdržati, a da javnosti ne podastre pisma upućena papi Franji iz kojih je razvidno (svima, a možda napokon i papi) da su objede na račun Stepinca objede na račun hrvatskoga naroda i države.

Irinej i SPC

Irinej se (ako pamtim) zove Nenadić ili slično, a mogao bi se zvati i Blažević, to jest Jakov, budući da je kompilator i imitator komunističkoga „suca“ čiju svojedobnu optužnicu sada prepisuje. Pa dok se u poslanici suzdržavao, otvorio je svoju veliku srpsku, to jest velikosrpsku dušu u razgovoru za ruski „Sputnik“ i zapjevao staru pjesmu o ugroženosti Srba koji žive u Hrvatskoj (ne nazivajući ih nikada manjinom), grozno proganjanih i dan-danas te se užasno boje da ne dožive ono što već jesu kada je stradao, veli Irinej, milijun njih. S tom je izjavom debelo premašio brojku od 700.000, brojku koja je kanonizirana u SPC-u, a sada ju Irinej revidira. Podiže ljestvicu. Ne miruje SPC, Crkva države Srbije, ne miruje baš zbog postojanja druge države, to jest hrvatske, koju ne može smisliti jer se „proširila“ izvan meteorološke središnje Hrvatske na sva područja koja Irinej smatra srpskim, to jest Slavoniju, Dalmaciju itd.

Hrvatska država, blesava kakva jest, sve to mirno promatra kao i mediji, tek tu i tamo neki „hrabri“ kolumnist napiše da je riječ o prvorazrednoj svinjariji i nedopustivom vrijeđanju demokratske države Hrvatske, o tezi da je svaka hrvatska država kriminalna tvorevina pa naravno i ova. I u tome ima Irinej pristaše u Hrvatskoj, nešto pokisle otkada su oslobođeni Gotovina i Markač, te pala optužnica one vještice za „zajednički zločinački pothvat“ hrvatskoga vojnog i političkog vrha.

No, da vidimo kako je to srpska manjina u Hrvatskoj ugrožena, ako je uopće potrebno analizirati. Poslije srpske agresije i krvavoga rata u kojemu su Srbi poubijali petnaest tisuća Hrvata, trideset tisuća ranili i mnogima onemogućili da se kreću, rade i žive život zdravih ljudi, razorili crkve, samostane, knjižnice i kazališta, prognali preživjele iz područja koje su zaposjeli – znači nakon tih izraza bratstva i mirotvorstva dio njih je svojevoljno nakon poraza napustio Hrvatsku, oni koji su ostali abolirani su, za zločine nisu odgovarali ni najveći zločinci, svima je hrvatska država podigla nove kuće ili popravila stare, čak i one koje su sami zapalili u povlačenju. Hrvatska država, država milosrđa u svakoj godini, a ne samo u ovoj jubilarnoj godini milosrđa. Ostaje onaj dio koji je i u vrijeme rata bio lojalan s figom ili (rijetko) bez fige u džepu. Svi su rečeni, abolirani i lojalni s figom našli načina da se politički organiziraju, i to na dva načina. Na Pupovčev i Stanimirovićev ili kao članovi SDP-a i HNS-a.

Navodne socijaldemokrate proviđene jugoslavenskoj ideji i nadalje odanih domoljuba (otadžbenika) držali su za prirodne saveznike, te s dolaskom novoga stoljeća ispunili tu stranku do trideset posto ako ne i više. Kada su lažni „socijaldemokrati“ bili na vlasti, nastala bi srdačna simbioza dvaju rečenih načina, kada bi na vlasti bio desni centar uglavom ucijenjen izvana, vatru je održavao Pupovac kojemu su desni dali komadić vlasti, to jest dobar komad vlasti, napokon i zajamčena mjesta u Hrvatskom državnom saboru, čak tri prsta, oprostite, čak tri mjesta. To je ta stalna ugroženost o kojoj govori Irinej. Njihova ugroženost došla je do vrhunca u vrijeme Milanovićeve Vlade, u kojoj je – u postotku – bilo više Srba nego što ih ima u SDP-u, znači četrdeset posto.

Pupovac i Stanimirović mogli su se posvetiti svome poslu, iz proračuna je financiran i njihov novopokrenuti list „Novosti“ koji se nije bavio i ne bavi se srpskom manjinom nego hrvatskom većinom, upravo u stilu negdašnjega „Srbobrana“, ali još militantnije, dotično u micićevskom stilu. Posvetili su se i bankarskim poslima, ali njihova „Tesla banka“ nije profunkcionirala kako su željeli. Oni Srbi koji su bili u braniteljskim postrojbama ne smiju se spominjati u medijima da ne bi narušili monolit, a ako su na okupiranim dijelovima djelovali u korist Hrvatske, kao zastupnik Žarković, i danas im se prijeti tako bestijalno da moraju tražiti pomoć hrvatske predsjednice. Štono reče Pupovac – „Žarković je u nevolji“a to nije drugo do prijetnja koju je trebao istražiti … Tko? Uskok, policija, državno odvjetništvo, bivši Ostojić koji i dalje tvrdi da nije tehnički nego fizički, poziva mostovce na informativne razgovore i prostari kao kočijaš (a Grmoja mu duhovito odgovara).

Protuhrvatska podmetanja

Glede praćenja Petrova (i ne samo njega) Ostojić (koji će morati odgovarati za progone, ne samo Franciskovića) i njegov krug smislili su sjajnu priču: Petrov nije bio priskluškivan, bio je sam izlistan da se vidi s kim kontaktira, a onda je napravljena analiza. Tako komunisti četrdeset pete nisu nikoga prisluškivali, samo su izlistali ideološke protivnike i posebno „inteligenciju“ pa ih – slistili. Puškama, pištoljima , noževima i lopatama.

Na opću žalost i iznenađenje, bez obzira na sve, bez obzira na srpska i hrvatska medijska i druga protuhrvatska podmetanja, veličanja lijepoga života u komunističkoj Jugoslaviji (čemu je HTV znatno pridonio), milosrdna hrvatska država je uspjela preživjeti i živi, realno, već dvadeset i šest godina, međunarodno priznata dvadeset i četiri godine – znači skoro četvrt stoljeća, što je vrlo lijepa brojka. Pa ćemo tako za koji dan, 15. siječnja, proslaviti rečenu brojku, s napomenom da je meni puno važniji 25. lipnja 1991. od 15. siječnja 1992. Da nismo prvo sami sebe priznali, koga bi nas vraga „međunarodna zajednica“ priznala, ma sva bi se pretrgnula da nas uvede u svoje kolo i izbavi iz kozaračkog. A što smo mi htjeli? Ništa posebno, samo da budemo slobodni i samostalni, donekle sigurni. I da nam na našem načinu život nitko ne može prigovarati. Svaki čovjek to želi, i svaki narod.

Naš način života

koeln3Nisam slučajno spomenuo sklop riječi „naš način života“. Ta je sintagma oduvijek izazivala bjesnoću retardiranih kolumnista i komunista. Proglasili su ju parolom ognjištara, groznih nacionalista, protivnika multkulturalnosti uopće ljudskim smećem. U Hrvatskoj. U tome su ih financijski i amoralno podupirali liberalni političari i intelektualci sa zapada, sve dok taj zapad nije postao Divlji zapad u kristalnoj novogodišnjoj noći, najviše u Koelnu, ali i drugim gradovima, i ne samo u Njemačkoj nego svugdje gdje su raširenih ruku dočekali migrante, odnosno imigrante. Policija je sramotno prešutjela da su horde muških izbjeglica nasrnula na njemačke djevojke i žene, ne samo njemačke, valjda tumačeći da se politika raširenih ruku odnosi i na noge. I tek kada su nastradale žene, kada je postalo razvidno da se nitko više ne može sigurno kretati ulicama i trgovima i da su prijeđene sve granice – eh, tada su se napokon za mikrofonima pojavili političari, ne samo u nedavno tragično napadnutom Parizu, pa počeli govoriti ono što oduvijek govorim ja, i meni slični, rekli da „moramo sačuvati naš način života“ prije nego što Europa krepa iza plota.

I Hrvatska s njom, u koju su ti isti zapadnjaci ubacili stotine svojih agenata ili ih proizveli velikim novcem na licu mjesta u obliku udruga financiranim u nastavku hrvatskim novcem. Novcem zemlje milosrđa prema svima koji ju mrze.

Vrijeme je da od licemjernih ljubitelja „drugoga i drugačijeg“ postanemo tvrdi zagovornici i branitelji „prvog i prvačijeg“, to jest načina života, svjetonazora i tradicija hrvatskoga naroda, a one koji se tome zaplotnjački protive naglavce izbacimo s javne scene. A manjine neka se integriraju, čuvajući svoj identitet – protiv toga nemam ništa, štoviše.

Koelnska, nimalo kolonjska novogodišnja noć na stanovit je način povijesna prekretnica. Europa se počela braniti. Sve će više zapad sličiti na svoj istok koji je prvi razumio o čemu je riječ pa se naježio od Baltika do Jadranskoga mora, suočen i s novim (starim) ruskim imperijalizmom od kojega mu se dižu bodlje na glavi. Dobro je da se i Hrvatska naoružava nešto boljim oružjima, a sada ima i predsjednicu koja puca bolje od generala i shvaća važnost vojske za samostalnu državu, za njezinu obranu.

Moskva pak preko Beograda poručuje Hrvatskoj da se ne naoružava, a Beograd bizantinski uvjerljivo govori po svijetu da Zagreb kupuje oružje kako bi napao Srbiju. Tako se mantra o ugroženosti Srba prebacuje i u matičnu zemlju, a kao usput daje se naslutiti da bi osim Srbije Hrvatska mogla napasti raketama i tzv. republiku srpsku. Što je razveselilo Vesnu Pusić, jer bi, po njoj, Hrvatska u tom slučaju drugi put izvršila agresiju na BiH koja još na neki način postoji. S takvim stajalištima sestra Pusić histerično želi postati predsjednicom UN, pa kad ju je UN već jednom odbio, sada je uz pomoć bjesomučnog Milanovića poslala novu molbu i za svaki se slučaj potpisala Vesna Ki Moon.

Dvije novogodišnje smrti

A bilo ih je više, naravno, više je ljudi umrlo nego što se rodilo, nešto se o tome počelo govoriti i Šterc grmio na ekranima da ćemo nestati (a odmah se javile gore navedene liberalke pa cmizdrile u korist pobačaja), no ja želim pisati o smrti dvojice sjajnih ljudi koji su ostavili i te kako velike tragove.

Prvi je Bulcsu Laszlo, jezikoslovac i dugogodišnji profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nije on bio samo suvremeni Bogoslav Šulek (premda sličan njemu po djelomično nehrvatskom rodu, ali još sličniji prema naklonosti novotvorenicama i čistoći hrvatskoga jezika), ne, on je bio ligvistički Salvador Dali na rubu neosporne genijalnosti i mnogima teško razumljivog ludizma i jezikoslovne ekstravagantnosti, čovjek na prvi pogled iz eneolitika hrvatske jezične povijesti. Začudo, šira javnost o njemu nije gotovo ništa znala. Družeći se s hrvatskim jezikoslovcima od davnih dana, ja sam opazio da na spomen toga profesora vrlo mađarskog imena i prezimena, nastaje muk koji djeluje gotovo svečano, kao da je spomenuto mitsko biće. „On jedini zna sve“, rekli su mi. I znao je, govorio je četrdeset jezika, a hrvatski poznavao u dušu i izvlačio riječi iz dubokoga bunara zaborava ili kovao nove, dosezao znanjem do dalekih azijskih strana i zapretanih jezika, a u mlađim lingvistima (sada su i oni stari) budio interes za teme njima do tada nepoznate.

Drugi je Nikola Vončina, povjesničar radija i televizije, autor mnogih knjiga i antologija iz toga svijeta, neobično drag i skroman čovjek. I on je, kao Bulcsu u svojoj domeni, znao sve o svojim temama, a s velikom ga se ljubavi sjećaju svojedobni studenti Akademije dramskih umjetnosti kojima je predavao radiofoniju. Pa ipak, kada je umro nije zaslužio ni da ga se spomene u središnjem Dnevniku Hrvatske televizije, premda je bio urednik umjetničkih i posebno dramskih programa na istoj toj televiziji.Toliko.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Penava o optužbama iz SDSS-a: Ti ljudi kreiraju kaos i sada se čude ako nešto ne štima

Objavljeno

na

Objavio

Učenik 3. razreda Tehničke škole Nikole Tesle u Vukovaru koji pohađa nastavu na srpskom jeziku “ozlijeđen” je u srijedu oko 19 sati na Autobusnom kolodvoru u Vukovaru nakon fizičkog sukoba u kojem je sudjelovalo više mlađih osoba.

Prema informacijama koje je objavio portal Srbi.hr Zajedničkog vijeća općina, riječ je o mladiću iz Mirkovaca, koji je rekao da su ga napala šestorica maskiranih maloljetnika, ali i jedan bez kape kojega je on prepoznao kao učenika iste škole, koji pohađa nastavu na hrvatskom jeziku.

“U ovom trenutku vam mogu samo reći da je u srijedu oko 19 sati policiji dojavljeno da se oko pet, šest mlađih osoba nalazi na autobusnom kolodvoru u Vukovaru i da je među njima došlo do fizičkog sukoba. Policija je izašla na teren i tamo smo zatekli jedan dio sudionika tog događaja. Međutim, još uvijek radimo na slučaju, odnosno utvrđujemo sve okolnosti. Vjerujem da ćemo to obaviti do kraja današnjeg dana pa će javnost o svemu biti obaviještena u priopćenju koje bi trebali objaviti u petak”, kazao je za medije Domagoj Džigmunović iz PU vukovarsko-srijemske.

U medijima je taj napad odmah povezan s nedavnim istupom Ivana Penave, gradonačelnika Vukovara koji je prozvao srpsku zajednicu između ostalog i jer djeca srpske nacionalnosti nisu poštovala hrvatsku himnu kod njezina intoniranja uoči finalne utakmice nogometnog kupa Vukovara između Vuteks-Sloge i Vukovara 91.

Riječ je bilo o učenicima Tehničke škole Nikola Tesla, a video zapis tog događaja objavljen je Internet stranici Grada Vukovara, pa se sada postavilo pitanje je li to možda potaknulo napad na učenika.

– Takve teze dolaze iz SDSS-a i ne želim ih uopće komentirati, jer ti ljudi kreiraju kaos i sada se čude ako nešto ne štima – kratko nam je rekao Penava za Jutarnji list

 

Penava: Hoćemo li mi danas šutiti na činjenicu da učenici koji školu pohađaju na srpskom jeziku sjede kada se izvodi hrvatska himna

 

 

 

Ivan Penava: U Hrvatskoj postoji kontinuitet velikosrpske politike

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Putin gubi Balkan – ostaju mu samo Srbija i Dodik

Objavljeno

na

Objavio

Ruski predsjednik Vladimir Putin bio je četvrti puta u posjetu Srbiji. Uoči dolaska poručio je da SAD i neke zapadne zemlje destabiliziraju regiju nastojanjima da ojačaju svoj utjecaj.

Tko pobjeđuje u vječnoj borbi svjetskih sila za dominaciju na području jugoistočne Europe i što za državu koja je kandidat za ulazak u Europsku uniju znači bliskost s Rusijom?

Gosti HRT-ove emisije Otvoreno bili su doc. dr. sc. Jelena Jurišić, profesorica na Hrvatskim studijima i politička analitičarka, dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak za međunarodne odnose, prof. dr. sc. Goran Bandov, prodekan Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije “Dag Hammarskjöld”, Zagreb, Željko Trkanjec, novinar Jutarnjeg lista i Zoran Kusovac, politički analitičar.

Ne dijele svi euforiju koja je bila prisutna, komentirao je Kusovac posjet Putina Srbiji.

– Netko je to vrlo dobro opisao – kao posjet Pape Hrvatskoj pa još više. Mediji pod državnom kontrolom danima su od ovoga radili ogroman događaj. Drugi razlog zašto je taj posjet na ovaj način percipiran u Srbiji su bili pozivi da se dođe u Beograd i bude na tom velikom događaju ispred crkve Svetoga Save na koji je Putin otišao kao donator velikog mozaika. Među tim ljudima koji su došli u Beograd, najveći dio bili su organizirani posjetitelji, uglavnom pristaše vladajuće Srpske napredne stranke te je bilo mnogo državnih zaposlenika. To vlast nije objavljivala, ali je to zato objavila oporba. Međutim, bilo bi to krivo gledati samo kao na organizaciju od strane države. Od 100.000 ljudi koji su došli vidjeti Putina bilo je i dosta Srba koji ne pripadaju tom populističkom sloju kojim Vučić tako uspješno vlada i koji on modelira kao glinu, nego je tu bilo i dosta pristojnog svijeta, tihe srednje klase koja je došla pokazati svoju podršku nekome za koga vjeruje da ga eto, možda ne konkretno, ali barem formalno podržava. To su ljudi koji su u velikoj mjeri razočarani Zapadom, koji su uvjereni da je Srbija bez razloga bombardirana 1999. godine, da Zapad Srbiju i kad je smijenila Miloševića nije odmah primio u Europsku uniju i koji i dalje žive od plaće od 200 do 400 eura. To je jedna kompleksna situacija, ali je ovo bio veliki događaj koji Srbija odavno nije vidjela, rekao je Kusovac.

Na pitanje zašto je Putin tako brzo došao ponovno u Beograd Jurišić je podsjetila kako jeVučić bio kod Putina prije 4 mjeseca i tada dogovorio ovaj posjet.

– Znamo da su ove dvije zemlje u iznimnim političkim odnosima, ali ne treba to stavljati na neku enormnu razinu. Niti su gospodarski odnosi takvi da se može govoriti da je Srbija veliki gospodarski partner Rusije, a niti su politički odnosi takvi. Vidjeli smo npr. izjavu Putina vezanu uz Kosovo da su bile neke provokacije, da je to kršenje rezolucije UN-a. Njegove riječi su praktički bile iste kao i zapadnih zemalja koje su kritizirale Kosovo, odnosno SAD koje su ih podržale za osnivanje vojske. Naravno da je Rusiji bitno i važno u trenutnoj geopolitičkoj situaciji da u našem području imaju zemlju s kojom su u tako velikim odnosima, koju možda i doživljavaju, možda je i teška riječ, mekani trbuh Europe, ali ni u kojem slučaju taj mekani trbuh Europe nije onoliko bitan Europi kao što je mekani trbuh Rusije, a to je Ukrajina gdje Zapad radi puno veću štetu Rusiji nego što Rusija radi Zapadu sa svojim odnosima sa Srbijom, rekla je Jurišić.

Na tvrdnju kako je Putin prije posjeta poručio da SAD i Zapad u pokušaju da ojačaju pozicije zapravo destabiliziraju regiju Vidmarović je rekao da je to standardna retorika koju koristi Putin.

– No u ovom slučaju imamo jednu malu caku. Rusiji je važno zadržati status quo s Kosovom i jedan suptilni status quo u političkim odnosima sa Srbijom zbog toga što u slučaju, a to će u nekom trenutku doći na red, da Srbija doista pristupi u EU i u slučaju da se odnosi Kosova i Srbije normaliziraju, njihova granica normalizira i da Kosovo bude priznato onda Rusija gubi poziciju u tom dijelu svijeta. Vučić i srbijanska politika neće nastaviti takvu politiku i odnose s Rusijom, možemo sumnjati u to da će oni biti tako prijateljski. U slučaju da se sada Putin ponaša konstruktivno na način kako bi to Zapad htio onda je to pucanje u nogu svojim pozicijama tamo. Čim se dogodi nekakav pomak Vučić i politika će se okrenuti prema Zapadu i onda će Rusija biti svedena na ulogu distrubutera plina u regiji. To baš nije nešto što je potrebno Putinu u ovom trenutku. Vučić sa svoje strane isto ima kalkulacije – on bi htio ući u EU, no čekaju ga još izbori za par godina. Dobar dio populacije i stranka SNS podržavaju Putina i u njemu vide jedno krilo, jednu podršku i to je za Vučića opasno budući da u bilo kojem trenutku Putin može pokrenuti kampanju protiv Vučića. Onda bi ti bio politički kraj Vučića. To je balansiranje, to nije igra između SAD-a i Rusije nego je to pronalaženje načina Rusije i Srbije kako da svaki ostane s onim što ima u ovom trenutku, rekao je Vidmarović.

Na pitanje koliko Vučić može ići daleko u koketiranju, u svojoj vagi koju ima u odnosu prema EU i Rusiji Trkanjac je rekao kako ima jedna izjava Putina na kraju razgovora s Vučićem.

– Putin je rekao da se nada kako će do kraja godine biti potpisan ugovor o suradnji Srbije i Euroazijske unije. To je skupina država koju Rusija drži oko sebe, bivših članica SSSR-a, s kojima ima ekonomsku suradnju. Prije godinu i pol dana ta je ponuda stavljena Srbiji na stol i Srbija ju do danas nije prihvatila. Još uvijek Srbija kalkulira i ovo je bila jasna poruka Vučiću. Bez obzira što Rusija prema Srbiji polaže silno puno interesa, Srbija lagano otklizava prema Zapadu i Putin je toga svjestan. On na svaki način želi zaustaviti odlazak Srbije i u EU. Tako je Euroazijska unija postavljena svjesno kao balans tom odgovoru. Srbijanski mediji nisu opće spomenuli spor između Srbije i Rusije, a to je visoki intezitet odnosa vojske Srbije s NATO-om. Srbija ima bitno više vojnih vježbi s NATO-om nego s Rusijom. Lani je bilo samo šest vježbi Srbije i Rusije, a više od 60 između Srbije i NATO-a. Kad govorimo o ekonomskim odnosima treba znati da se Putin hvali velikim unosnim ugovorima, a radi se o ugovorima vrijednim 320 milijuna eura. Toliko Srbija dobije mjesečno od EU-a u donacijama, a ne u poslovima. Ukupni godišnji izvoz Srbije u EU je veći nego ukupna trgovinska razmjena Srbije i Rusije. Vučić je svjestan da još neko vrijeme treba Putina, a Putin silno želi sačuvati Vučića u svom području. Izgubio je Crnu Goru koju će još pokušati vratiti, gubi Makedoniju jer je otišao Zaev. Putin gubi i Grčku jer je došlo do sukoba ruske pravoslavne crkve i patrijarha Bartolomeleja u Carigradu koji je Grk, a Grčka neće lako prijeći preko toga. Putin gubi teren na Balkanu – ostaju mu samo Srbija i Dodik. To je ono zbog čega je Putin ovdje i doveo veliku delegaciju, rekao je Trkanjac.

– Dolazak Putina u Beograd prvenstveno je potreban Vučiću kako bi na neki način pokazao da je on dobar s Putinom. Putin je strani državnik u Srbiji sa najvećim ugledom. Preko 56% državljana Srbije podupire Putina i smatra da je on najbolji svjetski lider. Drugi je kineski predsjednik, a treća Angela Merkel. Bliskost Vučića s Putinom u konačnici osigurava određenu poziciju samome Vučiću u Srbij.i Ta pozicija je uzdrmana provjedima koji su svaki vikend, a koje organiziraju građani. Izrazito je bitno reći da to ne organiziraju opozicijske stranke koje su slabe, nego to rade građani Srbije koji su nezadovoljni razvojom države, rekao je Bandov.

 

Putin u Srbiji: Podržat ćemo uzajamno prihvatljivo rješenje Beograda i Prištine o Kosovu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari