Pratite nas

Pregled

H. Hitrec: Srpska pravoslavna crkva ne miruje zbog postojanja hrvatske države

Objavljeno

na

Hrvoje Hitrec – Hrvatske kronike – Početkom siječnja 2016.

[ad id=”93788″]

Počela je nova godina mećavom, ledenom kišom i tradicionalno provokativnim srpskim domjenkom u Novinarskom domu u Zagrebu, gdje povlaštena manjina (to jest samo Pupovčeva i Stanimirovićeva družba koju mediji promoviraju kao političku organizaciju svih Srba koji žive u Hrvatskoj, što uopće nije točno) bizantinski licemjerno vabi hrvatske političare i to joj uglavnom uspijeva, sada na nešto nižoj razini. Nacrtao se ondje i tehnički Milanović pa sipao oko sebe bujice mržnje i bjesomučnih gubitničkih izljeva, izborni pobjednički vođe nisu viđeni, Bogu hvala, tek se našao manadatar Tim koji tek stvara svoj tim i razočarao Pupovca izjavom o još svježim ranama u Vukovaru koje priječe postavljanje dvojezičnih i dvopismenih ploča ali dodao da će se kad-tad postaviti, a ne će nikada. Bila je to i jedina do sada izrečena misao Tima Mandatara na temu koja nije gospodarsko-financijske naravi, ublažena njegovim drugim dodatkom, da je i on bio manjinac u Kanadi pa razumije što to znači.

A ne znači ništa, jer se Hrvati u Kanadi nisu pobunili protiv Kanađana i ubijali ih, ni hrvatski useljenici u cijelosti niti njihov znatan dio. A da su Kanađani ubijali Hrvate (u vrijeme Prvoga svjetskog rata) činjenica je, i tu zapretanu priču trebalo bi oživjeti u romanu ili na filmu: kao „Austrijanci“ poslani su u logore na krajnjem sjeveru i ondje se posmrzavali, a kada su preživjeli nakon silnih intervencija pušteni, izbačeni su iz vlaka u ledenu pustinju te je malo tko ostao na životu.

No, pustimo na trenutak povijest, iako ona nas ne smije napustiti. Rečeni je domjenak bio političko-sakralne naravi s velikim udjelom sveštenstva. Drugi čin, srpski Badnjak i Božić (namjerno pišem srpski, jer o drugim pravoslavcima u Hrvatskoj nema u tim danima ni riječi, barem ne u udarnim vijestima) protekli su u relativno tolerantnom tonu zahvaljujući Porfiriju a ni poslanica njegova šefa Irineja nije bila tako zlokobna kao lani, nije imao potrebe komadati Hrvatsku na sastavne povijesne dijelove od kojih ni jedan, po njemu, nije Hrvatska osim onih ostataka ostataka koje danas u meteorološkom smislu nazivamo središnjom Hrvatskom. Nije imao potrebe jer se u samoj Hrvatskoj regionalisti bave tim zamislima, neki zlonamjerno a neki iz navodnih ekonomskih razloga, politički slijepci. Nije imao potrebe jer uspješno ostvaruje svoju drugu zamisao o sprječavanju kanonizacije bl. Alojzija Stepinca te nije mogao izdržati, a da javnosti ne podastre pisma upućena papi Franji iz kojih je razvidno (svima, a možda napokon i papi) da su objede na račun Stepinca objede na račun hrvatskoga naroda i države.

Irinej i SPC

Irinej se (ako pamtim) zove Nenadić ili slično, a mogao bi se zvati i Blažević, to jest Jakov, budući da je kompilator i imitator komunističkoga „suca“ čiju svojedobnu optužnicu sada prepisuje. Pa dok se u poslanici suzdržavao, otvorio je svoju veliku srpsku, to jest velikosrpsku dušu u razgovoru za ruski „Sputnik“ i zapjevao staru pjesmu o ugroženosti Srba koji žive u Hrvatskoj (ne nazivajući ih nikada manjinom), grozno proganjanih i dan-danas te se užasno boje da ne dožive ono što već jesu kada je stradao, veli Irinej, milijun njih. S tom je izjavom debelo premašio brojku od 700.000, brojku koja je kanonizirana u SPC-u, a sada ju Irinej revidira. Podiže ljestvicu. Ne miruje SPC, Crkva države Srbije, ne miruje baš zbog postojanja druge države, to jest hrvatske, koju ne može smisliti jer se „proširila“ izvan meteorološke središnje Hrvatske na sva područja koja Irinej smatra srpskim, to jest Slavoniju, Dalmaciju itd.

Hrvatska država, blesava kakva jest, sve to mirno promatra kao i mediji, tek tu i tamo neki „hrabri“ kolumnist napiše da je riječ o prvorazrednoj svinjariji i nedopustivom vrijeđanju demokratske države Hrvatske, o tezi da je svaka hrvatska država kriminalna tvorevina pa naravno i ova. I u tome ima Irinej pristaše u Hrvatskoj, nešto pokisle otkada su oslobođeni Gotovina i Markač, te pala optužnica one vještice za „zajednički zločinački pothvat“ hrvatskoga vojnog i političkog vrha.

No, da vidimo kako je to srpska manjina u Hrvatskoj ugrožena, ako je uopće potrebno analizirati. Poslije srpske agresije i krvavoga rata u kojemu su Srbi poubijali petnaest tisuća Hrvata, trideset tisuća ranili i mnogima onemogućili da se kreću, rade i žive život zdravih ljudi, razorili crkve, samostane, knjižnice i kazališta, prognali preživjele iz područja koje su zaposjeli – znači nakon tih izraza bratstva i mirotvorstva dio njih je svojevoljno nakon poraza napustio Hrvatsku, oni koji su ostali abolirani su, za zločine nisu odgovarali ni najveći zločinci, svima je hrvatska država podigla nove kuće ili popravila stare, čak i one koje su sami zapalili u povlačenju. Hrvatska država, država milosrđa u svakoj godini, a ne samo u ovoj jubilarnoj godini milosrđa. Ostaje onaj dio koji je i u vrijeme rata bio lojalan s figom ili (rijetko) bez fige u džepu. Svi su rečeni, abolirani i lojalni s figom našli načina da se politički organiziraju, i to na dva načina. Na Pupovčev i Stanimirovićev ili kao članovi SDP-a i HNS-a.

Navodne socijaldemokrate proviđene jugoslavenskoj ideji i nadalje odanih domoljuba (otadžbenika) držali su za prirodne saveznike, te s dolaskom novoga stoljeća ispunili tu stranku do trideset posto ako ne i više. Kada su lažni „socijaldemokrati“ bili na vlasti, nastala bi srdačna simbioza dvaju rečenih načina, kada bi na vlasti bio desni centar uglavom ucijenjen izvana, vatru je održavao Pupovac kojemu su desni dali komadić vlasti, to jest dobar komad vlasti, napokon i zajamčena mjesta u Hrvatskom državnom saboru, čak tri prsta, oprostite, čak tri mjesta. To je ta stalna ugroženost o kojoj govori Irinej. Njihova ugroženost došla je do vrhunca u vrijeme Milanovićeve Vlade, u kojoj je – u postotku – bilo više Srba nego što ih ima u SDP-u, znači četrdeset posto.

Pupovac i Stanimirović mogli su se posvetiti svome poslu, iz proračuna je financiran i njihov novopokrenuti list „Novosti“ koji se nije bavio i ne bavi se srpskom manjinom nego hrvatskom većinom, upravo u stilu negdašnjega „Srbobrana“, ali još militantnije, dotično u micićevskom stilu. Posvetili su se i bankarskim poslima, ali njihova „Tesla banka“ nije profunkcionirala kako su željeli. Oni Srbi koji su bili u braniteljskim postrojbama ne smiju se spominjati u medijima da ne bi narušili monolit, a ako su na okupiranim dijelovima djelovali u korist Hrvatske, kao zastupnik Žarković, i danas im se prijeti tako bestijalno da moraju tražiti pomoć hrvatske predsjednice. Štono reče Pupovac – „Žarković je u nevolji“a to nije drugo do prijetnja koju je trebao istražiti … Tko? Uskok, policija, državno odvjetništvo, bivši Ostojić koji i dalje tvrdi da nije tehnički nego fizički, poziva mostovce na informativne razgovore i prostari kao kočijaš (a Grmoja mu duhovito odgovara).

Protuhrvatska podmetanja

Glede praćenja Petrova (i ne samo njega) Ostojić (koji će morati odgovarati za progone, ne samo Franciskovića) i njegov krug smislili su sjajnu priču: Petrov nije bio priskluškivan, bio je sam izlistan da se vidi s kim kontaktira, a onda je napravljena analiza. Tako komunisti četrdeset pete nisu nikoga prisluškivali, samo su izlistali ideološke protivnike i posebno „inteligenciju“ pa ih – slistili. Puškama, pištoljima , noževima i lopatama.

Na opću žalost i iznenađenje, bez obzira na sve, bez obzira na srpska i hrvatska medijska i druga protuhrvatska podmetanja, veličanja lijepoga života u komunističkoj Jugoslaviji (čemu je HTV znatno pridonio), milosrdna hrvatska država je uspjela preživjeti i živi, realno, već dvadeset i šest godina, međunarodno priznata dvadeset i četiri godine – znači skoro četvrt stoljeća, što je vrlo lijepa brojka. Pa ćemo tako za koji dan, 15. siječnja, proslaviti rečenu brojku, s napomenom da je meni puno važniji 25. lipnja 1991. od 15. siječnja 1992. Da nismo prvo sami sebe priznali, koga bi nas vraga „međunarodna zajednica“ priznala, ma sva bi se pretrgnula da nas uvede u svoje kolo i izbavi iz kozaračkog. A što smo mi htjeli? Ništa posebno, samo da budemo slobodni i samostalni, donekle sigurni. I da nam na našem načinu život nitko ne može prigovarati. Svaki čovjek to želi, i svaki narod.

Naš način života

koeln3Nisam slučajno spomenuo sklop riječi „naš način života“. Ta je sintagma oduvijek izazivala bjesnoću retardiranih kolumnista i komunista. Proglasili su ju parolom ognjištara, groznih nacionalista, protivnika multkulturalnosti uopće ljudskim smećem. U Hrvatskoj. U tome su ih financijski i amoralno podupirali liberalni političari i intelektualci sa zapada, sve dok taj zapad nije postao Divlji zapad u kristalnoj novogodišnjoj noći, najviše u Koelnu, ali i drugim gradovima, i ne samo u Njemačkoj nego svugdje gdje su raširenih ruku dočekali migrante, odnosno imigrante. Policija je sramotno prešutjela da su horde muških izbjeglica nasrnula na njemačke djevojke i žene, ne samo njemačke, valjda tumačeći da se politika raširenih ruku odnosi i na noge. I tek kada su nastradale žene, kada je postalo razvidno da se nitko više ne može sigurno kretati ulicama i trgovima i da su prijeđene sve granice – eh, tada su se napokon za mikrofonima pojavili političari, ne samo u nedavno tragično napadnutom Parizu, pa počeli govoriti ono što oduvijek govorim ja, i meni slični, rekli da „moramo sačuvati naš način života“ prije nego što Europa krepa iza plota.

I Hrvatska s njom, u koju su ti isti zapadnjaci ubacili stotine svojih agenata ili ih proizveli velikim novcem na licu mjesta u obliku udruga financiranim u nastavku hrvatskim novcem. Novcem zemlje milosrđa prema svima koji ju mrze.

Vrijeme je da od licemjernih ljubitelja „drugoga i drugačijeg“ postanemo tvrdi zagovornici i branitelji „prvog i prvačijeg“, to jest načina života, svjetonazora i tradicija hrvatskoga naroda, a one koji se tome zaplotnjački protive naglavce izbacimo s javne scene. A manjine neka se integriraju, čuvajući svoj identitet – protiv toga nemam ništa, štoviše.

Koelnska, nimalo kolonjska novogodišnja noć na stanovit je način povijesna prekretnica. Europa se počela braniti. Sve će više zapad sličiti na svoj istok koji je prvi razumio o čemu je riječ pa se naježio od Baltika do Jadranskoga mora, suočen i s novim (starim) ruskim imperijalizmom od kojega mu se dižu bodlje na glavi. Dobro je da se i Hrvatska naoružava nešto boljim oružjima, a sada ima i predsjednicu koja puca bolje od generala i shvaća važnost vojske za samostalnu državu, za njezinu obranu.

Moskva pak preko Beograda poručuje Hrvatskoj da se ne naoružava, a Beograd bizantinski uvjerljivo govori po svijetu da Zagreb kupuje oružje kako bi napao Srbiju. Tako se mantra o ugroženosti Srba prebacuje i u matičnu zemlju, a kao usput daje se naslutiti da bi osim Srbije Hrvatska mogla napasti raketama i tzv. republiku srpsku. Što je razveselilo Vesnu Pusić, jer bi, po njoj, Hrvatska u tom slučaju drugi put izvršila agresiju na BiH koja još na neki način postoji. S takvim stajalištima sestra Pusić histerično želi postati predsjednicom UN, pa kad ju je UN već jednom odbio, sada je uz pomoć bjesomučnog Milanovića poslala novu molbu i za svaki se slučaj potpisala Vesna Ki Moon.

Dvije novogodišnje smrti

A bilo ih je više, naravno, više je ljudi umrlo nego što se rodilo, nešto se o tome počelo govoriti i Šterc grmio na ekranima da ćemo nestati (a odmah se javile gore navedene liberalke pa cmizdrile u korist pobačaja), no ja želim pisati o smrti dvojice sjajnih ljudi koji su ostavili i te kako velike tragove.

Prvi je Bulcsu Laszlo, jezikoslovac i dugogodišnji profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nije on bio samo suvremeni Bogoslav Šulek (premda sličan njemu po djelomično nehrvatskom rodu, ali još sličniji prema naklonosti novotvorenicama i čistoći hrvatskoga jezika), ne, on je bio ligvistički Salvador Dali na rubu neosporne genijalnosti i mnogima teško razumljivog ludizma i jezikoslovne ekstravagantnosti, čovjek na prvi pogled iz eneolitika hrvatske jezične povijesti. Začudo, šira javnost o njemu nije gotovo ništa znala. Družeći se s hrvatskim jezikoslovcima od davnih dana, ja sam opazio da na spomen toga profesora vrlo mađarskog imena i prezimena, nastaje muk koji djeluje gotovo svečano, kao da je spomenuto mitsko biće. „On jedini zna sve“, rekli su mi. I znao je, govorio je četrdeset jezika, a hrvatski poznavao u dušu i izvlačio riječi iz dubokoga bunara zaborava ili kovao nove, dosezao znanjem do dalekih azijskih strana i zapretanih jezika, a u mlađim lingvistima (sada su i oni stari) budio interes za teme njima do tada nepoznate.

Drugi je Nikola Vončina, povjesničar radija i televizije, autor mnogih knjiga i antologija iz toga svijeta, neobično drag i skroman čovjek. I on je, kao Bulcsu u svojoj domeni, znao sve o svojim temama, a s velikom ga se ljubavi sjećaju svojedobni studenti Akademije dramskih umjetnosti kojima je predavao radiofoniju. Pa ipak, kada je umro nije zaslužio ni da ga se spomene u središnjem Dnevniku Hrvatske televizije, premda je bio urednik umjetničkih i posebno dramskih programa na istoj toj televiziji.Toliko.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Igor Vukić objavio popis Ustaša-Dalmatinaca u Jasenovcu

Objavljeno

na

Objavio

Ovdje je popis ustaša 4. (dalmatinske) satnije 1. bojne Ustaškog obranbenog zdruga iz Jasenovca, sastavljen 16. kolovoza 1942. godine.

Vojnici su se potpisali pod peticiju kojom su tražili da im se vrati zapovjednik, satnik Josip Duvančić, koji je došao u sukob s Vjekoslavom Luburićem i drugim časnicima iz UOZ-a. Sukob je izbio zbog navodnog zapostavljanja Dalmatinca, odbijanja da im se priznaju zasluge u borbama protiv partizana i četnika, slabijem opremanju od ostalih, osobito hercegovačkih satnija, itd.

Pozivam sve da pregledaju popis i možda pronađu nekoga koga poznaju: djeda, oca, prastrica ili ujaka. Javite nam ako vas neko ime potakne da potražite njegovu sliku, memoarski zapis ili da nam prepričate što vam je govorio, ispod glasa, na nekom obiteljskom okupljanju. Nažalost na dokumentu osim imena i prezimena vojnika i njihovih potpisa, nema drugih podataka

Ovi ljudi su u Jasenovcu držali vanjsku stražu oko logora, a sa zatočenicima su imali dodir tek ako bi pratili neke skupine zatočenika na radove izvan logora a uvečer bi ih vraćali natrag na počinak u logor.

Ustaše 4. satnije 1. bojne UOZ

1. Marko Slipčević
2. Josip Mujan
3. Ivan Markić
4. Paško Karaga
5. Ante Validžić
6. Mile Andabaka
7. Nikola Bilić
8. Krste Minga
9. Mate Sikavica
10. Josip Grčić
11. Marko Burnać
12. Mile Konforta
13. Slavko Čulina
14. Paško Perica
15. Josip Ikica
16. Ivan Topić
17. Josip Tarabarić
18. Stipan Čulina
19. Frane Mihaljević
20. Ivan Jakić
21. Ivan Vukšić
22. Stipe Leko
23. Ante Tomić
24. Ivan Klepo
25. Ivan Odak
26. Jakov Mujan
27. Pavao Pučić
28. Petar Pučić
29. Ante Andabaka
30. Ante Tošić
31. Frane Tomić
32. Ivan Borzić
33. Josip Andabaka
34. Mate Goreta
35. Joso Ivić
36. Jakov Tomić
37. Mate Lojić
38. Niko Begonja
39. Josip Vukušić
40. Marko Pendelj
41. Niko Vukušić
42. Josip Škeljo
43. Ante Berać
44. Nikola Marić
45. Ivan Juričić
46. Stipe Marić
47. Andrija Požar
48. Ante Dokoza
49. Mijo Dodig
50. Josip Bilić
51. Stipan Pučić
52. Ivan Grčić
53. Petar Pađen
54. Marko Buljević
55. David Ujaković
56. Ivan Šimić
57. Luka Matoš
58. Mate Rakić
59. Ivan Tomić
60. Frane Vujević
61. Drago Ercegovac
62. Petar Biloš
63. Ante Šućur
64. Mirko Stanković
65. Pajo Konforta
66. Niko Grgić
67. Ivan Ramljak
68. Mate Validžić
69. Tomo Ponoš
70. Adem Duran
71. Stipan Milaković
72. Mijo Štrkalj
73. Josip Dujić
74. Mijo Radeljić
75. Joso Buljan
76. Mile Mujan
77. Joso Šperanda
78. Ante Grgić
79. Josip Kardum
80. Paško Grgić
81. Ivan Marijanović
82. Petar Bunardžija
83. Petar Malenica
84. Marko Prdić
85. Jerko Šarić
86. Mile Grcić
87. Petar Lasić
88. Pilip Madžar
89. Ivan Dujić
90. Marko Bačić
91. Marko Dujić
92. Stipe Ćurko
93. Ivan Validžić
94. Ante Prgeša
95. Ivan Križanović
96. Mirko Zeljko
97. Ante Ujević
98. Ivan Andabaka
99. Niko Andabaka
100. Joso Sočo
101. Milim Škiljo
102. Miroslav Bradašić
103. Stjepan Kulušić
104. Josip Dučić
105. Ante Jurković
106. Jakov Martinović
107. Josip Škiljo
108. Josip Kardum
109. Ante Klisović
110. Ivo Hrstić
111. Petar Matić
112. Milan Bronić
113. Jandre Belić
114. Luka Gudelj
115. Ilija Kulić
116. Božo Grcić
117. Mile Ćevid
118. Ivan Vukušić
119. Marko Kardum
120. Mile Atlija
121. Ivan Vidović
122. Stjepan Dodig
123. Stipe Bilopavlović
124. Josip Odak
125. Roko Grcić
126. Joso Matić
127. Ilija Ledenko
128. Joso Lovrić
129. Ivan Tošić
130. Ante Lovrić
131. Joso Ćevid
132. Mate Lojić
133. Ilija Martinović
134. Božo Jurić
135. Ivan Sarić
136. Jerko Tošić
137. Josip Vukušić
138. Joso Ćaćić
139. Luka Zdero
140. Grgo Andabaka
141. Ivan Bubalo
142. Josip Goreta
143. Ivan Pučić
144. Marko Klepo
145. Krste Kulušić
146. Mate Pendelj
147. Ivan Lojić
148. Josip Šarić
149. Marko Mujan
150. Mate Cigić
151. Mate Tomić
152. Filip Parat
153. Ante Perišić
154. Ivan Mucavac
155. Ivan Klepić
156. Marko Traljić
157. Ante Validžić
158. Drago Radas
159. Nikica Konforta
160. Mile Konforta
161. Vladimir Kasalo
162. Dane Kasalo
163. Ivan Petrović
164. Nikola Atlija
165. Petar Knez
166. Josip Banovac
167. Drago Šimić
168. Ante Bračić
169. Ivan Ljubičić
170. Božo Brajković
171. Vlade Kujundžić
172. Ante Ravlić
173. Niko Bilić
174. Vinko Erak
175. Krste Andabaka
176. Mijo Špiranović
177. Ivan Špiranović
178. Petar Špiranović
179. Stipe Špiranović
180. Ante Kardum
181. Stipan Bodrožić
182. Stipan Bodružić
183. Andrija Anić
184. Ivan Vujić
185. Ante Ivić /Ivanov/
186. Tomo Mihaljević
187. Ante Škiljo
188. Ante Bačić
189. Ante Ivić /Filipa/
190. Ante Sočo
191. Petar Džaja
192. Krste Šuljak
193. Frane Đidara
194. Jakov Kulušić /Šimunov/
195. Jakov Kulušić /Jakovljev/
196. Nikola Kulušić
197. Jakov Bašić
198. Pajo Škiljo
199. Jure Zelić
200. Paško Gambiroža
201. Petar Jelavina

(originalni dokument može se razgledati u Hrvatskom državnom arhivu, u fondu Hrvatski državni sabor Nezavisne države Hrvatske)

Foto: Igor Vukić/fb

Foto: Igor Vukić/fb

Foto: Igor Vukić/fb

Foto: Igor Vukić/fb

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Nino Raspudić: Macron želi pretvoriti EU u nad – paradržavu

Objavljeno

na

Objavio

Macronov manifest i prosvjedi bile su teme ovog Petog dana HRT televizije. Komentirali su: Aleksandar Musić, Nino Raspudić, Marijana Bijelić, Petar Tomev Mitrikeski.

Macron je u problemima pred EU izbore. Njegova popularnost je drastično pala. U svom manifestu on se obraća ‘europskim građanima’. Kaže da Europa nikad nije bila u većoj opasnosti. Od čega? Valjda, od njegovog gubljenja vlasti i gubljenja vlasti njemu sličnima. Govori o nekakvim prijetnjama i opasnostima, mi stariji se sjećamo takvih prijetnji iz nekih totalitarnih režima”.

“No što je Trump činio prema Kini, to bi Macron sad činio prema Americi. On govori protiv nacionalista, populista i demagoga, a sam je populist. Želi pretvoriti Europsku uniju u nad – paradržavu u kojoj manje zemlje ne bi mogle sudjelovati u donošenju odluka”, kazao je Nino Raspudić

 

Nino Raspudić: Diktatorica Veljača i dr. Bandić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari