Pratite nas

Pregled

H. Hitrec: Srpska pravoslavna crkva ne miruje zbog postojanja hrvatske države

Objavljeno

na

Hrvoje Hitrec – Hrvatske kronike – Početkom siječnja 2016.

[ad id=”93788″]

Počela je nova godina mećavom, ledenom kišom i tradicionalno provokativnim srpskim domjenkom u Novinarskom domu u Zagrebu, gdje povlaštena manjina (to jest samo Pupovčeva i Stanimirovićeva družba koju mediji promoviraju kao političku organizaciju svih Srba koji žive u Hrvatskoj, što uopće nije točno) bizantinski licemjerno vabi hrvatske političare i to joj uglavnom uspijeva, sada na nešto nižoj razini. Nacrtao se ondje i tehnički Milanović pa sipao oko sebe bujice mržnje i bjesomučnih gubitničkih izljeva, izborni pobjednički vođe nisu viđeni, Bogu hvala, tek se našao manadatar Tim koji tek stvara svoj tim i razočarao Pupovca izjavom o još svježim ranama u Vukovaru koje priječe postavljanje dvojezičnih i dvopismenih ploča ali dodao da će se kad-tad postaviti, a ne će nikada. Bila je to i jedina do sada izrečena misao Tima Mandatara na temu koja nije gospodarsko-financijske naravi, ublažena njegovim drugim dodatkom, da je i on bio manjinac u Kanadi pa razumije što to znači.

A ne znači ništa, jer se Hrvati u Kanadi nisu pobunili protiv Kanađana i ubijali ih, ni hrvatski useljenici u cijelosti niti njihov znatan dio. A da su Kanađani ubijali Hrvate (u vrijeme Prvoga svjetskog rata) činjenica je, i tu zapretanu priču trebalo bi oživjeti u romanu ili na filmu: kao „Austrijanci“ poslani su u logore na krajnjem sjeveru i ondje se posmrzavali, a kada su preživjeli nakon silnih intervencija pušteni, izbačeni su iz vlaka u ledenu pustinju te je malo tko ostao na životu.

No, pustimo na trenutak povijest, iako ona nas ne smije napustiti. Rečeni je domjenak bio političko-sakralne naravi s velikim udjelom sveštenstva. Drugi čin, srpski Badnjak i Božić (namjerno pišem srpski, jer o drugim pravoslavcima u Hrvatskoj nema u tim danima ni riječi, barem ne u udarnim vijestima) protekli su u relativno tolerantnom tonu zahvaljujući Porfiriju a ni poslanica njegova šefa Irineja nije bila tako zlokobna kao lani, nije imao potrebe komadati Hrvatsku na sastavne povijesne dijelove od kojih ni jedan, po njemu, nije Hrvatska osim onih ostataka ostataka koje danas u meteorološkom smislu nazivamo središnjom Hrvatskom. Nije imao potrebe jer se u samoj Hrvatskoj regionalisti bave tim zamislima, neki zlonamjerno a neki iz navodnih ekonomskih razloga, politički slijepci. Nije imao potrebe jer uspješno ostvaruje svoju drugu zamisao o sprječavanju kanonizacije bl. Alojzija Stepinca te nije mogao izdržati, a da javnosti ne podastre pisma upućena papi Franji iz kojih je razvidno (svima, a možda napokon i papi) da su objede na račun Stepinca objede na račun hrvatskoga naroda i države.

Irinej i SPC

Irinej se (ako pamtim) zove Nenadić ili slično, a mogao bi se zvati i Blažević, to jest Jakov, budući da je kompilator i imitator komunističkoga „suca“ čiju svojedobnu optužnicu sada prepisuje. Pa dok se u poslanici suzdržavao, otvorio je svoju veliku srpsku, to jest velikosrpsku dušu u razgovoru za ruski „Sputnik“ i zapjevao staru pjesmu o ugroženosti Srba koji žive u Hrvatskoj (ne nazivajući ih nikada manjinom), grozno proganjanih i dan-danas te se užasno boje da ne dožive ono što već jesu kada je stradao, veli Irinej, milijun njih. S tom je izjavom debelo premašio brojku od 700.000, brojku koja je kanonizirana u SPC-u, a sada ju Irinej revidira. Podiže ljestvicu. Ne miruje SPC, Crkva države Srbije, ne miruje baš zbog postojanja druge države, to jest hrvatske, koju ne može smisliti jer se „proširila“ izvan meteorološke središnje Hrvatske na sva područja koja Irinej smatra srpskim, to jest Slavoniju, Dalmaciju itd.

Hrvatska država, blesava kakva jest, sve to mirno promatra kao i mediji, tek tu i tamo neki „hrabri“ kolumnist napiše da je riječ o prvorazrednoj svinjariji i nedopustivom vrijeđanju demokratske države Hrvatske, o tezi da je svaka hrvatska država kriminalna tvorevina pa naravno i ova. I u tome ima Irinej pristaše u Hrvatskoj, nešto pokisle otkada su oslobođeni Gotovina i Markač, te pala optužnica one vještice za „zajednički zločinački pothvat“ hrvatskoga vojnog i političkog vrha.

No, da vidimo kako je to srpska manjina u Hrvatskoj ugrožena, ako je uopće potrebno analizirati. Poslije srpske agresije i krvavoga rata u kojemu su Srbi poubijali petnaest tisuća Hrvata, trideset tisuća ranili i mnogima onemogućili da se kreću, rade i žive život zdravih ljudi, razorili crkve, samostane, knjižnice i kazališta, prognali preživjele iz područja koje su zaposjeli – znači nakon tih izraza bratstva i mirotvorstva dio njih je svojevoljno nakon poraza napustio Hrvatsku, oni koji su ostali abolirani su, za zločine nisu odgovarali ni najveći zločinci, svima je hrvatska država podigla nove kuće ili popravila stare, čak i one koje su sami zapalili u povlačenju. Hrvatska država, država milosrđa u svakoj godini, a ne samo u ovoj jubilarnoj godini milosrđa. Ostaje onaj dio koji je i u vrijeme rata bio lojalan s figom ili (rijetko) bez fige u džepu. Svi su rečeni, abolirani i lojalni s figom našli načina da se politički organiziraju, i to na dva načina. Na Pupovčev i Stanimirovićev ili kao članovi SDP-a i HNS-a.

Navodne socijaldemokrate proviđene jugoslavenskoj ideji i nadalje odanih domoljuba (otadžbenika) držali su za prirodne saveznike, te s dolaskom novoga stoljeća ispunili tu stranku do trideset posto ako ne i više. Kada su lažni „socijaldemokrati“ bili na vlasti, nastala bi srdačna simbioza dvaju rečenih načina, kada bi na vlasti bio desni centar uglavom ucijenjen izvana, vatru je održavao Pupovac kojemu su desni dali komadić vlasti, to jest dobar komad vlasti, napokon i zajamčena mjesta u Hrvatskom državnom saboru, čak tri prsta, oprostite, čak tri mjesta. To je ta stalna ugroženost o kojoj govori Irinej. Njihova ugroženost došla je do vrhunca u vrijeme Milanovićeve Vlade, u kojoj je – u postotku – bilo više Srba nego što ih ima u SDP-u, znači četrdeset posto.

Pupovac i Stanimirović mogli su se posvetiti svome poslu, iz proračuna je financiran i njihov novopokrenuti list „Novosti“ koji se nije bavio i ne bavi se srpskom manjinom nego hrvatskom većinom, upravo u stilu negdašnjega „Srbobrana“, ali još militantnije, dotično u micićevskom stilu. Posvetili su se i bankarskim poslima, ali njihova „Tesla banka“ nije profunkcionirala kako su željeli. Oni Srbi koji su bili u braniteljskim postrojbama ne smiju se spominjati u medijima da ne bi narušili monolit, a ako su na okupiranim dijelovima djelovali u korist Hrvatske, kao zastupnik Žarković, i danas im se prijeti tako bestijalno da moraju tražiti pomoć hrvatske predsjednice. Štono reče Pupovac – „Žarković je u nevolji“a to nije drugo do prijetnja koju je trebao istražiti … Tko? Uskok, policija, državno odvjetništvo, bivši Ostojić koji i dalje tvrdi da nije tehnički nego fizički, poziva mostovce na informativne razgovore i prostari kao kočijaš (a Grmoja mu duhovito odgovara).

Protuhrvatska podmetanja

Glede praćenja Petrova (i ne samo njega) Ostojić (koji će morati odgovarati za progone, ne samo Franciskovića) i njegov krug smislili su sjajnu priču: Petrov nije bio priskluškivan, bio je sam izlistan da se vidi s kim kontaktira, a onda je napravljena analiza. Tako komunisti četrdeset pete nisu nikoga prisluškivali, samo su izlistali ideološke protivnike i posebno „inteligenciju“ pa ih – slistili. Puškama, pištoljima , noževima i lopatama.

Na opću žalost i iznenađenje, bez obzira na sve, bez obzira na srpska i hrvatska medijska i druga protuhrvatska podmetanja, veličanja lijepoga života u komunističkoj Jugoslaviji (čemu je HTV znatno pridonio), milosrdna hrvatska država je uspjela preživjeti i živi, realno, već dvadeset i šest godina, međunarodno priznata dvadeset i četiri godine – znači skoro četvrt stoljeća, što je vrlo lijepa brojka. Pa ćemo tako za koji dan, 15. siječnja, proslaviti rečenu brojku, s napomenom da je meni puno važniji 25. lipnja 1991. od 15. siječnja 1992. Da nismo prvo sami sebe priznali, koga bi nas vraga „međunarodna zajednica“ priznala, ma sva bi se pretrgnula da nas uvede u svoje kolo i izbavi iz kozaračkog. A što smo mi htjeli? Ništa posebno, samo da budemo slobodni i samostalni, donekle sigurni. I da nam na našem načinu život nitko ne može prigovarati. Svaki čovjek to želi, i svaki narod.

Naš način života

koeln3Nisam slučajno spomenuo sklop riječi „naš način života“. Ta je sintagma oduvijek izazivala bjesnoću retardiranih kolumnista i komunista. Proglasili su ju parolom ognjištara, groznih nacionalista, protivnika multkulturalnosti uopće ljudskim smećem. U Hrvatskoj. U tome su ih financijski i amoralno podupirali liberalni političari i intelektualci sa zapada, sve dok taj zapad nije postao Divlji zapad u kristalnoj novogodišnjoj noći, najviše u Koelnu, ali i drugim gradovima, i ne samo u Njemačkoj nego svugdje gdje su raširenih ruku dočekali migrante, odnosno imigrante. Policija je sramotno prešutjela da su horde muških izbjeglica nasrnula na njemačke djevojke i žene, ne samo njemačke, valjda tumačeći da se politika raširenih ruku odnosi i na noge. I tek kada su nastradale žene, kada je postalo razvidno da se nitko više ne može sigurno kretati ulicama i trgovima i da su prijeđene sve granice – eh, tada su se napokon za mikrofonima pojavili političari, ne samo u nedavno tragično napadnutom Parizu, pa počeli govoriti ono što oduvijek govorim ja, i meni slični, rekli da „moramo sačuvati naš način života“ prije nego što Europa krepa iza plota.

I Hrvatska s njom, u koju su ti isti zapadnjaci ubacili stotine svojih agenata ili ih proizveli velikim novcem na licu mjesta u obliku udruga financiranim u nastavku hrvatskim novcem. Novcem zemlje milosrđa prema svima koji ju mrze.

Vrijeme je da od licemjernih ljubitelja „drugoga i drugačijeg“ postanemo tvrdi zagovornici i branitelji „prvog i prvačijeg“, to jest načina života, svjetonazora i tradicija hrvatskoga naroda, a one koji se tome zaplotnjački protive naglavce izbacimo s javne scene. A manjine neka se integriraju, čuvajući svoj identitet – protiv toga nemam ništa, štoviše.

Koelnska, nimalo kolonjska novogodišnja noć na stanovit je način povijesna prekretnica. Europa se počela braniti. Sve će više zapad sličiti na svoj istok koji je prvi razumio o čemu je riječ pa se naježio od Baltika do Jadranskoga mora, suočen i s novim (starim) ruskim imperijalizmom od kojega mu se dižu bodlje na glavi. Dobro je da se i Hrvatska naoružava nešto boljim oružjima, a sada ima i predsjednicu koja puca bolje od generala i shvaća važnost vojske za samostalnu državu, za njezinu obranu.

Moskva pak preko Beograda poručuje Hrvatskoj da se ne naoružava, a Beograd bizantinski uvjerljivo govori po svijetu da Zagreb kupuje oružje kako bi napao Srbiju. Tako se mantra o ugroženosti Srba prebacuje i u matičnu zemlju, a kao usput daje se naslutiti da bi osim Srbije Hrvatska mogla napasti raketama i tzv. republiku srpsku. Što je razveselilo Vesnu Pusić, jer bi, po njoj, Hrvatska u tom slučaju drugi put izvršila agresiju na BiH koja još na neki način postoji. S takvim stajalištima sestra Pusić histerično želi postati predsjednicom UN, pa kad ju je UN već jednom odbio, sada je uz pomoć bjesomučnog Milanovića poslala novu molbu i za svaki se slučaj potpisala Vesna Ki Moon.

Dvije novogodišnje smrti

A bilo ih je više, naravno, više je ljudi umrlo nego što se rodilo, nešto se o tome počelo govoriti i Šterc grmio na ekranima da ćemo nestati (a odmah se javile gore navedene liberalke pa cmizdrile u korist pobačaja), no ja želim pisati o smrti dvojice sjajnih ljudi koji su ostavili i te kako velike tragove.

Prvi je Bulcsu Laszlo, jezikoslovac i dugogodišnji profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nije on bio samo suvremeni Bogoslav Šulek (premda sličan njemu po djelomično nehrvatskom rodu, ali još sličniji prema naklonosti novotvorenicama i čistoći hrvatskoga jezika), ne, on je bio ligvistički Salvador Dali na rubu neosporne genijalnosti i mnogima teško razumljivog ludizma i jezikoslovne ekstravagantnosti, čovjek na prvi pogled iz eneolitika hrvatske jezične povijesti. Začudo, šira javnost o njemu nije gotovo ništa znala. Družeći se s hrvatskim jezikoslovcima od davnih dana, ja sam opazio da na spomen toga profesora vrlo mađarskog imena i prezimena, nastaje muk koji djeluje gotovo svečano, kao da je spomenuto mitsko biće. „On jedini zna sve“, rekli su mi. I znao je, govorio je četrdeset jezika, a hrvatski poznavao u dušu i izvlačio riječi iz dubokoga bunara zaborava ili kovao nove, dosezao znanjem do dalekih azijskih strana i zapretanih jezika, a u mlađim lingvistima (sada su i oni stari) budio interes za teme njima do tada nepoznate.

Drugi je Nikola Vončina, povjesničar radija i televizije, autor mnogih knjiga i antologija iz toga svijeta, neobično drag i skroman čovjek. I on je, kao Bulcsu u svojoj domeni, znao sve o svojim temama, a s velikom ga se ljubavi sjećaju svojedobni studenti Akademije dramskih umjetnosti kojima je predavao radiofoniju. Pa ipak, kada je umro nije zaslužio ni da ga se spomene u središnjem Dnevniku Hrvatske televizije, premda je bio urednik umjetničkih i posebno dramskih programa na istoj toj televiziji.Toliko.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

‘Čudo od djeteta’: Osmogodišnjak iz Zagreba osvojio novo zlato u mentalnoj aritmetici

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Osmogodišnji Patrik Čudić iz Zagreba osvojio je na svjetskom prvenstvu u Kini novo zlato u mentalnoj aritmetici Aloha.

Svoje drugo zlato osmogodišnji Patrik izborio je na natjecanju na kojem je sudjelovalo više od šesto djece iz 18 zemalja, uključujući neke velesile u matematici, poput Rusije, Indije i Kine.

“Konkurencija je bila velika, no Patrika to nije obeshrabrilo. I prije puta je bio uvjeren u pobjedu. Njegov uspjeh izuzetno je velik! Ujedno je i pokazatelj da se uz talent i veliki rad može sve”, kazala je Zvjezdana Budoš Mlinac, Patrikova trenerica u Alohi.

Osvojeno zlatno odličje znači da je u pet minuta ili manje riješio svih sedamdeset zadataka, što znači da je za svaki zadatak imao na raspolaganju oko četiri sekunde.

Mediji su mu već prošlo ljeto nadjenuli nadimak „Čudo od djeteta“, a da je nadimak na mjestu, potvrđuje Branka Novosel koja je prije nekoliko godina uvela program Aloha u Hrvatsku te posljednjih godina prati Patrikov razvoj, priopćili su Prorsus komunikacije.

Aloha je program zasnovan na abakusu koji potiče razvoj mozga na način da stimulira obje njegove polutke i pridonosi njihovu ožičavanju te povećanju dugoročne i kratkoročne memorije.

Matematički se zadaci rješavaju pomoću abakusa, ruku te mentalno, što djetetu omogućuje da maksimalno iskoristi svoj mozak te ga priprema za poslove budućnosti. Kako se navodi u priopćenju Prorsus komunikacije, Ministarstvo obrazovanja prepoznalo je vrijednost tog programa te financijski poduprlo Patrikov put u Kinu.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Dvojica bivših pripadnika srbijanskih paravojnih postrojbi prijavljena za ratni zločin nad zarobljenicima i civilima u Vukovaru 1995.

Objavljeno

na

Objavio

Dvojica bivših pripadnika srbijanskih paravojnih postrojbi kazneno su prijavljeni za ratni zločin zbog sumnje da su na području Vukovara 1995. mučili i tukli hrvatske civile i ratne zarobljenike, no obojica nisu dostupni hrvatskim tijelima progona.

MUP je u četvrtak priopćio da su osječko-baranjski policajci iz Odjela za ratne zločine, u suradnji s osječkim Županijskim državnim odvjetništvom i Sigurnosno-obavještajnom agencijom, dovršili višegodišnje kriminalističko istraživanje nad 75-godišnjim srbijanskim i 55-godišnjim hrvatskim državljaninom.

Osumnjičeni su da su, postupajući protivno odredbama Ženevskih konvencija o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata te onih o postupanju s ratnim zarobljenicima, počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika.

Tako se 75-godišnjak tereti da je krajem 1995., kao pripadnik Obavještajnog odsjeka u sastavu 11. korpusa Vojske tzv. Republike Srpske Krajine, u podrumu privatne kuće u Vukovaru oko četiri mjeseca držao zatočenog tada 41-godišnjeg zarobljenika, pripadnika 5. gardijske brigade Hrvatske.

Ratnog zarobljenika u podrumu mučili elektrošokovima, izgladnjivali, uskraćivali mu vodu

Tamo ga je, zajedno sa skupinom nepoznatih pripadnika srbijanskih paravojnih formacija, psihički i fizički zlostavljao tako što su ga šakama i nogama te palicama udarali po cijelom tijelu, mučili elektrošokovima, izgladnjivali i uskraćivali mu vodu. Takvo zlostavljanje se ponavljalo svakodnevno u trajanju od oko četiri mjeseca, kada je upućen na razmjenu zarobljenika 22. ožujka 1996. godine, kažu u MUP-u.

Njega i 55-godišnjaka, koji je zapovijedao spomenutom paravojnom postrojbom u sastavu tzv. Vojske Republike Srpske Krajine, tereti se da su zatočili i grubo fizički zlostavljali trojicu civila.

Riječ je o zaposlenicima komunalnog poduzeća UNIKOM iz Osijeka koje su pripadnici paravojnih formacija podređenih spomenutom 55-godišnjaku 24. lipnja 1995. protupravno lišili slobode te ih prevezli u vojarnu u naselju Sajmište u Vukovaru.

Jedan od otetih civila i danas se vodi kao nestala osoba, sumnja se da je ubijen 

Nakon toga su ih odveli u kuću u Vukovaru gdje su ih dvojica osumnjičenika grubo fizički zlostavljali. Potom su dvojicu od njih prevezli u prostorije 35. slavonske brigade tzv. Vojske Republike Srpske Krajine u Dalju, a nakon toga i u zatvor u Belom Manastiru gdje su bili do razmjene, 24. kolovoza 1995.

Treći civil, tada 54-godišnjak tom prilikom nije prevezen te se i danas vodi kao nestala osoba, a sumnja se da je ubijen uslijed grubog fizičkog zlostavljanja. Njegovo tijelo niti posmrtni ostaci nisu nikada pronađeni.

Protiv dvojice osumnjičenih, koji nisu dostupni hrvatskim tijelima progona, podnijeta je kaznena prijava Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku.

(Hina)

 

Bujica: VJEROVALI ILI NE; Lik iz HRT-ove ankete o ćirilici u Vukovaru je poručnik okupatorske vojske! (VIDEO)

 

 

 

Penava: I dalje stojim iza tvrdnje da je Vukovar ‘epicentar puzajuće velikosrpske agresije’

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari